§ I. Razlika između lavre i cenobija. Samostani sv. Eutimija i drugi oko Jeruzalema, te prvo vježbanje.
Prvim utemeljiteljem monaškoga reda Palestina priznaje sv. Hilariona, učenika Antuna Velikoga. Još naime tada, kaže sv. Jeronim u njegovu životopisu, nije bilo samostana u Palestini, niti je itko u Siriji poznavao monahe prije sv. Hilariona: on je bio utemeljitelj i učitelj toga načina života i nastojanja u ovoj pokrajini. I ubrzo zatim: Stoga su po njegovu primjeru ondje počeli nicati bezbrojni samostani, u kojima se sv. Bazilije u 79. poslanici Eustahiju, biskupu Sebaste, divio kako njihovoj umjerenosti u održavanju posta, tako i strpljivosti u podnošenju napora; i ostao je zapanjen njihovim žarom u molitvi kad je promatrao kako, ni snom svladani ni kakvom drugom prirodnom potrebom pokolebani, uvijek čuvaju uzvišen i nepobjediv duh u gladi i žeđi, u studeni i golotinji itd. S time suglasno piše Sozomen u 6. knjizi djela Histor. Eccl., poglavlje 32., i poimence nabraja mnoge monahe slavne po svetosti; o njima ćemo govoriti drugdje, a osobito 28. rujna o sv. Haritonu, koji je, kao suvremenik sv. Hilariona, sagradio prve samostane u pustinji svetoga grada, o kojima će uskoro biti riječi, te 28. svibnja, na koji se dan štuju sveti monasi koje su ondje pobili Saraceni. Njih spominje Kasijan u 6. nagovoru, poglavlje 1., kao monahe najuzvišenijega života i svetosti koji su veoma dugo boravili pokraj sela Tekoe, šest milja od Betlehema, u prostranoj pustinji koja vodi prema Arabiji i Mrtvome moru. O njihovu dragovoljnom služenju, kojim su, trčeći prostranim bespućima i obilazeći pustinju što se proteže prema Mrtvome moru, skupljali tanke stabljike i trnje grmlja za kuhanje hrane, govori isti Kasijan u 4. knjizi djela Institut; poglavlje 21., a o pravilu tih samostana u slavljenju trećega, šestoga i devetoga časa raspravlja ondje u 3. knjizi, poglavlja 1. i 3. Vjerojatno je da Kasijan pripovijeda o monasima koji su u ovim krajevima ili prethodili sv. Eutimiju ili su s njime živjeli dok još nije bila osnovana lavra.
2 Glasovita je tada bila lavra Faran, a isto tako i lavra stare Suke: obje je zajedno s trećom na Jordanu sagradio sv. Hariton; ona prva bila je udaljena šest milja prema istoku jerihonskom cestom od Jeruzalema, a nazvana je po selu smještenom deset stadija odatle prema izlasku sunca. Ova druga nalazila se u prije spomenutoj pustinji iza Tekoe, oko koje je bio samostan Teokora, odnosno Tekoe, o kojemu je riječ pod brojevima 86 i 124, a iz njegovih je ruševina nedugo nakon godine Kristove 500. sagrađena Nova lavra, u kojoj je Ćiril napisao životopis sv. Eutimija. Nedaleko od nje, kod Šaulove spilje, u pustinji nekada zvanoj Engadi, a tada Zif, sv. Eutimije sagradio je samostan. No ondje nije dugo boravio. Uz jerihonsku je cestu proveo najveći dio života: najprije u ćeliji izvan lavre Faran, zatim u donjem cenobiju kojemu je na čelo postavio sv. Teoktista, deset milja od svetoga grada; i napokon u lavri koja je nazvana po sv. Eutimiju, a od donjega cenobija sv. Teoktista bila je udaljena tri milje prema jugu s desne strane jerihonske ceste. Odatle je trideset stadija bila udaljena kula koju je podigla carica Eudokija, kako stoji dolje pod brojem 84, gdje je sv. Saba poslije sagradio samostan Sholarija; on je u dolini što se prostirala svuda unaokolo podigao dva druga samostana, a ponajviše je po anđeoskom vodstvu uz potok utemeljio svoju glavnu lavru: od nje je trideset i pet stadija bio udaljen, bliže Jeruzalemu, cenobij sv. Teodozija, a devedeset stadija prema dubljoj pustinji Susakim sv. Kirijaka, pokraj kojega se spajaju oba potoka Suke i Nove lavre, za koje se prenosi da su oni o kojima je Kristu rekao David: „Ti si isušio rijeke Etamove”, kako je rečeno uz životopis sv. Teodozija 11. siječnja, pod brojevima 18 i 19 u predgovoru. Ti i mnogi drugi samostani ovih krajeva nazivaju se na Carigradskom saboru održanom pod papom Agapitom i patrijarhom Menom godine Kristove 536., kao i kod Ivana Moska i drugih pisaca, „Sveta mjesta Krista istinitoga Boga našega i samostani pustinje svetoga grada”. Odatle valja ispraviti Francesca Quaresmija u 2. svesku djela Elucidatio Terræ sanctæ, knjiga 6., hodočašće 3., poglavlje 9., gdje tvrdi da se u lavri sv. Sabe pokazuje ćelija sv. Eutimija i drugih koji su u njoj cvjetali učenošću i svetošću života; budući da je umro daleko odatle u vlastitoj lavri, mnogo prije nego što je bila sagrađena lavra sv. Sabe, kako će uskoro postati očito u § 4.
3 Ondje Quaresmius raspravlja o razlici između samostana i lavre, te tvrdi da se lavrom nazivaju samo oni samostani koji su sadržavali više od tisuću monaha: tako je, kaže, čuo od Grka. Ali od današnjih, koji niti su pouzdani niti išta znaju o starini. Zasigurno, dok lavra sv. Eutimija nije zaostajala za lavrom Faran, kako je jasno iz ovoga životopisa pod brojem 41, štoviše bila je napredna i sretna, a njezino se mnoštvo povećavalo pod brojem 45, broj je braće dosegao pedeset. A pod sv. Sabom zajednica je toliko narasla da se u njegovoj lavri najprije okupilo sedamdeset Kristovih služitelja, a kad se taj broj udvostručio, bilo ih je stotinu i pedeset. Broj je narastao i preko toga, ali ipak ne dotle da bi ispunio nekoliko stotina. I sveti Gerasim, dolje pod brojem 89, sagradio je u jordanskoj pustinji najveću lavru, koja je imala ne manje od sedamdeset anakoreta. Nasuprot tome, cenobij sv. Teodozija bio je silno prostran i u njemu su bile četiri zasebne crkve. Iz mnogih samostana čitave pustinje okupilo se godine Kristove 516. u Jeruzalemu oko deset tisuća monaha, kojima su na čelu bili sv. Teodozije i sv. Saba, koje je patrijarh Salustije imenovao općim nadzornicima. Iz toga opet valja ispraviti Quaresmija kad tvrdi da je 10 tisuća monaha, raspršenih amo-tamo po ćelijama i spiljama, provodilo samotnički život, a druge četiri tisuće u samostanu, te da je svima njima opat bio sv. Saba. Sam je Saba podigao sedam, Eutimije tri, a njihovi učenici, stariji i suvremenici, još više bilo cenobija bilo lavri; a razlikovali su se po tome što su u cenobijima živjeli oni koji su provodili zajednički život, dok su u lavrama živjeli oni koji su provodili život odvojen od skupa i tih. Tako piše Ćiril u životopisu sv. Sabe. A dolje pod brojevima 45 i 98 u lavri sv. Eutimija svakome je bila sagrađena ćelija, i ćelije su braće bile međusobno odvojene usred pustinje. I sv. Gerasim je usred lavre smjestio cenobij u kojem su se monasi najprije vježbali, pa kad bi dosegli mjeru savršenstva, smještao ih je u ćelije lavre i nazivali su ih anakoretima: u njihov se red nisu primali mladići niti golobradi, stoga je sv. Eutimije poslao sv. Sabu u samostan sv. Teoktista, a sv. Kirijaka u samostan sv. Gerasima, dok je sv. Saba po primjeru sv. Eutimija golobrade upućivao u cenobij sv. Teodozija. O lavri Suda piše ovako: „Καὶ Λαύρα ἡ στένη κατονίχα τῶν μοναχῶν.” Lavra je također usko obitavalište monaha.
4 Isti je način života bio anakoretima u ovim lavrama kao i nitrijskim anakoretima u Egiptu, kako su ga opisali Paladije u djelu Historia Lausiaca, poglavlje 69., i Rufin u 2. knjizi djela De Vitis Patrum, poglavlje 21. „Nastanjuju”, kaže Paladije, „pusto mjesto i imaju ćelije međusobno razmaknute na velikoj udaljenosti, tako da nijedan ne može izdaleka prepoznati drugoga, niti ga brzo vidjeti, niti čuti glas; nego provode vrijeme u dubokoj tišini, svaki zatvoren za sebe. Samo se pak u subotu i nedjelju okupljaju u crkvama i međusobno primaju.” Slično se ovome navodi dolje pod brojem 89 i u životopisu sv. Sabe. Nije ni čudo, budući da je ovdje cvala ista stega kao i kod Egipćana. Odatle su ovi blagdan sv. Antuna, kao zajedničkoga zaštitnika, slavili svečanim bdjenjem, kako je naznačeno dolje pod brojem 106 i u životopisu sv. Sabe. Sv. Eutimije je nasljedovao kreposti sv. Arsenija, koji je tada živio u Egiptu, ili ga je u nekima čak i nadmašivao, broj 59. Svoje je učenike primjerom egipatskih monaha odvraćao od poroka i poticao na krepost, brojevi 51 i 64. Naposljetku je nitrijske monahe Martirija i Iliju, koji su poslije bili jeruzalemski patrijarsi, kada su k njemu pobjegli dok je Timotej Elur dizao progon, dobrostivo primio i štitio, broj 94.
§ II. Eutimijeva svetost, dan rođendana za nebo.
Sva je stega monaškoga vježbanja po svim pokrajinama Istoka, a i ostaloga svijeta, utemeljena uredbom Antuna Velikoga: ipak su oni koji su boravili u pustinji Svetoga Grada Eutimija Velikoga priznavali, ako ne za začetnika i oca, ono svakako za vježbatelja asketskoga trkališta i učitelja oblikovanja ćudoređa prema nebeskim težnjama, te su slijedili njegov život kao savršen uzor redovničke kreposti. Stoga, budući da je Eutimije prema svjedočanstvu Ćirila u životopisu sv. Sabe običavao četrnaestoga siječnja uvijek odlaziti u prostranu pustinju i ondje boraviti u božanskim danima posta, ne pokazujući se nikome i ne razgovarajući ni s kim, to je isto običavao činiti i blaženi Saba dosljedno tome, promijenivši tek malo vrijeme, budući da se onaj povlačio četrnaestoga, kao što rekosmo, a ovaj dvadesetoga dana u mjesecu. Jer nakon spomena božanskoga Antuna, slaveći dvadesetoga dana u mjesecu blagdan Eutimija Velikoga, Saba se tako povlačio u pustinju i ondje ostajao sve do blagdana Cvjetnice, nimalo drukčije nego onaj. „Cvao je”, kaže Nicefor u 14. knjizi, poglavlju 30., „osobito u asketskom vježbalištu i bio slavan po monaškom životu Eutimije Veliki, koji je pustinju pretvorio u oblik grada, štoviše bio je pravilo i obrazac monaške ustanove”, kao što će se reći u sljedećem odlomku. Njegove je tjelesne ostatke, nedugo nakon što je preminuo, časno prenio u svetu crkvu patrijarh Anastazije, dolje pod brojem 112, a kod njih je njegov nasljednik Martirije održao veličanstveno bogoslužje i bdjenje s mnogim svjetiljkama i kadovima, broj 122, štoviše svake se godine slavila svetkovina čuda koje se kod njih dogodilo, broj 153.
6 Nasljedujući Sirce, Grci, kod kojih se slavio veoma svečanom svetkovinom u presvetoj velikoj Carigradskoj Crkvi, kako uče njihovi Mineji, Anthologion objavljen odlukom Klementa VIII. i Maksim Kiteranin, u kojima se nalazi ovaj sažetak njegova životopisa, pišu ovako: „Ovaj sveti i veliki otac naš Eutimije živio je za vladavine cara Trajana, rođen u Meliteni, prijestolnici Armenije, od plemenitih roditelja Pavla i Dionizije; i poput onoga velikog Ivana, rođen je iz neplodne i nerotkinje utrobe: odakle je i dobio ime po obećanju. Kad su naime roditelji molili da im se daruje potomstvo, s neba bi poslan glas koji im zapovjedi da budu εὐθυμεῖν, to jest radosna i vedra duha. Nakon očeve smrti majka ga dovodi Otreju, velikom biskupu Melitene, i on ga uvrštava u red klerika. Kad je zatim, posvećen svetim znanostima, nadmašio sve vršnjake kako vježbanjem u redovničkom životu tako i napretkom u krepostima, iako nevoljko, biva zaređen za svećenika i preuzima brigu o svetim samostanima. Zatim u dvadeset i devetoj godini života odlazi u Jeruzalem i sa sv. Teoktistom boravi u nekoj gorskoj spilji, gdje je od mnogih odagnao teške bolesti. Kaže se da je on u ime Gospodnje s nekoliko malih kruhova nahranio četiri stotine ljudi koji su s puta svratili u samostan. No ne samo da je on sam bio rođen pošto je božanskom snagom razriješena neplodnost njegovih roditelja, nego je i mnoge druge udate žene bez djece svojim molitvama učinio plodnima. On je također, kao nekoć veliki Ilija, otvorio vrata nebeska i pritekao u pomoć zemlji koja je trpjela od suše i neplodnosti. Njegovu je unutarnju svjetlost odao i stup ognjena svjetla koji su, dok je prinosio beskrvnu žrtvu, vidjeli oni koji su stajali uokolo kako silazi s neba i stoji uz sveca za čitava vremena žrtve. Dokaz je nadalje njegove presvete i najčistije duše to što je prozreo stanje onih koji su pristupali primanju božanske pričesti, tko je od njih čiste, a tko zle savjesti. Kad je imao devedeset i sedam godina, preselio se Gospodinu za vladavine Leona Velikoga. Bio je iznimne pojave, čestita ćudoređa, svijetle puti, dolične i časne starosti, sijede kose i brade spuštene sve do bedara. Pripovijeda se o njemu da je, kad je neki monah bio blizu smrti, za kojega se općenito vjerovalo da je umjeren i uzdržljiv, a uistinu nije bio nego naprotiv razbludan, blaženi vidio anđela kako mu trozupcem čupa dušu i ujedno čuo glas koji je otkrivao skrivenu sramotu toga monaha. Njegov se blagdan slavi u presvetoj velikoj crkvi.” Tako Mineji. Ono što se ovdje pripovijeda o razbludnom monahu nedostajalo je u Gentianovu prijevodu, a dopunjeno je iz grčkoga rukopisa, u kojem Eutimije pripovijeda da je to čuo od Egipćana, kako je očito pod brojem 63.
7 Osim nadimka Veliki, koji mu svi pridaju, neki ga nazivaju i Teofor. U grčkom Horologiju stoji: „τοῦ ὁσίου καὶ θεοφόρου Πατρὸς ἡμῶν Εὐθυρίου τοῦ μεγάλου.” Menologium koji je objavio Canisius ima: „Svetoga i bogonosnoga oca našega Eutimija Velikoga.” Istoga navode Menologium prokonzula Kristofora Mitilenskoga i Kalendarium koji je objavio Génébrard. Od Latina tako Molanus u djelu Addit. ad Usuardum piše: „Dvadesetoga dana svetoga i bogonosnoga oca Eutimija Velikoga.” Odatle je Ferrariju u djelu Catalogus generalis Sanctorum nastala prilika za zabunu i da pretpostavi nekoga svetog Teofora različitog od Eutimija. „U Palestini”, kaže, „ovoga dana sv. Teofora, ispovjedaoca”, i navodi Menologium Græcorum. O Eutimiju rimski popisi imaju ovako: „U Palestini rođendan za nebo sv. Eutimija, opata, koji je u vrijeme cara Marcijana u Crkvi zablistao revnošću za katoličku stegu i snagom čudesa.”
§ III. Životopis sv. Eutimija.
Životopis sv. Eutimija napisao je Ćiril. Svoje ime on sam otkriva u pogovoru pod brojem 163. Baronije ga uz godinu Kristovu 475., broj 43, hvali kao marljivoga ljubitelja istine i uglednoga povjesničara onih vremena. O njemu je već prije, uz godinu 391., broj 15, izjavio: „Neka bude dopušteno bez zavisti reći da poslije sv. Atanazija i Jeronima nisam našao nikoga tko bi s većom vjernošću napisao djela presvetih muževa, raspoređujući ih i točno razlučujući po vremenima, kao sam Ćiril: dok je ono što je sam vidio ili doznao iz pripovijedanja svetih muževa istaknutih svakom čestitošću, bez i najmanje sumnje u laž, predao potomstvu čistu istinu kao presveti polog”, naime
Djela Eutimija, a isto tako i Sabe te Ivana Šutljivca. U Djelima sv. Eutimija, čudesa koja pripovijeda od broja 135 sam je vlastitim očima vidio kako se događaju, a za ostala svjedoči da ih je čuo od različitih otaca. Nije naime bio učenik sv. Eutimija, kako Baronije misli na navedenom broju 43, niti je živio u petom stoljeću, kako isti piše uz godinu Kristovu 420., broj 31: nego su ga u šestom stoljeću, godine Kristove 530. ili sljedeće, roditelji kao dječaka doveli sv. Sabi iz Skitopolisa, odakle je bio rodom, te je zaslužio da ga on primi za učenika, a metropolit ostriže i postavi u crkveni stupanj. U samostan sv. Eutimija, u koji je lavra bila pretvorena, došao je godine 543., kako sam o sebi pripovijeda dolje pod brojem 135 i u Djelima sv. Sabe i Ivana Šutljivca.
monah samostana sv. Eutimija,
9 Od toga vremena ono što su mu o sv. Eutimiju pripovijedali oni oci i starci, kako kaže pod brojevima 18, 135 i 161, zapisao je najtočnije, ali ipak zbrkano i bez reda; no nakon Petoga sabora održanoga u Carigradu godine Kristove 553., u Novoj je lavri dvije uzastopne godine nastavio započeto djelo, pošto je dobrotom sv. Eutimija i Sabe, koji su mu se ukazali, s neba zadobio milost da prikladno napiše njihova djela. Oci pak koji su mu ispripovjedili većinu toga o krepostima sv. Eutimija bili su sv. Kirijak, sv. Ivan Šutljivac i njegov drug Talelaj, o kojemu više pod brojem 71. Sa sv. Ivanom i njegovim učenicima imao je poznanstvo još kao mladić, jer su oni u Skitopolisu svraćali u kuću njegovih roditelja kao u vlastito svratište i od njegovih roditelja primali godišnji blagoslov, odnosno milostinju, za cenobij i dijelove lavre, otkako se Saba s njima, kao što rekosmo, bio dogovorio. Zatim je po njegovu savjetu došao u samostan sv. Eutimija, kako sam o sebi pripovijeda Ćiril dolje pod brojem 136 i u životopisu sv. Ivana, k kojemu je poslije iz samostana sv. Eutimija otišao u lavru sv. Sabe i postao mu nositelj pisama sv. Kirijaku. Njega je pak susreo u lavri stare Suke; a kad je ovaj doznao da je Ćiril iz samostana velikoga Eutimija, odmah s velikom radošću reče: „Gle, brate, ti si iz istoga cenobija iz kojega sam i ja” (jer je iz ruku sv. Eutimija bio odjeven u monaško odijelo), te poče u govoru izlagati djela sv. Eutimija i Sabe. Kada ih je pak on jasno doznao od toga blaženog Kirijaka, zapisao je svaku pojedinost u knjigama koje je o njima napisao, kako odatle svatko može doznati ako ih ne čita površno i baveći se drugim stvarima, nego pažljivo (osobito brojeve 48, 49, 58, 60 i 76, na kojima se mjestima navode svjedoci od kojih je sam Kirijak doznao najviše toga). I tako je govorio božanski Kirijak. Kad je pak tim razgovorom i tim pripovijedanjima Ćiril ispunio svoju dušu, otišao je u miru. Ali kad je Ćirila ponovno obuzela neka želja da se sastane s Kirijakom, pošao je k njemu u Susakim u 99. godini njegova života, Kristove 546. Naposljetku, u vrijeme kada su Ćirilu u Novoj lavri ti životopisi punih dviju godina bili pod rukama, neprestano je odlazio sv. Kirijaku u spilju velikoga Haritona i od toga je sveca primao veliku korist i pouku, budući da je ovaj tada brojao stotinu i sedam godina života. To stoji u životopisu toga Kirijaka 30. rujna, za kojega Baronije misli da mu je pisac Ćiril, što je nama sada još dvojbeno i ondje će se opširnije raspraviti. Smatrao je također da je napisao životopis sv. Teodozija, za što smo 11. siječnja rekli da nam nije uvjerljivo.
10 Ovaj životopis, koji je napisao Ćiril, uvrstio je Metafrast u svoje Životopise svetaca 20. siječnja, a na latinski ga je preveo Gentian Hervet i objavio Aloysius Lipomanus u 5. svesku, te po njemu Laurentius Surije; u sažetku su ga donijeli Zacharias Lippeloo i Franciscus Haræus, a na različita mjesta svoje crkvene povijesti uvrstio ga je Baronije. Mi ga donosimo uspoređenoga s grčkim rukopisom, ali (nažalost!) okrnjenim; jer je nedostajalo malo na početku, a više pred kraj, od broja 97. Iz njega je dopunjeno ono što se navodi pod brojevima 64, 65 i 66, što je Gentian ispustio, a ipak se spominje u Minejima i kod Nicefora, o čemu će uskoro biti riječi. Na početak stavljamo predgovor koji je bio pridodan rukopisnom životopisu sv. Sabe, a ovamo više pripada. Metafrast ga je bio izbacio i zamijenio drugim, što mu je gotovo običaj, kao što se posvuda može vidjeti u čitavom ovom djelu, a već u sljedećim danima 22. siječnja u Djelima sv. Anastazija Perzijanca i 23. siječnja u Djelima sv. Ivana Milostinika. Ostalo nakon predgovora izvorno je Ćirilovo djelo i dovoljno se potvrđuje svojom dosljednošću. Niti se igdje razlikuje od životopisa sv. Sabe, koji ćemo opširnije donijeti 5. prosinca, nekoć mnogo godina prije Metafrastova doba prevedenoga na latinski, iz kojega smo ovdje vratili predgovor, budući da ga je pisac stavio na početak prve knjige. Jer drugom knjigom ili govorom sam Ćiril označuje životopis sv. Sabe u Djelima samoga Sabe i sv. Ivana Šutljivca, a ova zauzimaju treće mjesto.
11 Eutimija spominje Nicefor Kalist u 14. knjizi na različitim mjestima; poimence u 14. knjizi, poglavlju 52., piše ovo: „Za iste vladavine Marcijanove istaknuo se u Palestini i onaj veliki i slavni Eutimije. On je pod Valentom doduše bio rođen po obećanju, a veliki Otrej i Akacije, biskupi Melitenske Crkve, valjano su ga poučili i odgojili; zatim je uvršten u red prezbitera i vodio je brigu samo o svetim stvarima. Poslije je u Palestini zajedno s divnim Teoktistom u nekoj spilji osnovao radionicu kreposti, te sagradivši mnoge i različite ćelije radi skupljanja meda svetije mudrosti, utemeljio velik samostan. Toliko je pak zablistao krepošću da je bio i pravilo i obrazac monaške ustanove, a stekao je i slavno ime po činjenju čudesa. Naime sina nekoga perzijskog tribuna oslobodio je bolesti i vratio u zdravlje, otvorio je vrata nebeska i svojim molitvama isprosio plodnost neplodnoj zemlji. Učinio je također da od veoma malo kruhova nastane mnoštvo kruhova kojima se okrijepilo četiri stotine ljudi. Nerotkinje je učinio plodnima. Dok je služio sveta otajstva, svjetlost s neba poput stupa obasjala ga je i okružila, kao glasom pokazujući kolike je čistoće života taj muž bio. I kakva je duha bio svaki od onih koji su pristupali primanju svete pričesti, prozreo je tajnom objavom, što je bio posve jasan dokaz njegove najviše svetosti. Preselio se pak blaženi muž Gospodinu kad je navršio devedeset i sedam godina, za vladavine Leona Velikoga. Bio je umjerena života i posve priprosta ćudoređa, svijetle puti, s gustom bradom spuštenom sve do bedara. O njemu povijesti bilježe ovo: kad je umirao neki monah koji je uživao izniman glas kreposti i čistoće, a bio je posve razvratan, ovaj je sveti muž vidio anđela strašna izgleda kako teškim trozupcem okrutno izvlači njegovu dušu iz tijela, i ujedno je s neba čuo glas koji je otvoreno otkrivao skrivena sramotna nedjela. Također je ugledao nekoga drugog siromaha kako gol leži na tlu, sav izranjen i pokriven bijednim krpama: njegovu su dušu mnogi anđeli koji su stajali uz njega s poštovanjem pozvali, a bio je nazočan i David sa svojom harfom uzvišena sklada, kao da je pjesmama umiruje i izvodi.”
§ IV. Dob sv. Eutimija, učenika, nasljednika i šestorice jeruzalemskih patrijarha.
Povijest sv. Eutimija i njegovih nasljednika Ćiril dovodi do svojih vremena, u kojima je napisao njegova Djela, te Djela sv. Sabe i sv. Ivana Šutljivca. Isto je učinjeno i u Djelima sv. Kirijaka, bilo od Ćirila, bilo od nekoga drugog njegova suvremenika i druga. Točno se vodilo računa o mjestima, a ponajviše o vremenima i osobama. Indikcije, konzulati, godine careva i jeruzalemskih patrijarha brižljivo su navedeni. Stoga smo smatrali vrijednim truda kratko ih, kao na preglednoj tablici, staviti pred oči. Rađa se sv. Eutimije za četvrtoga konzulata Gracijanova godine Kristove 377., u 5. indikciji, možda u mjesecu lipnju, kao što stoji uz životopis pod brojem 3. Nakon očeve smrti biva predan biskupu Otreju tri godine poslije, na početku vladavine cara Teodozija; odgaja se u naukama; odrastao biva zaređen za svećenika; odlazi u Jeruzalem u 29. godini života, Kristove 406., i stanuje pokraj lavre Faran. Provevši pet godina u Faranu, povlači se u spilju godine Kristove 411. Gradi donji samostan sv. Teoktista. U poodmakloj dobi i posut sjedinama gradi drugi samostan u pustinji Engadi; utemeljuje lavru nazvanu poslije po njegovu imenu. Hram lavre posvećuje jeruzalemski biskup Juvenal kada je Eutimiju bilo 52 godine, a tekla je 429. godina od Kristova rođenja. U Efezu se okuplja ekumenski sabor godine Kristove 431., 22. lipnja, u 54. godini života sv. Eutimija. Rađa se sv. Saba za 17. konzulata cara Teodozija, u mjesecu siječnju godine Kristove 439. Umire Teodozije Mlađi godine Kristove 450., pri čijem se kraju rađa sv. Kirijak oko godine Kristove 448., budući da je 9. godine Leonove vladavine navršavao osamnaestu godinu života, a godine Kristove 475., u mjesecu ožujku, dvadeset šestu, kao što je očito iz njegova i sv. Eutimija životopisa. U Kalcedonu se također slavi ekumenski sabor u mjesecu listopadu, u 75. godini života sv. Eutimija, Kristove 451. Četvrte godine Marcijanove, Kristove 454., u 8. indikciji rađa se Ivan Šutljivac. Car Leon nasljeđuje Marcijana godine Kristove 457. Sljedeće godine Juvenal odlazi s ovoga svijeta, a na njegovo se mjesto za patrijarha zaređuje Anastazije godine Kristove 458. Sv. Saba u 18. godini života, Kristove 457., dolazi u Jeruzalem; boravi u samostanu sv. Pasariona; odlazi sv. Eutimiju u 82. godini njegova života, Kristove 458., i biva poslan u samostan sv. Teoktista. Ovaj umire u 90. godini života sv. Eutimija, Kristove 467., kada je Saba s njim već boravio desetu godinu. Teoktista nasljeđuje Maris, a njega nakon dvije godine, godine Kristove 469., Longin. U međuvremenu dolazi u Jeruzalem sv. Kirijak u dobi od 18 godina, 9. godine cara Leona, 8. patrijarha Anastazija, Kristove 465., te provevši zimu kod Eustorgija u Jeruzalemu, odlazi sv. Eutimiju, koji ga oblači u monaško odijelo, a nakon što je Teoktist već bio umro, šalje ga sv. Gerasimu.
13 Napokon, pun zasluga, izabravši za nasljednika Iliju, umire sv. Eutimije 20. siječnja, u subotu noću, 16. godine vladavine Leona, koji je, kad je već prošla jedna godina nakon smrti velikoga Eutimija, također otišao s ovoga svijeta; tako stoji dolje pod brojevima 103, 109 i 113. U rukopisnom životopisu sv. Sabe dodaje se da je preminuo 13. godine biskupovanja Anastazijeva. Sve to pada u godinu Kristovu 473., s nedjeljnim slovom G, a ne u prethodnu godinu 472., u kojoj Baronije pod brojem 8 piše da je umro, jer je tada 20. siječnja padao u četvrtak, a za Leona je barem u mjesecu siječnju bila tek petnaesta godina. Aloysius Lipomanus zabilježio je da je umro godine Kristove 475., a drugi prenose drugo: njihovo nagađanje na temelju rečenoga pada u vodu. Druga je poteškoća što se pod brojem 109 kaže da je došao u pustinju oko dvadeset i devete godine života, da je u njoj proveo šezdeset i osam godina i da je otišao s ovoga svijeta u devedeset i devetoj godini života; dok se iz dva gore navedena broja dobiva devedeset i sedma godina, kako je to mjesto izrazio Nicefor u 14. knjizi, poglavlju 52.: „Ἐξεδήμει δὲ”, kaže, „πρὸς Κύριον ὁ μακάριος, ἑκατὸν ἐτῶν γεγονώς, δεόντων μόνων τριῶν.” Blaženi Eutimije preselio se Gospodinu navršivši stotinu godina manje tri. Mineji, Anthologion i Kiteranin također prenose da je umro u 97. godini života. Ali onaj tko je rođen godine Kristove 377., a umro godine Kristove 473., 20. siječnja, kao što je dokazano, nije proživio posve punih devedeset i šest godina. Međutim, budući da Ćiril kako ovdje tako i u životopisu sv. Sabe ono što pripada sljedećoj indikciji običava pribrojiti još jednoj godini života, bilo Eutimija bilo Sabe, treba ubrojiti nepotpunu prvu i posljednju godinu, i tako nastaje 97 godina. To pak što se ondje pod brojem 109 godina smrti navodi kao 465. godina Kristova potječe od običaja nekih istočnjaka koji su svoje računanje vremena započinjali osam godina kasnije od Kristova rođenja nego mi, o čemu valja čitati Herwarta u djelu Chronologia, poglavlje 237. Isto se može zapaziti i u životopisu sv. Sabe koji je napisao isti Ćiril.
14 Nakon smrti sv. Eutimija sv. Saba u 35. godini života, Kristove 473., odlazi iz donjega samostana k sv. Gerasimu. Godinu dana nakon smrti sv. Eutimija umire car Leon, godine Kristove 474. Nasljeđuje ga unuk Leon, a njega, budući da nije dugo živio, iste godine otac Zenon. Umire sv. Gerasim (broj 95) 3. ožujka, u 13. indikciji, za drugoga konzulata cara Zenona, godine Kristove 475. Sv. Kirijak u 27. godini života vraća se u lavru sv. Eutimija i ondje ostaje dugo vremena, odnosno deset godina, broj 49 i u njegovu životopisu. Bazilisk iz zasjede prigrabljuje carstvo godine Kristove 476. Umire patrijarh Anastazije na izmaku pete godine nakon Eutimijeve smrti, početkom mjeseca siječnja godine Kristove 477., navršivši 19 godina u biskupskoj službi. Iste godine Zenon ponovno zadobiva carstvo, a Martirije biva postavljen za patrijarha, kako je naznačeno pod brojem 113 i u bilješkama uz 20. poglavlje. Isto se ponavlja u životopisu sv. Sabe, za kojega se kaže da je, sklopivši prije preko nekoga Anta, odnosno Flora, prijateljstvo sa sv. Teodozijem Cenobijarhom, prešao u spilju gdje je u 40. godini života počeo okupljati učenike i osnivati lavru. Sv. Ivan Šutljivac postaje biskupom u Armeniji u 28. godini života, Kristove 481. U međuvremenu se lavra sv. Eutimija pretvara u samostan: posvetu slavi patrijarh Martirije 7. svibnja, 12. godine nakon smrti sv. Eutimija, 484. nakon Kristova rođenja. Sv. Kirijak odlazi iz samostana sv. Eutimija godine 485. u lavru stare Suke, te je ondje i u susjednim mjestima poživio još gotovo sedamdeset godina, broj 48 i u njegovu životopisu. Patrijarh Martirije umire 13. travnja, u 9. indikciji, godine Kristove 486., koja je bila 48. godina života sv. Sabe. Martirija nasljeđuje Salustije. Carstvo preminuloga cara Zenona zadobiva Anastazije u 14. indikciji, u kojoj je istoj indikciji 13. prosinca posvećena bazilika lavre sv. Sabe, u 53. godini njegova života, Kristove 491., koje je iste godine Ivan Šutljivac, ostavivši biskupstvo kojim je upravljao 10 godina, došao u lavru sv. Sabe u 38. godini svoga života. Životopis obojice. Sv. Sabu i Teodozija Cenobijarha na čelo ostalih samostana postavlja umirući Salustije, koji je, navršivši 7 godina i 3 mjeseca patrijarhata, umro 23. srpnja, ostavivši za nasljednika sv. Iliju, kojemu je to dostojanstvo bio prorekao sv. Eutimije pod brojem 95. To je bila 493. godina Kristova, 56. godina života sv. Sabe. Taj Ilija posvećuje novu crkvu Bogorodice Djevice koju je sagradio Saba 1. srpnja, u 9. indikciji, godine Kristove 501., u 63. godini života sv. Sabe. Sv. Ivan Šutljivac odlazi u Rubu u 11. indikciji, u 50. godini svoga života, Kristove 503., a vraća se u lavru sv. Sabe u 2. indikciji, u 56. godini svoga života, Kristove 509.
15 Ilija, prvi iguman samostana sv. Eutimija, nakon što je 38 godina upravljao tom službom, umire godine Kristove 511. Nasljeđuje ga Šimun Apamejac; a njega, kad je umro tri godine poslije, Stjepan Arapin godine Kristove 514. Otišli su s ovoga svijeta, prema svjedočanstvu Ćirila u životopisu sv. Sabe, godine Kristove 518. car Anastazije 1. srpnja, a sv. Ilija, jeruzalemski patrijarh, 11. srpnja. Anastazija je naslijedio Justin Stariji, a Iliju Ivan, koji je sedam godina poslije umro 22. travnja, u 2. indikciji, godine Kristove 524., ostavivši za nasljednika Petra. Nakon što je i Justin poslije 9 godina vladavine umro 2. kolovoza godine Kristove 527., naslijedio ga je Justinijan, već prije u mjesecu travnju, na Veliki četvrtak, uzdignut na carsko prijestolje. Godine 529. prestao je živjeti sv. Teodozije Cenobijarh, u 7. indikciji, 11. siječnja. U Carigrad u mjesecu travnju, u 6. indikciji, godine 528. odlazi sv. Saba, vraća se u mjesecu rujnu, u 9. indikciji, godine Kristove 530., ubrzo ide u Cezareju, odatle u Skitopolis: prima za učenika Ćirila, pisca ovih životopisa, i nedugo zatim umire u 10. indikciji, 3. prosinca, u 94. godini života, Kristove 531. Sv. Sabu nasljeđuje Melita, a u samostanu sv. Eutimija, nakon što je godine Kristove 534. umro Stjepan Arapin, Toma Apamejac; njega pak 25. ožujka godine Kristove 542., 70 godina nakon smrti Eutimijeve,
Leoncije, kojemu je sv. Ivan Šutljivac poslao Ćirila te je bio primljen među eutimijevske monahe, u 6. indikciji, u mjesecu srpnju godine 543; on je nakon V. sabora održanoga u Carigradu otišao u Novu lavru godine Kristove 553. i proveo dvije godine u pisanju životopisa sv. Eutimija i Sabe: otprilike u to vrijeme umro je sv. Kirijak, a još je bio živ sv. Ivan Šutljivac, u 104. godini svoga života, Kristove 557., kada je Ćiril objavio njegov životopis. U međuvremenu je Leoncija u upravi samostana sv. Eutimija naslijedio Geroncije iz Medabe, o kojemu sebi veoma dobro poznatom, kao i o njegovu ocu i djedu, govori Ćiril u životopisu sv. Sabe. A ono što je taj Geroncije ispripovjedio Ivanu Moshu i Sofroniju Sofistu navode oni u djelu Pratum spirituale, poglavlje 21. Ta su dvojica poživjela do sljedećega stoljeća i bili su savjetnici sv. Ivana Milostinika, aleksandrijskoga patrijarha, o kojima će više biti riječi uz njegov životopis.
Ćirilov predgovor,
Iz staroga latinskog rukopisa.
Časnom i veličanstvenom mužu, mome duhovnom ocu, naime prezbiteru Jurju, a također i a igumanu, Ćiril, nedostojni prezbiter i monah, pozdrav u Gospodinu.
Budući da si mi, časni oče, svojom zapovijeđu naložio da štogod izložim o djelima velikih muževa, to jest Eutimija i preblaženoga Sabe, naime na spomen budućim naraštajima, promišljajući da sam manje prikladan za to djelo, odlučio sam prignut moliti tvoju potporu, kojom ću, potpomognut, potpunije izvršiti naloženu službu. Želim naime da zazoveš pomoć onoga koji je po psalmopiscu rekao: „Otvori svoja usta, a ja ću ih napuniti.” Premda se pak smatram slabim i veoma nedostojnim Božjega dara, ipak, potaknut tvojim zapovijedima, usudio sam se poći preko svojih snaga, užasavajući se zla neposluha, štoviše strahujući od Gospodinove osude kojom se neposlušnom i lijenom sluzi kaže: „Zli i lijeni slugo, trebalo je da moj novac uložiš u mjenjačnicu itd.” Stoga ću, uz Božju pomoć, započeti tkati povijest o životu spomenutih svetaca, pokazujući naime mjesta, vremena i osobe, onako kako sam to pomno doznao od vjernih i istinoljubivih muževa. Molim pak sve koji će ovo čitati ili čuti pročitano da povjeruju pročitanome ili čutome, moleći Boga iz dubine srca da me učini dionikom onih čija djela, koja će mnogima koristiti, prolazim veoma skromnim peromb.
a Nove lavre. Tada su na čelu lavre sv. Sabe bili Konon, a samostana sv. Eutimija Geroncije. Nazivali su se Ἡγούμενοι, što Gentian dolje prevodi kao „upravitelji”, od ἡγέομαι, vodim, upravljam, prvi sam.
b Metafrast je sastavio i na početak stavio drugi uvod, koji se čini vrijednim ovdje pridodati, budući da se nalazi kod Surija i Lipomana kao da je samoga Ćirila, u neprekinutom slijedu povezan s ostalim pripovijedanjem: „Vježbanje u bilo kojoj stvari teško se i s mukom može ispravno provoditi bez primjera; a još mnogo više djelo kreposti, utoliko što je teže i napornije te zahtijeva neprekidan trud i ustrajnost. Stoga su doista potrebni mnogi primjeri i opširna povijest onoga što su drugi u životu učinili onima koji su odlučili stupiti na ovaj trnoviti životni put: oni naime i put čine ravnijim i ne dopuštaju da klonu oni koji gledaju koliko je taj put strm i naporan. U njima ćeš naime naći na koje su im načine, opomenama i propisima, te napokon kojim su putem stvari sretno pošle za rukom, štoviše koje su zauzvrat nagrade oni sami postigli i koje će postići: pa čak i ako je nečiji duh trom i tup, čak i ako je lijen i mlitav, ipak će se jednom htjeti probuditi, rasplamsati na jednako natjecanje i pristupiti nasljedovanju. Takvim mi se doista čini životopis velikoga oca Eutimija, ujedno i najugodniji i najnaporniji, i najprikladniji da razveseli i umiri one koji ga budu čitali te da ih potakne na revnost za slična djela: tako da ako ga tko htjedne nasljedovati, bit će preslavan i živ i mrtav. O njegovim mi je djelima stoga započeti govoriti izdaleka, a valja ih pripovijedati ušima što je moguće pobožnijima.”
Napisao monah ćiril, preveo Gentian Hervet,
uspoređeno sa starim grčkim rukopisom.
Rođenje i odgoj sv. Eutimija.
Budući da je malo prije toga bezbožni Julijan bijedno zajedno s carstvom izgubio i život, a zatim nedugo potom vlast bila prenesena na Valensa, teški su ratovi zbog okrutnoga zajedništva Arijeva sa svih strana okruživali Crkve; i premda je poganstvo prestalo, arijanstvo je silno jačalo te su Crkve očito trpjele. Živio je pak u Meliteni, gradu u Armeniji uz Eufrat, neki čovjek imenom Pavao, kojemu je životna družica bila supruga imenom Dionizija; oboje su bili slavni i po kreposti i po rodu. Kako je pak bila neplodna i nije imala djece, smatrala je da to nije mala nesreća niti vrijedna male brige, nego su je razdirale teške brige i boli; srce i nutrina bili su joj zbog oskudice djece kao nekim ognjem zapaljeni, jer je čeznula za plodom utrobe: a to je stvar koju mnoge žene ponajviše žele, koja je očima najugodnija i koja im može donijeti slavu te učiniti da im pogled ne bude ponižen i potišten, niti da budu lišene pouzdanja i slobode u očima svojih muževa. Nalazeći se, dakle, u takvu stanju i pritisnuta takvom nevoljom, dođe sa suprugom u obližnji hram božanskoga mučenika Polieukta (jer je za druga u zavjetu uzela onoga koga je prije nužno imala za druga u žalosti) te su u njemu mnogo dana ustrajali u molitvi. Molili su pak da im se razriješe okovi neplodnosti i prosili da vide plod rođen od njih. Jedne im se noći, dok su odvojeno molili, ukaže neko božansko viđenje govoreći: „Budite, budite dobre volje! Bog vam naime daje sina koji će od dobre i smirene duše, naime εὐθυρία, dobiti ime i imat će tome dostojno ponašanje. O njegovu će pak rođenju Bog dati i duševni mir svojim Crkvama.”
4 Treće pak godine nakon toga Eutimijev otac Pavao premine iz ovoga života; a majka, ostavši sama sa sinom i udovica, dovede sina i pristupi bratu Eudoksiju, kojega je Otrej, predstojnik melitenske Crkve, bio učinio svojim ispovjedaocem; položivši dječaka pred njegova koljena, usrdno je molila, lijući suze iz očiju i vjerujući da su one snažan lijek uvjeravanja: molila je pak da se smiluje i djetetu i njoj, da dovede dječaka k Otreju i da mu ga prikaže namjesto oca. I doista je majka vidjela da joj je molba uspjela po želji: dječak je bio prikazan Otreju, a po njemu Bogu, kao što je davno prije Ana prikazala Samuela.
5 Kad ga je Otrej ugledao, nije ga samo pogledao nego je istodobno proniknuo u dubinu njegove duše, najoštroumnije nagađajući, koliko je to bilo moguće, i neke njegove skrivenije pokrete. A kad je čuo za majčinu neplodnost, za božansko ukazanje, kako je njegovo začeće bilo djelo molitve te da su ga roditelji još prije rođenja posvetili Bogu, postao je istinski prorok budućnosti: „Uistinu će”, reče, „Duh Božji počinuti na ovom dječaku.” Zatim ga je krstio i ošišao mu kosu koja se po zakonu šiša dječacima te ga uvrstio u red lektora. A majku Dioniziju, kao onu koja se neprestano posvećivala božanskim stvarima, zaredi za đakonisu svoje Crkve. Posvojivši pak dječaka, nije mu bio samo hranitelj i odgojitelj nego i otac i majka što se tiče ljubavi, time ne čineći uslugu više dječaku negoli sebi, želeći voditi brigu o takvu dječaku. Pošto je tako Eutimije od najranije dobi bio posvećen Bogu i uvršten u sveti crkveni popis, odmah je potom onaj Veliki Teodozije zadobio carsku vlast, te je tako u jedno te isto vrijeme Bog čudesno i iznad svakoga očekivanja podario mir kako državnim prilikama tako i Crkvi: prvima dajući Teodozija, a drugoj darujući Eutimija, tako da su se u njima dosljedno i same stvari slagale s imenima. a 26. lipnja, Kristove godine 363.b Nakon što je Jovijan vladao gotovo osam mjeseci, uz njegova nasljednika Valentinijana brat Valens uzet je u carstvo 29. ožujka godine 364.c Njegovo mučeništvo podnijeto u Meliteni pod Decijem donijet ćemo 13. veljače. O samom gradu Meliteni više ćeš naći 10. siječnja uz život sv. biskupa Domicijana.d Godine 377. konzuli su bili Gracijan August IV. i Flavije Merobaud.e Konstantin Veliki umro je godine 337., na sam dan Pedesetnice; naslijedivši ga na Istoku, Konstancije se ubrzo očitovao kao zagovornik arijanskoga krivovjerja.f Možda valja čitati „petnaeste”; tako ćemo reći da je rođen u mjesecu lipnju. Valens je poginuo petoga dana prije ida kolovoških, godine 378., kada je te godine on sam bio šesti put konzul, a Valentinijan drugi put, kako pišu Idacije u djelu Fasti, Sokrat, knj. 4, posljednje poglavlje, Amijan, knj. 31, i drugi; ali očito je da je sv. Eutimije rođen prethodne godine, i to u 5. indikciji, od koje je preostalo nekoliko mjeseci sve do rujna, kada je kod istočnjaka započinjala i 6. indikcija i godina. Otuda se ono što se dogodilo nakon početka rujna pripisuje sljedećoj Eutimijevoj godini.g Ostalo kraće na grčkom: Προστιμον δύσπερ τοῦ κείλεω πυρδε. Kao predigra budućega ognja.h Otrej je sudjelovao na Carigradskom saboru, II. ekumenskom, i s drugim biskupima osudio macedonijansko krivovjerje Kristove godine 381. i Na grčkom συνδρεω. Pogrešno je kod Surija otisnuto „Confessorem” (ispovjedaocem). Hervet je preveo „Confessorem”, ispravno. k Niže pod br. 109. to se ovako navodi: „A kad mu bijahu tri godine, bio je posvećen Bogu, naime na početku vladavine velikoga Teodozija.” Njega je Gracijan uzeo u suvladarstvo carstva 14. veljače godine 379., u 7. indikciji, te se stoga ta godina smatrala trećom godinom Eutimijevom.
Nauke. Svećeništvo. Anahoretski život.
Kako je vrijeme odmicalo, kad je već izašao iz ranoga djetinjstva, biskup ga predaje učiteljima pismenosti. To su pak bili Akacije i Sinodije, koji su zbog plemenitosti, razboritosti i umjerenosti bili glasoviti u zboru lektora, dobro uvježbani u Svetome pismu, a nisu zanemarili ni svjetovnu naobrazbu; oni su nakon mnogih borbi podnesenih za Krista svaki u svoje vrijeme bili postavljeni na čelo uprave melitenske Crkve, te se slavnim pripovijedanjima o njihovim brojnim djelima sve do današnjega dana najugodnije krijepi grad Melitena, jer su uistinu odgovarali i crkvenom predstojništvu i dušobrižništvu. Dječak je, dakle, predan njima, primivši obilno sjeme nauka u njedra duše, u kratkom roku donio veoma obilan plod i iznad svoje dobi. Bavio se naime Svetim pismom te mu se marljivo i pomno posvećivao. A kad bi u njemu našao spomen nekoga od drevnih i božanskih muževa glede kreposti, Eutimije bi ga najrevnije i najpomnije istraživao, odmah bi ga obuzela čežnja za tim mužem i raspalio bi se revnošću da mu bude sličan. Takva je dobra duša koja teži za čestitošću ako primi makar i malu prigodu za krepost: upravo ono što je britva prema brusu, glavnja prema ognju, konj na polju, kako se obično kaže; tako da je Eutimije u svako doba imao djelo za kojim je gorio velikom revnošću, naime da iščitava knjige Svetoga pisma i u pamćenje pohranjuje snagu onoga što je u njima sadržano.
7 Nadalje, bio je i nasljedovatelj ponašanja učitelja Akacija te ga je oponašao prema svojim silama, kako bi pokazao da je učenik ne samo njegova nauka nego i njegovih djela; i kao što je govorniku prignuo uši, tako je i djelatniku lijepo i pomno upravio oči: uzimajući hranu ne raznovrsnu, složenu i suvišnu, nego nimalo prohtjevnu, nužnu i jednostavnu, a duši je iznosio raskošne i veličanstvene poslastice u riječima Duha. Božanski pak časoslov crkvenoga pravila obavljao je sabrana uma i sa skrušenošću u određena vremena, ne priklanjajući duh smijehu i šaptanju poput mnogih, nego kao onaj koji stoji pred očima zajedničkoga Gospodina i Kralja sviju te licem u lice s njim razgovara.
8 U međuvremenu pak, boraveći kod kuće, nije bio zaokupljen kakvim dokolnim razgovorom i razmišljanjem o ispraznim stvarima, nego je danju i noću razmatrao Božji zakon i donosio plod u svoje vrijeme, poput stabala zasađenih pokraj voda, kako stoji u Psalmima. Bilo je tako vrijeme srdžbe i jarosti, a on je donosio blagost i ljubav. Nadošlo bi opet vrijeme proždrljivosti i užitaka, a njemu je izvrstan plod bio uzdržljivost. Pomisao na taštu slavu pobjeđivao je umjerenošću duha, a žudnju za mnogim stvarima dragovoljnim siromaštvom; i tako je svakom pojedinom krepošću razbijao i u bijeg tjerao njoj suprotan porok.
9 Kad je tako bio odgojen i poučen te prošao cijeli slijed crkvenih redova, tadašnji ga melitenski biskup protiv njegove volje, jer ga je sama krepost predala, zaredi za svećenika te njegovoj vjernosti povjeri brigu o samostanima i asketerijima koji su bili u gradu. Ali budući da ga je od najranije dobi obuzimala velika čežnja za mirom i šutnjom, neprestano je dolazio u hram božanskoga mučenika Polieukta te u hram Trideset trojice svetih mučenika i u njima boravio najdulje vrijeme. Štoviše, i iz samoga se grada posve povlačio nakon velike svetkovine Svjetala te je časne dane posta provodio na obližnjoj gori koja je tada bila pustinja i stanovnici su je zvali gorom Uznesenja, a sada je ondje samostan ne nevrijedan divljenja, sagrađen tik uz grad.
10 Budući da je to tako stajalo i da je Eutimije već dugo prije bio ljubitelj mira, što je pokazivalo njegovu iznutra sređenu i smirenu dušu, smatrajući da mu briga o samostanima donosi zapreku na putu kreposti, predaje se bijegu onako kako se zatekao te, potajno izašavši iz grada u dvadeset devetoj godini svoga života, spremna i čila duha odlazi u Jeruzalem pokloniti se svetim i časnim mjestima. Kad se pak sastao s ocima koji su živjeli u pustinji i upoznao način života svakoga pojedinoga, njegov je polet postao još žustriji te se nekako kao na krilima uzdignuo u visinu; i potaknut još snažnijim poticajem da provodi sličan život, odande stiže u lavru Faran, koja je šest milja udaljena od Jeruzalema. I našavši izvan lavre neku ćeliju koja je bila veoma prikladna za mir i šutnju, ondje je ubuduće boravio, pletući u njoj palmine grane i čineći svoj trud zajedničkim sebi i potrebitima; tako ne samo da nikoga nije opterećivao, ne gledajući na tuđe ruke, nego je i Boga častio te je sam radije bio ruka drugima, a oslobodivši duh od svake brige za zemaljske stvari, tako se ustrojio da posve ovisi o nadi budućih dobara.
11 Bio je pak jedan od njegovih susjeda imenom Teoktist, koji je provodio isti život kao i on i pridržavao se istoga pravila. Ljubav pak prema sličnim stvarima i zajedništvo trudova tako ih je povezalo vezom ljubavi te su se do te mjere uzajamno proželi ljubavlju duha da je svaki od njih bio nastanjen u duši drugoga i da je ono što bi jedan osjećao bilo pri srcu i drugomu. Budući da je, dakle, među njima vladala tako bratska sloga, svake su godine odlazili u pustinju Kutilu osmoga dana nakon blagdana Svjetala; odijeljeni od svakoga ljudskog druženja, općili su molitvom sa samim Bogom i cijelo vrijeme koje je u međuvremenu protjecalo provodili u pustinji dok ne bi došao blagdan Cvjetnice. Tada bi se naime obojica vraćala u ćeliju donoseći veliko bogatstvo kreposti koje su imali prinijeti uskrslomu Kristu, daleko dragocjenije od zlata što su mu ga novorođenomu prinijeli mudraci. Veliki se pak Eutimije isticao dobrotom naravi, jednostavnošću i izvanrednom poniznošću; i stoga mu je iz dana u dan raslo pouzdanje prema Bogu te je prizivalo obilniju milost Duha.
a Akacije, biskup Melitene, sudjelovao je na Efeškom saboru, III. ekumenskom, protiv Nestorija Kristove godine 431., o čijoj je revnosti riječ niže pod br. 34. Drugi biskup iste Crkve Akacije, ali stotinu godina raniji, štuje se kod Grka 31. ožujka.
b Sinodije je naslijedio Akacija u melitenskom biskupstvu. Njega je naslijedio Konstantin, koji se potpisao na Kalcedonskom saboru, IV. ekumenskom, Kristove godine 451. Sinodije se spominje niže pod br. 41 i 54.
c Na grčkom je τεμένους, što označava sveto mjesto. Hervet je preveo „monasterium” (samostan).
d O njima ćemo govoriti 7. studenoga. Vođa im je bio sv. Hijeron. U njihovim Djelima kaže se da im je ondje hram podigao Hrizafije. Taj se razlikuje od hrama sv. Polieukta. Hervet je od dva učinio jedan, pišući ovdje ovako: „i u njemu je boravio najdulje vrijeme”. Na grčkom je: καὶ τὸν πλεῖστον ἐν αὐτοῖς διέτριβε χρόνον.
e Niže pod br. 11 i 103. Osmoga dana nakon blagdana Svjetala odlazi u pustinju, a pod br. 68 i 103, nakon osmoga dana svetih Bogojavljenja. Ovaj pobožni običaj Eutimijev da se svake godine povlači u pusta mjesta nasljedovali su sv. Saba, Gerasim, Kirijak, Zosim, o kojem je riječ 4. travnja, i drugi njegovi drugovi.
f Ovu lavru ponovno spominje Ćiril pod br. 12, 41, 119 i 184. Ivan Mosho u djelu Pratum spirituale, pogl. 40, 41, 42 i 139, opisuje kreposti mnogih monaha ove lavre. U njoj je i sam živio deset godina.
g Prema istoku, jerihonskim putem.
h O sv. Teoktistu govorit ćemo 3. rujna. Njegovo preminuće opisuje se niže u pogl. 17. i Na grčkom Κουτιλᾶ. Lipomano i Surije pišu „Catilæ”, ali niže pod br. 94 i oni je zovu „Cutilam”. Ivan Mosho u pogl. 53 piše Κουτιλᾶ, gdje se prevodi „Tuthelam”, kamo se oko Mrtvoga mora kaže da je sišao jedan starac iz samostana sv. Sabe. U djelu Vita S. Theodosii Cœnobiarchæ pod 11. siječnja, br. 26, Κουτιλᾶ se prevodi „Gutilla”, odakle je stigao do obala Asfaltnoga jezera, odnosno Mrtvoga mora. Niže pod br. 94 povezuje se s pustinjom Ruban, o kojoj je riječ u pogl. 5.
Povlačenje u špilju. Podignut cenobij sv. Teoktista.
Nakon što je proveo pet godina u Faranu, odande se povlači s Teoktistom u vrijeme koje im je bilo uobičajeno za povlačenje; idući kroz pustinju prema nekoj strmoj i dubokoj vododerini, naiđu na neku veliku špilju na sjevernoj strmini vododerine, kao da ih je onamo privukla neka ruka koja ih je vodila. Obradovavši se stoga u duši i smatrajući da im se to nije pokazalo bez Božje volje, ondje sebi načine prebivalište: ono što je prije bilo skrovište divljih zvijeri, poslije je postalo sveti hram i prebivalište svetaca. I doista su dugo ostali skriveni u špilji; nitko im nije dolazio niti im donosio išta što je potrebno za uporabu, nego su se hranili jedino biljem koje je raslo u blizini, kako je već bilo moguće. A kad Bog više nije dopustio da njihova krepost ostane skrivena (kako bi naime korist od zatvorenoga vrta ili zapečaćenoga izvora došla do mnogih?), nego je radije htio da i drugima budu uzrok spasenja te obilno i općekorisno dobro, posluži se glede njih ovom odlukom i providnošću.
13 Neki od pastira iz Lazarija dovedu jednom ovce k vododerini i, bacivši pogled u špilju, ugledaju ih nad svojom glavom. Prestrašeni iznenadnim i neuobičajenim prizorom, oni se odmah dadnu u bijeg i stanu bježati; a ova dvojica, uklanjajući im strah na najprikladniji način, najblažim i najtišim glasom kojim su mogli, govorahu: „Ne bojte se, braćo, ne bojte se! Ta i mi sami smo ljudi, premda smo zbog svojih grijeha odlučili nastaniti ovo mjesto.” Tada se pak pastiri ohrabre popeti k njima; ušavši u špilju u kojoj su oni boravili, kako nisu našli ništa od onoga što je korisno za tijelo, vrate se silno se diveći i sve pojedinosti otkriju svojima. Otada pak stanovnici Lazarija nisu prestajali posluživati im ono što je potrebno, jer je Bog tako mudro i dobrostivo upravljao da su i oni imali ono što im je trebalo za tjelesnu uporabu, a onima koji su im to pružali davali su ono što je daleko bolje, naime spasenje duše.
14 A kad su se za njih raspitali i stanovnici Farana te doznali gdje borave, neprestano su k njima dolazili. I najprije dvojica od braće, Marin i Luka, pristupivši im, nisu se više vratili, nego su, očarani njihovim riječima i krepošću kao kakvim, ali nimalo varavim, sirenama, predali sebe njima kao očevima i liječnicima duša. Kad ih je veliki Eutimije raširenih ruku primio, tako ih je lijepo poučio pravilu monaškoga vježbanja da su i oni sami u vremenu koje je uslijedilo postali slavni u krajevima oko sela Metope, podigli samostane te onoga velikoga Teodozija, koji je bio prvak i utemeljitelj cenobija u pustinji, priveli monaškom savršenstvu. Kad se takav glas o Eutimiju u kratkom vremenu proširio na sve strane, mnogi su se k njemu svakodnevno slijevali kao potaknuti mirisom kakve pomasti; i svaki je od njih molio da mu bude dopušteno stanovati s njim, živjeti pod njegovim vodstvom, uređivati svoju dušu i učiti se duhovnim stvarima. Ali on, želeći sačuvati čisto i nepomiješano dobro mira i šutnje, svu je brigu o onima koji su dolazili povjerio blaženomu Teoktistu. On pak, koji mu nikada nije odbijao poslušati, odmah prihvaća nalog, a svime je upravljao prema Eutimijevoj zamisli.
15 Zatim su se pak zabavili i uređivanjem mjesta za stanovanje te su naumili u špilji osnovati lavru po uzoru na Faran; ali surovost mjesta i to što je bilo gotovo neprohodno nije dopuštalo da se u njemu osnuje lavra, nego na samom prilazu strmine sagrade cenobij za braću, a sebi špilju pretvore u crkvu, u kojoj je veliki Eutimije, sjedeći u miru i šutnji, bio liječnik duša i najiskusniji vidar onih udaraca i rana koje one primaju od mana, od kojih često teško stradavaju. Svakodnevno su mu naime pristupala braća ne ustručavajući se otkriti mu svoje pomisli, a on je svakomu davao lijek prikladan njegovoj boljci, što je bio stekao iskustvom, razboritošću i izvrsnim znanjem razlučivanja, tako da se u njemu gotovo ispunila ona riječ božanskoga Jeremije: „Postavih te za kušača naroda svojega; i dok ga kušaš, spoznat ćeš put njihov.”
16 Dakako, često ih je i očinski opominjao te zajednički s njima raspravljao govoreći da oni koji se odriču svijeta i onoga što svijetu pripada moraju svugdje voditi brigu o poslušnosti i poniznosti, ne slijediti vlastitu volju, uvijek imati smrt u svojim željama, strahovati od kazne, a čeznuti za kraljevstvom nebeskim; te se u svako vrijeme posvetiti trudovima, ručnomu umijeću i radu, i to osobito ako je netko mlad i čija su žudnja i polet potaknuti dobi. Tada je naime potrebno, osim ostaloga čuvanja, vježbati i tijelo mnogim mrtvljenjem kako bi se pokoravalo razumu i kako bi splasnula žestina mladosti, te kako bismo kao nasljedovatelji Pavlovi i vršitelji njegovih božanskih zakona ne samo izbjegavali grijeh dokolice (jer onoga tko je toliko trom i nemaran ne smatra dostojnim ni hrane: „Tko neće da radi”, kaže, „neka i ne jede”), nego imali i iste one ruke kao i on: „Ove su ruke”, kaže, „poslužile meni i onima koji bijahu sa mnom.” Besmisleno je naime da ljudi koji žive u svijetu radom svojih ruku hrane ženu, djecu i cijelu obitelj te plaćaju godišnji porez, štoviše da od svojih trudova Bogu daju i prvine te čine dobro prema svojim snagama, a da mi ni druge ne obdarujemo plodom svojih ruku.
17 Nadalje, i ovo iz njegovih pouka dostojno je da se pohrani u pamćenje. Savjetovao je naime da se u hramu Gospodnjem njeguje časna šutnja te da se na zboru braće uopće ništa ne govori dok se slave sveta otajstva; ali ni u blagovaonici, kad se braća okupe na objed, da se ne pušta jeziku na volju, nego da se u oboma ostane u istoj šutnji. Nije mu se pak sviđalo što su neki od braće, a osobito mlađi, pokazivali post veći od ostalih i javan te narušavali zajedničko pravilo braće slijedeći svoju volju i svoj zakon. Nije on naime htio da se dobro oglašava trubom niti da bude otvoreno i javno, nego da ostane skriveno koliko je god moguće. I stoga je govorio da je najbolje ono uzdržavanje koje pretječe sitost i uskraćuje hranu dok smo još potrebiti: a to je gotovo uzimati manje hrane nego što je potrebno; potajno se opirati požudama tijela, a sa svih strana biti sigurno zaštićen oružjem monaha: to su pak čovječnost, umjerenost, razmatranje, razboritost, poslušnost koja je od Boga i uistinu krepost koja nasljeduje Boga. Takvom su se, dakle, naukom iz onoga najslađega jezika braća svakodnevno krijepila. a Kristove godine 411.d Na grčkom Ἀγγέλων ἀσκητήριον.c Ovaj Lazarij spominje Paladije u djelu Historia Lausiaca, pogl. 103. Njegovi stanovnici nazivaju se Lazarioti niže pod br. 132.d Ortelius nagađa da se nalazi negdje oko Arabije, kamo uzalud bježi, jer su ostali u pustinji Svetoga Grada i nisu prešli Jordan.e O njemu smo govorili 11. siječnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.