Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Eutimiju Velikom, igumanu u pustinji svetoga Grada

DE S. EUTHYMIO MAGNO, HEGUMENO IN EREMO SANCTÆ CIVITÀTIS

POGLAVLJE IV. Obraćenje vojskovođe Aspebeta, njegova sina Terebona i njegove obitelji.

CAPUT IV. Conversio Aspebeti Ducis filii Terebonis, ejusque familiae.

Sada pak naš govor već kreće na djela staroga Terebona, koja su mi svi stariji složnim glasom pripovjedili, a najpomnije onaj Terebon koji je bio unuk ovoga staroga Terebona, bio je na čelu plemena kod Saracena i među njima ostavio najveće ime po slavi. Valja pak započeti pripovijedanje izdaleka, kako bismo tako lakše mogli shvatiti cijelo izlaganje. Živio je kod Perzijanaca neki Grk imenom Aspebet, koji je bio vođa jednoga saracenskoga plemena. Kad su pak pred kraj vladavine kralja Jezdegerda magi pokrenuli progon protiv kršćana, smatrajući da se velikom revnošću moraju potruditi kako bi pohvatali sve kršćane, postave sve poglavare plemena koji su kod njih bili, pa i samoga Aspebeta, da pomno čuvaju sve putove kako nijedan kršćanin ne bi mogao potajno pobjeći u Rimsko Carstvo. Taj, dakle, Aspebet, vidjevši toliku navalu i bijes protiv kršćana te potaknut milosrđem zbog njihove nesreće, ne samo da im nije priječio bijeg nego im je pružio i ruku pomoćnicu. Zbog toga optužen kod kralja Jezdegerda i bojeći se njegove okrutnosti, odmah uze svoje imanje, rodbinu i dječaka Terebona te prebjegne k Rimljanima. Kad ih je primio Anatolije (on je naime tada bio jedan od upravitelja Istoka), smjesti ga u Arabiju i preda u Aspebetove ruke upravu nad Saracenima koji su ondje bili podložni Rimljanima, pokazavši tako otvoreno da je njegov primitak bio iskren i lišen svake prijevare.

Nobis autem jam deinceps incipit pergere oratio ad res veteris Terebonis: quæ omnes quidem, qui sunt seniores, concordi voce mihi narrarunt; accuratius autem ille a Terebon, qui fuit nepos hujus veterisb Terebonis, et præfuit tribui apud Saracenos, et in eis maximum nomen reliquit ad claritatem. Oportet autem ab alto ordiri principium narrationis, ut sic facilius possit a nobis perspici oratio. Erat apud Persas quidam Græcus, nominec Aspebetus, qui fuerat Dux tribus Saracenorum. Cum autemd circa finem Regis Isdegerdis mota esset ae Magis persecutio adversus Christianos; illi ducentes hoc sibi esse magno studio contendendum, ut omnes venarentur Christianos, omnes, quotquot erant tribuum apud se Præfectos, quin etiam ipsum quoque Aspebetum, ut omnes vias diligenter custodirent, constituunt: ut nullus Christianus posset clanculum confugere ad Imperium Romanorum. Is itaque Aspebetus, videns tantam in Christianos incursionem et insaniam, et motus misericordia eorum calamitatis, non solum non prohibuit quo minus fugerent, sed eis quoque manum præbuit adjutricem. Qua de caussa accusatus apud Regem Isdegerdem, et illius veritus crudelitatem, acceptis protinus suis facultatibus, cognationeque, et puero Terebone transfugit ad Romanos. Quos cum accepissetf Anatolius, (is enim tunc erat unus ex Præfectis Orientis) eum collocat in Arabia, et quæ illic Romanis suberat, Saracenorum Præfecturam tradit in manus Aspebeto; sic aperte ostendens synceram et omnis doli expertem fuisse ejus acceptionem.

19 Kad je on tako prešao k Rimljanima, njegov je sin Terebon, budući da je još bio nedorastao, štoviše pravi dječak, bio pogođen bičem zloduha tako da mu je desna strana tijela napola bila osušena i nalik mrtvoj te se nimalo nije mogla pokretati. To mu je pak bilo tako od glave do pete, tako da, premda je otac potrošio velik dio imanja na liječnike, Terebon od njihova umijeća nije primio nikakvu pomoć. Nakon što su pak preselili u Arabiju, dječak u snu nešto ugleda; probudivši se nakon viđenja, ispripovjedi ga ocu. On pak odmah uze dječaka i mnoge od barbara koji su se pokoravali njegovoj vlasti te dođe k špilji ovoga Eutimija i Teoktista. Da dođe onamo zapovijedalo mu je naime viđenje koje mu se bilo ukazalo. Braću pak, kad su ugledala toliko mnoštvo, obuze tjeskoba duše i strah, te nisu znali što će biti s njima. Ali blaženi Teoktist, istjeravši taj strah iz duše, smiona srca pristupi barbarima i upita ih kakva ih je potreba dovela ovamo. Oni pak rekoše: „Došli smo vidjeti Eutimija.” A blaženi Teoktist reče: „Ali on sada miruje i šuti te sve do subote ne dolazi nikomu pred oči niti s ikim razgovara.” Tada Aspebet, uzevši Teoktistove ruke, pokaže mu sina koji je bio napola osušen i čija je desna strana bila kao mrtva. Zatim i sinu dade znak obrvama. On pak započevši ispripovjedi cijelu stvar po redu.

19 Cum is ergo sic ad Romanos accessisset, ejus quidem filius Terebon, cum esset adhuc impubes, atque adeo vere puer, percussus erat flagello dæmonis, ut qui dexteram partem corporis ex dimidio haberet siccam mortuæque similem, et quæ minime operari poterat. Hoc autem ei ita se habebat a capite usque ad pedes, adeo ut cum pater magnam partem facultatum consumpsisset in medicos, Terebon ex arte illorum nullum acceperit adjumentum. Postquam vero migrarunt in Arabiam, videt puer in somnis aliquid; et ad visionem expergefactus, eam patri narrat. Ille autem cum statim puerum accepisset, et multos ex iis, qui ejus imperio parebant, barbaris, venit ad speluncam hujus Enthymii et Theoctisti. Nam ut eo veniret præcipiebat quæ ei apparuerat visio. Atque Fratres quidem, cum tantam vidissent multitudinem, invasit animi angor et metus; neque sciebant, quidnam se fieret. Sed B. Theoctistus cum illum timorem ejecisset ex animo, audenti animo accedit ad barbaros, et rogat, cujusnam rei opus eos huc adduxisset. Illi autem, Venimus, dixerunt, ad videndum Enthymium. Beatus verog Theoctistus, At ille, inquit, nunc quiescit et silet, et neque usque ad Sabbatum venit in alicujus conspectum, neque ad colloquium cum aliquo. Tunc Aspebetus Theoctisti manus accipiens, ostendit ei filium, qui erat semiaridus, et cujus pars dextera erat veluti mortua. Deinde etiam filio annuit superciliis. Ille autem incipiens, rem omnem narrat ordine.

20 „Kad sam ja”, reče, „u Perziji zadobio ovu nevolju, izmučen mnogim liječničkim i čarobnjačkim umijećima, nisam iz njih izvukao nikakve druge koristi osim što sam ih jedino osudio i što u njih nipošto ne mogu imati veliko pouzdanje. Zatim, nakon što smo došli u ovu arapsku zemlju, i ovdje sam se opet borio s prijašnjom nesrećom i mučile su me slične nevolje. Jedne sam noći pak u sebi razmišljao i promišljao bih li ikada našao kakvo oslobođenje od ove bolesti; budući da od onih koji su bili kod nas nisam vidio nikakva lijeka zlu, sam sa sobom ovako razgovarao: ‘O Terebone, gdje su sada ljekarska i čarobnjačka umijeća o kojima se priča kod Grka i Perzijanaca, gdje su njihove trice i korist kojom se obično razmeću? Gdje su pak opsjene zvjezdoznanaca, bajke naših praznovjerja i beskorisna zazivanja? Sve su to uistinu prijevare i očit podsmijeh, koji, velim, ne mogu ništa učiniti bez Tvorca i Gospodina svemira.’ Kad sam to, dakle, u sebi rekao i raspravio, najusrdnije sam zamolio Boga i od njega zatražio oslobođenje od bolesti, a zauzvrat sam obećao da ću mu uzvratiti promjenom života i da ću postati kršćanin.”

20 Cum ego, inquit, in Perside hanc plagam accepissem, multis et medicinæ et magicæ artibus contritus, nihil amplius ex iis fructus percepi, nisi quod eas solum damnavi, et in illis nequaquam possim magnam habere fiduciam. Deinde postquam in hanc Arabum venimus regionem, hic quoque rursus cum priori luectabar calamitate, et malis vexabar similibus. Noctu autem apud me aliquando cogitans, et considerans an usquam ab hoc morbo aliquam invenirem liberationem; quoniam ab iis, qui erant apud nos, nullam videbam mali curationem, ipse sic mecum colloquebar: O Terebon, ubi nunc sunt, quæ apud Græcos et Persas feruntur medicinæ artes et magicæ, et quæ sunt in his nugæ, et quæ earum vulgo jactatur utilitas? Ubi sunt autem prestigiæ astrologorum et fabulæ nostrarum superstitionum, et inutiles invocationes? Sunt omnia re vera fraudes et risus manifestus: quæ nihil, inquam, possunt efficere absque universorum opifice et Domino. Cum hæc ergo apud me dixissem, et disseruissem, Deum rogavi vehementissime et ab eo petii a morbo liberationem, et me ei vicissim esse relaturum vitæ mutationem, et me Christianum futurum sum pollicitus.

21 „U međuvremenu pak, dok se to događalo i dok sam se na taj način molio Bogu, malo-pomalo utonuvši u san, činilo mi se da vidim nekog monaha kojemu je visjela čupava brada, koji je već stario i bio prosijed, kako me pita kakva je to bolest i raspituje se kakvo nas je zlo snašlo. Kad sam mu pak pokazao bolest, on reče: ‘Hoćeš li ispuniti sve što si Bogu obećao?’ Zatim, kad sam ponovno obećao da ću spremna i čila duha sve ispuniti, reče: ‘Ja sam Eutimije koji boravim prema istočnoj pustinji u vododerini koja je pokraj puta što vodi prema Jerihonu, deset milja udaljen od Jeruzalema. Ako dakle želiš naći razrješenje zla, dođi k meni i Bog će te po nama ozdraviti.’ Kad sam to u snu vidio i probudio se, odmah sam ispripovjedio ocu, i evo, ostavivši sve po strani kako je zapovjedilo viđenje, sada smo došli ovamo; i usrdno te i žarko molimo da nam pokažeš onoga koji nam je po viđenju bio naznačen, uistinu božanskoga i čudesnoga liječnika.”

21 Interea autem dum hæc fierent, et Deo hoc modo essem supplex, paullatim in somnum deductus, mihi videbar videre quemdam monachum, cui barba propendebat hispida, quique jam senescebat, et canis erat conspersus, me rogantem, quisnam esset morbus, et sciscitantem quidnam mali nobis incubuisset. Cum ego autem ei morbum ostendissem, ille, Implebisne, inquit, quæcumque Deo es pollicitus? Deinde cum ego rursus promisissem, me prompto et alacri animo omnia impleturum; Ego sum, inquit, Euthymius, qui ad Orientalem solitudinem habito in torrente, qui est prope viam, quæ tendit versus Hiericho, decem millibus distans Hierosolymis. Si vis ergo invenire mali solutionem, veni ad me, et te Deus per nos sanabit. Hæc cum in somnis vidissem, et essem excitatus, patri statim narravi, et ecce omnibus postpositis, ut jussit visio, huc nunc venimus: teque valde et enixe rogamus, et nobis ostendas eum, qui per visionem nobis fuit indicatus, vere divinum et admirabilem medicum.

22 Kad je to čuo blaženi Teoktist i zadivio se viđenju kao očitu znaku Božje milosti, prekine Eutimiju mir i šutnju te mu sve po redu iznese: dječakovu bolest, nedostatak liječnika, obećanja dana zajedničkomu Gospodinu, onaj san, ukazano viđenje i, da jednom riječju kažem, ispripovjedi svaku pojedinost. On pak, uvjerivši se i sam da se ta stvar događa po nekoj božanskoj odluci, odmah siđe k barbarima; i pošto se žarko pomolio za dječaka te nad njim načinio znak križa, nije mu trebalo nikakvo vrijeme niti da dulje ustraje u molitvi, nego ga odmah učini krepkim i posve zdravim.

22 Hæc cum Beatus audiisset Theoctistus, et visionem ut apertum Dei gratiæ indicium esset admiratus, Euthymio interrumpit quietem ac silentium, et ei omnia recenset ordine, pueri morbum, medici carentiam, promissa communi Domino ab eo facta, sompum illum, visionem ostensam; et ut semel dicam, narrat singula. Ipse autem cum sibi quoque persuasisset eam rem divino quodam geri consilio, statim descendit ad Barbaros: cumque vehementer orasset pro puero, et ei figuram Crucis imposuisset, non aliquo opus habuit tempore, neque ut in oratione diutius perseveraret; sed eum valentem et omnino sanum statim efficit.

23 Zapanje se barbari nad onim što se dogodilo te brže negoli tijelo onoga koji je bolovao ozdrave i njihove duše, ili radije zajednički prime zdravlje duše i odmah postanu vjernici. Stoga, padajući ničice na zemlju, mole onu svetu dušu da budu zapečaćeni Kristovim pečatom i da postignu udio i ime kršćana.

23 Stupent barbari in quod factum fuerat, et citius quam ejus qui laborabat, corpus, eorum quoque curantur animæ; vel potius animæ sanitatem communiter accipiunt, et fiunt statim fideles. Quocirca proni humi cadentes, rogant illam sanctam animam, ut Christi obsignentur signaculo, et partem Christianorum consequantur et nomen.

24 Nije nipošto bilo svojstveno pobožnu i bogoljubnu mužu oklijevati u ovakvim stvarima. Nije dakle kod Eutimija bilo nikakva oklijevanja u tome. Nego, vidjevši da oni više srcem negoli ustima traže sveto krštenje, zapovjedi da se u nekom kutu špilje načini maleni zdenac, koji postoji sve do današnjega dana. I pošto je izgovorio molitve koje se običavaju govoriti i učinio sve što zakon u tome traži, najprije krsti Aspebeta, nazvavši ga Petrom, a zatim Marida, brata Aspebetove supruge, obojicu slavnih po rodu i istaknutih bogatstvom, ili radije onih koji su bogatstvo ukrašavali razboritošću i krepošću, odnosno samim se bogatstvom služili kao povodom i sredstvom za vježbanje kreposti; potom pak Terebona, a nakon njega i ostale. Pošto ih je četrdeset dana zadržao kod sebe, opomenuo ih, pomno poučio pobožnosti i vjeri te na sve načine učvrstio i ustalio ono što se odnosi na spasenje, otpusti ih u miru: ali više ne kao Agarence ni Išmaelce, nego kao one koji potječu od Sare i sigurne baštinike obećanja po božanskom krštenju.

24 Non erat omnino viri pii et Deum amantis, cunctari in rebus hujusmodi. Neque ergo fuit Euthymio in his rebus ulla cunctatio. Sed cum vidisset eos corde potius quam ore sacrum baptisma postulantes jubet parvam piscinam fieri in quodam angulo speluncæ: quæ quidem consistit usque in hodiernum diem. Cumque dixisset preces, quæ dici consueverunt, et quæ lex in his postulat, fecisset omnia, primum quidem baptizat Aspebetum, eum Petrum nominans, deinceps autem Marin, fratrem uxoris Aspebeti ambos claros genere, et insignes divitiis, vel divitias potius ornantes prudentia et virtute, vel potius ipsis divitiis utentes pro causas et instrumento exercendæ virtutis; deinde autem Terebonem, et post ipsum reliquos. Quos cum quadraginta dies apud se detinuisset, et monuisset, pietatemque ac religionem accurate docuisset, et omnibus modis ea firma ac stabilia reddidisset, quæ pertinent ad salutem, eos dimittit in pace: sed non amplius Agarenos, nec Ismaelitas; sed a Sara oriundos, et certos heredes promissionis per divinum baptismum.

25 Maris pak, koji je bio Terebonov ujak, nije se više htio osvrtati natrag niti je uopće više podnosio otići iz samostana. Nego, posvetivši mu sav svoj imetak i prezrevši sve što je na svijetu, ne smatrajući plemenite i uzvišene duše dostojnom želju koja se u to ulaže, prione uz jedinoga Boga i odluči cijeloga života živjeti pod njim, služeći se njime kao velikim vođom i učiteljem.

23 Maris autem, qui fuit Terebonis avunculus, non amplius voluit retro adspicere, neque amplius omnino sustinuit discedere a monasterio. Sed cum ei omnes consecrasset facultates, et parvi fecisset quæcumque sunt in mundo, nec generoso et excelso animo dignum esse duxisset desiderium, quod in ea confertur, soli Deo adhæret, et per totam vitam sub eo vivere statuit, magno duce et præceptore utens.

a Njegovo se rođenje naznačuje niže pod br. 62; bio je iguman donjega samostana sv. Teoktista.
b Osim onoga što se o njemu iznosi u ovom poglavlju, ponovno se o njemu govori pod br. 62, 78 i 97.
c On je ubrzo na krštenju nazvan Petrom, a zatim, najpotpunije poučen u dogmama kršćanske vjere, postao je biskupom Saracena (br. 39) i sudjelovao je na Efeškom saboru (br. 35).
d Marcelin u djelu Chronicon, za konzulata Teodozija IX. i Konstancija III.: „U Perziji bjesni progon protiv kršćana.” To je bila Kristova godina 420. Teodoret, knj. 5, pogl. 38, kaže: „U isto vrijeme (kad je patrijarh Teodot naslijedio Aleksandra u Antiohiji, za što smo 8. siječnja u djelu Vita S. Attici rekli da se dogodilo Kristove godine 420., što se i odavde potvrđuje), u isto, dakle, vrijeme perzijski kralj Jezdegerd potaknuo je progon protiv Crkava; ili radije, dok je on slabio od starosti i bolesti, potaknuli su ga magi.” Taj je progon okrutno nastavio Jezdegerdov sin Bahram, kojega stoga začetnikom progona navode Sokrat, knj. 7, pogl. 18, i Nicefor, knj. 14, pogl. 19.
e Ti su magi počela, a osobito oganj, ubrajali među bogove. Taj su pak progon pokrenuli razjareni time što je sv. Auda srušio πυρεῖον, odnosno hram ognja, kako ćemo reći 16. svibnja, a pripovijedaju Teodoret i Nicefor.
f Ovaj je Anatolije kod Prokopija, knj. 1 o Perzijskom ratu, vojvoda Istoka, a kod Teofana, knj. 14, pogl. 8, pretor Istoka. Teodozije ga je poslao kao poslanika perzijskom kralju Bahramu kad je zaratio protiv Rimskoga Carstva.
g On je nakon smrti sv. Teoktista bio iguman ovoga cenobija, kao niže pod br. 102.

a Hujus nativitas indicatur infra num. 62, fuit Hegumenus inferioris monasterii S. Theoctisti.
b Præter ea, quæ de eo hoc capite referuntur, ilcrum de eo agitur num. 62, 78 et 97.
c Hic mox in baptismate Petrus appellatus, et deinde plenissime Christianæ fidei dogmatibus eruditus Episcopus Saracenorum factus est num. 39, et Synodo Ephesinæ interfuit, num. 35.
d Marcellinus in Chronico, Theodosio IX et Constantio III Coss. In Perside in Christianos persecutio desævit. Is erat an. Ch. 420. Theodoretus lib. 5. cap. 38, ait: Per idem tempus (quo Theodotus Patriarcha Alexandro Antiochiæ successit, quod VIII Januarii in Vita S. Attici diximus factum an Ch. 420, et hinc confirmatur) per idem ergo tempus Isdigerdes Rex Persarum persecutionem contra Ecclesias concitavit; aut potius eo senio morbisque languente Magi illam concilarunt. Ea ab Isdigerdis filio Varadane atrociter propagata; quem ideo persecutionis auctorem scribunt Socraes lib. 7, cap. 18, et Nicephorus lib. 14, cap. 19.
e Magi hi elementa, et maxime Ignem, inter Deos censebant. Hanc autem persecutionem excitarunt acti in furorem propterea quod S. Audas περείος, sive templum Ignis, diruisset, ut 16 Maii dicemus, et narrant Theodoretus et Nicephorus.
f Hic Anatolius Dux Orientis Procopio lib. 1, belli Persici, at Prætor Orientis Theophani lib. 14, cap. 8. Legatus a Theodosio missus est ad Varadanem Regem Persarum, cum bellum Romano Imperio intulisset.
g Hic S. Theoctisto defuncto hujus cænobii Hegumenus fuit, ut infra num. 102.

Bijeg u pustinju Ruban, zatim u Zif. Sagrađen drugi samostan.

Fuga in solitudinem Ruban, tum in Ziphon. Aliud monasterium constructum.

Kad se pak čudo pročulo po mnogim dijelovima pustinje, mnogi koji su trpjeli od bolesti i nemoći slijevali su se sa svih strana k božanskomu Eutimiju; i tako su, zadobivši bez naplate brzo i lako ozdravljenje, radosni odlazili kući. Stoga je u kratkom roku postao toliko slavan po cijeloj pustinji da ni cijela Palestina nije mogla obuhvatiti njegovo ime, nego je ono prelazilo i u okolne upravne oblasti i u njima se silno slavilo. To bi komu drugomu možda bilo na nasladu, ali Eutimiju je veoma dolazilo na um da se ljuti i teško to podnosi: ne samo zato što je zazirao od ljudske slave nego i zato što se sjećao prijašnjega mira i šutnje i kako je u njima bio nerazdvojan i udaljen od svake vreve. I stoga odluči potajno se povući u Ruban.

Cum autem miraculum esset dispersum per multas partes solitudinis, multi, qui morbis laborabant et ægritudinibus, ad divinum Euthymium undequaque confluebant: et sic sine mercede, promptamque ac facilem colligentes curationem, læti revertebantur. Quamobrem sic brevi per totam clarus evasit solitudinem, ut nec ejus quidem nomen tota caperet Palæstina; sed transiret etiam ad eas, quæ erant circumcirca, Præfecturas, et in eis valde celebraretur. Quod alii quidem fortasse fuisset voluptati, Euthymio autem valde veniebat in mentem succensere et ægre ferre: non solum quod humanam aversaretur gloriam, sed etiam quod prioris meminisset quietis et silentii, et quemadmodum in eo esset indivulsus et ab omni tumultu alienus. Et ideo statuit ad Ruban secedere clanculum.

27 Ali božanski Teoktist, nekako naslutivši što on namjerava i priopćivši to braći, okupi sve te uputi zajedničke i žarke molbe da se smiluje njihovu sirotinjstvu i da ne prezre tako stado koje je sam utemeljio, a koje bi nakon njegova odlaska bilo bijedno rastrgano od zajedničkoga neprijatelja sviju. To reče i uvjeri ga da zasad ne odlazi i da ih ne ostavlja.

27 Sed divinus Theoctistus cum ejus rei, quam cogitabat, sensum nescio quo modo accepisset, et hoc Fratribus significasset; et omnes congregat, et preces adhibet communes et vehementes, ut misereatur eorum orbitatis; et non sic despiciat gregem, quem ipse constituit, qui post ejus recessum erat misere dilacerandus a communi hoste omnium. Hæc dixit, et persuasit, ne in præsentia discederet, nec eos relinqueret.

28 Ali kad ga je poslije još snažnije obuzela ljubav prema miru i šutnji te nije znao što da čini, uzevši sa sobom nekoga kome bijaše ime Domicijan, rodom iz Melitene, ali nimalo nemarnoga ljubitelja kreposti, izađe zajedno s njim a da nitko nije opazio te dođe u pustinju Ruban, koja se proteže prema jugu pokraj Mrtvoga mora; a zatim se uspe na neku visoku i od drugih gora udaljenu goru koja se zove Marda, seleći se u gore poput vrapca, kako kaže božanski David, i bježeći od lukova grešnika. Na toj je gori našao zdenac i srušene građevine, podigao hram i postavio žrtvenik, koji stoje sve do današnjega dana, te je ondje boravio neko vrijeme, pribavljajući za tjelesne potrebe ono što je ondje raslo od bilja i služeći se time kao raskošnom trpezom.

28 Sed cum postea eum vehementius invasisset amor quietis et silentii, nec sciret quid ageret, quodam secum assumepto, cui nomen quidem erat a Domitianus, qui erat quidem genere Melitenus, virtutis autem amator non negligens, una cum eo egreditur, cum id nemo sensisset, et in solitudinemb Ruban, quæ vergit ad Austrum, venit, juxta mare mortuum: et deinde in altum quemdam montem et remotum ab aliis montibus ascendit, qui appellaturc Marda, transmigrans in montes sicut passer; ut ait divinus David, et arcus fugiens peccatorum. Quo quidem in monte cum invenisset puteum, et humi jacta ædificia, templumque excitasset, et erexisset altare, quæ quidem adhuc stant ind hodiernum diem, in eo quidem versatur aliquo tempore, ea quæ sunt corpori necessaria, ex iis, quæ sunt illic,e herbis comparans, et tamquam mensa splendida eis utens.

29 Zatim, kad mu je došla pomisao da uđe u pustinju Zif, koja je blizu sela Aristobulijade (da vidi, velim, one špilje koje su nekoć primile Davida kad ga je progonio Šaul), posluša je. I kad je došao te mu se mjesto svidjelo, ondje sagradi samostan. Propustiti pak uzrok gradnje toga samostana bila bi šteta za pobožne.

29 Deinde cum eum quædam subiisset cogitatio ingrediendi inf solitudinem Ziphon, quæ est prope vicum Aristobuliadem (ad videndum, inquam, illasg speluncas, quæ olim David acceperunt, cum eum persequeretur Saul) ei paret. Cumque venisset, et locus 'ei placuisset, illic construxit monasterium. Causam autem prætermittere, quæ fuit construendi ejus monasterii, damnum fuerit piis.

30 Nekomu je u selu Aristobulijadi teško bolovao sin i mučio ga je zao duh. Dok je tako trpio i dok ga je mučio okrutni zloduh, glasno je zazivao Eutimijevo ime: vikao je pak sam od sebe, ne svojom voljom, nego je onaj koji je nad njim vršio nasilje bio očito prisiljen. Vidjevši, dakle, roditelji i oni koji su mu bili u rodu da tako neprestano na jeziku ima Eutimijevo ime, a osobito kada bi ga onaj prokletnik snažnije napao, obilazili su i raspitivali se tko je taj Eutimije te su silno nastojali kako bi o njemu nešto doznali. Kako u raspitivanju za nj nisu morali mnogo truda uložiti (njegovom su slavom i imenom već bili puni krajevi svijeta), čuju da se nalazi između Parabariha i Aristobulijade. Uzevši stoga dječaka, odmah pođu k njemu. A čim im se on, dok su još izdaleka prilazili, ukazao mladiću, duh koji je u njemu prebivao, kao da je predosjetio djelovanje dobroga Duha koji je prebivao u Eutimiju, dade se u bijeg: ništa drukčije negoli plašljivi i malodušni neprijatelji koji i ne čekaju naoružane vojnike dok im se još približavaju, nego uzmiču prije nego što zametnu bitku. Iznenada, dakle, izmučivši i rastrgavši mladića, iščezne. Trebalo je naime da zli učini zlo i da svoj odlazak pokaže bijesnim i smušenim. A nakon što je on odstupio, ukazao se čovjek smiren i zdrave pameti, pokazujući da su ona oluja i teški valovi koji su prethodili pripadali drugomu, a ne njemu.

30 Cujusdam in vico Aristobuliade graviter laborabat filius, et a malo vexabatur spiritu. Cum sic autem laboraret, et ab immani vexaretur dæmone, Euthymii nomen clara voce clamabat: clamabat vero per se, non sua sponte, sed is qui tyrannidem in eum exercebat, aperte cogebatur. Videntes ergo parentes, et qui ad eum genere attinebant, eum sic semper in lingua habere nomen Euthymii, et maxime quando quando ille execrandus eum invaderet vehementius, quisnam esset hic Euthymius, obeuntes interrogabant, et quemadmodum de eo aliquid scirent, maxime erant solliciti. Cum in illo autem inquirendo non multum laborassent, (illius enim fama et nomine jam plenus erat orbis terrarum) audiunt esse interh Parabarichos et Aristobuliadem. Accipientes itaque puerum, ad eum statim iverunt. Ubi autem procul adhuc procedentibus ille adolescenti evadit manifestus, cum veluti præsensisset is, qui in eo habitabat spiritus boni Spiritus operationem qui inhabitabat in Euthymio, fugam spectavit: non secus atque timidi et pusilli animi hostes, qui nec adhuc quidem ad eos accedentes armatos expectant milites, sed excedunt antequam manus conserant. Adolescentem itaque cum repente torsisset et discerpsisset, evanuit. Oportebat enim malum male facere, et furiosum et conturbatum suum discessum ostendere. Postquam autem ille recessisset, cernebatur homo modestus et sanæ mentis; alterius, non illius, esse significans eam, quæ præcesserat, tempestatem et graves fluctus.

31 Kad se pak čudo u kratkom vremenu proširilo cijelom pustinjom, iz same Aristobulijade i okolnih sela u velikom broju hrle k njemu i grade mu samostan, u kojem su i mnogi pobožni i bogobojazni odlučili ostati, dok im je Bog odozgor davao ono što je bilo potrebno za tjelesne potrebe.

31 Cum brevi autem miraculum totam pervasisset solitudinem, ex ipsa Aristobuliade, et iis qui circumcirca erant vices, ad eum frequentes concurrunt, et ei i monasterium construunt: in quo etiam multi pii ac religiosi statuerunt permanere, Deo desuper eis suppeditante ea, quæ erant ad corporis usum necessaria.

32 Nisu mu pak bile podložne samo one zvijeri koje se spoznaju umom, mislim na zle duhove, nego je i među ovima osjetilnima, kako krvoločnima tako i otrovnima, boraveći u pustinjama i družeći se s njima, nikada od njih osjetio kakvu zasjedu niti pretrpio ikakvu štetu. I neka nitko ne misli da u to ne treba vjerovati tko zna koliko je nepobjediva snaga dobroga Duha i kako lako može činiti sva čudesa. Onomu što govorim svjedoči more koje se štapom razdvaja, sunce koje se samom zapoviješću zaustavlja i priječi da dalje ide, oganj koji se pretvara u rosu, te sva ostala čudesa učinjena iznad svakoga očekivanja.

32 Non solum autem eæ feræ, quæ percipiuntur intelligentia, spiritus, inquam, maligni, ita erant ei subjecti; sed etiam cum his sensilibus, tam quæ sunt carnivora, quam quæ venenata, in solitudinibus conversans, et cum eis habens consuetudinem, nullas unquam ab illis sensit insidias, neque damnum ullum accepit. Neque vero his non esse credendum existimet aliquis, qui sciverit quam sit res in expugnabilis virtus boni spiritus, et quæ potest omnia facile facere miracula. Ei quod dico, fert testimonium mare, quod virga scinditur, et sol qui solo jussu sistitur et ne ulterius progrediatur arcetur, ignis qui in rorem convertitur, et quæcumque alia præter opinionem facta sunt miracula.

33 Događa se pak i nešto drugo u toj pustinji Zif, dostojno i uma onoga koji je to učinio, Eutimija, i savršene pobožnosti. Našavši naime neke koji su bolovali od Manijeva ludila i svojoj bolesti uvijek dodavali ponešto novo jer nije dolazio nitko tko bi bio sposoban izliječiti tu bolest, posvetivši se pohađanju onih koji su tako teško bolovali i pokazavši im se najprikladnijim liječnikom, pristupio im je s tolikom vještinom i doista postigao da odstupe od bolesti (to jest, isto je reći, od krivovjerja), tako da su se i sama njezina oca Manija otvoreno odrekli, podvrgli ga javnom prokletstvu i sami postali dijelom apostolske i pravovjerne vjere.

a On je otada bio njegov nerazdvojni drug više od pedeset godina, a sedmoga dana nakon njegove smrti i sam je preminuo iz ovoga života, kao što će biti razvidno iz onoga što slijedi, a osobito iz pogl. 18 i 19.
b U ovu je pustinju Ruban sv. Eutimije češće odlazio, niže pod br. 77, 84, 95, gdje se povezuje s pustinjom Kutilom. U ovu su se pustinju Ruban također povukli sv. Ivan Šutljivac, Saba, Gerasim i Kirijak, kako pokazuju njihova Djela. Ovu pustinju spominje Ivan Mosho u djelu Pratum spirituale, pogl. 167. Iz Rubana je sv. Saba izravno prešao k rijeci Jordanu. Stoga posve nagađamo da je pustinja Ruban ona pustinja u kojoj je Krist postio 40 dana i noći, koju noviji nazivaju pustinjom Karantane. Mogu se pogledati Adrichomius u poglavlju o Benjaminovu plemenu, br. 97, i Quaresmius, knj. 6, hodočašće 6, pogl. 12, koji iz raznih izvora prenosi da su monasi po Kristovu primjeru nekoć ovdje činili pokoru.
c „Postoji gora oko Mrtvoga mora koja se zove Marda, veoma visoka”, kaže Mosho u pogl. 158. Čini se da se zove gorom Karantane, na koju je đavao kušač odnio Krista. O njoj vidi Quaresmiusa gore.
d Mosho, Ćirilov suvremenik, svjedoči da su je u njegovo vrijeme nastanjivali anahoreti. A očevidac Bonifacije kod Quaresmiusa izvještava da se ondje nalaze bezbrojna tjelesa svetih anahoreta, tako očuvana da ni vlas s glave ne nedostaje.
e Isti Mosho piše da se u podnožju gore, uz rub mora, nalazio vrt anahoreta.
f Ta se pustinja u 1 Kr 24 naziva Engadi, u čijoj je špilji David odrezao skut plašta kralja Šaula. Nalazi se u Judinu plemenu, a udaljena je od Betlehema oko šest, a od Mrtvoga mora oko sedam milja, kako primjećuje Quaresmius, knj. 6, hodočašće 3, pogl. 10. A Adrichomius gore prenosi da se pustinja Karantane proteže sve do pustinje Tekoe i Engadija.
g Quaresmius svjedoči da još uvijek postoje dvije, široke 24 palme, a duge oko 80; kaže da je u jednoj opazio osobitu udubinu u kojoj misli da se skrivao David.
h Na grčkom Μεταξύ Βαρικῶν τε καὶ Ἀριστοβουλιάδος. i Quaresmius svjedoči da u blizini špilja još uvijek postoje temelji građevine i cisterna.

33 Fit autem aliud quoque in ea Ziphon solitudine, dignum et mente ejus qui fecit, Euthymii, et perfecta pietate. Nam cum invenisset quosdam, qui Manetis laborabant insania, et sui morbi semper aliquam faciebant accessionem, quod nullus accederet, qui esset ad morbum curandum idoneus; cum se dedisset visitationi eorum, qui tam male laborabant, et se eis aptissimum præbuisset medicum, tanto eos agressus est artificio, et ut a morbo discederent (idem est autem dicere, hæresi) verissime effecit, ut illius quoque patrem Manetem aperte abdicarent, et claro subjicerent anathemati, et fierent ipsi pars Apostolicæ et orthodoxæ fidei. a Hic deinceps individuus ejus soctus fuit, plusquam quinquaginta per annos; et septimo post ejus obitum diee vita et ipse excessit, ut ex sequentibus, et maxime cap. 18 et 19 constabit.b In hanc solitudinem Ruban sxpius ivit S. Euthymius infranum. 77, 84, 95, ubi Cutilæ solitudini conjungitur. In hanc etiam solitudinem Ruban secesserunt SS. Joannes Silentiarius, Sabas, Gerastmus, et Quiriacus, ut Acta eorum indicant. Meminit hujus solitudinis Joannes Moschus in Prato spirituali cap. 167. Ex Ruban ad fluvium Jordanem proxime transiti S. Sabas. Quapropter prorsus solitudinem Ruban suspicamur desertum, in quo Christus jejunavit 40 diebus et noctibus, quod a recentioribus Desertum Quarantanæ dicitur. Consuli possunt Adrichomius in tribu Benjamin cap. 97, et Quaresmius lib. 6, peregrin. 6, cap. 12, qui tradit ex variis, monachos ad exemplum Christi olim solios hic pænilentiam agere.c Mons est circa mare mortuum, qui Mardes vocatur, excelsus valde, inquit Moschus cap. 158. Mons Quarantanæ videtur dici, in quem Christus a diabolo tentante delatus fuit. De eo Quaresmius supra.d Moschus Cyrillo corvus testatur suo tempore ab anachoretis fuisse inhabitatum. Et Bonifacius oculatus testis refert apud Quaresmium, innumera ibi sanctorum anachoretarum corpora reperiri, adeo integra, ut nec capillus in capite desit.e Idem Moschus hortum anachoretarum fuisse scribit ad radicem montis, circa maris labium.f Ea solitudo Engaddi dicitur 1 Regum 24, in cujus spelunca David precidit oram chlamydis Saulis Regis. Est in tribu Juda, distatque a Bethlehem sex, a mari mortuo septem circiter milliaria, ut observat Quaresmius lib. 6, peregrinat. 3, cap. 10. Et Adrichomius supra refert Quarantanæ desertum extendi usque ad desertum Thecuæ et Engaddi.g Duas adhuc extare testatur Quaresmius, latas palmos 24, longas circiter 80, in altera sese peculiare cavum ait observasse, in quo putat latuisse Davidem.h Græce Μεταξύ Βαρικών τε καί Δριστοβολιάδος. i Quaresmius testatur, prope speluncas ædificii fundamenta adhuc extare et cisternam.

Povlačenje u novu špilju. Sagrađena lavra.

Secessus in novam speluncam. Laura constructa.

Pošto je pak i ovdje ponovno vidio da se mnogi slijevaju (sama je naime pustinja bila sa svih strana opkoljena selima, a blago koje je bilo kod njega dozivalo je ljubitelje ovih duhovnih i nebeskih bogatstava), ponovno uzimajući svoga učenika Domicijana, vraća se k braći i bl. Teoktistu; što su doduše njihove oči željele ne manje nego vodu ljeti oni koji trpe veliku žeđ. Kad je pak bio na nekome mjestu koje je udaljeno tri milje od samostana i našao da je ono prikladno, bilo da se gleda narav i položaj mjesta ili blagost podneblja, jer je prožeto najugodnijim i najvedrijim zrakom i sa svake strane je mirno i spokojno, s učenikom je ondje ušao u malu špilju i u njoj boravio.

Postquam autem hic quoque rursus multos vidit confluentes, (ipsa enim solitudo erat circumcirca septa vicis, et qui erat apud ipsum thesaurus, vocabat amatores harum spiritalium et celestium divitarum) rursus accipiens suum discipulum Domitianum, revertitur ad Fratres et B. Theoctistum: quod quidem non minus eorum desiderabatur oculis, quam aqua æstate iis qui magna siti laborant. Cum autem fuisset in quodam loco, qui est ad tertium lapidem remotus a cenobio, et invenisset eum recte se habere, sive loci spectetur natura et positura, sive temperies, ut qui jucundissimo et serenissimo aere perspiretur, et sit omni ex parte quietus et tranquillus: cum discipulo illic parvam ingressus est speluncam, et in ea est versatus.

35 Kad je pak božanski Teoktist doznao za njegov dolazak, nije se više mogao suzdržavati, nego polazi k njemu, pokrenut snažnom željom. Kad je pak rado i vidio i bio viđen, te ga duhovno zagrlio, nije htio da se od njega odvoji, vezan neizbježnim vezama ljubavi i privučen nevarljivim sirenama Eutihijevim. Molio je dakle da siđe u samostan i k braći i da živi zajednički s njima i zajednički se vježba. A on, jer je bio obuzet velikom ljubavlju prema miru i šutnji, u ovome doduše nije pristao uz Teoktista, nego je obećao da će svake nedjelje dolaziti k njemu i da će i on biti nazočan na sinaksi.

35 Cum divinus autem Theoctistus illius didicisset adventum, non se amplius continere potuit; sed ad eum proficiscitur, a vehementi motus desiderio. Cum vero lubenter et vidisset et visus esset, et spiritaliter eum esset complexus, nolebat ab eo disjungi, amoris inevitabilibus alligatus vinculis, et a non fallacibus Euthymii sirenibus adstrictus. Rogabat ergo, ut ad cenobium et Fratres descenderet, et communem cum eis vitam ageret, et communiter se exerceret. Ille autem cum quietis et silentii magno amore teneretur, in hoc quidem non annuit Theoctisto; sed pollicitus est se singulis Dominicis ad eum accessurum, et se quoque synaxi adfuturum.

36 Kad je pak njegov dolazak ne znam na koji način bio javljen Aspebetu, koji je poslije dobio nadimak Petar, moglo se odmah vidjeti okupljeno mnoštvo Agarena. Jer pošto je on mnoge od njih iz svakoga roda i svake dobi okupio, kao onaj koji je prvi okusio dobro i nastojao da i oni budu dionici slatkoće, dolazi k Eutihiju. A on, veoma se obradovavši što ih je doveo, pošto ih je i radosnim očima pogledao i po običaju za njih pomolio, dovodi ih k braći i u samostan. Zatim, pošto ih je ondje krstio i poučio i od toga vremena sedam dana boravio s njima, nije smatrao da mu je više podnošljivo živjeti s mnogima, nego, obuzet velikom željom za mirom i šutnjom, kao što rekosmo, ponovno se vraća u uobičajenu samoću.

36 Cum autem ejus adventus nescio quo modo fuisset significatus Aspebeto, qui fuit postea cognominatus Petrus, licebat statim videre congregatam Agarenorum multitudinem. Nam cum ille multos eorum ex omni genere et omni ætate congregasset, ut qui ipse primus bonum gustasset, et studeret ut illi quoque essent participes dulcedinis, accedit ad Euthymium. Ille autem, quod eos adduxisset valde laetatus, cum et hilaribus eos vidisset oculis, et eis de more bene esset precatus, adducit ad Fratres et monasterium. Deinde cum eos illic baptizasset et instituisset, et ex illo tempore septem dies cum eis esset versatus, cum multis habitare non sibi amplius ducebat tolerabile: sed quietis et silentii, sicut diximus, magno captus desiderio, ad consuetam rursus redit solitudinem.

37 Kad je dakle Petar vidio da je on i bez doma i siromašan sjedi u samoći, uzvraćajući za najveća dobročinstva, naime krštenje i spasenje, barem osrednju zahvalnost, pozvavši graditelje uz veliku plaću, iskopao je u vrtu veliku cisternu koja ima dva ulaza, a koja i do današnjega dana ostaje iskopana; i kod cisterne gradi radionicu za pečenje kruha i podiže tri ćelije za Eutihija. Između njih pak gradi i bogomolju, tako da Eutihiju nije nedostajalo ništa od onoga što je pripadalo uporabi.

37 Cum ergo Petrus eum vidisset et domo carentem, et inopem sedentem in solitudine, pro maximis beneficiis, baptismo, inquam, et salute, mediocrem utique referens gratiam, ædificatoribus magna mercede accersitis, magnam cisternam duo habentem ostia fodit in horto, quæ in hodiernum usque diem fossa remanet: et panis faciendi officinam apud cisternam ædificat, et tres cellas construit Euthymio. Inter eas autem excitat etiam oratorium, adeo ut nullius eorum, quæ ad usum pertinebant, egeret Euthymius.

38 A mnoštvo Agarena, koje je, kao što prije rekoh, on sam krstio, želeći uvijek piti najslađi tok, a to je očito bio Eutihijev jezik, nije više podnosilo da se ni najmanje od njega udalji, nego se žestoko trudilo de ostane kod njega i prima slasti i vodu života, naime njegove molitve. A on, čuvajući za sebe nerazdvojno dobro mira i šutnje, ne dopušta da oni borave ovdje, nego pošto ih je odveo na drugo mjesto i zacrtao im hram i šatore (a to je mjesto između dvaju samostana), zapovijeda da ih sagrade onako kako stoji lik i veličina nacrta i da u njima stanuju. Kad su pak ondje sebi sagradili i kuće i u njima nadalje ustrajali, često je dolazio veliki Eutihije i uvijek je gledao kako su. Znao je naime koliku će iz toga imati dobit; i nije prestao to činiti dok nije očistio i uvježbao njihove duše i učinio da budu podložni svećeniku i đakonima. Zbog toga su ondje rado ostali ne samo oni koji su bili prije kršteni, nego i mnogi drugi od onih koji su svakodnevno dolazili k njemu i krstili se.g postavlja svećenika,

38 Agarenorum vero multitudo, quæ, ut prius dixi, fuit ab ipso baptizata, suavissimum fluentum semper bibere desiderans, quod quidem aperte erat lingua Euthymii, non amplius ne minimum quidem ab eo discedere sustinebat: sed vehementer contentebat debat ut apud ipsum maneret, et delicias et aquam vitæ, nempe ejus perciperet orationes. Ille autem sibi conservans indivulsum bonum quietis et silentii, eos quidem non sinit hic versari; sed cum eos alio duxisset, et eis templum et tabernacula circumscripsisset, (est autem locus inter duo monasteria) jubet ut ea extruant, prout se habet descriptionis figura et magnitudo, et in eis habitent. Quo quidem in loco cum sibi et domos ædificassent, et in eis deinceps perseverassent, assidue magnus ventitabat Euthymius, et quemadmodum se haberent semper visebat. Sciebat enim, quantum ex eo lucri faceret: nec prius destitit hoc facere, donec illorum animas purgavit et exercuit, et effecit ut Presbytero subessent et Diaconis. Quamobrem illic lubenter manserunt non ii soli qui fuerunt priores baptizati; sed etiam multi alii ex iis, qui quotidie ad eum veniebant et baptizabantur.gconstituit Presbyterum,

39 Kad su se dakle toliko množili sinovi Agarini i bili prevođeni u pravo plemstvo i rasli u različite čete, božanski Eutihije šalje ka Juvenalu, jeruzalemskome patrijarhu, tražeći da im se posveti biskup. A on mu šalje Petra, oca Terebonova, kao onoga koji je bio sposoban upravljati dušama i voditi ih u spasenje. Petar je dakle tako doista prvi posvećen za biskupab četa koje su bile u Palestini. A mnoštvo Saracena, nimalo drukčije nego bujice rijeka, neprestano je pritjecalo, i oni koji su tada pristupali pridodavani su prijašnjima, i svi oni, označeni pečatom krštenja, ubrajani su sa stadom kršćana. Ali o ovome je doduše dovoljno ono što je rečeno. A mi nadalje moramo usmjeriti govor onamo odakle smo skrenuli da ovo kažemo.h i k l m n o po Petru ishoduje da se dade biskup. čiji hram posvećuje Juvenal Jeruzalemski. 3 Braća koja dolaze k njemu,

39 Cum ergo usque adeo multiplicarentur filii Agarwal, et ad veram traducerentur nobilitatem, et in diversas excrescerent copias, mittit divinus Euthymius ad a Juvenalem Patriarcham Hierosolymitanum, postulans ut eis ordinaretur Episcopus. Ille vero mittit ad eum Petrum patrem Terebonis, ut qui esset idoneus præesse animabus, et deducere ad salutem. Petrus ergo sic quidem primus ordinatur Episcopusb copiarum, quæ erant in Palæstina. Saracenorum autem multitudo, non secus ac fluviorum fluenta, affluebat perpetuo: et qui nunc accedebant, adjicebantur prioribus: et ii omnes signati baptismi signaculo, connumerabantur cum grege Christianorum. Sed de his quidem ea quæ dicta sunt, sufficiunt. Nobis autem deinceps eo conferenda est oratio, unde ad hæc dicenda digressi sumus.h i k l m n oab Petrum procurat dari Episcopum.cujus templum dedicatur a Juvenale Hierosolymitano.3 Fratres ad se venientes,

40 Nije veliki Eutihije imao na umu da na onome mjestu sagradi ni općinstvo ni uopće lavru. Zato kad bi tko došao k njemu, bilo odričući se svijeta bilo donoseći nešto što je bilo potrebno za tjelesnu uporabu, od njega su ponovno upućivani bl. Teoktistu. Kad je pak već odozgo božanska providnost mudro odredila da se ta samoća nastani, kao ona koja je dobro znala ono što će biti, naime da će taj događaj mnogima biti uzrok spasenja, k njemu pristupaju neki, brojemc tri brata po tijelu, koji su bili izdanci Kapadocije, ali odgojeni u Siriji i ondje se vježbali u kreposti i nauku, cde fd Kozma,e Krizip if Gabrijel. A on, čineći kako je običavao, nije ni njih primio, otvoreno navodeći kao razlog mladenačku dob i uzajamnu želju naravi, za koju je također znao da u većini slučajeva slabi postojanost vježbanja, a osobito zato što je Gabrijel još bio mladić i golobrad. odozgo mu se naređuje da primi: Njih dakle iz tih razloga nikako nije htio primiti. A te noći došao mu je netko u snu i naložio da primi i braću: Jer su, kaže, poslani od samoga Boga; i da odsada bude spreman primiti svakoga tko pristupa i želi. Ujutro dakle, kad je primio ono lijepo bratstvo i srodstvo, kako mu je bilo naložilo viđenje, kaže Kozmi (on je naime bio prvi po dobi među braćom): Tako sam ja doduše učinio, kako mi je bilo naloženo od Boga, i uveo sam vas ovamo. Sada pak priliči da ti mlađega od braće, Gabrijela, zadržiš unutar ćelije i nikako mu ne dopustiš da iziđe. Jer je vrlo pogibeljna stvar i zasjeda za oči drugih ženski izgled, koji je tako gladak i uglađen. Zatim mu je otkrio i ponešto od onoga što će se dogoditi: Ne mislim, govoreći, da ćeš dugo vremena provesti život ovdje, nego će ti uskoro biti povjereno upravljanje Crkvom koja je u Skitopolisu. Ali to je učinjeno zbog njihova primanja. Grad Skitopolis. proriče budućnost. Prima mnoge druge.

40 Non habebat magnus Euthymius in animo, nec cœnobium, nec omnino Lauram in illo loco construere. Propterea quando aliqui ad eum venerant, sive mundo renuntiantes, sive aliqua afferentes quæ ad usum corporis essent necessaria, ab eo rursus transmittebantur ad B. Theoctistum. Cum autem jam superne divina sapienter statueret providentia, ut hæc habitaretur solitudo, ut quæ pulchre sciret id quod erat futurum, nempe quod ea res esset futura multis causa salutis; ad eum accedunt quidam numeroc tres fratres secundum carnem: qui germina quidem erant Cappadociæ, educati autem in Syria, et in virtute et doctrina se illic exercuerant,cd e fd Cosmas, e Chrysippus, etf Gabrielius. Is autem faciens ut consueverat, nec eos etiam admisit, et ætatem aperte caussans juvenilem, et mutuum naturæ desiderium, quod etiam novit ut plurimum labefactare constantiam exercitationis, et maxime quod adhuc esset Gabrielius adolescens et imberbis.cælitus jubetur admittere:Eos ergo his de causas nolebat omnino admittere. Ea autem nocte venit ad eum in somnis aliquis, mandans ut et fratres exciperet: Sunt enim, inquit, ab ipso Deo missi; et ut deinceps esset paratus accipere quemlibet accedentem et volentem. Mane ergo cum pulchram illam accepisset fraternitatem et cognationem, ut ei jusserat visio, dicit Cosmæ: (is enim erat primus ætate inter fratres) Sic ego quidem feci, ut mihi a Deo jussum fuerat, et vos huc introduxi. Nunc autem par est, ut tu juniorem ex fratribus Gabrielium intra cellam contineas, et nequaquam ei exire permittas. Est enim res valde periculosa et insidiosa aliorum oculis muliebris adspectus, qui est adeo lævis et politus. Deinde nonnulla quoque ei aperuit ex iis quæ erant eventura; Non arbitror, dicens, te longo tempore hic vitam acturum: sed tibi propediem committetur præfectura Ecclesiæ, quæ est Seytopoli. Sed hæc quidem facta sunt propter eorum susceptionem.Scythopolis urbs.prædicit futura.

41 Nakon njih pak dopustio je samome sebi da uđu svi koji žele i bio je odsada najspremniji da ih prima. Jer prima doduše nekogag Domna, koji je doduše krenuo iz grada Antiohije, a bio je bratić Ivana koji je upravljao onom Crkvom. Prima također i trojicu drugih, braću po rodu, zavičajem iz Melitene, rođake onoga Sinodija koji je s Akacijem odgojio Eutihija. A bila su im imenah Stjepan, i Andrija i k Gajan. Poslije njih pak i l Ivana iz Raithua, svećenika, i m Anatolija i n Talasija. Zatim pak i nekoga Ciriona iz Tiberijade, koji je i sam bio svećenik hrama koji je u o Skitopolisu posvećen mučeniku Baziliju. Pošto ih je dakle primio, potiče biskupa Petra da im sagradi neke male ćelije i vješto im ukrasi hram, i tako je ubrzo ondje osnovao lavru koja ni po čemu nije bila slabija od one koja je u Faranu.

41 Post eos autem seipsum permisit omnibus ingredi volentibus, et erat ad excipiendum deincepsS. Passarion. paratissimus. Nam excipit quidem quemdamg Domnum, ex Antiochena quidem civitate profectum, patruelem vero Joannis, qui illi præerat Ecclesiæ. Suscipit autem tres quoque alios, fratres genere, patria Melitenos, consobrinos illius Synodii, qui cum Acacio nutrierat Euthymium. Erant autem eis nominah Stephanus, i Andreas, et k Gaianus. Post eos vero l Joannem quoque ex Raitho Presbyterum, et m Anatolium, et n Thalassium. Deinceps autem Cyrionem quoque quemdam ex Tiberiade, qui ipse quoque erat Presbyter templi, quod o Seythopoli Martyri positum est Basilio. Cum eos ergo suscepisset, Petrum adhortatur Episcopum ut eis parvas quasdam cellas construat, et eis templum scite adornet: et sic brevi illic Lauram constituit, quæ ea, quæ est in Pharan, nihilo erat inferior.

42 Zatim pak i sam jeruzalemski patrijarh Juvenal, pošto je primio p sv. Pasarijona, koji je tada bio korepiskop, i q svećenika Hezihija, dolazi u lavru i posvećuje hram koji je ondje r, kad je Eutihije imao pedeset i dvije godine. Također ređuje za đakone Domicijana i Domna, dok su u red svećenika došli ubrojeni Ivan i Cirion. Zbog toga se radovao veliki Eutihije i imao dušu punu duševnoga mira, a ponajviše jer je vidio da u lavri borave Pasarijon s patrijarhom i božanski Hezihije, koji su bili znameniti u ostalome zboru onih koji su se vježbali. Ali sveti Pasarijon, pošto nije navršio ni sedmi mjesec od toga vremena, preminuo je u dubokoj starosti.

a O njegovu preminuću i vremenu patrijarhata niže u br. 96.
b Na grčkome Enteænos τνω παρεμβολων, kako je potpisao Efeški sabor godine Kristove 431. Πτρεος παρεμβολῆς biskup četa, taborišta ili šatora. Vidi što se o običajima Saracena 14. siječnja po sv. Nilu govori u povijesti pokolja sinajskih otaca.
c Njihova djela, kreposti i preminuće unio je Ciril u ovu povijest, osobito u br. 103.
d Niže u br. 37. Prenosi se da je postao svećenik i čuvar svetoga Križa u Jeruzalemu, a u br. 103. biskup Skitopolisa.
e Niže u br. 60. Ekonom lavre, čuvar svetoga Križa, najprije u lavri u br. 87., zatim u Jeruzalemu u br. 103., glasovit napisanim knjigama.
f Svećenik, utemeljitelj novoga samostana, istaknut čudesima u br. 103. i drugdje.
g Ovaj je naslijedio svoga ujaka Ivana u antiohijskome patrijarhatu. O obojici niže u 9. poglavlju.
h Niže u br. 37., postao biskup Jamnije, sudjelovao na Kalcedonskome saboru godine Kristove 431. i Bio je iguman samostana sv. Mene, kao što se kaže u br. 87. k Niže u br. 97. postavlja se za biskupa Madabe. l Naziva se biskupom Saracena niže u br. 72., sudjelovao na Kalcedonskome saboru, o Raithu rečeno 14. siječnja. m Svećenik Anatolije primio je u gostoprimstvo sv. Kvirijaka godine Kristove 465. n Drugi od ovoga Talasije slavi se 22. veljače, duhovni otac sv. Linneja. Pročitaj 22. poglavlje Teodoreta u Filoteju. o Skitopolis, nekoć Bet-Šean, na granicama Judeje i Galileje, kod izlaska rijeke Jordana iz Genezaretskoga jezera, malo skrećući prema jugu od Tiberijade. O njemu se niže često govori. Komu je mučeniku Baziliju ovdje bio posvećen hram, još nismo pročitali, jer ćemo u djelu donijeti više Bazilija. O hramu mučenika sv. Prokopija i bazilici sv. Tome apostola u istome gradu Skitopolisu govori u Životu sv. Save Ciril, rodom iz njega. p Sv. Pasarijon ponovno se spominje u br. 60. i 74., a za sv. Savu se kaže da je u samostanu sv. Pasarijona primljen u gostoprimstvo u Jeruzalemu, ali kojega se dana slavi još se ne sjećamo da smo pročitali. q Pohvalu bl. Tome jeruzalemskoga svećenika Hezihija navodi Fotije u Biblioteci, svezak 269. Isti u svesku 275. piše da je pročitao u Jakova, brata Gospodnjega, i Davida τνω βεπάτρω. Također govor dokazni jeruzalemskoga svećenika Hezihija o sv. Andriji apostolu, u prijevodu Karla Fabijana, objavljen je u Lyonu kod Tome Galleta, i odatle u Bibliotheca Patrum u Kölnu, 15. svezak, ili u Dodatku, a dva govora jeruzalemskoga svećenika Hezihija o bl. Djevici nalaze se u Bibliotheca Patrum trostrukoga pariškoga i kölnškoga izdanja. Napokon Raban Mauro u uvodu u Levitski zakonik upućenom biskupu Lisieuxa Freculfu ovako piše: Našao sam ovu knjigu prilično potpuno protumačenu od poštovanja vrijednog jeruzalemskoga svećenika Hezihija; iz nje sam Raban prikuplja mnogo toga, kao što predgovara Glossa ordinaria na Levitski zakonik, nalazi se tiskana u Parizu, i u svesku ili stoljeću 7. Bibliotheca Patrum iz kölnškoga izdanja. Napisao je također tumačenja na Ezekijela, koje spominje u predgovoru na Levitski zakonik; također na poslanicu Hebrejima, kao što napominje Siksto Sijenski u Bibliotheca sancta, 4. knjizi, po kojemu se kaže da je bio slušatelj i učenik bl. Grgura Nazijanskoga, biskupa, te da se istaknuo pod carem Honorijem godine Gospodnje 400. Za što sudimo da posve odgovara ovome Hezihiju, zbog kojega se stoga Eutihije, videći ga u pratnji Pasarijona i drugih istaknutih muževa u lavri, s pravom obradovao. Drugi je kod Moska, 46. poglavlje, bl. Isihije, svećenik Jeruzalemske Crkve, koji je zatim kao jeruzalemski patrijarh naslijedio Amosa godine Kristove 601., prema računu Baronija, br. 14., umro godine Kristove 609., a njega je naslijedio sv. Zaharija, kao što ondje Baronije, br. 3. Postoji poslanica pape sv. Grgura upućena njemu, 40. u 9. knjizi iz Registra, gdje se u svim izdanjima, Galotijevu, Pamelijevu i Siksta V., naziva Isihijem. Kod Nicefora u Kronici Izakijem. Njemu je Glossa ordinaria, jer se nije znalo za drugoga Hezihija, pripisala tumačenja na Levitski zakonik, a zatim su slijedili Possevino, Belarmin, Miraeus i drugi, premda nigdje ne naziva sebe biskupom ni patrijarhom, nego češće svećenikom, s čime se slažu Fotije i Raban i naslovi ili natpisi djela. r Godine Kristove 429.

42 Deinde vero ipse quoque Juvenalis Patriarcha cum p S. Passationem, qui tunc erat Chorepiscopus, et q Hesychium accepisset Presbyterum, accedit ad Lauram, et templum, quod est illic r dedicat, cum natus esset Euthymius duos et quinquaginta annos. Diaconos quoque ordinat Domitianum et Domnum, cum in Presbyterorum sortem relati venissent Joannes et Cyrion. Propter hæc magnus gaudebat Euthymius, et animi tranquillitate plenam habebat animam: et maxime quod Passarionem cum Patriarcha, et divinum Hesychium, qui in reliquo eorum, qui se exercebant, choro erant insignes, in Laura degentes cerneret. Sed Sanctus quidem Passarion, cum nondum septimum mensem ab illo tempore transegisset,e vivis excedit in profunda senectute. a De obitu ejus et tempore Patriarchatus, infra num. 96.b Grace Enteænos τνω παρεμβολων, quo modo subscripsit Synodo Ephesinæ an. Ch. 431. Πτρεος παρεμβολῆς Episcopus copiarum, castrametationum, aut tentoriorum. Vide quæ de Saracenorum moribus 14 Januar. a. S. Nîlo dicuntur in historia cædis Patrum Sinaitarum. c. Horum acta, virtutes, et obitum huic historiæ inseruit Cyrillus, potissimum num. 103.d Infra num. 37. Presbyter et custos sanctæ Crucis Hierosolymis factus traditur; et num. 103. Episcopus Seythopolis.e Infra num. 60, Lauræ Æconomus, custos sanctæ Crucis, primo in Laura num. 87, tum Hierosolymis num. 103, scriptis libris clarus.f Presbyter, fundator novi monasterii, miraculis insignis nu. 103, et alibi.g Hic avunculo suo Joanni successit in patriarchatu Antiocheno. De utroque infra cap. 9.h Infra num. 37, factus Episcopus Jamniæ, interfuit synodo Chalcedonensi an. Ch. 431. i Fuit Hegumenus monasterii S. Mennæ, ut dicitur num. 87. k Infra num. 97, constituitur Episcopus Medaborum. l Episcopus Saracenorum dicitur infra num. 72, interfuit synodo Chalcedonensi, de Raitho dictum 14 Janu. m Anatolius Presbyter hospitio excepit S. Quiriacum an. Ch. 465. n Alius ab hoc Thalassius colitur 22 Februarii, Pater spiritualis S. Linnæi. Legec. 22 Theodoreti in Philotheo. o Seythopolis, olim Betzan, in Judææ et Galilææ confinibus, apud Jordanis sluvii ex lacu Genesareth exitum, a Tiberiade parum in Austrum recedens. Ejus infra sæpe fit mentio. Cui Basilio Martyri hic templum fuerit consecratum, necdum legimus, plures alioquin Basilios hos opere daturi. De templo S. Procopii Martyris, et basilica S. Thomæ Apostoli in eadem urbe Seythopolitana agil in Vita S. Sabæ Cyrillus, ex ea oriundus. p S. Passarionis iterum mentio fit nu. 60 et 74, et S. Sabas in monasterio S. Passarionis hospitio Hierosolymis exceptus dicitur, quo tamen die colatur, necdum nos legere meminimus. q Hesychii Presbyteri Hierosolomytani encomion in B. Thomam citat Photius in bibliothecha Tmemale 269. Eumdem Tmem. 275, scribit se legisse in Jacobum fratrem Domini et Davidem τνω βεπάτρω. Hesychii quoque Presbyteri Hierosolymitani oratio demonstrativa in S. Andream Apostolum, Carolo Fabiano interprete, edita est Lugduni apud Thomam Galletum, atque inde in Bibliotheca Patrum Coloniæ tom. 15, sive in Auctario, et Hesychii Presbyteri Hierosolymitani sermones duo de B. Virgine, exant in Bibliotheca Patrum editionum Parisiensis triplicis, et Coloniensis. Demum Rabanus Maurus in prologo in Leviticum ad Freculphum Episcopum Lexoviensem ita scribit: Reperi hunc librum a venerabili Presbytero Hierosolymorum Esychio satis plene expositum: ex quo ipse Rabanus multa colligit, ut Glossa ordinaria in Leviticum præfatur, extat Parisiis excusus, et tomo seu seculo 7, Bibliothecæ Patrum ex edit. Colon. Scripsit etiam in Ezechielem commentarios, quorum in præfatione in Leviticum mentionem facit; item in epistolam ad Hebræos, ut monet Sixtus Scenensis bibliothecæ sanctæ lib. 4, a quo dicitur B. Gregorii Nazianzeni Episcopi auditor et discipulus, claruisse sub Honorio Augusto an. Dom. 400. Quæ prorsus huic Hesychio judicamus convenire: quem proinde Euthymius in Passarionis aliorumque præclarorum virorum comitatu in Laura cernens, merito gavisus est. Alius est Moscho cap. 46 B. Isychius Presbyter Hierosolymitanæ Ecclesiæ, qui qui deinde Patriarcha Hierosolymitanus successit Amos an. Ch. 601, secundum calculum Baronii num. 14, obiit an. Ch. 609, eisque successit S. Zacharias, ut ibidem Baronius nu. 3. Extat S. Gregorii Papæ ad eum epistola 40, libri 9 ex Registro, ubi in editionibus omnibus, Gallotii, Pamelii, et Sixti V, Isychius appellatur. Nicephoro in Chronico Isaacius. Huic Glossa ordinaria, quod alius Hesychius ignoraretur, attribuit commentarios in Leviticum, secuti deinde Possevinus, Bellarmitus, Miraxus, aliique: licet nusquam Episcopum, aut Patriarcham, sed Presbyterum saxpius semet appellet, cui Photius et Rabanus et operum Ittuli, sive inscriptiones, consentiunt. r An. Ch. 429.

Žito umnoženo po Božjoj volji. Neposlušni kažnjen.

Annona divinitus multiplicata. Inobediens punitus.

Dok su pak ovaj veliki i čudesni Eutihije i braća koja su bila s njime u onoj novoj lavri bili pritisnuti velikom oskudicom potrebnih stvari, Božja providnost nije odbacila brigu za svoje, i ruka koja se otvara i ispunjava svako živo biće blagoslovom bila je i tada otvorena čudesnom brigom. Dogodilo se naime da je mnoštvo Armenaca, kojih nije bilo manje od četiristo po broju, silazeći prema Jordanu iz svetoga grada, skrenulo s vanjskoga puta, kao da im netko ide pred njima putem, i pristupilo onoj lavri; to je, kako smatram, mudro raspoređujući i vodeći providnost činila da bi snaga onoga velikoga oca postala još jasnijom. Kad je onaj veliki vidio da su oni ondje svratili da se barem malo odmore od napora puta, poziva Domicijana, kojemu je od njega bila povjerena uprava one lavre, i zapovijeda da im postavi stol. Kad je pak on iznio oskudicu i odgovorio da nema hrane ni za jedan jedini dan za braću, onaj, oslanjajući se na onoga koji je udovici pružio obilnu hranu zbog obilja njezine dobre volje, zapovijeda Domicijanu da ode k škrinji za kruh: Jer ćeš znati, kaže, što doduše žele sebi ljudske misli, a što pak može rasporediti i providjeti Božja milost mimo očekivanja.

44 A kad je on odmah popustio i pristupio (o neizreciva tvoja čudesa, Kriste!), našao je po nekoj božanskoj i mudroj providnosti kuću tako punu kruha da nije bilo lako ni malo otvoriti vrata, jer je to bilo priječeno zbog mnoštva koje je bilo unutra. Kad je dakle pozvao i drugu braću i zajedno s njima razvalio vrata, vidi ono što je bilo unutra, naime neko neizrecivo mnoštvo kruhova, i veliku također zalihu vina i ulja, i sasvim dostojnu Eutihijeve izvrsne darežljivosti u davanju.

43 Kad je to vidio Domicijan i zaključio da je to djelovanje Božje milosti, pao je pred noge velikoga Eutihija, moleći od njega oproštenje i nadoknađujući oskudicu i škrtošću snažnim pokajanjem. A on, kad je prema Domicijanu pružio i dobrohotan duh i ruku i podigao ga: O sine, kaže, tko sije u blagoslovima, u blagoslovima će i žeti. Oni dakle koji onima koji dolaze pružaju zajednički krov i sol, nepromišljeno sebi radije pribavljaju obilnu opskrbu, kao oni koji ne daju toliko koliko primaju. To pak i vi morate čuvati, o braćo, ako želite ugoditi Bogu i postići obilnu zalihu potrebnih stvari koja će vam biti dobrohotno pružana. Odatle je u njegovim riječima stajalo gomilanje dobara, i počela je lavra biti uspješna i sretna i rasti njezino mnoštvo, i broj braće doveden je do pedeset, i svakomu od njih bila je sagrađena ćelija i svakodnevno su se obavljala sveta otajstva.

46 Kad je pak u duhu razmišljao onaj kojemu je bila povjerena uprava da će za toliko mnoštvo braće biti potrebna i velika služba, nabavio je za lavru i mazge. Bio je pak u njoj netko, rodom Azijac, imenom Auksencije, koji je bio sposoban da služi mazgama. Kad ga je taj ekonom molio da preuzme tu službu, odgađao je i nije bio poslušan. Kad je pak stvar bila potrebna i korisna, uzevši sa sobom i svećenike Ivana i Ciriona, ekonom je ponovno molio s njima Auksencija. Kad pak ni tako nimalo nije slušao i već je došla subota, u koje je vrijeme bilo dopušteno sastati se s velikim Eutihijem, ekonom mu iznosi sve o Auksenciju. I on doduše odmah poziva brata; savjetuje pak da bude poslušan i da ne bude toliko tvrdokoran i neposlušan, te da ne slijedi vlastitu volju i odbija službu koja je općenito korisna braći. Kad pak on nije poštovao ni opomenu ni sam takav njegov izgled, nego je i tako otvoreno odbijao i kakav god izgovor nije iznosio da bi pokazao da je jedino volja u njegovoj vlasti, te se sada doduše ispričavao da je tuđinac i nevičan govoru toga kraja, a sada pak zasjedama tijela i različitim varkama zloga: Da me ne bi, kaže, ako me možda nađe udaljena od vaših očiju, spotaknuo i vršio djelo svoje zloće, i povrh toga, da ne bih, naviknut na brige i meteže, ostao odsada neskladan i tuđ miru i duševnomu spokoju.

47 Dok je on to govorio i iznosio štetu za dušu kao ono što je dovoljno da pokrene, veliki Eutihije opet: Ali ćemo moliti Boga, o sine, kaže, da zbog tvoje poslušnosti ne možeš biti uhvaćen ni od čega od onoga što škodi. Njegova je naime riječ: Nisam došao da mi služe, nego da služim; i: Ne vršim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao, Oca. Kad se pak zbog toga još više razdražio Auksencije i nikako nije popuštao, oštrije se oborivši na njega božanski Eutihije: Mi smo doduše, o sine, kaže, savjetovali ono što se činilo da je i tebi samomu korisno; a ti, ostajući u istome neposluhu, uskoro ćeš znati kakav je plod neposluha. Nije još završio ono što je rekao, a Auksencije, pretrpjevši ne znam odakle potres i pokret tijela, jadnik je pao na zemlju, dostojan samih suza zbog nevolje. A oni od braće koji su bili nazočni, pokrenuti samilošću prema njemu jer je bio tako jadno pogođen, molili su Eutihija, preklinjali i zaklinjali da pomogne onomu koji leži, i koji je već ispaštao prilično teške kazne neposluha. A on, da bi prema tako tvrdokornomu i neposlušnomu poslušao njih, bio je na raspolaganju; i kad ga je prihvatio svojim rukama, čini da ustane još drhteći Auksencije, dok su mu gotovo po svim udovima tijela još visjele kazne. Zatim, kad je nad njim primijenio i kao neki lijek znak križa, oslobađa čovjeka od toga stanja i odmah ga čini zdravim.

48 Kad je dakle Auksencije došao k sebi i došao mu na pamet neposluh, i shvatio i stanje koje ga je bilo snaslo i nije bio neuk da je to djelo samoga neposluha, ispaštao je veće kazne od a savjesti i obuzelo ga je neko snažno pokajanje; svakako je pao i pred noge Eutihijeve, moleći dijelom oproštenje za ono što je učinio, a dijelom za ubuduće sigurnost. Kad mu je pak on odmah oprostio (jer onaj čiji se duh jedva napokon okrenuo na srdžbu, kako da ne bi spremno potrčao prema samilosti?) i za ubuduće ga zaštitio molitvom, on rado, spremnim i čilim duhom, prihvaća službu oko mazgi. Tako stega Gospodnja, da kažem s Božjim pismom, i otvara uši i očito dodaje razumijevanje; i onaj koji je bio sagriješio, prije nego što je bio pognut i učinjen poniznim, neposluhom, poslije poniznosti i primljene stege prepoznat je kao spreman i pripravnik za poslušnost. To mi je ispripovjedio a anakoreta Kirijak; onaj, kažem, Kirijak koji je od rane mladosti bio ošišanb u samostanu Eutihijevu; a pošto je pakc s njegovim nasljednicima boravio prilično dugo vrijeme i od njih točno naučio svu njegovu vježbu i sav ustroj njegova života, poslije se u lavrid staroga Soukae kroz gotovo sedamdeset punih godina vježbao, glasovit u svakoj kreposti i pravednim djelima čestita života.

a O sv. Kirijaku ili Kvirijaku bilo je riječi u prolegomenima, br. 9. O njegovoj dobi u br. 12. i dalje. Život ćemo dati 29. rujna.
b Od samoga sv. Eutihija, kojega su blažene ruke dotaknule njegovu svetu glavu, ujedno ga oblačeći u redovničko odijelo i zazivajući na njega obilnije djelovanje Duha. Njegova Djela. To se dogodilo godine Kristove 463.
c Od sv. Eutihija, jer je bio golobrad, bio je poslan sv. Gerasimu; od čijega se preminuća vratio u lavru sv. Eutihija godine 475. i ondje ostao 10 godina, kao što se čita u njegovim Djelima.
d O njoj je bilo riječi u br. 2., u prolegomenima se dodaje staroga zbog nove lavre sagrađene nedaleko odatle.
e Tih sedamdeset godina računa se od odlaska iz samostana sv. Eutihija; od njih je služio 39 godina u lavri Souka, 10 je proveo u pustinjama dijelom Natufi, dijelom Rubi, 7 je ostao u Susakimu, 3 u špilji sv. Haritona, i ponovno 8 u Susakimu, te napokon pošto je proveo 2 godine u pećini sv. Haritona, umro je. Tako njegova Djela.

Cum hic autem magnus et admirabilis Euthymius, et qui cum eo erant Fratres, in nova illa Laura premerentur magna rerum necessariarum inopia, Dei providentia non abjecit curam suorum: et manus, quæ aperitur et implet omne animal benedictione, admirabili cura tunc quoque aperta est. Accidit enim, ut multitudo Armeniorum, quæ non erat pauciorum quam quadringentorum numero, ad Jordanem a sancta civitate descendens, extera de via declinaret, perinde ac aliquo eis iter præeunte, et ad Lauram illam accederet; hoc, ut arbitror, sapienter dispensante et administrante providentia, ut magna illius Patris virtus adhuc clarior evaderet. Quos cum magnus ille illuc vidisset divertisse, ut se a labore itineris aliquantisper recrearent, vocat Domitianum, cui ab eo fuerat credita illius Lauræ dispensatio, et jubet ut eis mensam apponat. Cum is autem proferret egestatem, et respondisset se ne unius quidem diei Fratrum habere alimentum, ille eo fretus qui viduæ copiosum suppeditavit nutrimentum propter abundantiam bonæ ejus voluntatis, jubet Domitianum ire ad arcam panariam: Scies enim, inquit, quid sibi quidem velint humanæ cogitationes, quid autem divina possit gratia dispensare ac providere præter opinionem.

44 Ille vero cum statim cessisset et accessisset, (o inexplicabilia tua Christe miracula!) invenit divina quadam et sapiente providentia domum pane adeo plenam, ut ne facile quidem esset parum aperire ostium, ut quod prohiberetur propter eam, quæ intus erat, multitudinem. Cum ergo alios quoque Fratres vocasset, et una cum eis ostium evertisset, videt ea quæ erant intus, nempe quamdam, quæ narrari non potest, panum multitudinem, et magnam quoque vini et olei copiam, et omnino convenientem Euthymii egregiæ in dando beneficentiæ.

43 Hæc cum vidisset Domitianus, et conjecisset id esse divinæ gratiæ operationem, procidit ad pedes magni Euthymii, petens ab eo veniam, sordesque et parcitatem vehementi rependens penitentia. Ille autem cum Domitiano benevolam et mentem et manum porrexisset ipsumque elevasset: Ofili, inquit, qui seminatin benedictionibus, in benedictionibus quoque metet. Qui itaque accedentibus commune tectum præbent et salem, imprudentes sibi potius comparant copiosam suppeditationem: ut qui non tantum dent, quantum accipiunt. Quod quidem a vobis quoque est servandum, o Fratres, si Deo estis gratificaturi, et rerum necessariarum vobis benigne suppeditatam copiam consecuturi. Hinc bonorum cumulus ejus constitit verbis: cœpitque prospera et felix esse Laura, et ejus amplificari multitudo: et deductus est Fratrum numerus ad quinquaginta, et unicuique eorum fuit ædificata cella, et quotidie sacra peragebantur mysteria.

46 Cum autem animo agitaret is cui credita fuerat dispensatio, tante Fratrum multitudini magno quoque opus fore ministerio, Lauræ quoque mulos paravit. Erat autem quidam in ea, genere Asianus, nomine Auxentius, qui erat aptus ad serviendum mulis. Is cum ab hoc Æconomo rogaretur, ut hoc subiret ministerium, differebat, et non obediebat. Cum res vero esset necessaria et utilis, Joannem quoque secum accipiens et Cyrionem Presbyteros Æconomus, rursus rogabat cum eis Auxentium. Cum autem sic quoque minime audiret, et jam advenisset Sabbatum, quo tempore licebat magnum convenire Euthymium, omnia de Auxentio ei refert Æconomus. Et ille quidem Fratrem statim accersit: suadet autem ut obediat, et ne sit usque adeo contumax et inobediens, et propriam sequens voluntatem, et quod est communiter Fratribus utile recusans ministerium. Cum is autem nec adhortationem, nec vel talem ejus adspectum esset reveritus, sed sic quoque aperte recusaret, et quem non prætextum afferret, ut solam voluntatem in sua esse potestate ostenderet; et nunc quidem caussaretur se esse alienigenam, nec peritum sermonis illius regionis; nunc autem carnis insidias et varias maligni artes: Ne si forte, inquit, me a vestris oculis remotum invenerit, supplantet, et exerceat suæ opus malitiæ: et præterea, ne assuefactus curis et tumultibus, permaneam de cetero discrepans et alienus a quiete et animi tranquillitate.

47 Cum hæc diceret, et animæ damnum, ut quod ad movendum satis esset, proferret; magnus rursus Euthymius: Sed Deum, inquit, rogabimus, o fili, ut propter tuam obedientiam a nullo ex iis, quæ lædunt, capi possis. Ejus enim vox est: Non veni ministrari, sed ministrare: et, Non facio voluntatem meam, sed ejus, qui misit me, Patris. Cum ex his autem adhuc magis irritaretur Auxentius et nequaquam cederet, gravius in eum invehens divinus Euthymius: Nos quidem, o fili, inquit, quod tìbi ipsi quoque esse conducibile videbatur, consuluinus: tu autem in eadem manens inobedientia, mox scies, quisnam sit fructus inobedientiæ. Eorum, quæ dicta sunt, nondum finem fecerat, et agitationem motumque corporis nescio undenam passus Auxentius, miser in terram decidit, solis dignus lacrymis propter calamitatem. Qui vero aderant ex Fratribus, misericordia erga eum moti, quod tam misere esset affectus, rogabant Euthymium, supplicabant, obsecrabant, ut jacenti opem ferret, et qui satis graves peñas luerat inobedientiæ. Is autem, ut erga adeo contumacem et inobedientem eis obediret, præsto fuit: et cum suis accepisset manibus, adhuc tremebundum facit surgere Auxentium, et pendentem peñas per omnia fere membra corporis. Deinde cum etiam veluti quoddam medicamentum Crucis signum ei immisisset, solvit hominem ab ea affectione, et eum reddit sanum protinus.

48 Cum itaque ad se redisset Auxentius, et ei in mentem venisset inobedientia, et affectionem quoque intellexisset, quæ ei incubuerat, et non ignorasset id esse opus solius inobedientiæ, majores luebat peñas a conscientia, et eum vehemens quaedam subiit peñitentia: certe ad pedes quoque procidit Euthymii, partim quidem petens veniam eorum quæ fecerat, partim autem in futurum securitatem. Cum is vero ei statim ignovisset (nam qui vix tandem ad iram conversus fuerat animus, quemadmodum non erat prompte cursurus ad commiserationem) et ei in futurum cavisset per orationem, ille lubenter promptoque et alacri animo suscipit mulorum ministerium. Ita disciplina Domini, ut dicam cum divina Scriptura, et aures aperit et plane adjicit intelligentiam: et qui deliquerat, priusquam deprimeretur humilisque redderetur, inobedientia, post humilitatem et disciplinam acceptam cognitus fuit promptus ac paratus ad obedientiam. Hæc mihi narravit a Cyriacus Anachoreta: ille, inquam, Cyriacus, qui ab ineunte quidem ætate tonsus fueratb in cenobio Euthymii: postquam autemc cum ejus successoribus satis longo tempore esset versatus, et ab eis omnem ejus exercitationem et universum ejus vitæ institutum accurate didicisset, postea in Laurad veteris Sucæe septuaginta fere totis annis se exercuit, omni virtute et honestæ vitæ recte factis illustris. a De S. Cyriaco, sive Quiriaco, actum est in prolegom. num. 9. De ejus ætate num. 12 et seqq. Vitam dabimus

29 Septemb.b Ab ipso S. Euthymio; cujus beatæ manus sacrum ejus caput tetigerunt, simul quidem eum monastico induentes habitu, et in eum vocantes uberiorem Spiritus operationem. Acta ejus. Id factum anno Ch. 463.c A S. Euthymio, quod imberbis esset, missus fuit ad S. Gerasimum: a cujus obitu redit ad Lauram S. Euthymii anno 475, mansique istic annis 10, ut in ejus Actis legitur.d De ea actum num. 2, in proleg. additur veteris ob Lauram novam, non procul inde extructam.e Hi septuaginta anni censentur a discessue monasterio S. Euthymii:e quibus ministravit 39 annos in Laura Sucæ; 10 transegit in solitudinibus partim Natupha, partim Ruba; 7 mansit in Susacim; 3 in spelunca S. Charitonis; et rursus 8 in Susacim; ac tandem 2 annis transactis in antro S. Charitonis, obiit. Ita ejus Acta.

Nepostojanost Marona i Klemacija ispravljena.

Maronis et Clematii inconstantia emendata.

Ono pak ispripovjedio mi je i sam da su se dvojica od braće, Maron i Klemacije, umorni od onoga surova i teškoga života koji su vodili u lavri, međusobno dogovorili da odatle potajno pobjegnu i noću se kriomice iskradu. To su oni doduše međusobno govorili i u sebi mislili. Ali onaj koji otkriva tajne i onima koji su njemu posvećeni govori po Izaiji: Neće ti više sunce biti svjetlost danju, niti će ti izlazak mjeseca osvjetljivati noć, nego će ti Gospodin biti vječna svjetlost; sam je i to otkrio svome sluzi. A ovako to čini: dok je naime šutio i mirovao jednoga puta ovaj veliki i čudesni Eutihije, učinilo mu se da zli Maronu i Klemaciju, kao pred očima sveca, nabacuje uzdu i vuče ih u najtežu zamku.

Illud autem ipse quoque mihi narravit, quod duo quidam ex Fratribus, Maro et Clematius, asperam illam et difficilem in Laura agendo vitam defessi, inter se convenerunt, ut illinc clanculum effugerent, et se noctu furtim subriperent. Hæc illi quidem inter se loquebantur, et apud se cogitabant. Sed qui secreta aperit, et iis, qui sunt sibi dedicati, dicit per Esaiam: Non erit tibi amplius sol in lucem diei, neque ortus lunæ illuminabit tibi noctem; sed erit tibi Dominus lux æterna; ipse hoc quoque suo aperit famulo. Sic autem facit: silenti enim ac quiescenti aliquando huic magno et admirabili Euthymio, visus est malignus, Maroni et Clematio, tamquam Sancti oculis subjectis, frenum injicere, et eos in laqueum trahere gravissimum.

30 A on, čim je naslutio zasjede, poziva braću Marona i Klemacija, savjetujući ih, opominjući, moleći, poučavajući, raspravljajući, držeći opširan govor o trpljenju i o tome da je posvuda potrebna brižna budnost i oprez. Zatim im navodeći i primjer Adama i Joba, od kojih jedan doduše u raju nije sačuvao zapovijed, a drugi je pokazao svaku vrstu kreposti na smetlištu. Niti ispuštajući ovo, da redovnik ne smije primati misli koje mu podmeće zli, bilo da mu on predlaže žalost ili mržnju ili nepravednost ili selidbu na drugo mjesto, i da im ni od početka uopće ne poklanja pažnju, nego da ih svom snagom odbije i odbaci, da nas možda nepažljive ne bi spotaknuo po zasjedama i strmoglavio u žalostan pad. Ako pak tko ovdje možda ne može vježbati krepost, neka ne misli da će, ako prijeđe drugamo, ono čime se bavi moći lakše i ispravnije vršiti; jer dobro djelovanje ne nastaje iz naravi mjesta, nego iz slobodnoga opredjeljenja našega duha. A protivno ovome je i pogibeljno za redovnike i ono što ih može učiniti slabima i lišenima plodova kreposti. Jer ni biljka ne može donositi plodove ako se neprestano presađuje.

30 Is vero cum statim conjecisset insidias, accersit Fratres Maronem et Clematium, eis suadens, admonens, rogans, docens, disserens, prolixam orationem habens de tolerantia, et quod ubique opus sit diligenti custodia et cautione. Deinde eis etiam Adæ et Jobi exemplum adducens; ex quibus alter quidem in paradiso præceptum non servavit, alter vero omne genus virtutis ostendit in sterquilinio. Neque hæc prætermittens, quod oportet monachum non admittere cogitationes, quæ a maligno suggeruntur; sive ille tristitiam, sive odium, sive injustitiam, sive in alium locum migrationem subjiciat: et nec ab initio ei omnino animum adhibere, sed ea tota manu repellere et rejicere, ne forte nos imprudentes per insidias supplantet, et in casum præcipitet lacrymabilem. Si quis autem hic forte non possit virtutem exercere, ne existimet, si alio transiverit, id cujus studio tenetur, alibi, posse facilius et rectius gerere? Non enim ex loci natura, sed ex libero nostri animi instituto boni fit operatio. Contra autem hoc est et periculosum monachis, et quod eos potest reddere imbecillos et virtutum carentes fructibus. Nam nec planta quidem potest ferre fructus, quæ assidue transplantatur.

51 Radi veće pak uvjerljivosti onoga što je rekao, pripovijedao im je i o nekim egipatskim starcima. Govorio je dakle da je a bio neki brat u Egiptu koji je boravio u nekome samostanu; on, dok je neprestano bio pokretan na srdžbu, uzbuđivao se i uznemirivao, i gorčinom i ogorčenjem punio su mu se usta. Kad ga je pak obuzelo neko pokajanje što zbog te srdžbe i sklonosti uznemirenosti vodi rat sa sobom, i ako je što dobra već prije stekao, i to gubi, nagovara ga da ode iz samostana i živi sam za sebe u miru, jer će mu samoća uvelike koristiti za spokoj i za oslobođenje od uznemirenosti. Smatrao je naime da, ako ne bude nikoga na koga bi se srdio i na kome bi mogao iskaljivati ogorčenost, posve će se pomalo ugasiti onaj žestoki i vrlo brzo rasplamsani oganj srdžbe, te da će odsada biti blag i krotak i pun svakoga spokoja i mira. Kad je pak on to u sebi promislio, otišao je zatim iz samostana i provodio život sam u miru i šutnji; i kad je jednoga puta radi neke uporabe napunio vodomb čašu i htio je nakratko spustiti na tlo, nekom varkom zloga ona je bila prevrnuta. Kad se pak to dogodilo ne jednom, nego dvaput i triput zaredom, i naljutio se brat, i kad je bio svladan navalom srdžbe, odmah tako kako ju je držao, bacio je čašu na tlo i razbio je; i tako je od neprijatelja bio izvrgnut većemu i žešćem ruglu.

51 Ad majorem vero fidem eorum, quæ dixerat, eis quoque narrabat de quibusdam senibus Ægyptiis. Dicebat ergo, a fuisse quemdam Fratrem in Ægypto, qui in quodam residebat cænobio: is cum ad iram assidue moveretur, efferebatur et conturbabatur, acerbitateque et indignatione os ejus implebatur. Cum eum autem quædam subiisset penitentia, quod propter hanc iram et facilitatem ad perturbationem secum bellum gereret; et si quid boni jam ante acquisiisset, id quoque perderet; ei persuadet, ut recederet a cænobio, et solus per se quiete viveret, utpote quod solitudo ei multum conduceret ad tranquillitatem, et ad vacuitatem perturbationis. Existimabat enim, quod si nullus esset cui irasceretur, et in quem uti posset indignatione, omnino sensim extingueretur vehemens ille et qui citissime accenditur ignis iracundiæ: futurusque esset deinceps mitis et mansuetus, et tranquillitate omni plenus et quiete. Cum ille autem hæc apud se esset ratiocinatus, discessit deinceps a cænobio, et solus vitam egit in quiete et silentio: et cum aliquando propter usum aliquem aqua implessetb poculum, et id humi aliquantisper voluisset deponere, arte quadam maligni id est eversum. Quod quidem cum non semel, sed bis et ter deinceps factum esset, et iratus est Frater, et cum ab iræ impetu victus esset, statim ita ut habebat, humi dejecit poculum, et confregit: et sic ab inimico majori et vehementiori habitus est ludibrio.

52 Na to se doduše smije Klemacije, kao onaj kojemu se duh bio razveselio duhovitim pripovijedanjem. Kad je pak to zapazio božanski Eutihije: Zar si i ti, kaže, brate, pokrenut od nekoga zloga zloduha, kad se tako besramno smiješ i tako drsko, dok bi trebalo radije oplakivati onoga koji prihvaća njegovo nagovaranje, ako govori istinu onaj koji će tada biti naš sudac, nazivajući blaženima doduše one koji plaču, jer će i oni, kaže, primiti utjehu, a jadnima one koji se smiju i ne poklanjaju pažnju sebi? I inače je znak očita neznanja i toga da je neupućen u stegu ako redovnik govori preko mjere ili se pokreće na bilo što ili se čak u govoru služi previše raspuštenom slobodom. Oci također raspuštenost nazivaju otvoreno majkom svih poroka.

52 Ad hæc ridet quidem Clematius, ut cujus delectatus esset animus lepida narratione. Cum id autem divinus animadvertisset Euthymius: Numquid, ait, tu quoque, Frater, motus es a malo aliquo dæmone, quod tam inverecunde rides et tam impudenter, cum oporteret, potius deflere eum, qui illius admittit suasionem, si verum dicit, qui tunc noster est judex futurus, Beatos quidem appellans qui lugent, quoniam ipsi quoque, inquit, accipient consolationem: miseros autem eos qui rident, et sibi non adhibent animum? Et alioqui apertæ est inscitiæ, et quod disciplinæ sit ignarus, argumentum, si monachus loquatur supra modum, aut ad quodlibet moveatur, aut etiam in loquendo nimis profusa utatur licentia. Patres etiam vocant licentiam plane matrem omnium vitiorum.

53 Kad je on tako doduše ukorio Klemacija, ušao je u nutarnju ćeliju; a njega je odmah slijedila kazna, pa padajući ničice na zemlju, tresao se od drhtaja i užasa. A kad je Domicijan vidio Klemacija kako tako leži, i ujedno se divio Eutihijevoj blagosti i strogosti, koje su naime u njemu bile najbolje usklađene, te je ujedno bio vođen i samilošću zbog onoga što se dogodilo bratu, okuplja neke od otaca koji će posredovati za njega i uvodi ih zajedno s Maronom k Eutihiju. A on, jer je i po svojoj naravi bio sklon samilosti i nipošto nije prezirao njihovo posredovanje, zajedno s njima pristupa ležećemu Klemaciju, gasi njegov užas znakom križa i odmah zaustavlja drhtaj te pruža potpuno oslobođenje od toga stanja, govoreći neprestano: Pazi na samoga sebe i nemoj prezirati nauku i opomenu otaca, nego postani sav oko, kao što smo čuli o kerubinima, motreći sa svake strane samoga sebe, kao onaj koji uvijek prolazi usred zamki. Pošto je to savjetovao i predložio Klemaciju i njegovim primjerom učinio druge opreznijima, otpušta ga u miru. Ali to je doduše takve vrste; nije pak manje ni ono što slijedi zatim, ako nije i mnogo veće i sjajnije.

53 Cum ille sic quidem increpasset Clematium, ingressus est in interiorem cellam: eum vero e vestigio persecuta est ultio, pronusque in terram cadens, agitabatur tremore et horrore. Domitianus autem cum sic jacentem vidisset Clematium, et simul quidem Euthymii mansuetudinem et austeritatem esset admiratus, quod scilicet in eo optime essent contemperatæ; et simul etiam misericordia esset ductus ejus quod Fratri acciderat, congregat aliquos ex Patribus, qui pro eo essent intercessuri, et eos una cum Marone introducit ad Euthymium. Ille autem cum et suapte natura esset propensus ad misericordiam, et illorum intercessionem minime despiceret, una cum eis accedit ad jacentem Clematium, ejusque horrorem extinguit signo Crucis, et statim sistit tremorem, et præbet perfectam ab illa affectione liberationem; Attende tibi ipsi, dictitans, et noli contemnere Patrum doctrinam et admonitionem: sed efficere totus oculus, sicut de Cherubim audivimus, teipsum omni ex parte circumspiciens, ut qui semper transeas in medio laqueorum. Hæc cum suasisset et suggessisset Clematio, et ejus exemplo alios fecisset cautiores, eum dimittit in pace. Sed hoc quidem est ejusmodi: non minus est autem id quoque, quod deinceps sequitur, si non sit multo etiam majus ac præclarius.

a To pripovijedaju u Vitae Patrum Rufin ili tko god je pisac te knjige, 3. knjiga, br. 98., i Pelagije, 5. knjiga, knjižica 15., br. 225.
b Pelagije surisculam. Rufin posudu.

a Narrant id in Vitis Patrum Ruffinus aut quisquis ejus libri auctor est, lib. 3, num. 98. et Pelagius lib. 5, libel. 15, num. 225.
b Pelagius surisculam. Ruffinus vas.

Revnost vjere protiv Nestorija. Druge kreposti.

Zelus fidei contra Nestorium. Aliæ virtutes.

Kad se veliki i ekumenski a sabor u Efezu tada prvi put okupljao, Sinodije, koji je s Akacijem bio učitelj ovoga velikoga Eutihija dok je još bio dječak, pošto je došao u Palestinu da se pokloni časnim mjestima, dolazi također u lavru u pedeset i četvrtoj godini života velikoga Eutihija: dijelom doduše da vidi toga samoga Eutihija, a dijelom pak da pozdravi i svoje rođake Stjepana, Andriju i Gajana. Kad je pak vidio Eutihija, ispripovjedio mu je doduše o veoma bezbožnome krivovjerju Nestorija, koji je bezbožno (o pravednosti i stidu svećenika!)b kratko vrijeme predsjedao u Carigradu i svojim profanim i pokvarenim naucima uznemirio gotovo sav krug zemlje. Izložio mu je pak također i oc Cirilu Aleksandrijskome id Akaciju Melitenskome, kako su pokazali oštru i snažnu revnost za pravovjernu vjeru, i da će se uskoro u Efezu okupiti ekumenski sabor protiv onoga bezbožnika. Pošto je dakle Sinodije tako rekao, obradovao se u duhu Eutihije, kad je čuo takvo što o Akaciju, komu je često dolazio dok je bio dječak i od kojega je bio poučen u knjigama. Zatim pak, kad se Sinodije oprostio od njega, odlazi iz lavre, uzimajući rođaka Stjepana, i odlazi u sveti grad, te nagovarae onoga kojemu je bila povjerena uprava Crkve da i Stjepana uvrsti u broj svojih đakona. A on zajedno s njime ređuje i Kozmu Kapadokijca i obojicu ubraja u zbor đakona.

Cum magna et œcumenica a Synodus Ephesi tunc primum congregaretur, Synodius, qui cun Acacio fuerat magister hujus magni Euthymii cum esset adhuc puer, postquam venisset in Palæstinam ad adoranda loca venerabilia, accedit etiam ad Lauram quinquagesimo et quarto anno ætatis magni Euthymii: partim quidem illum ipsum visurus Euthymium, partim autem suos quoque consobrinos Stephanum, Andream, et Gaianum salutaturus. Cum autem vidisset Euthymium, ei quidem narravit de valde impia hæresi Nestorii, qui impie (o justitia et pudor Sacerdotum!)b parvo tempore præsedit Constantinopoli, et profanis suis et corruptis dogmatibus totum fere orbem terræ conturbavit. Exposuit vero ei quoque dec Cyrillo Alexandrino, etd Acacio Melitenæo, quemadmodum acrem et vehementem zelum ostenderent pro fide orthodoxa: et quod œcumenica Synodus esset mox Ephesi congreganda adversus illum impium. His ergo sic dictis a Synodio, animo lætatus est est Euthymius, cum talia audivisset de Acacio, ad quem ventitabat cum esset puer, et a quo fuit institutus in litteris. Deinde vero cum ei valedixisset Synodius, discedite Laura, assumens Stephanum consobrinum, et abit in sanctam civitatem, et persuadete ei, cui commissa fuerat Ecclesiæ administratio, ut Stephanum quoque cooptaret in numerum suorum Diaconorum. Ille autem una cum eo ordinat etiam Cosmam Cappadocem, et utrumque refert in chorum Diaconorum.

35 Kad su se pak već sa svih strana okupljali biskupi na sabor i onamo su također uskoro imali doćif biskupi Palestine, zapovijeda veliki Eutihijeg Petru, biskupu Saracena, da pristupih biskupima Cirilu Aleksandrijskome i Akaciju Melitenskome te da, što se god njima učini, izjavi da se i on s njima slaže. A on, vrativši se k Eutihiju pošto je dovršen sabor, izlaže mu sve pojedinačno što se u njemu dogodilo i kamo je krenulo. A on, kad je doznao i drugo od onoga što su učinili biskupi Istoka, i da je i Jovan, koji je upravljao u Antiohiji, premda je bio pravovjeran, bio naveden da misli isto što i Nestorije, bi mu srce ranjeno teškom tugom.

35 Cum autem jam undique congregarentur Episcopi ad Synodum, et illuc quoque mox conventuri essentf Episcopi Palæstinæ, jubet magnus Euthymiusg Petro Episcopo Saracenorum, ut accedereth Cyrillo Alexandriæ et Acacio Miletenes Episcopis, et quæ eis viderentur, se quoque illis assentiri profiteretur. Ille vero peracta Synodo reversus ad Euthymium ei omnia singulatim exponit, quæ in ea evenerunt, et quonam processerint. Is autem cum et alia didicisset ex iis, quæ facta fuerant ab Episcopis Orientiis, et quod i Joannes, qui præerat Antiochiæ, cum esset Orthodoxus, inductus esset, ut eadem sentiret quæ Nestorius, fuit gravi tristitia cor ejus sauciatum.

36 Na isti način bio je pogođen i Domno, njegov rođak. Zamolio je stoga Eutihija da mu se dopusti poći u Antiohiju, da uspravi svoga ujaka koji je bio spotaknut i podigne ga već kao ležećega. A on, pošto je unaprijed vidio da ondje neće biti siguran dolazak, nego radije njemu beskoristan i nimalo povoljan: Nipošto, kaže, o sine; ne treba da ti odlaziš iz lavre. Jer on i nema potrebe za tvojom nazočnošću. Nego, premda je malo skrenuo od prave vjere, ipak će ga Bog, koji zna da je njegovo srce ispravno, sam obratiti i dovesti k onomu što će biti dobro. I ti također, o sine, ako doduše u onome mjestu u kojem si pozvan ostaneš trajno u njemu, napredovat ćeš i zadobit ćeš slavu, pravu, kažem, slavu, i onu koja je od Boga i koja nikada ne propada. Ako pak, zanemarivši to i prezrevši misli o trpljenju, pokušaš otići iz lavre, zadobit ćeš doduše upravu koju drži tvoj l ujak, ali će ti je ponovno oduzeti m zli ljudi i varalice, pošto te najprije oni zavedu u neznanju. I to doduše Eutihije koji je među svetima.

36 Eodem modo affectus fuit etiam Domnus, illius consobrinus. Rogavit itaque Euthymium, ut ei permitteretur ire Antiochiam, ut avunculum suum, qui supplantatus fuerat, restitueret, et jam veluti jacentem erigeret. Illi autem cum prævidisset non futurum illuc tutum adventum, sed ei potius inutilem et minime conducibilem, Nequaquam, inquit, o fili: non oportet te a Laura recedere. Neque enim ille tua opus habet præsentia. Sed etsi paullulum a recta fide declinavit, Deus tamen, qui novit cor illius recte se habere, ipse ipsum convertet, et reducet ad id, quod bene erit. Et tu quoque o fili, si quidem in quo vocatus es loco, in eo perpetuo manseris, proficies et gloriam adipisceris, veram, inquam, gloriam, et quæ ex Deo est, et quæ numquam excidit. Sin autem his neglectis, et tolerantie contemptis cogitationibus, a Laura tentabis discedere, obtinebis quidem administrationem, quam tuus l habet avunculus; sed eam rursus tibi auferent m mali homines et præstigiatores, cum ab illis prius seductus fueris ignoratione. Et hæc quidem, qui est in Sanctis, Euthymius.

37 A Domno, jer nije mnogo mario za te naloge, polazi u Antiohiju, i nije čak ni rekao zbogom svecu, niti mu je ikako dao do znanja svoj odlazak. Kad je pak bio ondje, sve što mu je bilo prorečeno dobilo je ispunjenje; i on se poslije, vođen velikim pokajanjem što nije bio poslušan, vraća k njemu, mučen teškom boli u utrobi i gorko oplakujući. A Juvenal ređuje Stjepana Melitenskoga za n biskupa Jamnije, a Kozmu Kapadokijca ubraja u red svećenika i predaje mu križeve da ih čuva.

37 Domnus autem cum hæc mandata non multum curasset, proficiscitur Antiochiam, et nec vale quidem dixit Sancto, et nec ei ullo modo suum significavit recessum. Cum illic vero fuisset, omnia quæ ei prædicta fuerant, effectum sunt sortita: illeque postea magna ductus pœnitentia, quod non obediisset, ad ipsum revertitur, gravi dolore visceribus cruciatus et acerbe deplorans. Juvenalis autem Stephanum quidem Melitenæum ordinat n Jamniæ Episcopum: Cosmam vero Cappadocem refert in ordinem Presbyterorum, et ei cruces tradit custodiendas.

38 To su pak o njemu prenijeli redovniku Kirijaku njegovi bliski i nasljednici. Nama je pak Kirijak otkrio sve, da ga nitko nikada nije vidio da jede, osim u subotu ili u nedjelju; da ni s kim ne razgovara i nikako se ni s kim ne sastaje, osim ako bi možda kakva potreba zahtijevala da se s njime sastane; da nikada ne leži na boku, nego sada doduše sjedi i malo sklapa oči, a sada pak držeći objema rukama uže koje je visjelo iz nekoga kuta krova ćelije, i tako umjereno okusivši neki san, govoreći možda sebi ono velikoga o Arsenija: Dođi ovamo, zli slugo. Tvrdili su naime da je i on bio nasljedovatelj Arsenijev; Arsenija, kažem, koji je u nekim očinskim običajima odgojio i poučio careve Arkadija i Honorija, i zato je po svetim ocima nazvan nazivom Oca, a poslije je u egipatskoj pustinji bio istaknut krepostima.

38 Hæc autem de eo relata sunt monacho Cyriaco a familiaribus ejus et successoribus. Nobis autem Cyriacus omnia aperuit, quod nemo eum unquam viderit comedentem, nisi sabbatho aut die Dominico; non cum aliquibus colloquentem, et nullo modo quempiam convenientem, nisi forte usus aliquis postularet, ut eum conveniret; numquam super latus cubantem, sed nunc quidem sedentem, et parum oculis conniventem, nunc autem funem, qui ab aliquo angulo tecti cellæ dependebat, ambabus tenentem manibus, et sic sommum aliquem moderate gustantem, illud forte magni o Arsenii sibi dicentem: Adesdum serve nequam. Affirmabant enim eum quoque fuisse æmulatorem Arsenii; Arsenii, inquam, qui in patris quibusdam moribus educavit et instituit Arcadium et Honorium Imperatores: et ideo Patris appellatione a sanctis scilicet Patribus est appellatus; postea autem in solitudine Ægypti fuit insignis virtutubis.

39 Njega je dakle Eutihije veoma pomno nasljedovao, i monasima koji su dolazili iz Egipta i prenosili štogod o ustroju njegova života rado je poklanjao pažnju, i nastojao je na nekim kao pločama svoje duše upisati njegova dobra, te je nasljedovao njegov mir i poniznost i njegovu šutnju; a povrh toga i poniznost odjeće, i uzdržljivost trbuha, i njegov budan i pozoran i trijezan duh, i ono što je po njemu govoreno: Arsenije, zašto si izišao? A skrušenost kako? Suze i noćna bdijenja i onu ljubav prema samoći i druženje ni s kim, a povrh toga samilost, moć rasuđivanja, u molitvi čilost i postojanost, i njegovu u svemu istaknutu jakost? Zar pak, kad je tako nasljedovao ustroj njegova života, nije bio dostojan i njegovih karizmi? Ili je bio doduše, ali ne jednakima? Nipošto, nego ga je uistinu u nečemu i nadmašio. Ali u međuvremenu izostavivši drugo, istinito ćemo pokazati kako je spoznao i prorekao buduće događaje. a Održan Efeški sabor godine 431., 22. lipnja.b Posvećen je, po svjedočanstvu Marcelina u Kronici, Sokrata u 7. knjizi, 29. poglavlju, i drugih, za konzulata Feliksa i Taura, godine Kristove 428., 4. 12. travnja.c O sv. Cirilu govorit ćemo 28. siječnja, gdje više o nestorijanskome krivovjerju.d Svetim ga naziva Baronije u Annales. Ni u kojim martirologijima nismo do sada našli njegovo ime. Njegova revnost na saboru sjajno se očituje, osobito u govoru punu duha održanom pred ocima, u kojemu je, prorekavši da će uskoro biti mir, potaknuo sve da ožive, uzmu snagu i usprave klonule snage. Pogledaj Efeška djela koja je objavio naš Peltan u 6. svesku, 11. poglavlju.f Nicefor u 14. knjizi, 34. poglavlju. Petoga dana poslije Duhova došao je Juvenal s palestinskim biskupima. Kad su se tako okupili, glasoviti i veliki Eutihije naložio je Petru, biskupu Saracena, kad je odlazio, da u svemu slijedi mišljenje Cirila Aleksandrijskoga i Akacija Melitenskoga, posvjedočivši da su oni stupovi i vrhunci prave vjere.g Ovoga su s tri druga biskupa poslali sa sabora k Nestoriju da ga opomenu da ne želi biti odsutan sa sjednice sabora, kao što se čita u 1. dijelu, 1. činu.h Koliko se čvrsto držao te opomene pokazuju njegove riječi iznesene na saboru: Ja se, kaže, u tome mišljenju (kojim se odobravao Nicejski sabor) upisujem kao sudionik, i poslanicu presvetoga i najčasnijega Cirila, kao onu koja sadrži ispravan i pobožan nauk, hvalim i odobravam, 2. dio, 1. čin. i Zametnuo je raskol, skupivši vijećničko okupljanje od 43 biskupa protiv sabora. Djela toga postoje zajedno s Efeškim saborom. k Iste godine, ponovno sazvavši sabor, osudio je nestorijansko krivovjerje, poslavši saborna pisma rimskome papi Sikstu III. i Cirilu Aleksandrijskome. l Naslijedio je ujaka Ivana, kad je umro Domno. Sudjelovao je na nepriznatome Efeškom saboru, godine Kristove 449., u mjesecu kolovozu. Osam mu godina pripisuje Nicefor u Kronici. m Osuđen je na spomenutome saboru i odrekao se patrijarhata. Maksimu, jer je kajući se zbog svoga čina našao da se briše vlastoručni potpis kojim je prije odobrio osudu Flavijana i Euzebija. n Lipomano i Surije Ismenije, pogrešno, bolje poslije češće Jamnea ili Jamnia po njima iskazano. Tako ovaj grčki rukopis, i tako se Stjepan, biskup Jamnije, češće čita u Djelima Kalcedonskoga sabora, na kojem je sudjelovao. Jamnija je biskupski grad pod metropolom Cezarejom Palestinskom, uz Sredozemno more, blizu Jaffe, u plemenu Danovu. Pogledaj ondje Adrichoma, br. 33. Odatle je očito da nije samo u kasnijim vremenima, kao što je on smatrao, u tome gradu bio biskup. o O sv. Arseniju opširnije ćemo govoriti 19. srpnja.

39 Hunc ergo diligenter admodum imitabatur Euthymius, et iis, qui ex Ægypto veniebant, monachis, et de illius vitæ instituto aliquid referebant animum libenter adhibebat, et suæ animæ quibusdam veluti tabulis bona illius curabat inscribere, illiusque quietem et humilitatem et ejus imitabatur silentium: præterea autem vestitus quoque humilitatem, et ventris abstinentiam, vigilantemque et attentum ejus animum et sobrium, et illud, quod ab eo dicebatur, Arseni, cur egressus es? Compunctionem autem quomodo? Lacrymas, nocturnasque vigilias, illumque amorem solitudinis, et cum nullo conversationem et præterea commiserationem, discernendi potestatem, in precatione alacritatem et constantiam, et ejus in omnibus insignem fortitudinem? Num autem, cum sic illius vitæ imitaretur institutum, non etiam fuit dignus illius charismatibus? Aut fuit quidem, sed non paribus? Nequaquam: sed etiam illum re vera superavit in aliquibus. Verumenimvero aliis interim omissis, quemadmodum futura cognovit et prædixit, veridice ostendemus. a Habita synodus Ephesina a 22 Junii an. 431.b Consecratus est, testibus Marcelino in Chronico. Socrate lib. 7, cap. 29, alitsque, Felice et Tauro Coss. an. Ch. 428, IV Id. April.c De S. Cyrillo agemus 28 Janua. ubi plura de Nestoriana hæresi.d Sanctus hic appellatur a Baronio in Annalib. In nullis tamen Martyrologiis ejus nomen huc usque reperimus. Ejus zelus in synodo egregie elucit, maxtime concione spiritu plena coram Patribus habita, in qua brevi affore pacem valicinatus, omnes reviviscere, sumere animos, erigereque languentes vires, est hortatus. Consule Acta Ephesina a Peltano nostro edita tom. 6, cap. 11.f Nicephorus lib. 14. cap. 34. Quinta post Pentecosten die Juvenalis cum Palæstinis Episcopis venit. Quibus ita convenientibus, celebris et magnus ille Euthymius Petro Saracenorum Episcopo abeunti præcepit, ut Cyrilli Alexandrini et Acae-ii Melitenensis omnino sententiam sequeretur, columnas et fastigia rectæ fidei eos esse testatus.g Hic cum tribus aliis Episcopis a Synodo missus fuerat ad Nestorium, ut eum ne a Synodi consessu abesse vellet, moneret, ut legitur par. 1, act. 1.h Quam tenax ejus moniti fuerit, hwc verba ejus in synodo prolata indicant: Ego inquit huic sententiæ, (qua synodus Nicæna probabatur) me socium adscribo, epistolamque Cyrilli sanctissimi sacratissimique, ut quæ rectam piamque doctrinam contineat, laudo et probo, part. 2, act. 1. i Schisma conflavit, conciliabulo 43, Episcoporum contra Synodum congregato. Acta hujus simul cum synodo Ephesina exlant. k Eodem anno congregata iterum synodo damnavit hæresim Nestorianam, missis litteris synodicis ad Rom. Pontificem Sixtum III et Cyrillum Alexandrinum. l Successit Joanni avunculo defuncto Domnus. Interfuit synodo Ephesinæ reprobatæ, ann. Ch. 449, mense Augusto. Annos illi 8 assignat Nicepiorus in Chronico. m Damnatus fuit in dicta synodo, et patriarchatum cessit. Mazimo, quod facti pœnitens suum repertisset deleri chirographum, quo Flaviani et Eusebii damnationem ante probarat. n Lipomanus et Surius Ismeniæ, perperam, melius postea sæpius Jamnea, seu Jamnia, ab eis expressa. Ita hic MS. Græcum, atque sic Stephanus Episcopus Jamniæ sæpius legitur in Actis synodi Chalcedonensis, cui interfuit. Est Jamnia civitas Episcopalis sub metropoli Cæsarca Palæstinæ, ad mare Mediterraneum, prope Joppen, in tribu Dan. Consule ibidem Adrichomium num. 33. Hinc liquet non posterioribus tantum temporibus, quod ille existimavit, fuisse in ea urbe Episcopum. o De S. Arsenio pluribus agenus 19 Julii.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine