Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Eutimiju Velikom, igumanu u pustinji svetoga Grada

DE S. EUTHYMIO MAGNO, HEGUMENO IN EREMO SANCTÆ CIVITÀTIS

Sadržaj (33)
  1. § II. Eutimijeva svetost, dan rođendana za nebo.
  2. § III. Životopis sv. Eutimija.
  3. § IV. Dob sv. Eutimija, učenika, nasljednika i šestorice jeruzalemskih patrijarha.
  4. Ćirilov predgovor,
  5. Iz staroga latinskog rukopisa.
  6. Napisao monah ćiril, preveo Gentian Hervet,
  7. Rođenje i odgoj sv. Eutimija.
  8. Nauke. Svećeništvo. Anahoretski život.
  9. Povlačenje u špilju. Podignut cenobij sv. Teoktista.
  10. POGLAVLJE IV. Obraćenje vojskovođe Aspebeta, njegova sina Terebona i njegove obitelji.
  11. Bijeg u pustinju Ruban, zatim u Zif. Sagrađen drugi samostan.
  12. Povlačenje u novu špilju. Sagrađena lavra.
  13. Žito umnoženo po Božjoj volji. Neposlušni kažnjen.
  14. Nepostojanost Marona i Klemacija ispravljena.
  15. Revnost vjere protiv Nestorija. Druge kreposti.
  16. Proroštva. Ozdravljenja.
  17. Kiša isprošena s neba.
  18. Obrana vjere i Kalcedonskog sabora.
  19. Povratak carice Eudokije od krivovjerja na pravovjernu vjeru.
  20. Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
  21. Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.
  22. Razna djela milosrđa. Smrt carice Eudokije.
  23. Djela i smrt sv. Teoktista: i drugih Eutimijevih učenika.
  24. Prethodno naviješteni dan njegove smrti od sv. Eutimija i Domicijanov.
  25. Smrt Eutimija i Domicijana. Ukop.
  26. POGLAVLJE XX. Povod pretvaranja lavre sv. Eutimija u općinstvo (cenobij).
  27. POGLAVLJE XXI. Gradnja općinstva (cenobija).
  28. Tri prva nasljednika sv. Eutimija. Mir Crkava. Ulje sv. Eutimija.
  29. POGLAVLJE XXIV. Svetogrdnost kažnjena.
  30. POGLAVLJE XXV. Oslobođeni opsjednutnici.
  31. Uklonjena letargija.
  32. Krivokletnik i kradljivac kažnjeni.
  33. POGLAVLJE XXVIII. Epilog. Razlog pisanja.

Proroštva. Ozdravljenja.

Njega je veoma želio vidjeti Anastazije, čijoj je vjernosti bila povjerena čuvanje svetih posuda svetoga Uskrsnuća, i bio je korepiskop, a bio je ujedno učenik i nasljedovatelj sv. Pasarijona. Kad je dakle bio obuzet tolikom željom da ga vidi, a Fidu,b biskupu Jaffe, i Kozmi, čija je dužnost bila čuvati križeve, povjerava tu lijepu čežnju. I kad je njih uzeo, štoviše i nekoga drugogac Fida, nećaka biskupa Fida (a bio je on još mladić po dobi i uvršten u zbor čitača, koji je to također predao i ispripovjedio redovniku Kirijaku), s njima polazi k velikomu Eutihiju. Pošto su pak već bili blizu lavre, drugima doduše, jer još nisu bili stigli, bili su nepoznati, ali Eutihiju ih je na neki tajanstven način otkrio Duh.

Duh. Kad je dakle odmah pozvao ekonoma lavre Krizipa: Neka ti budu spremne, kaže, stvari koje su potrebne za primanje gostiju. Jer gle, zajedno s tvojim bratom dolazi k nama i patrijarh.

61 Kad su pak oni već stigli, obuzet nekim božanskijim razmatranjem, veliki Eutihije razgovarao je i raspravljao s Anastazijem kao s jeruzalemskim patrijarhom. I svi koji su bili nazočni doduše su se čudili, a i sam Krizip, zapanjen i naginjući se Eutihijevu uhu: Ali kod nas nije patrijarh, kaže, o poštovanja vrijedni oče, nego je ovo čuvar svetih posuda Anastazije. Vidiš li kakva je njegova odjeća? pokazujući njegove haljine, a one su bile sjajne i svilene, koje, kaže, nije dopušteno da obuče jeruzalemski patrijarh. Dok se pak na neko vrijeme suzdržao starac i kao došao k sebi: Ali vjeruj mi, sine, kaže; ovoga sam vidio odjevena u bijelu haljinu, i kakvom priliči da se odjene patrijarh, i smatram da nisam prevaren; nego ono što je Bog unaprijed znao, to će i dovesti do kraja. Jer su Njegovi darovi neopozivi. On je dakle to doduše rekao dok su mnogi slušali, i uslijedio je ishod događaja.

62 Onaj Terebon, koji je rodom bio Saracen, živeći sa ženom nerotkinjom, nije rađao djece, što je uistinu činilo da mu život nipošto nije životan i bilo je uzrok nepodnošljive boli. Dolazi tako jednoga puta sa ženom k čudesnomu Eutihiju, moleći, preklinjući, ne propuštajući ništa od onoga što može pokrenuti na samilost, da se on oslobodi naravnoga nedostatka i da se njoj otvori utroba za rađanje. A on, kad je triput nad njima načinio znak križa i zatim pokrio onu kamenu utrobu: Idite, kaže, radosni u Gospodinu. On vam naime daje da budete viđeni kao očevi triju sinova. A oni, polažući pouzdanje u riječ kao u samu stvar, otišli su puni radosti. Već je pak bilo došlo i vrijeme porođaja, i najprije rađa nekoga Petra, oca Terebonova, koji je to istinito i otvoreno ispripovjedio Eutihijevim bliskima. Kad je pak nakon toga prošlo mnogo vremena, istinito Eutihijevo obećanje dalo je Terebonu i druga dva brata.

63 Bio je u lavri brat, rodom Rimljanin, imenom Emilijan, koji je vršio dobar život, a skromnost i umjerenost je i sama mladost ponajviše prigrljivala. Njemu je jedne noći, kad je bio Gospodnji dan, neprijatelj iz tijela pokrenuo težak rat. Kad je očajavao da će se moći trajno oduprijeti, popustio je i podlegao mislima. Dok je tako bio i bio opsjednut onim duševnim nemirom, ujutro izlazi u susret svecu koji je dolazio na sinaksu. Iz njega je pak izlazio neki odvratan miris koji je onomu velikomu označavao onaj teški duševni nemir. Kad ga je dakle božanski Eutihije namirisao i spoznao zasjede, ukori zloga zloduha koji mu je zadavao nevolju. I odmah je brat doduše ležao na zemlji, grčeći se, trgajući se i trzajući, te pljujući pjenu iz usta.

64 K njemu su pak došli i mnogi redovnici. Kad je dakle veliki Eutihije zapovjedio da se donese svjetlo, zato što je mjesto bilo mračno i tamno,d Gledajte brata, o oci, kaže im, gledajte onoga koji je od dječaštva ustrojio život s kreposti i brinuo se o umjerenosti; zato što je malo podlegao tjelesnim mislima, leži sada svima nama kao žalostan prizor. Stoga svaki mora sa svom budnošću čuvati svoje srce, da nas ne prevari neprijatelj prikradajući se kroz kakvu utvaru i strmoglavi u ponor propasti. Jer ako u nama bude pobuđena kakva besmislena misao koja nas potiče na sramotnu požudu, i mi se ne potrudimo odmah je pobijediti, nego je samo sklono primimo u duh, nećemo biti slobodni od grijeha, nego, premda tijelom nipošto ne počinimo bludnosti, ipak ćemo biti suđeni kao da smo već u duhu počinili preljub.

65 Zatim im pripovijeda nešto takvo za što je govorio da mu je preneseno od nekih egipatskih staraca. Bio je netko u gradu, po izgledu života svima divljenja vrijedan, za kojega se i vjerovalo da je sebi pribavio veliku bliskost s Bogom; ali uistinu često ranjavajući samoga sebe skrivenim pokretom srca, dajući pristanak pokvarenim mislima, tako da je, premda ne samim djelom, ali u misli lako griješio. Napokon ga zahvaća teška bolest i već doveden do posljednjega daha ispuštao je dušu. U cijelome gradu nastaje silno jadikovanje; oplakuje ga svaka dob; svi žele, ako je moguće, umrijeti za njega, smatrajući da je bolje to podnijeti nego gledati odlazak veoma glasovita čovjeka. U međuvremenu neki motritelj ulazi u grad, opaža onu tešku i javnu žalost, čuje puk kako ga s vapajem ovako doziva: O sveče! O oče! O Spasitelju naš, po čijoj smo molitvi Bogu imali biti spašeni! Kakva će nam ostati nada spasenja? Kakva sigurnost poslije njega? Slušajući to i gledajući, i sam marljivo žuri k njemu, potaknut željom da od njega postigne kakvu molitvu ili blagoslov. Kad je pak pristupio bliže, vidi doduše prvake građana, sveti kler, i samoga biskupa, svi noseći u rukama baklju i iščekujući svečani sprovod tijela. Kad je pak malo odmaknuo mnoštvo i ušao k onomu koji je ležao, nalazi ga još kako pomalo diše, a unutarnjim očima vidi prizor i za gledanje strašan i za slušanje žalostan. Činilo mu se naime da vidi nekakav ognjeni trozubac kako prodire do njegova srca i odatle (jao!) silovito i okrutno čupa dušu, a zatim i da čuje glas odozgo: Kao što ona duša ni jedan jedini dan nije dopustila da mirujem, tako ni ti nećeš prestati da je razdireš, okrutno rastržeš i mučiš.

66 Kad je to Eutihije iznio nazočnoj braći, zatim ih je počeo opominjati, savjetujući da budu budni i uvijek spremni na odlazak duše. Neka nam bude, kaže, ovaj Emilijan za primjer; kojega je Bog zato dopustio da tako sramotno i jadno u očima svih bude pritisnut od okrutnoga zloduha nečistoće da biste vi postali bolji i iz njegove kazne izvukli dobit. Uostalom, kaže, pomolimo se Bogu da se on oslobodi od takvih zasjeda. I on je doduše odmah molio za brata. A mjesto je odmah bilo puno nekoga odvratnoga mirisa, kao kakva gorućeg sumpora; i za onim odvratnim mirisom uslijedio je glas govoreći: Ja sam duh bludnosti, i zatim je brat ustao umjeren i zdrava uma, tako da je od toga samoga vremena postao kao božanski apostol, posuda izabrana.

a Ovaj Fid potpisao je Efeški sabor godine Kristove 431.
b O ovoj palestinskoj luci još uvijek glasovitoj opširnije govori Quaresmius u 4. knjizi, 1. hodočašću, 1. poglavlju.
c O ovome niže češće, osobito u 20. poglavlju. Napokon je postao biskup grada Dora, br. 122.
d Sljedeće nedostaje kod Lipomana i Surija. Iz grčkoga rukopisa mi smo umetnuli.
e Da se to nije dogodilo u Egiptu, nego kod sv. Eutihija, tvrde Meneji i Nicefor gore u prolegomenima, br. 6. i 11.

Kiša isprošena s neba.

Oko toga pak vremena, dok je zemlja trpjela od suše zbog toga što nije padala kiša, tako da je doduše nebo nad glavom bilo, kako je rečeno, mjedeno, a zemlja odozdo željezna, i cisterne koje su bile u lavri bile su iznutra suhe i pune prašine, bili su veoma ožalošćeni braća, te pristupajući s velikim k Teoktistu, molili su velikoga Eutihija (znali su naime kolika je njegova pouzdanost kod Boga) da molitvama otvori nebo i odatle donese vodu k njima koji su na čudesan način trpjeli od suše.

Jr 4, 18. A on to nije primao u duh, nazivajući tu stvar Božjom stegom i rasplamsalom žestinom uvedenom zbog grijeha. Jer tvoji putovi, kaže božanski Jeremija, i tvoja nastojanja učinili su ti to, i zato možda ni mene neće uslišati kad molim Njegovu dobrotu. Jer ne moli, kaže opet isti prorok, za ovaj narod i ne prosi za njih, jer te neću uslišati. I to doduše božanski Eutihije, odgađajući da o tome moli Boga, zbog svoje izvanredne skromnosti.

68 Kad se pak pojačavao bič, a suša i nedostatak kiše uzimali maha, i zatim su i okolna sela bila pritisnuta težom potrebom, jer je bio osmi dan svetih Bogojavljenja i već je bio došao određeni dan u kojem je on izlazio u prostranu pustinju, nebrojeno mnoštvo slijeva se k njemu, držeći u rukama križeve i zazivajući a Kyrie eleyson, to jest Gospodine, smiluj se, po običaju, ne samo ustima nego i usnama srca. A on, ganut njihovim molitvama, izlazi k njima govoreći: Meni doduše, o sinovi, nema nikakve pouzdanosti kod Boga ni smjelosti da mu se slobodno obratim, kao onomu koji sam grešnik i više nego itko drugi imam potrebu za Njegovom blagošću; a osobito u ovakvo vrijeme Njegove srdžbe na nas bila bi prevelika moja smjelost da prinosim molitve Bogu koji, kako kaže božanski Izaija, daje kruh nevolje i vodu tjeskobe, koji otvara i neće biti onoga tko bi zatvorio, i zatvara i neće biti onoga tko bi otvorio. Jer naši grijesi odvajaju između Njega i nas. Okaljali smo Njegov lik, oskvrnuli hram, služimo strastima i različitim nasladama, prianjamo uz zavist i pohlepu, postali smo Mu mrski dok mrzimo drugoga. Ali budući da je naš Gospodin blag i milostiv, kojemu je potrebna samo prilika i odmah obilno izlijeva svako milosrđe, padnimo ničice pred Njega kao molitelji i žarko Ga molimo; i znam da će nam oprostiti i učiniti ono što je Njegovo i odrediti nam natapanje i voditi očinsku brigu o nama. Jer blizu je Gospodin svima koji Ga zazivaju, kaže božanski David, u istini. Dok je pak on još govorio, oni, odgovarajući kao jednim jezikom i glasom: Sam, rekoše, moli za nas, o poštovanja vrijedni oče. Jer Gospodin posve zna učiniti volju onih koji se Njega boje. i isprosuje obilnu kišu:

69 Kad ovo i što je takve vrste božanski Eutihije nije mogao prezreti i puku je doduše zapovjedio da žarko mole, a sam je od redovnika uzeo one koji su bili nazočni, ulazi s njima u bogomolju; i pošto se sam bacio na zemlju, molio je Boga sa suzama. A Bog je uslišao molitvu, i odmah se čuo neki šum snažnoga duha, i zrak se punio oblacima, i prolamao se grom, i silna je kiša padala s velikom žestinom, i zemlja se natapala obilnim vodama.

70 Kad je dakle on ustao sa zemlje i pokazao se mnoštvu: Evo, kaže, Gospodin je, uslišavši vaše molitve, pohodio zemlju svojim pohodom i natopio njezine brazde, i da bi je obogatio, umnožio je. Blagoslovit će pak vijenac ove godine više od drugih, i polja će se napuniti pretilinom, a udebljat će se ljepote pustinje, i doline će umnožiti žito, i bregovi će se zaogrnuti klicanjem. Kad je pak on to rekao, otpušta mnoštvo, a ubrzo je uslijedio i ishod proroštva, i zemlja se razveselila klijajući u svojoj utrobi. Ona je zacijelo silna kiša toliko pala odozgo da ga je dugo spriječila da se povuče u samoću. Što dakle? Je li to dovoljno od dobrih djela Eutihijevih, ili ćemo nanijeti štetu pobožnim dušama ako izostavimo ostalo od njegovih dobrih djela? Treba dakle ispripovjediti i ono što su mi prenijelib Ivan, kažem, šutljivi i biskup, ic svećenik Talelaj (a oni sud još nazočni vježbajući se u lavri bl. Save).

a Staru uporabu litanija brani naš Nikola Serarije u dvjema knjižicama o litanijama. Kyrie eleyson se na isti način upotrebljava u Djelima sv. Šimuna Stilita gore 5. siječnja.
b Život sv. Ivana Šutljivoga dat ćemo 13. svibnja, o Cirilovu prijateljstvu s njime bilo je riječi u prolegomenima, br. 9., o dobi u br. 12. i dalje.
c Ovo je Talelaj iz Cilicije, koji je proveo šezdeset godina u redovničkome životu, nikada ne prestajući plakati i govoreći neprestano: Ovo nam je vrijeme dano na pokoru i bit će veoma zatraženo od nas ako ga zanemarimo. Tako Mošo, 59. poglavlje. Drugi od ovoga je Talelaj iz Cilicije, koji je cijelo stoljeće stariji i kod Gabale u Siriji proveo deset godina u redovničkome životu, kojega slave Meneji 27. veljače i Teodoret, koji ga je pohodio, u Filoteju, 28. poglavlju, uz koje mjesto Rosweyde, br. 81., pobrkao je obojicu. Napokon drugi je mučenik Talelaj u Menejima 20. svibnja, čije je mučeništvo ispripovjeđeno u 1. knjizi Viridarium sacrum, a od ova tri Talelaja jednoga čini Rader. Ali ovaj mučenik je živio pod Numerijanom, posve različit od drugih.
d Oko godine Kristove 854., štoviše Život sv. Ivana napisan dok je još živio godine Kristove 557. Vidi prolegomene, br. 18.

Obrana vjere i Kalcedonskog sabora.

Govorili su, naime, što je i mnogima drugima, a i samom božanskom ocu Sabi bilo na divljenje: da je on, premda je u njega bila tolika umjerenost i blagost, za ispravne crkvene dogme donio toliku revnost da je uistinu bio i blag i borac: i da ukratko kažem, protiv svih koji ne misle ispravno imao je veliku i goruću revnost, a ponajviše protiv manihejaca i onih koji brane Origenove besmislice. Budući da ih je tada bilo mnogo u krajevima oko Cezareje i da su i k njemu samomu dolazili pod izlikom pobožnosti, bio je poput lava protiv lisica, u govoru neosvojiv i neizdrživ, snažno ih pobijajući i gušeći dokazima uzetim iz božanskih pisama; i, kako kaže Jeremija, čineći da se zbog svoga hvalisanja postide, svim silama rušeći i obarajući preegzistenciju i apokatastazu kojom se oni bajkovito razmeću. Štoviše, protiv onih koji su bolovali od ludosti Arija i Sabelija bio je silna duha i progonio ih je, kako kaže Prorok, savršenom mržnjom.

72 Sedamdesete pak i pete godine života velikog Eutimija sazvan je Sabor u Kalcedonu, na kojem su se sa svih strana okupili gotovo svi biskupib čitavoga zemaljskog kruga. Pozivalo ih je na okupljanje ono što je, naime, bilo ponovno uvedeno u Efezu, od Dioskora, velim, Aleksandrijskoga, kojega zajedno s onima koji su branili njegove dogme izbacuju iz svetih popisa i izlažu pomnu odluku vjere. Na tom su saboru sudjelovali i ugledni Eutimijevi učenici,c Stjepan iz Jamnije i Ivan, biskup Saracena, dok je Petar već bio preminuo, a Auksolajd koji ga je slijedio priključio se Dioskoru i stoga (o žalosti!) skončao život omražen velikomu Eutimiju. Oni dakle, Stjepan naime i Ivan, dok su sudjelovali na Saboru, nakon što je odluka vjere već bila pismeno sastavljena, odmah se zapute na put i što su brže mogli dolaze k Eutimiju. Zbog kojega razloga? Želeći znati slaže li se i on sam s onim što je bilo napisano. Nije ih, naime, malo plašilo ono što se dogodilo Auksolaju, niti su znali hoće li pristati ili odgoditi prije nego što saznaju njegovo mišljenje. Nakon što je pak on pročitao i našao da je ono što je napisano ispravno i da se slaže s ispravnim pravilom istine, pronijela se odjednom čitavom pustinjom vijest da i veliki Eutimije slijedi Kalcedonski sabor.

73 To bi pak gotovo sve monahe privuklo k njemu da nije nekie Teodozije, odjećom doduše monah,f ćudoređem pak najneugodniji varalica i duhom posve pokvaren, došavši u Palestinu, pošto je o spomenutom Saboru opakom izmišljotinom slagao da on ruši dogmu ispravne vjere, a uvodi ili radije ponovno doziva Nestorijeve dogme, pridobiog Eudokiju, koja je tada boravila uh Palestini. Preko nje je pak pridobio sve monahe, a zatim je i Jeruzalemsku stolicu besramno (o pravdo) i drsko i napao, i pošto je dobio ovlast iz moći, vodi rat protiv božanskih kanona i zakona: otuda je došlo do toga da su čestiti i umjereni ljudi bili prognani sa Stolica i od svetinja, a k neke je od njih on i pogubio i zločinačke ruke l (o žalosti!) onečistio krvlju biskupa, dok su zlikovci i varalice i pogubne štetočine, dostojnije tamnica nego Stolica, postavljani za tumače svetih stvari i svećenike te su kod ovoga zločinačkog i pogubnog čovjeka stjecali veliku moć.

74 Budući da je pak on tako imao sve monahe ovisne o sebi i vodio ih kamo je htio, jedino su oni koji su bili veliki sljedbenici Eutimija bježali od zajedništva s njime kao od nekakva zločina i oskvrnuća. Budući da je pak i njega iskušavao bezbožni Teodozije i pozivao k sebi, a on nije mogao podnijeti ni da čuje njegov govor, ponovno k njemu šalje poslanstvo, m Elpidija i n Geroncija, od kojih je jedan bio nasljednik velikoga Pasariona, a drugi blažene o Melanie, moleći da, ako ne želi doći k njemu, ipak se obojica sastanu na nekom mjestu i međusobno rasprave o onome što svaki od njih zastupa. A on je na to glasno uzviknuvši rekao: Daleko bilo da u nepravedno prolivenoj krvi svećenika ili u krivovjerju imam zajedništvo s Teodozijem. A oni rekoše: Ali nužno je da ti imaš zajedništvo s Nestorijem, jer i on brani dvije naravi, što mi doista ni do današnjega dana ni od koga nismo primili, a slijedio ga je i Kalcedonski sabor.

73 Veliki pak Eutimije odgovarajući reče: Ono što je na tom Saboru ustanovljeno, još nisam, reče, pojedinačno razmotrio sve; ali što se tiče odluke koju su oni izložili, ne mogu osuditi ono što se njima učinilo ispravnim. Odlučio je, naime, i sam slijediti mišljenje tristo i osamnaest svetih otaca koji su se okupili u Niceji, i savjetuje prihvatiti Sabor sto i pedeset otaca koji su bili sabrani u Carigradu, i nalaže slijediti one koji su se okupili u Efezu protiv bezbožnoga Nestorija; a Kirila, aleksandrijskoga biskupa, pridružuje sebi kao onoga koji je istoga mišljenja i priznaje da je učitelj ispravnoga mišljenja: Bogorodicom slobodnim jezikom naziva svetu Djevicu i tvrdi da je jedinorođeni Sin Božji od nje rođen, bezvremeno doduše i bestjelesno od Oca, a u vremenu i po tijelu od majke, jednoga Krista, kojega mi nesliveno, nepromjenjivo, bez podjele spoznajemo u dvjema naravima; i zbog onih koji se usuđuju unijeti neku podjelu u neizrecivo i tajanstveno sjedinjenje koje se u hipostazi ili osobi dogodilo u utrobi, i onih koji kažu da je Riječ Božja postala tijelom pretvorbom i tvrde da je tijelo jedinorođenoga iste biti kao božanstvo, i inače zbog onih koji ne ispovijedaju da se dogodilo sjedinjenje Riječi s tijelom u hipostazi, nego po smjesi i stapanju, a zatim i σπονοσίωσων, to jest, istodobno sjedinjenu bit, bezbožno i nakaradno tvrde oni koji, naime, kažu da je bila jedna narav božanstva i tijela, tako da, ako se gleda ono što su oni rekli protivno razumu, ne može se sačuvati ono što je u Kristu podložno trpljenju zbog nepatnosti božanstva, niti ono što je nepatno zbog podložnosti trpljenju njegove ljudskosti. Sukladno dakle nakani ovoga ispravnoga mišljenja, ono, u dvjema naravima, dodano je odluci od strane Sabora, ne kao da dijeli Krista odvojeno i po dijelovima, nego ispovijedajući istoga u obojemu i oboje u istomu.

76 Dok je Eutimije ovo izlagao, Elpidije je doduše hvalio i priznavao da je ispravno ono što je bilo rečeno, iako se nije odvojio od zajedništva s Teodozijem i odmah je pokazao promjenu. Geroncije je pak ostajao pri istomu mišljenju; i tako se vrativši, nimalo se međusobno ne slažući, javljaju Teodoziju odgovore. Kad je pak on to čuo, budući da je u Palestini već sve držao u svojim rukama, ulagao je veći trud da ga uvuče u svoju vršu, i stalno je velikomu Eutimiju postavljao zamke i mamio ga, te je svakodnevno k njemu slao neke koji su, tobože, savjetovali ono što je dobro i korisno, naime da odstupi od onoga što mu se učinilo ispravnim i pobožnim, a da pristane uz Teodozija i prihvati njegovo zajedništvo. A on, teško podnoseći što oni svakodnevno dolaze, što čini? Pošto je sazvao svu braću koja su bila pod njime i naložio im da pomno paze da ni na koji način ne popuste niti pristanu uz zlo Teodozijevo mišljenje, nego da radije začepe usta onima koji tako misle i prema svojim silama dovedu k istini, sada se također povlači u prostranu pustinju, pošto je postigao da su i mnogi drugi oponašali to povlačenje.

77 Bio je pak ondje neki veliki anahoret koji je nedavno došao iz Likije, a zvao se p Gerazim; on je, pošto je u domovini pokazao sav način života koji dolikuje monasima, također podnio napore protiv duhova zloće. Dok se on dakle lijepo vježbao u pustinji koja je kod Jordana i često udarao demone, biva i sam uzdrman, ili radije podmetnute noge oboren njihovom opakošću i odveden od krivovjeraca. Kad je pak od gotovo svih anahoreta slušao o Eutimiju i uši imao ispunjene onim što se o njemu govorilo u razgovoru, jednoga je dana došao k njemu u Rubu; i pošto je s njime dugo boravio i iz njegova jezika upio najslađi tok, poput nekakve bolesti ispovraća krivovjerje i vraća se zdravoj vjeri, potaknut velikim pokajanjem jer je bio prevaren, te žacem boli kažnjavajući i kažnjavajući srce pokvareno ispraznim govorima. Za njim su pak pošli i drugi anahoreti, q Petar nadimkom Gurnit i Marko i Julon i Silvan, i oni su također izbjegavali štetno Teodozijevo zajedništvo.

a Godine Kristove 451., započet 8. listopada i nakon 13 sjednica završen 1. studenoga. Kaže se da je to 75. godina Eutimija, premda je zapravo imao samo 74, jer su Istočnjaci godinu započinjali od rujna, a on je sadržavao početak te 78. godine.
b Šest stotina i trideset.
c Čita se da su obojica potpisali Prvu, Drugu i Šestu sjednicu, gdje se Ivan naziva biskupom ἐθνους Σαβραχηνών.
d Ovaj je Auksolaj sudjelovao na osuđenom Drugom efeškom saboru i potpisao protiv sv. Flavijana zajedno s Dioskorom. To otkrivaju Efeški akti koji su utkani u Kalcedonski sabor pri kraju prve sjednice.
e O tom Teodoziju govori Evagrije, 2. knjiga, 5. poglavlje. Nićifor, 15. knjiga, 9. poglavlje.
f Njega je njegov vlastiti biskup zatekao u zlodjelima i izbacio iz samostana; a zato što je, dok je slučajno boravio u Aleksandriji, prionuo uz Dioskora i kao buntovnik bio rastrgan mnogim udarcima te stavljen na devu na način zlikovaca i vođen oko grada. Tako Evagrije i za njim Nićifor.
g Udovicu cara Teodozija Mlađega, o čijemu se obraćenju, nauku i braku govorilo 8. siječnja u Životu sv. Altika, br. 40.
h Da bi vodila miran i tih život daleko od buke, čega je iskusila suprotno, zavedena u eutihijansko krivovjerje. i Ubačen na Katedru na sam blagdan Uskrsnuća godine Kristove 452., kada je Juvenal pošao u Carigrad. k Među njima je bio sv. Atanazije đakon, o kojem govori Rimski martirologij 5. srpnja. l Od njih sv. Severijan, biskup Skitopola, koji se slavi 21. veljače. m Elpidije je bio na čelu samostana sv. Pasariona kad je sv. Saba došao u Jeruzalem, i po njemu je poslan sv. Eutimiju. Tako Kiril u Životu sv. Sabe. n Ovaj je Geroncije vrlo tvrdokorno ostao u krivovjerju i bio vođa buntovnika. o To je Melana, drugima Melana i Melanija Mlađa, čiji ćemo život dati 31. prosinca, gdje je više toga o samostanima, i muškima, koje je ona podigla u Jeruzalemu. p O sv. Gerazimu govorit ćemo 5. ožujka. Njegove kreposti opisuju se niže u 15. poglavlju, kod Moša u Duhovnoj livadi, 107. i 141. poglavlje, te u Životu sv. Sabe i sv. Kirijaka. q Samostan opata Petra kod Jordana spominje Mošo u 16., 17. i 18. poglavlju, ali je li ovoga, ne određujemo.

Žrtva mise. Pričest.

Kad je pak prošla a druga godina nakon ovoga, potajno od ljudi odlazi Teodozije; a iz Rube se u Lavru vraća veliki Eutimije i jednoga dana, u jednu od subota, on je služio Bogu i prinio mu beskrvnu žrtvu, dok je Domicijan stajao zdesna s onim mističnim ripidionom. Kad je pak već trebalo zapjevati Trisagion, Terebon Saracen i Krizipov brat Gabrijel, jedan blizu, a drugi stojeći između žrtvenika, (o veliku Kriste tvoju milost prema Eutimiju!) vide oganj, kao razliven u nekakvu platnu, kako odozgo silazi, štoviše i samoga velikoga Eutimija i s njime Domicijana iznutra obuhvaća, te da je tako oko njih ostao od početka trisagiona do svršetka svete službe. A kaže da se Terebon, obuzet strahom i prestravljen, povukao od žrtvenika i nije višeb smjelo i nepromišljeno ušao u svetište, nego je stao u predvorju hrama s velikim strahopoštovanjem u zajedničkom bogoslužju, kao što mi je poslije ispripovjedio anahoret Kirijak, koji je to čuo od Terebona i Gabrijela koji su vidjeli.

79 Ne samo to, nego mi je o Gabrijelu prenio i ovo: da je doduše po naravi bio eunuh, a nakon dvadeset i pet godina tada je prvi put pristupao zajedničkom bogoslužju braće. Osim toga, oci su javili i ovo: da je Bog dao Eutimiju da unutarnje pokrete duše iz vanjskoga izgleda razumije kao kroz nekakvo zrcalo i točno spozna i s kojim se mislima tko bori, i koje točno nadvladava, a kojima biva nadvladan poticajem Zloga.

80 Kažu pak da je on također jednom rekao nekoj braći koja su s njime nasamo boravila da često vidi strašno viđenje anđela koji zajedno s njime služe Bogu i vrše sveta otajstva, te da pri blagovanju Gospodnjega tijela vidi kako se neki od onih koji pristupaju od njega prosvjetljuju, a neki kao da potamnjuju i bivaju pogođeni smrću, oni naime koji su bili nedostojni toga svjetla i sjaja. Stoga nije prestajao svjedočiti braći i vrlo lijepo opominjati onu Apostolovu riječ da svatko pazi i sam sebe ispita, pa tako sa strahopoštovanjem uzme kruh i kalež, jer onaj tko pristupa dobro zna da sebi na osudu jede i pije onaj tko ih nedostojno uzima. Zbog toga, naime, čim svećenik prvi put prinosi ovu žrtvu, kao da unaprijed opominje mnoštvo i nalaže da pazi, kličući im: Gore imamo srca; i kad od njih primi obećanje, tako se usudi dalje prinositi prinos.

81 Kad je i to dovršeno, on također ponovno podižući ruke k nebu i kao pokazujući im da je otajstvo upriličeno za naše spasenje, jasnim glasom ovako govori: Svetinje svetima, kao da bi netko rekao: Budući da sam čovjek, podložan trpljenju jednako kao i vi, ne znajući kako je tko živio, zato ovo unaprijed otvoreno svjedočim i ovu zajedničku provjeru predlažem vašoj savjesti: Ako je tko bio zahvaćen mržnjom i sjećanjem na primljenu uvredu, ako je tko bio obuzet zavišću ili srdžbom ili ohološću, ako je tko bio zahvaćen klevetom ili ružnim govorom ili opakom požudom ili kakvom drugom manom, neka ne pristupa prije nego što po pokori bude očišćen od zločina. Jer ove se svetinje, kaže, ne pružaju neupućenima, nego svetima. Svi vi dakle koji se pouzdajete u svoju savjest, pristupite k njemu i prosvijetlite se, i vaša lica neka nipošto ne budu pogođena stidom. Ali ne znam kako me je slatkoća Eutimijeva nauka, preuzevši me i protiv moje volje, prekinula u slijedu prethodnoga i gotovo učinila da se unese zbrka. Nužno je dakle da vi pripovijest ponovno prizovete u pamćenje.

a Mjeseci 20 buntovnik je Teodozije vršio tiraniju na Jeruzalemskoj stolici i pobjegao na goru Sinaj. Nićifor.
b Jer je sam čovjek bio oženjen.

Povratak carice Eudokije od krivovjerja na pravovjernu vjeru.

Bila je dakle, kao što smo već prije pokazali, blažena Eudokija uhvaćena u zamke opakoga Teodozija i odvojena od Katoličkoga zajedništva, te se od tada svim žarom borila protiv pravovjernih. Pridobila je pak i sve monahe koji su prebivali u pustinji i u svetomu gradu i uvjerila ih da brane i odobravaju ono isto što i ona. Nakon što je pak pravda napala Teodozija i on je daleko, a Juvenal ponovno prima svoju Stolicu i uklanja se ono što je Crkvama donosilo nevolju, a od brata Valerija ib zeta Olibrija često se šalju pisma carici Eudokiji s tim razlogom da, ostavivši zajedništvo eutihijanaca, slijedi ono što je odredila Katolička Crkva. Ona je pak isprva oklijevala i odgađala promjenu, niti je znala kako da napusti ono što joj se bilo učinilo ispravnim.

83 Nakon što je pakc u Trakiji saznala da je njezind zet ubijen, ae kći i njezine kćeri da su u vlasti neprijatelja i da se kao zarobljenice odvode u Kartagu, silno ranjena u srcu i smatrajući da je to nadoknađeno gubitkom najdražih stvari, pronašla je nevolju kao učiteljicu onoga što je ispravno. Sama će me, kaže, tvoja stega poučiti; i dovedena po njoj k ispravnoj i pravoj vjeri, odlučila je od tada posvećivati vrijeme božanskim muževima, poučena od njih i služeći se njima kao vodičima k spasenju. I zato šalje korepiskopaf Anastazija s nekima drugima koji su je posluživali u Antiohiju kg Šimunu Κιονίτην, to jest onomu koji prebiva na stupu, koji je bio mnogo više uzdignut krepošću nego stupom, i uistinu čudo čitavoga svijeta, javljajući mu pismom naklonost srca i moleći da od njega ponovno primi ono što je njegovo mišljenje. A što je on odgovorio? Znaj, kaže, da je Zli, vidjevši bogatstvo tvojih kreposti, zatražio da te prosije kao pšenicu, i preko onoga pogubnog Teodozija pokvario tvoju pobožnu i bogobojaznu dušu. Ali budi dobra duha. Nije, naime, klonula tvoja vjera. Meni pak pada na pamet da se ovome silno začudim: što ti, premda ti je izvor blizu, samoga njega prezireš, a daleko tražiš da zahvatiš istu vodu. Imaš pak božanskoga Eutimija, čiji ako budeš slijedila nauk, nećeš zaći sa spasenja.

84 Čuvši to, nije Eudokija bila nemarna ni lijena u traženju dobra. Nego pošto se odmah raspitala o tom mužu i saznala da je u njega ustanovljeno da ne prilazi ni jednomu gradu, gradi kulu u pustinji koja se okreće prema Istoku, na vrlo visokom rtu, koji nije udaljen više od trideset stadija od Lavre. I ona se popela u nju da bi, bez ičije zapreke,h do sitosti uživala u Eutimijevu nauku. Odmah pak šalje da ga potraže Kozmu, čuvara Križa, i onoga kojega sam gore spomenuo, korepiskopa Anastazija. A oni, unijevši uz gorući nalog jednako žarku revnost da poslušaju, odmah stižu u Lavru. Kad su pak doznali da on nije ondje, nego da je već davno prije prešao u Rubu, ni tako nisu odustali od započetoga, nego uzevši sa sobom blaženoga Teoktista, odlaze k njemu i usrdno ga zajedno mole i zaklinju te naposljetku nagovaraju da dođe k Kuli, gdje je sada sagrađen i samostan Skolarij.

83 Kad je pak carica Eudokija ugledala njega, nije ga pogledala olako, nego kao onaj koji ljeti žeđa za vodom, i bacivši se od radosti k njegovim nogama reče: Sada sam spoznala da me je Bog pohodio. A on joj, podijelivši uobičajeni blagoslov, reče: Ali treba, o kćeri, da od sada paziš na sebe i da se ubuduće pomno čuvaš. Jer budući da si makar malo bila odvedena

Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.

zajedno s Teodozijem, zato su ti se dogodile nevolje u najdražim stvarima. Ali da bi se kroz sav život uzdržavala od ove a razumu strane prepirke, treba da osim triju svetih i ekumenskih sabora, naime Nicejskoga, koji se okupio protiv Arija, i Carigradskoga, koji je također bio sazvan protiv Makedonija, i Efeškoga prije protiv Nestorija, prihvatiš i odluku koja je bila donesena na onomu koji je sada sazvan u Kalcedonu; i odvojivši se od zajedništva s Dioskorom, da u svemu imaš zajedništvo s Juvenalom, jeruzalemskim nadbiskupom, i u svemu se s njime slažeš.

86 Kad je pak to rekao i pomolio se za caricu, te se zatim s njome oprostio, odlazi. Ona je pak odmah u samom djelu izvršila ono što je bilo naloženo: ušavši u sveti grad, ima zajedništvo s Juvenalom i Katoličkom Crkvom i privodi veliko i brojno mnoštvo monaha i laika, kao ona koja je, kao što je bila najbolji primjer razdora, bila i najbolji primjer zajedništva. Među njima je bio i jedan arhimandrit, Elpidije. Jer Geroncije, pošto je radije htio ostarjeti u zlu, nije bio uzrok propasti samo sebi, nego i mnogima drugima. Tim sličnim putem koji jednako vodi u propast ušla su dvojica iz Elpidijeve zajednice, k Marcijan i l Roman, i obojica su sagradili samostane: jedan oko svetoga Betlehema, a drugi u selu m Teokorima.

87 I blažena Eudokija poziva iz Lavre braću čuvara Križa, naime n Krizipa i Gabrijela, i čini da budu zaređeni za prezbitere. I Krizip je doduše, budući da je bio glasovit u prezbiteratu, ostavio spise dostojne da se predaju sjećanju. Gabrijelu pak povjerava upravu samostana o sv. Stjepana Prvomučenika. A pobožna i Bogu mila p Baza, pozvavši iz Lavre Andriju, brata Stjepana, biskupa Jamnije, postavlja ga za pastira i upravitelja samostana koji je ona bila sagradila; a bio je sagrađen u ime q mučenika Mene.

a Grčki Δλερτον. Njega spominje Nićifor, 18. knjiga, 12. poglavlje, preko kojega se i Olibrija, obojica patriciji, Eudokija pomirila sa sv. Pulherijom caricom, o kojoj ćemo govoriti 10. rujna.
b Olibrije, prvak rimskoga puka, pobjegavši u Carigrad iz grada Rima koji je zauzeo Genzerik, kralj Vandala, bio je kod cara Marcijana. Njemu je tada bila zaručena Placidija, Eudokijina unuka, kći cara Valentinijana od Eudokije, Eudokijine kćeri. Evagrije, 2. knjiga, 7. poglavlje. Nićifor, 18. knjiga, 11. poglavlje. Olibrije je zatim, za konzulstva Marcijana i Festa, u X. indikciji, godine 472., postavljen umjesto Antemija u Zapadnom Carstvu i umro je u sedmom mjesecu svoje vladavine. Marcelin u Kronici.
c Grčki ἐν θράχη, pogreška, stavljamo ἐξ θράχες, iz Trakije, naime da je saznala.
d Car Valentinijan proboden je spletkom Maksima na Marsovu polju XVI. 31. ožujka godine Kristove 485.
e Eudokija je na smrt Maksima pozvala Genzerika u Italiju, i kad je Grad bio zauzet, i sama je kao zarobljenica odvedena u Afriku s dvjema kćerima, od kojih je jedna, zaručena s Olibrijem, s majkom vraćena u Carigrad godine Kristove 462. Druga, Eudokija, udana za Hunerika, Genzerikova sina, rodila mu je Hilderika. Naposljetku je potajno umaknula i pobjegla u sveta mjesta godine 472. i mnogo poslije cjelivala grob bake Eudokije.
f Bez ograničenja se naziva biskupom kod Nićifora, 18. knjiga, 13. poglavlje, gdje o tome pripovijeda odavde.
g O sv. Šimunu Stilitu govorilo se 8. siječnja.
h Sv. Saba došao je na neku goru gdje je nekoć boravila bl. Eudokija i oponašala kreposti velikoga Eutimija. Tako Kiril u Životu sv. Sabe prema starom rukopisnom prijevodu, s kojim se slaže grčki rukopis, premda se pogrešno kod Lipomana i Surija u tri izdanja čita da je primila plod nauka najglasovitijega Teodozija; zavedeni njihovim lošim čitanjem, to smo gore 11. siječnja uz život sv. Teodozija, br. 20, u uvodnim napomenama zabilježili. i Sagradio ga je sv. Saba. Spominje ga Mošo, 178. poglavlje. k Ovaj Marcijan niže u br. 123 uklonio je raskol. l Svršetak Romana i Geroncija u tvrdokornosti pripovijeda se niže u br. 123 i 124. m Grčki rukopis θεόων, niže u br. 124. Thecorum u Životu sv. Sabe Thecoum, iz čijih je ruševina zatim sagrađena nova Lavra. n O njima niže u br. 103. o Niže u br. 99 brine se za posvetu crkve sv. Stjepana. Nije bila udaljena ni cijeli stadij od grada Jeruzalema, po svjedočanstvu Evagrija, 1. knjiga, 22. poglavlje, na kojem je mjestu, kako se misli, bio zasut kamenjem. Nićifor, 14. knjiga, 30. poglavlje. p Bl. Baza je uvijek bila dosadna Eudokiji da u vjeri misli isto što i ona. Tako Nićifor, 18. knjiga, 13. poglavlje. Baza je bila opatica samostana u Jeruzalemu, kojoj je Pulherija pisala i opomenula je da izbjegava obmane lažnoga biskupa Teodozija. Ta je poslanica s grčkoga na latinski prevedena kod Baronija, 6. svezak, godine Kristove 483., br. 17 i dalje. q O mučeniku Meni govorit ćemo 11. studenoga.

Početništvo sv. Sabe. Krepost sv. Gerazima.

a Osamdesete pak i druge godine Eutimijeva životab dolazi blaženi Saba, dok je još bio mladić i nije imao ni prvu paperinu brade koja bi prekrivala obraze, te moli da ostane pod njime i pod njime se vježba u kreposti. On ga doduše isprva prima, ali predaje učeniku Domicijanu. Zatim ga, pozvavši k sebi, reče: Ne priliči, o sine, da ti, budući tako mlad i golobrad, boraviš u Lavri. Jer je mnogo korisnije da oni koji su takvi provode život u cenobiju. Rekavši to, po nekome od braće šalje ga blaženomu Teoktistu govoreći: Primi mladića i neka se pomno pod tobom zajedno vježba i odgaja. Jer, kako mi se čini, u načinu vježbanja i u dobrim djelima bit će znamenit. I on je doduše to prorekao o Sabi, a proroštvu je slijedio i odgovarajući ishod. Jer nema sada, nema ni grada ni kraja ni pustinje u kojoj se ne slave djela toga božanskoga muža i ujedno donose radost i onomu koji govori i onima koji slušaju. Njih nije prilično usput spominjati među Eutimijevim djelima; ali ako se svidi Bogu, o njima ćemo napisati cijelo djelo, budući da nije ni pobožno ni sveto da se život pogana kod vanjskih časti stupovima i spisima, a da mi tako sjajna djela kreposti smatramo dostojnima šutnje i osuđujemo na vječni zaborav.

89 Treba pak govoriti i o velikomu Gerazimu i kakva je on pravila i oblike dao onima koji su se pod njime vježbali, te kao začin pridodati pripovijest koja uistinu ima veliku korist. Ovaj je dakle veliki Gerazim, koji je ujedno bio i građanin i zaštitnik jordanske pustinje, pošto je ondje sagradio vrlo veliku Lavru, koja nije imala manje od sedamdeset anahoreta, i osim toga u njezinu središtu vrlo dobro smjestio cenobij, brinuo se da oni monasi koji se tek uvode ostaju u cenobiju i vježbaju monaški život, a one koji su se čestim i dugim naporima vježbali i već stigli do mjera savršenstva, smještajući ih u takozvane ćelije, naređivao je da žive pod ovim pravilom: da pet dana u tjednu svatko u svojoj ćeliji šuti, ne kušajući ništa što bi bilo za jelo osim kruha i vode i datulja; a u subotu i nedjelju, dolazeći u crkvu, pošto sudjeluju u posvećenomu, da se služe kuhanim jelom u cenobiju i uzmu malo vina. U ćeliji pak nikomu nije bilo dopušteno ni zapaliti vatru ni okusiti kuhano jelo. A siromaštvo im je bilo na tolikoj brizi kao ništa drugo, i ponajviše su se reslili poniznošću.

90 Svaki je pak, noseći u subotu u cenobij plod rada svojih ruku koji je bio učinjen kroz tjedan, oko nedjeljne večeri ponovno primajući opskrbu za tjedan, kruhove naime i datulje i vodu u kakvoj posudi i palmove listove, ponovno se vraćao u ćeliju. Bili su pak toliko udaljeni od svake brige i tako odvojeni od ljudskih poslova da nisu imali ništa osim onoga čime su se odijevali, tako da nije bilo ni druge haljine. A što je drugo bio ležaj nego rogožina i ono što se obično nazivad centonijem ie embrijem, te glinena posuda za vodu, koja je ujedno dostajala za piće i za zalijevanje palmovih listova?

91 Ovaj je pak zakon Gerazim vrlo dobro predao njima: da izlazeći ostavljaju ćelije otvorene, kako bi bilo dopušteno onomu tko želi da uđe i uzme što želi od onih prostih i za uporabu potrebnih stvari, a da nitko ne brani; štoviše, da se i oni sami vide kako žive apostolski i da i onima koji su prebivali u pustinji na sličan način bude jedno srce i jedna duša, budući da nitko od onoga što je imao nije smatrao da je išta njegovo vlastito, nego da im je sve podjednako zajedničko.

Nadalje, i ovo se govori o anahoretima: kad su neki pristupili k njemu i molili da im bude dopušteno zagrijati vodu i uzeti kuhano jelo i čitati uz svjetiljku, veliki je Gerazim odgovarajući rekao: Ako tako želite živjeti, mnogo je korisnije da živite u cenobiju. Jer ja nipošto neću dopustiti za sve vrijeme svoga života da se to čini kod anahoreta.

92 Kad su Jerihonci čuli da je način života onih koji su bili kod Gerazima tako strog i lišen svake utjehe, te da je vrlo opor i težak, postavili su sebi ovaj zakon: da u subotu i nedjelju odlaze k njima i donose im ne malu utjehu. Ali to je doduše pohvala Jerihonaca i očit dokaz duša koje ljube krepost. Kad su pak mnogi od onih koji su bili pod ovim velikim Gerazimom, borcima, vidjeli da mnogi svjetovnjaci s ovom nakanom i ciljem dolaze k njima, toliko je daleko bilo da bi im njihov dolazak bio drag i ugodan da ih u kraju nisu mogli ni vidjeti ni podnositi, nego su radije bježali i uklanjali se od njih kao od onih koji će ih teško raniti. Oni su, naime, dobro znali da je uzdržljivost majka savršene umjerenosti, kao ona koja može i odagnati sramotne misli i ublažiti težinu sna, kao oni koji su to ne samo riječima, nego i djelima dobro naučili od Oca.

93 Oni su, naime, govorili da je on toliko cijenio uzdržljivost da je četrdeset dana posta provodio ne okusivši ništa, zadovoljan jedinim sudjelovanjem u sakramentima. Kad je tako živio Gerazim i onima koji su bili pod njime bio uzor kreposti i prilika spasenja, došao je zajednički svršetakf petoga dana mjeseca ožujka, u trinaestoj indikciji, u drugom konzulatu cara Zenona. A mi se moramo ponovno vratiti onamo odakle smo skrenuli.b To isto opširnije opisuje isti Kiril u Životu sv. Sabe.c Da je Gerazimov samostan udaljen gotovo jednu milju od Jordana, poučava Mošo, 107. poglavlje.d Cento je haljina sastavljena od raznih krpica, a čini se da ovdje centonium znači isto.e Što je embrij, tumači Kasijan, 1. razgovor, 23. poglavlje. Kad je tako blaženi Mojsije privodio kraju naš razgovor, potaknuo je nas još željne i viseće o njegovim ustima da malo okusimo sna, opominjući da prilegnemo na te iste rogožine na kojima smo sjedili, stavivši pod glavu umjesto jastuka embrije, to jest grublje papire složene u duge i tanke snopove. Oni, zajedno povezani u razmaku od jedne stope, sada pružaju vrlo nisko sjedalo umjesto podnožja braći koja sjede na zajedničkom bogoslužju, a sada, podmetnuti pod vratove onih koji spavaju, daju glavi ne pretvrd, nego podatljiv i prikladan oslonac. Za te se monaške potrebe oni zato osobito smatraju prikladnima i zgodnima što nisu samo donekle mekani i pripravljaju se uz malen trud i cijenu, budući da papirus posvuda niče uz obale rijeke Nila i nikomu tko ga želi uzeti za uporabu nitko ne brani da ga reže, nego i zato što su zbog lake naravi pogodne građe prikladni za uklanjanje ili, kada je potrebno, za premještanje. O riječi raspravljaju neki noviji gramatičari, Skaliger, Kazobon, Martinije; i ovaj doduše sumnja nije li možda keltska ili germanska, od brem, to jest žuke, brnistre, čime su bili punjeni embriji umjesto perja i vune. Ali uporabu embrija trebalo bi ponajprije da su preuzeli od Kelta ili Germana, tako da je zajedno sa stvari i naziv prenesen Sirijcima i Egipćanima.f Slaže se Život sv. Kirijaka od 30. rujna i Rimski martirologij, premda ga Grci slave 4. ožujka.g Godine Kristove 478. Varaju se grčki Meneji kad utvrđuju da je živio u nutarnjoj pustinji Tebaide za vladavine Konstantina Pogonata, Heraklijeva unuka, dva stoljeća nakon ovih vremena.

Razna djela milosrđa. Smrt carice Eudokije.

Kad je već tada pobožni i Kristoljubivi Leon naslijedio Marcijanovo a carstvo, nekib Timotej nadimkom Elur potresao je i uznemiravao svu Aleksandriju. Zatim pak, pošto je i samogac gradskoga patrijarha (o nepravednih i bezbožnih ruku!) ubio u kupelji božanskoga krštenja, drsko i besramno napada Stolicu. Budući da je dakle u Egiptu sve bilo puno meteža i nemira, dvojica anahoreta, kojima je ime bilo Marcijan id Ilija, jedan doduše Kapadočanin, a drugi Arapin, krenuvši s gore Nitrije, dolaze k onomu velikomu Eutimiju i svaki od njih je u odvojenoj ćeliji kod njega boravio dugo vremena; njih je ovaj božanski muž grlio zakonom prijateljstva i neprestano pozivao na razgovor te ih je također učinio dionicima povlačenja i silazaka u Kutilu i Rubu. S njima je i zajedno s Gerazimom i ostalim anahoretima od tada svake nedjelje one svete ruke dijelile neokaljanee sakramente.

95 Predvidio je pak veliki Eutimije oštroumnim okom duše ono što će se dogoditi Marcijanu i Iliji, naime da će svaki od njih biti nasljednik Stolicef Jakova, koji je bio glasovit u zboru učenika. Nakon toga pak, kad jeg Ilija sišao u Jerihon, gradi sebi ćeliju pred gradom, koja se dodacima što ih je učinio postupno proširila i pretvorila u samostane koji se sada vide. A Marcijan ulazi u neku špilju na Zapadu, koja je petnaest stadija udaljena od Lavre, i pošto je u njoj ostao dovoljno vremena, i on ondje gradi nekakav velik i znamenith samostan.

96 i Sljedeće pak godine patrijarh Juvenal u k četrdeset i četvrtoj godini svoga patrijarhata odlazi iz ovoga života. A Anastazije se zajedničkim glasovanjem svih uzdiže na njegovu Stolicu, o kojemu su bila Eutimijeva proročanstva i o njemu istinita obećanja. Njega je on odmah sjetivši se Feida, koji je s njime pristupio u Lavru i čuo ona proročanstva, zaredi za đakona i ponovno šalje k onomu velikomu Eutimiju zajedno s čuvarom Križa, javljajući ishod proročanstva i moleći da mu bude dopušteno sići k njemu. A on daje ove odgovore: Ja doduše uvijek želim vidjeti vaše savršenstvo i tako postići duhovnu korist. Ali vaš prijašnji dolazak bio je udaljen od svakoga mnoštva i odvojen od svih poslova. Sada pak veličina vaše službe daje vama drugo mjesto i red, jer Bog tako hoće. Stoga vaša nazočnost daleko nadilazi moju slabost. Molim te dakle da se više ne mučiš poduzimajući put ovamo. Inače ću ja tebe koji dolaziš primiti spremnom i vedrom duševnom revnošću, i tada će biti nužno da više ne mogu odbijati druge niti ću moći od sada više ovdje boraviti, kao onaj koga bi pritisnulo mnoštvo onih koji dolaze. Ali ono što se tiče velikoga patrijarha, tako stoji. A govor sada želi da se vratimo na Terebona.

97 Ovaj je dakle Terebon, prefekt Saracena, kad je iz nekog razloga došao u m Bostru i po lažnoj optužbi bio optužen od nekoga svoga kolege, bio uhićen i bačen u tamnicu, u kojoj je bio osuđen boraviti kroz dugo vrijeme koje je proteklo. Kad je pak veliki Eutimije doznao za djelo klevetništva, piše n Antipatru, koji je tada upravljao Bostrskom Crkvom, te zajedno s pismom šalje Gajana, brata Stjepana, biskupa Jamnije, da ulože svu marljivost kako bi Terebon bio oslobođen iz okova. A on, primivši pismo i primivši Gajana, te oslobodivši Terebona od svake optužbe i opskrbivši ga troškom koji mu je bio potreban za dovršenje puta, šalje ga velikomu Eutimiju; a Gajana, kao nekakve iskre Eutimijeve kreposti, odluči zadržati i zaređuje ga za biskupa o Medabe.

98 Blažena pak Eudokija, pošto je sagradila vrlo mnogo crkava Bogu i pobožno podigla gerontokomije i prohotrofije te samostane koji se ne mogu ni lako izbrojiti, zapovjedi da se u jednoj od onih crkava koje je ona sagradila, a koja je posvećena Petru, prvaku apostola, i nalazi se nasuprot Eutimijevoj Lavri, udaljena ne manje od dvadeset stadija, iskopa vrlo duboka i ujedno široka cisterna radi neke potrebne uporabe. Kad je pak jednoga dana došla da je pogleda, vidi Eutimijevu Lavru smještenu usred pustinje i kako su ćelije braće bile međusobno odvojene, te kad je u sebi promislila o onom mjestu Pisma: Kako su lijepi šatori tvoji, Jakove, i stanovi tvoji, Izraele! i zbog toga bila u duši silno potaknuta na pokajanje, odmah k njemu šalje Gabrijela moleći da joj bude dopušteno pristupiti k njemu i uživati u njegovu govoru i nauku, a ujedno i Lavri, i namjeravala joj je dati prihode. A razlog je bio da se braći od sada daje dovoljna opskrba potrebnih stvari.

99 A on joj ovako najprije progovara: Kad je tvoj odlazak na vratima, zašto se brineš, o kćeri, i rasipaš se oko mnogih stvari? Neka ti bude pripravljeno samo ono što se tiče odlaska iz ovoga života. A nas se ne spominji koliko do prihoda i novca, nego se spominji zajedničkoga Gospodina, kod kojega molimo da se ti radije nas sjetiš. Čuvši to, ona je imala duh dvostruko podijeljen ovim dvama osjećajima, divljenjem i duševnom tugom: ono doduše pripisujući predznanju velikoga Eutimija i tome kako je on dugo vremena unaprijed shvaćao ono što je ona u duši smišljala o njemu, a ovo stoga što je ona bila iznevjerena u svojoj nadi. Htjela je, naime, ostaviti mu novac i prihode, kao što rekosmo. Odavde pak dođe u sveti grad, i pozvavši patrijarha Anastazija i izloživši mu ono što je čula od božanskoga Eutimija, učini ono što je odgovaralo onoj prijašnjoj namisli i bilo sasvim bratsko. I najprije petnaestoga dana mjeseca siječnja posvećuje crkvu Kristova prvomučenika Stjepana, koja još nije bila posve dovršena. Zatim, pošto joj je također dodijelila velik prihod i njezinu brigu povjerila Gabrijelu, nije zanemarila ni druge crkve koje je ona bila sagradila, nego ih je također vrlo marljivo obilazila, i posvećujući ih i svakoj dodjeljujući dostatan prihod. Kad je pak već prošlo četiri mjeseca nakon posvete, i ona sama, ostavivši ljudski život, p odlazi k Gospodinu.b O Eluru govore Evagrije, 2. knjiga, 8. poglavlje. Teodor Lektor, 1. knjiga, Zbirka. Liberat u Kratkom pregledu, 13. poglavlje, a ponajviše Aleksandrijski kler i pravovjerni egipatski biskupi u poslanici caru Leonu, koja se nalazi među poslanicama što su ih različiti uputili za Kalcedonski sabor, 3. dio, 22. poslanica.c Sv. Proterija, koji se slavi 28. veljače.d Poučeni su bili od sv. Kirila, kao što je o sv. Iliji rekao caru Anastaziju sv. Saba; Ilija se slavi 4. srpnja. Naziv mučeništva još ne čitamo u svetim kalendarima, premda se posvuda naziva svetim i blaženim, osim ako je to možda onaj koji se zajedno s Jubencijem spominje 17. siječnja na Istoku.e Sv. Eutimije dijelio im je božanske sakramente u pustinji Rubi svake nedjelje dok nije došao dan Cvjetnice. Život sv. Kirijaka.

I Razumije sv. Jakova apostola, brata Gospodnjega, prvoga jeruzalemskoga biskupa, o kojemu 1. svibnja.g Kao što sv. Ilija, ovaj monah, nije pio vina, tako ni postavši patrijarhom nije pio, nego je obdržavao isto pravilo. Mošo, 35. poglavlje.h O ovom će se samostanu govoriti niže u br. 119, 12; 131 i 138. Spominje se na Carigradskom saboru za Mene godine Kristove 536. i 2. godine cara Leona, Kristove 438. Baronije smrt stavlja u prethodnu godinu 437. zbog ovih riječi tiskanoga Života Sabe: Kad je Saba navršavao osamnaestu godinu života, u kojoj Marcijan i Juvenal, obojica pobožni i bogobojazni, onaj od carstva, a ovaj od biskupstva prestaju smrću itd. Ali to se mjesto ovako čita u starom Životu po Kirilu: U to je vrijeme vrh vlasti držao Marcijan, a u Jeruzalemu je predsjedao Juvenal. Potvrđuje se tvrdnja o smrti sv. Juvenala iz nasljedstva Anastazija, čija se osma godina podudara s devetom cara Leona; a u njegovoj 13. godini umire sv. Eutimije. Vidi uvodne napomene, br. 12 i 13. k Ovo je mjesto prepuno pogrešaka: po Hervetovu prijevodu umire 14. godine patrijarhata. Ali godine Kristove 431. sudjelovao je na Efeškom saboru. Naš grčki rukopis Ιωνενάιος; μὲν δ πατριάρχης τῷ τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ τῆς αρχής ειαστῷ πατάλιετεν βίον. Patrijarh Juvenal doista odlazi iz ovoga života u četrdeset i četvrtoj godini patrijarhata. Ali bi tako trebalo tvrditi da je posvećen godine Kristove 418. Ali te je godine biskup Ivan u mjesecu prosincu prenio moći sv. Stjepana, a njega je naslijedio Prajlije, prethodnik sv. Juvenala. U Nićiforovoj Kronici pripisuje se Prajliju, kojega naziva Paulinom, 20 godina, Juvenalu 38, ali u obama je pogreška. Zato smatramo da treba čitati τῷ τετάρτω καὶ τριακοστῷ, trideset i četvrtoj, iz čega je Hervet lakše pročitao τετάρτω καὶ δεκάτω, a drugi τετάρτω καὶ τεσσερακοστῷ, te bi tako bio zaređen za biskupa godine Kristove 424. ili sljedeće. Ovomu nagađanju ide u prilog Nićifor Kalist, 14. knjiga, 30. poglavlje.

1 Bio je to vrlo utvrđen i vrlo star grad u Pustoj Arabiji, dodijeljen plemenu Manaše preko Jordana. Vidi Adrihomija, 27. poglavlje. m Njegovu je prethodniku Konstantinu, metropolitu grada Bostre, metropole Arabije, potpisao Kalcedonski sabor. n Medaba, grad preko Jordana, podložan Arabiji. Život sv. Sabe; nekoć glavni grad Amonaca, poslije Amorejaca kod potoka Arnona; domovina Geroncija, koji je bio iguman samostana sv. Eutimija kad je ovaj Život pisao Kiril. Vidi Adrihomija u plemenu Rubenovu, 47. poglavlje. o Toliko prostran da se u njemu okupilo deset tisuća monaha iz cijele pustinje. Život sv. Sabe. p 4. godine vladavine Leona, Kristove 460., u mjesecu svibnju. Pokopan je u crkvi sv. Stjepana. Nićifor i Evagrije.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine