POGLAVLJE XXV. Oslobođeni opsjednutnici.
CAPUT XXV. Energumeni liberati.
Uistinu pak sada mi se govor ponovno potiče da drugim stvarima napasem vaše uši. Jer ne dopušta da prestane neprekidni slijed čudesa, uvijek više izazivajući govor i uvijek težeći žarkom revnošću napredovati k onomu što je pred nama, što je izvrsnije i ugodnije, kao da se sam sa sobom natječe i želi ono što je prethodilo nadvladati onim što slijedi. Naime, dvije cisterne, za koje kruži glas da su ih od početka iskopali Amorejci, udaljene dva stadija od općinstva (cenobija), obnavlja veliki Eutimije dok je još bio na zemlji, kao što smo već prije izložili: i pošto je na otvor jedne stavio vrata, dodijeli je lavri za napajanje: a drugu ustupa u određeno vrijeme onim Agarencima koje je sam bio krstio. Kad su dakle cisterne bile u takvu stanju, i jedna bila dodijeljena lavri, a druga Agarencima; onu pustinju, koja je inače bila suha i gotovo bez vode, zahvatila je oskudica kiše. Oni dakle koji su nastavali lavru, bojeći se nestašice vode, utvrđuju vrata cisterne ključevima i zasunima.
Verumenimvero nunc mihi rursus incitatur oratio ad rebus aliis pascendas vestras aures. Non sinit enim cessare miraculorum continuatio, semper magis provocans orationem, et vehementi semper studio contendens progredi ad anteriora, quæ sunt præstantiora atque jucundiora, veluti ipsa secum certans, et ea quæ præcesserunt iis, quæ sequuntur, volens vincere. Duas enim cisternas, quas fama est ab initio fodisse Amorrhæos, distantes duobus stadiis a coënobio, renovat quidem, cum adhuc esset super terram, magnus Euthymius ut jam ante declaravimus: et cum alterius ori imposuisset ostium, tribuit Lauræ ad aquationem: alteram autem iis, qui ab ipso baptizati fuerant, Agarenis, certo concedit tempore. Cum sic ergo haberent cisternæ, et una quidem Lauræ, altera vero attributa fuisset Agarenis; solitudinem illam, quæ erat alioqui arida, et propemodum aquæ expers, pluviæ invaserat penuria. Qui Lauram itaque incolebant, aquæ veriti inopiam, cisternæ quidem ostium clavis et vectibus communiunt.
143 Kad su pak a prefekti koji su bili pod rimskom vlašću, Areta i Asuad, podigli jedni protiv drugih oružje i rat, barbari raspršeni često po pustinji i novac su pljačkali, i kuće rušili, i činili sve drugo što se u takvim prilikama obično događa nasilno i tiranski. Dok smo mi pak jednom sjedili pred ulazom u općinstvo (cenobij), pristupe neka dvojica barbara, a s njima je bio nazočan i neki kršćanin, imenom Talama, koji je bio rođak Agarenaca koje je nekoć bio krstio Eutimije. Dovodili su pak jednoga barbara iz svoga mnoštva, kojega je i samoga opsjedao neki okrutni demon. Kad su dakle pristupili, izloži nam Talama razlog, naime da su jednom barbari došli k lavri da napoje svoje deve, i kad su našli vrata postavljena na cisternu, ovaj kojega opsjeda demon, malo više barbarski razdražen, teškim ih kamenom razbije; njega pak odmah zauzvrat daleko teže udari demon, i otada je ležao zgrčen i izmučen, i s ustima punim pjene.
143 Cum vero a Præfecti, qui Romano suberant imperio, Aretha et Asuades, contra se invicem arma et bellum suscepissent, per solitudinem sæpe dispersi barbari, et pecunias diripiebant, et domos evertebant, et quæcumque alia in his rebus violenta solent et tyrannica contingere, faciebant. Cum nos autem aliquando sederemus ante aditum coënobii, accedunt quidam duo barbari, cum eis vero aderat quoque Christianus quidam, Thalamas nomine, qui erat cognatus Agarenorum, qui fuerant olim baptizati ab Euthymio. Adducebant autem unum ex sua multitudine barbarum, qui ipse quoque a quodam sævo possidebatur dæmone. Cum ergo accessissent, exposuit nobis caussam Thalamas, nempe quod cum aliquando barbari venissent ad Lauram, ut potarent suos camelos, et cisternæ impositum invenissent ostium, hic quem possidet dæmon, paullo magis barbarice commotus, gravi quidem lapide illud confringit; eum autem statim vicissim longe gravius ferit dæmon, et deinceps jacebat tortus ac dilaceratus, et os habens spuma oppletum.
144 A ja, reče, pristupivši, i skrhan u duši što se barbarin tako nalazi, zajedno s ovim muževima podignem ga i donesem k Svecovoj škrinji, da odakle je primio nevolju, odatle nađe i lijek za zlo. Jer istomu pripada i kazniti zbog drskosti, i ponovno izliječiti zbog blagosti. Kad je dakle onaj koji je patio bio položen k lijesu i nije potom ostao mnogo vremena, našao je ozdravljenje veće nego što je molio; ne samo oslobođen od bolesti, nego i imajući duh prosvijetljen božanskijim svjetlom, i ne mnogo dana poslije kršten.
144 Ego vero, inquit, accedens, et quod ita se haberet barbarus animo fractus, una cum his viris eum tollo, et ad Sancti capsam affero, ut unde accepit calamitatem, illinc inveniat mali quoque medicamentum. Ejusdem enim est et castigare propter audaciam, et curare rursus propter clementiam. Cum ergo ad loculum positus essetis, qui laborabat, et non multum deinceps tempus mansisset, curationem invenit majorem quam petierat; non liberatus solum ab affectione, sed etiam diviniore luce animum habens illuminatum, et non multis postea diebus baptizatus.
145 A i kći sestre ovoga istoga Talame bila je držana pod vlašću nečistoga demona. Ona dakle iz Lazarija (ondje je naime stanovao Talama) donesena k škrinji moći, bez ikakva drugoga primijenjenog lijeka osim posvećenja ovoga lijesa: ne više od tri dana dostaju za potpuno oslobođenje od onoga koji ju je mučio.
145 Hujus autem ipsius quoque Thalamæ sororis filia, immundi dæmonis dominatu tenebatur. Ea igitur a Lazario (illinc enim habitabat Thalamas) portata ad capsam reliquiarum, nullum quidem aliud medicamentum applicatum, nisi hujus loculi sanctificatio: dies autem non plures quam tres, ad perfectam sufficiunt liberationem ab eo qui opprimebat.
146 Što bi pak rekao o sinu Agarenca Argoba? To je naime bilo ime oca. Kojega je, dok je pasao stada u pustinji, napao neki prokleti duh, te je bio izopačen ne samo umom, nego i izgledom i očima. Donesen pak i sam k škrinji moći, ubrzo se posve uspravlja i, imajući sve vraćeno na svoje mjesto, vraća se ocu.
146 Quid vero de filio dixeris Agareni Argobi? hoc enim erat nomen patris. Quem cum pascentem greges in solitudine quidam execrandus invasisset spiritus, non solum mente, sed adspectu et oculis quoque erat perversis. Delatus autem ipse quoque ad capsam reliquiarum brevi, omnino erigitur, et omnia suo loco restituta habens, patri redditur.
147 Mogao bi tko nabrojiti mnogo drugih takvih stvari, štoviše i nebrojeno mnogo. Naime, neku ženu, koja je s mužem stanovala u selu Betabudisonu, dok je jednom u podne sjedila kod kuće, napadne teški demon: i punih se šest mjeseci borila s njim, i mužu je činila život težim od smrti. Budući da je on dakle taj slučaj podnosio nepodnošljivo i nije mogao naći nikakve utjehe za tegobu, odluči utjeći se velikomu Eutimiju: i uzevši tako mahnitošću obuzetu suprugu, dođe s njom u samostan. Budući da pakb ženama nije dopušteno ulaziti, sjedio je u predvorju, čineći što je mogao, služeći se postom i molitvom, i svake večeri pijući iz posvećenja škrinje, s uljem svjetiljke. Treće pak sljedeće noći pojavivši joj se veliki Eutimije, kaže joj: Evo, ozdravila si, idi u svoju kuću, i odmah se i bolest raspršila, i prestalo je ludilo, i žena se zdrave pameti vraća kući. Od toga pak vremena, kao ona koja se sjećala dobročinstva koje je primila od Sveca, svake je godine dolazila u samostan, i sam prag i tlo koje je pred ulazom i samu prašinu grleći ljubila, i pozivala braću na gozbu te ih primala što je moguće čovječnije. I to je dakle takvo, i takvo da ni po čemu ne zaostaje veličinom ni za jednim od prijašnjih.
147 Multa quis posset alia ejusmodi recensere, atque adeo innumerabilia. Quamdam enim mulierem, quæ in vico Betabudison cum marito habitabat, meridie domi aliquando sedentem gravis invadit dæmon: et totos quidem sex menses cum eo colluctabatur, et marito morte graviorem vitam efficiebat. Cum itaque is eum casum ferret intolerabiliter, et nullam posset molestiæ invenire consolationem, constituit ad magnum confugere Euthymium: et cum sic furore percitam accepisset conjugem, cum ea venit ad monasterium. Quoniam verob non licet introire mulieribus, assidebat in vestibulo, faciens quæ poterat, jejunio utens et oratione, et singulis vesperis bibens ex capsæ sanctificatione, cum oleo lucernæ. Tertia autem consequenti nocte ei magnus apparens Euthymius ei dicit: Ecce sana facta es, vade in domum tuam, statimque et morbus est dissolutus, et cessavit insania, et domum mulier sana mente revertitur. Abillo autem tempore, utpote memor beneficii, quod a Sancto acceperat, quotannis veniebat ad monasterium, ipsumque limen et solum, quod est ante ingressum, et pulverem ipsum complectens, osculabatur, Fratresque invitabat ad convivium, et quam humanissime poterat, accipiebat. Et hoc quidem est ejusmodi, et quod nulli priorum edit magnitudine.
148 A ono pak svjedoči svojim jezikom i glasom i sam onaj koji je pretrpio nevolju i na Svecovu grobu postigao ozdravljenje, budući da je još živ u samostanu i jedan od onih monaha koji su u njemu. Ima naime u samostanu neki brat, rodom Galaćanin, imenom Prokopije. Taj je dakle Prokopije, dok je još boravio u građanskim metežima, bio opsjednut od zloga demona i imao ga je dugo kao sustanara koji je ono što je bilo unutra ispunjavao bukom, kako mi je sam ispripovijedao. Nakon što je pak, ostavivši svijet, pristupio samostanu i bio primljen u zajednicu braće te se poklonio škrinji moći, zli je demon odmah bio razobličen, kao svjetlo od tame, i izveden na vidjelo, te se spoznalo da je Prokopije opsjednut, trpeći sve ono što je svojstveno onima koji su tako pogođeni: tako da je često bio rastrgan i valjao se po zemlji; a osim toga imao je svezan jezik i nije mu bilo dopušteno ni govoriti kako je bio navikao: kojega i samoga liječi veliki Eutimije i oslobađa ga ujedno i od bolesti i ludila, i od spona jezika: kao što se sve do današnjega dana pokazuje nazočan u samostanu, ne samo zdrav i slobodan od svake bolesti, nego istaknut svakom umjerenošću i strpljivošću, i u njemu vukući slatki jaram Kristov prema svojim snagama.
148 Illud autem ipse quoque, qui subiit calamitatem, et ad Sancti sepulchrum consecutus fuit curationem, cum sit adhuc superstes in monasterio, et unus ex iis qui in eo sunt monachis, sua lingua et voce testificatur. Est enim quidam Frater in monasterio, genere Galata, nomine Procopius. Hic ergo Procopius cum adhuc in civilibus versaretur tumultibus, occupatus fuit a malo dæmone, et eum habuit diu simul habitantem, et ea, quæ intus erant, opplentem strepitu, sicut ipse mihi narravit. Postquam autem mundo relicto accessit ad monasterium, et a convertitu Fratrum fuit acceptus, et adoravit capsam reliquiarum, malus statim dæmon est convictus, tamquam lux a tenebris, et in apertum productus, et esse dæmoniacus cognitus est Procopius, omnia illa patiens, quæ sunt propria iis, qui sic sunt affecti: ut qui crebro disrumperetur, et humi provolveretur; et vinctam præterea haberet linguam, et nec sineretur quidem loqui, ut consueverat: quem ipsum quoque magnus curat Euthymius, et ab affectione simul et insania liberat, et a linguae vinculis: sicut in hodiernum usque diem ostenditur præsens in monasterio, non solum sanus et liber ab omni affectione, sed omni temperantia et tolerantia insignis, et in eo suave Christi jugum trahens pro viribus.
149 Ovomu bi slijedilo izložiti ono što se dogodilo onomu Kseniku. Dok smo mi naime jednom sjedili na ulazu u samostan i držali neku motiku u ruci i čistili, dođe ovaj s velikom bukom, kao neka oluja gonjen od zloga demona, i jasnim glasom vičući: Što imam ja s tobom, slugo Božji Eutime? Kamo me nasilno vučeš? Ne izlazim. Zatim ga pred vratima baci zli demon, i pade padom bijednim onima koji su gledali. Kad smo dakle s vratarom Babilom ustali i jedva ga podigli, vodimo ga k škrinji moći. On se pak još uvijek služio i sličnim glasovima, ovako vičući: Zašto me na silu kidate i razvlačite? Zašto me vodite k mojemu neprijatelju? Zašto me žestoko vučete k onomu koji me uvijek pali? O nasilja! Neću ići s vama, nego ću izići i neću više ostati. Nakon što smo pak veoma umorni stigli sa Ksenikom k samomu grobu Sveca, ponovno ga i obori demon: i pošto je svu onu noć proveo posve nijem, ujutro ustaje trijezan i zdrave pameti, nemajući ni najmanjih ostataka prijašnjega stanja. Kad smo dakle s njim sjeli za objed, za večerom ga upitasmo što mu se jučer dogodilo, i kako je ovamo došao, i što je vikao? A on govoraše da sve to ne zna, i da niti kako je ovamo došao niti što je vikao uopće nije znao. a 19. godine Justinijanove, Kr 348., opsjeo je Hozroje Stariji Edesu, u koje se vrijeme, ili odmah potom, dogodio ovaj unutarnji rat vojskovođa.b Da ženi nije dopušteno ući u lavru, prenosi isti u Životu sv. Ivana Šutljivoga. Slično o mandri sv. Šimuna Stilita spomenuto 5. siječnja.
149 His consequens fuerit ea persequi, quæ illi Xenico evenerunt. Nobis enim aliquando sedentibus in ingressu monasterii et ligonem quemdam in manu habentibus et purgantibus, advenit hic cum magno tumultu, tamquam procella quædam a malo actus dæmone, et clara voce exclamans: Quid mihi et tibi, Dei serve Euthymi? Quo me violenter trahis? Non exeo. Deinde eum ante fores projicit malus dæmon, ceciditque casu iis, qui videbant, miserabili. Cum ergo cum janitore Babyla surrexissemus, et vix eum sustulissemus, ad reliquiarum capsam eum deducimus. Ille autem adhuc similes quoque voces usurpabat, sic clamans: Cur me per vim divellitis et distrahitis? Cur me ad meum hostem ducitis? Cur me ad eum vehementer trahitis, qui me semper incendit? O violentiam! Non ambulabo vobiscum, sed egrediar, et non manebo amplius. Postquam autem ad ipsum Sancti sepulchrum cum Xenico multum defessi pervenimus, eum rursus quoque dejicit dæmon: et cum totam illam noctem mutus omnino transegisset, mane surgit moderatus et sanæ mentis, ne minimas quidem habens priorum reliquias. Cum itaque cum eo iniissemus convivium, inter cœnandum eum interrogavimus, quidnam heri ei accidisset, et quemadmodum huc venisset, et quidnam clamaret? Ille vero dicebat se omnia ignorare, et neque quemadmodum huc venisset, neque quid clamaret, se omnino scivisse.
a Anno Justiniani 19, Chr. 348, obsessa fuit a Cosroe seniore Edessa, quo tempore, aut proxime sequenti, hoc ducum intestinum bellum contigerit.
b Non licere mulieri in Lauram accedere tradit idem in Vita S. Joannis Silentiarii. Simile de Mandra S. Simeonis Stylitæ & Janu. memoratum.
Uklonjena letargija.
Lethargus sublatus.
Budući da je pak ovo takvo i što se tiče naravi čudesa ne ostavlja ništa što bi ga nadmašilo, ustupa samo onomu što se dogodilo u selu Betagabejaca, k čemu se sada okreće naš govor. Bio je naime u samostanu neki prezbiter, podrijetlom iz toga sela, imenom Ahtabije, koji je u njemu proveo četrdeset i pet godina i pokazao da valjano izvršava Kristove zapovijedi. Imao je pak i nekoga brata po rodu u selu a Tagabejaca: koje je udaljeno do dvanaestoga miljokaza od Gaze, koji nije činio ništa slično ili srodno bratu, Romana (tako se naime zvao), nego je živio raskošno i dokono. Kad mu je pak netko pozavidio na imetku, zločinački mu je spremao zasjede i pokušavao ga oteti. Kad je pak promašio cilj i bio ranjen još žešćim žalcem zavisti, dođe u Eleuteropol i protiv njega unajmi nekoga vračara, pribavljajući bijednik štetu drugoga za veliku cijenu. I on se poslužio onim vještinama koje je znao. Roman pak, kao onaj koji nije predvidio ništa od onoga što se spremalo, boravio je na polju; nimalo se ne čuvajući onih čaranja koja su se protiv njega kovala, i mučen također tjelesnom tromošću (budući da je Bog prekidao njegovu veliku nemarnost i vraćao njegov duh k revnosti i marljivosti, te je stoga dopustio da donekle bude pobijeđen zasjedama zloga, kao što će malo poslije pokazati ono što će se dodati), biva odnesen kući. Zatim, kad je zlo još žešće pritisnulo, on je ležao od vodene bolesti i bio je posve otpisan od liječničkoga umijeća. A oni koji su mu pripadali i prijatelji sjedili su uokolo, prolijevajući zbog njega posljednje suze rastanka.
Hæc autem cum sint ejusmodi, et quod ad miraculorum rationem attinet, nihil relinquunt quod ea superet, iis solis cedunt quæ facta sunt in vico Betagabæorum, ad quæ nostra nunc convertitur oratio. Erat enim quidam Presbyter in monasterio, ex'eo vico ortus, momine Achthabius, qui quadragintaquinque annos in eo peregerat, et Christi mandata se probe exequi ostenderat. Erat autem ei quoque quidam frater genere in vico a Tagabæorum: qui quidem ad duodecimum lapidem distat a Gaza, nihil fratris simili aut cognatum faciens, Romanus, (ita enim vocabatur) sed delicate vivens et otiose. Cum vero ei quidam invidisset facultates, ei per scelus parabat insidias, et eas conabatur auferre. Cum autem a scopo aberrasset, et vehementiori invidiæ stimulo esset consauciatus, venit Eleutheropolim, et adversus eum quemdam accipit præstigiatorem, alterius damnum miser magno comparans. Atque ille quidem usus est iis, quas sciebat, artibus. Romanus autem, ut qui nihil prævidisset eorum, quæ gerebantur, in agro degebat; nihil omnino cavens ea, quæ per ipsum struebantur maleficia, et laborans quoque veterno corporis, (utpote quod Deus ejus magnam interrumperet socordiam, et ejus animum ad studium reduceret et diligentiam, et ideo permisisset, ut aliquantum vinceretur a maligni insidiis, ut paullo post ostendent ea, quæ subjungentur) domum refertur. Deinde cum malum vehementius incubuisset, ille quidem jacebat hydropicus et plane erat desperatus ab arte medicorum. Qui autem ad eum attinebant et amici, circumsidebant, ultimas separationis lacrymas propter eum emittentes.
151 Kad je on dakle bio tako veoma teško pogođen i očekivao samu smrt, otvorivši jedva i posve mutno oči, tako da se jedva moglo razaznati, moli one koji su bili nazočni da se malo povuku: i sam ostavljen i okrenut zidu, kao nekoć onaj veliki Ezekija, u skrušenosti srca ovako se pomolio: Bože nad vojskama, koji si rekao: Kad se obratiš i uzdahneš, tada ćeš biti spašen; sam pogledaj na me, i iz ove nužde i nevolje koja me pritišće izbavi me. U međuvremenu pak, kad mu je pao na pamet, zazivao je velikoga Eutimija protiv ove bolesti, i prinosio ga Bogu kao zagovornika, i po njemu molio da bude oslobođen.
151 Cum hic ergo ita esset gravissime affectus, et ipsam mortem expectaret, cum vix et obscure admodum, ut vix cerni posset, oculos aperuisset, orat eos, qui aderant, ut paullulum secederent: ipseque solus relictus, et ad parietem conversus, sicut ille magnus aliquando Ezechias, in contritione cordis talia est precatus: Deus exercituum, qui dixisti, Quando conversus ingemueris, tunc eris salvus; ipse respice super me, et ab hac, quæ me comprimit, necessitate et calamitate eripe. Interea autem cum in mentem venisset, magnum vocabat Euthymium adversus hanc affectionem, et eum Deo offerebat intercessorem, et per ipsum rogabat ut liberaretur.
152 Zatim, kao da je bio u zanosu, vidi nekoga po odjeći monaha, sijedih vlasi, kako stoji uza nj i govori: Što želiš da ti učinim? I on, podijeljen između straha, reče, i radosti, upita: Tko si ti, Gospodine? A Eutimije reče: Onaj kojega si sam nedavno zazvao: i nemoj se nimalo bojati moga izgleda, nego da vidim od čega patiš i koji je dio tijela primio nevolju. Kad je pak pokazao trbuh, on, podigavši svoje sastavljene prste i služeći se njima kao mačem, rasiječe ono što je na trbuhu bilo oteklo, i onu bolest izluči i razlije, i iz trbuha izvuče kao neku pločicu načinjenu od kositra, koja je imala neke znakove, te je na stolu stavi pred njegove oči. Zatim, kad je rukom spojio rez i pomazao ga, te učinio dio cijelim i zdravim, potom mu izloži cijeli događaj: zavist nastalu iz bogatstva, unajmljivanje vračara, zazivanje demona. Tebe pak ni tako, reče, ne bi pobijedile spletke neprijateljeve, da sam nisi pružio povod. Evo naime, koliko je vremena otkako se nisi pobrinuo ni doći u crkvu, ni pristupiti neoskvrnjenim sakramentima: nego si živio bez brige i skrbi, što se ticalo tvoje duše? Budući da je dakle Bog potaknut milosrđem prema tebi, odsada pazi na samoga sebe i nemoj više zanemarivati brigu za svoje spasenje.
152 Deinde cum fuisset veluti in ecstasi, videt quemdam vestitu monachum, pilis canum, adstantem et dicentem: Quid vis tibi faciam? Et ille quidem metu, inquit, et gaudio divisus, interrogavit: Quis tu es Domine? Euthymius autem dixit: Quem ipse nuper vocasti: neque meum adspectum quidquam extimescas, sed videam quid patiaris, et quænam pars corporis acceperit calamitatem. Cum autem ostendisset ventrem, ipse conjunctos suos erigens digitos, et his utens tamquam gladio, scindit id quod ventris intumuerat, et affectionem illam excernit, et diffundit, et ex ventre educit veluti quamdam laminam ex stanno factam, quæ quosdam habebat characteres, eamque in mensa subjicit ejus oculis. Deinde cum manu conjunxisset scissuram et inunxisset, integramque partem effecisset et sanam, deinceps ei totum actum refert: ex opibus exortam invidiam, malefici conductionem, dæmonum invocationem. Te autem ne sic quidem, inquit, vicissent hostis machinationes, nationes, nisi ipse ansama præbuisses. Ecce enim, quantum est tempus, ex quo nec ad ecclesiam venire curasti, nec ad intemerata accedere Sacramenta: sed vixisti sine cura et sollicitudine, quod ad tuam quidem pertinebat animam? Quoniam ergo tui Deus motus est misericordia, deinceps attende tibiipsi, et ne tuæ salutis curam amplius negligas.
153 Čim je to čuo Roman, i odmah ustade zdrav, pošto je oteklina koja je bila u trbuhu već splasnula: i sazvavši svoje najbliže, navijesti im i Svecov dolazak, i ono novo i neobično rasijecanje prstima, i cijelo, da jednom riječju kažem, viđenje. Zatim pak prijeđe i k nama, te i poglavaru samostana, i bratu Ahtabiju, i svima nama to ispripovjedi. A onoga dana u koji se dogodilo čudo sve do današnjega dana slavi najveći blagdan i svake godine zahvaljuje Svecu. Ali ovo je dakle takvo. a Zar Tabata, ili Tabaha, ili Tabasa, domovina sv. Hilariona, selo udaljeno oko pet milja od Gaze? O kojem govori sv. Jeronim u njegovu Životu 21. listopada.
153 Hæc ubi audiisset Romanus, et statim surrexit sanus, cum tumor qui erat in ventre, jam esset perspiratus: et convocatis suis necessariis, eis et Sancti adventum, novamque illam et alienam per digitos dissectionem, et totam, ut semel dicam, renuntiavit visionem. Deinde vero ad nos quoque transiti, et Præfecto monasterii, et fratri Achthabio, et nobis omnibus hæc narravit. Eo autem die, quo factum miraculum, maximum in hodiernum usque diem festum celebrat, et quotannis Sancto agit gratias. Sed hoc quidem est hujusmodi. a An Thabatha, seu Tabacha, aut Tabasa, patria S. Hilarionis, vicus circuler quinque millia a Gaza distans? de quo S. Hieronymus in ejus Vita 21 Octob.
Krivokletnik i kradljivac kažnjeni.
Perjurus et fur puniti.
Ono pak što sada govor kreće kazati, bojim se da se mnogima ne učini nevjerojatnim i ne sasvim sukladnim njegovim običajima i blagosti: toliki pokazuje žar i tako savršenu revnost protiv onih koji se krivo kunu. Ima naime neko selo prema istoku sunca, udaljeno od lavre Farana deset stadija, koje se i samo zove Faran: koje, kako smatram, nije primilo nadimak, nego je samo radije dalo ime lavri. A neki muž, imenom Kirijak, podrijetlom iz njega, pasao je stado: i dok je pasao stado po onim pustinjama, od nekoga koji je bio podrijetlom iz istoga sela, koji je i sam bio siromah, povjerava se njegovoj vjeri drugih deset ovaca po broju, da ih pase zajedno sa svojima. Kad je pak prošlo prilično vremena, siromah bi doveden u tako neumoljivu nuždu da, nemajući ništa drugo, odmah pogleda na stado i morade ga prodati. Budući da je pak Kirijak bio zla duha, kako se čini, i ni malomu dobitku nije pretpostavio istinu, vraćao je samo osam, i tvrdio da ih je toliko od početka primio. Kad je pak onaj tražio druge dvije povrh tih, Kirijak je poricao, i stvar im je vodila k prepirci, te su obojica među sobom vodila veliku svađu.
Quod autem jam dicere aggreditur oratio, vereor ne videatur multis incredibile, ejusque moribus et clementiæ non satis congruere: tantum ostendit ardorem et tam perfectum zelum in eos qui pejerant. Est enim quidam vicus ad solem orientem, a Laura Phararum distans decem stadia, qui ipse quoque vocatur Pharan: qui quidem non cognomen, ut arbitror, accepit, sed ipse nomen potius Lauræ dedit. Vir autem quidam, nomine Cyriacus, ex eo ortus, pascebat gregem: et cum gregem pasceret per illas solitudines, a quodam qui erat ortus ex eodem vico, qui ipse quoque erat pauper, ejus fidei creduntur oves aliæ decem numero, ut eas una cum suis pasceret. Cum autem aliquantum temporis intercessisset, redactus est pauper ad necessitatem adeo inexorabilem, ut cum nihil haberet aliud, ad gregem statim respiceret, et necesse haberet eum vendere. Cum vero mali esset animi, ut videtur, Cyriacus, et nec parvo quidem lucro præferret veritatem, octo solas reddebat, et tot se ab initio accepisse asserebat. Cum is autem duas alias ultra eas peteret, inficiabatur Cyriacus, et res eis tendebat ad contentionem, et ambo inter se magnam agitabant seditionem.
153 A neki suci uzeti među njima ponudiše prisegu onomu koji bi htio prisegnuti, da se na taj način među njima izgladi spor. Kad je pak Kirijak odlučio prisegnuti, siromah je od njega zahtijevao prisegu po škrinji moći velikoga Eutimija: i već im je bio određen dan, te će po njoj samoj prisegnuti ili radije krivo prisegnuti, silazio je sa siromahom u samostan. Kad su pak stupili na onaj put koji iz Jeruzalema vodi u Jerihon i kad su već vidjeli samostan, videći siromah Kirijaka posve predana krivokletstvu i kao da na vrhu jezika drži prisegu, i obuzet strahom, upravo kao da će sam prisegnuti ili krivo prisegnuti, reče: Hajde, brate, vratimo se. Nama je naime za stvaranje povjerenja dovoljna i sama spremnost na prisegu, niti treba išta više dodavati. Kad je on to rekao, molio ga je da se ne kune. On pak nije podnosio, nego je smatrao da čini besmislicu ako i samim činom ne izvrši krivokletstvo. Nakon što je dakle ušao u samostan i počinio ono teško nedjelo pred škrinjom moći te doveo krivokletstvo do kraja; on je, kao onaj koji je uistinu bio bezuman, rekao u srcu svome: Nema Boga: ili radije sam zaboravivši Boga, smatrao je da će i njemu ostati skriven.
153 Quidam vero arbitri inter eos accepti, ei qui vellet jurare, detulere jusjurandum, ut ea ratione inter eos componeretur controversia. Cum autem statuisset jurare Cyriacus, pauper ab eo exigebat jusjurandum per capsam reliquiarum magni Euthymii: et jam fuerat eis quidem dies præstitutus, et per illam ipsam juraturus vel potius pejeraturus, descendebat cum paupere ad monasterium. Cum vero ea via ingrederentur, quæ ab Hierusalem fert in Hiericho, et jam ab ipsis videretur monasterium, videns pauper Cyriacum totum perjurio deditum, et veluti in summa lingua habentem jusjurandum, et timore affectus, perinde ac si ipse esset juraturus aut pejeraturus, Age, inquit, Frater, revertamur. Nobis enim ad fidem faciendam sufficit vel sola ad jurandum propensio, nec oportet aliquid amplius adjicere. Hæc cum ille quidem dixisset, rogabat eum ne juraret. Is autem non ferebat, sed nisi etiam perjurium re ipsa perficeret, putabat se rem absurdam facere. Postquam ergo ingressus est monasterium, et grave illud perpetravit adversus capsam reliquiarum, et ad finem deduxit perjurium; ille quidem, ut qui esset revera insipiens, dixit in corde suo. Non est Deus: vel potius ipse Dei oblitus, existimabat fore ut eum quoque lateret.
156 I tada se vratio kući, ludo radostan kao zbog nekoga prirasta dobitkom koji je stekao krivokletstvom. Sutradan pak on je ležao budan u postelji oko ponoći: i učini mu se da se, pošto su se vrata njegove kuće sama od sebe otvorila, približava neki stari monah s petoricom mlađih, držeći u desnoj ruci štap, a obilnim svjetlom obasjavajući cijelu kuću, i gledajući ga strašnim pogledom, strogim glasom govori: Što si se dakle, luđače, usudio protiv Eutimijeve škrinje? A njega, kad su mu usta bila stegnuta i nije mogao naći ništa čime bi se opravdao, nego mu je jezik bio sputan kao u gluha, zapovjedio je onima koji su bili oko njega da ga predaju na kažnjavanje. Zatim, kad su ga četvorica rastegla, predao je petomu štap u ruku i naložio da ga snažno izudara, da ne bude preziratelj Boga, ni krivokletnik, ni varalica tuđega. Nakon što se pak činilo da je dobio dovoljno udaraca, zadržavši ruku mladića, uhvati ga za kosu i reče: Zar ne znaš, bezbožniče, da postoji Bog koji to sudi na zemlji? Evo pak ove noći od tebe traže dušu. A ono što si nepošteno oteo, čije će biti? Zbog toga ti je pak nanio ovu kaznu, da iz toga drugi postanu bolji i izbjegnu onu pogibelj koja prijeti od krivokletstva, ili radije samu prisegu uopće, pa makar htjeli reći istinu.
156 Et domum quidem tunc est reversus, veluti quadam accessione stulte lætus lucro quod fecerat ex perjurio. Postridie autem ipse quidem in lecto jacebat vigilans circa mediam noctem: ei vero videbatur, ostio domus suæ sponte aperto accedere quidam senex monachus cum quinque junioribus, manu quidem dextera virgam tenens, plurima autem luce totam domum illustrans, terribilique eum adspectu intuens, austera voce dicere: Quidnam ergo, o stolide, ausus es adversus capsam Euthymii? eum autem, cum illi esset os obstrictum, et nihil invenire posset, quo se excusaret, sed perinde ac surdus lingua esset impédita, iis qui circa se erant jussisse tradi puniendum. Deinde cum quatuor eum distendissent, quinto virgam in manum tradidisse, et mandasse ut eum valide verberaret, ut non esset Dei contemptor, nec perjurus, neque fraudator alienorum. Postquam vero visus est habere satis plagarum, cum manum repressisset adolescentis, eum apprehendit capillis, et ait: Num nosti, o impie, esse Deum, qui hæc in terra judicat? Ecce autem hac nocte a te animam petunt. Quæ vero improbe abstulisti, cujus erunt? Propterea autem hoc tibi intulit supplicium, ut ex eo evadant alii meliores, et id, quod ex perjurio imminet, periculum fugiant, vel potius ipsum omnino juramentum, etsi vera sint dicturi.
157 Kad je on to zaprijetio Kirijaku i rekao, odmah ode s onima koji su bili oko njega. A on sam, i viđenjem smeten, i inače ne mogavši podnositi boli nanesene udarcima, posluži se oštrijim glasom i pozva one koji su bili blizu, te pokaza rane, i otvoreno prizna krivokletstvo, i pred njima oplaka svoju nesreću. Zatim ih zamoli da ga odnesu k Svecovoj škrinji, govoreći: Možda će onaj koji je zadao ove nepodnošljive udarce lakše izliječiti, budući da je učenik onoga kojemu je urođeno radije činiti dobro nego kažnjavati. Jer protiv takvih boli jedva bi dostajale ruke liječnika. Kad su pak oni to čuli i vidjeli kakve je teške udarce primio, i sami su bili obuzeti ne malim strahom, ali ipak popuštajući njegovoj želji, ovako smisle način da ga iznesu. Napune dvije vreće pljevom, i kad su ih ravno poprijeko stavili na nekoga magarca, polože ga zatim u sredinu i odnesu u samostan i k škrinji. Kad su nam oni ispripovjedili sve što mu se dogodilo i pokazali rane koje je primio na leđima, uliju tolik strah braći da nitko otada niti je sam dopuštao komu da se kune po Svecovoj škrinji, niti je, koliko je bilo do njih, drugomu nudio prisegu.
157 Hæc cum ille Cyriaco minatus esset et dixisset, statim recessit cum iis qui erant circa ipsum. Ipse autem et visione conturbatus, et alioqui cum ferre non posset dolores allatos ex plagis, voce usus est acutiore, et vocavit eos qui prope erant, et plagas ostendit, et perjurium plane est confessus, et apud eos suam deflevit calamitatem. Deinde eos rogavit, ut ferretur ad Sancti capsam, Forte dicens, is qui has plagas inflixit intolerabiles, facilius curaverit, cum sit illius discipulus, cui est inuatum benefacere potius, quam punire. Nam adversus tales dolores medicorum manus vix suffecerint. Illi autem cum hæc audivissent, et quam graves etiam plagas accepisset spectassent, et ipsi quoque non levi essent metu affecti, ejus tamen cedentes desiderio, ejus exportandi sic rationem ineunt. Implent duos saccos palea, cuque eos cuidam asino ex transverso recte imposuissent, eum deinde imponunt medium, et ad monasterium et ad capsam deferunt. Qui cum omnia, quæ ei evenerant, nobis narrassent, et quas in tergo acceperat plagas ostendissent, tantum Fratribus metum immittunt, ut nullus exhinc neque ipse sineret aliquem jurare per Sancti capsam, neque, quantum in eis esset, alii jusjurandum deferret.
158 Kad su pak oni tada kod nas proveli jedan dan, vidjevši da je Kirijak lišen i tanke i slabe nade u život i da gleda prema smrti, budući da mu se utroba izlila, a usta nisu mogla ni najmanje zadržati povraćanje, podignu ga i odnesu natrag kući. A on, jedva preživjevši onu noć, umre sutradan.
158 Illi autem cum tunc apud nos diem unum transegissent, cum vidissent Cyriacum vel tenui et imbecilla spe vitæ esse privatum, et ad mortem spectare, cum venter ejus defluxisset, et os ne tantillum quidem posset vomitum reprimere, eum tollunt, et domum rursus referunt. Is vero cum illa vix nocte vixisset, mortuus est postridie.
159 U ono pak vrijeme i neki strani putnik, primljen na gostoprimstvo u samostanu, kad je radi molitve pristupio u crkvu i razgledao sve što je u njoj bilo, u ponoć prišavši grobu Sveca, srebrnu a χέσην koja je stajala nad njim odnosi ne samo neopranim, kako se kaže, nego uistinu i svetogrdnim rukama, te noću potajno iziđe a da ga nitko nije vidio. Od svih pak onih koji su bili u samostanu nitko nije otkrio prijevaru, nego se nije znalo što je učinjeno. Ujutro pak Prokopije, koji je bio na čelu vrata, koji je i prije od Sveca bio postigao veliko ozdravljenje, odmaknuvši se malo od ulaza, nađe onoga stranca (o čuda!) nekako pričvršćena poput stupa. Zbunjen dakle u duhu i ne znajući što bi učinio, otkrije tajnu vrataru. A on ga uvede u samostan; i učini da pred svom nazočnom braćom prizna čudo. Pripovijedao je pak nešto novo i gotovo nevjerojatno. Govorio je naime da je oko ponoći ukrao onu srebrnu χόνην: da je odmah izišao sa životinjama samostana i noću zatim brzim korakom prevalio put ne manji od trideset stadija, a da nikako nije prešao granice samostana, nego da je u zoru bio nađen pred njim samim kao svezan i kao onaj koji se nije mogao ni najmanje pomaknuti. Lopova je naime nekako svezalo ono što je krađom bilo oteto, i činilo da ostanu oni koji su pretrpjeli krađu. Mi smo se svi zbog toga zapanjili i divili se ovoj velikoj Svecovoj moći. Kad smo dakle primili svetu χόνην i mužu (jer bio je siromah) dali što je bilo dovoljno za popudbinu, otpustili smo ga da ode kući. a χόνη lijevak, čini se da se razumije ampula, ili slična posudica namijenjena žrtvi.
159 Illo autem tempore externus quoque quidam peregrinus in monasterio hospitio acceptus, cum precandi gratia in templum accessisset, et quæ in eo erant omnia esset contemplatus, media nocte sepulcrum Sancti subiens, quæ supra id stabat, a χέσην argenteam, non illotis solum, ut dicitur, sed etiam profanis revera aufert manibus, noctuque clam a nemine conspectus egreditur. Ex iis autem omnibus, qui erant in monasterio, nullus dolum deprehendit, sed ignorabatur id quod factum fuerat. Mane vero, qui januæ præerat Procopius, qui etiam a Sancto consecutus fuerat magnam prius curationem, ab aditu parum progressus, invenit externum illum, (o miraculum) quodam modo instar columnæ affixum. Animo itaque perplexus, et nesciens quid ageret, aperit arcanum janitori. Ille autem introducit quidem eum in monasterium; efficit vero ut omnibus Fratribus præsentibus fateatur miraculum. Narrabat autem aliquid novum novum et prope non credendum. Dicebat enim, se circa mediam quidem noctem argenteam illam χόνην surripuisse: statim vero egressum esse cum bestiis monasterii, et noctu quidem deinceps celeri pede iter esse ingressum non minus quam triginta stadia, nequaquam autem transiisse fines monasterii, sed diluculo ante ipsum fuisse inventum tamquam vinctum, et qui ne minimum quidem moveri poterat. Furem enim quodammodo vinxerat id, quod furto surreptum fuerat, et faciebat manere eos, qui furtum sustinuerant. Nos omnes propter hæc obstupuimus, et hanc Sancti magnam virtutem mirati sumus. Cum ergo sacram χόνην accepissemus, et viro (pauper enim erat) quod satis erat viatici dedissemus, dimisimus eum domum discedere. a χόνη infundibulum, ampulla videtur intelligi, aut simile vasculum sacrificio destinatum.
POGLAVLJE XXVIII. Epilog. Razlog pisanja.
CAPUT XXVIII. Epilogus. Caussa scriptionis.
Ovo je od velikoga Oca Eutimija malo od mnogo toga što smo i sami vidjeli i što smo čuvši primili; da niti život koji je proveo u tijelu, niti čudesa koja su po njemu učinjena nakon preminuća ne budu nepoznata potomcima; budući da se oboje međusobno slaže i lijepo međusobno povezuje. Jer takva djela učinjena nakon smrti ne mogu biti drugoga, osim onoga koji je pokazao takav život na zemlji: niti bi drugi proveo takav život, osim onoga koji je nakon smrti slavan po takvim čudesima. Ja naime, koji sam i sam od njega postigao mnoge milosti i bio obdaren mnogim dobročinstvima od njega na tijelu i duši, kad sam vidio da njegova škrinja neprestano obiluje mnogim čudesima, i u sebi sam se uvijek divio i razmišljao kako je zadobio toliko pouzdanje kod Boga, te mi se duh poticao žestokom željom da točno doznam kakav je bio njegov život i kakvo je bilo njegovo vježbanje u kreposti, odakle mu je bila tolika prisnost i povezanost s Bogom.
Hæc sunt magni Patris Euthymii pauca ex multis, quæ et ipsi vidimus, et quæ auditione accepimus; ut nec vita quam egit in carne, nec quæ post decessum facta sunt ab eo miracula, ignota sint posteris; quoniam utraque inter se conveniunt, et pulchre inter se cohærent. Res enim ejusmodi factæ post mortem non possunt esse alterius, nisi ejus qui talem vitam ostendit super terram: neque alius talem vitam egisset, nisi is, qui post mortem talibus est clarus miraculis. Ego enim, qui ipse quoque sum ab eo multas consecutus gratias, et multis ab eo beneficiis affectus in corpore et anima, cum viderem ejus capsam assidue multis scatere miraculis, et apud me semper mirarbar, et cogitabam, quomodo ad Deum tantam assecutus sit fiduciam, et incitabatur animus vehementi desiderio accurate sciendi, quænam fuisset ejus vita; et quænam in virtute fuisset exercitatio, ut undenam ei tanta fuisset cum Deo familiaritas et conjunctio.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.