Smrt cara Leona. Ublaženo progonstvo.
a Nakon što je ubijen Leon Armenac, Prop 4, 8 b Iz 14, 30 c i ublaživši progonstvo za Mihajla Mucavca, koji je..., ipak je to neizmjerno mučenje koje je D prethodnik primijenio Kristovim ispovjedaocimad ublažio, pokazujući se prema njima dobrim i čovječnim u svemu. I ukratko, moglo se vidjeti kako se oni iscrpljeni različitim mukama i izmučeni dugom tamnicom, kao u međusobno spletenu duhovnom kolu, ponose svojim borbama, kao da bi rekao da su silom telad oslobođena od okova.
e 23e Tada su uistinu i oni veliki stupovi pobožnosti, Teodor i Nikola, odlazeći iz Smirne, oslonjeni svakako samo na štap, mijenjajući mjesto za mjestom i nastavljajući put pješice, stigli uf krajeve Pruse, teg odatle napokon krenuvši prema Kalcedonu i okrijepivši se pogledom na Patrijarha koji se dalje naziva po pobjedi, prilično dugo vremena vrlo radosno borave s njim. Tada ih je onaj zajednički Pastir, videći da po cijelom tijelu nose biljege Isusove, pratio čašću i držao u štovanju te ih je pred svima, kad bi prilika donijela, resio isprepletenim znakovima govora.h Neka nestane zavist pokrenuta protiv njih i neka stave ruku na usta bezumnici koji svojom vlastitom pokvarenošću, dosad neobuzdanim ustima, kleveću ta svjetlila svijeta kao da su međusobno suprotstavljena.
e biva primljen s najvećom čašću od sv. Nićifora: h
26 Uostalom, Prvosvećenik je uzeo sa sobom ove koji su dobro savjetovali, a zajedno s njim istaknuti ljudi metropolitske crkve smatrali su vrijednim truda da pristupe pred cara, nadajući se da će ukloniti sablazni koje su se uvukle u Crkvu i opake krivovjerce. E I uistinu, uzevši za posrednika nekoga čovjeka postavljenoga u časti, ušli su k caru i zahvalili mu za sve, svatko koliko je mogao. Kada je već Teodor iznio govor o zdravim dogmama Crkve (jer je patrijarh Nićifor, nazvan po pobjedi, bio zapovjedio da on izloži vjeru), potresen njegovim riječima i ne htijući, da kažem kako jest, dati oslobođenje Crkvi, jer je kao predvodnik ikonoboraca bio istoga mišljenja kao i onaj, reče božanskome Teodoru: Ti imaš u običaju opirati se žezlima, kao da mu predbacuje onaj puni ukor slobode koji je ona zajednička baklja Crkve, poput revnitelja Pinehasa, uputila pod dvojicom careva, i Konstantinom i k Nićiforom. Jer je uistinu imao pred očima duha kako je i on proročkim duhom prorekao onu jadnu l smrt koju će caru Nićiforu nanijeti Bugari zbog preljubničke ženidbe nerazumno i prilično svađalački branjene, te, pogođen strahom, jer, kaže, i neprijatelji poštuju muževu krepost, tim ga je riječima uljudno odbijao. Napokon, kada je car vrlo rado potvrdio sveto vijeće otaca m prisegom sigurnosti, što se tiče ispravnih dogmi, zapovjedio je da bez ikakva zadovoljenja izađu iz Dvora.
a Ubijen je Leon godine 820. u samu noć Rođenja Gospodnjega u crkvi, dok je ušavši u svetište oltara, zgrabivši lanac kadionice ili sveti Križ, primao udarce onih koji su ga udarali, kako prenose Kuropalat, Kedren i drugi.d Tako prema Sedamdesetorici. Vulgata ima: Non habebis consortium, neque cum eis in sepultura: tu enim terram tuam disperdidisti: tu populum tuum occidisti.c Mihajlo, rođen u Amoriu u Velikoj Frigiji, po mani jezika nazvan Mucavac, nekoć zapovjednik rimske legije, prijetio je da će ga Leon ubiti isukanim mačem ako dragovoljno ne prihvati vlast, od kojega je zatim postao patricij i zapovjednik čuvara dvora, Kuropalat i ostali.e Nakon što je proglasom svima dopustio povratak, kako kaže Mihajlo pod godinom 821. br. 25, gdje je znamenito pismo sv. Teodora caru Mihajlu o toj stvari.e Nakon sedme godine progonstva, kaže Mihajlo br. 28, gdje točno prati putovanje.f Prusa, grad u Bitiniji na granici Mizije, kamo su pohrlili stanovnici Olimpa sa željom da ga vide i čuju, kako prenosi Mihajlo br. 32.g Mihajlo, Ostaviwsši Prusu, Teodor je sa sv. Nikolom krenuo putem za Kalcedon da vidi Teoktista,... zatim nastavlja patrijarhu Nićiforu, drugu u borbi i prijatelju, koji je boravio u svome samostanu smještenom uz tjesnac. Kalcedon, grad Ponta uz Trački Bospor.h Zbog rodoskvrne ženidbe cara Konstantina, sina Irenina, koju je blagoslovio prezbiter i ekonom Josip, nekoć odbačen od sv. Tarazija, ali zatim primljen od Nićifora, zbog čega je i zajedništvo s njim bio otklonio sv. Teodor sa svojim redovnicima. Pošto su te poteškoće uklonjene za Mihajla Kuropalata, sa sv. Nićiforom su u zajedništvu bili sv. Teodor i drugi, a na njegov poticaj i Nićifor za Leona Armenca. i Konstantin je pod skrbništvom majke Irene postao car u 10. godini života, Kristove 780. On je, odbacivši zakonitu ženu Mariju, Teodo-
tu dvornicu oženio je i okrunio za augustu u mjesecu kolovozu godine 795. Stoga je sv. Teodor, premda mu je Teodota bila u krvnom srodstvu, javno proglasio da je car izopćen, kako prenosi Mihajlo pod tom godinom br. 87 i 58. k Sv. Teodor je prekorio cara Nićifora što je Josipa, koji je blagoslovio rodoskvrnu ženidbu Konstantinovu i pod uvezenom ženom okrunio, vratio u prijašnje svećeničko stanje. Treba pogledati Baronija pod godinom 806. br. 7 i dalje te godinu 809. br. 6, kada je u mjesecu siječnju, u 2. indikciji prema Teofanu, car Nićifor zapovjedio da se održi sinoda protiv njih, Teodora i drugova, kojom su zbacivanjem sa samostana i iz grada određeni za progonstvo. l Bio je dao da se kaže Nićiforu: Ovo ti unaprijed navješćuje mojim riječima oko koje svemu sudi i sve gleda: Znaj da se s puta kojim sada krećeš nikada nećeš vratiti. Tako je, prema proroštvu Pravednoga, pao u ruke barbara i ne samo da je sramotno izgubio život, nego je i samu odsječenu glavu ostavio bugarskomu narodu na ruglo. Tako Mihajlo pod godinom 814. br. 5 i 6, Teofan i drugi. m Ta se sigurnost objašnjava niže u pogl. 7.
Svijetao primjer čistoće.
Smatrao sam pak prikladnim, budući da smo govorom dotle došli, ovome djelu dodati nešto što koristi spasenju duša. To se dogodilo u ono vrijeme u Bugarskoj za cara Nicefora, kao što sam već prije rekao; a to je sada zapovjedio opisati onaj koji je mene nedostojnoga postrigao za monaha i koji već mnogo godina, kao učitelj zajedničke kreposti, upravlja i ravna našim samostanom; te koji nam je u monaškim djelima došao umnožiti pohvalu. Znam da svi vi poznajete našega pastiraa Anatolija. On je, postavljajući stol za hranjenje duše, otprilike na ovaj način započeo radost duhovne gozbe. Neki učenik, reče, ovoga našeg svetog oca Nikole,b imenom Ciprijan, imao je običaj svake godine posjećivatic nekoga starca koji je radi progonstva ondje imao prebivalište i provodio život dostojan starosti, sličan anđeoskomu, kako će to tijek govora prikladno pokazati. Videći on i diveći se staroj privrženosti Ciprijanovoj prema sebi još od dječaštva, kao nekom baštinskim pravom stečenom posjedu, ostavio je mladiću ovo pripovijedanje o borbi koju je izdržao, priopćujući po njemu svima ono korisno što je u tome sadržano.
28 Govorio je naime: Još u mladenačkoj dobi bio sam upisan ud četu sholarija. A kada je car Nicefor sa svom vojskom krenuo protive Skita, dogodilo se nekim slučajem, kakvi se već ljudima znaju dogoditi, da sam ostao potpuno sam te sam krenuo dalje slijedeći vojsku. Na nekom pak mjestu oko krajeva Tracije, kad me već uhvatila večer, želeći prenoćiti, primljen sam kod neke vrlo bogate žene kojoj je, kako mislim, bio običaj primati putnike na konak. Ona je, postavivši raskošan stol i nudeći večeru s velikom radošću duše, iskazivala prema meni neku nezasitnu dobrohotnost. Stoga mi je i nakon večere i gozbe, pobrinuvši se da spavam na uzvišenoj postelji, priuštila obilan počinak, odagnajući sav umor s puta. No đavao, koji uvijek zavidi, nije dopustio da ni ovo dobro prođe bez grijeha, nego je, ludo ubacujući u ženu zlu požudu, poticao da se sa mnom združi u sramotnom općenju. Ustajući s postelje na kojoj je spavala, prilazi zatim mojoj dok sam spavao te me sramotnim riječima nastoji privući na nedopuštenu ložnicu. Ja sam je pak, koliko sam god mogao, od sebe odbijao govoreći: Pravo i dolično bilo bi, ženo, sve kad rat uopće i ne bi visio o britvi barbara, čuvati nepovrijeđenom čistoću zapovjeđenu božanskim zakonima. Ako je pak ratna oprema pravednost, ako sam sebe bijednik, ranjen mačem naslade, zakoljem u duši, kako bih mogao poći u boj s neprijateljem kad sam već i prije bitke mrtav? Ona pak, čuvši takve riječi, pošto se malo povukla, ponovno mi pristupi mameći me na ljubav istim riječima. Ja sam je ipak i po drugi put odbio zalijevajući je riječima koje potiču na čistoću. Kad sam pak vidio da i treći put navaljuje i želi me povući u dubinu pakla, tada još žešće planuvši i zaprijetivši joj da ću joj istoga časa vlastitim mačem zadati smrt, ustanem odatle, uzjašem konja te žurnim trkom nastavim započeti put. Tada ona, sluteći da će se priča po meni razglasiti, tražeći moju smrt, pošalje za mnom svoje sluge naredivši da me svakako ubiju. Ipak je neizmjerna Božja blagost oslobodila svoga štićenika od onih koji su mu htjeli nanijeti smrt, kao i od nje koja je htjela zadati smrtnu ranu duši, te je učinila da nekim čudesnim načinom krene ravno drugim putem.
29 Kad sam pak nedugo zatim stigao do granica Bugarske te unutar njih putovao sasvim sam, bez ikakva drugog suputnika, i kad sam se, uma zaokupljena mislima, približio nekoj gori (a upravo u taj čas doista sam sav obliven suzama u sebi razmišljao o božanskom promislu i o onoj nevolji koja me bila snašla), začuh neki glas koji me odozgo s vrha gore dozivao. Obuzet strahom jer bijah potpuno sam, teško dišući i dršćući, okrenuh lice prema onome koji je zvao, te uprijevši oči ugledah nov, nadnaravan prizor: naime, starca divovskoga rasta odjevena u bijelo, čije su haljine blistale poput sunca. On, ispruživši ruku, zapovjedi da se brzo popnem k njemu. A ja, odbacivši odmah teret straha i ispunjen radošću, popnem se k njemu te ga, našavši ga gdje sjedi na zemlji, ničice poklonivši se počastih. Tada on, milostivo izrekavši blagoslov, zapovjedi da ustanem i stanem uspravno njemu zdesna. Noge pak bijaše nekako ovako ispružio po tlu: rukom mi pokaza ravnicu pod gorom punu tjelesa i u njoj postrojene vojne čete zajedno s carem, te me upita raspoznajem li odvojeno tabore tuđinaca i naše. Kad sam to otvoreno potvrdio, reče mi: Gledaj, ništa se ne bojeći. Dok su se pak oni, vitlajući oružjem, svrstavali da svaki obrani svoj bojni red, ovaj podigne desnu nogu i stavi je preko lijeve: tada vidim kako naša vojska silnom snagom navaljuje na neprijateljsku vojsku i svu je probija.f I kad su Skiti već sasvim ginuli i spremali se okrenuti leđa onima koji su ih sjekli, gle, on ponovno podigne lijevu nogu i stavi je zatim preko desne; tada se barbari podigoše i stadeše bijednog pritiskati naše ubijajući ih. Ja sam pak, kao zapanjen i zabezeknut ovim novim i čudesnim prizorom, F stajao promatrajući što se zbiva: naime kako ono njegovo premještanje nogu i naizmjenično prebacivanje jedne preko druge, tako i ljutu i pregorku pogibiju onih pod udarcima mača. I kad je tako sve do zalaska sunca ovakvim držanjem tijela i premještanjem nogu dosudio pobjedu jednoj pa drugoj strani, te ih namjestivši složio u jednak položaj kao i ostalo tijelo, i oni također, stavivši točku na uzajamnu borbu, prekinuše onaj strašni rat.
30 Tada on, ustavši i stojeći uspravno, upita me bih li mogao izbrojiti one koji su pali i je li ostalo ikoje prazno mjesto bez mrtva tijela? Kad sam ja priznao svoju nemoć i otvoreno izjavio da ne vidim nikakva takva mjesta, ali da ipak mislim kako postoji jedan mali komadić tla, koliki bi bio dovoljan za ispruženo tijelo vola, usred poklanih, te kad sam ga pokazao ispruženim prstom, on odgovori: Vidiš li onaj prostor ostavljen bez mrtva tijela? Taj je doista bio tvoj, i ničiji drugi. Ta u njemu si imao poginuti i s ostalima biti predan za hranu nebeskim pticama. No budući da si svoje tijelo sačuvao neokaljanim i nisi sramotnom strašću okaljao dušu, zato te Bog blago oslobodio strašne i grozne nužde i gorke smrti.
A blago oslobodio. Rekavši to, iščeznu mi ispred očiju.
31 Tada ja, s velikim drhtajem i zapanjenošću malo prignuvši glavu, potresen strahom i klanjajući se svetome tlu na kojem bijahu stajale njegove noge, siđoh s gore te, putujući cijelu noć natrag, za nekoliko dana stigoh ovamo, čvrsto odlučivši da ću ja ponizni, premda nedostojan, uzevši ovo redovničko odijelo, služiti Bogu koji me spasio. Stoga i ti, sine Ciprijane, kada te snađu kušnje, nemoj tugovati, nego ih muževno podnoseći te uvijek težeći za dobrom čistoće i žudeći za njim, imat ćeš Boga pomoćnika koji ne prezire one što se u njega uzdaju. Mi pak ovdje napokon završavajući takvo pripovijedanje, premda opširnije zbog skretanja s teme, ali ipak korisno, okrenimo pero k povijesti naših zajedničkih otaca.
B a Oko godine Kristove 930. ili 940., kada je autor ovo napisao.b Combefis u br. 23 nagađa da je ovaj Ciprijan od učenika sv. Nikole postao pratilac sv. Ignacija, carigradskoga patrijarha, kada je ovaj pobjegao promijenivši odjeću da izmakne stražarima. Niceta u njegovu djelu Vita 23. listopada naziva ga njegovim učenikom. Baronije smješta taj bijeg u godinu Kristovu 861., br. 21.c Combefis brka ovoga starca s Ciprijanom, za kojega u br. 23 kaže da je tada bio vojnik, a poslije monah, kad je spoznao da je Božjom blagošću zbog sačuvane čistoće bio izbavljen iz onoga jadnog pokolja i pogibije rimske vojske od Bugara.d Bijahu Σχολάριοι kao tjelesna straža cara koja je stalno boravila na dvoru, izabrana umjesto nagrade između ostalih vojnika. O njima ćemo govoriti 7. veljače, gdje je riječ o četvorici svetih carevih zaštitnika koji su podnijeli mučeništvo u Nikomediji.e Tako i Mihael Bugare naziva Skitima pod god. 814., br. 5.f I Teofan izvješćuje o uspješnom Niceforovu ulasku u Bugarsku, kojemu je tada Krum, kralj Bugara, rekao: „Evo, pobijedio si. Uzmi stoga što ti se god svidi i iziđi u miru.”g Isti Teofan pripovijeda da su s Niceforom bili pogubljeni ugledniji muževi.
Povlačenje i samoća sv. Nikole pod Mihaelom Mucavcem i Teofilom. Smrt sv. Teodora Studita.
Kada je dakle car Mihael, kao što je već gore rečeno, premda smo malo skrenuli od nakane, odbio imati snagu vjere u pomoć te je stoga iz krajnje ludosti surova duha odredio da svatko misli po svojoj volji, a štovateljima časnih slika posve zabranio boraviti unutar gradaa, sveti naši oci Teodor i Nikola, oprostivši se od presvetoga patrijarha i svih koji bijahu s njim, otiđoše na goreb označeno mjesto spojeno s zaljevom Pruse i ondje su boravili. Ali kad je zavodnik narodac Toma bjesnio po rimskom svijetu, po carevoj zapovijedi ponovno se, makar i protiv volje, vraćaju u kraljevski grad. A ubrzo zatim otišavši odande, uputiše se na poluotok blizakd rtu Akriti, nazvan po imenu velikoga mučenikae Trifona, gdje je naposljetku slavnoga u mnogim borbama oca i preblaženoga Teodora dočekao zajednički svršetak života. Preminuo je pak uz najveću slavu svoga imenaf jedanaestoga dana mjeseca studenoga, a njegov je blaženi zemni šator odande preneseng na obližnji otok imenom Princip i predan slavnomu i svetomu ukopu. O njemu su pak pisali neki sveti crkvenih učitelji, kao neki dar za opću korist kršćanske države, opisujući njegova slavna djela na trajni spomen.
33 A onaj sjajni stup Crkve, Nikola, lišen svoga duhovnog oca, neprestano je prianjao uz grob, dodajući borbe borbama i znojevi znojevima monaškoga vježbanja, te je svakodnevno oplakivao gubitak oca po običaju ovoga svijeta; a na to su se mjesto k njemu stjecali mnogi Carigrađani, ponajviše iz senatorskoga staleža, a i mnogi iz susjednih krajeva, jer su znali da je on ogledalo milosrđa, urešeno raznolikim sjajem kreposti. On ih je primao s čestitošću srca kakvu je imao i grlio očinskom ljubavlju, primjenjujući svakome udu prikladan lijek, uživajući kod svih divljenje kao čestit liječnik riječi za dušu i štovanje kao D Kristov ispovjedalac.
34 Uostalom, kad je Mihael bio uklonjen iz života i njegov sin i Teofil preuzeo žezlo carstva, ponovno se obnavlja rat protiv pobožnih i na njih se izlijevaju strašni udarci. U to su vrijeme i ona dva svjetlila, koja su nam izašla iz k moapske zemlje i obasjavala Kristovu Crkvu sjajem zdravoga nauka, koje naši nazivaju od Boga nadahnutim i božanskim ocima, Teodora, kažem, i Teofana, braću po naravi (budući da bijahu braća i po vjeri), onaj koji je djelima nijekao da ljubi Boga (premda se otuda pukim imenom nazivao Teofil), držeći ih zato što su častili i štovali Krista u slikama, nakon mnogih l muka bezbožno im urezavši natpis na lice, predao ljudima kao nov i neobičan javni prizor.
35 Tada također, kad je neka pobožna žena vidjela da se naš otac Nikola zbog tamne noći opake krivovjerne zablude koja je vladala teško iscrpljuje čestim mijenjanjem mjesta, te ga je htjela kao druga Sunamka primiti na konak na način velikoga Elizeja, posjedujući nedaleko od grada prema tračkim stranama predgrađe posve udaljeno od vreve, ponudi ga Kristovu sluzi, pristajući tako stvar prikladno uz značenje imena kao punu milosrđa, pružajući mu premili dar, naime mir, kao što je i po miru bila nazvana Irena, zajedno s posjedom. Ondje je dakle boravio bojeći se zasjeda krivovjeraca. Poslije je pak to mjesto potvrđenom darovnicom pripojio svome samostanu, a ono je nosilo naziv Firmopol.
36 Kad je pak Teofil već m preminuo i u jednom bijednom grobu jednako zasluženo, kako mislim, bilo zatvoreno i krivovjerje, a Kristoljubiva njegova supruga n Teodora sa sinom Mihaelom, još posve mladim, preuzela vrhovnu vlast Rimskoga Carstva, te bezbožni o Janes, kao nekim predigrom vječne osvete, i ovdje dopao svrgnuća sa svetih službi, a veliki p Metod kao prvosvećenik držao kormilo Crkve, kad su se od Boga nadahnuti oci sabrali u jedno, započela je svečanost q Pravovjerja; jer je vedrina već obuhvatila krajeve svijeta, a Kristovi su ispovjedaoci poput nekih zvijezda još sjajnije resili sav svod Crkve. Tada je doista i naš zajednički otac i sluga Kristov r Naukratije, vrativši se iz progonstva, došao u Carigrad te je, zbog zasluga u borbama, s velikom čašću primljen od carice i samoga patrijarha, taj slavni muž na njihovu molbu preuzeo upravu svete zajednice braće tada sabrane u prečasnom samostanu Studion, koju je veliki Teodor nedavno mnogim trudovima hranio i umnožavao te doveo gotovo do tisuću članova. I ponovno je novom snagom procvjetao onaj Kristov ovčinjak, sličan nekome raju, pružajući onima koji su htjeli gledati mnoge ruže kreposti i miomiris duha.
37 A otac Nikola, koliko je god ljubio dugi mir nakon borbi u tamnici, tražeći ga sa svih strana i njime svakodnevno potican, premda je ponajviše po zakonu prijateljstva želio boraviti zajedno s braćom, ipak mu nije dopuštala bolja težnja, jer je neprestano čeznuo truditi se u dragoj samoći. Stoga je provodio najviše vremena u spomenutom svratištu, a rjeđe je dolazio ovamo u društvo otaca. U s to se vrijeme dogodio i slavan te radošću ispunjen prijenos našega ispovjedaoca i svetoga oca Teodora s otoka Principa u ovaj naš samostan, po providnosti prepobožne carice i velikoga prvosvećenika, uz stjecanje svega crkvenog zbora, te je slavno položen t dvadeset i šestoga siječnja kraj slavnoga i od Boga nadahnutoga svoga u ujaka Platona, zajedno s bratom i biskupom Josipom, s desne strane prema istočnom dijelu svetišta svetoga
A svetoga Preteče, na kojem su mjestu pohranjene i svete y relikvije pobjedonosnih mučenika.
a Mihael pod god. 821., br. 39, kaže da car nije htio da se slike podižu u kraljevskom gradu, nego daleko izvan njega i gdje god tko hoće.
b Mihael prenosi da su se vratili u Krescentova mjesta, a prije br. 32, nakon prvoga susreta sa sv. Niceforom po povratku iz progonstva, kaže da su otišli u Krescentova mjesta, što ovdje gore nedostaje kao ispušteno.
c O tiraninu Tomi pišu Kuropalat, Kedren i drugi, pa i sam car Mihael u pismu caru Ludoviku Pobožnom kod Baronija god. 824., br. 22.
d Akrit je kod Ptolemeja rt Bitinije na Propontidi, kuda se od Kalcedona ide prema jugu.
e Ovdje se slavi glasoviti Trifon 10. studenoga, ubijen u Nikeji u Bitiniji pod Decijem.
f U nedjelju, kako kaže Mihael pod godinom 826., br. 47, indikcije 5., kako se potvrđuje njegovom priloženom oporukom ondje u br. 48. To se slaže s tom godinom 826., nedjeljnim slovom G, a broji se godina od postanka svijeta 6333., započeta u rujnu.
g Grčki naime: τὸ γείτον ριθμὸν πρέγιτον, na obližnji otok Princip, koji kao takav prikazuje Ortelije na kartama stare Tracije, a valja zapaziti da se isti spominje u odredbama cara Emanuela Komnena.
h To su češće citirani Mihael i Naukratije u svojoj okružnici De obitu S. Theodori. i U mjesecu listopadu, indikcije 8., kako pišu Kuropalat, Kedren i drugi, dakle godine 829. k Da su oni potekli iz Palestine i grada Jeruzalema prenose njihova vlastita djela Acta pod 27. prosinca. A odgojili su ih sv. Teodor Studit i Teofan, ujak Nikolin. l To opisuje sv. Teodor u pismu poslanom Ivanu, biskupu kizičkom, koje je uvršteno u njihova Acta. Dvanaest stihova urezanih na čelo navodi Kedren, a pišući im sv. Metod zatvoren u grobu / aludira.
Kojima su u nebeske knjige upisana
Imena, a pobožna čela ubodena biljezima:
Njih pozdravlja onaj koji je pokopan prije svoga pogreba
Zasužnjene, i sam teškim okovima sputan.
Sv. Teofan je, kad je Crkvi vraćen mir, postao nicejski biskup. m Oduzet carstvu u 12. godini i 3. mjesecu prema Kedrenu i Zonari, dan smrti Baronije određuje na 30. siječnja, dakle godine 842., kako se ondje u br. 4 čita. n Carica Teodora i njezina majka Teoktista, prijavljene kod cara Teofila zbog štovanja svetih slika, otklonile su pogibelj lukavim izvrdavanjem, kako se čita kod Kuropalata. o Drugima Ivan, ikonoklast, bio je carigradski patrijarh šest godina prema Zonari, postavljen godine 833., prije odgojitelj cara Teofila. p Sv. Metod slavi se 14. lipnja. O njemu ćemo govoriti 5. veljače u Prolegomenima uz Acta S. Agathæ. q Pravovjerjem se naziva blagdan kojim se svake godine na 1. korizmenu nedjelju slavi obnova svetih slika. r Od ovoga je Naukratija možda himan koji se, izdan pod imenom Teodora Studita, pjeva pri podizanju svetih slika, a grčko-latinski ga navodi Baronije pod godinom 842. s Mihael kod Baronija pod god. 844., br. 28, osamnaest godina nakon njegove smrti. t Dakle godine 845., ako se navršilo 18 godina. u Mihael: U kojem se jednako čuva i bogata škrinja velikoga Platona i blaženoga Josipa. Da je pak sv. Platon bio ujak sv. Teodora, svjedoči on u posmrtnom govoru Oratio funebris, gdje mu pripisuje dvije starije sestre, od kojih je jedne on sam bio rođen. Combefis je preveo djed po majci. Grčki naime stoji τῷ ἐκ μητρὸς αὐτοῦ θείῳ, to jest ujaku. Slave se Platon 4. travnja, a Josip 14. srpnja. x Samostan Studion bio je sagrađen na čast sv. Ivana Krstitelja. y Grčki: τὰ τῶν καλλινίκων Μαρτύρων λείψανα. Car Ivan Cimisk običavao je u ratnim pohodima zazivati svete pobjedonosne mučenike, koje Kedren naziva τοὺς καλλινίκους Μάρτυρας. Τούτοις δὲ προμάχοις τε καὶ προβόλοις κατὰ τὸν πόλεμον ἐχρῆτο ὁ βασιλεύς. Njima se običavao služiti kao predvodnicima i zaštitnicima protiv neprijatelja, te dodaje da su dvojica od njih bila imenom Teodor, od kojih se jedan, vojvoda u Herakleji na Pontu, slavi 6. veljače, gdje govorimo i o drugom Teodoru Tironu, kojemu je posvećen dan 9. studenoga, te opisujemo pobožnost ovoga cara prema njima.
Uprava nad Studitima. Odlazak
C zbog Focija nametnutoga na Stolicu sv. Ignacija.
Kad je pak Metod, branitelj i glasnik pobožnosti, a preselio u onu blaženu sudbinu, ab Ignacije preuzeo kormilo vrhovnoga svećeništva, onaj divni i mnogim vijencima borbi uistinu slavni Naukratije osamnaestoga dana mjeseca travnjac usnu u miru i preminu, ostavljajući za svoga nasljednika blaženoga ispovjedaoca i mnogonapaćenoga našeg oca Nikolu. On je pak, razmišljajući u duhu o veličini te časti i njezinu teretu, te uvijek noseći sa sobom poniznost, svoju sustanarku i domaću utvrdu kreposti, tugovao zbog toga i teško to podnosio. Popuštajući ipak mnogim molbama otaca, prihvaća to postavljenje, jer je znao da je upravo poniznost u tome da netko više cijeni ono što se čini mnogima nego ono što sam po vlastitoj volji odobrava.
39 Kad je pak u razdoblju od tri godine vrlo časno upravljao onom plemenitom lađom braće prema dobicima kreposti, uz povoljne vjetrove božanskoga Duha, budući da je doista, kao što je govor već jasno pokazao, ljubio mir kao nitko drugi, te je tom željom sve jače izgarao i nije više mogao podnositi strijele misli koje su ga potresale, pošto je u govoru održanom pred ocima iznio nekoliko riječi o toj stvari, napokon predlaže onoga koji će umjesto njega obnašati službu predstojnika, čovjeka imenom Sofronija, koji se isticao čašću prezbiterata, a usto je milost svoga imena uistinu potvrđivao porastom umjerenosti. Kažu naime, kako se nerijetko događa da se spomene, da je sam taj blaženi muž jednom s nekom jednostavnošću i iskrenošću na korist slušatelja o sebi rekao: Nikada od onoga vremena otkako je obukao monaško odijelo nije uzeo toliku količinu kruha, vina ili bilo koje druge hrane koja bi mogla udebljati, da bi njome nasitio trbuh.
40 Ostavivši dakle ovome u nazočnosti prvosvećenika stado,d presveti muž iziđe i nastani se u spomenutom svratištu Firmopol. Nije ga naime držala naslada mjesta, nego je više nastojao steći ćudoređe radi kojega je to mjesto volio. Uostalom, kad je slavni Sofronije četiri godine izvrsno unapređivao samostan te kao nagradu za marljivost postigao bogatstvo dobrih djela i trećega dana mjeseca studenogae preselio Gospodinu, monasi koji su ljubili oca, ne mogavši više podnositi odsutnost sveca, pođoše u njegovo vlastito svratište mira te ga ponovno kao ljubitelja sinova prisiliše da preuzme upravu i dovedoše u samostan; a on se međutim očinskom ljubavlju svakodnevno radovao u sinovima.
41 Kada je dakle prema značenju svoga imena onaj Kristov dar udijeljen Crkvi, Kristoljubiva, kažem, i prepobožna carica od sina Mihaela, čim je on odbacio dječačko tepanje, bilaf protjerana s dvora; kad je naime mladi car uzeo sebi za zloga savjetnika Teodorina brata Bardu, te su obojica tako među sobom podijelila državu da je jedan prisvojio carsku vlast, a drugi čast cezara, prouzročili su time podložnom narodu nemalu međusobnu pomutnju volja, kršeći u sebi samima božanske zakone na način na koji nisu ni mislili. Onaj je naime podigao oholu obrvu protiv majke, a ovaj je osim toga sagriješio i protiv same naravi, drsko prisvajajući čin naravi protiv naravi. Pogledaj naime što se događalo. Bijedni cezar Barda, zločinački bjesneći protiv sinovljeve ložnice, postao je poznat kaog tuđi muž s vlastitom snahom i razarač braka drugoga, sebi sličnoga i sina. Stoga je Božji prvosvećenik, koji je nosio ime od Teofora, velikoga, kažem,h Ignacija, nastojeći koliko je god bilo moguće ispraviti taj zločin, postojano po propisu božanskoga zakona neprestano opominjao, zaklinjao, korio, nadajući se da će se na taj način opačina posve iskorijeniti. Ljubav prema grešnoj vezi doista nije dopuštala bijedniku da se imalo vrati na bolji plod. Uostalom, kad je sveti prvosvećenik vidio da je čovjek tvrdokoran i do krajnje granice rob grijeha, zapriječi mu napokon pristup svetim pragovima crkve, pružajući mu time povod za popravak. A on, proboden ujedno srdžbom i žudnjom tuđom razumu, ohološću pretvori vlast u tiraniju: praćen svim narodom, bjesneći i uzdignuta duha uđe u i hram, prodre u samo svetište i zatraži od prvosvećenika da ga pričesti strašnim otajstvima.
42 No onaj revnitelj, k kopljem riječi javno mu predbacivši zločin, teško ga pogodi usred srca i prazna te posramljena istjera iz crkve. A on, gonjen bijesom po svemu srcu, napokon nagovori cara da svrgne velikoga Ignacija s njegove Stolice, što se nedugo zatim i dogodilo. Što tada? Pošto je Ignacije tiranski l protjeran, izaberu nekoga imenom Focija, koji je tada obnašao službu m prvoga tajnika, čovjeka na n velikom glasu po pobožnosti i učenosti, te narede da ga odmah postrigu i uzdignu na prvosvećeničku čast. Čemu zbog rodoskvrnih zločinag h 2 Tim 4, 2 izopćen, k tjera sv. Ignacija sa Stolice. l m n postavlja Focija:
A pak nabrajati pojedine kukolje koji su tom prigodom niknuli, kad su oni bjelodani svim pitomcima Crkve? Nego valja prilagoditi izlaganje našemu pastiru Nikoli.
43 On dakle, koji se bio posve posvetio Kristu i Bogu i u svemu se uredio prema pravilu njegovih zapovijedi; koji je u prvom cvijetu mladosti napustio domovinu i postao tuđinac, i koji je na apostolski način bio dionik slabosti braće, želeći svugdje zajedno s njima trpjeti, čuvajući kako točnu sliku i priliku, tako i nepovrijeđeno zajedništvo, otrgnuvši se od grešne savjesti neurednih i otišavši zajedno s bratom iz samostana, boravio je u njegovu gostinjcu koji se nalazi u o Prenetu. Kad se glas o tome proširio i kad je vijest, šireći se po svem narodu, zadobila potpuno povjerenje, cezar, koji je već odavno poznavao uzvišenu krepost toga muža i kako ga sva usta hvale, te zapanjen koliko će odlazak toga svetog muža povećati osudu njegove ludosti, upotrijebi carsku silu da ga otkrije. Čim je doznao mjesto njegova gostinjca, mrzovoljni čovjek odmah pokuša uvjerljivim riječima svojih govora namamiti oca na svoju stranu: uzevši sa sobom kao pratioca cara Mihaela u p Pitijskim toplicama, brzo se ukrca na lađu te nađoše svetoga muža u q Prenestu, i pružajući mu laskave riječi poput strijela (teška je naime bila njihova tiranija i takva da je lako mogla pokolebati i duše muževne kreposti), mislili su da će njima odvratiti sveca od njegove odluke. Tada im pak onaj veliki muž reče općenitijim govorom: Dolikovalo bi doista da vi, koji ste sagriješili protiv Boga i njegovih božanskih zakona, prihvatite njegovu stegu, a ne da u jarosti navlačite gnjev na same sebe. Ta strog će sud biti onima koji upravljaju. A budući da odbijate da liječnici pokore zacijele gnojne čireve, ovo govori Duh Sveti: Na zlo će vam se naposljetku stvar okrenuti.
a Godine Kristove 847., 14. lipnja.
b Sv. Ignacije, sin cara Mihaela Kuropalata. Slavi se 23. listopada.
c Godine 843.
d Godine 831.
e Godine 835.
f Godine 836., kad je sin s njom vladao 14 godina prema Zonari.
g Grčki: ἐλινος σύευνος πρὸς τῇ ἰδίᾳ νύμφῃ, καὶ ἑτερόμοιον ξείνος ἐκβακχευθεὶς ἐτυραννίζετο. Gdje Combefis riječ ξείνος prevodi kao nov, dok je ona prije stran, barbarski, tuđ. Νύμφη je njemu zaručnica, što je također prema prevoditeljima Kedrena, Zonare i Nicete u djelu Vita S. Ignatii snaha; izrazom ἑτερόμοιον ξείνος označuje se brak sina, koji u pogledu ženidbe, kao drugi od oca kojemu je u ostalom sličan i najbliži, ima vlastito pravo, što je Barda u mahnitom bijesu narušio.
h O sv. Ignaciju, antiohijskom biskupu zvanom Teofor, govorili smo 1. veljače. i Na blagdan Bogojavljenja, kaže Niceta. k Aludira na božansku revnost Finesa, koji je u Br 25, 7 ubio zgrabljenim bodežem Izraelca Zambrija i Madijanku Kozbi dok su bludničili. Grčki: λαβὼν σειρομάστην ἐν τῇ χειρί, što se u 4 Kr 11, 10 prevodi kao koplje. l Godine 858., nakon 11 godina provedenih na patrijaršijskoj stolici. m Grčki: πρωτασηκρήτην τότε ὑπάρχοντα, koji je tada bio prvi tajnik, što se čita i kod Kedrena i Kuropalata. n Kedren kaže da je bio εὐφυίᾳ γνώριμον, muža, kaže prevoditelj Kuropalata, slavna po mudrosti. Zonara kaže ἐν λόγοις ὀνομαστότατον, najglasovitijega po učenosti. o Prinetos kod Sokrata u 6. knjizi Hist. Eccl., pogl. 14: ἐμπόριον καταντικρὺ τῆς Νικομηδείας κείμενον, trgovačko mjesto Prenet smješteno nasuprot Nikomediji u Bitiniji. p Niceta Honijat u 3. knjizi djela o djelima Aleksija Anđela kaže da se ovaj utaborio kod Pitija da bi se kupao u toplim vodama. Istoga mjesta spominje se Prokopije u 5. knjizi djela Ædificia Justiniani: to je mjesto u Bitiniji. q Smatramo da ipak treba čitati Preneti, o kojem smo već govorili.
Progonstvo i tamnice sv. Nikole. Ponovno preuzimanje uprave nad samostanom.
Razdraženi dakle tim riječima, oni odande odoše praznih ruku, čuvajući svoje nade za neko drugo povoljno vrijeme. Poslavši naime nekoga za sobom k svecu, poruče mu da ne smije boraviti ni u jednom gostinjcu svoga samostana. I kao da se osvećuju, odmah na njegovo mjesto postave za predstojnika nekoga imenom Ahilu, muža uostalom u svemu čestita ponašanja. Sami pak, kako kaže poslovica, nisu ostavili nepovučeno nijedno uže da bi uhvatili sveca. A Božji sluga Nikola, tako protjeran od svojih i spriječen da im se približi, mijenjao je mjesto za mjestom, iscrpljen kako oskudicom tako i starošću. Tada neki muž, videći ga tako zlostavljana, kojemu je pripalo isto slavno ime kao i proroku Samuelu, težeći kako za zajedništvom njegova imena tako i djela i istine, te kao otkupninu za dušu obilno dijeleći bogatstvo siromasima, kupi ub gradu prema predjelu Liba osamljeno mjesto prikladno za mir te ga s najčestitijom nakanom duše ponudi svetome mužu, pružajući tom darežljivošću ugodan mir ljubitelju mira: a on je to mjesto Božjom milošću naposljetku učinio slavnimc samostanom, postavivši u njemu od početka najbolji temelj. Poslije je naime, pozvavši jednoga od svojih učenika imenom Evaresta, ne samo on sam borbama asketske vježbaonice pokazao sebe kao Evaresta, to jest ugodna i mila, nego je i samo mjesto po onima koji su u njemu ugađali Bogu i pobožno stjecali zasluge učinio milim Bogu, tako da ono sve dosad obiluje njegovim ugodnim zagovorima i slavnim zaslugama te ga štuje gotovo sav svijet, dok se nekada zvalo Kokorobijevo mjesto. Napokon, dok je sveti muž u međuvremenu u tom časnom mjestu boravio u dobru miru, prvosvećenik Focije s carevima nastojao ga je na sve načine privući k sebi i pokušavao ga navesti da pristupi k njemu. Njegovu je naime slavu lovio iznad svih drugih. Kad je to divni muž doznao, želeći se čuvati njihovih zasjeda, dade se u bijeg nad Prikonez, a odande ode ue Mitilenu: pošto je na tom mjestu prilično dugo boravio, napokon je zajedno s vlastitim bratom odveden naf Herson, da bi ondje stanovao kod Ksamklija.
45 Spomenuti pak Ahila, pošto je pet godina upravljao stadom u svečevu samostanu, bi postavljen zag nadbiskupa Nakolijeh u istočnim krajevima: preuzevši od njega upravu, Teodozije, nakon što je i sam godinu dana bio na čelu, bi uzet iz života i za nasljednika dobi Eugena. A kad je i on četiri mjeseca držao upravu, za nasljednika bi postavljen Teodor rodom iz i Santabarisa, te stoga od nekih nazivan Santabaren: napokon njega, pošto je godinu dana vršio službu predstojnika, naslijedi Saba, kojega je zaredio njegov učenik k Kalistrat, koji je tada obnašao l prvosvećeničku službu. Kad je pak veliki otac Nikola proveo m sedam godina na spomenutom mjestu, izmučen kako tjelesnim potrebama tako i samom starošću, odande ga okovana dovedu natrag u njegov vlastiti samostan te ga predaju spomenutom Sabi, gdje ga u tamnici kroz n dvije godine drže uz krajnje zapuštanje tijela i pod vrlo strogom stražom.
46 Budući da su ipak putovi grešnika tamni i ne znaju o što se spotiču, da bi se tada najprije ispunio svršetak koji je svetac prorekao dvojici cezara, car Mihael i cezar udruživši snage povedu vojsku na o Kretu protiv Izmaela. I tada se p na putu međusobno raspale bijesom jedan na drugoga, te cezar, napadnut iz zasjede, bude bijedno sasječen mačem i q zaklan. Vrativši se pak onaj, r ubrzo i sam jednako iskapi čašu gnjeva, našavši jedan te isti svršetak, kako je pravedni muž bio prorekao. Ubrzo zatim cezar Bazilije preuzme upravljanje žezlom Rimskoga s Carstva: zapovjedivši da se održi sveti sabor, nakon što je t Ignaciju vraćena prvosvećenička Stolica, potraži našega zajedničkog oca i svjetlilo Crkve Nikolu te ga stane zaklinjati da i sam ponovno preuzme brigu za svoj samostan, uzevši sa sobom kao posrednika u molbi biskupa. A on, odbijajući povjerenu mu službu, navodio je kao razlog kako nemoć poodmakle starosti, tako i napore i nevolje koje su podnijeli oni koji su ondje upravljali, govoreći: Imaš me, care, s velikom spremnošću odana tvojoj volji u svemu što zapovjediš, ali od tebe molim samo ovo jedno, da ne priječiš moju slobodu i otpust, kojemu bi kao velik dobitak pridošlo da me tvoja svetost očituje i štiti. Napokon car blagonaklono primi blaženoga muža i nagovori ga da i nadalje obnaša prijašnju
A prijašnju službu predstojnika, te ga s velikim zadovoljstvom duše otpusti s dvora, premda ga je i češće pozivao k sebi, silno se naslađujući njegovom jednostavnošću. a Gotovo sedamdesetogodišnjak.b U Carigradu, čiji se dio okrenut Traciji naziva Liba sa svojim predgrađem, sve dokle su gore Bugari opustošili kraj.c Kantakuzen u 1. knjizi, pogl. 40, prenosi da je tijelo Irene, supruge Andronika Mlađega, preneseno u Carigrad i veličanstveno te s kraljevskim sjajem pokopano u samostanu Liba, ἐν τῇ τοῦ Λιβὸς μονῇ, je li to onaj koji je sagradio sv. Nikola? d Grčki ovdje: πρὸς τὸν Πρόκοννον, drugima Proconnesus, kod Ptolemeja Præconnesus, otok u Propontidi blizu Kizika.e Grad na otoku Lezbu, koji se već naziva Metellino.f Najpoznatiji poluotok Tracije uz Helespont, tako da je čudno što Combefis smatra da je to onaj isti u blizini rta Akrita na kojem je preminuo Teodor.g Nakolija, grad u Frigiji Salutaris, čiji je biskup Niceta potpisao VII. ekumenski sabor održan u Niceji godine 787. U većini popisa biskupija Istoka podređena je kao treća sinadskom metropolitu; nema je u redu prvenstva metropolita podijeljenih na pedeset prijestolja, pa je možda tada bila izuzeta i tako ovdje nazvana nadbiskupijom.h Grčki: εἰς τοὺς τῆς Ἀνατολῆς τόπους. Odavde je taj dio Azije poslije nazvan Anatolija i Natolija, jer se u odnosu na Carigrad nalazi na istoku. Tako se u djelu Vita S. Lucæ Junioris 7. veljače Ahaja i Peloponez nazivaju τὰ ἑσπέρια, zapadni krajevi, u odnosu na isto Carigradsko Carstvo. i Zandapa, grad u Meziji koji su razorili Avari 5. godine vladanja cara Mauricija prema Teofanu. Dvojbeno je označava li se to ili neko drugo mjesto. k Kalistratija, primorski grad u Galaciji uz Crno more kod Ptolemeja. Grčki ovdje: ἐκ Καλληστράτου. l Misli na Focija, čiji su pristaše bili ovaj i možda prethodni. m Od godine 858. do 863. n Sve do godine 867. o O tom pohodu pišu Kuropalat, Kedren, Zonara i drugi, a ponajviše Niceta u djelu Vita S. Ignatii. p U Aziji nedaleko od Efeza, gdje se rijeka Meandar, kaže Kuropalat, ulijeva u more, a Vrtovi su primorsko mjesto. q Tada je bio prvi dan mjeseca travnja četrnaeste indikcije. Vrativši se u Carigrad, car Mihael posini Bazilija i dade ga okruniti svetim pomazanjem carstva na blagdan Duhova 26. svibnja, indikcije 14., tako Kuropalat, što se slaže s godinom 866., nedjeljnim slovom F, sunčevim krugom 7, mjesečevim 12, kad se Uskrs slavio 7. travnja, pa je čudno što Baronije to smješta u sljedeću godinu 867. r Sljedeće godine 867., na početku 1. indikcije, 20. rujna, kako prenosi Niceta.f Proglašava se carem nakon zauzeća palače, Niceta. t U nedjelju 23. studenoga prema Niceti iste godine 867., nedjeljnoga slova E, sunčeva kruga 8. Ekumenski sabor održan je godine 869.
Čudesa sv. Nikole za života. Usporedba s drugim svecima.
Odavde sam doista smatrao vrijednim truda naporima blaženoga muža kratkim pripovijedanjem pridodati i plodove koji su iz njih proizašli te čitateljima prikazati nekoliko njegovih čudesa, kako bi korist pripovijedanja bila potpuna. Premda su naime znamenja za nevjernike, kako stoji u Pismu, Gospodin je ipak na veću slavu svojih slugu raspodijelio među vjernicima njihove darove kojima se naravi čini dobročinstvo.
CRadosno dakle navijestimo božanska čudesa Duha.
48 Naimea Eudokija, supruga Kristoljubivoga cara, u te je dane pala u tešku bolest i već je, jer je bolest naginjala smrti, bila lišena svake liječničke pomoći. Dok je pak car zbog toga bio žalostan, gorko jadikovao i tjeskobno tugovao u duši, viđenje koje se u međuvremenu dogodilo razveselilo mu je duh. Činilo joj se naime, dok je malo usnula, da vidi nekoga starca, monaha po odijelu, kojega je resila velika slava, kako joj se obraća ovim riječima: Pouzdaj se, reče, jer sada nikako nećeš umrijeti, nego ćeš odsad osjetiti blagodati željenoga zdravlja. Tada ona, probudivši se iz sna, odmah priopći stvar mužu te carskom odredbom zapovjedi da svi muževi u gradu koji se ističu glasom svetosti dođu k njoj, kao radi posjeta. Stoga i naš otac, došavši sa zborom otaca u palaču, lica proslavljena poput Mojsijeva, jasno se očitova carici kao upravo onaj koji joj je u viđenju dao obećanje. Stoga ona, razlivši se jakim glasom u zahvaljivanje i javno to očitujući, stade naviještati slavna Božja djela učinjena na njoj po njemu. Car pak i sve prisutno mnoštvo, diveći se mužu, iskazaše mu dolične časti. Smatram da je Kristov sluga na znakovit način nekim čudom učinio djelo slično onomu koje je nekoć izveo njegov imenjak zaštitnik Nikola, kad se naime u snu ukazaob caru i oslobodioc muževe od nepravedne smrti. Dodajući dakle čudesa čudesima, upoznajmo očevu krepost.
49 Helena naime, nekadašnja suprugad patricija Manuela, kad se jednako kao i carica silinom bolesti bila približila vratima podzemlja, te su njezini već bili spremni za posljednje obrede po običaju za umiruće, pristupi onaj veliki muž te, dotaknuvši rukom glavu bolesnice i načinivši odozgo u zraku znak križa, zapečati njezino tijelo i potakne uzmak smrti. Odmah naime primivši zdravlje, bi oslobođena od strašne boli koja ju je držala.
50 No pripovijeda se da se i ovo dogodilo spomenutom njezinu mužu. Naime, dok je ležao na postelji na tlu i već od liječnika primio posljednju smrtnu presudu, molio je da dođe sveti muž, vapijući da ga uresi anđeoskim monaškim odijelom. Njemu svetac reče: Nikako. Ne bi naime, sine, bilo korisno, jer ćeš uskoro ostaviti znakove ove bolesti i Božjim darom obnašati visoke državne službe. Kad se dakle to dogodi, tada ću te, nakon što odložiš kosu, punoga dobrih djela primiti u onu blaženu sudbinu. I doista se ispunilo pretkazanje, a događaj je slijedio proroštvo. Ostavivši naime zajedno s posteljom bolest i obnašavši one različite visoke službe, kad se naposljetku malo razbolio, prema riječi pravednoga muža odloživši kosu, preseli Gospodinu.
51 Teofil pak, koji se jednako kao i Meliseni nazivaoe Lidijat: bio je naime njihov zet pa je i sam opravdano, u prenesenom smislu, nosio prezime koje im je bilo dano po rodu. A bio je urešen i čašćuf protospatarija. Djeca pak koja su mu se rađala odmah su život mijenjala za smrt, te su oba roditelja bila lišena najslađe radosti i života zbog njih. Doista naime raznježuje ponajviše ono tepanje koje mala djeca izgovaraju nevještim jezikom. S dobrom dakle odlukom oba supružnika pristupiše ovom velikom svjetlilu, baciše mu se pred noge i s mnogo suza izniješe koliku bol osjećaju zbog gubitka djece. I štiteći se kao nekim štitom protiv one iznenadne silovitosti smrti djece, zaklinju upravo ovoga velikog muža da se udostoji preuzeti službu kuma pri preporodu božanskoga krštenja. Ipak on nije pristao na njihove molbe. Držeći ipak lijevom rukom glavu preživjeloga djeteta, a desnicu podigavši odozgo, pošto se obilno pomolio, reče: Idite kući. Ovo naime govori Duh Sveti: Živjet će djevojčica (bilo je naime žensko dijete) i vlastitim ćete očima gledati sinove njezinih sinova, te ćete tako i vi s radošću preseliti s ovoga svijeta. I ovdje je ishod događaja slijedio očeve riječi:g i tako su zbog gubitka djece postali roditeljima mnoge djece oni koji bijahu bez djece.
52 Čemu pak nabrajati pojedinosti? Doista je dokazano da je ovaj veliki muž bio posve urešen proročkim darom i uvidom čudesa, premda je dugim protokom vremena dubina zaborava progutala većinu od toga. Budući da je dakle započeti govor zbog svoje slabosti nekako nejasno prikazao njegova slavna djela, hajde da sada njegove čine usporedimo s djelima starih i odavde također pokažemo izvrsnost toga muža. Darovi Duha naime nisu ograničeni niti vezani uz mjesta i osobe, premda je njihova moć različita. Jedino mi ono što je nedjeljivo djelomično međusobno dijelimo i razdvajamo, pokazujući naklonost koju gajimo prema nekima. Ovako pak razmotrimo. Diviš se Abelovu čestitom srcu i novim prvinama darova, jer su zaslužili pohvalu i od Boga; također Enosovoj nadi i Henokovu uznesenju. No ako se želiš diviti i novom obraćenju duha k Bogu ovoga muža još od samoga djetinjstva, i svim prvinama životnih dobi, prvinama, kažem, razumne žrtve iz raskajana duha kao dragocjenijem prinosu darova, te nadi koja odatle proizlazi i svakodnevnom uzdizanju uma k onome što nadilazi osjetila, koliko se ondje prinos ostvaruje iz vanjske i okolne tvari, a kod ovoga iz samoga vlastitoga bića. Ako pak sučeliš s našim ocem oblikovanje Prvostvorenoga u Božjoj ruci, boravak u raju i prvi dani zakon, naći ćeš veću nego manju pohvalu kreposti, jer je odande preuzeo potpuno dokidanje zapovijedi ih zamalo s pravednicima primio nasladu raja: ako je doista prema riječi velikoga Pavla nemoguće da se itko usavrši.
53 Hvališ Nou što je u pravednosti umakao vodama potopa i što je nerazumne životinje zatvorio u prostor drvene korablje; također Abrahamovu gostoljubivost i to što je Bogu prinio novu žrtvu jedinca, žrtvujući, kažem, onoga kojega je primio po obećanju: no pohvali i bijeg ovoga muža iz krivovjerne kaljuže k Bogu i to što je spasio mnoge rodove razumnih bića; također očišćenje duše i to što je po pravu svećeništva samome Kristu i Bogu priredio gostoljubiv stol, budući da je i samoga sebe učinio svetim stolom i duhovnom žrtvom paljenicom. Doista je čudesno obećanje Izaka još i prije rođenja: ovaj je pak sam odmah i dragovoljno obećao, i to nakon rođenja. Čudesne su također Jakovljeve ljestve, kao oznaka nekoga novog i divnog otajstva, također njegova vještina oko stada, kao i tolika sreća u širenju dvanaesterostrukoga potomstva iz njegovih bokova. No čudesne su i ljestve kreposti ovoga muža podignute ćudorednim življenjem, kao i njegovo iskustvo u napasanju razumnih ovaca, te naposljetku obilan porod sinova duhovnim rađanjem iz njegovih bokova.
C svijeta slave raja, u kojoj je zabludi bio velik dio kasnijega grčkog svijeta. i Aludira na proroštvo dano Teofilu.
Smrt, ukop i čudesa sv. Nikole.
Ako pak tražiš i Josipovu opskrbu žitom u Egiptu, pođi samo dalje i vidjet ćeš veće stvari od onih za koje si pitao. Jer budući da je, kako kaže veliki Apostol, nakon što je dobro izvojevao boj na atletskom borilištu, naposljetku imao platiti zajednički dug naravi, shrvan bolešću ležao je na skromnoj postelji, dok su sinovi već u mnoštvu stajali uokolo i žalosnim jadikovanjem oplakivali početke smrti; pripovijeda se da je blaženi muž upitao nedostaje li im što od potrebnih stvari, vezujući mislim na taj način njihovu žalosnu dušu. Oni pak, zbunjeni novim i neobičnim očevim pitanjem, izniješe oskudicu potrebne hrane koja se nedavno dogodila. Tada veliki muž, duboko uzdahnuvši iz grudi i kao nadahnut Božanstvom, reče: Ja doista odlazim i selim k svojim ocima. Znam naime da mi je to sada pripravljeno; a vama će onaj koji je nekoć u pustinji obilno providio manu Izraelu i vodu iz stijene, sam on vama za tri dana od moga rastanka pružiti obilnu zalihu hrane.
56 Pošto je pak tihim glasom zapovjedio da se braći dade znak udaranjem o drvo, vidjevši već sabran u jedno sveti zbor monaha, po njihovu zajedničkom savjetu izabere onoga koji će ga naslijediti u upravi samostana. Taj je pak bio divni Klement, muž doista u skladu sa značenjem imena koji je poput rodne loze uvijek nosio zelene grozdove kreposti, a tada je obnašao službu ekonoma. On pak, još više iscrpljen bolešću, sav prije toga odlaska izišavši iz sebe prijenosom uma s ljudskih stvari i postavši izvan sebe, ispruživši noge i sklopivši ruke u obliku križa, s velikim pouzdanjem dok su ga vodili sveti anđeli, položen predade dušu u sedamdeset i petoj godini svoga života, a šest tisuća tristo sedamdeset i šestoj od stvorenja svijeta, četvrtoga dana neparnoga mjeseca, 1. indikcije, koji je veljačaa.
57 Njegov pak mnogim pokorama izbodeni i premnogom slavom borbi slavni zemni šator bi položen zajedno s bl. Naukratijem s desne strane, u preslavnoj i svetoj kapeli mučenika koja se nalazi zdesna svetištu Preteče: na kojem se mjestu nalazi i preslavni i prečasni časni lijes svetoga oca našega Teodora. Što pak nakon toga? Zar je, kad je preminuo, zaboravio ono što je proričući bio pretkazao? Ili se pobrinuo da se dogodi drukčije nego što je trebalo, ili u kasnijem roku nego što je glasilo obećanje? Nikako. Tri dana naime nakon njegova slavnog preminuća posla jednu lađu, od najvećih Kristoljubivoga cara Bazilija, punu žita te napuni žitnice samostana, tako da je bl. Klement, obuzet velikim čuđenjem, izgovorio ove riječi: Evo, reče, oci, naš je zajednički otac nakon tri dana, kako je i obećao, ispunio dug svoje ljubavi prema nama, pružajući nam nov dokaz svoga pouzdanja kod Boga.
58 Imaš rješenje pitanja, jasno opskrbu hranom opaženu kod Josipa u Egiptu, premda ovdje čudo daleko nadilazi čudo. Uostalom, okrećem govor k drugom čudesnom događaju. Kad je naime slavni muž Klement prilično dugo bio predstojnik samostana i petnaestoga dana mjeseca srpnja preselio Gospodinu, a već je Hilarion, imajući veselost ćudi posve u skladu s imenom, obnašao upravu, učenik svetoga oca našega Nikole imenom Antun, od nekih zbog slučajne crnine nazvan Maur, već se mnogo godina iscrpljivao od bolesti krvarenja
A od bolesti krvarenja, tolikom žestinom oboljenja da je liječnicima ponestala svaka nada u povratak zdravlja. Njemu je naposljetku spomenuti otac Hilarion dopustio da ležeći u ćeliji u kojoj je nekoć bio zatvoren Kristov sluga Nikola dočeka odvajanje od tijela. Dok je dakle s prevelikom radošću boravio u njoj, ukazavši mu se sveti muž u snu, oslovi ga ovim riječima: Ponizni Antune, koja te bolest muči? Kad sam pak, reče, objasnio bolest i otkrio da je njezina snaga jača od lijekova, reče veliki muž: Nemoj se više bojati, jer odsad ćeš biti zdrav i ova ti bolest neće zadavati nikakve nevolje. I tada, došavši k sebi, ne više u snu nego samim tjelesnim očima ugledah njegova leđa kako izlazi iz ćelije. Stoga je krvarenje odmah zaustavljeno, a obilan miomiris proširivši se posvuda po ćeliji ispuni moje ponizno srce neizmjernom radošću. Već je tadab bilo proteklo četrdeset godina, a on je živio Božjom milošću ne trpeći nikakve tegobe od te bolesti. I toliko neka je o tome rečeno. Vrlo mnogo toga naime valja prešutjeti da bismo sačuvali pravilo kratkoće, jer je i inače govor preslab da bi mogao ispripovjediti snagu čudesa, pazeći u ovom dijelu na uho teže prihvatljive koristi za vjeru.
59 Mi smo pak, blaženi mužu, prema onome što je dugim protokom vremena ostalo zatrpano dubinom šutnje, po želji koju naša ponizna duša gaji prema tebi, pruživši grešno i skrušeno pero, kao iz mora tvojih slavnih djela prinoseći i posvećujući tvojoj slavnoj i svetoj uspomeni ovaj govor kao skromnu potporu sjećanju ili pak kao neznatan prilog. A ti nas milostivo pogledaj s nebesa, svakodnevno olakšavaj rat tijela koji nas neprestano prati i sretno upravljaj neznatnošću našega bijednog života, da ga ne zateknu nikakve neočekivane nevolje; daleko od bijesne oluje nemira kormilari i ravnaj lađom duše te od Boga izmoli mir zajednici Crkve. Vidiš naime koliku i kako nepokolebljivu srdžbu pokazuje, koja zastire dan; i uništi drski nalet neukroćenih naroda i oholost bezobrazna duha. Pogledaj naime što se sada usuđuju činiti: crkve se pale, a zemlja kršćana natapa se krvlju; i isprosi svojim zagovorima da se ili pravom vjerom vrate drevnoj plemenitosti slave, ili da budu posve satrti poput naroda koji žele ratove. Tako te molim, udijeli da se uz dobru nadu u Boga i dolično uređena ćudoređa dičimo uznoseći slavu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, jednoj nedjeljivoj biti i Božanstvu, sada i vazda i u vijeke vjekova, amen.
a Godine 868., kao što je gore rečeno.b Odavde smo gore dokazali da je autor bio suvremenik sv. Nikole, nešto mlađi od njega.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.