O DJEVICI OPATICI U VILLICHU, U DONJOJ GERMANIJI, Prethodni komentar.
VIRGINE ABBATISSA VILICENSI, IN GERMANIA INFERIORE,Commentarius prævius.
§ I. Samostan u Villichu. Svečanost sv. Adelhejda.
Sjajem podrijetla i kreposti daleko najznamenitija Djevica Adelhejd preminula je u Kölnu 5. veljače, godine Kristove, kako neki nagađaju, 1015. (ili 1025.), svakako ne mnogo kasnije niti ranije. Čita se naime da se za njezin pogreb pobrinuo i odredio da se tijelo smije prenijeti natrag u Vilich sv. Heribert, nadbiskup kölnski, koji je preminuo godine 1021., 16. ožujka, a koji ju je prije toga, nakon smrti sestre koja je obnašala tu službu, pozvao iz Vilicha u Köln na upravu kapitolskog samostana djevica te se, potaknut glasinom o njezinoj iznimnoj pobožnosti i razboritosti, priključio njezinu bliskom krugu. Ipak bi se možda netko mogao začuditi što njezina imena nema u Kölnskom brevijaru. Ta
Toliko je naime mnoštvo svetaca u tom velebnim gradu da, kad bi svakome htio ustanoviti vlastito slavlje, broj dana u cijeloj godini ne bi bio ravan mnoštvu blagdana. Ali u Vilichu preko Rajne:
§ I. Vilicense cænobium. S. Adelheydis solennitas.
Splendore natalium ac virtutis longe clarissima Adelheidis Virgo, Coloniæ diem obiit Nonis Februarii, anno Christi (ut quidam conjectant) CIXXV, non multo certe quidem serius, citiusve; cum funus ejus curasse, utque Vilicam revehi corpus fas esset decrevisse legatur S. Heribertus Coloniensis Archiepiscopus, qui anno CIXXXI, die XVI Martii decessit, quique antea ipsam ad Capitolini parthenonis præfecturam, sorore, quæ id munus gesserat, mortua, Vilica Coloniam accersiverat, seque ad illius intimam familiaritatem, eximiæ pietatis illius et prudentiæ opinione motus, applicarat. Miretur tamen fortasse quispiam, non extare ejus in Coloniensi Breviario nomen. Ea quippe
A quippe Sanctorum magnificentissimæ urbi copia est, ut si singulis propriam instituere celebritatem velit, quot anno toto occurrant dies, iis haud æquatura multitudinem festorum fit. sed Vilicæ trans Rhenum:
2 U Vilichu ipak, koje je mjesto, pučki Villich, smješteno na ušću Rajne i Sieg u kölnskoj biskupiji nasuprot gradu Bonnu, uživa veliko štovanje. Ondje su danas dva kaptola, jedan kanonika, a drugi pak plemenitih djevica kanonica, koje su bogato obdarili sv. Megingoz i njegova supruga, Adelhejdini roditelji, kako u Fasti Belgici i u Chroniconu piše Aubert Mire. Neka je zemljopisna karta zavarala Filipa Ferrarija, koji u Annot. ad suum Catal. SS. piše: Vileca, pučki i Wileck, selo je sa samostanom na kölnskom području, između Jülicha i Duisburga, na belgijskim miljama najbliže Neussu. Postoji doduše Wilich, selo s ove strane Rajne ispod Neussa, bliže Mönchengladbachu, ali sasvim različito od Vilicha sv. Adelhejda. Ferrarija je slijedio Šimun Martin iz reda minimâ u Flores sanctae solitudinis, knj. 4.
2 Vilicæ tamen (qui locus, vulgo Villich, inter confluentes Rheni et Sigæ, in diaecesi Coloniensi e regione situs Bonnæ urbis) magnam obtinet venerationem. Sunt isthic duo hodie collegia, unum Canonicorum, alterum vero nobilium Virginum Canonicarum, a S. Megengoso ejusque uxore. Adelheidis parentibus, ampliter dotata; ut in Fastis Belgicis et in Chronico scribit Autbertus Miræus. Fesellit tabula quæpiam chroographica Philippum Ferrarium, qui in Annot. ad suum Catal. SS. scribit: Vileca, vulgo etiam Wileck, pagus est cum cænobio, territorii Coloniensis, inter Juliacum et Duisburgum, ad m. m. Belg. Novesio proximus. Est sane Wilich pagus cis Rhenum infra Novesium, Gladbaco propior; sed diversus longe a Vilica S. Adelheidis. Ferrarium secutus est Simon Martinus ex ordine Minimorum in Floribus sanctæ solitudinis lib. 4.
3 U rukopisnoj kronici grofova i vojvoda od Geldersa kaže se da je opatica Adelhejd bila na čelu samostana djevica u Rindorp blizu Bonna, koji je nekoliko godina ranije osnovao otac Megingoz, te da je i on sam nakon smrti ondje pokopan uz suprugu godine Gospodnje 1008. Ali niti je Megingoz pokopan u Rindorpu niti je ondje u njegovo vrijeme postojao samostan, a kamoli da bi ga on osnovao. Rindorpium ili Rheindorfium, pučki Schwarz-Rheindorf, to jest crno rajnsko selo, kaptol je plemenitih kanonica kojima bogoslužje vrše neki svećenici ili kanonici, kao što je i u Vilichu. Inače ostali podložnici opatica od Rindorfa, što se tiče dušobrižništva, potpadaju pod Vilich, kako nas je poučio učen muž Egidije Gelenije. Taj je samostan osnovao Arnold II., kölnski poglavar, koji je ondje i pokopan u crkvi sv. Klementa, u vrijeme Fridrika I. Barbarosse, kako navode Kölnske kronike. Nadalje, čini se da puk crnim Rindorfom naziva to mjesto kako bi se razlikovalo od drugoga Rindorfa, također samostana plemenitih djevica: ovaj je s ove strane Rajne, gotovo u samom rimskom taboru kod Bonna, pučki nazvan Graen-Rheindorf, umjesto Graew-Rheindorf, jer su te djevice cistercitskoga reda, kao i ostali red, nosile sivu ili pepeljastu odjeću, svakako manje bijelu nego sada. Postoji i drugi Rheindorfium preko Rajne, jednu milju ispod Mülheima, gdje se rijeka Wupper, zajedno s rijekom Dhünn koja izvire na planini Taunus, ulijeva u Rajnu. Kanonice pak Crnoga Rheindorfa žive gotovo po istim ustanovama kao i kapitolške i uršulinske djevice u Kölnu, a nekoć su, kako se drži, prigrlile i pravila klinijevaca, kako je izvijestio isti Gelenije. Niti je ondje redovnica.
3 In MS. Chronico Comitum ac Ducum Gelriæ, dicitur Adelheidis Abbatissa præfuisse in monasterio Virginum in Rindorp prope Bonnam, quod Mengosus genitor paucos ante annos instituerat: in quo et ipse defunctus juxta conjugem sepelitur anno Domini covni. At neque sepultus Rindorpii est Mengosus, neque illic ejus tempore cænobium erat, nedum ab eo institutum. Est Rindorpium, sive Rheindorfium, vulgo Swartzen-Rheindorf, id est, niger Rheni-pagus, collegium nobilium Canonicarum, quibus sacra peragunt Sacerdotes aliquot, sive Canonici, uti et Vilicæ sit. Ceteroquín alii subditi Abbatissæ Rindorfensis, quod ad curam animarum attinet, Vilicæ subsunt: uti nos vir eruditissimus Ægidius Gelenius docuit. Conditum id monasterium ab Arnoldo u Coloniensi Antistite, qui et illic in S. Clementis æde sepultus, tempore Frederici i Ænobarbi, uti habent Chronica Coloniensia. Videtur porro nigrum Rindorfium ab vulgo appellatum, ut ab altero Rindorfio, itidem nobilium Virginum cænobio, dtscernatur: est hoc cis Rhenum, in ipsis fere Romanorum apud Bonnam castris, dictum vulgo Graen-Rheindorf, pro Graew-Rheindorf, quod Virgines illæ instituti Cisterciensis, uti et reliquus ordo, leucophæris, sive cinerei coloris vestibus uterentur, minus certe quam nunc albicantibus. Est et aliud trans Rhenum Rheindorfium, leuca una infra Mulhemium, ubi Vipera amnis se, ac Dunam ex monte Tauno natum, Rheno
C infundit. Nigri autem Rheindorfii Canonicæ, iisdem fere vivunt institutis, quibus Coloniæ Virgines Capitolinæ et Ursulanæ, atque olim Cluniacensium leges amplexæ existimantur: uti idem Gelenius retulit. neque ibi mo- nialis.
4 Nadalje, Werner Teschenmacher u Annales Cliviae et Iuliae priznaje da su roditelji sv. Adelhejda sagradili crkvu u Vilichu uz rijeku Sieg, ali tvrdi da su njihove kćeri, jedna kod sv. Uršule u Kölnu, a druga u Rindorpu, bile redovnice. Jedna i ista bila je Adelhejd, najprije redovnica kod sv. Uršule u Kölnu, a zatim opatica u Vilichu; druga je u Kölnu u samostanu svete Bogorodice Marije, za koji kažu da je bio Kapitol, bila gospođa i majka, kako se kaže u Životu sestre; nijedna nije bila u Rindorpu, gdje još nije bilo redovnica.
-njezin blagdan;
4 Porro Wernherus Teschenmakerus in Annalibus Cliviæ et Juliæ fatetur, S. Adelheydis parentes templum Vilicense ad Sigam flumen ædificasse: vult tamen corum filias, alteram ad S. Ursulam Coloniæ, alteram in Rindorp moniales fuisse. Una eademque fuit Adelheydis et Coloniæ primum ad S. Ursulam sanctimonialis, et Vilicæ deinde Abbatissa: altera Coloniæ in monasterio sanctæ Dei Genitricis Mariæ, quod Capitolium fuisse aiunt, Domina et Mater, ut in sororis Vita dicitur: neutra Rindorpii, ubi nondum sanctimoniales erant.
-ejus festum;
5 U onom dakle Vilichu, za koji smo rekli da je uz rijeku Sieg, Adelhejd se štuje s iznimnom pobožnošću. Njezin glavni blagdan, u doba Ivana Molanusa, kako je vidljivo iz njegova Natales SS. Belgii, bio je na blagdan sv. Agate, koji se ipak svake godine, po želji kanonica i kanonika, ponavljao tri ili četiri puta; na glavnom se blagdanu također, prema zakladi Djevice, dijelila SPINDA, kako govore, od dvanaest maldera pšenice i dvije posude haringi. Spinda ili spenda riječ je nastala od latinskoga dispendere ili expendere. Pak da li i sada vrijedi ono ponavljanje Oficija ili blagdana kroz godinu o kojem piše Molanus, nismo sasvim pouzdano utvrdili; radije smatramo da se slavi spomen kakva prijenosa ili da se povremeno možda poduzima zavjetna misa i Oficij u znak zahvalnosti ili iz kojega drugog razloga. Oficij se sada slavi od 9 čitanja, od kojih su ona drugoga nokturna sastavljena iz Života svetice ne tako davno, a ostala su iz zajedničkoga o djevicama; dodaje se i slavlje osmine. Samoga dana blagoslivlja se veliko mnoštvo kruhova koje nakon Božanskoga oficija dijeli poglavarica, ne samo siromasima nego svima koji se bez razlike okupe. Ista podjela kruhova, od 11 mjera ili maldera (kako govori Molanus) raži pekara, obavlja se u dane svetih Duhova, a zovu se Kruhovi sv. Adelhejda, pučki S. Alen brodt. Upotrebljavaju se za odvraćanje bolesti stoke i izdržavaju vrlo dugo vrijeme, zaštićeni od plijesni i kvarenja, tako da ponekad i nakon šest godina zadržavaju oblik i okus kruha.
5 In ea igitur, quam diximus ad Sigam amnem, Vilica, eximia religione colitur Adelheidis, Primarium ejus festum, Joannis Molani ætate, ut patet ex ejus Natalib. SS. Belgii, erat in die S. Agathæ, quod tamen annue, ad placitum Canonicarum et Canonicorum, ter aut quater repetebatur: in primario etiam festo ex Virginis fundatione distribuebatur SPINDA, ut loquuntur, duodecim maldrariorum tritici et duo vasa hælecum. Est spinda, sive spenda, a Latino dispendere, vel expendere, formata vox. Nam autem etiamnum vigeat illa Officii aut festi per annum D repetitio, quam scribit Molanus, haud sane comperimus: arbitramur potius aut Translationis alicujus commemorationem agi, aut votivum sacrum atque Officium in gratiarum actionem, aut aliam quampiam ob caussam quandoque fortassis suscipi. Officium nunc IX Lectionum celebratur, quarum quæ secundi nocturni dicuntur, ex Vita Sanctæ non ita pridem concinnatæ; reliquæ de communi Virginum: additur Octavarum celebritas. Ipso die benedicitur ingens panum copia, qui post Divinum Officium ab Antistita erogantur, non pauperibus solum, sed omnibus promiscue confluentibus. Eadem panum, ex XI secalis modiis, sive maldrariis (ut loquitur Molanus) pistorum, distributio fit sacræ Pentecostes feriis, dicunturque Panes S. Adelheydis, vulgo S. Alen brodt. Adhibentur pellendis pecorum morbis; et longissimum sustinent tempus, mucoris et corruptionis immunes, adeo ut post sezennium quandoque formam saporemque panis retineant.
6 Ime sv. Adelhejda upisano je u martirologije. Isti naime Molanus u dodatku Uzardu 5. veljače ima ovako: U Vilichu, preminuće Adelhejda, djevice i opatice, čudesne svetosti. Isto imaju Arnold Wion, Benedikt Dorgan, Hugo Ménard u svojim redovničkim martirologijima. Gotovo isto imaju Kanizije, Balduin Willot, Andrija Boccius, Ferrari, rukopisni Florarium. Spominje je također Konstantin Ghinius u Natales SS. Canonicorum. Sama se pak svetica naziva Adelheidis ili Adelheydis, što znači εὐγένειαν ili plemenitost, a sažeto Aleidis.
6 Inscriptum S. Adelheidis nomen Martyrologiis. Idem enim Molanus in addit. ad Usuard. Nonis Februarii, ita habet: In Vilika, depositio Alheidis Virginis et Abbatissæ, miræ sanctitatis. Eadem habent Arnoldus Wion, Benedictus Dorganius, Hugo Menardus in monasticis suis Martyrologiis. Eadem fere Canisius, Balduinus Willotius, Andreas Bocius, Ferrarius, MS. Florarium. Meminit illius quoque Consiantinus Ghinius in Natalib. SS. Canonicorum. Appellatur vero Diva ipsa Adelheidis, sive Adelheydis, quod εγένειαν, sive Nobilitatem significat, et contracte Aleidis.
7 Herman Greven, kartuzijanac iz Kölna, u dodatku Uzardu pridružuje joj majku i sestru: Adelhejda, kaže, i Bertrade, djevica, i Gerberte, njihove majke. Aubert Mire u Fasti Belgici u Životu sv. Adelhejda njezinu majku naziva bl. Girbergom, a na 19. prosinca, gdje govori o sv. Megingozu, ponovno je naziva bl. Gerbirgom. Još nismo utvrdili, niti je u Vilichu poznato, da su majci ili sestri ikada iskazivane te svete počasti, premda je pobožnost obiju i više nego dovoljno posvjedočena. Kölnska kronika prenosi da je Megingoz, grof Geldersa, sa suprugom i dvjema kćerima ušao u samostan u Vilichu benediktinskoga reda koji je sam osnovao, što se opovrgava iz Života kćeri. Svet život vodio je svaki od roditelja, ali u svijetu, jedan u prijašnjoj upravi, a druga doduše u Vilichu, ali bez posebnoga redovničkoga odijela ili zavjeta.
§ II. Život sv. Adelhejda, prijenos, crkva, vrelo.
Nalazimo u nekoj knjižici napisanoj novijom rukom da se na 22. studenoga bilježi Prijenos djevice Adelhejda. No je li to valja primijeniti na ovu geldrensku Adelhejd ili radije na onu iz Schaerbeeka, koja je u samostanu cistercitskoga reda u Kambrejskoj biskupiji kod Bruxellesa živjela dvjesto pedeset godina kasnije, nije nam lako prosuditi. Život ove potonje dat ćemo 11. lipnja. Ali za stariju se spominje dvostruki prijenos: prvi, kada je tijelo iz Kölna preneseno natrag u Vilich, ne zadugo nakon smrti; drugi, kako se kaže u 7. poglavlju Života, br. 23, kada je tijelo, već sjajeći čudesima, preneseno iz samostanskoga klaustra u unutarnju crkvu.
7 Hermannus Greven Carthusianus Coloniensis in addit. ad Usuard, matrem sororemque illi conjungit: Alheidis, inquit, et Bertradæ Virginum, et Gerbertæ matris earum. Autbertus Miræus in Fastis Belgicis in S. Adelheidis Vita, ejus matrem B. Girbergam appellat, et ad XIX Decembris, ubi de S. Megengoso agit, iterum B. Gerbirgam nuncupat. Nondum comperimus, neque Vilicensibus constat, aut matri aut sorori sacros eos honores unquam habitos, et si sit ambarum satis superque testata pietas. Chronicon Coloniense Mengosum, Gelriæ Comitem, tradit cum uxore et duabus filiabus in Vilicense Benedictini instituti cænobium a se fundatum, esse ingressum: quod ex filiæ Vita refellitur. Sanctam parens uterque, sed in seculo, vitam egit, unus in pristina præfectura, altera Vilicæ quidem, sed absque sanctimoniæ proprio habitu aut professione.
§ II. S. Adelheydis Vita, translatio, templum, fons.
Reperimus in quodam libello recenti manu exarato consignari ad XXII Novembris Translationem Alheydis Virginis. Quod equidem de hac accipiendum Gelrensi Adelheide, an potius Scarenbecana, quæ in Camerensi juxta Bruxellam cænobio instituti Cisterciensis vixit, ducentis quinquaginta post annis, haud promptum est nobis prountiare. Posterioris illius Vitam dabimus XI Junii. At senioris duplex memoratur translatio; prior, cum corpus est Colonia Vilicam revectum, post obitum hand longo spatio; altera, ut cap. 7 Vitæ num. 23 dicitur, cum e claustro monasterii in interiorem ædem corpus est, jam miraculis coruscans, transportatum.
9 Konrad, redovnik iz Brauweilera, u Životu sv. Wolphelma, svoga nekadašnjega opata koji je preminuo godine Kristove 1091., a koji se nalazi kod Surija na 22. travnja, ovako u 20. poglavlju spominje tko je zapisao Život sv. Adelhejda: Ovome blaženomu mužu bio je brat po krvi imenom Frumold, a sestre redovnice dvije, od kojih je jedna, imenom Oswenda, bila žena čudesne jednostavnosti i nevinosti; a druga, nazvana Berta, isticala se velikim znanjem književnosti. Ona je napisala Život bl. Adelhejda, prve opatice u Vilichu, prilično otmjenim stilom, i ostavila na istom mjestu velik plod svoje pobožnosti ili učenosti. Molanus i drugi nazivaju je Bertradom.
A istaknula
9 Conradus Bruwillerensis monachus in Vita S. Wolphelmi, sui quondam Abbatis, anno Christi CDXCI defuncti, quæ apud Surium extat XXII Aprilis, a quo Vita sit S. Adelheidis mandata litteris, ita memorat cap. 20. Extiterat huic beatissimo viro frater germanus, Frumoldus nomine; sorores sanctimoniales duæ, quarum una Oswenda nomine, miræ simplicitatis et innocentiæ fuit fœmina; altare vero, Berta nuncupata,
A nuncupata, litterarum plurimum emicuit scientia. Hæc Vitam B. Adelheidis, primæ Vilecensis Abbatissæ, eleganti satis admodum stylo conscripsit, et plurimum religionis vel scientiæ suæ fructum in eodem loco dereliquit. Molanus et alii Bertradam eam vocant.
10 Surije je izdao ovaj Život, ali je na mjestima promijenio stil. Mi ga donosimo u izvornom izričaju iz rukopisnoga kodeksa samostana Corsendonk kanonika regularnih kod Turnhouta u Brabantu; ali u njemu je nedostajao dvostruki prolog koji je drugdje stavljen ispred Života. Prvi, kojim Autor svoje noćno djelo posvećuje kölnskom nadbiskupu, donijet ćemo iz Surija. Drugi, upravljen Bogu posvećenim djevicama, nismo mogli pribaviti; Surije svjedoči da ga je izostavio zbog izbjegavanja opširnosti, a inače da u njemu Autor izjavljuje kako ono što piše ima iz kazivanja onih koje su bile poučene naukom i primjerima još žive sv. Adelhejda, te također da je knjižicu ponudio učenim muževima na ispitivanje i da je od njih odobrena.
10 Surius hanc Vitam edidit, sed stylo passim mutato. Nos primigenia phrasi eam damus e MS. codice monasterii Corsendoncani Canonicorum regularium juxta Turnhoutum in Brabantia: verum in eo geminus prologus deerat, qui Vitæ alibi præfixus. Priorem, quo Archiepiscopo Coloniensi lucubrationem suam Auctor dicat, dabimus e Surio. Secundum ad Deo sacratas Virgines, nancisci non potuimus: testatur Surius, eum se vitandæ prolixitatis causas omissise; ceterum profiteri in eo Auctorem, se ea quæ scribit habere ex earum relatione, quæ S. Adelheidis adhuc viventis doctrina et exemplis institutæ fuere, tum etiam se libellum examinandum obtulisse viris doctis, et ab iis approbatum esse.
11 Mnogo bi se ovdje moglo raspravljati o podrijetlu Gelderskoga vojvodstva, prvim upraviteljima, rodu grofa Megingoza i Gerberge te o njihovim praunucima koji se spominju u Životu, kad bismo smatrali da svecima nije draže da, izostavivši možda beskrajna rodoslovlja, radije osvijetlimo njihova Djela. Često ovaj Život navodi Andrija Du Chesne, osobito u rodoslovlju Luksemburške kuće.
11 Multa hic de Gelriæ Ducatus origine, primis Præfectis, Megingosi Comitis genere et Gerbergæ, eorumque pronepotibus, qui in Vita nominantur, disputari possent; si Sanctis existimaremus non magis placere, ut omissis genealogiis, forte interminatis, ipsorum potius Acta illustremus. Citat sæpius hanc Vitam Andreas Chesnæus, præsertim in genealogia Domus Luxemburgicæ.
12 Kanonica u Vilichu obično je dvanaest, osim opatice, sve plemenita roda; kanonika, uglednih po čestitosti običaja i učenosti, ali ne nužno po plemićkim naslovima, pet je, od kojih jedan obnaša službu župnika; osim njih je sedam vikara. I oni svakodnevno pomno vrše crkveni oficij.
12 Sunt Vilicenses Canonicæ plerumque XII, præter Abbatissam, omnes genere illustres: Canonici morum honestate atque eruditione, at non necessario titulis nobilitatis, conspicui, quinque; quorum unus gerit Parochi munus: præter hos Vicarii vii. Atque ab his accurate peragitur in dies Ecclesiasticum officium.
13 Dvostruka je crkva u Vilichu, jedna župna, a druga kaptolska. Doznali smo da se ova nekoć zvala Zlatni samostan. Dvaput je za našega i roditeljskoga pamćenja izgorjela: prvi put u onom ratu koji je prije 70 godina Gebhard Truchsess vodio protiv Ernesta Bavarskoga i Kölnske crkve, čiji je biskup bio prije toga, ali si je ipak uzeo za zakonitu suprugu neku redovnicu podrijetlom iz slavne kuće Mansfeld, zaslijepljen čarobnjačkim varkama nekoga Škota. U tom je dakle ratu crkva i samostan u Vilichu spaljen, a nedavno je ponovno u švedskom ratu pretvoren u pepeo ono što je bilo obnovljeno: crkva i opatijski dvor. Druga pak crkva, iako blizu kaptola kanonica, i župni dvor izbjegli su oba požara.
13 Geminum Vilicæ templum, parochiale unum, alterum collegiatum. Hoc olim Monasterium aureum dictum accepimus. Bis nostra ac parentum memoria desfagravit: primum eo bello quod ante LXX annos Gebhardus Truessesius adversus Ernestum Bavarum gessit Ecclesiamque Coloniensem, cujus Episcopus antea cum esset, sibi tamen conjugem seralibus sedis copularat sanctimonialem quamdam Virginem, illustri Mansfeldiorum sanguine prognatam, Scotti ejusdam magicis præstigiis dementatus. Hoc ergo bello templum cænobiumque Vilicense concrematum: ac nuper iterum bello Suecico in cineres redactum est, quod restauratum erat templum, domusque abbatialis. Alterum vero templum, collegio licet Canonicarum propinquum, acdomus Parochi utrasque vitavit flammas.
14 Sada je dio te kaptolske crkve obnovljen nastojanjem i troškom opatice Amoene Margarete od Burscheidta, tako da se ondje svakodnevno slave dvije mise, prva od vikara, a velika od tjednika kanonika. Glavnu pak kapelu ista je znamenita poglavarica, zbog svoje pobožnosti prema sv. Adelhejdu, popravila, a pučki se zove Kor ili Kapela sv. Adelhejda.
14 Pars nunc est templi illius collegiati restaurata, studio ac sumptu Amœnæ Margaritæ de Burscheidt Abbatissæ, ut illic quotidie sacra duo celebrentur, primum a Vicario, summum ab Hebdomadario Canonico. Primario tamen eadem illustris Antistita, pro sua in S. Adelheidem pietate, illius sacellum reparavit, quod vulgo Chorus, aut Capella, S. Adelheidis vocatur.
13 Posjećuje se grob iste svetice pred oltarom koji joj je nedavno postavljen, na kojem je naslikana u redovničkom odijelu i ogrnuta velom. Taj je grob otvoren prije nekoliko godina, ali je nađen prazan. Smatra se da je tijelo svete Djevice odneseno u Galiju prije nekoliko stoljeća. Ali kad je ista Amoena Margareta doznala da kanonici regularni u Bödingenu čuvaju neki dio relikvija njezine zaštitnice sv. Adelhejda, poslala je k njima kanonika da zamoli da vilichkoj obitelji, lišenoj svih zemnih ostataka svoje utemeljiteljice, vrate bar neki dio njih. Prevladala je i čast svete Djevice, za koju se činilo da će se tako umnožiti, i poštovanje one koja je molila, tako da su smatrali grešnim ne podijeliti nebesko blago. Darovali su dakle dio ruke, koji je ona primila s najvećim poštovanjem, pohranila u pozlaćenu i vješto izrađenu hermu, u ležištu oblikovanu u tu svrhu pod prsima, i sada mu se iskazuje velika čast. A Bödingen ili Bodingen samostan je kanonika regularnih, kao što smo već rekli, otprilike tri sata iznad Siegburga.
13 Visitur Divæ ejusdem sepulchrum, ante aram nuper illi positam, in qua habitu sanctimoniali depicta, veloque amicta. Apertum id ante annos aliquot sepulchrum, sed inane repertum. Existimatur sanctæ Virginis corpus in Galliam asportatum, ante aliquot secula. Sed cum inaudisset eadem Amoenæ Margarita, ab regularibus Canonicis Budingensibus asservari partem aliquam Reliquiarum Patronæ suæ S. Adelheidis; allegavit ad eos Canonicum, qui deprecaretur, ut Vilicensi familiæ, omnibus Fundatricis suæ exuviis orbatæ, particulam earum aliquam redhiberent. Pervicit et sanctæ Virginis honos, qui sic amplificatum iri videbatur, et ejus, quæ petebat, reverentia, ut nefus duxerint non communicari cælestem thesaurum. Partem igitur brachi donavere: quam summa religione susceptam, hermæ inauratæ et affabre factæ, inclusit, loculamento in eam rem sub pectore essformato: ac magnus nunc ei honos habetur. Est autem Budingen, sive Bodingen, Canonicorum regularium, ut jam diximus, cænobium, tribus circiter horis supra Siburgum.
16 Vrelo je udaljeno pola milje od vilichkoga kaptola, prema istoku, na početku šume; za njega se pripovijeda da ga je nekoć izvela sv. Adelhejd, svakako je njoj posvećeno i pučki se zove S. Adelheydts putz i S. Alen brun, to jest zdencem ili vrelom sv. Adelhejda. Pripovijedaju da je ona, šetajući oko toga mjesta i čuvši seljake kako se tuže da s velikom mukom, osobito u sušno doba, moraju daleko voditi tegleću i drugu stoku radi napajanja, ganuta samilošću i zazvavši Božansku pomoć, štapom udarila o zemlju, odakle je iznenada provrelo obilno i bistro vrelo koje i sada teče, a kažu da se njegovim pićem često, po zaslugama svetice, liječe groznice.
16 Fons est leuca dimidia a Vilicensi collegio distans, Orientem versus, ad silvæ initium; qui a S. Adelheide olim elicitus fertur, ei certe sacer est, vulgoque S. Adelheydts putz et S. Alen brun, dicitur, id est, S. Adelheidis puteus, seu fons. Narrant eam, cum circa illum locum deambulans, agrestes conquerentes audisset, magna molestia, sicca præsertim tempestate, procul ducenda sibi jumenta et pecora aquationis causasse esse, commiseratione motam, Divina ope implorata, scipione terram percussisse, unde subito luculentus ac limpidus fons erupit, qui etiamnum fluit, dicunturque ejus potione febres sæpenumero, Divæ meritis, curari.
od autorice redovnice Berte.
auctore Berta sanctimoniali.
iz Surija, promijenjena stila.
ex Surio, stylo mutato.
Gospodinu N., častnom nadbiskupu, kojega svi štovatelji Krista valja da ljube zbog zasluge dobrote, siromašna, neznatna i grešnica koja je nedostojna da se naziva njegovom službenicom želi, nakon tegoba sadašnjega života, nagrade vječnoga blaženstva. Ohrabrena primjerom patrijarha Abrahama, koji se usuđuje češće pristupiti Bogu u prisnom razgovoru, dodat ću još da govorim tebi, gospodaru mojemu, vjernomu nasljedovatelju samoga svemogućega Boga, ponizno moleći tvoju blagost da u ime Onoga koji je nebrojenim darovima bogataša pretpostavio dva bakrena novčića udovice, ovo bakreno djelce bude ugodan darak tvojemu gospodstvu, i da se time opomeneš da ne zaboraviš ispuniti molitve mene siromašne, kako bi po zagovoru svete Djevice, čije su zasluge ovdje opisane, bili izbrisani svi prijestupi tvoje ljudske krhkosti. Mi tebe doduše, najdostojniji od poglavara, nazivamo Ocem i Gospodarom i štujemo na mjestu Kristovu prema mjeri svojih snaga; kao što Onomu govorimo, čiju službu kod nas vršiš: Ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svomu daj slavu, tako poslije Njega na tvoju čast upravljamo sve što učinimo vrijedno hvale. Jer dok preuzimaš napore da ispraviš ili čak suzbiješ zla, kako naša tako i drugih podložnika, s pravom i od onoga što uz Božju pomoć činimo ispravno čast se vraća tebi. Tako je onaj blagi Učitelj, čiji si namjesnik, u četiri oka doduše svoje učenike nazivao ludima i sporima u srcu da vjeruju, ili na druge takve načine, ali pred prigovaračima koji su ih napadali što trgaju klasje ili čine drugo slično, prihvaćao ih je braniti nepobjedivim razlogom. Stoga ja, time potaknuta, prinosim ovaj skromni darak tvojemu Gospodstvu, da ono što u njemu treba ispraviti ispraviš uz pomoć pobožnih muževa. Ako bi pak tko, potaknut zavišću, htio to klevetati, ne oklijevaj braniti po uzoru na onoga Učitelja koga smo već spomenuli, kako bi ti, čiju službu i u branjenju vršiš, marljivo išao njegovim stopama. Nadalje, ako bi tko smatrao da je djelo koje treba ispravak nedostojno da se prinese kao dar čovjeku tako velike časti, neka zna da, premda je velika neuglađenost pera, ipak u samoj građi leži ne mala korist; i tako ono što neizglađen stil čini naizgled prezira vrijednim, to iznimna vrijednost građe čini najmilijim darom. Suhoparnim doduše govorom pratimo mnoga sjajna djela, to jest Život blažene Majke Adelhejda; budući da ju je Gospodin primio u društvo Blaženih, koji nikada ne prestaju moliti Gospodina za narod, i to očitovao najočitijim znakovima, tebi ponajprije, a zatim i svim kršćanima, bit će na korist znati po kojim je zaslugama uzdignuta na ovaj vrhunac časti. Otuda se tvoja razboritost mora pobrinuti da ovo, bilo u ovom našem bilo u ma kojem drugom stilu, dopre do znanja sviju, kako bi svi znali da se, bez naših zasluga, Božjom dobrotom dogodilo da to ne padne u zaborav. Zbog čega ćeš i ti morati zahvaljivati Gospodinu Spasitelju, koji je, iako je bio Bog, udostojao se postati čovjekom, i koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova. Amen.
Kršćanima svima,
Bogu posvećenim djevicama, izostavio Surije, niti je drugdje pronađen. iz rukopisa Corsendonk kanonika regularnih.
Sv. Adelhejd slavnoga podrijetla, sveta mladenačka dob.
Neka milost Duha Svetoga bude nazočna početku započetoga djela, Onoga koji je djelovao sve dobro što je tko započeo ili dovršio od početka svijeta, kako bi se i ovo djelo dovršilo upravljanjem njegovih darova, u kojima se sastoji početak i svršetak svih dobara. Razmotrivši pak neiskustvo naše malenkosti, drhtimo pokušati početak tako velikoga djela; ali sagledavši darežljivost Božanskoga dara, naš duh ne strahuje, jer, kako svjedoči Evanđelje, Duh puše gdje hoće; i da se nadamo da će on udahnuti ovo pero, uzdamo se u zasluge naše svete Majke Adelhejda, koje niz hvalevrijednoga života nastojimo povjeriti pismu, mi njezine ponizne službenice, moleći da se rasplamsaju iskre prirodne darovitosti u nama.
Budući da se ponajprije čini prikladnim da se dotakne rodoslovlje njezine najveće plemenitosti, koje otkriva etimologija samoga imena, zatim ćemo sadašnjima i budućima, na izgrađivanje, pisanjem obnoviti spomen na njezin sveti život i, diveći se u njoj Božjoj snazi, slavu ćemo prinijeti Onomu koji, kako svjedoči Apostol, čini sve u svemu. Otac njezin, slavan grof, nazvan Megingor, bio je po mudrosti, plemenitosti i bogatstvu, izuzevši vlast i kraljevski naslov, u svoje vrijeme smatran i nazivan velikim među knezovima kao kralj. Majka pak, nazvana Gerbirg, jednako potekla od onoga najplemenitijega korijena, bila je kći nekoga vojvode, imenom Godefrida, u ono vrijeme velika i neusporediva čovjeka. Ta je naime plemenita gospođa imala četiri brata, najistaknutija među svim velikanima onoga vremena; od njih je jedan preminuo uzdignut očevim imenom i čašću, avaj, nikada se ne obradovavši radosti zakonite supruge i djece. Drugi pak, obdaren potomstvom najplemenitijega roda, bio je prapradjed nedavno preminuloga cara Henrika. A da su svi istaknuti velikaši kojima se još resi Teutonska Francija povukli lozu plemenitosti od dvojice preostale braće, potvrđuje se istinitim svjedočanstvom.
Domino N. Archipræsuli venerando, cunctis Christi cultoribus pro merito bonitatis amando, pauper, E vilis et peccatrix illa indigna vocari sui ancilla, præsentis vitæ post tædia, æternæ beatitudinis præmia. Confortata exemplo Abrahæ Patriarchæ, Deum familiari allocutione sæpius convenire audentis, adjiciam adhuc loqui ad te Dominum meum, fidum imitatorem ipsius Dei omnipotentis, humillime clementiam tuam implorans, ut pro ejus nomine, qui innumeris divitum donariis prætulit duo ærea minuta viduæ, æneum hoc opusculum gratum tuæ dominationi scit munusculum: hocque admonearis, ut mei pauperculae orata implere non obliviscaris: quatenus pro te intercedente sancta Virgine, cujus merita hic habentur descripta, omnia tuæ humanæ fragilitatis deleantur delicta. Nos quidem te, Præsulum dignissime, Patrem et Dominum appellantes, et loco Christi pro nostrarum virium modulo venerantes; sicut illi dicimus, cujus erga nos vices geris, Non nobis Domine, non nobis, sed nomini tuo da gloriam; ita post illum ad tuum honorem referimus, quidquid gesserimus laude dignum. Cum enim tum ob nostra, tum aliorum subditorum, vel corrigenda vel etiam propulsanda mala, labores suscipias, jure quoque ex iis, quæ Deo adjuvante recte gerimus, honor ad te redit. Sic pius ille Magister, cujus es F vicarius, seorsim quidem discipulos suos stultos et tardos corde ad credendum, vel aliis id genus modis appellabat; at coram reprehensoribus, qui eos spicas vellentes, vel alia similia facientes, carpebant, invicta ratione tuendos suscipiebat. Itaque hinc ego animata, exiguum hoc tuæ Dominationi offero munusculum, ut si qua in eo corrigenda sint, ea piorum virorum opera emendes. Si quis vero invidentia stimulante illud calumniari velit, instar ejus, quem jam diximus, Magistri, defendere ne dubites: ut cujus et defendendam; geris vicem, in ejus quoque vestigiis gnaviter insistas. Porro si quis opus emendatione indigens putet esse indignum, quod tantæ dignitatis viro munus offeratur, noverit is, tametsi calami magna est rusticitas, non parvam tamen in ipsa materia utilitatem inesse: atque ita quod stylus impolitus videtur efficere contemptibile, id insigni pretio materiæ munus effici gratissimum. Jejuno quidem sermone multa præclare gesta prosequimur, puta beatæ Matris Adelheidis Vitam: quam cum Dominus admiserit in Beatorum consortium, qui numquam non pro populo Dominum deprecantur, idque signis evidentissimis declararit; quibus meritis ad hoc honoris culmen evecta sit, tibi imprimis, deinde etiam Christia
Anis omnibus nosse profuerit. Unde etiam curandum est prudentiæ tuæ, ut sive hoc nostro, sive quovis alio stylo, isthæc ad omnium notitiam perferantur: ut sciant omnes, absque meritis nostris, Dei benignitate factum esse, ne hæc in oblivionem venirent. Pro qua re tu quoque gratias agere debebis Domino Salvatori, qui cum esset Deus, homo fieri dignatus est, vivens et regnans cum Deo Patre in unitate Spiritus sancti per omnia secula seculorum, Amen.
AD DEO SACRATAS VIRGINES, a Surio omissus, nec alibi repertus. ex MS. Corsendoncano Canon. Regular.
S. Adelheydis illustris prosapia, sancta adolescentia.
Inchoati operis Spiritu sancti gratia assit exordio, qui operatus est, quidquid boni a quoquam ceptum vel perfectum est a mundi exordio: ut hoc etiam opus perficiatur administratione suorum donorum, in quibus consistit initium et finis omnium bonorum. Considerata autem nostra parvitatis imperitia, trepidamus tanti operis tentare initia: perspecta vero divini muneris largitate, mens nostra non formidat; quia, testante Evangelio, Spiritus ubi vult spirat: quem ut huic calamo aspirare speremus, in sanctæ Matris nostrae Adelheydis meritis fiduciam habemus: cujus laudabilis vitæ seriem litteris commendare conamur, nos humiles ejus ancillæ, orantes ut somite sancti Spiritus flammescant in nobis naturalis ingenii scintillæ.
Cum imprimis competens videtur, ut ejus summæ nobilitatis tangatur genealogia; quam ipsius nominis prodit etymologia: deinde praesentibus et futuris, ad ædificationem, ejus sanctæ conversationis scriptis innovemus memoriam; Deique in ea mirantes virtutem ipsi referamus gloriam, qui, ut Apostolus testatur, omnia in omnibus operatur. Pater ejus Comes illustris, a Megengor cognominatus, sapientia, nobilitate, divitiis; exceptoque regimine et prænomine regni, ut Rex suo tempore magnus inter Principes habebatur et nominatus. Mater verob Gerbirg nuncupata, æque illi nobilisimo germine propagata, filia exstitit Ducis cujusdam, nominec Godefridi, tunc temporis magni et incomparabilis viri. Huic enim nobili matronæ fuerunt quatuor fratres, præstantissimi inter universos illius temporis primates: quorum unus paterno nomine et honore sublimatus obiit, heu! legitimæ uxoris et liberorum jucunditate numquam lætatus. Alter vero donatus posteritate nobilissimæ prolis, atavus fuit Henricid nuper defuncti Imperatoris. Et universos perspicuos Primates, quibus adhuce Teutonica Francia nobilitatur, a duobus reliquis fratribus lineam nobilitatis traxisse, vera testimonio comprobatur.
3 Spomenuti su dakle supružnici Megingor i Gerbirg rodili četiri kćeri, od kojih su dvije u nadi potomstva udali, a obje su bile znamenite i bračnom moći i obiljem svih dobara i bogatstava. Od njih je jedna, imenom Remyntrudis, bila baka veličanstvenoga vojvode Henrika i Adalberona, biskupa od Metza, i vojvode Fridrika te njihove braće, velikih naime ljudi ovoga vremena. Druga pak, nazvana Aluerat, bila je obdarena sjajnim naraštajima svoga potomstva. Preostale su pak dvije u Kölnu posvećene službi i Božanskom zakonu, jedna u samostanu svete Bogorodice Marije; ona je napredovala s tolikom marljivošću običaja i obdržavanjem redovničke stege da je dostojno postavljena za Gospođu i Majku toga samostana.
3 Præfati igitur conjuges Megengor et Gerbirg, quatuor filias genuerunt; quarum binas spe posteritatis nuptui tradiderunt: quæ ambæ et maritali potentia et omnium bonorum et divitiarum illustres extiterunt affluentia. Ex quibus una, nominef Remyntrudis, avia eratg Henrici magnifici Ducis, eth Atelveronis Metensis Episcopi, et i Frederici Ducis, k fratrumque suorum, magnorum scilicet hujus temporis virorum. Altera vero, l Aluerat nominata, scilicet suæ posteritatis præclaris incrementis erat donata. Reliquæ vero binæ Coloniæ nuncupatæ sunt servituti et legi divinæ, una in m D monasterio sanctæ Dei Genitricis Mariæ; quæ tanta promovebatur industria morum, observantia regularis imperii, ut digne constitueretur Domina et Mater illius monasterii.
4 Ova pak o kojoj nam je riječ u samostanu svetih Djevica prihvatila je blagi jaram Gospodnji prema redovničkoj ustanovi sv. Jeronima. U njoj je slatko djetinjstvo unaprijed navješćivalo kolikom će se vrsnoćom čestitosti resiti buduća dob. Još ne prešavši djevojačke godine, počela je pobožno boraviti u domovima proroštva; po čijoj se pouci, čim se spoznala kao razumno biće, budnim trudom nastojala okrijepiti solju mudrosti, koju je Gospodin, koji svima daje obilno i bez predbacivanja, dopustio da se ostvari jer je predvidio da će to ubuduće mnogima koristiti. Hranjena naime takvom hranom, počela je rasti takvim napretkom čestitosti i kreposti da je mladenačke godine nadmašivala ozbiljnošću običaja i u sebi po djelu i vladanju pretekla onu starost koja se, kako stoji u Pismu, preporučuje ovakvim Prorokovim riječima: Časna starost nije dugovječna niti se mjeri brojem godina.
a Utrechtski rukopis naziva Mengengoz i Mengengos, Henricus Aquilius u Chroniconu Geldersa Mengosus, Irenik u Germaniae exegesis, knj. 3, pogl. 80, Mendosus, ali pogrešno, kao i mnogo toga. Petar Scripturius u bilješkama na Aquilija piše da se ovdje u životu sv. Adelhejda naziva Megingosus, premda je kod Surija Megengor, kod Haraeusa Megengor, kod Mirea Mengo i Megengorus, kod Gelenija o veličini Kölna, knj. 1, sintagma 7, str. 94, iz vilichkih isprava Megingoz, a iz nekoga natpisa Manguos. Nakon smrti nazvan Megingaudus ili, kako ima Surije, Megengaudius. Štuje se 19. prosinca. U isto vrijeme cvao je Megingaudus, biskup trierski, kojega Lambert iz Schaffnaburga pod godinom 1017. naziva Megingoz, a Klaudije Robert u Gallia Christiana Minguardus, Megingaudus, Megingotus, Megingaudus.
b Niže pod br. 8 Gerburg, u Utrechtskom rukopisu Gerburch. Kod Aquilija je Geborga, kod Scripturija Geberga, kod Hermana Grevena Geberta, u rukopisnoj kronici grofova Geldersa itd. Gerbergis, kod Wernera Teschenmachera Gerberga.
c Nije bio, kako su smatrali isti Teschenmacher i autor rukopisne kronike, vojvoda Brabanta, gdje su, ali mnogo kasnije, vladali Godefridi. Pogrešno također Šimun Martin u Flores sanctae solitudinis piše da je Gerberga bila kći Godefrida Bouillonskoga, koji je njoj prethodio punih sto godina. Je li pak djed sv. Adelhejda bio Godefrid Ardenski, neka istraže drugi. Njegov je svakako sin Godefrid mlađi, vojvoda Donje Lotaringije, preminuo bez djece, a to je vojvodstvo dano bratu Gothelonu Velikomu, prije toga markgrofu Antwerpena. Pogledaj Mireovu Belgijsku kroniku i Wassburga. Od onoga starijega Godefrida Ardenskoga ili Verdunskoga ni jedan nije bio ugledniji po dostojanstvu običaja ni drugi vrsniji po razboritosti, kako piše biskup Balderik u 1. knjizi Kronike iz Cambraija, pogl. 100. Gotovo isto Berta hvali o Gerberginu ocu Godefridu, da je bio velik i neusporediv čovjek.
d To je bio Henrik II., sin cara Konrada Salijskoga, koji je umro godine 1036., 5. listopada.
e Surije: muževi prvoga plemstva Istočne Francije, koju Latini nazivaju Frankonijom. Čini se da ono što piše Berta ima šire značenje, tako da se razumiju sve pokrajine koje su nekoć pripadale Francima, a tada su bile germanske i većinom se služile teutonskim jezikom. Ostale pokrajine Franaka Nastavljač Reginona pod godinom 939. naziva Rimskom Galijom: Ludovik, kaže, kralj Rimske Galije. Bio je to onaj Ludovik Prekomorski, sin Karla Jednostavnoga.
f Kod Surija je Irmentrudis, u Utrechtskom rukopisu Yrmintrudis. Andrija Du Chesne u 2. poglavlju Povijesti Luksemburške kuće naziva je Ermentruda i kaže da se njezina kći, kojoj se ime ne zna, udala za Fridrika, grofa Luksemburškoga, brata carice sv. Kunigunde.
g To iz različitih spomenika pokazuje Du Chesne u Luksemburškoj knjizi da je bio vojvoda Bavarske nakon svoga oca Henrika, nadimkom Hezilo, brata sv. Kunigunde. Dvosmisleno piše Brunner u 9. knjizi, str. 803., 2. sveska.
h Utrechtski rukopis: Athelberonis. Bio je to Adalbero III., koji je postao biskupom Metza godine 1047., kako navode Herman Kljasti i Sigebert, a ovaj potonji ga naziva čovjekom velike razboritosti i svetosti. Da je umro godine 1072., prenosi Schaffnaburški. i Ovaj je postao vojvodom Donje Lotaringije godine 1046., kako prenosi Herman Kljasti, umjesto Gozilona Nemarnoga, sina Gothelona Velikoga, unuka Godefrida Ardenskoga. k Dvojicu imenuje Du Chesne: Giselberta i Teodorika, i kaže da je onaj prvi nakon brata Fridrika II. bio grof Luksemburški, otac Hermana, grofa od Salma, izabranoga za kralja Njemačke. Tim petorici velikaša tri sestre dodaje Du Chesne: Oginu ili Kunigundu, udanu za Balduina Bradatoga, grofa Flandrije; Jutu, suprugu grofa Welfa, i Gizelu, pokopanu u Gentu u samostanu sv. Petra na Blandinu sa sestrom Oginom. l Surije: Alverada, u Utrechtskom rukopisu Alveraet. Teschenmacher piše da se od dviju svjetovnih kćeri Megingozovih jedna udala za Ivana, grofa Jülicha, ali ni on ni rukopisna kronika ne navode nikakva Ivana kao grofa Jülicha u tim vremenima. m To je onaj samostan, kako svjedoči Gelenije u svojoj Colonia Agrippina, koji se zove Blažene Djevice Marije na Kapitolu. Erhard Winheim u Sacrarium Agrippinae piše da je Plektruda, supruga Pipina Herstalskoga, ondje osnovala kaptol plemenitih kanonica u čast Bl. Marije, te da su sada u toj crkvi osim kanonica u drugom koru i kanonici. Ali u doba sv. Adelhejda bile su redovnice, uvedene možda na mjesto kanonica, a zatim vraćene prijašnjoj ustanovi, što se dogodilo i u Vilichu, kao što je očito iz ovoga Života. n Gelenije piše da je ispovjedila kanonički život u kaptolu sv. Uršule. Ima i sada, kako svjedoči Winheim, u kaptolskoj crkvi sv. Uršule kanonica, sve iz uglednih obitelji.
4 Hæc vero, de qua nobis est sermo, in monasterio sanctarum Virginum subiit suave jugum Domini, secundum regularem institutionem S. Hieronymi. In qua dulcis præsignabat infantia, quantæ probitatis futura ætas exornanda esset præstantia. Nondum enim transcensis annis puellaribus, coepit devote versari in prophetiæ laribus: cujus institutione postquam se cognovit animal rationale, pervigili studio laborabat refici sapientiæ sale, quod Dominus, qui non improperando dat omnibus affluenter, fieri permisit, quia in posterum hoc multis profuturum prævidit. Tali namque nutrita alimento, tantæ probitatis et virtutis coepit crescere incremento, ut annos adolescentiæ morum gravitate transcenderet, illamque senectutem actu et habitu in se præcederet, quæ, ut habetur in scriptis, talibus Prophetæ commendatur dictis: Senectus venerabilis, nec diuturna, neque numero annorum computata. a MS. Ultrajectense, Mengengoz et Mengengos vocat, Mengosum Henricus Aquilius in Chronico Gelriæ; Irenicus Germaniæ exegescos lib. 3 cap. 80 Mendosum, sed mendose, ut multa. Petrus Scripturus in Notis ad Aquilium, Megengosum hic in vita S. Adelheydis appellari scribit, licet Surio Megengor sit, Haræo Megengor; Miræo Mengo et Megengorus; Gelenio de Coloniæ magnitudine lib. 1 syntagm. 7 pag. 94 ex diplomatis Villicensibus Megingoz; et ex quadam inscriptione Manguos. Post mortem Megengaudus, vel (ut Surius habet) Megengaudius dictus. Colitur 19 Decembris. Eadem ætate floruit Megingaudus Episcopus Trevirensis, quem Lambertus Schafnaburgensis ad an. 1017 Megingoz vocat; Claudius Robertus in Gallia Christiana. Minguardum. Megingaudum, Megingotum, Megingaudum. — D Infra num. 8 Gerburg in MS. Ultraject. Gerburch. Aquilio est Geborga, Scripturio Geberga, Hermanno Greven Geberta; MS. Chronico Comitum Gelrix etc. Gerbergis. Wernero Teschemakero Gerberga. — e Non erat hic. ut idem Teschemaker et auctor MS. Chronici existimarunt, Dux Brabantiæ, in qua tres, sed longe post, imperiarunt Godefridi. Male etiam Simon Martinus in Floribus sanctæ solitudinis, Godefridi Bullonii filiam fuisse Gerbergam scribit, quæ eum totis centum annis præcessit. An autem avus S. Adelheydis Godefridus Ardennensis fuerit, alii dit quirant. Ejus certe filius Godefridus junior, Dux Lotharingix inferioris, sine liberis decessit, datusque illius ducatus Gothiloni Magno frairi, antea Marchioni Antwerpiensi. Consule Miræi Chronicon Belgicum, et Wassburgium. Godefrido illo seniore Ardennensi, sive Virdunensi, dignitate morum alter illustrior, alter non erat consilio præstantior; ut scribit Baldricus Ep. lib. 1 Chronici Camerac. cap. 100. Eadem fere Berta prædicat de patre Gerbergis Godefrido, magnum et incomparabilem virum fuisse — d Hic fuit Henricus n; Conradi Salici Imp. filius, qui an. 1036, 5 Oct. obiit. — e Surius: primariæ nobilitatis viri Franciæ Orientalis, quam Franconiam vocat Latins patere videtur quod Berta scribit, ut intelligantur provinciæ omnes quæ olim Francorum fuerant, tunc erat Germanorum, et pleraxque Teutonica lingua utebantur. Reliquas Francorum provincias Continuator Reginovis ad an. 939 Galliam Romanam vocat: Ludovicus, inquit, Rex Galliæ Romanæ. Illius Caroli Erat is Ludovicus Transmartinus, Coroli Simplicis filius. — I Surio est Irmentrudis. MS. Ultraject. Yrmintrudis. Andreas Chesnæus cap. 2 iastoriæ domus Luxemburgensis, Ermentrudem vocat, ejusque filiam (cujus nomen non extat) nuplam ait Frederico Comiti Luxemburgensi, fratri S. Cunegundis Augustæ. — g Hunc ex variis monumentis oslendit Chesnæus in Luxemburgicis, Bavariæ Ducem fuisse post patrum suum Henricum cogmento Hezelonem S. Cunegundis fratrem. Ambigue scribit Brunnerus lib. 9, pag. 803 tom. 2. — h MS. Ultraject. Athelberonis. Fuit hic Adelbero tertius, Metensis Episcopus factus an. 1047 ut habent Hermannus Contractus, et Sigebertus, et hic quidem vocat virum magnæ prudentiæ et sanctitatis. Anno 1072 obiisse tradit Schafnaburgensis. — i Hic factus est Dux inferioris Lotharingix an. 1046 ut tradit Hermannus Contractus. pro Gozilone Ignavo, Gothilonis Magni filio Godefridi Ardennensis nepote. — k Duos nominat Chesnæus. Gislebertum et Theodoricum; et illum quidem ait post fratrem Fredericum II, fuisse Comitem Luxemburgensem patrem Hermanni Comitis Salmensis, in Regem Germaniæ electi. Quinque illis Proceribus sorores tres addit Chesnæus, Oginam, sive Cunegundem, nuptam Balduino Barbato Comiti Flandriæ; Jutham Guelphi Comitis uxorem, et Gislam Gandavi in monasterio Blandiniensi cum Ogina sorore sepultam. — l Sur. Alverada. MS. Ultraject. Alveraet. Teschenmakerus ex Mengosi duabus secularibus gnatis alteram Joanni Juliæ Comiti nupsisse scribit: at neque ipse neque MS. Chronicum. Joannem ullum iis temporibus Juliæ Comitem produnt. — m Est id monasterium, ut Gelenius in sua Colonia Agrippina testatur, quod Beatæ Mariæ Virginis in Capitolio appellatur. Erhardus Winsheimtus in Sacrario Agrippuæ scribit a Plectrude Pipini Herstalli coniuge collegium isthic nobilium Canonissarum in honorem B. Mariæ fundatum: esse nunc in ea ecclesia præter Canonissas, in altero choro Canonicos. At S. Adelheidis æxo monachæ fuerunt, inductæ fortassis in locum Canonissarum, ac deinde pristino instituto restitutæ: quod et Viltice factum, ex hac Vita patet. — n Gelenius scribit vitam Canonicam professam in collegio S. Ursulæ. Sunt etiamnum, ut Winsheimtus auctor est, in collegiata S. Ursulæ Ecclesia Canonisse, illustris omnes familiæ.
Uprava samostana u Vilichu, koji su osnovali roditelji.
Vilicensis cœnobii, a parentibus conditi, præfectura.
U međuvremenu, kad je brat njezin Godefrid prispio u muževnu snagu i bio čudesne otmjenosti i krepkosti, pratio je cara koji je s vojskom išao na Čehe uz časnu vojnu pratnju svojih ljudi i sav ratni ures, junački okružen; ondje je postao vrstan i hrabar ratnik i zaslužio primiti pobjedu slavne smrti, a njegovo su tijelo njegovi, premda uz mnogo truda i znoja, ipak vratili u domovinu, Bogu hvala, s čašću. Tim su naime nesretnim događajem spomenuti supružnici bili dirnuti i sjetili se da, kako svjedoči Apostol, prolazi obličje ovoga svijeta, te su se počeli služiti svijetom kao da se njime ne služe, svom željom težeći prema nebeskoj domovini, za koju su znali da je bez kraja i da nikada ne može propasti. Svega dakle dobra koje je po pravoj podjeli slučajno pripalo ovome preminulomu sinu učinili su baštinikom Boga, kako bi boljom naknadom zaslužio baštinu u raju naslada, to jest onaj dio kojega je, prekinut preranom smrću, bio lišen u ovoj suznoj dolini. Tada je na mjestu koje se zove Vilika od temelja podigao časnu crkvu Gospodinu, bogato je obogaćujući dodacima posjeda ili kmetova. I oboje su, zdravi i čitavi, odlučili da se zbog Krista odvoje od bračnoga zakona; i njima je, povezanima tako boljim sjedinjenjem duha i jednakom brigom započetoga djela, bilo jedno srce i jedna duša. I on je zbog mnoštva svojih i stranaca koji su na njega kao na kralja uvijek navaljivali, tobože samo po izgledu služio svijetu, obilazeći svoja imanja i upravljajući njima te uz pomoć Božje milosti sve razborito i pravedno uređujući. Kad bi pak, malo uklonivši mnoštvo, našao kakve trenutke mira, nastojao je njih pretvoriti u čestite poslove, služeći se kapelanima, da se po njima na teutonskom jeziku tumače čitanja Božanskih knjiga, koja je utoliko žarče želio slušati jer je zapovijed apostola Jakova žudio ispuniti djelima: Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji. Ona pak znamenita gospođa, posve udaljena od mnoštva svijeta, postojano je ostala na mjestu gradnje samostana, ubrzavajući graditeljski posao upornošću razborita upravljanja, i uvijek usredotočena na Božansku službu, bdjela je u postovima i molitvama danju i noću. Čineći naime to, nema sumnje da je nadmašivala one udovice koje Apostol s pravom u pogledu uzdržljivosti naziva pravima, koje nakon smrti muža čine krepost iz nužde, a što je i ona učinila ne prisiljena nuždom preminuloga muža, nego iznutra dotaknuta ognjem Božanske ljubavi.
Interim cum a Godefridus frater ejus processisset in robur virile, essetque elegantiæ ac strenuitatis miræ, Imperatoremb Bohemos cum exercitu adeuntem est comitatus honorifica suorum militia, omnique bellico apparatu heriliter stipatus: ubi factus belligerator insignis et fortis, meruit accipere victoriam gloriosæ mortis: cujus cadaver a suis, licet multo laboris sudore, tamen ad patriam (Deo gratia) reductum est cum honore. Hac namque adversa præfati conjuges tacti fortuna, recordati sunt, quod, teste Apostolo, præterit hujus mundi figura: coeperuntque uti mundo tanquam non utentes, toto desiderio ad cælestem patriam tendentes, quam carentem fine scierunt numquam posse interire. Omnium igitur rerum, quæ huic filio defuncto rectæ distributionis forte ceciderunt, Deum fecerunt hæredem; ut meliori compensatione hæreditatem meruisset in paradiso deliciarum, id est, parte qua matura morte præventus caruit in hac valle lacrymarum. Tunc in loco qui Vilika dicitur, templum honorabile Domino erexit a fundamentis, illud decenter prædiorum vel mancipiorum cumulans supplementis. Amboque incolumes et sani decreverunt, propter Christum disjungi a lege conjugali: quibus tam meliori spiritus conjunctioni, et æquali coepti operis colligatis cura, erat cor unum et anima una. Ille etiam propter frequentiam suorum et exterorum, qui illi ut Regi semper ingruebant, quasi specie tenus mundo inserviebat; prædia sua lustrando et præsidendo, Christique gratia mediante omnia prudenter et juste disponendo. Si quando vero populo paullulum remoto, aliqua quietis invenit otia, hæc vertere studuit in honesta negotia, allocatione usus Capellanorum; ut per eosc Teutonice exponerentur lectiones voluminum Divinorum: quas ideo tam ardenter audire expetivit, quia præceptum Jacobi Apostoli factis implere concupivit: Estote factores verbi, et non auditores tantum. Illa vero illustris matrona, prorsus a multitudine populi semota, stabilis mansit in loco ædificandi monasterii, accelerans opus structuræ instantia prudentis magisterii, semperque intenta servituti divinæ, jejuniis et orationibus invigilabat nocte ac die. Hæc enim faciendo non est dubium quin præcelleret viduas illas, quas merito continentiæ Apostolus appellatd veras, quæ post mariti mortem faciunt ex necessitate virtutem: quam et hæc fecit non defuncti mariti necessitate coacta, sed divini amoris igne intrinsecus tacta.
6 Tada su na spomenutom mjestu, okupivši marljivost Djevica kojima su se vršile Božanske službe, otkupivši posjedima kćer iz samostana svetih Djevica, povjerili njoj brigu upravljanja. Tada je naime, postavljena kao razborita upraviteljica u kući velikoga domaćina, počela rasti u svakom nastojanju i dobrom djelu; i pružajući podložnicama majčinsku brigu, vjerno je u svoje vrijeme dijelila mjeru pšenice. Tada su se u Gospodinu radovali pobožni roditelji videći toliki napredak svoga djeteta i Djevica koje su joj bile podložne; i želeći da one prihvate još uzvišeniji put, molili su da promijenivši odjeću stupe u život redovničkoga vladanja. Ona je, jer je još mlada, kako je sama tvrdila, silno željela odjeću prikladnu svome zavjetu, poniznim odgovorom suprotstavila se njihovoj molbi, tvrdeći da Bog ne traži prisiljene službe, nego ono što donosi jednostavna čistoća dragovoljnoga srca. Razmotrivši njezin ponizan odgovor, čuvajući pobožnost, odvraćali su duh od započete želje.
6 Tunc in prædicto loco adunata Virginum sedulitate, a quibus divina excolerentur servitia; filiam a monasterio sanctarum Virginum e redimentes prædiis, tradiderunt illi cùram regiminis. Tunc namque prudens dispensatrix constituta in magni patrifasmilias domo, coepit augeri omni studio et opere bono; maternamque subditis adhibens curam, fideliter in tempore suo erogavit tritici mensuram. Tunc exultabant in Domino pii parentes, tantum suæ prolis sibique subditarum Virginum profectum videntes: cupientesque eas adhuc excellentiorem arripere viam, rogabant ut mutato habitu, monachicæ conversationis subirent vitam. Hæc, quia adhuc juvenis cultum vestium suæ religioni congruentium, ut ipsa asseruit, multum concupivit, humili responsione illorum petitioni contraivit, affirmans Deum non quærere coacta servitia, sed quod voluntarii cordis simplex affert munditia. Cujus humile responsum attendentes, salva pietate, animum revocabant ab incepta voluntate.
7 Tada su to mjesto, prilično dolično uređeno dobrima, predali u ruke cara, to jest Otona III., u trajnu zaštitu kraljevske obrane. On je, iz ljubavi prema njima, oslobodio to mjesto od svakoga jarma svjetovnoga nameta, darujući mu slobodu prema zakonu i ustroju samostana Gandersheim, Quedlinburg, Essen; tako naime da nijedan sudac ili odvjetnik nikada odatle ne zahtijeva službu niti na međama toga mjesta sudi parnice, osim onoliko koliko bi bilo po volji opatici ili zajednici njoj povjerenoj; i da trajno uživa slobodnu vlast izabrati sebi opaticu u samom svetom zajedništvu Sestara. Da bi darovanje te slobode bilo trajno valjano i čvrsto, dane su isprave Gospodina Apostolskoga i dvojice careva, naime Otona i Henrika, potvrđene vlastoručni potpisom i utiskivanjem pečata, koje se još kod nas čuvaju vjernom skrbi, da istina o toj stvari ne bi ostala skrivena potomcima.
a Utrechtski rukopis: Godfridus. Molanus smatra da je ovaj bio jedini sin grofa Megingora, čemu će se lako pridružiti tko ovaj Život pažljivo pročita. Niti Aquilius ni Scriverius ne kažu da je nasljednik Wiking ili Wibing bio njegov sin, što se govori u rukopisnoj kronici, a sviđa se Teschenmacheru.
b Više je poduzeto u to doba pohoda protiv Čeha. Pretpostavljamo da je Godefrid poginuo godine 986. ili 987. Naime prethodne godine, kako piše Schaffnaburški, Oton III. opustošio je Češku; sljedeće je ponovno ušao u Češku i prisilio je na predaju.
c Surije: njemački. Ne sviđa nam se taj prijevod; poznajemo naime teutonsko narječje, koje je blaže od njemačkoga, srodno saskomu, a njime se, kao i sada, tada služilo u Geldersu, a i drugi narodi iznad Kölna i preko Rajne, što iz starih spisa dokazuju učeni ljudi.
d Vulgatno izdanje ima uistinu udovice, kao i grčko ὄντως χήρας.
e Objašnjava Surije: htjeli su da Adelhejd, pozvana iz samostana svetih Djevica kojemu su darovali posjede, bude na čelu.
f Gandersheim je gradić na braunschweiškom području, nedaleko od Harza, nazvan po rijeci Gande, kako prenosi Fabricije u Origin. Saxonicar; knj. 2., u kojem je vojvoda Ludolf, djed cara Henrika Ptičara, sagradio prostran i veličanstven samostan djevica, a njegov ga je sin Oton mnogim dobrima povećao i uresio. Ondje je živjela redovničkim životom glasovita pjesnikinja Hrotsvita.
g Sagradio je ovaj samostan car Henrik Ptičar, kako ćemo opširnije reći 14. ožujka uz Život sv. Matilde, njegove supruge. Tijelo samoga Henrika nakon smrti, kako piše Liutprand u Histor; knj. 4., pogl. 7., preneseno je u Sasku i položeno u crkvi s neizmjernim štovanjem u samostanu najplemenitijih i najpobožnijih djevojaka, koji se očito nalazi na kraljevu posjedu zvanom Quedlinburg. Quedlinburg naziva autor povijesti o landgrofovima Tirinškima, pogl. 9., a Krantz u Saxonia, knj. 3., pogl. 12., govoreći o Henriku, kaže: A na grad Quedlinburg, veli, svratio je osobitu brigu, podigavši ondje samostan gospođa, u kojem je za prvu opaticu postavio svoju kćer Matildu, a crkvu je dao posvetiti u čast sv. Servacija. Kad je pak Henrik umirao, ono što je nedostajalo i gradu i samostanu dopunila je njegova udovica, naime sveta Matilda. Kasnije je sagrađena nova crkva, čijoj je posveti godine 1021. prisustvovao sv. Henrik car sa suprugom Kunigundom, prenosi iz stare Quedlinburške kronike Juraj Fabricije u 1. knjizi Annales urbis Misnae. Nadalje, da je ta crkva bila najuzvišenija, ali je, ne zna se je li Božjom osvetom ili slučajnom nesrećom, godine 1070. zapaljena i pretvorena u pepeo, piše Schaffnaburški. Quedlinburg se nalazi u Saskoj na rijeci Bode, koja se zatim ulijeva u Saale.
h Surije naziva samostan asnitenskim. Ono što je sada Essen, pučki Essen, u starim se ispravama naziva Asnidia, grad u Vestfaliji unutar Vojvodstva Berg, s kaptolom uglednih kanonica, čijoj opatici sam grad i područje podliježu. i Vladao je Oton III. od godine 984., umro 1002. Naslijedio ga je sv. Henrik, koji je umro 1024.
7 Tunc rebus satis decenter ornatis illum locum tradiderunt, manu Imperatoris, tertii scilicet Ottonis, ad perpetuam tutelam regiæ defensionis. Qui gratia earum dilectionis, illum locum absolvit ab omni jugo secularis districtionis, donans libertati, secundum legem et constitutionem monasteriorumf Ganderesheim,g Quedelenburg,h Asnithæ; ita scilicet, ut nullus Judex vel Advocatus inde unquam exigeret servitium, aut in ejusdem loci confiniis ageret placitum, nisi quantum placuisset Abbatissæ vel congregationi sibi commissæ: et ut in perpetuum libera frueretur potestate, Abbatissam sibi eligere in ipsa Sororum sancta sodalitate. Cujus libertatis donatio ut in perpetuum rata foret et firma, dabantur testamenta Domini Apostolici, et duorum Imperatorum, scilicet Ottonis et Henrici, manuscriptione ac sigilli impressione confirmata: quæ adhuc apud nos retinentur custodia fideli, ne posteros lateat veritas hujus rei. a MS. Ultraject. Godfridus. Molanus unicum hunc Megengori Comiti filium fuisse censet: cui facile subscribet qui hanc Vitam accurate legerit. Neque Aquilius aut Scriverius successorem Wikingum, aut Wibingum, filium ejus aiunt fuisse; quod in MS. Chronico dicitur, et placet Teschenmakero. — b Plures susceptæ eo ævo adversus Bohemos expeditiones. Suspicamur Godefridum occubuisse anno 986, aut 987. Priori enim anno, ut scribi Schafnaburgensis Otto m Bohemiam vastavit; sequenti Iterum Bohemiam intravit et eam ad deditionem coegit. — c Surius, Germanice. Non placet ca interpretatio: nosrate enim Teutonica dialecto, quæ Germanica lenior, affinis Saxonicæ, et Gelri, ut modo, tunc ust, et alti etiam supra Coloniam ultraque Bhenum populi; quod ex veteribus scriptis probant viri eruditi. — d Vulgata editio vere viduas habet, uti et Græva βντως χέρας. — e Explanat Surius: Adelheidem e sanctarum Virginum monasterio, cui prædia contulerunt, accitam præesse voluerunt. — f Ganderesheimum oppidum est in ditione Brunswicensi, non procul Gostaria, a Ganda fluvio nominatum, uti Fabricius traditi Origin. Saxonicar. lib. 2. in quo amplum et magnificum Virginum cænobium Ludolphus Dux, Henrici Aucupis Imp. avus ædificavit; Otto ejus filius rebus multis auxit et ornavit. Ishic Rosuitha celebris poetria religiosam vitam egit. — g Ædipi. au. thoc cænobium Henricus Auceps Imp. uti plenius 14 Martii ad Vitam S. Mathildis, ejus conjugis, dicemus. Ipsius Henrici vita funci corpus, uti Luithprandus scribit histor. lib. 4 cap. 7 in Saxoniam deportatum, in nobilissimarum ac religiosissimarum monasterio puelarum, quod in ipsius Regis prædio, vocabulo Quintelingaburch situm liquet, intra ecclesiam cum immensa est veneratione repositum Querilnburg vocat auctor historiæ de Landgraviis Thuringiæ cap. 9 Krantzus Saxoniæ lib. 3 cap. 12 de Henrico loquens, Quedelinborg autem urbem, inquit, singulari cura respexit, monasterium ibi erigens Dominarum. in quo primæm fecit Abbatissam filiam suam Mathildim; ecclesiam autem in honorem S. Servatii jussit consecrari Henrico autem moriente, quod deerat et urbi et monasterio, implevit relicta ejus; Sancta scilicet Mathildis. Novum postea templum ædificatum, cujus dedicationi an. 1021 adfuisse S. Henricum Imp. cum Cunegunde uzore, tradit ex veteri Chronico Quedelnburgio Georgius Fabricius lib. 1 Annul. urbis Missæ. Porro augustissimum illud fuisse templum, sed (incertum Divina ultione an fortuita calamitate) an. 1070 incensum atque in cineres redactum scribit Schafnaburgensis. Situm est Quedelnburgium in Saxonia ad Budam amnem, qui deinde in Salam influit. — h Surius Asnithense monasterium vocat. Quæ nunc Essendia, vulgo Essen, in antiquis diplomatis Asnidia dicitur, urbs Westphalæ intra Ducatum Montensem, cum illustrium Canonissurum collegio. quarum Abbatissæ urbs ipsa et territorium paret. — i Imperavit Otto m ab an. 984, obiit 1002. Successit S. Henricus, qui 1024 obiit.
Prihvaćeno Pravilo sv. Benedikta. Smrt roditelja.
Assumpta S. Benedicti Regula. Parentum obitus.
I ne mnogo poslije gospođa Gerburg, ustrajnošću katoličke vjere i svih dobrih djela, kad je došao Gospodin, nađena budna, na njegov je poziv uzeta iz ljudskih stvari, nipošto sumnjajući da će biti nagrađena onom nagradom blaženstva koju Gospodin obećava budnomu sluzi u Evanđelju. Tada je najblaženije dijete, lišeno majke, žarče obratilo svoje vladanje prema Bogu, koga je od najranije dobi ljubilo; i ono što je prije odbijala oboma roditeljima o promjeni odjeće, tada, stavljajući to pred oči duha, bila je dotaknuta spasonosnim skrušenjem, milošću svemogućega Boga, i u svakom je trenutku u sebi promišljala kako bi mogla stići do redovničkoga života. Mudrost pak, koja je u njezinu duhu učvrstila svoje prebivalište, zabranila je da to započne tako naglo, opominjući da u tajnosti duha proračuna potrebne troškove snaga, ne bi li možda mogla
A podnijeti da preuzme pravilo bl. Benedikta, da joj, ako one zakažu, ne bi pala na sramotu evanđeoska izreka: Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti. Naime u čas svagdanjega obroka, prezrevši meso i ostala raznolika i birana jela, zadovoljavala se samo hranom redovničkoga jela, ali da to nisu znali svi koji su sjedili uokolo, osim jedne od Sestara, koju je, prokušanu zaslugom dobra života, imala za suputnicu u tajnama. I lanenom je odjećom izvana sjala pred očima ljudi, a ispod je oštrinom vunene haljine mučila sebe zbog Boga, kroteći tijelo plemenite i nježne naravi da podnese ustroj strogoga zakona.
Et non multo post Domina Gerburg, perseverantia Catholicæ fidei omniumque bonorum operum, Domino veniente vigilans inventa, ipso vocante est rebus humanis exempta; nimirum donanda illius beatitudinis præmio, quod vigilanti servo Dominus promittit in Evangelio. Tunc matre orbata beatissima proles, ad Deum, quem a primæva etate dilexit, ardentius suos convertit mores: et quod utroque parenti de mutando habitu prius contradixit, tunc statuens ante oculos mentis, salubri compunctione tacta est, gratia Dei omnipotentis, et qualiter ad monasticam religionem pervenire posset secum reputabat omnibus momentis. Sapientia vero, quæ in mente sua habitationem fixit, ne hoc tam subito inchoaret interdixit; monens ut necessarios virium sumptus computaret in secreto mentis, si forte sufficere posset
A set ad subeundam regulam B. Benedicti, ne iis deficientibus caderet in opprobrium Evangelici dicti: Hie homo cœpit ædificare, et non potuit consummare. Nam quotidianæ refectionis hora, spretis carnibus ceterisque variis et exquisitis alimentis, monachilis edulii tantum contenta est alimentis; insciis tamen cunctis circumsedentibus, excepta una Sororum, quam bonæ conversationis merito probatam, consciam habuit secretorum. Lineis etiam indumentis foris nitebat ad oculos hominum, subtus autem laneæ vestis asperitate se afflixit propter Deum, edomans corpus nobilis et mollis naturæ ad sufferendam institutionem legis duræ.
9 Kad je naime tako radeći kroz jednu godinu proračunala potrebne troškove snaga i nadala se da su oni dovoljni za izvršenje truda započetoga djela, ipak se nije pouzdala u svoje zasluge, nego u Božju milost, te je dugo promišljanu želju duha potvrdila djelima. Tada je pozvala časnu opaticu i priorice iz samostana svete Bogorodice i poniznom se pobožnošću podložila njihovu učiteljstvu, kako bi po njihovu nauku našla put redovničkoga života, potičući podložnice majčinskom pobožnošću da ne oklijevaju zajedno s njom ući na taj isti put. Kad neke od njih to nisu htjele, nego su odlazile natrag za svijetom, ona je silno tugovala, jer je po običaju Apostola htjela da svi budu kao ona sama.
9 Cum enim necessarios virium sumptus per unum annum ita laborans computaret, eosque ad peragendum laborem inchoati operis sufficere speraret, tamen non suis confisa meritis, sed gratia Dei, diu de liberatum animi votum confirmavit effectibus rei. Tunc vocata venerabili Abbatissa, et prioribus de sancto Dei Genitricis monasterio, humili devotione illarum sese subdidit magisterio, ut per illarum doctrinam monachicæ conversationis inveniret viam; suadens subjectis materna pietate, ut hanc eamdem non dubitarent secum intrare. Hoc quibusdam illarum nolentibus, sed retro post seculum abeuntibus, illa vehementer condoluit, quia more Apostoli omnes sicut seipsam esse voluit.
10 A onima koje je ljubav prema Bogu i prema njoj zadržala da ne odu, toliko je prednjačila čudesnim primjerom spasenja da je, premda je drugima bila nadređena imenom i dostojanstvom učiteljstva, ipak sebe samu vezala sa svima svom težinom redovničke stege, a druge je, da ne bi možda klonule posteći i moleći, nastojala podupirati, kako se ne bi ugušili počeci rastućega svetoga života. Naime i čuvajući u srcu majčinsku ljubav i izvana vršeći strogost suda, majčinskim je osjećajem pokazivala šibu vanjskomu čovjeku, da bi duh bio spašen na dan Gospodnji; a revnost pravednosti uvijek je nastojala ublažiti duhom krotkosti, jer se njezina očinska briga sjetila onoga da je pravednost, ako prijeđe mjeru, strogost. Često je naime, nakon izvršena ispravljanja, kao najblaža majka, dirnuta u duši pobožnim sućutnim osjećajem, ovako oslovila Sestre poodmakle dobi, koje su sveti život i uređeni običaji učinili dostojnima njezina razgovora: O kolikim sam samilošću ganuta nad svojim kćerima, jer sam ih oštrim šibanjem ožalostila! Stoga molim i opominjem da im se iskažu vaše pobožne opomene ili utjehe, da ih ne bi možda progutala prekomjerna žalost, nego da se, ispravljene od opačine, učine izabranim kćerima Božjima i mojima. O kako slatkih i blagih riječi, ne bez razloga dostojnih vječnoga spomena! Tako, tako miješajući vremena s vremenima, blagosti s prijetnjama, prema tvrdima i nepopustljivima, po Apostolovoj zapovijedi, koreći, zaklinjući, opominjući, toliko je ustrajavala dok nije izliječila njihove duše od kuge mana.
10 Has autem, quas Dei suique caritas ne abirent irretivit, tam mirando salutis exemplo præivit, ut quamyis ceteris præesset nomine et dignitate magisterii, semetipsam tamen omnibus strinxisset omni difficultate regularis imperii: et alias, ne forte corruissent jejunando et orando, sustentare curavit, ne crescentis sanctæ religionis suffocarent initia. Nam et maternam servans in corde caritatem, et foras exercens judicii severitatem, materno affectu flagella exteriori exhibuit homini, ut spiritus salvus fieret in die Domini; zelum autem rectitudinis semper temperare curavit spiritu mansuetudinis; quia illud sua recoluit paternitas, quod justitia, si modum excedit, sit severitas. Sæpe enim correctione peracta, ut mater clementissima, compassione pia in animo tacta, sic allocuta est provectæ ætatis Sorores, quas sui alloquio dignas sancta religio et compositi effecerant mores: O quanta miseratione moveor supra filias meas, quia gravi flagello afflixi eas! Ob quod rogo et admoneo, ut vestrarum piæ admonitiones vel consolationes illis exhibeantur, ne forte abundantiori tristitia absorbeantur; quin potius a pravitate correctæ, Dei meæque filiæ efficiantur electæ. O quam suavia verba et benigna, æterna memoria non immerito digna! sic sic miscens temporibus tempora, terroribus blandimenta, duris et obstinatis secundum Apostoli præceptum, increpando, obsecrando, arguendo, tamdiu instabat, quousque animas illarum a peste vitiorum sanabat.
11 Gospodin je dakle Megingor nakon smrti supruge nadživio razdoblje od tri godine, težeći nebeskomu, uz vodstvo mudrosti i pravednosti, na Božji je poziv iz ovoga svjetla prešao Gospodinu, bez sumnje da ga On okruni. Upravo iste noći njegove smrti njegovoj blaženoj kćeri koja je počivala u postelji, kako je sama tvrdila, ni posve budnoj ni sasvim usnuloj, učinilo se da stoji netko uza nju i da joj u uši slatko pjevajući izlijeva ove proročke riječi: Gle kako umire pravednik, i nitko to ne prima k srcu; pravedni se muževi uklanjaju itd. A kad je ujutro došla javiti to viđenje Sestrama, još ne dovršivši govor, došao je glasnik i javio da je on prešao s ovoga svijeta. Nakon što je kći obavila njegove sprovodne obrede uz brigu pobožnoga uređivanja, položen je na častan ukop u vlastitom samostanu zajedno sa suprugom; i on se poslije u snu ukazao jednoj od Sestara toga samostana, kao proslavljen moći i sjajem kraljevske vlasti. Kad ga je dulje promatrala i divila se te pitala je li on sam Gospodin Megingor, on joj je, uz takav odgovor, radosno počeo govoriti: To mi je ime bilo dok sam još bio opterećen tjelesnom težinom, a sada se zovem Megingaudus, promijenjenim imenom na bolje, jer, oslobođen okova grijeha, uživam trajnu radost u društvu patrijaraha i svih Blaženih.
a Ispravnije u Utrechtskom rukopisu: Gelre. Kod Surija: Gellere. Sada je to utvrđen gradić na rijeci Niers, koji je dao ime vrlo prostranoj pokrajini. Podrijetlo imena Henricus Aquilius izvodi od golemoga čudovišta koje se, skrivajući se pod hrastom lužnjakom, činilo golemim pokoljem stoke i ljudi, često užasnim rikanjem izvikujući Gelre, Gelre; jer su ga, pošto su ga ubili hrabri mladići Wichard i Lupold, i tvrđavu koju su oni podigli na tom mjestu, zato nazvali Gelre. Ali učeni ljudi pokazuju da je to basna; rukopisna kronika izvodi ime od Gugerna, za koje je pouzdano da su živjeli otprilike u tim krajevima, između Rajne i Meuse, kojima je, kako neki učeni ljudi nagađaju, glavni grad bio gradić Goch. Pogledaj Clüvera, Germania antiqua, knj. 2., pogl. 18.
b Surije: Megengaudius. Aquilius piše da je umro godine 1001., drugi 1011., kako svjedoči Scriverius. Teschenmacher 1004., rukopisna kronika 1008.
11 Dominus itaque Megengor post obitum conjugis supervixit trium annorum spatia, ad colestia tendens, sapientia et justitia duce, Domino vocante, in loco qui a Gelrie dicitur, migravit ad Dominum ex hac luce, ab eo coronandus proculdubio. Eadem vero nocte sui obitus beatæ flinæ suæ in stratu quiescenti, ut ipsa asseruit, nec aperte vigilanti nec integre dormienti, visus est quidam astitisse, ejusque auribus dulciter cantando hæc verba prophetica fudisse: Ecce quomodo moritur justus, et nemo percipit corde. Viri justi tolluntur, etc. Cumque facto mane hanc visionem Sororibus venisset nuntiare, nondum completo sermone, nuntius superveniens; eum ex hoc seculo migrasse nuntiavit. Cujus exequiis a filia peractis, studio religiosi apparatus, in proprio monasterio una cum conjuge est honorificæ sepulturæ mandatus: qui postmodum in somnis ap-paruit cuidam Sororum illius monasterii, quasi glorificatus potentia et decore regalis imperii. Quem cum diutius intuita miraretur, et an ipse esset Dominus Megengor percunctaretur; ille responsente tali hilariter cœpit illam affari: Hoc nomen mihi erat adhuc corporali mole gravato, nunc verob Megengaudus vocor vocabulo in melius mutato, quia absolutus vinculis peccatorum gaudio perenni fruor in consortio Patriarcharum et omnium Beatorum. a Rectius MS. Ultr. Gelre. Surius Gellere. Oppidum est nunc munitum ad Nersam amnem, quod amplis.tmæ provinciæ nomen dedit. Originem nominis Henricus Aquilius deducit ab immani monstro, quod sub esculo delitescens, ingentem pecorum hominumque stragem edebat, æpius horrendo mugilu Gelre, Gelre inclamans: eo enim a Wichardo et Lupoldo magnanimis juvenibus interfecto, arcem ab iisdem conditam eo loco, Gelre ideo dictam. Ast eruditi sabulam indicant MS. Chronicon a Gugernis derivat nomen, quos populos constat iis fere locis habitasse, inter Rhenum ac Mosam, quorum caput Goch oppidum fuisse eruditi quidam conjectant. Consule Cluverum Germaniæ antiquæ lib. 2 cap. 18. — b Sur. Megengaudius. Oblisse Aquilius scribit an. 1001. alii 1011, teste Scriverio. Teschenmackerus 1004 MS. Chron. 1008.
Darežljivost, osobito prema siromasima.
Liberalitas, præsertim in pauperes.
Tada je najplemenitija Djevica, nakon očeve smrti, stekavši slobodnu raspoloživost svojih dobara, najvećim naporom pazila da se ni iz kojega razloga obiteljske povezanosti ne postavi zapreka onima koji hode stazama pravednosti; i sjećajući se zapovijedi bl. Benedikta, pobožnoga Oca, djelima je ispunila ime i službu Majke, dragovoljno im pružajući sve što je potrebno za hranu i odjeću, da stada ne bi u nečemu pretrpjela štetu. Zimi, po završetku službe jutarnjih hvala, vraćajući se u spavaonicu s redom Sestara, pažljivo je pregledala ležaje djevojaka i samim je pobožnim rukama trljala noge svakoj pojedinoj dok se ne bi vratila toplina. Naime i bolesne Sestre prema propisima Pravila nije povjerila samo razboritim i brižnim Sestrama, nego ih je i sama, ne dopuštajući da je ikakav razlog spriječi, svakodnevno posjećivala, i ponizno prigibajući koljena pred ležajima, blago je rukama podizala glave i slatko prinosila ustima hranu i piće, te je tako obilno suzama natapala plemenite obraze kao da ih je sama rodila iz vlastite utrobe. Takvom budnošću pastirice ovce, oslobođene svjetovnih briga, uzrasle su do tolikoga napretka redovnoga života da su postale uzor kreposti onima koje su u njima prije položile temelj ovoga načina života.
13 Kad je dakle uz Božju pomoć tako dolično uredila nutarnje stvari i nužno upravila duh na izvanjske, sjećajući se Gospodnje opomene, naime: Tražite najprije kraljevstvo Božje, i sve će vam se ovo dodati, tražila je kraljevstvo Božje zajedno sa samim izvanjskim stvarima, imajući vjeru i nadu da će primiti veće stvari. Naime od samostanskih posjeda jedno je gospodarstvo posebno namijenila Gospodinu i odredila da se od njegovih godišnjih plodova ili prihoda u sva vremena odijeva i hrani petnaest siromaha, kojima je također odredila da se svake godine, o Gospodnjem Božiću, daje petnaest solidâ. Druge je pak petnaest ustanovila da se hrane iz unutarnjih troškova samostana, kojima da se u godišnjem korizmenom vremenu daje određena novčana zamjena, a kroz godinu na blagdane apostolâ dvanaest solidâ, i u pojedine dane posta kvaterâ samo tri novčića uz punu podjelu ostalih stvari. O toj je odredbi često zaklinjala jednodušnost Sestara da nikada ne dopuste da se u vremenima njezinih nasljednica dokine, istinito im proričući da će, ako ikada dođe do slabljenja takve odredbe, bez sumnje uslijediti umanjenje njihove sreće. Što se sada zato povjerava pismu da nikada kroz vjekove ne padne u zaborav.
14 U neko je dakle vrijeme, kad je gotovo sav svijet bio pogođen oskudicom ljute gladi, doznavši za toliku darežljivost, gladni svijet odasvud k njoj nagrnuo, kao u majčino krilo, i po trgovima i na izlascima putova mnogi su polumrtvi ležali iščekujući uobičajeno dijeljenje njezinih milostinja. Ganuta samilošću nad njihovim potrebama, pobožna je nastojala svakomu pomoći; jer je zdravima i krepkima dijelila tvrdu hranu, to jest kruh i slaninu, a onima manje krepkima posluživala je povrće ili mahunarke pomno skuhane s mesom; one pak natečene i gotovo beznadne glede života okrepljivala je juhicama pomiješanima s vodom, malo brašna i masti, vodeći o tome najveću brigu da se tijela koja su dugo bila bez hrane ne bi dovela u pogibelj uzimanjem hrane s prevelikom pohlepom. Tu je naime svjetiljku pobožnosti učinila da svijetli pred ljudima na slavu nebeskoga Oca. Ali u skrovitosti, ne znajući ljevica, desnica je bila toliko ispružena na darežljivost milostinja da je često, kad na povik siromaha nije imala novaca pri ruci, potajno izvlačila čarape i stavljala ih u krilo siromahu.
13 Ovo i drugo što je u skrovitosti činila, dok je njezin nebeski Otac gledao, najvećim je naporom pazila da ne vide svi; i kad bi naše pripovijedanje pokušalo dotaknuti to pojedinačno, rasprava bi bez sumnje išla u beskonačnost. Stoga je Gospodin na njoj uistinu potvrdio izreku, naime: Svakomu koji ima dat će se i obilovat će. Imajući naime ljubav prema Bogu i bližnjemu, zaslužila je toliku sreću obaju ljudi da je izvana obilovala dobrima zemaljskoga bogatstva, a iznutra darovima duhovnih kreposti; ona je ustanovila, povećala i učvrstila sveti život i školu Božanske službe, što je uvijek bilo vrhunska briga njezine dužnosti. Kad bi u njih često ušla i postavila kratka pitanja o umijeću gramatike, ako bi tko slučajno naišao na odgovor prikladan njezinu pitanju, odmah bi ga majčinski poljubivši nagradila kakvom nagradom i, ispunila se duhovnom radošću u nadi njegova napretka. O velika Ljubavi, divljenja vrijedna svakomu tko je čuje, koja se, nikada se ne ohladivši, uvijek žarila dobrim žarom, jer u njoj, Bogu hvala, nije obilovala opačina.
a Objašnjava Surije: da se daje isto toliko solidâ, to jest petnaest, kao prije.
b Herman Kljasti pod godinom 1005.: Nastala je velika glad; Schaffnaburški pod godinom 1006.: Teška glad. Opisuje se u Životu sv. Heriberta na 16. ožujka.
Tunc nobilissima Virgo, defuncto patre, libera rerum suarum potita facultate, summo nisu cavebat, ne aliqua occasione necessitudinis obstaculum fieret iis incedentibus semitas rectitudinis, memorque præceptorum S. Benedicti pii Patris, factis implevit nomen vel officium Matris, quæque necessaria victus et vestitus voluntarie præbens iis, ne forte in aliquo paterentur detrimenta greges. Hyemis tempore, matutinorum officio completo, dormitorium repetens cum ordine Sororum; lectulos puellarum visu diligenter lustravit, pedes singularum donec calori redderentur piis ipsa manibus fricavit. Nam et infirmas Sorores secundum præcepta Regulæ non solum prudentibus et sollicitis Sororibus commisit; sed et ipsa nulla caussa intercipiente quotidie revisit, et ante lectulos humiliter genua flectens, manibus capita clementer erexit, cibosque ac potus dulciter ad os porrexit: et tam largiter fletibus nobiles perfudit maxillas, ac si ex proprio utero genuisset illas. Hujusmodi vigilantia pastoris a secularibus curis oves expeditæ, tantis excreverunt profectibus regularis vitæ, ut iis fierent virtutis exemplum, quæ prius in eis hujus religionis posuerunt fundamentum.
13 Cum igitur adjuvante Domino tam decenter ordinasset interiora, necessarioque mentem extendisset ad exteriora, memor Dominicæ exhortationis, scilicet, Quærite primum regnum Dei, et hæc omnia adjicentur vobis; regnum Dei quæsivit cum ipsis exterioribus, fidem spemque habens de recipiendis majoribus. Nam ex possessionibus monasterii curtem unam Domino singulariter delegavit, ex cujus annuis fructibus vel redditibus quindecim pauperes vestiri et cibari perpetuis temporibus mandavit: quibus et annuatim, instante Dominico Natali, quindecim solidos statuerat dari. Alios etiam quindecim pascendos instituit ex interioribus sumptibus monasterii, quibus annuo tempore quadragesimali a præscriptam pretii commutationem dari, et per annum in festivitatibus Apostolorum duodecim solidos, et in singulis diebus jejunii quatuor temporum tres tantum nummos cum plena ceterarum rerum erogatione. De hac constitutione convenit saepe unanimitatem Sororum, ne unquam solvi paterentur temporibus sui successarum; veraciter illis prædicens, si quando hujusmodi constitutionis fieret infirmatio, ut usque felicitatis proculdubio illis afforet imminutio. Quod nunc ideo litteris commendatur, ne unquam per ævum oblivioni tradatur.
14 Quodam igitur tempore,b cum pene omnis mundus affligeretur inopia acerbæ famis, comperta tanta largitate famelici undique ad ipsam confluxerant,
Arant, quasi ad sinum matris, et per plateas et exitus viarum multi semivivi jacentes expectabant solitam dispensationem sui eleemosynarum. Super quorum necessitatibus misericordia mota, singulis consulere curavit devota: quia sanis et valentibus solidum cibum, id est, panem et lardum erogavit; minus vero valentibus ministravit olera aut legumina carne curiose decocta: tumidos autem et pene desperatos vita, recreavit sorbellis mixtis aqua, modica etiam farinula, et sagina, hoc summa procurans diligentia, ne cibis nimia aviditate sumptis periclitarentur corpora alimentis diu carentia. Hanc namque lampadem pietatis coram hominibus fecit lucere ad gloriam cœlestis Patris. Sed in absconso, nesciente sinistra, tantum ad largitatem eleemosynarum porrecta erat dextra: ut sæpe dum ad clamorem pauperum nummos ad manum non habuisset, clam extrahens caligas in sinum pauperis misisset.
13 Hæc et alia quæ in absconso, Patre suo cœlesti vidente, faciebat, summo nisu ab omnibus videri caevebat: quæ per singula si tangere nostra tentaret narratio, nimirum in infinitum procederet ratio. Quapropter Dominus in ea vere sententiam confirmavit, scilicet, Omni habenti dabitur, et abundabit. Habens enim Dei et proximi caritatem, tantam utriusque hominis meruit felicitatem, ut exterius terrenarum divitiarum bonis, interius spiritualium virtutum polleret donis: quæ instituit, auxit et firmavit sanctam religionem et scholam divini servitii, quæ semper fuerunt summa cura sui officii. Has cum frequenter ingressa, moveret de arte grammatica quæstiunculas, si qua forte suæ quæstioni congruenti response obviavit, mox illam materne osculando aliqua mercede donavit, et spe sui profectus, perfusa est spirituali lætitia. O Caritas magna, cunctisque aure percipientibus miranda, quæ numquam refrigerata, bono zelo semper æstuavit; quia in eo (Deo gratias) iniquitas non abundavit. a Exponit Surius totidem dari solidos; id est, quindecim, ut ante. — b Herm. Contractus an. 1005. Fames magna facta est, Schafnab. an. 1006. Fames valida. Describitur ea in Vitam S. Heriberti
16 Martii.
Uprava kapitolskoga samostana. Čudesa.
Capitolini cænobii præfectura. Miracula.
U međuvremenu, kad je spomenuta njezina sestra Bertrada sretno preminula u Kristu, sveti nadbiskup Heribert, znajući da je ova naša Majka ograđena zaštitom svih kreposti, htio je da naslijedi preminulu sestru u upravi. Ali ona se svim silama opirala i priznavala da je nedostojna tolike časti. Kad je dakle bilo javljeno caru, koji je tada boravio u Aachenu, da nije pristala ni na zapovijed ni na molbu biskupa, pozvao ju je carskom vlašću i uzvisio na čast preminule sestre. Uskoro je, uz Božje odobrenje, u glavnom gradu Kölna očitovano što je prije činila u skromnoj kolibi Vilichana; i po svjedočanstvu istoga nadbiskupa po mudrosti, pobožnosti i svakoj svetosti smatrana je neusporedivom svima u svome Redu. Stoga je častan poglavar tolikom ljubavlju vezan uz nju da je slušao njezine savjete u svakom uređenju božanskih stvari i iskazivao joj najviše štovanje. Bila je naime među njima tako čudesna ljubav i Bogu mila prisnost da su u svim dobrim djelima izgledali kao da su jednoga vladanja; i sada svaki čovjek ne može sumnjati da i sada borave u jednoj i istoj kući vječnosti. O sretna u one dane Kolonijo Agripinijo, u svim stvarima dobro uređena Božanskim zakonom, dok je ovaj najrevniji nasljedovatelj Petrov bio učitelj i upravitelj puka i klera, a ova tako velika i znamenita predvodila zborove Djevica u svetoj pobožnosti!
Interim prædicta sorore ejus a Berthrada in Christo feliciter obeunte, Archipræsul sanctusb Heribertus, sciens hanc nostram Matrem septam omnium virtutum munimine, voluit ut defuncte sorori succederet in regimine. Sed illa totis viribus renitebatur, seque tanti honoris indignam fatebatur. Cum ergo Imperatori Aquisgrani tunc commoranti nuntiatum fuisset, quod neque jubenti, neque petenti Episcopo consensisset; eam imperiali potentia vocabat, defunctæque sororis honore sublimabat. Mox annuente Domino declaratum est in Metropoli civitate Coloniensium, quid prius operaretur in obscuroc Vilikensium tugurio: et indicio ejusdem Archipræsulis, sapientia, religione, omnique sanctitate cunctis sui Ordinis decernebatur incomparabilis. Quapropter venerandus Antistes tanto amore est illi colligatus, ut ejus consiliis pareret in quacumque divinarum rerum ordinatione, eamque summa excoleret veneratione. Erat enim inter eos tam mira caritas, Deoque grata familiaritas, ut in omnibus operibus bonis unius viderentur esse moris: et jam non potest dubitare omnis homo, quin et nunc habitent in una eademque æternitatis domo. O felix in illis diebus Colonia Agrippina, in cunctis rebus bene ordinata lege Divina, dum iste studiosissimus imitator Petri, Doctor ac Rector extitit populi et Cleri, et hæc talis ac tanta Virginum Choris præfuit religione sancta!
17 Ova je dakle časna Gospođa i Majka Djevica, koju je nebeski Otac, vjernu u malom, postavio nad mnogim, po uzoru na pravoga pastira budno bdjela nad dvostrukim ovčinjakom, u svakom trenutku u tajnosti duha često ponavljajući onu evanđeosku riječ: Komu je mnogo dano, mnogo će se od njega tražiti. Ipak je onima koje je u Vilichu rađala za Gospodina hranila mlijekom spasonosnoga nauka podijelila neku osobitost nutarnjega osjećaja. Što se nikomu ne čini čudnim, jer što se skuplje stječe, skuplje se i posjeduje. Naime sav sjaj kölnske slave nikada nije mogao ukloniti njih iz njezina sjećanja a da ne bi uvijek žalila što je neko vrijeme odsutna od njih tjelesnom nazočnošću, premda je duhom bila nazočna u svaki sat. Kad bi pak kćeri zaslužile majčin povratak, radovale su se kao da su vidjele samoga Boga nazočnoga. Jer kao što kvočka okuplja piliće pod krila, tako je sve privukla k sebi čudesnom ljubavlju i blagošću. Brižno je unaprijed pazila na lice, držanje i svaku osobitost pojedinih, i ako bi koje u njezinoj odsutnosti trpjele oskudicu potrebnih stvari, pomno je to istraživala. Uistinu je bila pastirica, a ne najamnica, jer nikada nije dopuštala da stadu nedostaje ono što je potrebno za oba života. Često je naime, potajno ušavši u podrume i ostave ostalih Sestara, krala za sebe vino, meso, ribu i mnogo drugoga, što je dijelila djevojčicama mlađe dobi i Sestrama opterećenim slabošću, da bi se, ako bi čega nedostajalo u određenoj obrok-opsKRBI, to moglo nadoknaditi njezinom spomena vrijednom krađom. Što je odlučila činiti potajno jer je izabrala nagradu svoga Oca koji vidi u skrovitosti. I jer su je njezini često korili zbog rasipnoga dijeljenja stvari, činila je takvu krađu. O krađo ne bez razloga hvalevrijedna sadašnjima i dostojna da se potomcima s pravom trajno spominje; ono što se po ljudskom sudu smatra najvećom manom, postalo je čudesnom krepošću po službi majčinske ljubavi! Po onomu po čemu mnogi idu na muke, po tome je ona zaslužila umnoženje kreposti i zasluga.
17 Hæc igitur venerabilis Virginum Domina et Mater, quam in pauca fidelem, supra multa constituit cœlestis Pater, exemplo veri pastoris geminato ovili intente invigilabat, omnibus momentis illud Evangelistæ sæpe iterans in secreto mentis: Cui multum donatum est, multum quæretur ab eo. Verumtamen quas in Vilika Domino parturiens lacte salutaris doctrinæ nutrivit, singularitatem quamdam interni affectus impartivit. Quod nulli mirum videtur, quia quod carius acquiritur, carius et possidetur. Nam omnis nitor Coloniensis gloriæ has numquam potuit ejus auferre memoriæ, quin semper doleret corporis præsentia eis aliquamdiu abesse, quæ tamen spiritu omni hora consuevit adesse. Si quando vero filiæ Matris reditum meruerunt, ac si ipsum Deum præsentem vidissent, exultaverunt. Quia ut pullos sub alas congregat gallina, sic omnes ad se traxit caritate ac benignitate mira. Vultum, habitum, omnemque singularum qualitatem diligenter prævidit: et si quæ necessariarum rerum defectum ea absente paterentur, diligenter perquisivit. Vere enim pastrix, et non mercenaria, quia numquam patiebatur gregi deesse vitæ utriusque necessaria. Plerumque enim clam cellaria ceterarumque Sororum promptuaria ingressa, vinum, carnes, pisces aliaque multa sibimet ipsi furabatur, quæ distribuit puellis minoris ætatis et Sororibus imbecillitate gravatis: ut si quid in constituta annona defuisset, hoc suo memorabili furto supplieri potuisset. Quod ideo furtim fieri decrevit, quia Patris sui in absconso videntis retributionem elegit. Et quia de prodiga dispensatione rerum a suis frequenter arguebatur, tale furtum fecit. O furtum non immerito laudandum præsentibus, et posteris jure perpetuo commemorandum; quod cum humano judicio maximum decernatur vitium, admiranda virtus facta est per maternæ caritatis officium! Per quod multi vadunt ad tormenta, per hoc illa virtutum et meritorum meruit incrementa.
18 O dragocjeni dragulju Djevica, koja si sjajem duševnih kreposti bila tako velika i slavna da te je, dok si još boravila na hodočašću ove smrtnosti, Gospodin proslavio djelovanjem kreposti! Ako kojoj od Sestara, jer, kako je pisano, Ne možemo svi sve, zvučan sklad glasa nije odgovarao zboru koji pjeva, ukorena ili pljuskom udarena od pobožne Majke, kroz sve vrijeme sljedećega života bila je obdarena ugodnom bistrinom glasa. Na isti je način i često korila neke koje su se mučile dugom bolešću jer su nekorisno trošile vrijeme života ne radeći rukama, a one su odmah nakon riječi ukora od Gospodina zaslužile milost ozdravljenja.
18 O gemma Virginum pretiosa, quæ animi virtutum splendore, tam magna extitit et gloriosa, ut adhuc conversatam in hujus mortalitatis peregrinatione Dominus clarificaret virtutum operatione! Si qua enim Sororum (quia, ut scriptum est, Non omnes possumus omnia) cantanti choro sonoræ vocis non congruebat harmonia; correpta, vel alapis percussa a pia Matre, per omne tempus sequentis vitæ, delectabili vocis donata est claritate. Eodem modo et sæpe increpabat longa ægritudine aliquas laborantes, quia inutiliter tempus vitæ expendissent manibus non operantes quæ mox post verba increpationis a Domino meruerunt gratiam salvationis.
19 Podrumarku je naime jednom, dok je točila vino iz bačve, hitno pozvala po glasniku; i ona, ne znajući za odugovlačenje u poslušnosti, brzo je pristupila njezinoj nazočnosti, ne zatvorivši otvor bačve, nego odnijevši sa sobom u rukama slavinu. Kad je, vrativši se k sebi, to primijetila i prestrašila se zbog istjecanja vina više nego što se može vjerovati, sveta je upraviteljica, tješeći je majčinskom pobožnošću, blago provalila ovakvim riječima: Ne želim, Sestro, da se žalostiš zbog ishoda ovoga događaja, jer će ta šteta biti nadoknadiva snagom i milošću Božjom; ali ipak pođimo vidjeti što se dogodilo i, bilo da naiđemo na povoljno ili nepovoljno, zahvalimo Gospodinu. Kad su došle s jednakom zabrinutošću i nisu našle ni jednu jedinu kap gubitka ili smanjenja, podrumarka je, ponizno se bacivši pred noge Majke, to spomena vrijedno djelo pripisivala zasluzi njezine svetosti. Ali ona je naprotiv, sudeći da to treba pripisati Božanskoj moći i radije njezinoj poslušnosti, zabranila da se to razglasi dok god sadašnji život bude krepio udove njezina tijela. Ona je pak, sudeći da je grešno da se to svjedočanstvo Božanske snage pokrije šutnjom, nekim Sestrama u većoj tajnosti otkrila na hvalu Božju. U tome je naime,
A naime i u svemu što je po njoj učinio Gospodin, uvijek je bježala da bude uzdizana pohvalama svijeta, prevrćući u mislima da je preopasno hvaliti sreću onoga koji plovi ovim velikim i prostranim morem, dok je duh uvijek ostajao u nedoumici hoće li možda stići do luke željenoga pristaništa. Ako naš nebeski Otac, koji se pokazuje kao svjestan i svjedok svakoga djela počinjena u skrovitosti, nije htio da ova svjetiljka leži pod posudom, nego je htio da, postavljena na svijećnjak, sjajem dobrote svijetli mnogima, ona je jasnije zasjala svijetu nakon što ju je Gospodin iz neizvjesnosti ove plovidbe doveo do sigurnosti luke.
a Nju je Herman Greven u dodatku Uzardu pridružio Adelhejdi kao sveticu na ovaj dan.
b Upravljala je Kölnskom crkvom sv. Heribert od godine 999. do 1021. Njezin ćemo Život dati 16. ožujka.
c Tako i Utrechtski rukopis. Ali Surije i iz njega Molanus: Jülichana. Gelenije navodi na prije navedenom mjestu ispravu Otona III., kojom svjedoči da je plemeniti muž imenom Megingoz sa svojom pobožnom suprugom Gerbirgom darovao područje rijeke Sieg na kölnskom području za gradnju samostana u Vilichu.
d Surije: iz bačve; prvo je jednako latinsko i vlastito.
e Isti Surije: zaklopac slavine. Bilo da je uistinu zaklopac ili radije klin umetnut u otvor slavine, svodi se na isto. Možda je to isti čep u Životu Urbana, biskupa langreskoga, 23. siječnja, pogl. 1., br. 4.: Odmah su volovi razdvojili poveze posuda, mačevima presjekli i izvukli čepove. Navodeći to mjesto, Gerard Ivan Vossius u 3. knjizi De vitiis sermonis itd., pogl. 10., tumači ga kao drveni obruč ili krug koji se oko bačve vodi. Zbog toga se čudesa, piše Molanus, sv. Adelhejd slika s posudicom vina.
19 Cellerariam enim aliquando, vinum ded cupa producentem, festinanter per nuntium accersivit: quæ in obedientia nesciens moram, ejus præsentiam velociter adivit, ore cupæ non obfirmato, sede ducibulo secum in manibus asportato. Quod cum semetipsam reversa attenderet, et de effusione vini ultra quam credi posset timuisset, procuratrix sancta illam confortans pietate materna, clementer prorupit in hujusmodi verba: Nolo, Soror, ut contristeris ob eventum hujus rei, quia hoc damnum recuperabile erit per virtutem et gratiam Dei: verumtamen quid actum sit videndum eamus, et sive prospera sive adversa occurrerint, Domino gratias agamus. Quæ cum pari sollicitudine venissent, et nec una saltem gutta damnum vel diminutionem invenissent; celleraria humiliter provoluta pedibus Matris hoc memorabile factum imputabat merito suæ sanctitatis. Sed illae contrario hoc divinæ potentiæ suæque potius ascribendum judicans obedientiæ, interdixit, ne hoc divulgaret, quamdiu præsens vita ejus corporis artus vegetaret. Illa vero nefas esse judicans hoc Divinæ virtutis indicium silentio tegi, quibusdam Sororibus secretius indicavit pro laude Dei. In iis enim,
Aenim, et in omnibus quæ fecit per illam Dominus, semper refugit mundi extolli favoribus: mente revolvens nimis esse periculosum laudare felicitatem navigantis per hoc mare magnum et spatiosum, cum animus in dubio semper hæsisset, si forte ad optati portus stationem perventura fuisset. Si Pater noster celestis, qui cujusque operis in absconso perpetrati conscius probatur et testis, hanc lucernam sub modio latere noluit, sed super candelabrum positam, splendore bonitatis multis lucere voluit. Quæ tum clarius mundo illuxit, postquam eam Dominus a dubio hujus navigii ad certitudinem portus perduxit. a Ea ab Hermanno Greven in addit. ad Usuardum. Alheidi jungitur ut Sancta hoc die. — b Rexit S. Heribertus Coloniensem Ecclesiam ab an. 999 ad 1021. Ejus Vitam dabimus 16 Martii. — c Ita etiam MS. Ultraj. Al Surius atque ex eo Molanus. Juliacensium. Citat Gelenius, loco antea citato Ottonit i diploma, quo testatur. Nobilem virum, nomine Megingoz, cum religiosa conjuge sua Gerbirga. Sigæ fluvii districtum territorio Coloniensi. et construendo monasterio Vilike contulisse. — d Surius, e dollo. prius aque Latinum et proprium. — e Idem Sur. epistomii vertibulum. stve vere vertibulum sit. seu potius ori epistomi insertus paxillus, eodem recidit. Idem forte duciculus est in Vita Urbani Ep. Lingonen. 23 Janu. cap. 1 num. 4. Illico boves disjunxerunt ligamina vasorum gladis præsciderunt, duciculosque abstraxerunt. Quem locum citans Gerardus Joannes Vossius lib. 3 de viliis sermonis etc. cap. 10 interpretatur orbem sive circulum ligneum, qui circumducitur dollo. Propter hoc miraculum pingi S. Adelheidem cum vasculo vini scribit Molanus.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.