Preminuće i prijenos sv. Adelheide.
Ali kad je Gospodin, koji po svjedočanstvu Pisma uzvraća svakomu prema njegovim djelima, htio nagraditi nju prema zaslugama, počela je polako gubiti tjelesne snage, ali napredovati samo u nastojanjima oko kreposti, jer je glasom Gospodnjim rečeno Apostolu: Ta snaga se u slabosti usavršava. Kad se dakle približavao dan njezina preminuća, briga dužne skrbi ponovno je pohodila samostan svete Bogorodice Marije, te je na blagdan a sv. Blaža mučenika nakon večernjeg objeda bila zahvaćena opasnom grloboljom; ona se nakon povečerja spustila na ležaj i znakovima dala do znanja nekoj sestri, po imenu Ida, koju je, redovnički odgojenu u vlastitom samostanu, uvijek imala običaj držati uz sebe; ova je, nadajući se da nema nikakve pogibelji, bezbrižno ponovno potražila tople obloge na ležaju. Ona je pak, znajući da se ovim bolom rastaje od života, provela noć budna, u strahu od smrti, koje se, kako stoji, jednako pravedno treba bojati i bezbožnik, jer je gorka i snažna. Neka se nitko tomu ne čudi, jer se i sam Gospodin približavajući se smrti žalostio. Stoga, ne mogući na ležaju podnositi noćno odugovlačenje, i uputivši se u samostan, želeći molitvom preteći jutarnje časove, te tako snagom kojom je mogla ustrajući u službi Božjoj, dala je da se za nju slavi misa u sam svitanje dana koji se rađao; u njoj se okrijepila sakramentom Gospodnjega tijela i krvi, te je pošla sastati se sa svetim Heribertom u vezi sa sobom i svojima; on je, doznavši iz njezina pripovijedanja o njezinoj smrti, bio zaprepašten u duhu više nego što se može povjerovati, žaleći što se njezinom smrću odvaja od nje, s kojom je u životu imao običaj biti povezan neraskidivom ljubavlju.
21 Ipak je još čvrsto zadržavajući vjernost majčinske nakane ljubila svoje koje su bile u Viliki sve do kraja; njima je po glasniku dala do znanja da je samo malo bolesna, da se ne bi uznemirile prekomjernom tugom, moleći da što brže dođu k njoj u pohod. Što su one, avaj, ne znajući za predstojeću nesreću, odlučile odgoditi za sutra. U tom vremenskom razmaku odgode ona sveta duša, oslobođena iz tamnice tijela, radosno je ušla u radosti raja, za kojima je za života neumorno čeznula, da zauvijek živi s Kristom. Kad je u Viliku stigao glasnik da to javi njezinima, koliki su tada bili uzdasi i kolika je iznutra i izvana bila svačija žalost, teško je i prisjećati se te stvari, jer je draže plakati nego išta više reći o tako teškoj nesreći kobnog udesa.
22 Ali su vjerovale da će najveći lijek za ovo rastajanje biti ako barem nju preminulu budu dostojne primiti u samostan svoje baštine; i stoga, pristupajući biskupskoj nazočnosti, vrlo često ničice prostrte pred njegovim nogama, suznih očiju molile su njegovu milost da dopusti da se tijelo pokopa kod onih od kojih je uvijek željela da se nikada ne odvoji. On, predviđajući u Duhu Svetomu što će Gospodin uskoro po njoj učiniti, ostao je neko vrijeme prema tome neumoljiv i tvrd, a zatim, pobijeđen njihovim suzama, po poticaju Gospodnjem, ganut milosrđem, pokrenuo se nad ožalošćenima, te naposljetku vraćajući tijelo izmoljeno mnogim suzama, ovako im se obratio, obilno lijući plač: Da sam zaslužio imati tijelo sv. Agate djevice, čiji se blagdan danas slavi, u ovom času, Bog je svjedok, ne bi mi bilo nikakve razlike između ovoga i onoga, jer nema sumnje da je njezina duša dragocjena pred Bogom. Tada, kad je Vilíčankama dano dopuštenje da sa sobom ponesu tijelo, sam Bogu dostojni biskup pošao je za njima s redovima obaju spola i mnoštvom svega gradskoga pučanstva. A kad je sveto tijelo bilo položeno u lađu uz počast pobožnog uređivanja, još ne stavivši vesla, brzo je uzlazilo uzvodno protiv siline vode bez napora veslanja; po toj čudesnoj snazi božanskoga očitovanja Gospodin je htio da Kelnjani shvate da nije htio da njegove u Viliki budu lišene njezina svetoga tijela. Zatim, kad su sprovodni obredi bili propisno obavljeni, i dok je duša, nema sumnje, klicala na rajskim livadama, kći njezine sestre, koju je ona odgojila, po Božjoj volji naslijedila je mjesto časti, ona koja je u sebi očitovala sjaj plemenite naravi svakom čestitošću i svakom otmjenošću lica i stasa. a Sv. Blaž se slavi 3. veljače, gdje smo donijeli Djela.
Čudesa kod groba sv. Adelheide.
Pošto smo to tako izložili, pristupimo znamenitim čudesima kojima je Gospodin nju očitovao svijetu očitim krepostima, da bismo iskazali dužnosti hvala onomu po čijemu je daru zaslužila sve što je dostojno učinila za sebe. Prije tridesetoga dana njezina preminuća, kad su se siromasi slijevali u samostansku klauzuru po milostinju, s njima je onamo došao neki slijepac, da se očituje slava božanske snage; on je zbog nemara svoga vodiča nepažljivo zapeo o kamen kojim je bio zatvoren grob i srušio se prostrt čitavim tijelom, ali je ubrzo ustao obdaren vidom po njezinim zaslugama. F Tim događajem utišana je žalost nedavnoga opustošenja, te je u svim našim šatorima odjeknula radost.
24 Jer je ovoj radosti ubrzo uslijedila veća radost, koja je iz korijena odsjekla svaku sumnju koja je u prijašnjem znamenju pritisnula srca nekih. Neka žena, teško mučena a čirem crva koji izjeda na nogama, nije mogla hodati, osim jedva se podupirući štapom. Ona je, opomenuta u viđenju, odlučila doći do groba, gdje je po njezinu zagovoru zaslužila naći radosti zdravlja. Kad je ishod toga događaja ova ista razglasila na hvalu Bogu, druga joj je neka prigovorila kao da laže; ova je ubrzo nakon toga bila zahvaćena od đavla, koji je, prisiljen mnogim zaklinjanjima božanskih riječi da iziđe, napokon pobijeđen priznao čudesa Kristova koja je Gospodin činio ili imao učiniti po svojoj Djevici; i kad su ženu vukli prema mjestu groba, izišavši s obilnim povraćanjem, napustio je kuću koju je posjedovao.
23 Kad su se dakle ta i mnoga druga znamenja i božanska čudesa razglasila, nastao je toliki navor naroda iz dalekih krajeva svijeta koliki i iz susjednih, zbog čega je samostanska klauzura gotovo postala tako malom da se činilo da se uvelike remeti mir sestara dolično prikladan svetom redovništvu. Ta ista opatica
A tica još živeći u tijelu, spominjući se zapovijedi Gospodnje kojom je zapovjedio da onaj tko je pozvan na svadbu legne na posljednje mjesto, zamolila je da, ako ikada po Božjem pozivu prijeđe sa svijeta, bude pokopana ne na svetim mjestima, nego unutar samostanske klauzure. Ali Gospodin, gledajući na poniznost svoje službenice, jer je moćan u osudi svakoga stvora, kao da je rekao: Prijateljice, popni se više i bit će ti slava, učinio je da se ova, časno primljena unutar samostanskih zidina, slavi vječnim spomenom zajedno s ostalim svojim svetima.
B 26 Od tada, kako se glas o znamenjima sve više i više posvuda širio, svatko tko je trpio od kakve nevolje ne bi prestajao dolaziti onamo, kao u najsigurnije utočište svoga oslobođenja, pohađajući njezin grob. Među njima je došao neki plemić, zbog pokore za neki teški zločin svezan željeznim okovima apostolskom vlašću; od njih je, pošto je obišao mnoge pragove svetaca, ondje napokon po njezinim zaslugama tako očito bio oslobođen da je zveket odriješenih i daleko rasprsnutih okova pogodio uši svih koji su se tada nalazili u samostanu. Časna je dakle opatica, čuvši za pobožnost svoje tete po majci, ovoga oslobođenoga neko vrijeme častila službom velike čovječnosti, zajedno s rođenim bratom, koji je, ljubeći bližnjega kao samoga sebe, nehinjenom ljubavlju, iako nedužan, osim okova u svemu zajedničkim trudom brata ispravio prijestupe. I kad su, pošto mu je pružen lijek tolike pobožnosti, obamrele ruke ili podlaktice oživjele oporavkom prijašnje snage, dopustila mu je da se s velikom vedrinom duha vrati u domovinu, uz pomoć konja ili odjeće. o godišnjem povratku vremena, donio bi onamo vola, ili svinju, ili bilo kakve druge darove.
28 Ta su naime i druga nebrojena čudesa, kojima je Gospodin učinio da ona u ono vrijeme sjaji, premalena da bi ih naša neznatnost mogla pojedinačno ispisati; od njih pokušavamo ne prešutjeti samo neka koja su se dogodila u naše vrijeme i koja smo posvjedočili da smo čuli, da se ne bi smatralo da podliježemo krivnji šutnje. Jedinorođeni sin neke žene, star osam godina i toliko godina noseći bolest, osim jezika i vida, bio je lišen uporabe svih udova. Njemu se presveta Djevica jedne noći u snu učinila da stoji uz njega i da je razriješila sve zgrčenosti živaca. I kad je zbog toga opuštanja udova počeo glasno vikati, svi koji su u kući počivali, pogođeni silnim čuđenjem, došli su k njegovu ležaju, i našli ga kao beživotna, dok su svi udovi bili prirodno složeni i uspravljeni. On je naime, vrativši se u sebe nakon jednoga sata, dao do znanja onima koji su stajali uokolo što mu se ukazalo, te je žurno opomenuo oca i majku da ga što brže s prinosom odnesu k grobu svete Djevice. Oni, radujući se zbog sinova zdravlja, nisu znali za oklijevanje u pripravljanju prinosa, nego su, stavivši dječaka na živinče, sami žurno hodajući krenuli na put. Tada je Bog, koji je u svojim svetima uistinu čudesan, dopustio da ih dok su putovali zadesi nesreća žalosnoga zla, da bi se, dok se iz toga izvuku, njegova čudesna djela tim više očitovala. Kad su naime prelazili most neke rijeke, tegleća životinja koja je nosila dječaka skočila je s mosta i, uronjena u vode zajedno s dječakom, gotovo jedan sat nigdje se nije pojavila. I kad su nepopravljivo zbog gubitka sina ispuštali jadikovku iz duše i iz skrušenosti srca, te zazivali svetu Adelheidu kao bezbožnu i okrutnu i bez ikakve zasluge pred Bogom, iznenada su vidjeli da je tegleća životinja zajedno sa svojim jahačem stigla na obalu neozlijeđena. Tada, kad se jadikovka plačućih ubrzo pretvorila u vedar glas radosnih, nastavljajući započeto putovanje, na blagdanc sv. Gereona, dok je odzvanjao prvi čas jutarnje službe, stigli su u Viliku; oni su ubrzo na samom ulazu razglasili čudesna djela Božja. Kad su se ona javno naviještala, istoga dana mnoštvo svete družbe pjevalo je slavu Bogu hvalospjev duhovne melodije.
29 Neki zarobljenik đavla oslobođen je kod njezina groba; on je onoliko godina koliko je preživio donosio onamo pristojbu kao znak svoga ozdravljenja. Što više? Svim znamenjima i čudesima kojima je, osim uskrišenja mrtvih, Gospodin učinio čudesnim ikojega svoga izabranika, i ovu je očitovao svijetu. Njemu hvala i slava u vijeke vjekova, Amen.
a Utrechtski rukopis. Imenom koje izjeda, crv itd. Surije samo: Neka žena, teško mučena čirom na nogama.
b Tako Utrechtski rukopis, ali da je ostavila korsendonsku.
c Slavi se sv. Gereon, mučenik, 10. listopada.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.