Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Eutimiju Velikom, igumanu u pustinji svetoga Grada

DE S. EUTHYMIO MAGNO, HEGUMENO IN EREMO SANCTÆ CIVITÀTIS

Djela i smrt sv. Teoktista: i drugih Eutimijevih učenika.

Acta et obitus S. Theoctisti: et aliorum Euthymii discipulorum.

Mnogo vremena poslije, kad je Eutimiju već bilo devedeset godina, pao je u tešku bolest i sveti Teoktist, koji je bio toliko blizu smrti da je i sam označio da će ubrzo preminuti, kao onaj kojemu je već bila najdublja starost i koji je bio pun ljudskih dana. Kad je dakle veliki Eutimije došao da ga pohodi i vidio da se nalazi u velikoj pogibelji, odluči ostati s njime nekoliko dana da bi, kad njegova sveta duša prijeđe k Gospodinu, on sam obavio posljednje počasti tijelu i u njemu ispunio sve ono što je običaj. Kad je pak patrijarh doznao da je Eutimije kod Teoktista i prosudio da je to sasvim zgodna prilika da dođe k njemu, pošto je blaženi Teoktist već prešao k Bogu a trećega dana rujna, dolazi k njemu ib zajednički od njih obavljen je ukop relikvija.

Longo autem post tempore, cum esset Euthymius jam nonaginta annos natus, in gravem morbum incidit. Sanctus quoque Theoctistus; qui erat adeo morti vicinus, ut ipse quoque se mox esse decessurum significarit, ut cujus jam esset senectus profundissima, et humanorum esset plenus dierum. Cum ergo ad eum visendum magnus venisset Euthymius, et adspexisset eum versari in magno periculo, statuit paucos aliquot dies cum eo manere, ut, cum jam ejus sancta ad Dominum excederet anima, ipse justa corpori faceret, et ea omnia, quæ mos est, in eo impleret. Cum autem cognovisset Patriarcha apud Theoctistum assidere Euthymium, et id existimasset satis opportunam ad eum veniendi occasionem, cum B. Theoctistus jam ad Deum excessisset a tertio die Septembris, ad eum accedit, etb communiter ab eis facta reliquiarum sepultura.

101 Zatim je patrijarh učinio ono što je nalagala žarka čežnja prema Eutimiju, i pošto je blago prihvatio one svete ruke i bio njima obgrljen i snažno ih zagrlio, usred zagrljaja je izrekao riječi koje svjedoče o čežnji: Već odavno sam ja žudio za ovim svetim rukama, i evo Bog mi je ispunio želju. Ali molim te, poštovani oče, i silno molim, najprije doduše da moliš Boga da se u meni trajno sačuvaju tvoja proročanstva. Zatim da mi također redovito pišeš o onome što se pokazuje, sve ono što zakon nalaže sinu. Tako je vrlo ljubazno razgovarao s Eutimijem i o svemu drugomu što je vrijeme zahtijevalo, te je susret nakon dugoga vremena prizivao u sjećanje. A on mu je onom svojom uobičajenom umjerenošću odgovorio: Ja to radije molim od tvoje blaženosti, da se u svojim zagovorima i molbama Bogu sjetiš i nas. A on odgovarajući reče: Nipošto, o oče, neću ti ispuniti ovu molbu. Ovo naime molim, da od tebe prvi primim. Dobro sam, naime, već iskusio djelovanje i snagu božanskih karizmi koje su u tebi. A on vrlo mirno i blago reče: Dopusti, poštovani oče, i izmole da se brineš za sadašnji samostan, zbog mene i zbog sebe i zbog same braće, i da mu providiš kako priliči. Na to patrijarh reče: Dok je još sveti Teoktist bio živ, ti si upravljao ovom pustinjom i učinio si je gradom glasovitim po mnoštvu i kreposti onih koji u njoj prebivaju, i pretvorio si je kao u nekakav drugi Jeruzalem za Krista, a sada opet kad je on preselio iz života, svoje ti ostavlja. On je dakle, rekavši to i oprostivši se sa Svecem, vratio se u svoje prebivalište.

101 Deinde quæ erga Euthymium vehemens jubebat desiderium, fecit Patriarcha, et cum sacras illas manus suaviter prehendisset, et eis esset circumfusus, et vehementer est amplexus, et inter amplexus dixit verba testantia desiderium: Jam diu ab hinc ego sanctas has manus desiderabam, et ecce Deus mihi implevit desiderium. Sed rogo te, venerande Pater, et valde rogo, primum quidem, ut Deum preceris, ut tue in me perpetuo conserventur prædictiones. Deinde, ut ad me etiam assidue scribas de iis, quæ videntur, quæcumque lex præcipit filio. Hæc cum Euthymio benigne admodum colloquebatur, et quæcumque alia tempus postulabat, et post longum tempus cum eo congressio revocabat in memoriam. Is vero eum solita illa sua moderatione. Hoc ego respondit, potius peto a tua beatitudine, ut in tuis ad Deum intercesionibus et supplicationibus nostri quoque recorderis. Ille vero respondens: Nequaquam, inquit, o Pater, hanc tibi concedam petitionem. Hoc enim, inquit, rogo, ut a te primus accipiam. Pulchre enim jam sum expertus divinorum charismatum, quæ in te est, operationem et virtutem. Ille autem placide admodum et leniter: Concede, inquit, venerande Pater, et exorare, ut præsentis monasterii, mea et tua causa, et ipsorum etiam Fratrum curam geras, eique ut par est, provideas. Ad hæc Patriarcha: Cum, inquit, adhuc Sanctus esset superstes Theoctistus, tu huic præfuisti solitudini, eamque effecisti civitatem insignem multitudine et virtute eorum, qui inhabitant, et reddidisti veluti quamdam aliam Christo Hierusalem, et nunc rursus cum ille e vita migravit, sua tibi relinquit. Ille ergo cum hæc dixisset, et Sancto vale fecisset, reversus est ad suam habitationem.

102 Veliki pak Eutimije, pošto je postavio Marija, Terebonova strica,c koji je živio po kreposti i već bio poodmakle dobi, za upravitelja samostana, vraća se i sam u svoju Lavru. Kad je pak on u upravi samostana živio dvije godine i zatimd preselio iz života, sišavši ponovno veliki Eutimije, njegovo sveto tijelo pobožno polaže u veliku škrinju Teoktistovu, a nekomue Longinu, zbog života dostojna hvale, povjerava brigu o samostanu.

102 Magnus autem Euthymius, cum Marin patruum Terebonis,c ex virtute viventem, et jam ætate provectum, monasterii Præfectum constituisset, revertitur ipse quoque in suam Lauram. Cum ipse autem in monasterii præfectura duos annos vixisset, et deindee vitad migrasset; descendens rursus magnus Euthymius, sacrum quidem ejus corpus in Theoctisti magna theca pie deponit; cuidam auteme Longino, propter vitam laude digno, committit euram monasterii.

103 Odmah pak nakon smrti velikoga Teoktista, kad je Olimpije, biskup Skitopola, preminuo, Kozma, čuvar Križa, biva zaređen za biskupa umjesto njega; a Krizipu se povjerava služba čuvara Križa, i ni u tome nije omanulo Eutimijevo proročanstvo. Ali blaženi je Kozma, pošto je punih trideset godina ostao u toj službi, uf drugoj palestinskoj pokrajini zasjao velikim i lijepim djelima učinjenim po kreposti. A Krizip, koji je bio i njegov brat, pošto je dvanaest godina vršio službu čuvanja Križa i ostavio spise i mnogobrojne i zbog onoga o čemu raspravljaju hvalevrijedne, odlazi iz života. A njihov brat Gabrijel, pošto je bio, kao što smo prije rekli, prezbiter i upravitelj dvadeset i četiri godine, sagradio je sebi nekakav malen samostan u dolini časnoga hrama na Istoku, koji se nazivaoh svetoga Uzašašća. U njega se on, oponašajući bl. Eutimija, povlačeći nakon osmoga dana božanskih Bogojavljenja, zadržavao sve do blagdana Cvjetnice. Budući da je pak bio marljiv, imala je i darovitost koja mu je priskakala u pomoć. Od toga se dogodilo da je uvježbavao jezik i za govor Grka i Rimljana i također Sirijaca. Umire pak u osamdesetoj godini života u samostanu, i ondje mu je načinjen grob, i koji je znamenit po najvećim čudesima. I ono što se tiče Eutimijevih učenika takve je naravi, i takav je bio odlazak svakoga od njih.

103 Statim autem post magni Theoctisti decessum, cum Olympius Seythopolis Episcopus vitam reliquisset, Cosmas quidem custos Crucis pro illo ordinatur Episcopus; Chrysippo autem custodis Crucis committitur ministerium, et nec in eo excidit prædictio Euthymii. Sed Beatus quidem Cosmas cum totos triginta annos mansisset in eo munere, inf secunda Palæstinæ provincia magnis claruit pulchrisque rebus ex virtute gestis. Chrysippus autem, qui erat illius quoque frater, cum duodecim annos obiisset munus custodiendæ Crucis,g scriptis relictis et numero multis, et propter ea quæ tractant laude dignis, vita excedit. Horum vero frater Gabrielius, cum fuisset, ut prius diximus, Presbyter et Præfectus viginti quatuor annos, ædificavit sibi breve quoddam monasterium in valle venerabilis templi ad Orientem, quod nominatum fuerath sanctæ Assumptionis. In quod quidem, ad imitationem B. Euthymii, post divinorum Theophaniorum octavum diem secedens, in eo morabatur usque ad festum Palmarum. Cum autem esset studiosus, habuit ingenium quoque ei opem ferens. Quo factum est, ut linguam exerceret et ad Græcorum sermonem et Romanorum et etiam Syrorum. Moritur vero octogesimo ætatis anno in monasterio, et fit illic viro sepulchrum, i qui signis maximis est insignis. Atque quæ ad Euthymii quidem pertinent discipulos, ea sunt hujusmodi, et fuit talis uniuscujusque decessus.

a Godine Kristove 467., na taj ćemo dan o njemu govoriti.
b Eutimije je s velikom čašću pokopao njegovo tijelo. Kiril u Životu sv. Sabe.
c Marija dostojnoga i divnoga, u istomu Životu.
d Godine Kristove 469.
e Njegov se spomen nalazi i u Životu sv. Sabe i Kirijaka; ovdje Pavao, njemu zamijenjen mlađi Terebon.
f Skitopol, metropolitanska stolica druge Palestine, prve Cezareja, oboje pod Jeruzalemskim patrijarhatom.
g Malo ih je od njih sačuvano; i prvo je od ovoga propovijed o presvetoj Mariji Bogorodici, koju je izdao Ivan Pik Pariški zajedno s drugima i uvrstio u Knjižnicu svetih otaca u tri pariška izdanja i u kelnškome, ali 6. stoljeća, 2. dio, jer se nije znalo vrijeme. Drugo od ovoga je Pohvalni govor sastavljen o mučeniku sv. Teodoru, u kojem se spominje prezbiter Lucijan, kojemu je Gamalijel otkrio godine 418. na kojem su mjestu skrivena tijela sv. Stjepana, Nikodema, samoga Gamalijela i sina Abiba. I o mučeništvu ovoga sastavljeno je od njega. Potraži u Focijevoj biblioteci, odsjek 171.
h Paladije u Lausijačkoj povijesti, 104. poglavlje, spominje molitvenice na Maslinskoj gori na brdu Uzašašća, odakle je uzašao Isus. Nalazi se pak na Istoku svetoga grada. i O njemu ćemo govoriti 26. siječnja.

a An. Ch. 467, ad illum diem de eo agemus.
b Euthymius cum magna honorificentia sepelivit corpus ejus. Cyrillus in Vita S. Sabæ.
c Marium dignum et mirabilem, in Vita eadem.
d An. Ch. 469.
e Ejus mentio fit etiam in Vita SS. Sabæ et Quiraci, huc Paulus, illi suffectus junior Terebon.
f Seythopolis secundæ Palæstinæ Metropolitanæ sedes, primæ Cæsarea, utraque sub Patriarchatu Hierosolymitano.
g Paulca ex his supersunt. ac primo hujus est sermo de sanctissima Maria Deipara, a Joanne Pico Parisiensi, una cum aliis editus, et insertus Bibliothecæ SS. PP. tribus edilionibus Parisiensibus, et Coloniensi; sed seculi 6, part. 2, quod ætas nesciretur. Secundo hujus est Encomion conscriptum de S. Theodoro Martyre, in quo mentio est Luciani Presbyteri, cui Gamaliel, quo in loco laterent corpora SS. Stephani, Nicodemi, ipsius Gamalielis et Abibi fili, revelavit an. 418. Ino horum martyrium ab eo conscriptum. Consute in Phototi bibliotheca tmema 171.
h Palladius in histor. Lausiaca cap. 104, meminit oratoriorum in Oliveto in colle Assumptionis, unde adscendit Jesus. Est autem ad Orientem sanctæ civilitatis. i De eo agemus 26 Januarii.

Prethodno naviješteni dan njegove smrti od sv. Eutimija i Domicijanov.

Dies obitus sui a S. Euthymio, et Domitiani prædicta.

Ja se pak vraćam na njegova pravedna djela koja slijede. Jer i ovo su mi uz druge ispripovijedali Ivan Šutljivi i biskup te prezbiter Talelej. Govorili su, naime, da je dok su oni jednom boravili u pustinji, naišavši na njih blaženi Saba razgovarao, govoreći da je dok je još bio u općinstvu (cenobiju), nakon smrti Teoktistove uzašao zajedno s prefektom Longinom k velikom Eutimiju. A kad su se nekoliko dana zadržali oko Rubana s Martirijem i Ilijom, i kad je zajedno s njima bio nazočan sv. Gerasim: Budući da, reče, veliki Eutimije vidi mene i Domicijana spremna i radosna duha, uzevši obojicu, prolazio je kroz nutarnju pustinju. Hrana su nam pak bili korijeni melagrija. Zatim smo stigli u neku zemlju sasvim neobrađenu, suhu i posve bez vode. Ja sam pak, koji sam bio potpuno neiskusan i neupućen u načine življenja koji su u pustinji, pritisnut veoma žestokom žeđom malaksao duhom, i nisam imao čak ni noge koje bi mogle dostajati za dovršenje puta. Okrenuvši se pak, reče, veliki Eutimije, kad me ugledao tako već klonula i iscrpljena, potaknut mojim stanjem u duši: i malo se odvojivši od nas i prostrvši se na zemlju, molio je govoreći: Gospodine, daj vodu žednoj zemlji, tješeći brata u žeđi: i ustavši nakon molitve, uze motiku kojom smo, iskopavajući korijenje bilja, pribavljali sebi hranu, i malo rasiječe tlo, i odmah voda provre iz zemlje i dopušta da se pije. Kad je dakle popio i otklonio žeđ koja ga je pritiskala, zahvali Bogu koji neočekivano po svojim slugama čini takva čudesa.

Ego autem ad ea, quæ consequuntur, ejus recte facta revertor. Nam hæc quoque mihi cum aliis Joannes Silentiarius et Episcopus, et Thalelæus Presbyter narraverunt. Dicebant enim, quod versantibus aliquando ipsis in solitudine, in eos incidens B. Saba colloquebatur, dicens, quod cum adhuc esset in conobio, ascendisset post mortem Theoctisti simul cum Longino Præfecto ad magnum Euthymium. Cum autem aliquot dies morati essent circa Ruban cum Martyrio et Elia, et una cum eis adesset S. Gerasimus: Quoniam, inquit, prompto et alacri animo videt magnus Euthymius me et Domitianum, utroque assumepto, a transibat per interiorem solitudinem. Cibus autem nobis erant radices melagriorum. Deinde pervenimus ad quamdam terram admodum incultam, siccamque et omnino aquæ expertem. Ego autem, qui plane eram rudis et imperitus conversationum, quæ funt in solitudine, vehementissima siti oppressus deficiebam animo, et nec pedes quidem habebam qui possent itineri conficiendo sufficere. Conversus vero, inquit, magnus Euthymius, cum me sic jam deficientem et defessum adspexisset, mea causa est animo commotus: et cum se paululum a nobis sejunxisset, et ad terram prostravisset, orabat, dicens: Domine, da aquam in terra sitienti, Fratris sitim consolans: et post preces surgens, apprehendit ligonem, quo herbarum exscindentes radices, alimentum nobis comparabamus, et solum parum scindit, et statim aqua e terra scaturit, et bibere permittit. Cum ergo bibisset, et sitim, quæ eum premebat, depulisset, Deo egit gratias, qui præter opinionem per suos servos talia facit miracula.

103 Budući da je dakle Eutimije imao kod Boga takvo pouzdanje i s visine privukao toliku milost Duha, nije mu bilo skriveno ni vrijeme zajedničke smrti, ni bilo što se imalo dogoditi u njegovoj lavri, kako su mi o tome pripovijedali božanski Oci. Kažu, naime, da su osmoga pak dana nakon blagdana svjetala, kada je obično polazio u nutarnju pustinju, došli oni koji su ga imali ispratiti i svi koji su nipošto htjeli biti drugovi njegova hodočašća, među kojima su bili i Martirije i Ilija. Kad pak nisu našli ništa pripremljeno, niti ono što bi bilo prikladno za osamu, pače kad su ga zatekli posve nespremna, upitaše neće li sutra krenuti. A on reče: Čitav ću tjedan biti s vama u lavri, a u subotu u ponoć odvojit ću se od vas. To je pak rekao unaprijed označujući da će tada umrijeti.

103 Cum ergo apud Deum tantam haberet Euthymius fiduciam, et tantam spiritus gratiam e superis attraxisset, ne communis quidem mortis ei tempus est celatum, nec quæcumque eventura erant in ejus Laura, sicut divini Patres de iis mihi narrarunt. Dicunt enim, quodb octavo quidem die post festum luminum, quo solebat ad interiorem profiscisi solitudinem, convenerunt quidem ii qui erant ipsum deducturi, et quicumque ejus peregrinationis omnino volebant esse socii, inter quos erat etiam Martyrius et Elias. Cum autem nihil parati invenissent, neque quòd esset secessui conveniens, quin etiam eum omnino offendissent imparatum, rogarunt an non esset cras profecturus. Ille vero: Tota, inquit, hebdomada ero vobiscum in Laura, et sabbathi media nocte a vobis separabor. Hoc autem, dixit, prius significans se tunc esse moriturum.

106 Trećega dakle dana koji je potom uslijedio, kad je došao blagdan božanskoga Antuna, zapovjedi da bdiju u crkvi svu noć: i pošto je izvršio one noćne hvalospjeve, uzevši sa sobom prezbitere u ono što se zove đakonikon: Neću više, o braćo, s vama vršiti nikakva bdjenja, jer me već zove Bog iz sadašnjega života. Nego sada iziđite i pozovite mi Domicijana: a ujutro neka se okupi nekakav zbor Otaca. Ujutro su dakle svi s velikim žarom došli k njemu, i kad se malo suzdržao, počeo im je ovako govoriti.

106 Tertio itaque die, qui est postea consecutus, cum advenisset dies festus divini Antonii, præcepit ut vigilent in templo per totam noctem: et nocturnis illis hymnis ab eo peractis, cum assumpsisset Presbyteros in eo, quod Diaconicum appellatur: Nullas, inquit, o Fratres vobiscum amplius peragam vigilias, Me enim jam vocat Deus a vita præsenti. Sed nunc quidem exite, et accercite mihi Domitianum: mane autem Patrum veluti quidam coetus conveniat. Mane ergo magno studio omnes ad eum convenerunt, et cum se parum retinuisset, ita eos cœpit alloqui.

107 Oci moji i braćo u Gospodinu ljubljena, i sinovi, ja već stupam na posljednji put svojih Otaca. Vi pak trebate pokazati svoju ljubav prema meni u čuvanju zapovijedi: među kojima je ponajviše ljubav, koja je veza savršenstva kreposti. Jer što je sol kruhu, to je ljubav krepostima. Niti je moguće bez nje da se krepost ispravno ponaša: budući da se svaka krepost po ljubavi i poniznosti prepoznaje kao čvrsta i postojana. Jer poniznost zna onoga koji se njome služi uzdići na vrhunac pravednih djela: ljubav pak i čvrsto drži i ne dopušta da padne s te visine. A ljubav je veća od poniznosti: što je očito iz samoga primjera Gospodina i Stvoritelja. Jer zbog svoje ljubavi prema nama samoga sebe dragovoljno ponizi i postade i kao mi. Treba mu dakle neprestano ispovijedati i prinositi hvalospjeve. Jer to je, da jednom riječju kažem, časno činiti svim ljudima. Mi pak prije drugih, i zbog sklopljenih ugovora s njime, i da svoj život, oslobođen od svakoga uznemiravanja i od poslova koji se tiču pribavljanja hrane, nipošto ne vodimo rastrgana i raspršena, i da sami na sebe zasebno pazimo. I tijela i duše, o braćo, treba uvijek čuvati čistima, i uobičajeno proslavljanje u sinaksi, i pravilo koje nam je odozgo predano treba da vi sa svom marljivošću čuvate. O onima koji trpe nevolju treba se brinuti prema svojim mogućnostima. Tko se od braće bori s nevaljalim mislima, neka ga vi uvijek utvrđujete i neka uživa neprestanu opomenu i pouku i zapovijed, da ne bi nepažnjom malo-pomalo bio spotaknut i teškim padom oboren od đavla. Nadalje pak dodajem vam i ovu posljednju zapovijed: Nikada se onima koji dolaze ne zatvaraju vrata: nego neka su uvijek otvorena svakomu putniku i kao najspremnija za primanje. Štoviše, i sam krov neka vam bude zajednički gostima i prolaznicima, i ono što imate neka bude stavljeno na raspolaganje potrebnima kao zajedničko. Tako ćete, naime, od Višnjega zadobiti obilnu pobožnu opskrbu.

107 Patres mei et Fratres dilecti in Domino, et filii, ego quidem jam postremam viam meorum Patrum ingredior. Vos autem oportet vestrum in me amorem in custodiendis præceptis ostendere: ex quibus præcipue est caritas, quæ est vinculum virtutum perfectionis. Quod enim sal pani, hoc est caritas virtutubus. Nec sine ea fieri potest, ut se virtus recte gerat: quandoquidem universa virtus per caritatem et humilitatem firma et stabilis cognoscitur. Nam humilitas quidem novit eum, qui ea utitur, ad summum recte factorum extollere: caritas vero et firmiter continet, nec sinit ut cadat ab illa altitudine. Est autem caritas major humilitate: quod quidem manifestum est ex ipso exemplo Domini et opificis. Nam propter suam in nos caritatem seipsum sua sponte humiliavit, et factus est et sicut nos. Oportet ergo ei perpetuo confiteri et hymnos offerre. Nam hæc quidem omnes, ut semel dicam, homines honestum est exercere. Nos autem præ cæteris, et propter pacta conventa cum eo inita, et quod ab omni perubatione liberi, et a negotiis, quæ ad victum comparandum pertinent, minime divulsam et distractam vitam nostram agamus, et soli nobis ipsis seorsum attendamus. Et corpora et animas, o Fratres, semper castas conservare oportet, et consueta in synaxi glorificatio, et quæ nobis desuper tradita est, regula conservanda est a vobis omni diligentia. Eorum, qui affliguntur, cura est gerenda pro viribus. Qui ex Fratribus colluctatur cum improbis cogitationibus, is semper a vobis confirmetur, et perpetua fruatur admonitione et doctrina et præceptione, ne imprudens paullatim supplantetur, et casu gravi a diabolo prosternatur. Porro autem hoc quoque vobis ultimum adjicio mandatum: Numquam iis, qui adsunt, occludatur janua: sed sit semper aperta cuivis viatori, et ad excipiendum veluti paratissima. Quinetiam ipsum tectum sit vobis commune hospitibus atque transeuntibus, et ea quæ habetis, egentibus proponantur communia. Sic enim copiosam piosam suppeditationem a Superis consequemini.

108 Kad im je to zapovjedio, zatim ih je i upitao koga bi htjeli da im vlada i bude na čelu. A oni su svi kao jednim glasom odgovorili: Domicijana. On pak reče: Ali to se ne može dogoditi. Jer Domicijan neće ovdje ostati dugo vremena poslije mene: nego kad provede samo sedmi dan, odmah će poći za mnom. To je zaprepastilo sve koji su bili nazočni, budući da je bilo tako otvoreno i tako slobodno rečeno. Kad su dakle izgubili nadu u pogledu Domicijana, zatraže nekoga Iliju, ekonom nižega samostana, rodom iz Jerihona. K njemu se dakle odmah okrenuo veliki Eutimije i reče: Evo, svi te Oci biraju sebi za pastira i poglavara. Ti pak gledaj da paziš na sebe i na čitavo stado. A treba da znaš i ovo prije svega, da je Bogu bilo po volji da ova lavra ne tako dugo odavde postane općinstvo (cenobij). Zatim je naložio Iliji i gdje se ima sagraditi općinstvo i kako ga treba podići, te o primanju gostiju, psalmodiji i revnosti koju treba ulagati u pravilo, i o tome da se ne zanemaruju braća, a ponajviše oni koji su opterećeni nevaljalim mislima. Zatim pak ovo posljednje reče svima: Ako sam našao kakvo pouzdanje kod Boga, ovu ću prvu milost isprositi od Boga, da s vama i s vašim potomcima bude uvijek zajedno duhom u vijek.

108 Hæc cum eis mandasset, deinde etiam eos interrogavit, quemdam eis vellent imperare et præesse. Illi autem uno veluti consensu responderunt omnes, Domitanum. Ille vero: At hoc, inquit, nequit fieri. Domitanus enim non hic longo tempore post me manebit: sed cum septimum solum diem transegerit, sequenti me consequentur. Hoc omnes qui aderant, obstupefecit, cum tam aperte et tam libere dictum esset. Cum de Domitiano itaque spem perdidissent, petunt quemdam Eliam. Æconomum inferioris monasterii, genere Herichuntinum. Ad eum ergo protinus conversus magnus Euthymius: Ecce, inquit, omnes Patres te sibi pastorem et præfectum eligunt. Tu autem vide, ut tibiipsi attendas et toti gregi. Oportet vero te hoc quoque scire ante alia, quod Deo visum sit, haud ita diu abhine hanc Lauram fieri cœnobium. Deinceps autem et ubinam ædificari cœnobium, et quemadmodum construi oportet, et de hospitum exceptione, psalmodiaque et studio in regula adhibendo præcepit Eliæ, et de non negligendis Fratribus, et maxime iis, qui improbis gravantur cogitationibus. Deinde vero hoc postremo dixit omnibus: Si invenerim aliquam ad Deum fiduciam, hanc primam petam a Deo gratiam, ut vobiscum et cum vestris posteris sit semper simul spiritu in seculum.

a Sljedeće se pripovijeda i u Životu sv. Save.
b Da Grci slave osminu Bogojavljenja 14. siječnja, rekli smo gore; da su taj običaj obdržavali i Sirijci, zaključujemo odavde što je trećega dana od toga dana bio blagdan sv. Antuna.

a Sequentia narrantur etiam in Vita S. Sabæ.
b Octavam Theophaniorum a Græcis celebrari 14 Januarii, dixzinus supra; quam consuetudinem a Syris etiam fuisse observatam hinc colligimus, quod tertio ab hoc die fuerit festivitas S. Antonii.

Smrt Eutimija i Domicijana. Ukop.

Obitus Euthymii ac Domitiani. Sepultura.

Kad je to rekao, otpusti sve osim Domicijana: i kad je tri dana potom ostao u đakonikonu, u subotu noću a usne u miru i prelazi u ono blaženstvo koje je ondje, uistinu starac i pun dana, dvadesetoga dana mjeseca siječnja, u godini pak od stvorenja svijeta, sukladno vremenima što su ih zapisalib Hipolit, koji je bio drevni i poznat samim apostolima, ic Epifanije Ciparski, id Heron filozof i ispovjedalac, pet tisuća petsto šezdesetoj, a od dolaska Gospodina našega Isusa Krista u tijelue četiristo šezdeset petoj. Neka se pak zna i ovo o Eutimiju, da je po držanju bio nimalo hinjen i veoma blag; po izgledu pak jedar i bijel, i vrlo radostan i ugodan za gledanje, sasvim sijed zbog dobi, malo nižega rasta, guste brade i puštene do pojasa, zdrav i cjelovit u udovima tako da mu nije nedostajao ni prst, ni nokat, ni zub, ni malen ni velik dio tijela. I rođen je, kao što je gore rečeno, po objavi. Kad su mu bile tri godine, bio je posvećen Bogu, naime na početku velikoga Teodozija. Kad je pak prošao kroz sve crkvene redove, došao je u Jeruzalem oko dvadeset i devete godine svoga života. Kad je pak proveo šezdeset i osam godina u pustinji, u devedeset if devetoj godini svoje dobi, a šesnaeste godine Leonova carstva, preminu iz života.

Hæc cum dixisset, dimisit quidem omnes præter Domitanum: et cum tres postea die mansisset in diaconico, sabbatho noctu a dormit in pace, et ad eam, quæ illic est, transit beatitudinem, re vera senex et plenus dierum, vicesimo die mensis Januarii, in anno quidem a mundi creatione, convenienter temporibus scriptis abb Hippolyto, qui fuit antiquus et ipsis notus Apostolis, et abc Epiphanio Cyprio, et abd. Herone philosopho et Confessore, quinquies millesimo quingentesimo et sexagesimo, Domini autem nostri Jesu Christi in carne adventus e quadringentesimo et sexagesimoquinto. Sciantur autem hæc quoque de Euthymio, quod habitu quidem erat minime fictus et mitissimus; adspectu autem teres et albus, valdeque lætus et jucundus ad videndum, omnino canus propter ætatem, paullo brevior, densa barba et usque ad zonam promissa, membris sanus et integer ut cui non digitus, non ungis, non dens, non parva nec magna pars abesset corporis. Atque natus fuit quidem, ut superius dictum est, ex revelatione. Tres autem annos natus, Deo fuit consecratus, in principio scilicet magni Theodosii. Cum vero transiisset per omnes Ecclesiasticos ordines, venit Hierusalem circa viginti et novem annos vitæ propriae. Cum vero sexaginta et octo annos transegisset in solitudine, nonagesimo quidem etf nono anno suæ ætatis, decimo autem sexto Imperii Leonis, excedit e vita.

110 Kad se pak glas brzo proširio po čitavom kraju, skupilo se mnoštvo monaha i laika koje se nije moglo lako prebrojiti. Štoviše, došao je i jeruzalemski patrijarh Anastazije, povevši sa sobom četu klerika i vojnika. S njim su pak bili Hrizip i Gabrijel, pa i đakon Fejd. Skupili su se odasvud i anahoreti koji su bili u pustinjama, među kojima je bio ig Gerasim. Sve je pak dovodila u zanos neprekidnost čudesa. Kad se dakle skupilo gotovo nebrojeno mnoštvo, sveto se tijelo sprječavalo od ukopa, kad je već bila deveta ura, dok vojnici, kako im je zapovjedio patrijarh, ne potisnuše mnoštvo: i tako se napokon jedva daje pristup božanskim Ocima da onomu tijelu, koje se tako hrabro borilo i mnogo pretrpjelo, iskažu posljednje počasti i s hvalospjevima koji dolikuju polože ga u bogatu lijes-škrinju. A bol zbog gubitka Eutimijeva mnogima je bila povod suzama: Martirija pak i Iliju dirala je daleko snažnije, i oni su veoma plakali. Ali kad ih je patrijarh utješio po Hrizipu, čuvaru Križa, i poslužio se opomenama koje su bile potrebne, potaknuo ih je da češće dolaze k njemu. Kad je pak ostavio u lavri đakona Fejda, povjerava mu posao gradnje: i vrativši se u sveti grad, šalje obrtnike na posao i građu, da se one blažene Eutimijeve moći polože na prikladno i dolično mjesto.

110 Cum autem fama celeriter per omnem sparsa esset regionem, monachorum et laicorum congregata est multitudo, quæ non poterat facile numerari. Quin etiam Anastasius Patriarcha Hierosolymitanus, cum simul assumpsisset examen Clericorum et militum, accessit. Cum eo autem aderat Chrysippus et Gabrielius, et Diaconus quoque Pheidus. Anachoretæ quoque, qui erant in solitudinibus, undique convenerunt quorum erat unus quoqueg Gerasimus. Omnes autem in stuporem adducebat continuatio miraculorum. Cum ergo convenisset multitudo prope innumerabilis, prohibebatur sacrum illud corpus a sepultura, cum jam esset hora nona, donec mîlites, ut eis jussum fuerat a Patriarcha, repellunt multitudinem: et sic vix tandem datur aditus divinis Patribus, ut corpori illi, quod tam strenue decertaverat, et multa passum fuerat, justa peragerent, et cum iis, quos decet, hymnis in locupleti loculo deponerent. Atque dolor quidem Euthymii privationis, multis erat caussa lacrymarum: Martyrium autem et Eliam longe tangebat vehementius, et ii valde lacrymabantur. Sed cum illos quidem consolatus esset Patriarcha per Chrysippum Crucis custodem, et cum iis, quibus opus erat usus esset admonitionibus, hortatus est ut frequentius ad eum accederent. Cum autem reliquisset Pheidum in Laura Diaconum, ei ædificandi committit negotium: et cum esset in sanctam reversus civitatem, mittit opifices ad opus, et materiam, ut beatæ illæ Euthymii reliquiæ in apto et convenienti loco deponerentur.

111 Domicijan pak, koji je bio uistinu velik i pravi učenik Velikoga, kao onaj koji je bio najtočniji oponašatelj njegova života, pošto je više od pedeset godina služio Svecu, nije se udaljio s mjesta: nego je ostao nadalje sve do šestoga dana od toga vremena, kao onaj koji je odlučio da nema više živjeti niti da je podnosivo da uopće gleda ovo svjetlo. Kad je pak već došao sedmi dan, noću mu se radostan pojavljuje Eutimije govoreći: Dođi ovamo, da postigneš slavu koja ti je pripravljena. Jer evo, reče, Bog ti je dopustio da i mi ovdje boravimo zajedno. To Domicijan navješćuje braći kad je došao na sinaksu. I tako i sam u radosti i nadi u buduća dobra prelazi iz života.

111 Domitianus vero, qui Magni erat vere magnus et germanus discipulus, ut qui esset ejus vitæ imitator accuratissimus, cum plusquam quinquaginta annos Sancto inserviisset, a loco non recessit: sed permansit deinceps ad sextum usque diem ab illo tempore, ut qui statuisset non esse sibi vivendum de cetero, nec ferendum esse, ut hanc lucem omnino adspiceret. Cum septimus autem jam dies advenisset, ei lætus noctu apparet Euthymius, Veni hue, dicens, tibi paratam gloriam consecuturus. Ecce enim, inquit, Deus tibi concessit, ut nos quoque hic degamus communiter. Hæc Domitianus annuntiat Fratribus, cum venisset ad synaxim. Sique ipse in gaudio et spe bonorum futurorum e vita excedit.

112 Đakon pak Fejd, skupivši mnoge radnike i uloživši veliku revnost, od špilje koja je u početku držala šutljivoga božanskoga Eutimija načini prelijepu i najveću crkvu: pošto je pak njezinu sredinu namijenio grobnici onoga velikoga Oca, s obje strane izrađuje grobnice prezbitera, poglavara i ostalih svetih muževa. Nakon što je pak već bilo dovršeno sve, patrijarh odmah šalje iz Jeruzalema ploču koja se imala položiti na grob, i srebrni vrč, i ogradu. Zatim i on sam silazi u lavru, i kad je sveto tijelo blaženoga muža s svjetiljkama i vlastitim hvalospjevima povjerio svojim rukama, prenosi ga u onu crkvu koju je sam nedavno sagradio i polaže ga u njegovu svetu škrinju, da se više nikada ne bi mogla otvoriti i da se ondje ne bi mogle uzeti ni kakve male njegove moći. Kad je pak položio ploču, odozgo kao oko prsiju pričvršćuje vrč. A ona od toga vremena do današnjega dana daje svaku vrstu milosti onima koji mu pristupaju s vjerom. I pošto je tako sjajno izvršio prijenos moći 7. dana svibnja, uzevši sa sobom Martirija i Iliju, ponovno se vraća u sveti grad i ređuje ih za prezbitere te ih upisuje u popis klera svetoga Uskrsnuća. I to je tako.

112 Diaconus autem Pheidus, multis collectis operis, et magno adhibito studio, speluncam, quæ in principio tenuit silentem divinum Euthymium, pulcherrimam et maximam ædem efficit: cujus cum medium attribuisset thecæ magni illius Patris, ex utraque parte elaborat thecas Presbyterorum, Præfectorum, et reliquorum sanctorum virorum. Postquam autem perfecta jam fuissent omnia, tabulam, quæ erat sepulchro imponenda, et argenteum urceum, et cancellos Patriarcha statim mittit Hierosolymis. Deinde ille ipse quoque descendit ad Lauram, cum que sanctum illud beati viri corpus cum lampadibus et hymnis propriis credidisset manibus, transfert ad eam ædem, quam ipse recenter fuerat fabricatus, et in sacro suo deponit loculo, ut numquam posset amplius aperiri, et nec vel ullæ parvæ possent illine ejus auferri reliquiæ. Cum tabulam autem imposuisset, urceum desuper quasi circa pectus defigit. Illa vero ab eo tempore in hodiernum usque diem omne genus gratiæ dat iis, qui ad eum accedunt fideliter. Atque cum sic quidem præclare fecisset reliquiarum translationem VII die Maii, adsumpto secum Martyrio et Elia, rursus revertitur in sanctam civitatem, et eos ordinat Presbyteros, et refert in catalogum cleri sanctæ Resurrectionis. Et hæc quidem sic habent.

a God. Kr 473., vidi prolegomene br. 13.
b Euzebije, 6. knj. Crkv. pov; pogl. 16. Hipolit je, osim mnogih drugih komentara koje je sastavljao, napisao djelo o Uskrsu, u kojem također tumači slijed vremena itd. O njegovu Uskrsnom kanonu opširnije raspravlja naš Egidije Bucherije. Štuju ga 22. kolovoza.
c O njemu ćemo govoriti 12. svibnja; u knjigama protiv hereza opširnije raspravlja o vremenu, osobito u 51. herezi, tvrdnje Aloga, koje opširnim i učenim raspravama pobija naš Dionizije Petavije.
d Njega Sikst Sijenski, Posevin, Belarmin, Miraeus i drugi još nisu spomenuli; i različiti su sveci toga imena; ali tko je ovaj Ispovjedalac, nama je još skriveno.
e Ovu istočnjačku eru dotakli smo u Prolegomenima br. 13.
f Da treba čitati sedmoj, pokazano je na istome mjestu.
g U Životu sv. Kirijaka: Odlazi onim lijepim putem k Bogu veliki Eutimije. A Gerasim je vidio da njegovu svetu dušu odvode anđeli i da sjajno uzlazi k nebesima, odakle je bio pozvan. Kad je dakle odmah uzeo Kirijaka, uzađe u njegovu lavru i vlastitim rukama pokapa njegovo sveto tijelo, s onim poštovanjem koje dolikuje, i kad je učinio sve što se po običaju činilo, vratio se.

a An. Ch. 473, vide prolegomena num. 13.
b Eusebius lib. 6, hist. Eccl. cap. 16. Hippolytus præter alios plerosque commentarios quos componebat, opus de Paschate conscripsit, in quo et temporum seriem explanat, etc. De Canone ejus Paschali pluribus agit Ægidius Bucherius noster. Colitur 22 Augusti.
c De eo agemus 12 Maii, in libris contra hæreses pluribus de tempore disputat, maxime hæresi 51, Alogorum dicta, quæ prolixis et cruditis diatribis discutit Dionysius Petavius noster.
d Hujus Sixtus Senensis, Possevinus, Bellarninus, Miræus, aliique nondum meminerunt; et varii ejus nominis Sancti sunt; at quis hic Confessor, adhuc nos latet.
e Æram hanc Orientalium attigimus in Prolegom. num. 13.
f Septimo legendum esse, ostensum est ibidem.
g In Vita S. Cyriaci: Abit pulchro illo ad Deum itinere Magnus Euthymius. Vidit autem sacram illius animam Gerasimus deduci ab Angelis, et præclare ad celos adscendere, unde fuerat vocatus. Cum ergo statim assumpsisset. Quiriacum, adscendit in ejus Lauram, et sanctum ejus corpus gratis manibus sepelit, cum ea qua par est reverentia, et cum omnia fecisset quæ de more flebant, reversus est.

POGLAVLJE XX. Povod pretvaranja lavre sv. Eutimija u općinstvo (cenobij).

CAPUT XX. Occasio commutandæ Lauræ S. Euthymii in cænobium.

Preostaje pak sada da izložimo iz kojega razloga i kako je Eutimijeva lavra pretvorena u općinstvo (cenobij). Nužno je pak povesti pripovijest malo dublje, da tako pripovijedanje učinimo jasnim i razvidnim. Kad je već prošla jedna godina nakon smrti velikoga Eutimija, onaj veliki i Kristoljubivi car Leon a preminu iz života, ostavivši za nasljednika carstva svogab unuka Leona, posve malo dijete. Njega pak, pošto jec kratko poživio u carstvu, nasljeđuje otac Zenon, ali on je, budući da je neki Bazilisk iz zasjede provalio u carstvo,d pobjegao u Izauriju. Kad je pak Bazilisk zauzeo carstvo, saziva lažni sabor protiv božanskoga Kalcedonskoga sabora: na kojem nastojeći dio onih koji su bili raskolnici u svetome gradu, postavivši sebi za arhimandrita nekoga Geroncijae, poduzima mnoge novotarije protiv Crkve: i ne manje od onoga što se prije bio usudio Teodozije. Pete pak godinef poslije umire patrijarh Anastazije, već početkom mjeseca siječnja: Zenon pak, vrativši se iz progonstva, pobjeđuje Baziliska koji je još držao vlast i ponovnog zadobiva carstvo koje je bio izgubio. A na jeruzalemsku stolicu dolazi Martirije, o kojemu sam gore često spominjao, koji piše samomu caru Zenonu i carigradskom biskupu Akaciju o raskolnicima i njihovu bogohulstvu i herezi koju treba izbjegavati: i predavši pismo đakonu Fidu, nalaže mu i nemalo toga što treba usmeno reći.

Restat autem nunc, ut persequamur quanam de caussa, et quemadmodum Euthymii Laura transmutata sit in cænobium. Necesse vero est orationem paullo altius repetere, ut sic apertam et dilucidam faciamus narrationem. Cum unus jam præteriisset annus post mortem magni Euthymii, Leo ille magnus et Christi amans Imperator a excedite vita, relicto Leone suob nepote plane infante successore imperii. Ei autem, cumc parum in imperio vixisset, succedit pater Zeno, sed ille quidem, cum ex insidiis Basiliscus quidam invasisset imperium,d fugit in Isauriam. Cum vero Basiliscus occupasset imperium, facit conciliabulum adversus divinam Synodum Chalcedonensem: quo quidem nitens pars eorum, qui erant schismatici in sancta civitate, cum sibi Gerontium quemdame præfecisset Archimandritam, multa innovat adversus Ecclesiam: nec minora iis, quæ prius ausus fuerat Theodosius. Quinto autem annof postea moritur quidem Anastasius Patriarcha, jam incipiente mense Januario: Zeno vero reversus ab exilio, vincit quidem Basiliscum, qui adhuc tenebat imperium, rursus autemg recuperat imperium, quod amiserat. Et Sedi quidem Hierosolymitanæ succedit Martyrius, de quo mihi superius sæpe facta est mentio, qui ad ipsum Imperatorem Zenonem et Acacium Episcopum Constantinopolitanum scribit de schismaticis et illorum blasphemia et vitanda hæresi: et cum Pheido Diacono dedisset litteras, mandat ei quoque non pauca ore dicenda.

114 Kad je pak on stigao u Jopu i ukrcao se na neku lađu koja je plovila uh Koricij, našavši se u samomu i Partenskom moru, upavši u veliku oluju i nevrijeme, u ponoć doživljava brodolom. Kad je pak već tonuo i nije se nikako mogao uzdići iznad valova, nego je, zato što je bio usred mora i što je noć bila mračna i nesigurna, propadao, neočekivano, ili radije jer je to dao Bog, naiđe na neko drvo: i kad je doplivao do nekoga mjesta i malo se oporavio od toliki nevolje, pade mu na pamet divljenja vrijedni Eutimije, i odmah je zazivao njegovu pomoć protiv pogibelji, i pružao mu obje ruke, i često zazivao njegovo ime. Dok se tako dakle mučio, odnekud mu se pojavljuje veliki Eutimije, prelazeći preko mora i sigurno hodajući po samim valovima. Kad ga je Fid iznenada ugledao, obuze ga divljenje. A želeći ga opet odmah osloboditi od duševne tjeskobe i straha, onim oslovljavanjem kojim se i prije služio reče: Ne boj se. Ja sam Eutimije, sluga Božji. Znaj da ovo putovanje nije dobro pred licem Božjim. Jer neće donijeti nikakve koristi majci Crkava. I zato treba da se vratiš onomu koji te poslao i da mu u moje ime zapovjediš neka ne bude zabrinut zbog odvajanja raskolnika: jer ne tako dugo odavde, nego dok on bude obnašao vrhovno svećeništvo, bit će ujedinjenje, i svi koji su u Jeruzalemu bit će jedno stado i pod jednim pastirom. A ti treba da dođeš u moju lavru i da ćelije braće srušiš od samih temelja, a da općinstvo (cenobij) sagradiš ondje gdje si sagradio moje groblje. Jer Bogu je draže da to bude ne lavra, nego radije općinstvo (cenobij).

114 Ille autem cum Joppen pervenisset, et quoddam ascendisset navigium, quod proficiscebatur inh Corycium, ubi fuit in ipso mari i Parathenico, in magnam incidens procellam et tempestatem, media nocte patitur naufragium. Cum vero jam demergeretur, nec se supra fluctus posset omnino tollere, sed propterea quod in medio mari esset, et quod nox esset obscura et incerta, periret, in quoddam lignum ex inopinato, vel potius quod Deus id dedisset, incidit: et cum in quemdam locum enatasset, et a tanta calamitate se paullulum recreasset, venit ei in mentem admirabilis Euthymius, et statim illius implorabat auxilium adversus periculum, et ambas ei manus tendebat, et illius nomen sæpe invocabat. Cum sic ergo laboraret, ei alicunde magnus apparet Euthymius, per mare transiens, et secure in ipsis fluctibus inambulans. Quem cum repente vidisset Pheidus, adductus est in admirationem. Eum autem ab animi angore et timore volens rursus statim liberare, ea qua prius quoque solebat allocutione, Noli, inquit, timere. Ego sum Euthymius, Dei servus. Scias non esse bonum hoc iter in conspectu Dei. Neque enim afferet utilitatem aliquam matri Ecclesiarum. Et ideo oportet te reverti ad eum, qui te misit, et ei meo nomine jubere, ne sit sollicitus de disjunctione schismaticorum: haud enim ita diu abhinc, sed illo Pontificatum obtinente, futuram unionem, et omnes, qui sunt Hierosolymis, futuros unum gregem et sub uno pastore. Te autem oportet venire ad mean Lauram, et Fratrum quidem cellas diruere ab ipsis fundamentis, cænobium vero ædificare illic, ubi meum ædificasti ceemiterium. Non enim Lauram, sed cænobium potius esse locum Deo placet.

113 To mu on zapovijeda i zaodijeva ga svojim plaštem. A on u zbilji, a ne u snu, odmah ugrabljen, na način možda nesličan onomu Habakukovu, tako lako i u tren oka biva postavljen na obalu, i kao da je ustao iz sna, (o božanske providnosti) nalazi se u svetome gradu. Tako pak neočekivano sačuvan u kući, odlaže onaj božanski Eutimijev plašt, koji je učinio da preleti toliku pučinu brže od ptice i sigurnije, a oblači uobičajenu odjeću: a ono (ali valja paziti; jer čudu srodno i slično čudo slijedi), kao da je ugrabljeno nekom rukom, iščezava i uklanja se iz sredine. Kad je dakle Fid došao k sebi i razmotrio kakva su ga zla bila pritisnula, valovi, virovi, noć, očaj i sva zla oluje; a zatim u duhu pretresao iznenadno rješenje ove nesavladive nevolje, i velikoga Eutimija, i kako mu se, kad je već bio iscrpljen i teško se gušio, ukazuje idući nogama po valovima i kao pružajući onu ruku te vedro lice ujedno i glas, i nalažući ono što je rečeno, i napokon stavljajući plašt, i prenoseći ga preko tolikoga mora kao krilata kroz zrak, i neosjetno vraćajući u njegovu kuću: kad je to Fid razmotrio u sebi, izusti one riječi s velikim divljenjem: Sada znam da je pravi i istinski sluga Božji veliki Eutimije, i da me on poslavši ga oslobodio od nevolje.

113 Hæc ille quidem mandat Pheido, et suo eum pallio induit. Ille autem reipsa, et non in somnis protinus raptus, non dissimili forte modo ei, quo Abacue, ita facile et momento temporis statuitur in litore, et perinde ac si e somno surrexisset, (o divinam providentiam) in sancta invenitur civitate. Sic autem præter opinionem in domo conservatus, deponit quidem illud divinum Euthymii pallium, quod tantum pelagus transvolare penna citius effecit et tutius, consueto autem induitur vestimento: illud vero (sed est attendendum; miraculo enim cognatum et consimile sequitur miraculum) a quadam veluti manu abreptum, evaneseit et tollitur de medio. Cum ad se ergo rediisset Pheidus, et quænam cum mala oppressissent considerasset, undæ, fluctus, nox, desperatio, et quæcumque sunt mala tempestatis; deinde vero animo agitasset repentinam hujus inexpugnabilis calamitatis solutionem, magnumque Euthymium, et quemadmodum cum jam esset defessus, et graviter suffocaretur, ei apparet pedibus ingrediens in fluctibus, et veluti manum illam porrigens hilarem vultumque una et vocem, et mandans ea, quæ dicta sunt, et tandem imponens pallium, et tantum mare veluti alatum per aerem transmittens, et domi suæ reddens insensibiliter; hæc cum apud se considerasset Pheidus, emisit illas voces cum magna admiratione: Nunc scio verum esse et germanum Dei servum magnum Euthymium, ab eoque missum, me liberasse a calamitate.

116 Zatim pak to ispripovjedi i majci. A ona rado prignuvši uši tome (jer nije ljubila samo sina, nego i Boga) i stoga obradovana pripovijedanjem kako onoga koji čuva tako i onoga koji je sačuvan, te prolijevajući i suze iz očiju, savjetova sinu da sve ispuni. Zatim pak prešavši i k patrijarhu, Fid mu sve javi. A on, zadivljen pripovijedanjem koje nadilazi svaki razum i svako očekivanje, reče: Uistinu je prorok Božji veliki Eutimije, i veliko je i neizrecivo pouzdanje koje ima kod Boga. Jer o onomu što će se dogoditi u lavri, dok smo mi svi bili svjedoci, prorekao je već na izmaku života u Kristu. Kad je to rekao, i sam dopušta Fidu da sagradi općinstvo (cenobij) i dopušta da k tomu pođe, izjavivši ujedno da će i on svim snagama zajedno prionuti uz posao.

116 Deinceps autem hæc quoque matri narravit. Illa vero eis aures lubenter accommodans, (amabat enim non solum filium, sed etiam Deum) et propterea tam ejus qui servat, quam ejus qui servatur, delectata narratione, et etiam lacrymas profundens ex oculis, consuluit filio omnia impleret. Deinde autem ad Patriarcham quoque transiens, ei Pheidus renuntiavit omnia. Ille vero admiratus narrationem, quæ omnem rationem superat et opinionem: Revera, inquit, Dei Propheta est magnus Euthymius, magnaque est et quæ dici non potest apud illum fiducia. De iis enim, quæ Lauræ eventura essent, cum nos omnes essemus testes, prædixit jam in Christo consummandus. Hæc cum dixisset, ipse quoque Pheido permittit, ut ædificet cænobium, et concedit, ut ad id proficiscatur, simul professus, se quoque omnibus viribus opus una esse aggressurum.

a God. Kr 474., u mjesecu siječnju.
b Od kćeri Arijadne, udane za Zenona.
c Deset mjeseci.
d God. Kr 476. Za konzulata Bazilija i Armata, kao što se zaključuje iz poslanice pape Simplicija, pisane za njihova konzulata 10. siječnja, kojom potiče Zenona da kao car poduzme neke stvari: i nije se ondje dugo zadržao, kao što će biti očito iz povratka.
e Krivobiskupa protiv Anastazija, kao što dobro primjećuje Baronije god. 476., br. 41.
f Nakon smrti sv. Eutimija god. Kr 477., pošto je upravljao 18 godina, kako se kaže u Kronici Niceforovoj, i nekoliko mjeseci.
g Nakon 20 mjeseci otkako je bio prognan, kao što prenose Ciril u Životu sv. Save i Viktor Tununski; papa Simplicije čestita Zenonu na ponovno zadobivenom carstvu 9. listopada nakon konzulata Baziliska i Armata god. Kr 477.
h Korik kod Ptolemeja, Plinija, Strabona, Kvinta Kalabra, grad u Ciliciji. Korički rt, i na njemu Korička pećina, u kojoj raste najbolji šafran. i Štoviše Partensko ili Partenijsko more kod Makrobija, 7. knj. Saturn; dio je Sredozemnoga mora koji oplakuje Aziju i Afriku.

a An. Ch. 474, mense Januario.
b ex filia Ariadna, nupta Zenoni.
c Mensibus 10.
d An. Ch. 476. Basilio et Armato Coss. ut ex Simplicii Papæ epistola colligitur, his data Coss. 4 Id. Januar. qua Zenonem ut pro Imperatore quædam ageret, hortatur: nec diu post isthic substitit, ut ex reditu patebit.
e Pseudoepiscopum contra Anastasium, ut bene advertit Baronius an. 476, num. 41.
f Post mortem S. Euthymii an. Ch. 477, cum præfuisset 18 annos, ut dicitur in Chronico Nicephori, et aliquot menses.
g Post 20 menses, quam ejectus erat, ut tradunt Cyrillus in Vita S. Sabæ, et Victor Tunnunensis, Simplicius Papa de Imperio recuperato congratulatur Zenoni VII Idus Octob. post Consulatum Basilisci et Armati an. Ch. 477.
h Corycus Ptolemæo, Plinio, Straboni. Q. Calabro, Ciliciæ oppidum. Corycium promontorium, et in eo antrum Corycium, in quo optimus crocus nascitur. i Imo Parthenicum, scu Parthenium mare Macrobio 7 Saturn. est pars maris Mediterranei, quod Asiam Africanque interluit.

POGLAVLJE XXI. Gradnja općinstva (cenobija).

CAPUT XXI. Cænobii ædificatio.

Kad je pak Fid primio veliku četu poslužitelja i graditelja kuća te jednoga od majstora, siđe u lavru, i sagradivši općinstvo (cenobij) i opasavši ga ogradom i jarkom, staru crkvu dodijeli braći za blagovaonicu, a drugu crkvu gradi više. Unutar pak općinstva (cenobija) podiže kulu, koja bi bila očito kao utvrda čitave pustinje, i postavlja je usred groblja. A smještaj mjesta na kojemu je podignuto ovo sveto općinstvo (cenobij), i da je lijep zbog ravnomjernosti i prikladan monasima za vježbanje ponajviše zbog umjerenosti zraka, opisat ću i pokazati govorom koliko budem mogao.

Cum autem Pheidus magnam manum accepisset ministrorum et domus ædificatorum, et unum ex mechanicis, descendit in Lauram, et cum ædificasset cænobium, sepique et fossa esset complexus, vetus quidem templum attribuit Fratribus ad cænaculum, alterum autem templum superius ædificat. Intra cænobium vero excitat turrim, quæ esset aperte veluti propugnaculum totius solitudinis, et eam collocat in medio cœmèterio. Loci vero posituram, in qua hoc sacrum collocatum est cænobium, et esse pulchram propter aequalitatem, et monachis esse aptam ad exercitationem propter aeris maxime temperationem, oratione describam et ostendam, quantum potero.

418 Postoji neko sasvim nisko brdo između dviju dolina koje se s istoka i zapada zajedno malo-pomalo stječu i na jugu se međusobno spajaju. Prema sjeveru se pak pruža prelijepa ravnica polja oko tri stadija, zamišljena najljepše što se može za užitak i radost. Kroz njezinu pak sredinu protječe bujica koja se spušta odozgo s brda koje je na istoku, i postaje na tom mjestu kao nekakav pojas. Na samomu pak nagibu brda prema ravnici, i njihovu skladnu miješanju i spajanju, uzdiže se kula kao nekakav vrh i tvrđava: a za kulom zatim slijedi izlaz koji je prema ravnici, koji s užitkom propušta one koji izlaze, kao da s neke osmatračnice gledaju dolje lijepe prizore one ravnice. Ali tko bi nabrajao narav mjesta, kako je blago i plodno, a kakvim je zrakom ujednačeno nad glavom, i ne služi se ni većom toplinom nego što je potrebno ni hladnoćom: nego izbjegavši iz obojega ono što donosi tegobu, izvrsno drži sredinu svakoga od toga, i hladnijima je toplije, a toplijima pak opet postupno hladnije, i posljedično veoma vlažnima suše, a prekomjerno suhima vlažnije, uz onu umjerenost koja svakomu odgovara?

418 Est quidam collis admodum brevis inter duas valles, quæ ex Oriente et Occidente simul paullatim coeunt, et ad Austrum inter se commiscentur. Ad Boream autem patet pulcherrima campi planities circiter tria stadia, quam fieri potest optime excogitata ad voluptatem et delectationem. Per eam autem mediam torrens perfluit, qui ex alto descendit ex colle, qui est ad Orientem, fitque loco veluti quædam zona. In ipsa vero collis in planitiem inclinatione, et eorum eleganti mixtione et conjunctione, exurgit turris veluti quidam vertex et arx quædam: et turrim deinceps consequitur porta, quæ est versus planitiem, quæ cum voluptate transmittit eos qui exeunt, veluti a quadam specula despicientes pulchra illa planitiei spectacula. Sed quid loci naturam recenseat aliquis, quemadmodum est quidem mitis et fertilis; quali autem super caput est aere contemperatus, et neque majore quam opus sit calore, neque frigore utatur; sed cum ex ambobus fugerit ea, quæ molestiam afferunt, uniuscujusque præclare tenet medium; et est frigidioribus quidem calidior; calidioribus autem rursus sensim frigidior, et consequenter valde humidis siccior, et immoderate siccis humidior, cum ea, quæ unicuique congruit, commoderatione?

119 Kad dakle čitava takva građevina općinstva (cenobija) zajedno s ukrasom nije trebala više od tri godine zbog mnogih ruku i snažne i predane službe, božanski su Oci htjeli da to predaju i posvete Crkvi s drugim ukrasom i umijećem, ali ih je opet sprječavala oskudica vode. Jer u onoj pustinji kiši samo zimi. Budući da je pak ona bila velikim dijelom suha i bez vode, ponestalo joj je vode, osobito oko proljetne ravnodnevnice, osim ako bi možda u nekim udubinama cisterni ostali kakvi mali ostaci vode. To ih je pak činilo veoma neodlučnima i zbunjenima, kao one koji su bili pritisnuti neumoljivim nužnostima naravi. Svakako poglavar Ilija i đakon Fid javljaju Longinu, poglavaru nižega a samostana, i Pavlu, poglavaru samostanab Martirijeva, da se pobrinu da im se tovarnim životinjama prenese voda iz Fara.

119 Cum ergo totum ejusmodi cœnobii ædificium simul et ornatus, non opus habuerit plus quam tribus annis propter multas manus, vehemensque et intensum ministerium; volebant quidem divini Patres illud cum alio ornatu et artificio Ecclesiæ reddere et dedicare, eos autem arcebat rursus aquæ penuria. Nam in illa quidem solitudini pluit sola hyeme. Cum ea autem fuisset magna ex parte sicca et aquæ expers, ei aqua defecerat, maxime circa vernam conversionem: nisi forte in aliquibus concavis cisternarum consisterentaliquæ breves aquæ reliquiæ. Quod quidem eos valde reddebat animi dubios et perplexos, ut qui premerentur inexorabilibus naturæ necessitatibus. Significant certe Præfectus Elias et Diaconds Pheidus Longino præfecto inferioris a monasterii, et Paulo præfecto monasteriob Martyrii, ut suis jumentis aquam curent ad eos transferendam ex Pharis.

120 Sljedeće pak noći, dok su oni bili spremni za put i dok su već bile okupljene tovarne životinje, te se noći blaženomu Iliji ukazuje onaj veliki Eutimije. Što to znači, pitajući, da danas okupljate tovarne životinje? Kad je pak on odgovorio: Da donesemo vodu iz Fara, zato što nam je ona sada posve ponestala; ukori ga govoreći: O vi malovjerni, iz kojega razloga niste zamolili Boga? Zar onaj koji je iz strme stijene napojio neposlušni narod i učinio da voda jednom provre iz magareće čeljusti za Samsona, neće moći i vama pribaviti za uporabu, samo ako molbu prinesete s vjerom? Zatim im je zabranio i put u Faru kao nimalo potreban. Jer će vam se napuniti vodom čak i najveće cisterne, ako ne budete čekali ni tri sata.

120 Sequenti autem nocte eis paratis ad iter, cum jam congregata essent jumenta, illa nocte apparet B. Eliæ magnus ille Euthymius. Quid hoc sibi vult, rogans, quod hodie jumenta congregetis? Cum is vero respondisset: Ut aquam afferamus ex Pharis, propterea quod ea nunc nobis omnino defecerit; increpavit illum dicens: O vos modicæ fidei, quanam de causa Deum non rogavistis? Num is, qui ex prærupta petra inobedientem potavit populum, et aquam ex asini maxilla Samsoni aliquando fecit scaturire, non poterit vobis quoque ad usum suppeditare, si solum cum fide offeratis petitionem? Deinde eis etiam prohibuit iter ad Pharas, ut minime necessarium. Aqua enim vobis implebuntur vel maximæ cisternæ, si ne tres quidem horas expectaveritis.

121 Kad se na ovo viđenje blaženoga Iliju probudio iz sna i odmah ga javio Fidu i ostalima, oslobodi tovarne životinje od namijenjene službe: a kad je već prošla noć i sunce svojim zrakama obasjavalo svu zemlju koju vidi, oblak, ne znam odakle, iznenada obuhvativši zrak koji je bio nad općinstvom (cenobijem), odmah provali u kišu. I sve je uokolo još kažnjavala slična pošast suše: a samo su oni koji su bili u općinstvu (cenobiju) neočekivano dobili vodu, kao da je netko ograničio kišu i nije joj dopustio da dalje napreduje. Nakon što su pak i cisterne bile pune vode i nije više bilo potrebe za kišama koje silaze s neba, oblak se odmah raspršio, i žestoka oluja kiša ponovno se vratila na vedrinu.

121 Cum ad hanc visionem e somno excitatus fuisset B. Elias, et statim eam Pheido et reliquis annuntiasset, jumenta quidem a proposito soluit ministerio: cum nox autem jam transiisset, et sol quantam videt terram suis illustraret radiis, nubes nescio unde aerem, qui erat, super cœnobium, repente complexa, protinus erupit in pluviam. Et omnia quidem circumcirca simile adhuc puniebat flagellum siccitatis: ii autem soli qui erant in cœnobio, præter opinionem aquam erant adepti, perinde ac si aliquis pluviam circumscripsisset, et rursus ulterius non sineret progredi. Postquam autem et cisternæ fuerunt aqua plenæ, et non erat amplius opus imbribus qui e cœlo descendunt; dissipata est statim nubes, et vehemens imbrium procella rursus reducta fuit ad serenitatem.

122 Kad je pak čudo uskoro proželo svu pustinju i doprlo već i do samoga nadbiskupa Martirija, sišavši on s velikom pratnjom u općinstvo (cenobij), obavi sjajnu sinaksu i bdjenje s mnogim svjetiljkama i kadionim mirisima. A obavlja sjajno i veličanstveno posvećenje, polažući pod žrtvenik neke dijelove moći mučenikac Taraha, Proba i Andronika, 7. dana mjeseca svibnja. A bila je većd dvanaesta godina nakon Eutimijeva preminuća. Kad je pak prošlo neko vrijeme, i đakon Fid preuzima biskupstvo grada koji se zovee Dor.

122 Cum vero miraculum brevi totam pervasisset solitudinem, et pervenisset jam etiam ad ipsum Archiepiscopum Martyrium, descendens ille multis copiis ad cœnobium, præclaram quidem egit synaxim et vigiliam cum multis lampadibus et suffitibus. Splendidam autem et magnificam facit dedicationem, deponens subara quasdam partes reliquiarum Martyrumc Taraci, Probi et Andronici, vii mensis Maii. Erat vero jamd duodecimus annus post decessum Euthymii. Cum aliquod autem tempus transiisset, Diaconus quoque Pheidus suscipit Episcopatum civitatise Doron quæ vocatur.

a Sv. Teoktista.
b Patrijarha, kojega je naslijedio ovaj Pavao, kojega je za svoga drugoga, ili pomoćnika, imao sv. Teodozije Cenobijarh u upravljanju ostalim općinstvima (cenobijima), postavljen od patrijarha Salustija na samrti god. Kr 493. Ciril u Životu sv. Save.
c Podnijeli su muku za Dioklecijana u Tarzu u Ciliciji. O njima govori Rimski martirologij 11. listopada.
d God. Kr 484.
e Doron, Dora, Dor, Ador itd., primorski grad, jedanaestu, ili, kako drugi hoće, devetu milju od palestinske Cezareje, onima koji idu prema Ptolemeidi. Treba čitati Adrichomija u plemenu Manašeovu s ovu stranu Jordana, pogl. 26.

a S. Theoctisti.
b Patriarchæ, cui hic Paulus successit, quem sibi secundum, seu coadjutorem, habebat S. Theodosius Cænobiarcha in regimine reliquorum cænobiorum, a Salustio Patriarcha moribundo an. Ch. 493, imposito. Cyrillus in Vita S. Sabæ.
c Passi sunt sub Diocletiano Tarsi in Cilicia. De eis agit Martyrol. Roman. XI Octob.
d An. Ch. 484.
e Doron, Dora, Dor, Ador, etc; civitas maritima, undecimo, aut, ut alii volunt, nono milliario a Cæsarea Palæstinæ, pergentibus Ptolemaidem. Legendus Adrichomius in tribu Manasses citra Jordanem cap. 26.

Tri prva nasljednika sv. Eutimija. Mir Crkava. Ulje sv. Eutimija.

Tres primi successores S. Euthymii. Pax Ecclesiarum. Oleum S. Euthymii.

Ali kad sam došao na ovo mjesto, pade mi na pamet da o raskolnicima dodam ono što mi se također čini vrijednim da se kaže, kako bi se odavde jasnije pokazalo ono proroštvo božanskoga Eutimija koje je bilo na moru. Jer kad je već patrijarh Martirije, poklonivši vjeru Fidovu čudesnomu viđenju i onomu što je na moru prorekao onaj Veliki, prestao misliti o tim raskolnicima. Nije pak prošlo mnogo vremena, i kao nekim božanskijim pohodom Marcijan, kojega sam malo prije spomenuo, saziva sve u općinstvu (cenobiju) koje je on bio sagradio u svetom Betlehemu, i reče: Dokle ćemo se napokon, o braćo i Oci, prepirati da tijelo Crkve dijelimo na dijelove, i to dok nam nije ni poznato koja je volja Božja, nego to vjerujemo po vlastitim mislima? Treba dakle da razmotrimo da se ne bi slučajno dogodilo da oni koji misle da idu ravnim putem upadnu na bespuća. Jer nesigurne su ljudske misli, kažu sveta pisma, i ako se čini dobrim, slijedeći ono apostolsko i služeći se time kao primjerom, bacimo kocke pred biskupima i monasima: i ako kocka padne na monahe, treba nipošto ustrajati u onomu u čemu sada ostajemo i što nam se sviđa; ako pak na biskupe, da s njima općimo u zajedništvu. Kad je to mišljenje iznioa Marcijan, nije bilo nikoga od onih koji su bili nazočni tko ga ne bi pohvalio. Bacivši dakle kocku, monasi su je prihvatili, a svi su odmah s njom općili u zajedništvu, smatrajući da je prepoznata kao od Boga, osim samoga Geroncija i Romana. I svi se predajub idući k jedinstvu Crkve i odsada s njom uspostavljaju pravo i iskreno zajedništvo.

Sed cum ego in hunc locum venerim, mihi venit in mentem, ut de schismaticis illud addam, quod mihi etiam dignum videtur de quo dicatur; ut quæ in mari fuit divini Euthymii prophetia, evidentius hinc ostendatur. Nam cum jam quidem Patriarcha Martyrius, fidem tribuens Pheidi visioni admirabili, et iis quæ in mari prædixit ille Magnus, de his quidem schismaticis cessavit cogitare. Non multum autem temporis intercessit, et veluti ex diviniore quadam visitatione Marcianus, cujus paullo ante memini, omnes ipso convocat in cœnobio, quod ab ipso constructum fuerat in sancta Bethleem, et, Quousque tandem, inquit, o Fratres et Patres, contendimus corpus Ecclesiæ dividere in partes, idque cum nec nobis quidem constet, quæ sit Dei voluntas, sed rem sic credamus propriis cogitationibus? Est ergo nobis considerandum, ne forte existimantibus recta via ingredi in avia contingat incidere. Sunt enim incerta hominum cogitationes, sacra aiunt eloquia, et si videtur, sequentes illud Apostolicum, et veluti exemplo utentes, jaciamus sortes in conspectu Episcoporum et monachorum: et si sors quidem venerit ad monachos, oportet omnino perseverare in iis, in quibus nunc manemus et quæ nobis placent: sin autem ad Episcopos, cum ipsis communicare. Cum hanc attulisset sententiam a Marcianus, nullus erat ex iis, qui aderant, qui non laudaret. Jactam itaque sortem monachi quidem eam habuerunt, omnes autem ei statim communicabant, tamquam ex Deo esse cognitam arbitrati, præter Gerontium solum et Romanum. Et omnes seipsos præbentb ferentes unioni Ecclesiæ, eique de cetero germanam ac synceram faciunt communionem.

124 Kad ih je pak patrijarh lijepo primio ne samo, kako bi tko rekao, raširenih ruku, nego i u krilo srca, slavi sjajan i svečan blagdan. Jer vrlo je lijepo gradu svanulo dobro mira, i obradovale su se ulice jeruzalemske, i u svemu se slavio Bog. A Geroncije i Roman, pošto je jedan upravljao četrdeset i pet godina samostanima blažene Melane, a drugi sagradio samostan u kraju Tekoe, kako smo gore rekli, i zatim bili i od njih sramotno istjerani zbog bezbožnosti koja se onima činila očitom, otiđoše povlačeći se amo-tamo zli na zao način. Ali to se dogodilo u vremenima Zenonovim.

124 Cum eos autem Patriarcha pulchre non solum supinis, ut quis dixerit, manibus, sed etiam cordis sinibus excepisset, præclarum et celebre festum agit. Admodum enim pulchre civitati exortum est bonum pacis, et lætatæ sunt plateæ Hierusalem, et per omnia Deus glorificabatur. Gerontius autem et Romanus, alter quidem cum quadraginta quinque annos præfuisset B. Melanæ monasteriis, alter vero in Thecorum, ut supra diximus, regione monasterium construxisset, et deinde ex ipsis quoque turpiter fuissent expulsi propter eorum, quæ ipsis visa fuerant, impietatem, mali male huc et illuc obeuntes recesserunt. Sed hæc quidem facta sunt temporibus Zenonis.

125 U sljedećim pak godinama, kad jec Anastazije nakon njega preuzeo vlast, ad barbari izvršili provalu i opustošili i opljačkali velik dio pustinje, srušili su i same šatore Agarenaca koje im je nedavno bio postavio veliki Eutimije. Zatim oni koji su među njima bili ugledniji podižu sebi druge u samostanu monaha Martirija i grade crkve. Kad su ih pak barbari ponovno napali, jedne ubijaju, druge odvode u zarobljeništvo, a neke tjeraju u druga sela, naime one koji su se iz te neočekivane pogibelji spasili kao nadmoćniji, jer je ta provala barbara ondje bila velika i veoma teška.

125 Sequentibus vero annis, cumc Anastasius post ipsum accepisset imperium, incursionem autem fecissentd barbari, et magnam partem solitudinis vastassent et depopulati essent, everterunt ipsa quoque Agarenorum tabernacula, quæ eis nuper magnus fixerat Euthymius. Deinde qui ex his quidem erant insigniores, alia sibi excitant in Martyrii monachi monasterio, et templa erigunt. Barbari autem cum rursus eos essent aggressi, alios quidem interimunt, alios vero captivos abducunt, aliquos autem in alips vicos compellunt, nempe eos, qui ex inopinato hoc periculo evasere superiores, cum magna et gravissima fuisset hæc illic barbarorum incursio.

126 Blaženi pak Ilija, koji je pravedno upravljao Eutimijevim ovcama, pošto je punih trideset i osam godina vršio poglavarstvo i u njemu učinio mnoga sjajna i izvanredna djela te ostavio veliku ljubav prema sebi kod braće, koja u njima živi sve do današnjega dana, i sam sretnoe odlazi k Gospodinu. Kad je pak neki Šimun iz Apameje nakon njega preuzeo upravu i u njoj poživio samo tri godine, nasljeđuje gaf Stjepan, rodom Arapin: kad je on umro,g brat njegov Prokopije dao je samostanu šest stotina zlatnika od očinskih dobara.

126 Beatus autem Elias, qui Euthymii recte præerat ovibus, cum triginta et octo totis annis administrasset præfecturam, multaque præclara et egregia in ea fecisset opera, et magnum sui amorem reliqisset Fratribus, qui in eis viget usque in hodiernum diem, ipse quoque feliciter e excedit ad Dominum. Cum quidam autem Simeon Apameensis post illum accepisset administrationem, et in ea tres tantum annos vixisset, Stephanus Arabs genere eif succedit: qui cum mortuus esset,g ei frater Procopius sexcentos aureos ex bonis paternis tribuit monasterio.

127 U isto pak vrijeme i neki Cezarije iz Antiohije, koji je u građanskim službama često stekao dobar glas, kad je došao u sveti grad i ondje se zadržao prilično dugo vremena, zapade u neku tjelesnu veoma tešku bolest. Budući da pak nije bilo ruke koja bi ga izliječila, a bolest je nadilazila svaku izdržljivost i utjehu prijatelja, kad nije znao što bi dalje učinio, uteče se grobu divljenja vrijednog Eutimija, i ulje koje je iz njega teklo postaje odmah lijek za oslobođenje čovjeka, čim je samo bolesno mjesto bilo pomazano. A on, uzvraćajući zahvalnost za dobročinstvo, samostanu Sveca novac je jedanput već dao sjajno i veličanstveno, a drugi put je obećao da će davati i svake godine.

127 Sub eadem autem tempora Cæsarius quoque quidam Antiochenus, qui in civilibus magistratibus sæpe bonam erat assecutus existimationem, cum ad sanctam venisset civitatem, et satis longum esset illic tempus moratus, incidit in quamdam corpoream valde gravem affectionem. Quoniam vero deerat manus, quæ eum curaret, et omnem superabat tolerantiam et amicorum consolationem, cum non haberet quidnam deinceps faceret, confugit ad sepulcrum admirabilis Euthymii, et quod ex illo fluebat oleum fit statim ad liberandum hominem remedium, cum solum morbus fuit inunctus. Is autem referens gratias pro beneficio. pecunias Sancti monasterio alias quidem jam præbuit splendide ac magnifice alias autem etiam quotannis præbiturum esse promisit.

128 Vraćajući se pak kući, kad je došao kh biskupu Tripolisa, kako obično duša u takvim stvarima rado pamti teške stvari koje su već prošle, ispripovjedi mu pojedinosti, kako ga je napalo zlo i kako ruke liječnika i nazočnost ukućana, one za liječenje, a ovi za utjehu, nisu ništa vrijedili; i kako je, kad su svi izgubili nadu, došao k Eutimijevu grobu i kako je ondje, samo pomazan uljem, odmah i brže nego što bi se itko usudio nadati pače i poželjeti, našao ozdravljenje.

128 Domum vero revertens, cum adh Tripolitanum Episcopum accessisset, quomodo solet animus in rebus hujusmodi lubenter rerum meminisse gravium, quæ jam præterierunt, narravit ei singula, quemadmodum malum quidem eum invasisset, et manus medicorum et præsentia familiarium, illæ quidem ad curationem, hæ vero ad consolationem nihil valebant; et quemadmodum omnibus desperatis, venerit ad sepulchrum Euthymii, et quemadmodum illic solum unctus oleo, protinus, et citius quam quis sperare atque adeo optare ausus fuerit, invenit curationem.

129 To je on pojedinačno pripovijedao biskupu. A neki Leoncije, njegov rođak, budući da je bio vrlo mlad po godinama, a dogodilo se da je bio nazočan pripovijedanju, odmah potaknut u duši čim je čuo i smišljajući u duhu nešto veće nego što je odgovaralo dobi, osudivši sve što je svjetovno, čime se mladež najčešće može lako prevariti i zarobiti, ravno dođe u samostan velikoga Eutimija i prihvati monaški život. Njega je pak, kad se pokazao glasovitim u kreposti, pozvavši biskup Stjepan, povjerio mu brigu za samostan koji je bio osnovan u čast velikoga mučenika i Leoncija. Ubrzo pak, pošto je i stolici ostavio nasljednika, preminu iz života dvadeset i drugoga dana mjeseca siječnja, pošto je punih dvadeset i jednu godinu bio na čelu općinstva (cenobija). Nadalje pak i Leoncije, njegov rođak, zaredi za biskupa k Orestijade nekoga Nila, prezbitera općinstva (cenobija) koji je išao u Antiohiju i kojega je primio u gostoprimstvo, kad je iz onoga što je bilo pri ruci dobio dovoljno. I to je tako.

a Velik je muž poslije bio Marcijan, u čijoj se žitnici žito od jednoga jedinoga zrna po Božjoj providnosti u jednoj noći veoma umnožilo, kao što je rečeno u Životu sv. Teodozija 11. siječnja br. 61. i 62. U Životu sv. Save naziva se svetim opatom i daleko najboljim mužem, koji je bio opomenut nebeskim viđenjem da sv. Savi priskrbi ono što mu je potrebno. Preminuo je kao opći arhimandrit svih samostana, kojega je postavio patrijarh Salustije, a naslijedili su ga sv. Sava i sv. Teodozije.
b Možda čuvajući, kao što se bilježi kod Surija i Baronija god. 477., br. 29., gdje to navodi, premda se dogodilo dugo poslije, kako zahtijeva red pripovijedanja.
c Za samoga konzula Olibrija god. 491., XIV. indikcije, u Životu sv. Save.
d Teofan, 13. knj., pogl. 10., navodi da se 11. godine Anastazijeve ponovno (ili drugi put) dogodio prodor Saracena u Feniciju i Siriju. Čini se da se taj raniji upad dogodio prije smrti hegumena Ilije.
e God. Kr 511.
f God. 514.
g Surije napominje da se čini da treba čitati njegova; od br. 96. nedostaje nam grčki rukopis.
h Bogat i glasovit grad Fenicije Tripolis opisuje Adrichomije među izvanjskim mjestima, pogl. 30. i Sv. Leoncije koji je podnio muku u Tripolisu slavi se 18. lipnja. k Sumnjamo da treba čitati Ortozijade. Ortosija blizu Tripolisa, nasuprot Cipru, također je biskupski grad, zajedno s Tripolisom, pod metropolitom Tirskim; opisuje ga Adrichomije među izvanjskim mjestima, pogl. 29.

Nasljednici sv. Eutimija. Svetogrdnik kažnjen. Vrijeme pisca Cirila.

Treba se pak vratiti na samostan velikoga Eutimija i ono što dalje slijedi valja dodati pripovijedanju. Nakon smrti poglavara Stjepanaa, Toma, koji je vukao podrijetlo iz Apameje, pošto ga je preuzeo sretna i cvatuća, umanji i okrnji. U vrijeme pak dok je on držao upravu samostana, ponovno k njemu dođe Antiohijski Cezarije i, primljen od njega čovječno i dobrostivo, kad je s njim sjeo za istu gozbu, zatim, kako obično biva, kad su se među njima poveli razgovori i kad je čuo da se u đakonikonu nalaze dijelovi onoga drva na kojemu je Gospodin onim svojim čudesnim naumom bio raspet; moli ga da mu se dopusti pokloniti onim svetim drvima i uzeti neki maleni njihov dio. Kad je dakle pristao onaj koji je bio na čelu samostana, u isti mu čas otvara oba vrata đakonikona, a otključava škrinje dragocjenosti, čineći nešto žarče i ljubaznije: i uđe Cezarije s onima koji su bili oko njega. Kad su se pak poklonili i zagrlili, uzimaju i neki dio onoga spasonosnog i časnog drva. Zatim, ušavši i u nutarnju prostoriju đakonikona, ponovno se vraćaju da se okrijepe.

129 Hæc ille quidem singulatim narrabat Episcopo. Quidam autem Leontius, illius consobrinus, cum esset ætate valde juvenis, contigisset vero eum interesse narrationi, animo protinus, ut audivit, incitatus, et majus aliquid animo agitans quam pro ætate, cum quæcumque sunt mundana condemnasset, a quibus ut plurimum facile decipi et capi potest juventus, recta venit in magni Euthymii monasterium, et vitam suscipit monasticam. Quem utique, cum virtute evasisset insignis, accersens Stephanus Episcopus, ei tradit curam monasterii, quod conditum fuit in honorem magni Martyris i Leontii. Paullo post vero cum Sedis etiam reliquisset successorem, excedite vita vicesimo secundo mensis Januarii, cum annos viginti et unum integros præfuisset cœnobio. Porro autem Leontius quoque, hujus consobrinus: Nilum quemdam cœnobii Presbyterum euntem Antiochiam, et ab eo hospitio exceptum, cum ex iis quæ aderant, satis accepisset, k Orestiadis ordinat Episcopum. Et hæc quidem ita se habent. a Summus vir postea Marcianus fuit, in cujus horreo frumentum ex unico grano divinitus una nocte admodum duplicatum fuisse, dictum est in Vita S. Theodosii XI Januarii num. 61 et 62. In Vita S. Sabæ dicitur sanctus Abbas et vir longe optimus; qui visione calestii monitus fuerat, ut S. Sabæ de necessariis provideret. Obiit universalis Archimandrita omnium monasteriorum a Salustio Patriarcha constitutus, cui suffecti SS. Sabas et Theodosius.b Forte serventes; ut annotatur apud Surium et Baronium an. 477, num. 29, ubi hæc refert, licet diu post contigerint, ut ordo narrationis exigit.c Olybrio solo consule an. 491. Indictione XIV, in Vita S. Sabæ.d Theophanes lib. 13, cap. 10, refert anno Anastasii 11. Saracenorum incursum in Phoenicen et Syriam rursus (seu secunda vice) effectum esse. Prior hæc irruptio ante mortem Eltæ Hegumeni videtur contigisse.e An. Ch. 511.f An. 514.g Surius monet videri legendum ejus, a nu. 96, deficit nos MS. Græcum.h Opulenta Phæniciæ ac celebris urbs Tripolis, describitur ab Adrichiomio inter loca extera cap. 30. i S. Leontius Tripoli passus colitur 18 Junii. k Orthosiadis legendum suspicamur. Est. Orthosias prope Tripolim,e regione Cypri, etiam urbs Episcopalis, cum Tripoli, sub Metropolitana Tyrio, describitur ab Adrichiomio inter extera loca cap. 29.

Successores S. Euthymii. Sacrilegus punitus. Cyrilli scriptoris ætas.

Revertendum est autem ad Magni Euthymii monasterium, et quæ deinceps consequuntur, ea sunt addenda narrationi. Post Stephani a Præfecti summationem, Thomas, qui genus trahebat ex Apamea, cum id felix et florens accepisset, minuit et circumcidit. Quo autem tempore is administrationem tenebat monasterii, ad eum rursus venit Antiochenus Cæsarius et ab illo humane et benigne acceptus, cum in eodem cum eo accunbuisset convivio, deinde ut solet inter eos agitati essent sermones, et audiisset quod in Diaconico essent illius ligni partes, in quo Dominus illo suo admirabili consilio fuit crucifixus; petit ab eo, ut liceat sancta illa ligna adorare, et eorum exiguam aliquam partem accipere. Cum ergo annuisset is qui præerat monasterio, eadem quidam hora ei aperit ambas fores Diaconici, reserat autem thecas rerum pretiosarum, aliquid ardentius faciens et amantius: et ingressus est Cæsarius cum iis, qui erant circa ipsum. Cum autem adorassent et complexi fuissent, aliquam quoque partem accipiunt illius salutari et venerandi ligni. Deinde etiam ingressi interiorem cellam Diaconici, rursus convertuntur ad se reficiendos.

131 A neki Teodor Galaćanin, koji ih je posluživao, često izlazeći kroz đakonikon i ulazeći k njima, dok su one svete škrinje bile otvorene, ukrade onih šest stotina zlatnika o kojima smo prije govorili, koji su bili položeni u tri tobolca. I poglavar pak, pazeći na Cezarija i njegove, nije primijetio što je učinjeno. Ujutro pak ustavši Teodor, pretvarao se da se ljuti i pokazivao da veoma negoduje što mu nije dopušteno uživati mir i tišinu. Stoga odlazi iz samostana, prividno kao da želi mjesto slobodno od buke, a uistinu jer je želio da ostane skriven i da sakrije zlato. Dok je dakle krenuo na put prema svetomu gradu, ondje gdje je bilo nasuprot samostanu monaha Martirija, polako sjednuvši i stavivši tobolce na koljena, uzevši pedeset zlatnika po broju iz jednoga od njih, stavlja ostale pod neki veliki kamen: i pošto je označio mjesto i učinio ga sebi prepoznatljivim koliko se moglo, zaputi se ravno u Jeruzalem, a odatle u Jopu.

131 Theodorus autem Galata quidam, qui eis ministrabat, frequenter exiens per Diaconicum, et ad eos ingrediens, sacris illis thecis apertis, sexcentos illos surripit aureos, de quibus ante diximus, qui positi erant in tribus crumenis. Et Præfectus quidem Cæsario et suis mentem adhibens, non sensit quod factum erat. Mane autem surgens Theodorus, simulabat se irasci, et præferebat se valde indignari, quod non liceret ei frui quiete et silentio. Quocirca recedit ex monasterio, specie quidem quod desideraret locum vacuum a tumultu, re vera autem, quod cuperet latere, et aurum abscondere. Dum ergo ad sanctam civitatem iter esset ingressus, ubi fuit ex adverso monasterii monachi Martyrii, et sensim sedens, et genibus crumenas imponens, aureos quinquaginta numero ex una harum sumpsisset, ponit reliquos sub magno quodam lapide: et cum locum signasset, et sibi notum, quoad ejus fieri posset, fecisset, recta profectus est Hierosolyma; illine vero Joppen.

132 Kad je pak unajmio konje i dao kaparu, vraća se k kamenu ispod kojega se krilo zlato: i kad je već bio blizu (o oko koje sve promatraš! o najpravedniji sudovi!), vidi neku zmiju najveću po veličini i strašnu po izgledu, koja je izgmizala ispod kamena i bila kao postavljena da čuva zlatnike, kako pokušava odbiti ga od tuđe stvari. On dakle, obuzet strahom, tada se vrati praznih ruku: sljedećega pak dana opet se vraća i opet nalazi onoga strašnoga čuvara zlata kako tako budno bdije nad čuvanjem zlata da mu nije bilo nipošto dopušteno ni pristupiti kamenu: pače, kad je krenuo da napadne, dugo ga je zmija tako proganjala da je imao dosta da odatle ode živ. Sutradan pak ponovno dođe na mjesto, i odmah doletjevši neka mjedena sila, udarivši Teodora kao nekom toljagom i zadavši mu određen udarac, obori ga i baci na tlo gotovo bez svijesti. A neki lazaroti, naišavši prolazeći i našavši ga gdje tako bijedno leži, prihvate ga i odnesu u ubožnicu (nosokomij) koja je u gradu.

132 Cum equos autem conduxisset, et arrham dedisset, revertitur ad lapidem, sub quo latebat aurum: et cum jam prope fuisset, (o oculum qui omnia intueris! o justissima judicia!) videt quemdam magnitudine maximum et adspectu terribilem serpentem, qui e lapide prorepserat, et erat veluti collocatus ad servandos aureos, conari arcere eum a re aliena. Ille ergo timore affectus, tunc quidem vacuis manibus revertitur: sequenti autem die rursus redit, et rursus invenit terribilem illum auri custodem adeo diligenter vigilantem ad auri custodiam, ut ne liceret quidem omnino accedere ad lapidem: quin etiam cum aggredi perrexisset, diu serpens ita est eum persecutus, ut satis habuerit illinc salvus recedere. Postridie autem venit rursus ad locum, et protinus advolans quædam virtus aerea, cum veluti quamdam clavam incussisset Theodoro, et certam ei plagam inflixisset, illum quidem evertit et prope exanimatum humi dejicit. Quidam autem Lazariotæ cum transeundo advenissent, et tam misere jacentem invenissent, accipiunt et deferunt in nosocomium, quod est in civitate.

133 Dok je pak ondje dugo ležao, vidi u snu nekoga starca koji ga oštro kori i govori: Ne možeš drukčije ustati nego ako najprije vratiš ukradeni novac Eutimijevu samostanu. Kad ga je dakle odatle pozvao onaj koji je bio na čelu primanja bolesnika, i priznaje krađu, i otkriva prijevaru, i iznosi i pred svjetlo istine iznosi razlog, koji je tada bio skriven, zašto je otišao iz samostana: i kako je pod neki kamen položio zlato, i kako ga je, kad je često dolazio i pokušavao ga uzeti, najprije zmija, strašna i po veličini i po izgledu, koja je izgmizala ispod kamena, čudesno i neočekivano otjerala; a zatim ga je neka sila koja je odnekud doletjela tako pogodila.

133 Cum illic autem diu jaceret, videt in somnis quemdam senem eum acriter corripientem, et dicentem: Non aliter tibi licet surgere, nisi surreptas pecunias prius reddas Euthymii monasterio. Cum itaque exinde accersiisset eum, qui accipiendis præfectus erat erat ægrotis; et furtum confitetur, et dolum aperit, et caussam, quæ tunc latebat, cur e monasterio recesserit, propalat et profert in lucem veritatis: et quemadmodum sub quodam lapide aurum deposuerit, et quemadmodum cum saepe accessisset et conaretur tollere, primum quidem serpens et magnitudine et adspectu terribilis, qui e lapide prorepserat, eum expulerit admirabiliter et propter opinionem; deinde autem quædam virtus, quæ alicunde advolavit, eum sic affecerit.

134 Kad su to čuli poglavar Toma i Leoncije, odmah uzađu u sveti grad, i stavivši Teodora u nekakva kola da im pokaže mjesto na kojemu je zlato bilo skriveno, nađu ga položena pod kamenom, a strašnoga čuvara ondje (o čuda!) nigdje nije bilo, kao da je kao pravim gospodarima prepustio blago. I oni odmah uzmu zlatnike, malo se brinući za one koje je bio potrošio Teodor. A on sam nije više osjećao nikakva zla i bio je zdrava tijela.

134 Hæc cum accepissent Præfectus Thomas et Leontius, statim ascendunt ad sanctam civitatem, et cum Theodorum in quodam vehiculo imposuissent, ut eis ostenderet locum, in quo aurum erat abditum, ipsum quidem inveniunt sub lapide positum, formidabilis autem illic custos (o miraculum) nusquam aderat; ut qui veluti veris dominis thesauro cessisset. Atque ille quidem statim tollunt aureos, parum curantes eos, qui consumpti fuerant a Theodoro. Ipse autem nihil amplius mali sentiebat, et erat sano corpore.

135 I Tomu pak, koji je osam godina bio na čelu Eutimijeva samostana, dvadeset i petoga dana mjeseca ožujka,b sedamdesete godine nakon Eutimijeva odlaska, blagi i milosrdni Gospodin odavde poziva. A Leoncije nakon njega preuzima poglavarstvo samostana, po kojemu sam ja, koji sam ovo zapisao, upisan uc popis braće toga stada. Ono što su mi dakle o ovome božanskom i divljenja vrijednom Eutimiju ispripovijedali Oci, da kažem kao božanski David: nisam sakrio od sinova njihovih u naraštaj i naraštaj. Treba pak nipošto ne prezirati ono što se dogodilo u moje vrijeme, budući da su oni kojima je iskazano dobročinstvo još živi i sudjeluju u onomu što se zbiva i služe se svjedočanstvom svoga viđenja: nego i sve do današnjega dana događaju se neočekivana čudesa, koja su potvrda onoga što je prethodilo i savršen pečat da o tome ne treba nipošto sumnjati.

135 Atque Thomam quidem, qui octo annos Euthymii præfuerat monasterio, vicesimo quinto Mensis Martii,b septuagesimo anno post discessum Euthymii, benignus et clemens Dominus hinc evocat. Leontius autem post eum suscipit præfecturam monasterii, a quo ego, qui hæc scriptis mandavi, referor inc catalogum Fratrum illius gregis. Quæ ergo de hoc divino et admirabili Euthymio Patres mihi narrarunt, ut dicam sicut divinus David, non abscondi a filiis eorum in generationem et generationem. Oportet autem omnino ea, quæ meo tempore facta sunt, non despicere, cum qui sunt affecti beneficio, sint adhuc superstites, et intersint iis quæ geruntur, et sui intuitus utantur testimonio: sed et in hodiernum usque diem ea, quæ sunt præter opinionem fiant miracula, quæ sunt eorum quæ præcesserunt probatio et perfectum signaculum, quod de illis nihil sit omnino dubitandum.

136 d Šesnaeste dakle godine, kad sam primio monaški habit i kad me obuzimala žestoka želja za mirom i tišinom i za prebivanjem u pustinji, tražio sam inače časnu priliku da to postignem. Kad pak nisam našao nikakve druge, iznio sam da me obuzima velika želja da vidim posvetu jeruzalemske crkve i zamolio da mi se dopusti onamo poći. Otpušten pak od poglavara, kad sam već imao otići iz metropole Skita, majka mi daje ovu zapovijed, da ništa od onoga što se tiče duše ne činim sam od sebe bez opomene i savjeta Ivana Šutljivoga: Da se ne bi, reče, odmah na početku nepromišljeno zapleo u zabludu origenista. Kad sam dakle došao u sveti grad i poklonio se svetim mjestima u kojima je Gospodin radi nas provodio spasonosne dane, i kad sam se poklonio i drvu božanskoga Križa, zatim se uputim ke njemu. A on, pošto mi je dao i druge opomene i savjete, naposljetku mi i ovo zapovijeda: Ako želiš biti spašen, idi u samostan velikoga Eutimija i u njemu prebivaj. Kad sam to čuo, dolazim kroz pustinju što je moguće brže k Jordanu: i pošto sam prilično dugo vremena boravio s Ocima koji suf ondje bili, prispjevši u samostan onoga Velikoga, bio sam primljen. A Leoncije je bio taj kojemu je bila povjerena i briga za primanje i poglavarstvo samostana.

a Pogrešno je bilo dodano biskupa. To je onaj Stjepan Arapin, brat Prokopijev, gore br. 126; preminuo je god. Kr 334., kako se zaključuje iz br. 135.
b God. Kr 342.
c Ovo isto navodi, na citiranomu mjestu, u Životu sv. Ivana Šutljivoga, gdje dodaje VI. indikciju i 90. godinu života sv. Ivana, mjesec srpanj, kada je došao u samostan sv. Eutimija; što se nužno dogodilo god. Kr 343., koja je druga godina Leoncijeva poglavarstva. Vidi Prolegomene br. 9.
d Štoviše trinaeste. Vratio se sv. Sava iz Carigrada u Palestinu u rujnu, u devetoj indikciji god. Kr 530. Iz Jeruzalema polazi u Cezareju, odatle u Skitopol. Za učenika stječe dječaka Cirila, kojemu metropolit Teodozije strižući glavu postavlja u prvi crkveni stupanj. Vraća se Sava u lavru, i pošto je ondje proveo kratko vrijeme, bi zadržan bolešću, od koje preminu u desetoj indikciji, 5. prosinca god. Kr 531. Od devete dakle indikcije do sljedeće šeste protjecala je samo trinaesta godina, osim ako se ne kaže da je monaški habit primio prije, što ono mjesto u Životu sv. Save jedva dopušta da pomislimo.
e U lavru bl. Save.
f Ponajviše s monahom Senikulom u ubožnici (ksenodohiju) opata Eutimija, u Skitopolu po opomeni sv. Ivana koja mu je dana u snu. U njegovu Životu.

136 d Decimosexto itaque anno, cum monachorum suscepissem habitum, vehementique quietis ac silentii teneret desiderio et habitandæ solitudinis, quærebam honestam alioqui occasionem ut ea consequerer. Cum nullam autem aliam invenirem, præ me tuli magno me teneri desiderio videndæ dedicationis Ecclesiæ Hierosolymitanæ, et petii ut illuc ire liceret. Dimissus autem a præfecto, cum jam essem recessurus a Metropoli Secthopolitarum, mater hoc mihi dat mandatum, ut nihil ex iis, quæ pertinent ad animam, ex me facerem absque admonitione et consilio Joannis Silentiarii: Ne forte, inquit, statim ab initio imprudens irretiaris errore Origenistarum. Cum ergo venissem in sanctam civitatem, et sacra quidem loca adorassem, in quibus Dominus propter nos moras traxit salutares, et cum divinæ quoque Crucis lignum adorassem, deinde ade eum me confero. Is autem cum et mihi alia monita dedisset et consilia, tandem hoc quoque mihi præcipit: Si vis, inquit, salvus esse, vade ad magni Euthymii monasterium, et in eo habita. Hæc cum ego audivissem, venio per solitudinem quam citissime ad Jordanem: et cum satis longum tempus cum iis, quif illic erant, Patribus essem versatus, in illius magni monasterium delatus, sum susceptus. Leontius autem erat, cuiet suscipiendi cura, et monasterii præfectura fuerat credita.

a Perperam Episcopi additum erat. Est hic Stephanus Arabs, frater Procopii, supra nu. 126, obiit an. Ch. 334, ut ex num. 135, colligitur.
b An. Ch. 342.
c Hæc eadem refert, citato hoc loco, in Vita S. Joannis Silentiarii, ubi Indictionem VI, addit, et annum ætatis S. Joannis 90 mensem Julium, quo ad S. Euthymii monasterium venit; quod necessario an. Ch. 343, contigit, qui secundus est præfecturæ Leontii. Vide Prolegomena num. 9.
d Imo decimo tertio. Rediit S. Sabas Constantinopoli in Palæstinam in Septembri, Indictione nona an. Ch. 530. Hierosolymis Caesaream proficiscitur, hinc Secthopolim. Cyrillum puerum discipulum sibi acquirit, cujus caput Metropolita Theodosius tondens in primo Ecclesiastico gradu constituit. Redit Sabas ad Lauram, et modico tempore ibi transacto infirmitate detentus est, ex qua obiit Indictione decima, V Decembris an. Ch. 531. Ab indictione ergo nona; ad sequentem sextam non nisi decimustertius labebatur annus; nisi ante dicatur habitum monasticum accepisse, quod ille locus in Vita S. Sabæ ægre ut suspicemur permittit.
e In Lauram B. Sabæ.
f Potissimum cum Seniculo monacho in xenedochio Abbatis Euthymii, Secthopoli ex monitione S. Joannis in somno ei facta. In hujus Vita.

POGLAVLJE XXIV. Svetogrdnost kažnjena.

CAPUT XXIV. Sacrilegium punitum.

Dok je dakle ondje boravio, vidim u ono vrijeme nekoga rodom Cilicijca, po habitusu monaha, imenom Pavla, koji je došao iz samostana Martirijeva, kojega je posjedovao zao duh: a oni koji su bili povezani s njim dovodili su ga k grobu Eutimijevu. Kad je dakle monah bio položen kod škrinje moći, pojavivši se malo poslije veliki Eutimije, u ponoć izgoni demona. A to je bilo sigurno svjedočanstvo ozdravljenja: jer kad je iste noći Pavao uzašao na čas noćne psalmodije, postaje jedan od onih koji su pjevali i pred svima nama priznaje da ga je izliječio Bog. Kad su pak za ono što se dogodilo doznali monasi samostana Martirijeva, dolaze da ga opet vrate u svoj samostan. Ali on, htijući pokazati da je zahvalna duha i čuvajući u sebi zapisanu milost, ostade nadalje u općinstvu (cenobiju) i radosna duha zajedno s braćom podnosio svaki napor i službu.

Cum illic ergo versaret, video ea ætate quemdam genere Cilicem, habitu monachum, Paulum nomine, ex Martyrii monasterio profectum, quem malus quidem possidebat spiritus; ab iis autem qui ad ipsum attinebant, adducebatur ad monumentum Euthymii. Cum positus ergo fuisset monachus ad thecam reliquiarum, apparens paullo post magnus Euthymius, media nocte fugat dæmonem. Fuit autem hoc certum curationis testimonium: nam cum ipsa nocte ascendisset Paulus ad horam nocturnæ psalmodiæ, fit unus ex iis, qui canebant, et nobis omnibus præsentibus, se fatetur fuisse a Deo curatum. Cum autem quod factum fuerat, didicissent monachi Martyrii monasterii, veniunt ut eum rursus reducerent in suum monasterium. Sed ille cum vellet ostendere se esse grato animo, et apud se scriptam conservaret gratiam, mansit deinceps in cœnobio, omnemque laborem et ministerium alacri animo una subiit cum Fratribus.

138 Kad smo pak mi jednom skupljali hranu u pustinji, a to je bilo ono što se u puku obično naziva a Manuthia, dok smo skupljali upitasmo Pavla, koji je i sam bio ondje, što mu se dogodilo, i iz kojega je razloga došao u općinstvo (cenobij) i kakvo je ozdravljenje postigao kod škrinje moći. A on, kao onaj koji je već bio blizak nama i kod nas nije mogao ništa izmišljati, otvoreno redom nabraja: Ja sam, reče, dok mi je bila povjerena đakonska služba u samostanu Martirijevu, ne znam kako obolio od lakomosti i bio obuzet ljubavlju prema novcu. Budući da pak bijah siromah i ne znajući odakle bih pribavio sebi ni drahmu, pade mi na pamet da ukradem nešto od svetih posuda i da svaku od njih prodam za cijenu te tako na neki način sebi pribavim imetak. Kad sam pak bio pobijeđen tim nevaljalim mislima i odbacio strah Božji, ukradem ključeve sa žrtvenika: i kad sam otvorio mjesto u kojemu su bile pohranjene svete posude, od jednih sam ponešto prisvojio sebi, a drugo sam s prijezirom razdijelio i drugima. Zatim, kad sam obavio onu đakonsku službu, ključeve ponovno vraćam odnoseći ih na žrtvenik. Kad sam pak došao na večeru s nekom braćom i nasitio se pijenjem vina, bijednik legnem na ležaj. Odmah se pak svaka misao neuzdržljivosti razlijeva u moju dušu, kao da su sve navrle zajedno. A ja, kojemu je duh još bio pomućen od pijanstva, dragovoljno se predadoh tim mislima: one me, uzevši me pod svoje, tako pogodiše da mi se činilo da osjećam ženu koja je sa mnom i da ležim zajedno s njom.

138 Cum nos autem aliquando colligeremus alimentum in solitudine, id vero erat quod vulgo solet nominari a Manuthia, in colligendo rogavimus Paulum, qui ipse quoque aderat, quidnam ei accidisset, et quanam de causa venisset in cœnobium, et quamnam curationem esset consecutus apud thecam reliquiarum. Ipse autem, ut qui jam esset nobis familiaris, et apud nos non posset quidquam fingere, omnia aperte recenset: Ego, inquit, cum mihi Diaconatus munus esset creditum in monasterio Martyrii, nescio quomodo laboravi avaritia, et captus sum amore pecuniæ. Cum autem essem inops, et nescirem unde vel mihi drachmam pararem, venit mihi in mentem ex sacris vasis aliqua surripere, et unumquodque eorum pretio vendere, et sic aliquo modo mihi parare possessiones. Cum vero victus essem ab his improbis cogitationibus, et Dei timorem excussissem, surripio claves ex ara: et cum locum aperuissem, in quo erat reposita vasa sacra, ex aliis alia quidem mihi usurpavi, alia autem aliis quoque contemptim distribui. Deinde cum illo Diaconatus munere functus essem, claves quidem reddo rursus ad aram referens. Cum autem ad cœnam venissem cum quibusdam Fratribus, et me vini potione exatiassem, in strato miser recumbo. Protinus vero omnis intemperantiæ cogitatio in meam diffunditur animam, perinde ac si omnes concurrissent. Ego autem, cujus animus erat adhuc corruptus a temulentia, me libenter tradidi his cogitationibus: quæ me assumptum sic affecerunt, ut viderer sentire feminam, quæ una mecum esset et una cum ea jacere.

139 Odmah dakle dođe k meni neki mračan i maglovit oblak: a to je bio zločinački demon koji me napao, od kojega pobijeđen kao zarobljen od nekoga neprijatelja, ostadoh dugo vremena od njega mučen, i kakvo li teško zlo nisam podnosio? Jer gdje bi neprijatelj našao zasićenje u činjenu zla, kad je to činiti bilo u njegovoj moći? Dok me moja braća, potaknuta milosrđem, ne podigoše i ne dovedoše k Svecovoj škrinji: i odmah, kao da sam došao k sebi i vratio se k sebi, vrućim sam suzama molio da se veliki Eutimije smiluje meni i oslobodi me od ove uvrede zločinačkoga demona: i uvečer sam zbog nje ležao moleći i nisam prestajao moliti. Već pak oko ponoći činilo mi se da se nalazim na nekakvu božanskom i divljenja vrijednom mjestu, kojega bi položaj, ljepotu i milost netko doduše poželio vidjeti, ali riječima nikako ne bi mogao izraziti. Činilo mi se pak da je i neka crna kapuljača puna vune stavljena na moju glavu: a ta vuna (o odagnatelju zala, slugo Božji Eutime!), daleko bilo da se stavlja ijednomu drugomu. Jer iznutra je umjesto vune bila urešena trnjem, i to ne podnošljivim ili osrednjim, nego bodljama pisaljki sličnima po veličini i duljini. A glavu mi je veoma probadala i nije mi uopće dopuštala ni da zinem ni da udahnem.

139 Protinus ergo ad me venit obscura quædam nubes et caliginosa; ea autem erat sceleratus dæmon, qui me invaserat, a quo victus tamquam ab aliquo hoste captus, mansi ab eo longo tempore cruciatus, et quid non grave patiens? Ubinam enim male faciendi satietatem hostis ceperit, quando hoc facere fuerit in ejus potestate? donec Fratres mei ducti misericordia me tollunt, et ad Sancti capsam adducunt: et statim perinde ac si resipuissem, et ad me essem reversus, cum calidis orabam lacrymis, utmei magnus miseretur Euthymius, et me ab hac scelerati dæmonis liberaret contumelia: et vespere propter eam jacebam supplicans, et non intermittebam orare. Jam autem circa mediam noctem videbar mihi versari in quodam loco divino et admirabili, cujus posituram, posituram, pulchritudinem, gratiam optaverit quidem videre quispiam, sed verbis nequaquam poterit exprimere. Videbatur autem mihi nigra quoque quædam cuculla et lana plena esse meo capiti imposita: ea autem lana (o malorum depulsor Dei serve Euthymi!) absit ut ullis aliis imponatur. Nam intrinsecus quidem pro lana, ornata erat spinis, iisque non tolerabilibus utique aut mediocribus, sed stylorum stimulis magnitudine longitudineque similibus. Caput autem meum valde pungebat, et nec omnino quidem hiare sinebat aut respirare.

140 Dok sam dakle bio pritisnut takvim zlom, činilo mi se da jezikom prevrćem Eutimijevo ime i da ga molim. A on mi se odmah ukazuje, sjajeći uokolo mnogim svjetlom, sijedih vlasi, ozbiljna izgleda, radosnih očiju, niska stasa, puštene brade, odjeven u crnu haljinu i držeći štap u ruci, te reče: Što ti je potrebno? A što želiš da ti učinim? Kad sam pak ja plašljivo i drhtavo odgovorio: Smiluj se mojoj nevolji i oslobodi me od teškoga demona; on pak strože odgovarajući reče: Zar si ti uvjeren iz onoga što se događa da Bogu ništa nije skriveno? Naučio si iz onoga što si pretrpio koliki je zločin prezirati stvari Crkve, ili radije Božje, i nepromišljeno i lakomisleno ih onečišćivati? Jer kao što milost stvari posvećenih Crkvi očito prelazi k Bogu, a on pak zna odozgo davati uzdarja; tako oni koji se njima zloupotrebljavaju, ne vrijeđaju drugoga, nego samoga Njega, i ispaštaju zaslužene kazne. Jer ako su nekoć Ananija sa ženom, kad je ukrao od onoga što su sami bili prinijeli, podnijeli takve kazne da su oboje zajedno umrli zbog krađe, kakav će oprost postići onaj koji ne štedi ni tuđega prinosa? Nego uistinu, reče, ako sklopiš čvrst dogovor da više nećeš pružati nepravedne ruke na svete stvari niti se ugodno naslađivati primajući zle misli, utješit će te Bog i izliječiti te. Jer je blag i milosrdan, i ne želi smrti grešnika, kako uče božanska pisma, nego da se obrati i živi. Jer zbog toga su te snašla sadašnja zla što, premda ti je bila povjerena služba svetih stvari, ipak nisi sačuvao sebe vjernim Bogu, nego si odmah pogledao prema prijevari i krađi, žanjući, da pravo kažem, ondje gdje nisi sijao i skupljajući ondje gdje nisi rasijavao. Odavde proizlazi napuštenost koja biva od Njega: odavde nasrtaj tijela i neuzdržljivost, i ova teška bujica demona odavde je navalila na tebe.

140 Cum tali ergo malo premerer, lingua mihi videbar versare nomen Euthymii, et eum orare. Ille autem statim mihi apparet, multa luce circumeirca refulgens, pilis canus, gravis adspectu, lætus oculis, statura brevis, promissa barba, nigra veste indutus, et virgam manu tenens, et: Quanam re, inquit, tibi opus est? Quid autem vis tibi faciam? Cum ego autem timide et subtremebunde respondissem, Miserere meæ calamitatis, et a gravi me libera dæmone; ille vero austerius respondens: Sed est ne tibi, inquit, persuasum ex iis quæ fiunt, nihil Deum latere? Didicisti ex iis quæ passus es, quantum malum sit, res Ecclesiæ aut Dei potius despicere, et inconsiderate ac temere perfundere? Nam quomodo rerum Ecclesiæ consecratarum gratia aperte transit ad Deum, ipse autem rursus scit ex alto præbere remunerationes; ita qui eis male utuntur, non in alium, sed in illum ipsum sunt contumeliosi, et ei meritas luunt poenas. Si enim olim Ananias cum uxore, cum ex iis quæ ipsi obtulerant, surripuisset, tantas dederunt poenas, ut ipsi una furto morerentur; quampam veniam consequetur, qui ne alienæ quidem parcit oblationi? Verumenimvero, inquit, si pactum conventum feceris, te non amplius rebus sacris manus injustas immissurum, nec te, malas admittendo cogitationes, suaviter oblectaturum; te, inquit, consolabitur Deus et te curabit. Est enim benignus et clemens, et non vult mortem peccatoris, ut divina docent eloquia, sed ut ipse convertatur et vivat. Propterea enim tibi mala evenerunt præsentia, quod cum tibi rerum sacrarum creditum esset ministerium, non tamen te ipsum Deo conservasti fidelem; sed statim ad dolum respexisti et furtum, metens, ut vere dicam, ubi non seminasti, et colligens ubi non dispersisti. Hunc proficiscitur, quæ fit ab ipso derelictio: hinc insultus carnis et intemperantia, et hic gravis dæmonum fluctus hinc in te inundavit.

141 Kad sam to čuo, obećavam mu da ću ubuduće primjenjivati oprez. I tada, reče, kad je zarežao na zločinačkoga demona i rukom uhvatio moju kapuljaču, jedva i na silu skida je s glave, a ona je odmah promijenila oblik i u Svecovoj ruci mi se činila kao neki nizak Etiopljanin koji ima oči slične ognju. A učinilo se da je i pred njegovim nogama iskopana najdublja jama: i njega je bacio u jamu, a meni se opet okrenuvši govori ono što je Krist rekao uzetomu: Evo, ozdravio si, nemoj više griješiti, nego pazi na samoga sebe da te ne zadesi što gore. A oslobođen te bolesti, pošto sam žarče zahvalio Bogu, od toga sam vremena sačuvan, sve do današnjega dana ne pogođen nikakvim zlom. Kad mi je to ispripovjedio Pavao, ja sam svima dodao zajedničko pripovijedanje. a Rado prilažem o ovoj riječi, koja nam inače nigdje drugdje nije zabilježena, nagađanje učenoga Adriana Cronmija (kojega obojica uvijek treba spominjati s čašću, jer smo od njega poučeni u svetom pismu i teološkim disciplinama): Držim, kaže, da je to hebrejska riječ; i da je treba pisati מנותיה manot-ja, to jest dijelovi, ili porcije, Božje, ili nekupljena jela koja su po Božjem dobročinstvu u pustinji brali sa stabala ili bilja. Slična je riječ u Esteri 2, r. 9. u hebrejskome, gdje se kaže da su Esteri dane njezine djevojke, hebr. njezine porcije, ili stvari koje su joj potrebne za uzdržavanje i odijevanje. Ali ondje יה, završna slova, označavaju množinu i ženski rodni dodatak. Mogla bi to biti i složena riječ od hebrejskoga i grčkoga, tako da μανενθια bude kao μάνει ἴωθεν, da bude aluzija na Man, ili manu Hebrejaca, koju je u Izlasku 16, r. 21. i Mudrosti 16, r. 28. trebalo skupljati prije izlaska sunca. I sam se man naziva kao dio ili porcija koja im se davala od Boga i pribavljala bez truda, premda i drugo etimološko tumačenje daje naš Tumač prema Septuaginti, Izl 16, 15., da מנחם Manhou bude kao מנחם Što je ovo?

141 Hæc cum ego audivissem, ei polliceor me in posterum cautionem esse adhibiturum. Et tunc, inquit, cum in sceleratum dæmonem infremuisset, et manu meam cucullam apprehendisset, vix, inquit, et vi eam aufert capiti, ea autem statim mutavit formam, et mihi in Sancti manu brevis quidam videbatur Æthiops, habens oculos igni similes. Visa est autem ante ejus quoque pedes defossa esse fossa profundissima: et illum quidem dejecit in fossam, ad me vero rursus conversus, illud dicit, quod Christus paralytico: Ecce sanus factus es, noli amplius peccare: sed attende tibi ipsi, ne quid contingat deterius. Ab ea autem liberatus affectione, ardentius Deo actis gratiis, ab illo tempore sum conservatus, usque in hodiernum diem nullo malo affectus. Hæc cum mihi Paulus narraverit, ego omnibus communem adjeci narrationem. a. Lubet de voce hac, nusquam alibi nobis quidem notata, cruditum Adriani Cronmii (utrique nostrum semper cum honore nominandi, a quo sacris litteris Theologicisque disciplinis sumus instituti) conjecturam apponere: Existimo, inquit, Hebræam esse vocem; et sic scribendam מנותיה manot-ja, id est, partes, sive portiones, Dei, sive inemptas dapes, quas ex Dei beneficio in deserto ex arboribus vel herbis legebant. Similis vox est Estheris 2, v. 9, in Hebræo, ubi Estheri dicuntur datae paries ejus. Heb. portiones ejus, sive res ei ad victum et cultum necessarie. Sed ibi יה, litteræ finales pluralem numerum et affluxum femininum significant. Posset etiam ex Hebraica et Graca esse com posita dictio, ut μανενθια, sit quasi μάνει ἴωθεν, ut sit allusio ad Man, sive manna Hebreorum, quod Exodi 16, v. 21, et Sapient. 16, v. 28, ante ortum solis colligendum erat. Vocaturque ipsum man, quasi pars vel portio, quæ ipsis a Deo dabatur, et sine labore comparabatur, quamquam et aliam etymologiam dat noster Intepres ex LXX. Exod. 16, v. 15, ut מנחם Manhou, sit quasi מנחם Quid hoc?

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine