Proroštva. Ozdravljenja.
Prædictiones. Curationes.
Njega je veoma želio vidjeti Anastazije, čijoj je vjernosti bila povjerena čuvanje svetih posuda svetoga Uskrsnuća, i bio je korepiskop, a bio je ujedno učenik i nasljedovatelj sv. Pasarijona. Kad je dakle bio obuzet tolikom željom da ga vidi, a Fidu,b biskupu Jaffe, i Kozmi, čija je dužnost bila čuvati križeve, povjerava tu lijepu čežnju. I kad je njih uzeo, štoviše i nekoga drugogac Fida, nećaka biskupa Fida (a bio je on još mladić po dobi i uvršten u zbor čitača, koji je to također predao i ispripovjedio redovniku Kirijaku), s njima polazi k velikomu Eutihiju. Pošto su pak već bili blizu lavre, drugima doduše, jer još nisu bili stigli, bili su nepoznati, ali Eutihiju ih je na neki tajanstven način otkrio Duh.
Eum videre valde desiderabat Anastasius, cujus fidei credita erat custodia sacrorum vasorum sanctæ Resurrectionis, eratque Chorepiscopus, fuitque simul discipulus et imitator S. Passarionis. Cum ergo teneretur tanto ejus videndi desiderio, a Phidob Joppes Episcopo, et Cosmæ, cujus munus erat custodire cruces, illam pulchram communicat cupiditatem. Cumque eos assumpsisset, quin etiam alium quoquec Phidum, Phidi Episcopi nepotem (erat autem is adhuc ætate juvenis, et in chorum Lectorum cooptatus, qui etiam Cyriaco monacho hæc tradidit et narravit) cum eis profiscitur ad magnum Euthymium. Postquam autem fuerunt jam prope Lauram, ab aliis quidem, cum nondum pervenissent, ignorabantur, Euthymio vero arcano quodam modo eos aperuit Spiritus.
Duh. Kad je dakle odmah pozvao ekonoma lavre Krizipa: Neka ti budu spremne, kaže, stvari koje su potrebne za primanje gostiju. Jer gle, zajedno s tvojim bratom dolazi k nama i patrijarh.
Spiritus. Cum ergo statim vocasset Lauræ Æconomum Chrysippum, Sint, inquit, tibi parata, quæ sunt ad accipiendos hospites necessaria. Ecce enim simul cum fratre tuo ad nos venit etiam Patriarcha.
61 Kad su pak oni već stigli, obuzet nekim božanskijim razmatranjem, veliki Eutihije razgovarao je i raspravljao s Anastazijem kao s jeruzalemskim patrijarhom. I svi koji su bili nazočni doduše su se čudili, a i sam Krizip, zapanjen i naginjući se Eutihijevu uhu: Ali kod nas nije patrijarh, kaže, o poštovanja vrijedni oče, nego je ovo čuvar svetih posuda Anastazije. Vidiš li kakva je njegova odjeća? pokazujući njegove haljine, a one su bile sjajne i svilene, koje, kaže, nije dopušteno da obuče jeruzalemski patrijarh. Dok se pak na neko vrijeme suzdržao starac i kao došao k sebi: Ali vjeruj mi, sine, kaže; ovoga sam vidio odjevena u bijelu haljinu, i kakvom priliči da se odjene patrijarh, i smatram da nisam prevaren; nego ono što je Bog unaprijed znao, to će i dovesti do kraja. Jer su Njegovi darovi neopozivi. On je dakle to doduše rekao dok su mnogi slušali, i uslijedio je ishod događaja.
61 Cum autem ipsi jam advenissent, diviniore quadam contemplatione magnus correptus Euthymius, colloquebatur, et disserebat cum Anastasio, tamquam cum Patriarcha Hierosolymorum. Atque qui aderant quidem omnes admirabantur; Chrysippus vero ipse quoque obstupefactus, et ad aurem se inclinans Euthymii, Sed non est apud nos, inquit, Patriarcha, o venerande Pater; hic autem est sacrorum vasorum custos Anastasius. Vides quisnam sit ejus vestitus? ostendens ejus vestes, eæ autem erant splendidæ et sericeæ: quas quidem, inquit, non est fas Hierosolymorum Patriarcham induere. Dum aliquo autem tempore se repressisset senex, et veluti ad se rediisset, Sed mihi crede, fili, inquit; hunc vidi candida veste indutum, et quali decet indui Patriarcham, et existimo me non esse deceptum: Sed quod Deus præscivit, id ad finem quoque deducet. Sunt enim ejus dona sine pœnitentia. Ille ergo hæc quidem dixit multis audientibus, et consecutus fuit rerum eventus.
62 Onaj Terebon, koji je rodom bio Saracen, živeći sa ženom nerotkinjom, nije rađao djece, što je uistinu činilo da mu život nipošto nije životan i bilo je uzrok nepodnošljive boli. Dolazi tako jednoga puta sa ženom k čudesnomu Eutihiju, moleći, preklinjući, ne propuštajući ništa od onoga što može pokrenuti na samilost, da se on oslobodi naravnoga nedostatka i da se njoj otvori utroba za rađanje. A on, kad je triput nad njima načinio znak križa i zatim pokrio onu kamenu utrobu: Idite, kaže, radosni u Gospodinu. On vam naime daje da budete viđeni kao očevi triju sinova. A oni, polažući pouzdanje u riječ kao u samu stvar, otišli su puni radosti. Već je pak bilo došlo i vrijeme porođaja, i najprije rađa nekoga Petra, oca Terebonova, koji je to istinito i otvoreno ispripovjedio Eutihijevim bliskima. Kad je pak nakon toga prošlo mnogo vremena, istinito Eutihijevo obećanje dalo je Terebonu i druga dva brata.
62 Terebon ille, qui erat genere Saracenus, cum uxore habitans sterili, non gignebat liberos, quod quidem plane efficiebat vitam ei minime vitalem, eratque caussa doloris minime tolerabilis. Accedit itaque aliquando cum uxore ad admirabilem Euthymium, rogans, supplicans, quid non faciens ex iis quæ possunt movere ad misericordiam, ut is ex natura solveretur defectus, etei aperiretur matrix ad pariendum. Ille autem cum ter eis injecisset signum Crucis, et deinde lapideum illum ventrem tegisset: Abite, inquit, læti in Domino. Is enim vobis concedit, ut cernamini patres trium filiorum. Illi vero in sermone, tamquam in re ipsa collocantes fiduciam, recesserunt plenigaudio. Jam autem partus quoque tempus advenerat, et primum quidem parit Petrum quemdam, patrem Terebonis, qui Euthymii familiaribus hæc vere et aperte narravit. Cum vero post hæc multum intercessisset temporis, veridicum Euthymii promissum alios quoque duos fratres præbuit Tereboni.
63 Bio je u lavri brat, rodom Rimljanin, imenom Emilijan, koji je vršio dobar život, a skromnost i umjerenost je i sama mladost ponajviše prigrljivala. Njemu je jedne noći, kad je bio Gospodnji dan, neprijatelj iz tijela pokrenuo težak rat. Kad je očajavao da će se moći trajno oduprijeti, popustio je i podlegao mislima. Dok je tako bio i bio opsjednut onim duševnim nemirom, ujutro izlazi u susret svecu koji je dolazio na sinaksu. Iz njega je pak izlazio neki odvratan miris koji je onomu velikomu označavao onaj teški duševni nemir. Kad ga je dakle božanski Eutihije namirisao i spoznao zasjede, ukori zloga zloduha koji mu je zadavao nevolju. I odmah je brat doduše ležao na zemlji, grčeći se, trgajući se i trzajući, te pljujući pjenu iz usta.
63 Frater erat in Laura, Romanus genere, nomine Æmilianus, qui bonam vitam exercebat, modestiamque ac moderationem vel maxime et ipsa amplectebatur adolescentia. Ei noctu aliquando, cum esset dies Dominicus, inimicus ex carne bellum grave commovit. Cui cum desperasset se posse perpetuo resistere, cessit et succubuit cogitationibus. Cum ita se haberet, et ab ea perturbatione animi obsideretur, mane sit obvius Sancto, venienti ad synaxim. Ex eo autem quidam teter odor exibat, qui gravem illam animi perturbationem illi Magno significabat. Cum eum ergo divinus esset odoratus Euthymius, et cognovisset insidias, increpat malum dæmonem, qui ei exhibebat molestiam. Et statim Frater quidem humi jacebat, seipsum convellens, lacerans et agitans, et spunam ore expuens.
64 K njemu su pak došli i mnogi redovnici. Kad je dakle veliki Eutihije zapovjedio da se donese svjetlo, zato što je mjesto bilo mračno i tamno,d Gledajte brata, o oci, kaže im, gledajte onoga koji je od dječaštva ustrojio život s kreposti i brinuo se o umjerenosti; zato što je malo podlegao tjelesnim mislima, leži sada svima nama kao žalostan prizor. Stoga svaki mora sa svom budnošću čuvati svoje srce, da nas ne prevari neprijatelj prikradajući se kroz kakvu utvaru i strmoglavi u ponor propasti. Jer ako u nama bude pobuđena kakva besmislena misao koja nas potiče na sramotnu požudu, i mi se ne potrudimo odmah je pobijediti, nego je samo sklono primimo u duh, nećemo biti slobodni od grijeha, nego, premda tijelom nipošto ne počinimo bludnosti, ipak ćemo biti suđeni kao da smo već u duhu počinili preljub.
64 Ad eum autem multi quoque convenerunt monachi. Cum itaque lumen Magnus jussisset afferri Euthymius, propterea quod esset locus obscurus et tenebrosus,d Videte Fratrem, o Patres, inquit eis, videte eum qui a puero vitam cum virtute instituit, et temperantiæ curam habuit: quod paullum succubuerit carnalibus cogitationibus, jacet nunc omnibus nobis lacrymabile spectaculum. Quare omni custodia unumquemque proprium custodire cor oportet, ne nos fallat per phantasiam aliquam obrepens inimicus, et in perditionis barathrum præcipitet. Si enim aliqua excitata in nobis absurda cogitatio fuerit, quæ nos ad turpem cupiditatem instiget; neque continuo debellare eam contendamus, sed solum propense in animum admittamus; non erimus a peccato immunes: verum licet corpore minime fornicemur, tamen ut jam animo moechati judicabimur.
65 Zatim im pripovijeda nešto takvo za što je govorio da mu je preneseno od nekih egipatskih staraca. Bio je netko u gradu, po izgledu života svima divljenja vrijedan, za kojega se i vjerovalo da je sebi pribavio veliku bliskost s Bogom; ali uistinu često ranjavajući samoga sebe skrivenim pokretom srca, dajući pristanak pokvarenim mislima, tako da je, premda ne samim djelom, ali u misli lako griješio. Napokon ga zahvaća teška bolest i već doveden do posljednjega daha ispuštao je dušu. U cijelome gradu nastaje silno jadikovanje; oplakuje ga svaka dob; svi žele, ako je moguće, umrijeti za njega, smatrajući da je bolje to podnijeti nego gledati odlazak veoma glasovita čovjeka. U međuvremenu neki motritelj ulazi u grad, opaža onu tešku i javnu žalost, čuje puk kako ga s vapajem ovako doziva: O sveče! O oče! O Spasitelju naš, po čijoj smo molitvi Bogu imali biti spašeni! Kakva će nam ostati nada spasenja? Kakva sigurnost poslije njega? Slušajući to i gledajući, i sam marljivo žuri k njemu, potaknut željom da od njega postigne kakvu molitvu ili blagoslov. Kad je pak pristupio bliže, vidi doduše prvake građana, sveti kler, i samoga biskupa, svi noseći u rukama baklju i iščekujući svečani sprovod tijela. Kad je pak malo odmaknuo mnoštvo i ušao k onomu koji je ležao, nalazi ga još kako pomalo diše, a unutarnjim očima vidi prizor i za gledanje strašan i za slušanje žalostan. Činilo mu se naime da vidi nekakav ognjeni trozubac kako prodire do njegova srca i odatle (jao!) silovito i okrutno čupa dušu, a zatim i da čuje glas odozgo: Kao što ona duša ni jedan jedini dan nije dopustila da mirujem, tako ni ti nećeš prestati da je razdireš, okrutno rastržeš i mučiš.
65 Narrat deinde iis tale quid, quod sibi ab Ægyptiis quibusdam senibus relatum dicebat. Erat quid amin civitate, vitæ quidem apud omnes admirandæ habitus, qui et magnam sibi comparasse cum Deo familiaritatem credebatur: re vera autem frequenter se ipsum exulcerans occulto cordis motu, pravis cogitationibus assensum præbendo, ut quamquam non opere ipso, at cogitatione facile peccaret. Gravi tandem morbo corripitur, jamque ad ultimum redactus spiritum, animam agebat. Ingens tota urbe exoritur comploratio: plangit omnis ætas: cuncti pro eo si fieri possit, emori exoptant, satius rati id subire, quam viri celeberrimi excessum spectare. Interea contemplativus quidam urbem ingreditur, gravem illum ac publicum luctum animadvertit, audit populum cum ululatu eum ita inclamantem: O Sanctus! o Pater! o Salvator noster, cujus ad Deum deprecatione salvandi eramus! Quæ nobis reliqua spes erit salutis? Quæ post eum securitas? Hæc ille audiens et spectans, ad eum et ipse sedulo properat, impulsus precationis aut benedictionis alicujus ab eo consequendæ desiderio. Ut vero propius accessit, cernit quidem primores civium, sacrum Clerum, ipsum quoque Episcopum, omnes facem manibus gestantes, ac corporis pompam præstolantes. Ut vero turbam nonnihil submovit, et ad jacentem est ingressus, reperit eum paullum adhuc spirantem, cernit vero internis oculis spectaculum et visu horridum, et auditu luctuosum. Videbatur enim sibi videre ignitum quemdam tridentem ad illius cor penetrare, atque inde animam (eheu) violente et crudeliter evellere, deinde et vocem cælitus audire: Quemadmodum anima illa ne diem quidem unum me sivit quiescere, ita nec tu cessabis eam dilaniare, crudeliter discerpere, excruciare.
66 Kad je to Eutihije iznio nazočnoj braći, zatim ih je počeo opominjati, savjetujući da budu budni i uvijek spremni na odlazak duše. Neka nam bude, kaže, ovaj Emilijan za primjer; kojega je Bog zato dopustio da tako sramotno i jadno u očima svih bude pritisnut od okrutnoga zloduha nečistoće da biste vi postali bolji i iz njegove kazne izvukli dobit. Uostalom, kaže, pomolimo se Bogu da se on oslobodi od takvih zasjeda. I on je doduše odmah molio za brata. A mjesto je odmah bilo puno nekoga odvratnoga mirisa, kao kakva gorućeg sumpora; i za onim odvratnim mirisom uslijedio je glas govoreći: Ja sam duh bludnosti, i zatim je brat ustao umjeren i zdrava uma, tako da je od toga samoga vremena postao kao božanski apostol, posuda izabrana.
66 Cum hæc præsentibus Fratribus retulisset Euthymius, monere deinde eos cœpit, suadens ut attenti essent et semper ad animæ excessum parati. Æmilianus nobis, inquit, hic exemplo sit: quem ideo Deus permisit ita fede et miserabiliter in omnium oculis ab turpitudinis sævo dæmone opprimi, ut vos meliores efficiamini, et ex ejus supplicio lucrum reportetis. Ceterum Deum, inquit, rogemus, ut is a talibus liberetur insidiis. Et ille quidem statim pro Fratre est precatus. Locus autem fuit statim totus tetro odore plenus, veluti ardentis cujusdam sulphuris: et tetrum illum odorem vox est consecuta, Ego sum, dicens, spiritus fornicationis, et deinde surrexit Frater temperans et sanæ mentis, ut qui ex ipso tempore sit ipse factus, sicut divinus Apostolus, vas electionis.
a Ovaj Fid potpisao je Efeški sabor godine Kristove 431.
b O ovoj palestinskoj luci još uvijek glasovitoj opširnije govori Quaresmius u 4. knjizi, 1. hodočašću, 1. poglavlju.
c O ovome niže češće, osobito u 20. poglavlju. Napokon je postao biskup grada Dora, br. 122.
d Sljedeće nedostaje kod Lipomana i Surija. Iz grčkoga rukopisa mi smo umetnuli.
e Da se to nije dogodilo u Egiptu, nego kod sv. Eutihija, tvrde Meneji i Nicefor gore u prolegomenima, br. 6. i 11.
a Hic Phidus subscripsit Concilio Ephesino an: Ch. 431.
b De portu hoc Palzstinæ etiamnum celebri, agit pluribus Quaeresmius lib. 4, peregrinat. 1, cap. 1.
c De hoc infra saepius, polissimum cap. 20. Factus est tandem urbis Doron Episcopus, num. 122.
d Sequentia desunt in Lipomano et Surio. Ex Græco MS. a nobis inserta.
e Hæc non in Ægypto sed apud S. Euthymium peracta asserunt Menæa et Nicephorus supra proleg. num. 6 et 11.
Kiša isprošena s neba.
Pluvia cælitus impetrata.
Oko toga pak vremena, dok je zemlja trpjela od suše zbog toga što nije padala kiša, tako da je doduše nebo nad glavom bilo, kako je rečeno, mjedeno, a zemlja odozdo željezna, i cisterne koje su bile u lavri bile su iznutra suhe i pune prašine, bili su veoma ožalošćeni braća, te pristupajući s velikim k Teoktistu, molili su velikoga Eutihija (znali su naime kolika je njegova pouzdanost kod Boga) da molitvama otvori nebo i odatle donese vodu k njima koji su na čudesan način trpjeli od suše.
Circa illud autem tempus cum terra laboraret siccitate, propterea quod non plueret, adeo ut esset quidem cœlum super caput, prout dictum est, æneum, terra autem subtus ferrea; et quæ erant in Laura cisternæ, essent intus aridæ et plenæ pulvere; valde afflictabantur Fratres, et cum magno accedentes Theoctisto, magnum rogabant Euthymium, (sciebant enim, quanta ejus esset apud Deum fiducia) ut cœlum per preces aperiret, et illinc aquam ad eos deportaret, qui siccitate mirandum in modum laborabant.
Jr 4, 18. A on to nije primao u duh, nazivajući tu stvar Božjom stegom i rasplamsalom žestinom uvedenom zbog grijeha. Jer tvoji putovi, kaže božanski Jeremija, i tvoja nastojanja učinili su ti to, i zato možda ni mene neće uslišati kad molim Njegovu dobrotu. Jer ne moli, kaže opet isti prorok, za ovaj narod i ne prosi za njih, jer te neću uslišati. I to doduše božanski Eutihije, odgađajući da o tome moli Boga, zbog svoje izvanredne skromnosti.
Jerem. 4. 18. Ille autem id non in animum inducebat, eam rem vocans Dei disciplinam et inflammationem invectam propter peccata. Viæ enim tuæ, inquit divinus Hieremias, et tua studia hæc tibi fecerunt, et propterea forte ne me quidem exaudiet rogantem ejus benignitatem. Ne ores enim, inquit rursus idem Propheta, pro hoc populo, et ne roges pro eis, quoniam te non exaudiam. Et hæc quidem divinus Euthymius, differens de eo Deum rogare, propter suam insignem modestiam.
68 Kad se pak pojačavao bič, a suša i nedostatak kiše uzimali maha, i zatim su i okolna sela bila pritisnuta težom potrebom, jer je bio osmi dan svetih Bogojavljenja i već je bio došao određeni dan u kojem je on izlazio u prostranu pustinju, nebrojeno mnoštvo slijeva se k njemu, držeći u rukama križeve i zazivajući a Kyrie eleyson, to jest Gospodine, smiluj se, po običaju, ne samo ustima nego i usnama srca. A on, ganut njihovim molitvama, izlazi k njima govoreći: Meni doduše, o sinovi, nema nikakve pouzdanosti kod Boga ni smjelosti da mu se slobodno obratim, kao onomu koji sam grešnik i više nego itko drugi imam potrebu za Njegovom blagošću; a osobito u ovakvo vrijeme Njegove srdžbe na nas bila bi prevelika moja smjelost da prinosim molitve Bogu koji, kako kaže božanski Izaija, daje kruh nevolje i vodu tjeskobe, koji otvara i neće biti onoga tko bi zatvorio, i zatvara i neće biti onoga tko bi otvorio. Jer naši grijesi odvajaju između Njega i nas. Okaljali smo Njegov lik, oskvrnuli hram, služimo strastima i različitim nasladama, prianjamo uz zavist i pohlepu, postali smo Mu mrski dok mrzimo drugoga. Ali budući da je naš Gospodin blag i milostiv, kojemu je potrebna samo prilika i odmah obilno izlijeva svako milosrđe, padnimo ničice pred Njega kao molitelji i žarko Ga molimo; i znam da će nam oprostiti i učiniti ono što je Njegovo i odrediti nam natapanje i voditi očinsku brigu o nama. Jer blizu je Gospodin svima koji Ga zazivaju, kaže božanski David, u istini. Dok je pak on još govorio, oni, odgovarajući kao jednim jezikom i glasom: Sam, rekoše, moli za nas, o poštovanja vrijedni oče. Jer Gospodin posve zna učiniti volju onih koji se Njega boje. i isprosuje obilnu kišu:
68 Cum autem intenderetur flagellum, siccitasque et pluviæ invalesceret defectus; et deinde etiam vici, qui erant circumcirca, graviori premerentur necessitate; quoniam erat dies octavus sanctorum Theophaniorum, et jam advenerat dies præsinitus, quo is exibat in vastam solitudinem, innumerabilis quidem ad eum confluit multitudo, cruces habens in manibus, et a Kyrie eleyson, id est, Domine miserere, de more, non ore solum, sed labris quoque cordis invocans. Ille autem illorum flexus precibus, ad eos egreditur, Mihi quidem, dicens, o filii, nulla est ad Deum fiducia, et eum libere alloquendi audacia, ut qui sim peccator, et plus quam ullus alius ejus opus habeam clementia; et maxime tali ejus in nos iræ tempore, nimiæ fuerit meæ audaciæ, Deo preces offerre, qui, ut ait divinus Esaias, dat panem afflictionis et aquam angustiæ: qui aperiet, et non erit qui occludat: et claudet et non erit qui aperiat. Peccata enim nostra interipsum et nos separant. Inquinavimus ejus imaginem, templum polluimus, servimus libidinibus et variis voluptatibus, invidiæ et avaritiæ hæremus, ei exosi evasimus, dum alterum odimus. Verumenimvero quoniam benignus et clemens est nobis Dominus, qui sola indiget occasione, et abunde protinus omnem effundit misericordiam, supplices ei procidamus, et eum vehementer oremus: et scio fore, ut nobis ignoscat, et quod suum est faciat, et nobis decernat irrigationem, et nostri paternam curam gerat. Est enim prope Dominus omnibus invocantibus eum, inquit divinus David, in veritate. Eo autem adhuc loquente, illi veluti una lingua et voce respondentes, Ipse, dixerunt, ora pro nobis, o Pater venerande. Voluntatem enim eorum, qui ipsum timent, facere novit omnino Dominus. alque uberem pluviam impetrat:
69 Cum hæc et quæ sunt ejusmodi, non posset divinus despicere Euthymius, et populo quidem præcepisset, ut intense orarent, ipse autem assumpsisset ex monachis eos qui erant præsentes, ingreditur cum ipsis oratorium: cumque seipsum humi projecisset, Deum orabat cum lacrymis. Deus vero exaudiit orationem, statimque audiebatur quidam sonus vehementis spiritus, et aer implebatur nubibus, et erumpebant tonitrua, vehemensque magno impetu cadebat pluvia, et affluentibus aquis terra inebriabatur.
69 Kad ovo i što je takve vrste božanski Eutihije nije mogao prezreti i puku je doduše zapovjedio da žarko mole, a sam je od redovnika uzeo one koji su bili nazočni, ulazi s njima u bogomolju; i pošto se sam bacio na zemlju, molio je Boga sa suzama. A Bog je uslišao molitvu, i odmah se čuo neki šum snažnoga duha, i zrak se punio oblacima, i prolamao se grom, i silna je kiša padala s velikom žestinom, i zemlja se natapala obilnim vodama.
70 Kad je dakle on ustao sa zemlje i pokazao se mnoštvu: Evo, kaže, Gospodin je, uslišavši vaše molitve, pohodio zemlju svojim pohodom i natopio njezine brazde, i da bi je obogatio, umnožio je. Blagoslovit će pak vijenac ove godine više od drugih, i polja će se napuniti pretilinom, a udebljat će se ljepote pustinje, i doline će umnožiti žito, i bregovi će se zaogrnuti klicanjem. Kad je pak on to rekao, otpušta mnoštvo, a ubrzo je uslijedio i ishod proroštva, i zemlja se razveselila klijajući u svojoj utrobi. Ona je zacijelo silna kiša toliko pala odozgo da ga je dugo spriječila da se povuče u samoću. Što dakle? Je li to dovoljno od dobrih djela Eutihijevih, ili ćemo nanijeti štetu pobožnim dušama ako izostavimo ostalo od njegovih dobrih djela? Treba dakle ispripovjediti i ono što su mi prenijelib Ivan, kažem, šutljivi i biskup, ic svećenik Talelaj (a oni sud još nazočni vježbajući se u lavri bl. Save).
70 Cum ille ergo humo surrexisset, et se turbis ostendisset: Ecce, inquit, Dominus vestris precibus exauditis, visitavit terram sua visitatione, et ejus sulcos inebriavit, et ut eam ditaret, multiplicavit. Benedicet autem coronam anni hujus supra alios, et implebuntur quidem campi pinguetudine; pinguessent vero speciosa deserti, et valles multiplicabunt frumentum, et accingentur colles exultatione. Ille autem cum hæc dixisset, dimittit multitudinem, mox vero secutus quoque est eventus prædictionis, et terra lætata est, in suis visceribus germinans. Illa certe vehemens pluvia usque adeo deorsum cecidit, ut eum diu prohibuerit, quo minus secederet in solitudinem. Quid ergo? Hæcne sufficiunt ex bonis Euthymii? an piis damnum animis efferemus, si bonorum illius factorum reliqua prætermiserimus? sunt ergo illa quoque narranda, quæ mihib Joannes, Silentiarius, inquam, et Episcopus, etc Thalelæus Presbyter (ii autemd adhuc in Laura B. Sabæ se exercentes adsunt) tradiderunt.
a Staru uporabu litanija brani naš Nikola Serarije u dvjema knjižicama o litanijama. Kyrie eleyson se na isti način upotrebljava u Djelima sv. Šimuna Stilita gore 5. siječnja.
b Život sv. Ivana Šutljivoga dat ćemo 13. svibnja, o Cirilovu prijateljstvu s njime bilo je riječi u prolegomenima, br. 9., o dobi u br. 12. i dalje.
c Ovo je Talelaj iz Cilicije, koji je proveo šezdeset godina u redovničkome životu, nikada ne prestajući plakati i govoreći neprestano: Ovo nam je vrijeme dano na pokoru i bit će veoma zatraženo od nas ako ga zanemarimo. Tako Mošo, 59. poglavlje. Drugi od ovoga je Talelaj iz Cilicije, koji je cijelo stoljeće stariji i kod Gabale u Siriji proveo deset godina u redovničkome životu, kojega slave Meneji 27. veljače i Teodoret, koji ga je pohodio, u Filoteju, 28. poglavlju, uz koje mjesto Rosweyde, br. 81., pobrkao je obojicu. Napokon drugi je mučenik Talelaj u Menejima 20. svibnja, čije je mučeništvo ispripovjeđeno u 1. knjizi Viridarium sacrum, a od ova tri Talelaja jednoga čini Rader. Ali ovaj mučenik je živio pod Numerijanom, posve različit od drugih.
d Oko godine Kristove 854., štoviše Život sv. Ivana napisan dok je još živio godine Kristove 557. Vidi prolegomene, br. 18.
a Usum antiquum Litaniarum defendit Nicolaus Serarius naster duobus libellis Litaneuticis. Kyrie eleyson eadem ratione in Actis S. Stmeonis Stylitæ supra 5 Januarii usurpatur.
b Vitam S. Joannis Silentiarii dabimus 13 Maii, de Cyrilli cum eo familiaritate actum in proleg. num 9, de ætate num. 12 et seqq.
c Est hic Thalelæus Cilix, qui sexaginta annos transegit in vita monastica, numquam flere desistens, dicensque jugiter: Tempus hoc nobis ad pecnitentiam indultum est, et valde requiretur a nobis, si illud neglexerimus. Ita Moschus cap. 59. Alius ab hoc est Thalelæus Cilix, qui integro seculo antiquior prope Gabalam in Syria vitam monasticam decennio exegit, quem celebrant Menæa 27 Februar. et Theodoretus, qui eum invisit, in Philotheo cap. 28, ad quem locum Rosweydus num. 81, utrumque confudit. Alius denique Thalelæus Martyr est in Menæis 20 Maii, cujus martyrio relato lib. 1 Viridarii sacri ex tribus hisce Thalelæis unum facit Raderus. Verum hic Martyr vixit sub Numeriano, ab aliis omnino distinctus.
d Circa an. Ch. 854, imo S. Joannis Vitam adhuc viventis scripti an. Ch. 557. Vide proleg. num. 18.
Obrana vjere i Kalcedonskog sabora.
Defensio fidei et Synodi C halcedonensis.
Govorili su, naime, što je i mnogima drugima, a i samom božanskom ocu Sabi bilo na divljenje: da je on, premda je u njega bila tolika umjerenost i blagost, za ispravne crkvene dogme donio toliku revnost da je uistinu bio i blag i borac: i da ukratko kažem, protiv svih koji ne misle ispravno imao je veliku i goruću revnost, a ponajviše protiv manihejaca i onih koji brane Origenove besmislice. Budući da ih je tada bilo mnogo u krajevima oko Cezareje i da su i k njemu samomu dolazili pod izlikom pobožnosti, bio je poput lava protiv lisica, u govoru neosvojiv i neizdrživ, snažno ih pobijajući i gušeći dokazima uzetim iz božanskih pisama; i, kako kaže Jeremija, čineći da se zbog svoga hvalisanja postide, svim silama rušeći i obarajući preegzistenciju i apokatastazu kojom se oni bajkovito razmeću. Štoviše, protiv onih koji su bolovali od ludosti Arija i Sabelija bio je silna duha i progonio ih je, kako kaže Prorok, savršenom mržnjom.
Dicebant enim, quod et multis aliis et ipsi quoque divino Patri Sabæ hic vir admirabilis fuit admirationi: quod scilicet, cum tanta esset ejus moderatio et lenitas, pro rectis Ecclesiæ dogmatibus tantum zelum attulerit, ut idem re vera esset mitis et pugnator: et ut semel dicam, adversus omnes quidem, qui non recte sentiunt, magno erat et ardenti zelo; maxime autem Manichæos, et eos qui nugas tuentur Origenis. Qui cum multi tunc essent in locis, qui sunt circa Cæsaream, et ad ipsum etiam venirent pietatis prætextu, erat tamquam leo adversus vulpes, sermone inexpugnabilis, et qui sustineri non poterat; quæ ex divinis scripturis sumebantur, demonstrationibus eos valide comprimens et suffocans; et, ut ait Hieremias, ut ipsi ex gloriatione afficerentur pudore efficiens, quæ apud eos fabulis jactatur præexistentiam et restitutionem omnibus viribus evertens et deprimens. Quinetiam adversus eos, qui Arii et Sabellii laborabant insania, ingentis erat spiritus, et eos, ut ait Propheta, perfecto persequebatur odio.
72 Sedamdesete pak i pete godine života velikog Eutimija sazvan je Sabor u Kalcedonu, na kojem su se sa svih strana okupili gotovo svi biskupib čitavoga zemaljskog kruga. Pozivalo ih je na okupljanje ono što je, naime, bilo ponovno uvedeno u Efezu, od Dioskora, velim, Aleksandrijskoga, kojega zajedno s onima koji su branili njegove dogme izbacuju iz svetih popisa i izlažu pomnu odluku vjere. Na tom su saboru sudjelovali i ugledni Eutimijevi učenici,c Stjepan iz Jamnije i Ivan, biskup Saracena, dok je Petar već bio preminuo, a Auksolajd koji ga je slijedio priključio se Dioskoru i stoga (o žalosti!) skončao život omražen velikomu Eutimiju. Oni dakle, Stjepan naime i Ivan, dok su sudjelovali na Saboru, nakon što je odluka vjere već bila pismeno sastavljena, odmah se zapute na put i što su brže mogli dolaze k Eutimiju. Zbog kojega razloga? Želeći znati slaže li se i on sam s onim što je bilo napisano. Nije ih, naime, malo plašilo ono što se dogodilo Auksolaju, niti su znali hoće li pristati ili odgoditi prije nego što saznaju njegovo mišljenje. Nakon što je pak on pročitao i našao da je ono što je napisano ispravno i da se slaže s ispravnim pravilom istine, pronijela se odjednom čitavom pustinjom vijest da i veliki Eutimije slijedi Kalcedonski sabor.
72 Septuagesimo autem et a quinto anno ætatis magni Euthymii, congregata fuit Synodus Chalcedone, in quam omnes fere totius orbis terrarum undique conveneruntb Pontifices. Eos enim ad conveniendum vocabant, quæ Ephesi scilicet innovata fuerant, a Dioscoro, inquam, Alexandrino, quem simul cum iis, qui illius tuebantur dogmata,e sacris ejicunt catalogis, et accuratum fidei decretum exposuerunt. Ei autem synodo insignis quoque Euthymii discipuli intererant,c Stephanus Jammiæ, et Joannes Episcopus Saracenorum, cum Petrus quidem jame vita excessisset; qui eum autem secutus estd Auxolaus, Dioscoro accessisset, et ideo magno (proh dolor!) Euthymio invisus vitam finiisset. II ergo, Stephanus scilicet et Joannes, cum Synodo interessent, postquam fidei decretum jam erat mandatum litteris, iter statim arripientes, quam potuerunt celerrime accedunt ad Euthymium. Quanam de causa? Volentes scire, an ipse quoque consentiret iis, quæ scripta fuerant. Non mediocriter enim eos terrebat id, quod Auxolao acciderat: neque sciebant an assentirentur, an differrent, priusquam scirent illius sententiam. Postquam autem ille legisset, et quæ scripta erant, recte se habere invenisset, et concinere rectæ regulæ veritatis, pervasit repente fama totam solitudinem, quod magnus quoque Euthymius sequatur Synodum Chalcedonensem.
73 To bi pak gotovo sve monahe privuklo k njemu da nije nekie Teodozije, odjećom doduše monah,f ćudoređem pak najneugodniji varalica i duhom posve pokvaren, došavši u Palestinu, pošto je o spomenutom Saboru opakom izmišljotinom slagao da on ruši dogmu ispravne vjere, a uvodi ili radije ponovno doziva Nestorijeve dogme, pridobiog Eudokiju, koja je tada boravila uh Palestini. Preko nje je pak pridobio sve monahe, a zatim je i Jeruzalemsku stolicu besramno (o pravdo) i drsko i napao, i pošto je dobio ovlast iz moći, vodi rat protiv božanskih kanona i zakona: otuda je došlo do toga da su čestiti i umjereni ljudi bili prognani sa Stolica i od svetinja, a k neke je od njih on i pogubio i zločinačke ruke l (o žalosti!) onečistio krvlju biskupa, dok su zlikovci i varalice i pogubne štetočine, dostojnije tamnica nego Stolica, postavljani za tumače svetih stvari i svećenike te su kod ovoga zločinačkog i pogubnog čovjeka stjecali veliku moć.
73 Hoc autem omnes propemodum monachos ad eam attraxisset, nisi quidam e Theodosius, habitu quidem monachus;f moribus vero præstigiator importunissimus, et mente corruptissimus, veniens in Palæstinam, cum de dicta Synodo quædam improbe confinxisset, quod everteret quidem dogma rectæ fidei, introduceret autem vel potius revocaret dogmata Nestorii, cepissetg Eudociam, quæ tunc versabatur inh Palæstina. Per ipsam autem induxit omnes monachos: et deinde etiam Sedem Hierosolymitanam inverecunde, (o justitia) et impudenter i invadit, et cum ex potestate accepisset facultatem, bellum gerit adversus divinos canones et leges: hincque factum est, ut homines probi et moderati, a Sedibus et sacris expellerentur, et k nonnulli etiam ab eo interimerentur, et manus sceleratas l Pontificum sanguine (proh dolor!) pollueret: malefici autem et præstigiatores, et pestes, et carceribus potius digni quam Sedibus, sacrorum interpretes crearentur et Sacerdotes, et apud hunc sceleratum et exitiosum hominem magnam assequerentur potentiam.
74 Budući da je pak on tako imao sve monahe ovisne o sebi i vodio ih kamo je htio, jedino su oni koji su bili veliki sljedbenici Eutimija bježali od zajedništva s njime kao od nekakva zločina i oskvrnuća. Budući da je pak i njega iskušavao bezbožni Teodozije i pozivao k sebi, a on nije mogao podnijeti ni da čuje njegov govor, ponovno k njemu šalje poslanstvo, m Elpidija i n Geroncija, od kojih je jedan bio nasljednik velikoga Pasariona, a drugi blažene o Melanie, moleći da, ako ne želi doći k njemu, ipak se obojica sastanu na nekom mjestu i međusobno rasprave o onome što svaki od njih zastupa. A on je na to glasno uzviknuvši rekao: Daleko bilo da u nepravedno prolivenoj krvi svećenika ili u krivovjerju imam zajedništvo s Teodozijem. A oni rekoše: Ali nužno je da ti imaš zajedništvo s Nestorijem, jer i on brani dvije naravi, što mi doista ni do današnjega dana ni od koga nismo primili, a slijedio ga je i Kalcedonski sabor.
74 Cum vero ipse sic haberet omnes monachos a se pendentes, et eos duceret quo vellet; ii soli, qui erant magni sectatores Euthymii, fugiebant ejus communionem, tamquam aliquod scelus et piaculum. Quoniam autem eum quoque tentabat impius Theodosius et ad se accersebat, illo ne ipsius quidem sermonem audire sustinente, rursus ad eum mittit legationem, m Elpidium et n Gerontium: quorum unus quidem magni Passarionis, alter autem B. o Melanes erat successor, rogantes ut si ad ipsum nollet venire, convenirent tamen uterque in locum aliquem, et de iis, quæ uterque haberet, inter se dissererent. Ille vero ad hæc graviter exclamans, Absit, inquit, ut aut injuste fuso sanguini Sacerdotum, aut hæresi communicem cum Theodosio. Illi autem, Sed necesse est, inquiunt, ut tu communices Nestorio, quoniam et is duas tuetur naturas: quod quidem ne in hodiernum quidem diem ab aliquo accepimus, et eum secuta est Chalcedonensis Synodus.
73 Veliki pak Eutimije odgovarajući reče: Ono što je na tom Saboru ustanovljeno, još nisam, reče, pojedinačno razmotrio sve; ali što se tiče odluke koju su oni izložili, ne mogu osuditi ono što se njima učinilo ispravnim. Odlučio je, naime, i sam slijediti mišljenje tristo i osamnaest svetih otaca koji su se okupili u Niceji, i savjetuje prihvatiti Sabor sto i pedeset otaca koji su bili sabrani u Carigradu, i nalaže slijediti one koji su se okupili u Efezu protiv bezbožnoga Nestorija; a Kirila, aleksandrijskoga biskupa, pridružuje sebi kao onoga koji je istoga mišljenja i priznaje da je učitelj ispravnoga mišljenja: Bogorodicom slobodnim jezikom naziva svetu Djevicu i tvrdi da je jedinorođeni Sin Božji od nje rođen, bezvremeno doduše i bestjelesno od Oca, a u vremenu i po tijelu od majke, jednoga Krista, kojega mi nesliveno, nepromjenjivo, bez podjele spoznajemo u dvjema naravima; i zbog onih koji se usuđuju unijeti neku podjelu u neizrecivo i tajanstveno sjedinjenje koje se u hipostazi ili osobi dogodilo u utrobi, i onih koji kažu da je Riječ Božja postala tijelom pretvorbom i tvrde da je tijelo jedinorođenoga iste biti kao božanstvo, i inače zbog onih koji ne ispovijedaju da se dogodilo sjedinjenje Riječi s tijelom u hipostazi, nego po smjesi i stapanju, a zatim i σπονοσίωσων, to jest, istodobno sjedinjenu bit, bezbožno i nakaradno tvrde oni koji, naime, kažu da je bila jedna narav božanstva i tijela, tako da, ako se gleda ono što su oni rekli protivno razumu, ne može se sačuvati ono što je u Kristu podložno trpljenju zbog nepatnosti božanstva, niti ono što je nepatno zbog podložnosti trpljenju njegove ljudskosti. Sukladno dakle nakani ovoga ispravnoga mišljenja, ono, u dvjema naravima, dodano je odluci od strane Sabora, ne kao da dijeli Krista odvojeno i po dijelovima, nego ispovijedajući istoga u obojemu i oboje u istomu.
73 Magnus autem respondens Euthymius, Quæ ab ea quidem Synodo sunt statuta, nondum inquit singulatim consideravi omnia: sed quod attinet ad decretum ab eis expositum, non possum ea, quæ illi visa sunt, reprehendere. Statuit enim ipsa quoque sequi sententiam trecentorum decem et octo sanctorum Patrum, qui Nicææ convenerunt: et suadet amplecti Synodum centum et quinquaginta Patrum, qui congregati fuerunt Constantinopoli: et jubet eos sequi, qui Ephesi convenerunt adversus impium Nestorium: Cyrillum autem Alexandriæ Episcopum sibi adjungit, tamquam qui sit ejusdem sententiæ, et rectæ sententiæ fatetur esse Magistrum: Deiparam sanctam Virginem libera lingua nominat, et unigenitum Dei filium ex ea natum esse asserit; sine tempore quidem et sine corpore ex Patre, in tempore autem et secundum carnem ex matre, unum Christum, qui a nobis inconfuse, immutabiliter, citra divisionem in duabus naturis cognoscitur; et propter eos, qui audent quamdam inducere divisionem in inexplicabili et arcana unione, quæ in hypostasi seu persona facta est in utero; et eos, qui per conversionem dicunt carnem factam esse Dei Verbum, et unigeniti carnem asserunt esse ejusdem essentie cum divinitate; et alioqui propter eos, qui non confitentur verbi factam esse carni unionem in hypostasi, sed per confusionem et coalescentiam, et deinde etiam σπονοσίωσων, hoc est, simul junctam essentiam, impie et prodigiose affirmant, qui quidem divinitatis et carnis dicunt unam fuisse naturam; adeo ut si ea spectentur, quæ ab illis dicta sunt præter rationem, non possit servari id, quod est Christi patibile, propter divinitatis impatibilitatem; neque id quod est impatibile, propter patibilitatem ipsius humanitatis. Convenienter ergo instituto hujus rectæ sententiæ, illud, in duabus naturis, decreto additum est a Synodo: non tamquam seorsum et per partes Christum dividens, sed eumdem in utroque confitens, et utrumque in eodem.
76 Dok je Eutimije ovo izlagao, Elpidije je doduše hvalio i priznavao da je ispravno ono što je bilo rečeno, iako se nije odvojio od zajedništva s Teodozijem i odmah je pokazao promjenu. Geroncije je pak ostajao pri istomu mišljenju; i tako se vrativši, nimalo se međusobno ne slažući, javljaju Teodoziju odgovore. Kad je pak on to čuo, budući da je u Palestini već sve držao u svojim rukama, ulagao je veći trud da ga uvuče u svoju vršu, i stalno je velikomu Eutimiju postavljao zamke i mamio ga, te je svakodnevno k njemu slao neke koji su, tobože, savjetovali ono što je dobro i korisno, naime da odstupi od onoga što mu se učinilo ispravnim i pobožnim, a da pristane uz Teodozija i prihvati njegovo zajedništvo. A on, teško podnoseći što oni svakodnevno dolaze, što čini? Pošto je sazvao svu braću koja su bila pod njime i naložio im da pomno paze da ni na koji način ne popuste niti pristanu uz zlo Teodozijevo mišljenje, nego da radije začepe usta onima koji tako misle i prema svojim silama dovedu k istini, sada se također povlači u prostranu pustinju, pošto je postigao da su i mnogi drugi oponašali to povlačenje.
76 Hæc persequente Euthymio, laudabat quidem Elpidius, et fatebatur recte habere, quæ dicta fuerant, etiamsi non recesserit a communione Theodosii, et statim ostendit mutationem. Gerontius autem manebat in eadem sententia: et sic reversi, minime inter se consentientes, Theodosio responsa annuntiant. Cum ille vero hæc audiisset, quoniam in Palæstina jam omnia obtinebat, majus studium adhibebat, ut eum in suam nassam traheret: magnoque Euthymio assidue tendebat laqueos, et eum inescabat, et quotidie aliquos ad eum mittebat, qui bona scilicet suaderent et utilia, nempe ut discederet ab iis, quæ recte et pie sibi visa fuerant; Theodosio autem assentiretur, et amplecteretur illius communionem. Ille vero, quod ii quotidie venirent, ægre ferens, quid facit? Cum qui sub ipso erant, omnes Fratres convocasset, et eis præcepisset, ut diligenter caverent, ut nullo modo cederent, nec assentirentur malæ Theodosii sententiæ; sed potius ora obstruerent eorum qui sic sentiunt, et pro viribus deducerent ad veritatem; nunc quoque recedit in vastam solitudinem, cum effecisset, ut multi quoque alii imitarentur secessum.
77 Bio je pak ondje neki veliki anahoret koji je nedavno došao iz Likije, a zvao se p Gerazim; on je, pošto je u domovini pokazao sav način života koji dolikuje monasima, također podnio napore protiv duhova zloće. Dok se on dakle lijepo vježbao u pustinji koja je kod Jordana i često udarao demone, biva i sam uzdrman, ili radije podmetnute noge oboren njihovom opakošću i odveden od krivovjeraca. Kad je pak od gotovo svih anahoreta slušao o Eutimiju i uši imao ispunjene onim što se o njemu govorilo u razgovoru, jednoga je dana došao k njemu u Rubu; i pošto je s njime dugo boravio i iz njegova jezika upio najslađi tok, poput nekakve bolesti ispovraća krivovjerje i vraća se zdravoj vjeri, potaknut velikim pokajanjem jer je bio prevaren, te žacem boli kažnjavajući i kažnjavajući srce pokvareno ispraznim govorima. Za njim su pak pošli i drugi anahoreti, q Petar nadimkom Gurnit i Marko i Julon i Silvan, i oni su također izbjegavali štetno Teodozijevo zajedništvo.
77 Erat autem illic quidam magnus Anachoreta, qui nuper quidem venerate Lycia, vocabatur vero p Gerasimus: qui cum omne vitæ institutum, quod monachos decet, in patria ostendisset, quoque passus erat sudores adversus spiritus nequitiæ. Is ergo cum pulchre exerceretur in ea, quæ est ad Jordanem, solitudine, et sæpe dæmones percuteret, pulsatur ipse quoque, vel potius supplantatur ab eorum improbitate, et abducitur ab hæreticis. Cum autem ab omnibus fere anachoretis audiret de Euthymio, iisque, quæ de eo sermone celebrabantur, aures haberet oppletas, aliquando ad eum venit in Ruban: cumque cum eo diu esset versatus, et illius linguae bibisset fluentum suavissimum, veluti quemdam morbum evornit hæresim, et ad sanam fidem revertitur, quod deceptus esset, magna ductus pœnitentia; et cor vanis corruptum sermonibus, doloris stimulus castigans et puniens. Hunc autem ipsum alii quoque consecuti sunt anachoretæ, q Petrus cognomine Gournitis, et Marcus, et Julon, et Silvanus: et ipsi quoque Theodosii noxiam sectabantur communionem.
a Godine Kristove 451., započet 8. listopada i nakon 13 sjednica završen 1. studenoga. Kaže se da je to 75. godina Eutimija, premda je zapravo imao samo 74, jer su Istočnjaci godinu započinjali od rujna, a on je sadržavao početak te 78. godine.
b Šest stotina i trideset.
c Čita se da su obojica potpisali Prvu, Drugu i Šestu sjednicu, gdje se Ivan naziva biskupom ἐθνους Σαβραχηνών.
d Ovaj je Auksolaj sudjelovao na osuđenom Drugom efeškom saboru i potpisao protiv sv. Flavijana zajedno s Dioskorom. To otkrivaju Efeški akti koji su utkani u Kalcedonski sabor pri kraju prve sjednice.
e O tom Teodoziju govori Evagrije, 2. knjiga, 5. poglavlje. Nićifor, 15. knjiga, 9. poglavlje.
f Njega je njegov vlastiti biskup zatekao u zlodjelima i izbacio iz samostana; a zato što je, dok je slučajno boravio u Aleksandriji, prionuo uz Dioskora i kao buntovnik bio rastrgan mnogim udarcima te stavljen na devu na način zlikovaca i vođen oko grada. Tako Evagrije i za njim Nićifor.
g Udovicu cara Teodozija Mlađega, o čijemu se obraćenju, nauku i braku govorilo 8. siječnja u Životu sv. Altika, br. 40.
h Da bi vodila miran i tih život daleko od buke, čega je iskusila suprotno, zavedena u eutihijansko krivovjerje. i Ubačen na Katedru na sam blagdan Uskrsnuća godine Kristove 452., kada je Juvenal pošao u Carigrad. k Među njima je bio sv. Atanazije đakon, o kojem govori Rimski martirologij 5. srpnja. l Od njih sv. Severijan, biskup Skitopola, koji se slavi 21. veljače. m Elpidije je bio na čelu samostana sv. Pasariona kad je sv. Saba došao u Jeruzalem, i po njemu je poslan sv. Eutimiju. Tako Kiril u Životu sv. Sabe. n Ovaj je Geroncije vrlo tvrdokorno ostao u krivovjerju i bio vođa buntovnika. o To je Melana, drugima Melana i Melanija Mlađa, čiji ćemo život dati 31. prosinca, gdje je više toga o samostanima, i muškima, koje je ona podigla u Jeruzalemu. p O sv. Gerazimu govorit ćemo 5. ožujka. Njegove kreposti opisuju se niže u 15. poglavlju, kod Moša u Duhovnoj livadi, 107. i 141. poglavlje, te u Životu sv. Sabe i sv. Kirijaka. q Samostan opata Petra kod Jordana spominje Mošo u 16., 17. i 18. poglavlju, ali je li ovoga, ne određujemo.
a An. Ch. 451, cæpta est 8 Octobr. et post 13 sessiones absoluta 1 Novemb. Dicitur annus Euthymii 75, cum revera tantum esset 74, quod a Septembri annum inchoarent Orientales, isque principium contineret anni illius 78.
b Sexcenti et triginta.
c Uterque subscripsisse legitur Actioni 1, 2 et 6, ubi Joannes dicitur Episcopus ἐθνους Σαβραχηνών.
d Auxolaus hic interfuit synodo Ephesinæ II reprobatæ, et adversus S. Flavianum, una cum Dioscoro, subscripsit. Hæc produnt Acla Ephesina, quæ intexta sunt synodo Chalcedonensi sub finem Actionis primæ.
e De Theodosio hoc agit Evagrius lib. 2, cap. 5. Nicephorus lib. 15, cap. 9.
f Hic a suo proprio Episcopo in maleficiis deprehensus, expulsus fuit monasterio; et quod, dum forte Alexandriæ versabatur, adhæserat Dioscoro, et multis, utpote seditiosus, verberibus dilaceratus, cameloque maleficorum more impositus, circum urbem ductus fuerat. Ita Evagrius eumque secutus Nicephorus.
g Viduam Theodosii Junioris Imperatoris, de cujus conversione doctrina, conjugio actum est 8 Januarii in Vita S. Altici num. 40.
h Ul vitam a strepitu quietam tranquillamque duceret, cujus contrarium experta est, in Euthychianam hæresim seducta. i Intrusus in Cathedram ipso festo Resurrectionis an. Ch. 452, cum Juvenalis Constantinopolim petiisset. k Inter hos fuit S. Athanasius Diaconus, de quo agit Martyrol. Roman. 5 Julii. l Ex his S. Severianus Episcopus Scythopolis, qui colitur 21 Februar. m Elpidius præxat monasterio S. Passarionis, cum S. Sabas Hierosolymam veniret, ab eoque est missus ad S. Euthymium. Ita Cyrillus in Vita S. Sabæ. n Hic Gerontius adnodum perlinax permansit in hæresi, duzque celerorum fuit. o Est hæc Melane, aliis Melana, et Melania junior, cujus vitam dabimus 31 Decemb. ubi plura de monasteriis, etiam virorum, ab ea Hierosolymis extructis. p De S. Gerasimo agenus 5 Marlii. Ejus virtutes describuntur infra cap. 15, apud Moschum in Prato Spirituali cap. 107 et 141, et in Vita S. Sabæ et S. Quiriaci. q Monasterii Abbatis Petri juxta Jordanem meminit Moschus cap. 16, 17 et 18, sed an hujus, non definimus.
Žrtva mise. Pričest.
Missæ sacrificium. Communio.
Kad je pak prošla a druga godina nakon ovoga, potajno od ljudi odlazi Teodozije; a iz Rube se u Lavru vraća veliki Eutimije i jednoga dana, u jednu od subota, on je služio Bogu i prinio mu beskrvnu žrtvu, dok je Domicijan stajao zdesna s onim mističnim ripidionom. Kad je pak već trebalo zapjevati Trisagion, Terebon Saracen i Krizipov brat Gabrijel, jedan blizu, a drugi stojeći između žrtvenika, (o veliku Kriste tvoju milost prema Eutimiju!) vide oganj, kao razliven u nekakvu platnu, kako odozgo silazi, štoviše i samoga velikoga Eutimija i s njime Domicijana iznutra obuhvaća, te da je tako oko njih ostao od početka trisagiona do svršetka svete službe. A kaže da se Terebon, obuzet strahom i prestravljen, povukao od žrtvenika i nije višeb smjelo i nepromišljeno ušao u svetište, nego je stao u predvorju hrama s velikim strahopoštovanjem u zajedničkom bogoslužju, kao što mi je poslije ispripovjedio anahoret Kirijak, koji je to čuo od Terebona i Gabrijela koji su vidjeli.
Cum autem a secundus post hæc annus intercessisset, clam hominibus quidem discedit Theodosius; a Ruban vero ad Lauram redit magnus Euthymius, et aliquando quidem uno sabbathorum, ille quidem Deo ministrabat, et ei incruentum obtulit sacrificium; Domitianus autem adstabat ad dexteram cum mystico illo ventilabro. Cum vero jam esset concinendum Trisagium, Terebonque Saracenus, et Chrysippi frater Gabrielius, alter quidem prope, alter vero stans inter aram, (o magnam Christe tuam in Euthymium gratiam!) vident ignem, veluti in quodam diffusum linteo, desuper descendentem, quin etiam ipsum magnum Euthymium, et cum eo Domitianum intus complexum, sic circa ipsos permansisse ab initio trisagii usque ad completum sacrum ministerium. Terebonem autem ait metu correptum et exteritum ab ara recessisse, et non ampliusb audacter temere esse ingressum adyta; sed in templi constitisse vestibulo cum magna in synaxi reverentia, ut mihi postea narravit Cyriacus Anachoreta, qui hæc audierat a Terebone et Gabrielio, qui viderant.
79 Ne samo to, nego mi je o Gabrijelu prenio i ovo: da je doduše po naravi bio eunuh, a nakon dvadeset i pet godina tada je prvi put pristupao zajedničkom bogoslužju braće. Osim toga, oci su javili i ovo: da je Bog dao Eutimiju da unutarnje pokrete duše iz vanjskoga izgleda razumije kao kroz nekakvo zrcalo i točno spozna i s kojim se mislima tko bori, i koje točno nadvladava, a kojima biva nadvladan poticajem Zloga.
79 Non hoc autem solum, sed hæc quoque mihi retulit de Gabrielio, quod esset quidem natura eunuchus, post viginti vero et quinque annos accedebat tunc primum ad synaxim Fratrum. Præterea hoc quoque renuntiatum est a Patribus, a Deo datum esse Euthymio, ut internos animi motus ex externo adspectu veluti per quoddam speculum intelligeret, et accurate cognosceret, et cum quibusnam quisque decertaret cogitationibus, et quasnam quidem superaret, a quibusnam autem maligni instinctu superaretur.
80 Kažu pak da je on također jednom rekao nekoj braći koja su s njime nasamo boravila da često vidi strašno viđenje anđela koji zajedno s njime služe Bogu i vrše sveta otajstva, te da pri blagovanju Gospodnjega tijela vidi kako se neki od onih koji pristupaju od njega prosvjetljuju, a neki kao da potamnjuju i bivaju pogođeni smrću, oni naime koji su bili nedostojni toga svjetla i sjaja. Stoga nije prestajao svjedočiti braći i vrlo lijepo opominjati onu Apostolovu riječ da svatko pazi i sam sebe ispita, pa tako sa strahopoštovanjem uzme kruh i kalež, jer onaj tko pristupa dobro zna da sebi na osudu jede i pije onaj tko ih nedostojno uzima. Zbog toga, naime, čim svećenik prvi put prinosi ovu žrtvu, kao da unaprijed opominje mnoštvo i nalaže da pazi, kličući im: Gore imamo srca; i kad od njih primi obećanje, tako se usudi dalje prinositi prinos.
80 Aiunt vero eum quoque aliquando dixisse quibusdam Fratribus, qui cum eo seorsum versabantur, quod sæpe videret terribilem Angelorum visionem una secum Deo ministrantem et sacra contractantem, et quod in Dominici corporis sumptione aliquos quidem ex iis qui accedebant videret ab ipsa illuminari, aliquos autem veluti obscurari et morte affici, quicumque scilicet erant indigni ea luce et splendore. Quamobrem non cessabat testificari Fratribus, et illud Apostoli optime admonere, ut unusquisque attendat et seipsum probet, et sic cum tremore sumat panem et calicem: cum bene sciat is, qui accedit, quod judicium sibi comedit et bibit, qui ea indigne sumit. Propterea enim statim quoque, cum hoc primum offert Sacerdos sacrificium, multitudinem veluti præmunit et jubet ut caveat, Sursum habeamus corda, eis acclamans: et cum ab illis promissum acceperit, sic audet deinceps offerre oblationem.
81 Kad je i to dovršeno, on također ponovno podižući ruke k nebu i kao pokazujući im da je otajstvo upriličeno za naše spasenje, jasnim glasom ovako govori: Svetinje svetima, kao da bi netko rekao: Budući da sam čovjek, podložan trpljenju jednako kao i vi, ne znajući kako je tko živio, zato ovo unaprijed otvoreno svjedočim i ovu zajedničku provjeru predlažem vašoj savjesti: Ako je tko bio zahvaćen mržnjom i sjećanjem na primljenu uvredu, ako je tko bio obuzet zavišću ili srdžbom ili ohološću, ako je tko bio zahvaćen klevetom ili ružnim govorom ili opakom požudom ili kakvom drugom manom, neka ne pristupa prije nego što po pokori bude očišćen od zločina. Jer ove se svetinje, kaže, ne pružaju neupućenima, nego svetima. Svi vi dakle koji se pouzdajete u svoju savjest, pristupite k njemu i prosvijetlite se, i vaša lica neka nipošto ne budu pogođena stidom. Ali ne znam kako me je slatkoća Eutimijeva nauka, preuzevši me i protiv moje volje, prekinula u slijedu prethodnoga i gotovo učinila da se unese zbrka. Nužno je dakle da vi pripovijest ponovno prizovete u pamćenje.
81 Qua etiam perfecta, ille etiam rursus manus in cœlum tollens, et quasi iis ostendens esse dispensatum pro nostra salute mysterium, clara voce sic dicit: Sancta sanctis, perinde ac si dixerit quispiam: Quandoquidem ego sum homo, æque ac vos, patibilis, ignorans quemadmodum unusquisque vixerit; propterea hoc ante aperte testificor, et hanc communem probationem vestræ suggero conscientiæ: Si quis captus fuit ab odio, et injuriæ acceptæ recordatione; si quis ab invidia, aut ira, aut superbia; si quis a maledicto, aut a turpi sermone, aut ab improba cupiditate, aut ab aliquo alio vitio fuit comprehensus; ne prius accedat, quam per pœnitentiam a scelere fuerit expiatus. Hæc enim sancta, inquit, non profanis, sed sanctis exhibitentur. Quicumque ergo vestræ confiditis conscientiæ, ad eum accedite, et illuminemini, et vestri vultus nequaquam pudore afficiantur. Sed nescio, quo modo dulcedo doctrinae Euthymii me vel nolentem assumens, præcedentium abrupit consequentiam, et ut induceretur perturbatio, propemodum effecit. Necesse est ergo, ut vos narrationem revocetis rursus in memoriam.
a Mjeseci 20 buntovnik je Teodozije vršio tiraniju na Jeruzalemskoj stolici i pobjegao na goru Sinaj. Nićifor.
b Jer je sam čovjek bio oženjen.
a Menses 20, seditiosus Theodosius tyrannidem in Sede Hierosolymitana exercuit, et ad montem Synæum profugit. Nicephorus.
b Quia vir ipse conjugatus crat.
Povratak carice Eudokije od krivovjerja na pravovjernu vjeru.
Eudociæ Imperatricis ab hæresi ad orthodoxam fidem reductio.
Bila je dakle, kao što smo već prije pokazali, blažena Eudokija uhvaćena u zamke opakoga Teodozija i odvojena od Katoličkoga zajedništva, te se od tada svim žarom borila protiv pravovjernih. Pridobila je pak i sve monahe koji su prebivali u pustinji i u svetomu gradu i uvjerila ih da brane i odobravaju ono isto što i ona. Nakon što je pak pravda napala Teodozija i on je daleko, a Juvenal ponovno prima svoju Stolicu i uklanja se ono što je Crkvama donosilo nevolju, a od brata Valerija ib zeta Olibrija često se šalju pisma carici Eudokiji s tim razlogom da, ostavivši zajedništvo eutihijanaca, slijedi ono što je odredila Katolička Crkva. Ona je pak isprva oklijevala i odgađala promjenu, niti je znala kako da napusti ono što joj se bilo učinilo ispravnim.
Capta ergo fuit, ut jam ante ostendimus, improbi Theodosii laqueis Beata Eudocia, et a Catholica communione sejuncta, et de cetero toto studio contendebat adversus Orthodoxos. Induxit autem omnes quoque monachos, qui habitabant in solitudine et in sancta civitate; et persuasit ut eadem, quæ illa, tuerentur et probarent. Postquam vero justitia aggressa est Theodosium, et ille quidem procul abest, Juvenalis autem suam Sedem recipit, et ea dissolvuntur quæ Ecclesiis afferebant molestiam, a Valerii fratris etb Olybrii generi sæpe mittuntur litteræ ad Imperatricem Eudociam hac de caussa, ut Eutychianistarum relicta communione, sequatur ea quæ decreta fuerunt ab Ecclesia Catholica. Illa autem primum quidem cunctabatur, et differebat mutationem; neque sciebat quemadmodum dimitteret ea quæ sibi visa fuerant.
83 Nakon što je pakc u Trakiji saznala da je njezind zet ubijen, ae kći i njezine kćeri da su u vlasti neprijatelja i da se kao zarobljenice odvode u Kartagu, silno ranjena u srcu i smatrajući da je to nadoknađeno gubitkom najdražih stvari, pronašla je nevolju kao učiteljicu onoga što je ispravno. Sama će me, kaže, tvoja stega poučiti; i dovedena po njoj k ispravnoj i pravoj vjeri, odlučila je od tada posvećivati vrijeme božanskim muževima, poučena od njih i služeći se njima kao vodičima k spasenju. I zato šalje korepiskopaf Anastazija s nekima drugima koji su je posluživali u Antiohiju kg Šimunu Κιονίτην, to jest onomu koji prebiva na stupu, koji je bio mnogo više uzdignut krepošću nego stupom, i uistinu čudo čitavoga svijeta, javljajući mu pismom naklonost srca i moleći da od njega ponovno primi ono što je njegovo mišljenje. A što je on odgovorio? Znaj, kaže, da je Zli, vidjevši bogatstvo tvojih kreposti, zatražio da te prosije kao pšenicu, i preko onoga pogubnog Teodozija pokvario tvoju pobožnu i bogobojaznu dušu. Ali budi dobra duha. Nije, naime, klonula tvoja vjera. Meni pak pada na pamet da se ovome silno začudim: što ti, premda ti je izvor blizu, samoga njega prezireš, a daleko tražiš da zahvatiš istu vodu. Imaš pak božanskoga Eutimija, čiji ako budeš slijedila nauk, nećeš zaći sa spasenja.
83 Postquam veroc in Thracia intellexisset suumd generum fuisse interemptum,e filiamque et ejus filias esse in potestate hostium, et captivas abduci Carthaginem, corde valde sauciata, et rerum carissimarum amissione ea esse repensa arbitrata; invenit calamitatem magistram ejus quod recte habet. Ipsa enim, inquit, tua disciplina me docebit: et ad rectam et veram fidem per illam deducta, statuit deinceps viris divinis vacare, ab eis instructa, et utens ducibus ad salutem. Et ideo Anastasiumf Chorepiscopum cum quibusdam aliis, qui ei inserviebant, mittit Antiochiam adg Simeonem Κιονίτην, id est, in columna habitantem, qui erat multo altius sublatus virtute, quam columna, et vere totius orbis miraeulum; ei scopum cordis per litteras significans, rogansque ut ab illo rursus acciperet, quænam sua esset sententia. Quidnam autem respondit? Scias, inquit, quod malignus videns opes tuarum virtutum, expetitiv te ut cribraret sicut triticum, et per pestiferum illum Theodosium piam ac religiosam tuam corrupit animam. Sed esto bono animo. Non enim defecit fides tua. Mihi autem succurrit hoc valde admirari, quod cum sit tibi fons propinquus, ipsum quidem despicis, procul vero quæris eamdem aquam haurire. Habes autem divinum Euthymium, cujus sequens doctrinam, non aberrabis a salute.
84 Čuvši to, nije Eudokija bila nemarna ni lijena u traženju dobra. Nego pošto se odmah raspitala o tom mužu i saznala da je u njega ustanovljeno da ne prilazi ni jednomu gradu, gradi kulu u pustinji koja se okreće prema Istoku, na vrlo visokom rtu, koji nije udaljen više od trideset stadija od Lavre. I ona se popela u nju da bi, bez ičije zapreke,h do sitosti uživala u Eutimijevu nauku. Odmah pak šalje da ga potraže Kozmu, čuvara Križa, i onoga kojega sam gore spomenuo, korepiskopa Anastazija. A oni, unijevši uz gorući nalog jednako žarku revnost da poslušaju, odmah stižu u Lavru. Kad su pak doznali da on nije ondje, nego da je već davno prije prešao u Rubu, ni tako nisu odustali od započetoga, nego uzevši sa sobom blaženoga Teoktista, odlaze k njemu i usrdno ga zajedno mole i zaklinju te naposljetku nagovaraju da dođe k Kuli, gdje je sada sagrađen i samostan Skolarij.
84 His auditis, non fuit negligens Eudocia, neque supina in boni inquisitione. Sed cum statim de viro inquisiisset, et intellexisset ei esse constitutum non ad civitatem aliquam accedere; turrem in solitudine, quæ vergit ad Orientem, in altissimo ædificat promontorio, quod non plus quam triginta stadia distat a Laura. Et illa quidem in eam ascendit, ut, nullo prohibente,h frueretur ad satietatem doctrina Euthymii. Statim autem mittit ad eum quærendum Cosmam Crucis custodem, et qui a me superius dictus est, Anastasium Chorepiscopum. Illi autem cum ardenti mandato æque vehemens ad parendum studiom attulissent, in Lauram quidem protinus perveniunt. Cum vero accepissent eum non adesse, sed jam diu ante transiisse ad Ruban, ne sic quidem a cœpto destiterunt: sed cum simul Beatum accepissent Theoctistum, ad eum abeunt, et eum vehementer simul orant et obsecrant et tandem persuadent, ut ad Turrim veniat, ubi nunc est ædificatum i Scholarii monasterium.
83 Kad je pak carica Eudokija ugledala njega, nije ga pogledala olako, nego kao onaj koji ljeti žeđa za vodom, i bacivši se od radosti k njegovim nogama reče: Sada sam spoznala da me je Bog pohodio. A on joj, podijelivši uobičajeni blagoslov, reče: Ali treba, o kćeri, da od sada paziš na sebe i da se ubuduće pomno čuvaš. Jer budući da si makar malo bila odvedena
83 Cum eum autem vidisset Imperatrix Eudocia, non leviter adspexit, sed ut qui æstate aquam sitit, et ad illius pedes præ gaudio procidens, Nunc cognovi, inquit, quod Deus me visitavit. Ille autem cum eam solita impertiisset benedictione, Sed oportet, inquit, o filia, te tibi deinceps attendere, et in futurum diligenter cavere. Nam quoniam vel parum abducta fuisti
Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
S. Sabæ tirocinium. S. Gerasimi virtus.
zajedno s Teodozijem, zato su ti se dogodile nevolje u najdražim stvarima. Ali da bi se kroz sav život uzdržavala od ove a razumu strane prepirke, treba da osim triju svetih i ekumenskih sabora, naime Nicejskoga, koji se okupio protiv Arija, i Carigradskoga, koji je također bio sazvan protiv Makedonija, i Efeškoga prije protiv Nestorija, prihvatiš i odluku koja je bila donesena na onomu koji je sada sazvan u Kalcedonu; i odvojivši se od zajedništva s Dioskorom, da u svemu imaš zajedništvo s Juvenalom, jeruzalemskim nadbiskupom, i u svemu se s njime slažeš.
fuisti una cum Theodosio, propterea tibi molesta evenerunt in rebus carissimis. Sed ut per totam vitam abstineas ab hac a ratione aliena contentione, oportet te præter tres sanctas et eccumenicas Synodos, nempe Nicænam, quæ convenit adversus Arium, et Constantinopolitanam, quæ ipsa quoque congregata fuit adversus Macedonium, et Ephesinam prius adversus Nestorium, accipere etiam decretum, quod fuit editum ab ea, quæ nunc fuit congregata Chalcedone: et cum te separaris a communione Dioscori, Juvenali Hierosolymitano Archiepiscopo omnino communicare, et cum eo omnino consentire.
86 Kad je pak to rekao i pomolio se za caricu, te se zatim s njome oprostio, odlazi. Ona je pak odmah u samom djelu izvršila ono što je bilo naloženo: ušavši u sveti grad, ima zajedništvo s Juvenalom i Katoličkom Crkvom i privodi veliko i brojno mnoštvo monaha i laika, kao ona koja je, kao što je bila najbolji primjer razdora, bila i najbolji primjer zajedništva. Među njima je bio i jedan arhimandrit, Elpidije. Jer Geroncije, pošto je radije htio ostarjeti u zlu, nije bio uzrok propasti samo sebi, nego i mnogima drugima. Tim sličnim putem koji jednako vodi u propast ušla su dvojica iz Elpidijeve zajednice, k Marcijan i l Roman, i obojica su sagradili samostane: jedan oko svetoga Betlehema, a drugi u selu m Teokorima.
86 Cum hæc quidem dixisset, et precatus esset pro Imperatrice, et deinde ei vale dixisset, recedit. Illa autem statim re ipsa est executa ea, quæ mandata fuerant: sanctamque ingressa civitatem, Juvenali et Catholicæ communicat Ecclesiæ, magnamque et frequentem inducit multitudinem monachorum et laicorum, ut quæ sicut dissensionis, ita etiam communionis optimum fuit exemplum. Quorum fuit etiam unus Archimandrita Elpidius. Nam Gerontius cum in malo maluisset consenescere, non sibi solum, sed multis quoque aliis fuit caussa interitus. Cui viam similem et similiter ducentem ad exitium duo quidam ingressi sunt Elpidii conventus k Marcianus et l Romanus: et construxit uterque monasteria; unus quidem circa sanctam Bethleem, alter vero in vico m Theocorum.
87 I blažena Eudokija poziva iz Lavre braću čuvara Križa, naime n Krizipa i Gabrijela, i čini da budu zaređeni za prezbitere. I Krizip je doduše, budući da je bio glasovit u prezbiteratu, ostavio spise dostojne da se predaju sjećanju. Gabrijelu pak povjerava upravu samostana o sv. Stjepana Prvomučenika. A pobožna i Bogu mila p Baza, pozvavši iz Lavre Andriju, brata Stjepana, biskupa Jamnije, postavlja ga za pastira i upravitelja samostana koji je ona bila sagradila; a bio je sagrađen u ime q mučenika Mene.
a Grčki Δλερτον. Njega spominje Nićifor, 18. knjiga, 12. poglavlje, preko kojega se i Olibrija, obojica patriciji, Eudokija pomirila sa sv. Pulherijom caricom, o kojoj ćemo govoriti 10. rujna.
b Olibrije, prvak rimskoga puka, pobjegavši u Carigrad iz grada Rima koji je zauzeo Genzerik, kralj Vandala, bio je kod cara Marcijana. Njemu je tada bila zaručena Placidija, Eudokijina unuka, kći cara Valentinijana od Eudokije, Eudokijine kćeri. Evagrije, 2. knjiga, 7. poglavlje. Nićifor, 18. knjiga, 11. poglavlje. Olibrije je zatim, za konzulstva Marcijana i Festa, u X. indikciji, godine 472., postavljen umjesto Antemija u Zapadnom Carstvu i umro je u sedmom mjesecu svoje vladavine. Marcelin u Kronici.
c Grčki ἐν θράχη, pogreška, stavljamo ἐξ θράχες, iz Trakije, naime da je saznala.
d Car Valentinijan proboden je spletkom Maksima na Marsovu polju XVI. 31. ožujka godine Kristove 485.
e Eudokija je na smrt Maksima pozvala Genzerika u Italiju, i kad je Grad bio zauzet, i sama je kao zarobljenica odvedena u Afriku s dvjema kćerima, od kojih je jedna, zaručena s Olibrijem, s majkom vraćena u Carigrad godine Kristove 462. Druga, Eudokija, udana za Hunerika, Genzerikova sina, rodila mu je Hilderika. Naposljetku je potajno umaknula i pobjegla u sveta mjesta godine 472. i mnogo poslije cjelivala grob bake Eudokije.
f Bez ograničenja se naziva biskupom kod Nićifora, 18. knjiga, 13. poglavlje, gdje o tome pripovijeda odavde.
g O sv. Šimunu Stilitu govorilo se 8. siječnja.
h Sv. Saba došao je na neku goru gdje je nekoć boravila bl. Eudokija i oponašala kreposti velikoga Eutimija. Tako Kiril u Životu sv. Sabe prema starom rukopisnom prijevodu, s kojim se slaže grčki rukopis, premda se pogrešno kod Lipomana i Surija u tri izdanja čita da je primila plod nauka najglasovitijega Teodozija; zavedeni njihovim lošim čitanjem, to smo gore 11. siječnja uz život sv. Teodozija, br. 20, u uvodnim napomenama zabilježili. i Sagradio ga je sv. Saba. Spominje ga Mošo, 178. poglavlje. k Ovaj Marcijan niže u br. 123 uklonio je raskol. l Svršetak Romana i Geroncija u tvrdokornosti pripovijeda se niže u br. 123 i 124. m Grčki rukopis θεόων, niže u br. 124. Thecorum u Životu sv. Sabe Thecoum, iz čijih je ruševina zatim sagrađena nova Lavra. n O njima niže u br. 103. o Niže u br. 99 brine se za posvetu crkve sv. Stjepana. Nije bila udaljena ni cijeli stadij od grada Jeruzalema, po svjedočanstvu Evagrija, 1. knjiga, 22. poglavlje, na kojem je mjestu, kako se misli, bio zasut kamenjem. Nićifor, 14. knjiga, 30. poglavlje. p Bl. Baza je uvijek bila dosadna Eudokiji da u vjeri misli isto što i ona. Tako Nićifor, 18. knjiga, 13. poglavlje. Baza je bila opatica samostana u Jeruzalemu, kojoj je Pulherija pisala i opomenula je da izbjegava obmane lažnoga biskupa Teodozija. Ta je poslanica s grčkoga na latinski prevedena kod Baronija, 6. svezak, godine Kristove 483., br. 17 i dalje. q O mučeniku Meni govorit ćemo 11. studenoga.
87 Et beata quidem Eudocia accersite Laura Fratres custodis Crucis, nempe n Chrysippum et Gabrielium, et efficit ut ördinentur Presbyteri. Et Chrysippus quidem cum fuisset in presbyteratu insignis, reliquit scripta digna quæ mandentur memoriæ. Gabrielio autem committit præfecturam monasterii o Stephani Protomartyris. p Bassa autem pia et Dei amans, cum Andream fratrem Stephani Jamniæ Episcopie Laura accersivisset, eum pastorem efficit et præfectum monasterii, quod ab ea fuerat ædificatum; ædificatum autem fuerat in nomineg Menæ Martyris. a Græce Δλερτον. Ejus meminit Nicephorus lib. 18, cap. 12, per quem et Olybrium, ambos Patricios, Eudocia reconciliata est S. Pulcheriæ Imperatrici, de qua agemus 10 Sept.b Olybrius populi Romani Princeps, ex urbe Roma a Genserico Rege Wandalorum capta Constantinopolim profugus, erat apud Marcianum Imperatorem. Huic desponsata tum erat Placidia, neptis Eudociæ, filia Valentiniani Imperatoris ex Eudoxia Eudociæ filia. Evagrius lib. 2, cap. 7. Nicephorus lib. 18, cap. 11. Olybrius dein Marciano et Festo Coss. Indictione X, an. 472. Anthemio in Imperio Occidentali substitutus, septimo mense imperii sui vita defunctus est. Marcellinus in Chron.c Græce ἐν θράχη, mendum, reponimus ἐξ θράχες, ex Thracia, scilicet intellexisset.d Valentinianus Imperator, dolo Maximi in Campo Martio confossus est XVI Calend. Aprilis an. Ch. 485.e Eudoxia in necem Maximi Gensericum in Italiam evocarat, a quo Urbe capta ipsa etiam captiva in Africam abducta est cum duabus filiabus, quarum altera desponsata Olybrio, cum matre Constantinopolim remissa est an. Ch. 462. Altera Eudocia nupta Ilunerico Genserici filio, ei Hildericum peperit. Tandem clam dilapsa, in loca sancta profugit an. 472, et sepulcrum aviæ Eudociæ longe post exosculata est.f Absolute Episcopus dicitur a Nicephoro lib. 18, cap. 13, ubi eadem hinc narrat.g De S. Simeone Stylita actum 8 Januarii.h S. Sabas venit ad quemdam montem, ubi quondam B. Eudocia commanens virtutes magni Euthymii imitabatur. Ita Cyrillus in Vita S. Sabæ ex interpretatione antiqua MS. cui consentit MS. Græcum, licet perperam apud Lipomanum et Surium in tribus editionibus legatur celeberrimi Theodosii doctrinæ fructum percepisse: quorum mala lectione seducti, id supra 11 Januar. ad vitam S. Theodosii num. 20, in prolegomen, annotaveramus. i Extructum id a S. Saba. Ejus meminit Moschus cap. 178 k Marcianus hic infra num. 123 sustulit schisma. l Romani et Gerontii in pertinacia exitus infra narratur num. 123 et 124. m MS. Græcum θεόων, infra num. 124. Thecorum in vita S. Sabæ Thecoum. ex cujus ruinis Laura nova deinde fuit extructa. n De his infra num. 103. o Infra num. 99, templum S. Stephani curat dedicari. Distabat ab urbe Hierosolyma non stadio integro teste Evagrio lib. 1, cap. 22, quo in loco saxis obrutus putatur. Nicephorus lib. 14, cap. 30. p B. Bassa semper Eudociæ, ut eadem secum in religione sentiret, molesta erat. Ita Nicephorus lib. 18, cap. 13. Erat Bassa Abbatissa monasterii Hierosolymis, ad quam Pulcheria scriptis, monuituqe fallacias Theodosii Pseudoepiscopi evitandas. Exlat ea epistolae Græcis Latine reddita a Baronio tomo 6, an. Ch. 483, num. 17, et seq. q De S. Menna Martyre agemus 11 Novemb.
Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
S. Sabæ tirocinium. S. Gerasimi virtus.
a Osamdesete pak i druge godine Eutimijeva životab dolazi blaženi Saba, dok je još bio mladić i nije imao ni prvu paperinu brade koja bi prekrivala obraze, te moli da ostane pod njime i pod njime se vježba u kreposti. On ga doduše isprva prima, ali predaje učeniku Domicijanu. Zatim ga, pozvavši k sebi, reče: Ne priliči, o sine, da ti, budući tako mlad i golobrad, boraviš u Lavri. Jer je mnogo korisnije da oni koji su takvi provode život u cenobiju. Rekavši to, po nekome od braće šalje ga blaženomu Teoktistu govoreći: Primi mladića i neka se pomno pod tobom zajedno vježba i odgaja. Jer, kako mi se čini, u načinu vježbanja i u dobrim djelima bit će znamenit. I on je doduše to prorekao o Sabi, a proroštvu je slijedio i odgovarajući ishod. Jer nema sada, nema ni grada ni kraja ni pustinje u kojoj se ne slave djela toga božanskoga muža i ujedno donose radost i onomu koji govori i onima koji slušaju. Njih nije prilično usput spominjati među Eutimijevim djelima; ali ako se svidi Bogu, o njima ćemo napisati cijelo djelo, budući da nije ni pobožno ni sveto da se život pogana kod vanjskih časti stupovima i spisima, a da mi tako sjajna djela kreposti smatramo dostojnima šutnje i osuđujemo na vječni zaborav.
a Octogesimo vero et secundo anno ætatis Euthymii,b accedit B. Sabas, cum adhuc esset juvenis, et nec barbæ quidem primam haberet lanuginem, quæ genas contegeret, rogatque ut sub eo maneret, et sub eo se in virtute exerceret. Ille autem primum quidem accipit, Domitiano vero tradit discipulo. Deinde cum eum accersisset, Non oportet, o fili, inquit, te, cum sis adeo juvenis et imberbis, in Laura versari. Magis enim expedit, ut qui tales sunt, vitam degant in cœnobio. Cum hæc dixisset, per quemdam ex Fratribus eum transmittit ad B. Theoctistum, dicens: Accipe adolescentem, et diligenter sub te simul exerceatur et educetur. Nam ut mihi videtur, in exercitationis instituto, et in recte factis erit insignis. Atque ille quidem hæc de Saba prædixit, prædictionem autem congruens quoque consecutus est exitus. Non est enim nunc, non est, non urbs, non regio, non solitudo, in qua illius divini viri res non celebrentur, et simul ei qui dicit, et iis qui audiunt, voluptatem afferant. Quorum quidem non par est in transitu meminisse inter res gestas Euthymii: sed si Deo placuerit, de iis opus integrum conscribemus, quando quidem neque pium est, neque sanctum, gentilium quidem vitam apud externos columnis honorari et scriptis; nos autem tam præclara facta virtutis digna judicare silentio, et æterna damnare oblivione.
89 Treba pak govoriti i o velikomu Gerazimu i kakva je on pravila i oblike dao onima koji su se pod njime vježbali, te kao začin pridodati pripovijest koja uistinu ima veliku korist. Ovaj je dakle veliki Gerazim, koji je ujedno bio i građanin i zaštitnik jordanske pustinje, pošto je ondje sagradio vrlo veliku Lavru, koja nije imala manje od sedamdeset anahoreta, i osim toga u njezinu središtu vrlo dobro smjestio cenobij, brinuo se da oni monasi koji se tek uvode ostaju u cenobiju i vježbaju monaški život, a one koji su se čestim i dugim naporima vježbali i već stigli do mjera savršenstva, smještajući ih u takozvane ćelije, naređivao je da žive pod ovim pravilom: da pet dana u tjednu svatko u svojoj ćeliji šuti, ne kušajući ništa što bi bilo za jelo osim kruha i vode i datulja; a u subotu i nedjelju, dolazeći u crkvu, pošto sudjeluju u posvećenomu, da se služe kuhanim jelom u cenobiju i uzmu malo vina. U ćeliji pak nikomu nije bilo dopušteno ni zapaliti vatru ni okusiti kuhano jelo. A siromaštvo im je bilo na tolikoj brizi kao ništa drugo, i ponajviše su se reslili poniznošću.
89 Oportet autem etiam de magno tractare Gerasimo, et quales ipse dederit regulas et formas iis qui sub ipso exercebantur, et veluti condimentum attexere narrationem, quæ magnam utique habet utilitatem. Hic ergo magnus Gerasimus, quic Jordanis solitudinis civis fuit simul et patronus, cum maximam illic Lauram, quæ non pauciores, quam septuaginta anachoretas habebat, construxisset, et præterea cœnobium in medio ejus optime collocasset; curabat ut, qui introducebantur quidem monachi, manerent in cœnobio, et vitam monasticam exercerent; qui autem crebris et longis se laboribus exercuerant, et ad perfectionis mensuras jam pervenerant, eos in iis, quæ vocantur, cellis collocans, sub hac jubebat vivere regula, ut quinque dies hebdomadæ unusquisque in sua cella sileret, nihil gustans quod esset esculentum, nisi panem et aquam et dactylos; sabbatho autem et Dominica venientes in ecclesiam, cum participarint sanctificata, cocto uterentur in cœnobio, et sumerent parum vini. In cella vero nulli permittebatur aut ignem accendere, aut coctum gustare. Paupertas autem tantæ erat eis curæ, quantæ nihil aliud: et humilitate maxime ornabantur.
90 Svaki je pak, noseći u subotu u cenobij plod rada svojih ruku koji je bio učinjen kroz tjedan, oko nedjeljne večeri ponovno primajući opskrbu za tjedan, kruhove naime i datulje i vodu u kakvoj posudi i palmove listove, ponovno se vraćao u ćeliju. Bili su pak toliko udaljeni od svake brige i tako odvojeni od ljudskih poslova da nisu imali ništa osim onoga čime su se odijevali, tako da nije bilo ni druge haljine. A što je drugo bio ležaj nego rogožina i ono što se obično nazivad centonijem ie embrijem, te glinena posuda za vodu, koja je ujedno dostajala za piće i za zalijevanje palmovih listova?
90 Unusquisque vero laborem suarum manuum, qui per hebdomadam ab eis factus fuerat, sabbatho ferens in cœnobium, circa vesperam Dominicæ, hebdomadæ sumptus rursus accipiens, panes, inquam, et dactylos et aquam in vase aliquo et palmas, rursus redibat in cellam. Erant autem adeo remoti ab omni sollicitudine, et a negotiis humanis ita disjuncti, ut nihil haberent præter ea, quibus induebantur, adeo ut non esset secundus amictus. Stratum autem quid erat aliud, quam storea, et quæ solent appellared centonium ete embrymium, et vas fictile ad aquam, quod quidem simul sufficiebat ad potum et ad palmas irrigandas?
91 Ovaj je pak zakon Gerazim vrlo dobro predao njima: da izlazeći ostavljaju ćelije otvorene, kako bi bilo dopušteno onomu tko želi da uđe i uzme što želi od onih prostih i za uporabu potrebnih stvari, a da nitko ne brani; štoviše, da se i oni sami vide kako žive apostolski i da i onima koji su prebivali u pustinji na sličan način bude jedno srce i jedna duša, budući da nitko od onoga što je imao nije smatrao da je išta njegovo vlastito, nego da im je sve podjednako zajedničko.
91 Hæc lex autem eis est optime tradita a Gerasimo, utexeuntes cellas dimitterent apertas, ut liceret ei qui vellet, ingredi, et quod vellet, accipere ex illis vilibus et ad usum necessariis, nemine prohibente: quinetiam ipsi quoque cernerentur viventes Apostolice, et esset eorum quoque, qui habitabant in solitudine, eis consimiliter cor et anima una: quando quidem nemo ex iis quæ habebat judicabat esse aliquid proprium, sed omnia eis ex æquo esse communia.
Nadalje, i ovo se govori o anahoretima: kad su neki pristupili k njemu i molili da im bude dopušteno zagrijati vodu i uzeti kuhano jelo i čitati uz svjetiljku, veliki je Gerazim odgovarajući rekao: Ako tako želite živjeti, mnogo je korisnije da živite u cenobiju. Jer ja nipošto neću dopustiti za sve vrijeme svoga života da se to čini kod anahoreta.
Porro autem hoc quoque dicitur de anachoretis; cum quidam ad eum accessissent, et peterent ut sibi liceret aquam calefacere, et coctum sumere et ad lucernam legere, magnum respondentem Gerasimum dixisse: Si sic vultis vivere, multo magis expedit ut vos vivatis in cenobio. Ego enim nequaquam permittam toto meæ vitæ tempore hoc fieri apud anachoretas.
92 Kad su Jerihonci čuli da je način života onih koji su bili kod Gerazima tako strog i lišen svake utjehe, te da je vrlo opor i težak, postavili su sebi ovaj zakon: da u subotu i nedjelju odlaze k njima i donose im ne malu utjehu. Ali to je doduše pohvala Jerihonaca i očit dokaz duša koje ljube krepost. Kad su pak mnogi od onih koji su bili pod ovim velikim Gerazimom, borcima, vidjeli da mnogi svjetovnjaci s ovom nakanom i ciljem dolaze k njima, toliko je daleko bilo da bi im njihov dolazak bio drag i ugodan da ih u kraju nisu mogli ni vidjeti ni podnositi, nego su radije bježali i uklanjali se od njih kao od onih koji će ih teško raniti. Oni su, naime, dobro znali da je uzdržljivost majka savršene umjerenosti, kao ona koja može i odagnati sramotne misli i ublažiti težinu sna, kao oni koji su to ne samo riječima, nego i djelima dobro naučili od Oca.
92 Cum Hierichuntini audirent eorum, qui erant apud Gerasimum, esse adeo arctum et omnis solatii expers vitæ institutum, esseque admodum asperum et violentum, hanc sibi legem tulerunt, ut sabbatho et die Dominico ad eos abirent, et eis non modicam afferrent consolationem. Sed hoc quidem est laus Hierichuntinorum, et evidens argumentum animarum virtutis amantium. Cum autem multi ex iis, qui sub hoc magno Gerasimo erant, decertatoribus, viderent multos mundanos cum hoc proposito et scopo ad se venientes, tantum abest, ut eis gratus et jucundus esset eorum adventus; ut nec eos quidem in regione omnino videre aut tolerare possent; sed potius ut valde læsuros eos fugerent et declinarent, Illi enim pulchre sciebant, perfectæ temperantiæ matrem esse abstinentiam, ut quæ possit et turpes expellere cogitationes, et somni levare gravitatem; ut qui non solum verbis, sed etiam factis hoc a Patre optime didicissent.
93 Oni su, naime, govorili da je on toliko cijenio uzdržljivost da je četrdeset dana posta provodio ne okusivši ništa, zadovoljan jedinim sudjelovanjem u sakramentima. Kad je tako živio Gerazim i onima koji su bili pod njime bio uzor kreposti i prilika spasenja, došao je zajednički svršetakf petoga dana mjeseca ožujka, u trinaestoj indikciji, u drugom konzulatu cara Zenona. A mi se moramo ponovno vratiti onamo odakle smo skrenuli.b To isto opširnije opisuje isti Kiril u Životu sv. Sabe.c Da je Gerazimov samostan udaljen gotovo jednu milju od Jordana, poučava Mošo, 107. poglavlje.d Cento je haljina sastavljena od raznih krpica, a čini se da ovdje centonium znači isto.e Što je embrij, tumači Kasijan, 1. razgovor, 23. poglavlje. Kad je tako blaženi Mojsije privodio kraju naš razgovor, potaknuo je nas još željne i viseće o njegovim ustima da malo okusimo sna, opominjući da prilegnemo na te iste rogožine na kojima smo sjedili, stavivši pod glavu umjesto jastuka embrije, to jest grublje papire složene u duge i tanke snopove. Oni, zajedno povezani u razmaku od jedne stope, sada pružaju vrlo nisko sjedalo umjesto podnožja braći koja sjede na zajedničkom bogoslužju, a sada, podmetnuti pod vratove onih koji spavaju, daju glavi ne pretvrd, nego podatljiv i prikladan oslonac. Za te se monaške potrebe oni zato osobito smatraju prikladnima i zgodnima što nisu samo donekle mekani i pripravljaju se uz malen trud i cijenu, budući da papirus posvuda niče uz obale rijeke Nila i nikomu tko ga želi uzeti za uporabu nitko ne brani da ga reže, nego i zato što su zbog lake naravi pogodne građe prikladni za uklanjanje ili, kada je potrebno, za premještanje. O riječi raspravljaju neki noviji gramatičari, Skaliger, Kazobon, Martinije; i ovaj doduše sumnja nije li možda keltska ili germanska, od brem, to jest žuke, brnistre, čime su bili punjeni embriji umjesto perja i vune. Ali uporabu embrija trebalo bi ponajprije da su preuzeli od Kelta ili Germana, tako da je zajedno sa stvari i naziv prenesen Sirijcima i Egipćanima.f Slaže se Život sv. Kirijaka od 30. rujna i Rimski martirologij, premda ga Grci slave 4. ožujka.g Godine Kristove 478. Varaju se grčki Meneji kad utvrđuju da je živio u nutarnjoj pustinji Tebaide za vladavine Konstantina Pogonata, Heraklijeva unuka, dva stoljeća nakon ovih vremena.
93 Hi enim illum dicebant tanti fecisse abstinentiam, ut quadraginta jejunii dies jejunus transigeret, contentus sola Sacramentorum participatione. Cum sic vixisset Gerasimus, et iis qui sub eo erant fuisset exemplar virtutis et occasio salutis, communis advenit finisf quinto mensis Martii, indictioneg tertia decima, in consulatu Zenonis Augusti secundo. Nobis autem rursus redeundum est, unde digressi sumus.b Hæc plenius ab eodem Cyrillo in Vita S. Sabæ describuntur.c Uno fere milliari distare monasterium Gerasimi a Jordane docet Moschus cap. 107.d Cento vestis este variis panniculis consarcinata, idemque ut videtur hic centonium stignificat.e Quid embrimium sil, exponit Cassianus collat. 1, cap. 23. His itaque B. Moyses collationi nostrae dans finem, adhuc nos avidos ac de suo ore pendentes, degustare somnum paullisper hortatus est, iisdem ipsis, quibus insidebamus, psiathiis admonens incubare; embrimiis pariter capiti nostro cervicalium vice suppositis, grossioribus papyris in longos gracilesque fasciculos coaptatis. Quæ pedali intervallo pariter colligata, nunc quidem humilimum sedile ad scabelli vicem Fratribus in synaxi considentibus præstant, nunc vero subjecta cervicibus dormientium præbent, capiti non nimie durum, sed tractabile aptumque fulcimentum. Ad quos monachorum usus hæc idcirco vel maxime opportuna habentur et congrua, quod non solum sint aliquatenus mollia parvoque et opere præparentur et pretio, utpote passim papyro emergente per Nili fluminis ripas, quam cuique volenti in usum assumere nemo prohibeat descare; sed etiam quod ad removendum, seu cum necesse fuerit ad movendum habilis materiæ levisque natureæ sint. De voce disputant recentiores quidam Grammatici Scaliger, Casaubonus, Martinius: et hic quidem dubitat num forte Celtica sit aut Germanica, a brem, id est, genista, sparto, quo farta erant embrinia, loco plumarum et tomenti. Sed usum embrimiorum præcipue a Celtis capisse oporteret aut Germanis, ut cum re nomen etiam ad Syros Ægyptiosque perlatum esset.f Consenti vita S. Quiriaci 30 Septemb. et Martyrol. Rom. licet Græci eum 4 Martii colant.g An. Ch. 478. Aberrant Menæa Græcorum, qui cum statuunt vixïsse in interiore Thebaïdos solitudine, imperante Constantino Pogonato, Heracli nepote, duobus post hæc tempora seculis.
Razna djela milosrđa. Smrt carice Eudokije.
Varia misericordiæ opera. Mors Eudociæ Augustæ.
Kad je već tada pobožni i Kristoljubivi Leon naslijedio Marcijanovo a carstvo, nekib Timotej nadimkom Elur potresao je i uznemiravao svu Aleksandriju. Zatim pak, pošto je i samogac gradskoga patrijarha (o nepravednih i bezbožnih ruku!) ubio u kupelji božanskoga krštenja, drsko i besramno napada Stolicu. Budući da je dakle u Egiptu sve bilo puno meteža i nemira, dvojica anahoreta, kojima je ime bilo Marcijan id Ilija, jedan doduše Kapadočanin, a drugi Arapin, krenuvši s gore Nitrije, dolaze k onomu velikomu Eutimiju i svaki od njih je u odvojenoj ćeliji kod njega boravio dugo vremena; njih je ovaj božanski muž grlio zakonom prijateljstva i neprestano pozivao na razgovor te ih je također učinio dionicima povlačenja i silazaka u Kutilu i Rubu. S njima je i zajedno s Gerazimom i ostalim anahoretima od tada svake nedjelje one svete ruke dijelile neokaljanee sakramente.
Cum jam tunc Leo pius et Christi amans, Marciani a successisset imperio,b Timotheus quidam cognomine Ælurus, totam concutiebat et conturbabat Alexandriam. Deinde autem cum ipsum quoquec Patriarcham civitatis (o iniquas et impias manus!) in divini baptismatis piscina interfecisset, Sedem audacter et impudenter invadit. Cum ergo in Ægypto omnia essent plena turba et tumultu, duo quidam anachoretæ, quibus nomen erat Martyrius etd Elias, unus quidem Cappadox, alter vero Arabs, profecti ex monte Nitriæ, ad magnum illum veniunt Euthymium, et unusquisque eorum in cella separata apud ipsum longo tempore sunt versati: quos quidem hic vir divinus amplectebatur lege amicitiæ, et assidue invitabat ad collocutionem, et ad Cutilam et Rubam secessus et decensus eos quoque similiter faciebat participes. Cum quibus, et una cum Gerasimo et aliis deinceps anachoretis, sanctæ illæ manus unaquaque Dominica intemerata sumebante sacramenta.
95 Predvidio je pak veliki Eutimije oštroumnim okom duše ono što će se dogoditi Marcijanu i Iliji, naime da će svaki od njih biti nasljednik Stolicef Jakova, koji je bio glasovit u zboru učenika. Nakon toga pak, kad jeg Ilija sišao u Jerihon, gradi sebi ćeliju pred gradom, koja se dodacima što ih je učinio postupno proširila i pretvorila u samostane koji se sada vide. A Marcijan ulazi u neku špilju na Zapadu, koja je petnaest stadija udaljena od Lavre, i pošto je u njoj ostao dovoljno vremena, i on ondje gradi nekakav velik i znamenith samostan.
95 Prævidit autem magnus Euthymius perspicaci oculo animæ ea quæ erant eventura Martyrio et Eliae, nempe fore, utf Jacobi, qui clarus erat in choro Discipulorum, unusquisque eorum Sedis sit successor futurus. Post hæc verog Elias quidem cum descendisset in Hiericho, ædificat sibi cellam ante civitatem, quæ accessionibus ab eo factis paullatim dilatata, transmutata est in ea, quæ nunc cernuntur, monasteria. Martyrius autem speluncam quamdam ad Occidentem, quæ quindecim stadiis distat a Laura, ingreditur: et cum satis temporis in ea permansisset, magnum quoddam et insigne is illic quoque construith monasterium.
96 i Sljedeće pak godine patrijarh Juvenal u k četrdeset i četvrtoj godini svoga patrijarhata odlazi iz ovoga života. A Anastazije se zajedničkim glasovanjem svih uzdiže na njegovu Stolicu, o kojemu su bila Eutimijeva proročanstva i o njemu istinita obećanja. Njega je on odmah sjetivši se Feida, koji je s njime pristupio u Lavru i čuo ona proročanstva, zaredi za đakona i ponovno šalje k onomu velikomu Eutimiju zajedno s čuvarom Križa, javljajući ishod proročanstva i moleći da mu bude dopušteno sići k njemu. A on daje ove odgovore: Ja doduše uvijek želim vidjeti vaše savršenstvo i tako postići duhovnu korist. Ali vaš prijašnji dolazak bio je udaljen od svakoga mnoštva i odvojen od svih poslova. Sada pak veličina vaše službe daje vama drugo mjesto i red, jer Bog tako hoće. Stoga vaša nazočnost daleko nadilazi moju slabost. Molim te dakle da se više ne mučiš poduzimajući put ovamo. Inače ću ja tebe koji dolaziš primiti spremnom i vedrom duševnom revnošću, i tada će biti nužno da više ne mogu odbijati druge niti ću moći od sada više ovdje boraviti, kao onaj koga bi pritisnulo mnoštvo onih koji dolaze. Ali ono što se tiče velikoga patrijarha, tako stoji. A govor sada želi da se vratimo na Terebona.
96 i Sequenti autem anno Juvenalis quidem Patriarcha k quarto et quadragesimo anno ejus patriarchatus ex hac vita excedit. Anastasius vero communi omnium suffragio ad Sedem illius promovetur, de quo Euthymii fuerant prædictiones, et de eo veræ promissiones. Quarum is statim recordatus Pheidum, qui in Lauram cum ipso accesserat, et illas audiverat prædictiones, ordinat Diaconum, et rursus ad magnum illum mittit Euthymium una cum custode Crucis, et prophetiæ significans eventum, et rogans ut sibi permitteretur ad eum descendere. Is autem dat hæc responsa: Ego quidem semper desidero vestram videre perfectionem, et sic lucrum consequi spiritale. Sed prior quidem vester adventus erat ab omni turba remotus, et separatus ab omnibus negotiis. Nunc autem vestri magistratus magnitudo dat vobis alium locum et ordinem, Deo ita volente. Quamobrem longe meam superat imbecillitatem vestra scilicet præsentia. Rogo ergo te ne amplius vexeris huc iter suscipiendo. Sin minus, ego quidem te venientem prompto et alacri animi studio accipiam, et deinde necesse erit, ut non possim alios amplius repellere, nec potero deinceps amplius hic versari, ut qui ab eorum qui accedunt, sim opprimendus multitudine. Sed quæ ad magnum quidem spectant Patriarcham, sic habent. Vult autem nunc oratio, ut revertamur ad Terebonem.
97 Ovaj je dakle Terebon, prefekt Saracena, kad je iz nekog razloga došao u m Bostru i po lažnoj optužbi bio optužen od nekoga svoga kolege, bio uhićen i bačen u tamnicu, u kojoj je bio osuđen boraviti kroz dugo vrijeme koje je proteklo. Kad je pak veliki Eutimije doznao za djelo klevetništva, piše n Antipatru, koji je tada upravljao Bostrskom Crkvom, te zajedno s pismom šalje Gajana, brata Stjepana, biskupa Jamnije, da ulože svu marljivost kako bi Terebon bio oslobođen iz okova. A on, primivši pismo i primivši Gajana, te oslobodivši Terebona od svake optužbe i opskrbivši ga troškom koji mu je bio potreban za dovršenje puta, šalje ga velikomu Eutimiju; a Gajana, kao nekakve iskre Eutimijeve kreposti, odluči zadržati i zaređuje ga za biskupa o Medabe.
97 Hic ergo Terebon Præfectus Saracenorum, cum aliqua de causas venisset / Bostras, et a quodam suo collega per calumniam esset accusatus, ab eo, cui commissa fuerat regionis administratio, comprehensus fuit et conjectus in carcerem; in quo habitare fuit longo, quod intercessit, tempore condemnatus. Cum autem sycophantiæ actum magnus cognovisset Euthymius, scribit ad m Antipatrum, qui tunc regebat Ecclesiam Bostrenorum, una cum litteris mittens Gajanum fratrem Stephani Episcopi Jamnææ, ut omnem adhiberent diligentiam, ut Terebon liberaretur a vinculis. Ille vero cum accepisset litteras, et excepisset Gajanum, et liberasset quidem Terebonem ab omni accusatione, et sumptum quo erat ei opus ad iter conficiendum, ei suppeditasset, ad magnum mittit Euthymium: Gajanum autem, veluti quasdam scintillas virtutis Euthymii, statuit retinere, eumque n Medaborum ordinat Episcopum.
98 Blažena pak Eudokija, pošto je sagradila vrlo mnogo crkava Bogu i pobožno podigla gerontokomije i prohotrofije te samostane koji se ne mogu ni lako izbrojiti, zapovjedi da se u jednoj od onih crkava koje je ona sagradila, a koja je posvećena Petru, prvaku apostola, i nalazi se nasuprot Eutimijevoj Lavri, udaljena ne manje od dvadeset stadija, iskopa vrlo duboka i ujedno široka cisterna radi neke potrebne uporabe. Kad je pak jednoga dana došla da je pogleda, vidi Eutimijevu Lavru smještenu usred pustinje i kako su ćelije braće bile međusobno odvojene, te kad je u sebi promislila o onom mjestu Pisma: Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i stanovi tvoji, Izraele! i zbog toga bila u duši silno potaknuta na pokajanje, odmah k njemu šalje Gabrijela moleći da joj bude dopušteno pristupiti k njemu i uživati u njegovu govoru i nauku, a ujedno i Lavri, i namjeravala joj je dati prihode. A razlog je bio da se braći od sada daje dovoljna opskrba potrebnih stvari.
98 Beata autem Eudocia, cum quam plurima templa Deo ædificasset, gerontocomiaque et prochotrophia, et monasteria, quæ ne facile quidem possunt numerari, pie construxisset; jussit in quodam ex iis templis, quæ erant ab ea ædificata, quod est sacrum Petro Principi Apostolorum, situm autem est e regione Lauræ Euthymii, non distans minus quam viginti stadia, cisternam valde profundam simul et latam fodere gratia alicujus usus necessarii. Cum autem aliquando venisset ad eam spectandam, videt Lauram Euthymii positam in media solitudine, et quemadmodum cellæ Fratrum erant a se invicem sejunctæ, et cum illud Scripturæ apud se cogitasset, Quam pulchri sunt pedes Jacob, tabernacula Israel! et ex eo animo esset valde compuneta, ad eum statim mittit Gabrielium, rogans ut sibi permitteretur ad eum accedere, et frui illius sermone et doctrina, et simul etiam Lauræ, eique dare reditus habebat in animo. Causa autem erat, ut Fratribus daretur de cetero sufficiens necessariarum rerum suppeditatio.
99 A on joj ovako najprije progovara: Kad je tvoj odlazak na vratima, zašto se brineš, o kćeri, i rasipaš se oko mnogih stvari? Neka ti bude pripravljeno samo ono što se tiče odlaska iz ovoga života. A nas se ne spominji koliko do prihoda i novca, nego se spominji zajedničkoga Gospodina, kod kojega molimo da se ti radije nas sjetiš. Čuvši to, ona je imala duh dvostruko podijeljen ovim dvama osjećajima, divljenjem i duševnom tugom: ono doduše pripisujući predznanju velikoga Eutimija i tome kako je on dugo vremena unaprijed shvaćao ono što je ona u duši smišljala o njemu, a ovo stoga što je ona bila iznevjerena u svojoj nadi. Htjela je, naime, ostaviti mu novac i prihode, kao što rekosmo. Odavde pak dođe u sveti grad, i pozvavši patrijarha Anastazija i izloživši mu ono što je čula od božanskoga Eutimija, učini ono što je odgovaralo onoj prijašnjoj namisli i bilo sasvim bratsko. I najprije petnaestoga dana mjeseca siječnja posvećuje crkvu Kristova prvomučenika Stjepana, koja još nije bila posve dovršena. Zatim, pošto joj je također dodijelila velik prihod i njezinu brigu povjerila Gabrijelu, nije zanemarila ni druge crkve koje je ona bila sagradila, nego ih je također vrlo marljivo obilazila, i posvećujući ih i svakoj dodjeljujući dostatan prihod. Kad je pak već prošlo četiri mjeseca nakon posvete, i ona sama, ostavivši ljudski život, p odlazi k Gospodinu.b O Eluru govore Evagrije, 2. knjiga, 8. poglavlje. Teodor Lektor, 1. knjiga, Zbirka. Liberat u Kratkom pregledu, 13. poglavlje, a ponajviše Aleksandrijski kler i pravovjerni egipatski biskupi u poslanici caru Leonu, koja se nalazi među poslanicama što su ih različiti uputili za Kalcedonski sabor, 3. dio, 22. poslanica.c Sv. Proterija, koji se slavi 28. veljače.d Poučeni su bili od sv. Kirila, kao što je o sv. Iliji rekao caru Anastaziju sv. Saba; Ilija se slavi 4. srpnja. Naziv mučeništva još ne čitamo u svetim kalendarima, premda se posvuda naziva svetim i blaženim, osim ako je to možda onaj koji se zajedno s Jubencijem spominje 17. siječnja na Istoku.e Sv. Eutimije dijelio im je božanske sakramente u pustinji Rubi svake nedjelje dok nije došao dan Cvjetnice. Život sv. Kirijaka.
99 Ille vero eam sic prius compellat: Cum tuus decessus sit in foribus, cur sollicita es, o filia, et distraheris circa plurima? Illa sint tibi solum parata, quæ pertinent ad excessum ex hac vita. Nostri autem ne memineris, quantum ad reditus et pecunias: sed communis Domini memineris, apud quem rogamus ut tu nostri potius recorderis. His illa auditis, his duabus affectionibus bifariam divisum habuit animum, admiratione et animi ægritudine: illud quidem magni Euthymii tribuens præscientiae, et quemadmodum quod ipsa de ipso animo agitabat, ille longo ante spatio intelligat; hoc autem propterea, quod ipsa a sua spe excidisset. Volebat enim ei pecunias relinquere et reditus, ut diximus. Hinc vero venit ad sanctam civitatem, et cum Anastasium accersivisset Patriarcham, et ei exposuisset, quæ a divino audiisset Euthymio, ea fecit, quæ illi priori cogitationi respondebant, et erant plane fraterna. Et primum quidem Stephani Protomartyris Christi templum, quod nondum erat plene o constructum, dedicat quintodecimo mensis Januarii. Deinde cum ei etiam multum tribuisset reditum, et ejus curam dedisset Gabrielio, neque alias quoque neglexit ecclesias, quæ ab ea ædificatæ fuerant; sed eas quoque valde diligenter obibat, et dedicans, et sufficientem reditum unicuique attribuens. Cum quatuor autem menses jam præteriissent post dedicationem, ipsa quoque, humana vita relicta, p excedit ad Dominum.b Agunt de Eluro Evagrius lib. 2; cap. 8. Theodorus Lector lib. 1, Collect. Liberatus in Breviario cap. 13, et potissimum Clerus Alexandrinus et Ægypti Episcopi orthodoxi in epistola ad Leonem Imperatorem, quæ extat inter epistolas datas a diversis pro Conc. Chalcedonensi par. 3, epist. 22.c S. Proterium, qui colitur 28 Februarii.d A S. Cyrillo edocti fuerunt, ut de S. Elia dixit Anastasio Imperatori S. Sabas, colitur Elias 4 Julii Martyrii nomen necdum in Fastis sacris legimus, licet Sanctus et Beatus passim appelleltur, nisi si forte is est, qui cum Iubentio memoratur 17 Janu. in Oriente.e S. Euthymius eos divinis impertiebatur sacramentis in solitudine Ruba singulis Dominicis, donec venisset dies Palmarum. Vita S. Quiriaci.
I Razumije sv. Jakova apostola, brata Gospodnjega, prvoga jeruzalemskoga biskupa, o kojemu 1. svibnja.g Kao što sv. Ilija, ovaj monah, nije pio vina, tako ni postavši patrijarhom nije pio, nego je obdržavao isto pravilo. Mošo, 35. poglavlje.h O ovom će se samostanu govoriti niže u br. 119, 12; 131 i 138. Spominje se na Carigradskom saboru za Mene godine Kristove 536. i 2. godine cara Leona, Kristove 438. Baronije smrt stavlja u prethodnu godinu 437. zbog ovih riječi tiskanoga Života Sabe: Kad je Saba navršavao osamnaestu godinu života, u kojoj Marcijan i Juvenal, obojica pobožni i bogobojazni, onaj od carstva, a ovaj od biskupstva prestaju smrću itd. Ali to se mjesto ovako čita u starom Životu po Kirilu: U to je vrijeme vrh vlasti držao Marcijan, a u Jeruzalemu je predsjedao Juvenal. Potvrđuje se tvrdnja o smrti sv. Juvenala iz nasljedstva Anastazija, čija se osma godina podudara s devetom cara Leona; a u njegovoj 13. godini umire sv. Eutimije. Vidi uvodne napomene, br. 12 i 13. k Ovo je mjesto prepuno pogrešaka: po Hervetovu prijevodu umire 14. godine patrijarhata. Ali godine Kristove 431. sudjelovao je na Efeškom saboru. Naš grčki rukopis Ιωνενάιος; μὲν δ πατριάρχης τῷ τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ τῆς αρχής ειαστῷ πατάλιετεν βίον. Patrijarh Juvenal doista odlazi iz ovoga života u četrdeset i četvrtoj godini patrijarhata. Ali bi tako trebalo tvrditi da je posvećen godine Kristove 418. Ali te je godine biskup Ivan u mjesecu prosincu prenio moći sv. Stjepana, a njega je naslijedio Prajlije, prethodnik sv. Juvenala. U Nićiforovoj Kronici pripisuje se Prajliju, kojega naziva Paulinom, 20 godina, Juvenalu 38, ali u obama je pogreška. Zato smatramo da treba čitati τῷ τετάρτω καὶ τριακοστῷ, trideset i četvrtoj, iz čega je Hervet lakše pročitao τετάρτω καὶ δεκάτω, a drugi τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ, te bi tako bio zaređen za biskupa godine Kristove 424. ili sljedeće. Ovomu nagađanju ide u prilog Nićifor Kalist, 14. knjiga, 30. poglavlje.
I S. Jacobum Apostolum intelligit, fratrem Domini, primum Hierosolymnorum Episcopum, de quo 1 Maii.g Sicut S. Elias hic monachus vinum non bibit, ita nec Patriarcha factus bibebat, sed eandem servavit regulam Moschus cap. 35.h De hoc monasterio agetur infra num. 119, 12; 131 et 138. Ejus mentio fit in Concilio Constantinopolitano sub Menna an. Ch. 536. i Anno Leonis Imp. 2, Christi 438. Baronius obitum refert in annum precedentem 437. propter hæc verba Vilæ Sabæ excusæ: Cum Saba annum ætatis ageret decimum octavum, quo Marcianus et Juvenalis ambo pìi et religiosi, ille ab imperio, hic a pontificatu morte desistunt, etc. Verum locus ille sic legitur in antiqua Vita per Cyrillum: Eo in tempore regni apicem Marcianus obtinebat, Hierosolymis autem Juvenalis præsidebat. Confirmatur obitus S. Juvenalis ratio ex successione Anastasii, cujus annus octavus cum Leonis Imper. nono concurrit; et anno ejus 13 obit S. Euthymius. Vide prolegomena num. 12 et 13. k Locus hic mendis scalet: ex Herveti versione 14, anno Patriarchatus moritur. Verum anno Ch. 431, interfuit synodo Ephesinæ MS. Græcum nostrum Ιωνενάιος; μὲν δ πατριάρχης τῷ τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ τῆς αρχής ειαστῷ πατάλιετεν βίον. Juvenalis quidem Patriarcha quarto et quadragesimo patriarchatus anno ex hac vita discedit. Sed sic oporteret consecratum asserere an. Ch. 418. Verum eo anno Joammes Episcopus mense Decembri reliquias S. Stephani transtulit, cui successil Praylius decessor S. Juvenalis. In Chronico Nicephori assignantur Praylio, quem Paulinum vocat, anni 20, Juvenali 38, sed in utroque mendum est. Quare opinamur legendum τῷ τετάρτω καὶ τριακοστῷ. quarto et trigesimo, ex quo facilius Hervetus legit τετάρτω καὶ δεκάτω, alius τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ. adeoque Episcopus fuisset ordinatus an. Ch. 424, aut sequenti. Favet huic conjecturæ Nicephorus Callistus lib. 14, cap. 30.
1 Bio je to vrlo utvrđen i vrlo star grad u Pustoj Arabiji, dodijeljen plemenu Manaše preko Jordana. Vidi Adrihomija, 27. poglavlje. m Njegovu je prethodniku Konstantinu, metropolitu grada Bostre, metropole Arabije, potpisao Kalcedonski sabor. n Medaba, grad preko Jordana, podložan Arabiji. Život sv. Sabe; nekoć glavni grad Amonaca, poslije Amorejaca kod potoka Arnona; domovina Geroncija, koji je bio iguman samostana sv. Eutimija kad je ovaj Život pisao Kiril. Vidi Adrihomija u plemenu Rubenovu, 47. poglavlje. o Toliko prostran da se u njemu okupilo deset tisuća monaha iz cijele pustinje. Život sv. Sabe. p 4. godine vladavine Leona, Kristove 460., u mjesecu svibnju. Pokopan je u crkvi sv. Stjepana. Nićifor i Evagrije.
1 Urbs erat munitissima et antiquissima in Arabia deserta, tribui Manasse trans Jordanem assignata. Vide Adrichomium cap. 27. m Hujus decessor subscripsit Concilio Chalcedonensi Constantinus Bostrenæ civitatis metropolis Arabie. n Medaba civitas trans Jordanem, Arabie subjacens. Vita S. Sabæ; quondam primaria Ammonitarum, postea Amorrxhorum ad torrentem Arnon; patria Gerontii, qui Hegumenus erat monasterii S. Euthymii, cum Vita hæc a Cyrillo seriberetur. Vide Adrichomium in tribu Ruben cap. 47. o Amplum adeo, ut decem millia monachorum ex omni eremo in eo convenerint. Vita S. Sabæ. p Anno 4 Imperii Leonis, Christi 460, mense Maio. Sepelitur in templo S. Stephani. Nicephorus et Evagrius.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.