Reda akemeta, nekoć u Istočnoj Crkvi veoma glasovitoga, dali smo utemeljitelja 15. siječnja, sv. Aleksandra: koji, kad je u Carigradu kod crkve sv. Mene mučenika upravljao s tristo monaha, odatle protjeran, preminuvši u častohvalnom samostanu koji je sam osnovao na ušću Ponta oko godine Kristove 430., ostavio je nasljednika Ivana. On je samostan prenio u Bitiniju na tjesnac Bospora, udaljen šezdeset stadija od Carigrada, na mjesto zvano Γουῶνα, koje su nazvali ἐπργναιον, jer se činilo da su ondje monasi zadobili mir i spokoj. Kad je Ivan uklonjen iz života, ondje je sagradio samostan sv. Marcel, njegov nasljednik, čiji Život treba dati 29. prosinca. U njegovo je vrijeme neki veoma ugledan muž Studije, kako kaže Nicefor u knj. 15. pogl. 23., došao iz Rima u Carigrad i podigao hram božanskomu Preteči: u koji je doveo monahe iz samostana akemeta, koji je bio sagradio najbožanskiji Marcel: u kojem su se trebali pjevati neprekidni hvalospjevi, dok je bratstvo monaha bilo podijeljeno u tri zbora. Mihael u Životu sv. Teodora (o obojici ćemo govoriti niže) kod Baronija pod god. Kr 798. br. 2., pošto je govorio o utemeljitelju Studiju, dodaje da ni u jedno vrijeme nije nedostajalo onih koji su, živeći zajedničkim životom u tom samostanu, davali sjajne dokaze svoje kreposti i pobožnosti, sve dok Bogu mrski Konstantin Kopronim, objavivši rat monasima, nije zajedno sa svima ostalima podvrgnuo i njih. Nakon što su se pak crkvene prilike vratile u prijašnje stanje i prestao progon raskola, isto su mjesto ponovno nastanili monasi, ali vrlo malobrojni, i ne više, kako predaju, po broju nego dvanaest. To kaže Mihael. Nailazi se na vremena Konstantina koji je vladao s majkom Irenom, kada je godine 787. na II. nicejskom saboru, pošto je osuđena hereza ikonoklasta, ponovno uspostavljeno štovanje svetih slika. Četvrtoj sjednici toga sabora nakon biskupa prvi se potpisao Σάββας Λ'ρχιμανδρίτης καὶ Η'γούμενος μονής τῶν Στουδίων. Saba arhimandrit i iguman, ili predstojnik, samostana studita. Nakon Sabe potpisao se Πλάτων Η'γούμενος καὶ Λ'ρχιμανδρίτης Σακχουδεῶν. Platon iguman i arhimandrit Sakudiona. Ime obojice čita se više puta potpisano na istomu saboru.
2 Ovoga sv. Platona nećak po sestri sv. Teodor, uzet iz toga samostana Sakudiona, preuzeo je upravu nad studitima prije nego što je sv. Nikola kao desetogodišnjak, oko godine Kristove 804., poslan iz Krete u Carigrad i od njega bio uključen u studij znanosti. Zatim postavši monah Nikola i zaređen za svećenika, ostao je nerazdvojan drug istomu Teodoru do njegove smrti, u progonstvima, tamnicama, mukama. Preminuo je sv. Teodor 11. studenoga, u nedjelju, u V. indikciji, godine od postanka svijeta 6335., koja je po načinu Grka sa svojom indikcijom započela od rujna, pala u godinu Kristovu 826., u XXIII. sunčanom krugu, sa slovom nedjelje G. Treba pročitati Mihaela, njegova učenika, kod Baronija pod spomenutom godinom 826. br. 47. i 48. Kad se zadanomu broju dodaju četrdeset i jedna godina, godina svijeta penje se na 6376., niže pod br. 38. zabilježenu s I. indikcijom, i podudara se s godinom Kristovom 867. i sljedećom, kako računaju Grci od rujna: i tako je preminuo sv. Nikola 4. veljače godine 868.
3 Grčki Život sv. Nikole iz rukopisnoga kodeksa Medičejskoga kralja Francuza, ali u većem dijelu osakaćen, pretvoren na latinski bili smo pripravili za tisak, kad smo istoga u cijelosti pronašli objavljenoga iz drugoga također kraljevskoga kodeksa po Françoisu Combefisu, u 2. svesku Auctarii novi ad Bibliothecam Patrum Graeco-Latinam, koji ovdje dajemo, zadržavši gotovo njegov latinski prijevod. Njegov je kod njega ovaj natpis: Bios τοῦ όζιου πατρὸς ἡμῶν καὶ όμολογητοῦ Νικολάου, Η'γουυένου τῆς ἐυχεστάτης μονής τοῦ Στουδίου. Vita sancti Patris nostri ac Confessoris Nicolai, Praepositi sanctissimi monasterii Studii. U našem primjerku to je glasilo nešto drukčije: Bios καὶ πολιτεία τοῦ όζιου καὶ αοιδίμου πατρὸς ἡμῶν Νικολάου itd. Pisac ovoga Života, po svjedočanstvu također Combefisa, bio je učen i ne neotmjen muž, studit: tako pod br. 27. prenosi da ga je kao nedostojnoga za monaha ošišao predstojnik Anatolije i da je on tim samostanom upravljao mnogo godina, po čijem nalogu umeće sjajan primjer čistoće, koji je on nekoć saznao od Ciprijana, učenika sv. Nikole. Možda je treći nakon smrti sv. Nikole postavljen Anatolije kao iguman ili arhimandrit studita. Prvi je bio glasoviti muž Klement pod br. 56. i 38., prilično dugo je obnašao dužnost predstojnika samostana i imao je nasljednika Ilariona, pod kojim je monah Antonije i učenik sv. Nikole, oslobođen po njemu od očita krvarenja, nakon što je proteklo četrdeset godina još bio živ kad je pisac pisao ovaj Život, gotovo vršnjak sv. Nikole i suvremenik njegovih učenika. Isto doba pisca pokazuje ostalo, kako ono što pod br. 3. piše o Kreti koja još nije bila istrgnuta Saracenima i vraćena Rimskomu Carstvu, što se dogodilo godine 961., u IV. indikciji, po Niceforu Foki, tako i ono što pri kraju iznosi pod br. 39., dotičući se žalosnoga stanja tadašnje Istočne Crkve, kad su Bugari i Saraceni palili svete hramove, a zemlja se natapala krvlju kršćana.
4 Nasljedovao je neke svete, kako ih naziva pod br. 32., crkvene naučitelje koji su slavna djela sv. Teodora za trajni spomen, kao neki dar, oslikali na opću korist kršćanske države. To su njegovi učenici Naukratije i Mihael, od kojih je onaj prvi, glasoviti ispovjedalac zbog podnesenih raznih tamnica i mučenja, nasljednik sv. Teodora i prethodnik sv. Nikole, kao iguman studita uputio enciklično pismo
A pismo o smrti sv. Teodora ocima i duhovnoj braći raspršenoj posvuda, koji su podnosili progonstvo zbog Gospodina. To je grčko-latinsko pismo objavio isti François Combefis u II. svesku Auctarii ad Bibliothecam Patrum Graeco-Latinam. A Mihael je pomno napisao cjeloviti Život sv. Teodora, koji je u prijevodu Jacquesa Sirmonda, veoma učenoga muža Družbe Isusove, Baronije unio u Annales Ecclesiastici, zajedno s vrlo mnogim pismima istoga sv. Teodora: iz kojih i ovaj Život sv. Nikole niže u Napomenama osvjetljujemo.
B Papa sv. Nikola I. posvećuje spomen ovoga sv. Nikole dok traži od cara Mihaela, sina Teofilova, da ga zajedno s glavnim nadbiskupima i igumanima pošalje u Rim sa strane sv. Ignacija, carigradskoga patrijarha, protiv uzurpatora Focija, o čemu se govori niže u Djelima u pogl. 8. To je osmo pismo pape sv. Nikole u Binijevim Conciliis, u kojem se čita ovo: Nadalje, ako oni, Ignacije i Focije, ne mogu doći osobno, najprije neka oni sami, iz kojega razloga ne mogu doći, naznače nama zadovoljavajućim pismom: zatim... neka budu poslani sa strane Ignacija neki nadbiskupi, Antonije iz Kizika, Bazilije iz Soluna, Konstantin iz Larise, Teodor iz Sirakuze, Metrofan iz Smirne, i Pavao, biskup Herakleje na Pontu, a igumani Niketa iz Krizopolja, Nikola iz Studija, Dozitej iz Ozija u Diju, te Lazar, prezbiter i monah, koji se zove Kazaris. Ako oni ne budu poslani, učinit ćete sebe sumnjivima, jer se brižno trudite da ove, u kojima možemo dobiti sigurnost, uklonite od naših pogleda. I stoga nećemo primiti nikoga iz drugih stranaka, osim ako bismo možda mogli istinito spoznati da su poslani s vaše strane. To ondje, što Baronije navodi pod godinom 863. br. 93., u koje je vrijeme, kako proizlazi niže iz Djela, sv. Nikola bio zatvoren u tamnici. Od spomenutih nadbiskupa jedino je Metrofan Smirnski sudjelovao na VIII. ekumenskom saboru u Carigradu godine 869. održanom za sv. Ignacija protiv Focija. Čita se da su bili nazočni nasljednici ostalih, koji su tada već bili preminuli, Barnaba iz Kizika, Teodor iz Soluna i Eutimije, metropoliti Larise.
6 Grci u Menejima slave njegov svečani spomen 4. veljače i iznose sjajnu pohvalu uzetu iz njegovih Djela, koju ovdje dajemo, a navodi je i Maksim, biskup Kitere: i ovakva je. Ovaj svetac, rođen na otoku Kreti, želeći vidjeti svoga rođaka Teofana, došao je u Carigrad i, našavši ga ubrojena među braću Studija, i sam prigrli monaški život. Prošavši kroz svu izobrazbu i najpomnije poučen u pravilu monaškoga odgoja, biva uveden u svećeništvo. Dosegao je naime najviši stupanj kreposti. Što pak zatim? Zajedno s Teodorom, predstojnikom samostana, božanski Nikola biva kažnjen progonstvom. Odakle opozvani, od Leona koji je zasluženo dobio zvjersko ime, i neprijatelja Kristova, jer su bili štovatelji svetih slika, bivaju šibani goveđim žilama. Zatim bivaju zatvoreni u tamnicu: i ponovno ispitani bivaju bičevani: i svezani bivaju ugurani u tamnicu. Tri godine zadržani u toj tamnici i mučeni i glađu i žeđu i golotinjom, bivaju prognani u Smirnu: i ondje išibani bičevima, s nogama stavljenima u drvo, bivaju bačeni u tamnicu. Kad je prošlo dvadeset mjeseci, Leon je preminuo i bio poslan pred sudišta drugoga života. Tada su blaženi Kristovi ispovjedaoci pušteni i upute se u Kalcedon: i pošto su pozdravili triput blaženoga Nicefora, obojica ondje borave. Ali ubrzo, za vladavine cara Mihaela, bivaju prognani u Prasu, zatim u Akritu, gdje je Teodor, prokušan u mnogim borbama, preminuo Gospodinu. Ali kad je car ostavio život i njegov sin Teofil naslijedio carstvo, ponovno se rasplamsao rat protiv svetaca. Ali kad je i sam Teofil preminuo iz života, a pobožna Teodora i njezin sin preuzeli carstvo i uspostavljen je čvrst mir, nakon što je Bazilije Makedonac preuzeo carstvo, postavio je ovoga svetoga Nikolu, pobjednika mnogih borbi, potaknut mnogim zaklinjanjima, za predstojnika studita. Kad je dakle ovaj najsvetiji Nikola dovršio takve i tolike borbe, iscrpljen mnogim nevoljama, u sedamdeset i petoj godini života u miru je počinuo. po autoru monahu studitu, u prijevodu Françoisa Combefisa, uspoređeno s grčkim rukopisom.
Onima kojima su natjecanja na Olimpu predložena kao tema pohvale i koji žele svojim štićenicima dodati počasti gotovo božanske, sastavljajući riječi po govorničkom umijeću i uzdižući pohvalu, svu važnost pridaju uvjerljivosti govora i uglađenu izrazu: čime se očito pohvaljuju više radi vještine nego radi istinskoga zakona samih stvari. Tako je naime ustrojena narav da ono što se žudi teži da bude uzdignuto iznad drugih. A oni koji, diveći se slavnim djelima najvećih ljudi, žele njih uljepšati iz tih djela, nipošto ne dokazuju vrhunsku pobjedu njihove hrabrosti govorničkim nagovaranjima ili filozofskim nadmudrivanjima: nego mnogo više, samim izlaganjem istine i iznoseći ta djela dostojno, izvanredno opisuju krepost i javno čine posvjedočenom veličinu borbi.
2 Hajde dakle da i mi, otkako govor koji smo započeli izvodi na vidjelo ono veliko svjetlo pobožnosti i zajedničkoga našega oca Nikolu, snagom riječi opišemo neka sitnija njegova djela, koliko nam dopusti sposobnost, koja će biti kao neka potpora pamćenju, kojom se vodi briga o koristi čitatelja, i izvlačeći ono što je već dugo vremena bilo pokriveno šutnjom i nejasno u dubini zaborava, sukladno dužnosti, premda prostije, ali stremeći istini, objavimo potomcima. Nikakva naime korist odatle neće pripasti pravedniku, premda pohvala njegova u lijepo sastavljenu pripovijedanju odjekuje kod mnogih: nego će narodi imati radost, prenoseći od uha do duha ono što je korisno. Jer spomenom Pravednoga radovat će se mnogi narodi: a mi ponajprije, Kristov narod, sveto stado: koji smo i ljubitelji Oca i Boga jednako, i koji svakodnevno osjećamo slatkoću ove gozbe, česti kod grobova i doticajem svetih i duhovnih likova, kojima nam je dovoljno da se, i samo po tome, pred drugima ponosimo na sliku kreposti. Ali neka nam pomoćnik bude Krist Bog, i Očeva Riječ, i Božja mudrost i snaga, ispravljajući lijenost i tromost našega pogođenoga uma, i neka pruži govor pri otvaranju usta i pokrećući ruku, neka, kao sama Riječ, preuzme brigu oko toga da se posvuda odmjeri govor za pisanje pripovijesti o djelima Oca.
F Ovaj je muž (da se malo zadržimo na domovini koja ga je odgojila) bio doista rodom s Krete, najslavnijega otoka, tada poduprta Kristovom slobodom i zatim se ponoseći snagom i veličinom građevina: premda ga je na njoj a sada, nekoć prokleti pobačaj Agarin i najgori rod Izmaela, sina sluškinje, u pralik Krista stado nova izbora rođeno od Izaka, sluga, velim, porod biča, koristeći se protiv nas oružjem zbog naših zločina,b doveo u sužanjstvo. Jer kršenjem Božjih zapovijedi, odbijajući od sebe nebesku pomoć i miješanjem naslada mijenjajući plemenitost duha, predani smo, da se poslužim riječima Pisma, u nerazuman narod, slomljeni i pokoreni uzajamnim prolijevanjem krvi. A da govor napredujući u nekom nizu ima svoju pogodnost, neka se izvede na vidjelo onaj koji je prvi preuzeo kormilo pobožnosti toga otoka, naime velikic apostol Tit, i neka pokaže što je Posuda izabrana razložila njemu o njegovim stanovnicima, označujući u govoru zakon Duha. Jer budući da je vidio da zbog neuzdržljivosti mahnitaju u svakom poroku tvrdokorno, ovako mu je rekao: „Krećani uvijek lažljivci, zle zvijeri, lijeni trbusi”: ne označujući nipošto snagom izraza sav pobožni rod Krećana, nego naprotiv, takav govor bilježi one koji bi razuzdanošću življenja, kakva je gotovo u nerazumnih životinja, oskvrnjivali čistoću duha suprotnom sramotom trbuha, s nagnućima pognutima prema zemaljskome. Jer običaj je Pisma da zbog skrivene i nevidljive naravi duha ponekad slikovito naziva trbuh, ponekad utrobu, kao ono što ima primati hranu govora i opet je probavljati: premda se ovdje na drugi način uzima mlohavost lijenosti.
Tit 1, 12
a O manama Krećana B Uistinu, duše takvih apostol naziva lijenim trbusima i zlim zvijerima, onih koji više provaljuju u razvrat nego što primaju darove Duha Svetoga. Nikako dakle iz reda označenih nije potekao Veliki Nikola: nego daleko odstupajući od tih običaja, više kao dika domovine, zauzeo je prvenstvo časti iznad svih. Kao što su naime svjetlu tama i životu smrt, tako su i kreposti protivne profanim dušama i obrnuto. Jasno je pak da ova izreka nije apostolova, nego pjesnika Krećanina Epimenida. Pošto smo pak ovo iznijeli samo usput, okrenimo već pisaljku k njemu samomu, dok Bog daje govor pri otvaranju usta.
Domovina, odgoj, studije sv. Nikole.
V
A 4. Bio je dakle, kao što smo već rekli, ovomu mužu domovina kretsko tlo, vlastiti grad nazvand Kidonija, čijoj je slavi imena pratilac neki izvor dobara koji se prelijeva. Navodnjavan naime sa svih strana čistim i bistrim vodama, obilnije od drugih donosi žito i vino i druge plodove. Štoviše, i slavnom slavom glasoviti mučenike Bazilid iz one časnef desetine mučenika bio je rodom iz toga grada: u kojem su i roditelji našega borca, imajući prebivalište, bili hvaljeni na ustima sviju ne samo zbog ugleda roda, nego i zbog pobožnosti. Na onaj naime način na koji željezo privlači magnet, tako i hvala ima običaj pratiti one koji su obdareni krepošću. Svojom pak pobožnošću prema Bogu, valjano zasluživši dar sretna potomstva, rodili su ovoga Velikoga, te ga, kao maloga u Kristu, zajedno s ostalom njegovom najsjajnijom braćom uzdižući tjelesnu dob prema bogoslužju u duhu, poučavali. Jer nježna i podatna narav djeteta nipošto se ne opire tvrđe onomu što se svidi vođi. Stoga je vrijedno truda mnogo trijeznosti da ga se vodi k boljega, a još veće marljivosti i brige da se učenika ne uzdiže i ne odgaja drukčije nego što priliči. Uostalom, oni su se pobrinuli da ga kao pitomca Crkve i po njoj odgajaju, poučavajući ga u znanostima i u poukama pobožnosti. Tako je dakle od početka izvrsno i najčišćom poukom odgojen od roditelja, koju divni David dobro naziva jutarnjom i suprotnom noćnoj.
Ps 138, 16
desetogodišnjak poslan u Carigrad,
5. Kad je pak već cvijet dobi izbrojio prvo desetljeće godina, i usvojena početna znanja, koliko je bilo dovoljno, oblikovala duh mladića za prihvaćanje nauka, kad je ponovno trebao uzlaziti stupnjem blaženstava, pozvan s neba od Oca svjetala, i postati siromah duhom te se ujedno poniziti tijelom, ulazi u Bizant, prvaka svih gradova, i roditelji ga šalju u glasovito i najslavnije vježbalište kreposti, veliki, velim, samostan studita, k stricu po ocu, imenom Teofanu. On je ondje djelovao kao učitelj asketskoga vježbališta, dok je nedavno najsjajnije svjetlo i veliki branitelj i glasnik istine i Teodor preuzeo upravljanje onom duhovnom lađom braće i sjajem pobožnih nauka obasjavao sav svijet.
D
h k stricu Teofanu studitu,
i 6. Teofan, koji je dakle dobio ime po božanskom ukazanju, poljubio je primljenoga nećaka ljubeći ga i ponio je dječaka kao dar Crkve njemu, zbog značenja imena, naime Teodoru, da ga obdari svojim blagoslovom. A on, iskreći ognjene sjajeve pobožnosti, pronicavim okom opazivši uljudne običaje dječaka i duh sposoban za primanje kreposti, blagoslovio ga je i naložio, jer je bio mlađe dobi, da u dječačkom svratištu, nedaleko od samostana, radi učenja znanosti zasad boravi zajedno s dječacima vršnjacima. Boravili su naime odvojeno pod onim velikim, u nekoj kući susjednoj samostanu, u stalnom zajedničkom boravku dječaci, dok je on pazio, kao vrstan upravitelj duša, da odatle ne nastane nikakva smetnja monasima. Napredovao je dakle u mudrosti, dobi i milosti, posve izbjegavajući igre vršnjaka, jer je još od maloga dječaka bio vrlo bistra i trijezna uma. Jer višnja providnost, kojoj se svidjelo da se smrtnici ovjenčaju različitim darovima, svakomu je usadila vlastitu, gotovo srodnu narav, da bi oni koji gledaju mogli raspoznavati: budući da, kako kaže neki Mudrac: Odjeća i korak i smijeh čovjekov govore o njemu. Budući da je pak napredujući sukladno dobi plemenito i marljivo učio prethodne znanosti, i one kojima se pripravlja ulaz u veća znanja, te je već otada trebalo steći vještinu pisanja kojom se ispravno piše, tu je ipak obilno pridodao, postavši veoma koristan pisar, brzom okretnošću naravi, kojom ponajviše mnogi imaju sposobnost da takvo što izvrše uz pohvalu. Zbog toga je, pružajući u kratkom vremenu mnogima ogled svoga življenja u Kristu, svima bio na divljenje, a zajednički predstojnik, svakodnevno razdirući i obrađujući brazdu duha plugom zapovijedi, donosio je plodove mnogostruke kreposti. Prvi iz cijeloga zbora vršnjaka ulazio je u božanski hram Božji, u kojem su imali postaju, i posljednji od sviju odatle je izlazio: te pozorno priklanjajući uho svetim pripovijestima Otaca i svakodnevno prebirući po njihovim Životima, napredujući prema znanju boljih stvari, bivao je nadalje prosvjetljivan. Kao što naime zalijevanje čini da stablo, a obilna građa da vatra opstane, tako zaista (na bilo koji način da se dogodi) briga onih koji upravljaju stvara one koji slijede.
F
a Oko godine Kristove 930. ili 940., kad je pisac pisao., b Za cara Mihaela Mucavca, o kojemu niže, oko godine Kr 828. O zauzeću Krete govore Ivan Kuropalat, Zonara, Kedren i drugi pod Mihaelom., c O sv. Titu i obraćenju Krećana govorili smo 4. siječnja., d Kidonija, Kidon i grad Kidonida i pokrajina Kidonija. Sada se zove Kanea kod Bellonija, a riječ znači ures i slavu, na što aludira pisac., e Sv. Bazilida i devet drugova pod Decijem na Kreti odrubljene glave navodi zajedno s Grcima Rimski martirologij 23. prosinca., f Andrija Kretski u pohvalnom govoru o sv. Titu naziva i slavnu desetinu mučenika, τήν ἀκοδειμον τῶν Μαρτύρων δελεδά., g Oko godine Kr 793. za vladavine Konstantina, sina Leonova i Irenina., h Oko godine 803. za vladavine Nicefora., i Potaknut molbama carice Irene ponovno nakon ubojstva sina cara i patrijarha sv. Tarazija, sv. Teodor je preuzeo upravu nad studitima, kako prenosi Mihael u njegovu Životu kod Baronija pod godinom 798. br. 1. Možda je iz svoga prijašnjega samostana on napisao pismo Ireni nakon građanskih nameta u Bizantu koje je ona oprostila, prema Teofanu u mjesecu ožujku, u devetoj indikciji, godine 801., pod kojom godinom Baronije pod br. 22. navodi to pismo. Vladala je pak Irena do 31. listopada sljedeće godine 802., u koje vrijeme da je u međuvremenu preuzeo predstojništvo nad studitima, nagovještavaju i ova Djela.
Sv. Teodor postaje opat studita.
Redovnički život sv. Nikole, svećeništvo.
A kada je već od golobradog mladića odrastao u muža i iz nesavršene dobi postigao savršenu, osjetilo tijela koje vojuje žureći da uništi ono koje vojuje protiv zakona Duha, ondje je ošišan obukao haljinu spasenjaa, dok ga je svojim rukama resio redovničkim ruhom sveti otac naš i ispovjedalac Teodor Anđeoski. Uistinu je bilo dolično da se, budući da su obojica trebala učiniti mnoga djela za revno i živo podražavanje neokaljanoga Krista, Boga našega, ovaj divni borac preporodi poput nekoga drugoga Timoteja Pavlovim djelovanjem: kako bi tako po njima, kao što je bilo po onima prije spomenutima, trčalo evanđelje naše. Jer sav se ovaj blaženik predajući njegovoj volji pokazivao kao čovjek koji, koliko je do njega samoga bilo, nema svoje volje, udaljen i najdalje od vlastite volje. I ne samo prema njemu, nego i prema drugima redom, malima jednako kao i velikima, sjajno je očitovao tu istu poslušnost blagim duhom i sabranim držanjem, poput nekoga nepomičnoga kipa za sve, učvršćen božanskim strahom i nepokrenut na sve ono što se čini ohološću i ljubomorom, te bjesnilom, srdžbom i mržnjom: tako da je subraću redovnike ispunjavao čuđenjem, jer im je sam svojim očitima djelima pružao veliku sliku nutarnjega čovjeka.
8 Ljubav naime pobožnosti ne dopušta nikakvo zasićenje čežnje, da se zarobljeni duh ne bi okrenuo od nje, nego dodajući oganj ognju i čežnju čežnji, rasplamsava onoga koji ljubi i čini ga sposobnim za svaku nesavladivu stvar. Tko je naime više od njega prigrlio krepost, posjedujući bogatstvo poniznosti u uzvišenom duhu, a ponizan duh u uzvišenoj poniznosti? Tko je tako dobro ustrojio osjetila, čineći da iz osjetilnoga filozofski promišljaju ono što nadilazi osjetila? Tko je, najbolje povezujući razboritost s jakosti kao prijateljske sile, sebi načinio trk na lidijskim kolima, da se poslužim riječima Pjesnika? Sasvim kao mudar upravitelj ili pak vjeran sluga, podijelio je na pravednoj vagunu ono što je bilo korisno i jednomu i drugomu, i tijelu i duhu. Nadalje, kakvoću uzdržljivosti, ustrajnost u bdjenjima, najuzvišeniji način molitve, prosvjetljenje suza, tko je makar jednu od mnogih izmjenjivao kao što je on sam izmjenjivao sve? I uzdržljivost je uistinu pribavila trezvenost uma, bdjenja motrenje, molitve skrušenost, a suze posvećenje čistoće. Stoga je, po Salomonu, smijeh smatrao zabludom, a ostali tjelesni užitak nazvao je tugom, ne naslađujući se ničim od onoga što se u ovome vijeku čini slatkim. Jer opasujući kao zaprekama, strahom Božjim i oslobođenošću od strasti, trostruku dušu valjano, nije dopustio da požude spojene s pomutnjom opljačkaju bogatstva duha grabežom osjetila. Zato je ostao nepokolebljiv, prianjajući odsada uz ono što je uistinu poželjno. I, da kažem jednom riječju, nema baš ničega od svega, kako reče neki mudrac, u čemu on nije nadmašio sve.
9 Stoga je bilo prilično da onaj koji je bio takav i koji je u naravi činio ono što je iznad naravi, te koji se u naše vrijeme nazivao savršenim čovjekom, bude uzdignut na savršeniji stupanj i da, primivši nagradu za trud, onaj veliki vrhunac kreposti,b svećeništvo, bude postavljen na svijećnjak. Uistinu je uzdignut prema mjeri zasluge, ne, kao neki, trčeći sam od sebe ili kupujući darom, nego jedino po nalogu Oca i potaknut zajedničkom molbom braće. Jer mu je za takvo uvjeravanje bila dovoljna briga za mnoge i to da se prihvati onoga što je veće od njegovih snaga. Ta ljubitelj poslušnosti nikada se ne boji pogibelji, predan u svemu po vlastitoj prosudbi onomu koji predsjeda. Tko pak može izložiti kakve je sve borbe podnio od početka svećeništva? Veliki ih je Pavao nekoć opisao kad je riječju naslikao i označio velikoga Velikog svećenika koji je proniknuo nebesa, a njega je on svakako, koliko je dopušteno ljudskoj krhkosti, izrazio svojim nasljedovanjem. I nije to čudno: jer je bio postao bog po posvojenju i sin po milosti Svevišnjega.
10 Nadalje, vrhuncu ćudorednoga ponašanja i revnoga života nije mu nedostajalo ni zajedništvo u poslovima s braćom: nego je radio rukama i, najbolje kao bilo tko drugi, lijepo oblikovanim pismom prepisivao knjige, obdaren, mislim, nipošto manjom brzinom ruku nego što je onaj Asael imao brzinom nogu. Dokaz su tome kako prepisane knjige, tako i ostala njegova djela.
11 Napokon, dok je tako dobro živio bogat milostima Duha, dođe k njemu Tit, njegov rođeni brat po tijelu, čovjek lutalica,c javljajući da je domovina zauzeta i da su u njoj zadržani roditelji, te uz mnoge suze pripovijedajući žalosnu povjest punu tuge o pokolju koji su nad ljudima stvorenima na sliku Božju počinile divlje svinje, to jest bezbožni Izmaelci. Stoga je tada napokon došlo do ispunjenja onoga što je davno prije prorok Sefanija navijestio nad njom očima koje su unaprijed znale budućnost: Væ enim, inquit, qui habitatis funiculum maris,d advenæ Cretensium. Verbum Domini super vos, et perdam vos de habitatione. Et erite Creta pascua gregum, et ovile pecudum. Uistinu se zamahuje mačem u olujnim oblacima kušnji i na mnoge se načine napinje luk popravka za nas, i za one kojima se obraćenje od grijeha odgađa. Ako pak, ne postavši od toga nimalo bolji, ispadnemo gori, tada naposljetku ono što je milostivo poslano prouzrokuje nam tešku smrt umjesto dobročinstva: jer kalež Gospodnji pun je čistoga vina i nije pomiješan. Uostalom, ovaj veliki muž, primivši brata i poštenim mu savjetom preporučivši da se ošiša za redovnika, naveo ga je da krene istim putom kao i on, te je i samim ponašanjem pokazao da mu je brat.
12 Imao je uistinu zajednički otac naš i sluga Božji Nikola sam svoj život kao nekakvu nijemu opomenu, imao je i brata kao neku točnu sliku svojih kreposti, štoviše, svi su naposljetku kao neko drugo središnje sunce, koje sjaji zrakama kreposti, imali onaj dar dan od Boga, dušama koristan i vrstan sudrug za stolom, Velikoga Teodora: i bila je to uistinu škola kreposti, neki novi raj koji cvjeta raznovrsnim cvijećem. Jer njima su se pridruživalif i Josip, brat našega premudroga Oca, koji je poslije postao znameniti nadbiskup solunski, štoviše,g i Timotej,h i Atanazije, i i Naukratije, te mnogi drugi koje radi kratkoće izostavljam, živjeli su u onome zemaljskom nebu. Jer one koje sjedinjuju običaji i mjesto okuplja na jedno, a one koje običaji razdvajaju i svako mjesto razdvaja. Jer se mjesto hvali u običajima, a zauzvrat i običaji zavoljenu u mjestu imaju pohvalu. Jer nerijetko i to da čovjek bude lišen uobičajenoga mjesta i da bude odvojen od sudrugova u stupu pruža veliku slobodu za vršenje kreposti.
a Prije nego što je sv. Teodor bio bačen u progonstvo, što se dogodilo nakon lažne sinode u Carigradu u mjesecu siječnju, u 2. indikciji, godine 809. održane protiv njega, sv. je Nikola tada imao 16 godina.
b Za vladavine Mihajla Kuropalata, nadimkom Rangabe, koji je vladao od listopada godine 811. do srpnja godine 813.
c Ovdje treba prepoznati neku προληψε σι, a ne σχάλμα. Kreta je zauzeta za Mihajla Mucavca, a ne za Mihajla Kuropalata, kako je prije rečeno.
d Ovdje se ita čita prema Sedamdesetorici. Vulgata čita: Gens perditorum.
e Vulgata čita: Et erit funiculus maris, requies pastorum.
f Sv. Josip se slavi 15. srpnja. Različita pisma sv. Teodora njemu nalaze se kod Baronija, kao godine Kristove 809. br. 47, godine 813. br. 11, godine 816. br. 43, od kojih posljednje ovako zaključuje: Pozdravljam one koji služe tvojemu Prečasnomu, a onaj koji je sa mnom, to jest Nikola, časti te kao ponizni sluga.
g Neki Timotej slavi se 1. veljače, koji je usnuo u miru, ali je li to bio ovaj, ne znamo.
h Ovomu Atanaziju postoji pismo sv. Teodora kod Baronija pod godinom Kristovom 809. br. 30, i spominje ga u pismu Naukratiju iste godine 809. br. 44 te ga naziva svetim, koji je, kao što također primjećuje Baronije, prije viđen da je posrnuo nogama. i Naukratiju je sv. Teodor napisao vrlo mnoga pisma, od kojih je neke smjestio Baronije pod godine Kristove
Progonstvo za ikonoklasta Leona Armenca. Izgnanstvo sv. Nikole.
12 Uistinu, dok je ovdje tako lijepo vinograd Gospodina nad Vojskama bujao mladicama i bio otežao od ploda, te pod svojom sjenom prekrivao brda svjetovne naklonosti, to jest izopačenost i uzvišenost pokreta uma, i kao nekim izdancima slao različite i raznovrsne urese kreposti na krajeve svijeta, a Kristova Crkva već bila uzdignuta u svakom uresu, stupnju i redu te sigurna u vjeri u vedrini ispravnih nauka: iznenada se, kao neki oblak iz a istočnih krajeva neočekivano i nenadano podigavši, mračnom noću ispunilo sve: naime neki Leon, podrijetlom iz armenskoga roda, muž uistinu poguban i najgori, koji je samo imenom, a ne samom stvari, držao otajstvo pobožnosti, kojega su mnogi jasno prepoznavali kao svježe poučena Sotonu, i bio je i nazivao se tako, dok je Mihajlo tada pobožno upravljao žezlom Rimskoga Carstva i dok su većb Huni pustošili krajeve kodc Libe. Njega, jadnika, najprije imenuje vojskovođom i, okružena mnogima, šalje u pomoć Carstvu protiv spomenutoga naroda. Taj je pak, unoseći zloćudnu volju kao što mu je bilo i ime, i u duši skrivajući namjeru koja se krila iznutra, te držeći krivovjerje ocad Konstantina Kopronima, koji je i sam bioe Leon, i njegova sinaf Leončića, jadni čovjek, ustao protiv dobrostivoga Boga, Kralja svega, i njegova kraljevstva. Uistinu, kada je taj bezumni čovjek velikim darivanjem darova obmanuo čete koje su služile pod njim, došavši uh krajeve Trakije izvan grada, bezbožni je zločinac protiv pobožnih kršćana i proglašen carem, te je, već javno na glasu kao ikonoklast, ušao u carski dvor.
14 A kada je k kratko vrijeme šutio, i to lukavo, da bi sebi sigurno učvrstio vlast, ubrzo je otvorio usta protiv neba, bljujući bogohulstvo protiv Krista, Boga svega, niječući da treba podizati svete likove slika, kao da su one l kipovi idola. O bezumlja! Jer nije shvatio da kipovi sramote, kojih uzori očito imaju suprotan smisao, također očito imaju sličnosti izvedene od njih. Jer ono što je međusobno suprotno, sasvim uzajamno donosi i suprotno zajedništvo. Naime, suprotan odnos jednoga prema drugomu, to jest idola i slike, kao Krista i Belijala, očit je iz obojega. Jer idol se kao da je nešto pretvara i samu sličnost uzora, dok se slika kao slična po tome s pravom naziva drukčije od njega. Ali ništa takvo nije htio shvatiti jadni čovjek koji nosi ime po zvijeri, nego je, bjesneći na način Kuribanta, da tako kažem, i mahnitajući u srdžbi protiv Krista i njegova najneokaljanijega lika, kada je našao neke ljude u duši uistinu pokvarene koji su u svemu podupirali njegove zle naume, pomislio da će po njima otajstvo kršćanske pobožnosti učiniti bajkom. Ipak to nije uspio ostvariti, te je, premda je silno udarao poput strijele, još silnije udarivši u borce Crkve bio odbijen.
13 Kada je naime u nekoj svetoj dvorani dvora okupio mnoštvo svećenika i otaca naših, dok ga je sa svih strana okruživala straža, sjedeći sam u sredini, drskoga i bučnoga raspoloženja, govorio je kao na skupštini protiv velikoga m Prvosvećenika i njegovih drugova što su u zabludi pristali na ponovnu uspostavu štovanih slika. A zatim, vidjevši kako oni mačem Duha na različite načine presijecaju posred njegova brbljanja ispraznosti (iako se ničijoj odvažnosti nije čudio kao odvažnosti junaka i velikoga oca našega Teodora), potaknut time u bjesnilo, jadnik je, kipući od velike srdžbe, sve do jednoga izgnao iz dvora i odmah svakomu odredio mjesto progonstva.
16 Stoga biva prognan n Prvosvećenik kojemu je ime od pobjede, ali se progone i svi koji su štovali Kristovu sliku u nekom odnosu prema uzoru. Prije svih se pak progoni, da izostavim većinu toga, ono zajedničko i presjajno ime, to jest radost dana darom Božjim, zajedno s učenikom i neumornim braniteljem vjere te ispovjedaocem ocem Nikolom. Jedva je naime on, pružajući ruku iz samilosti govoru koji je tu i tamo lutao zbog slabosti, pridružio sebi njega, iako ovaj, ne obuhvaćajući neki poseban predmet, u tkanju ove povijesti radije iznosi borbe zajedničke obama Učiteljima. Ali neka nas nitko u tom dijelu ne kori. Jer nismo nastojali njegova djela ukrasiti umjetno sastavljenim uvjeravanjima, nego radije istinom, i to njom jedinom. A veća će mu pohvala odsada pripasti od očinske strane, samo da ne bi površan govor, iz neznanja umanjujući prokušanu pohvalu djela, učinio da ona bude odbačena. Jer osim kazne progonstva i toga što je neumorni borac odatle podnosio neumoljiv rat od bezbožnika, služeći Ocu neprestano je prianjao uz njega, podnoseći oskudicu onoga što je potrebno tijelu s najvećom postojanošću i pokazujući se njemu u svemu dobrim savjetnikom te uslužnim pomagačem i pomoćnikom. Ali neka bude zadaća preznamenitoga oca Teodora da to podrobno izloži, jer je njemu na različite načine ispleo vijenac jakosti kroz o pisma. A mi u međuvremenu nastavimo s onim što spada na našu svrhu.
17 Budući da je dakle u neobuzdanoj srdžbi i protiv neosuđenih i blaženih muževa već unaprijed osuđeni car izrekao osudu, te su prognanici u nekoj tvrđavi p blizu Apolonijatskoga jezera, zvanoj Metopa, proveli cijelu godinu zadržani u tamnici, a glas o njima se posvuda širio dok su učenici i mnogi drugi potajno k njima ulazili, te su se gotovo svi, povrativši hrabrost, bodrili na obnovu pravovjerne borbe za vjeru, saznavši to na ne znam kakav način, odmah šalje novi Amalečanin i car nedostojan purpura te ih prebacuje u drugu tvrđavu u Istočnoj temi, imenom q Bonita, naređujući da nikoga nikako ne vide i da ni s kim ne razgovaraju o vjeri.
a Dok su Agareni pustošili Istok, vojskovođa Istočnjaka Leon Armenac je u zametnutoj bitki oborio oko dvije tisuće, zadobivši mnoge konje i plijen. Tako Zonara.
b Huni ili Avari, poznati po ratovima vođenima s Karlom Velikim, tada su nastanjivali Panoniju, koju Eginhard u njegovu Životu od 28. siječnja, pogl. 4, prenosi da je bila učinjena toliko pustom u mnogim bitkama da se nije pojavljivao ni trag ljudskoga prebivališta oko kraljevskoga dvora Kaganova. Stoga se zaključuje da su se tada mnogi Huni preselili u susjednu Bugarsku i s Bugarima opustošili Trakiju, jer drugi spominju samo Bugare. Nićifor u Breviarium historicum obećava da će iznijeti početke Huna i Bugara, a zatim, šuteći o Hunima, smatra ih istima kao i Bugare.
c Predgrađa i vrata carigradskoga grada: jer se dio Trakije nasuprot carigradskomu gradu naziva Liba: naime dio Trakije.
d Kopronim je I. ikonoklazam vladao od godine 741. do godine 775.
e Kopronim je bio sin Leona Izaurijskoga, predvodnika ikonoklasta; Izaurijski je prigrabio vlast godine 717.
f Ovaj Leon umro je nakon petogodišnje vladavine godine 780. Njegova žena bila je Irena, koja je sa sinom Konstantinom, a zatim nakon što je on ubijen, vladala sama.
g Leon, vojskovođa četa Istoka, potaknut žudnjom za vlašću, potkupivši legije kojima je zapovijedao i zajedno s njima napustivši bojni red bez ikakva razloga, dao se u bijeg, što je preostala vojska, pod carem Mihajlom gotovo pobijeđena od Bugara, ugledavši klonula duhom, tako da joj je hrabrost klonula, a Bugari, za koje se već očekivalo da će okrenuti leđa, povrativši hrabrost, uz poklik navalili na Rimljane i tako povratili pobjedu koju su bili izgubili. Tako Kuropalat i Kedren.
h Ondje je postavljen da spriječi upade Bugara, po svjedočanstvu Kuropalata, kod kojega i kod drugih čitamo ostalo što je s time u skladu. i Srpanjske ide, 1. dan u tjednu, u 6. indikciji, kod Teofana ili njegova Nastavljača. One padaju u godinu 813. sa nedjeljnim slovom B. Sljedećega je dana okrunjen od sv. Nićifora patrijarha. k U preostalim mjesecima te godine. l Tako je Lažna sinoda u Carigradu za Konstantina Kopronima (kako se čita u Vita S. Stephani Junioris izdanom s djelima Damašcenovim, a koju treba rasvijetliti 28. studenoga) svete slike nazvala idolima, koju je optužbu Leonu Armencu u ovdje spomenutom razgovoru iznio sv. Teodor, kako u njegovu Životu izvješćuje Mihajlo kod Baronija pod godinom 814. br. 18, gdje se jasnije iznosi razlika između idola i slike: Idol je, kaže, ono što predstavlja obličje demona ili kojega drugoga od onoga što su pogani sramotno štovali kao bogove. A slika nekoga sveca ili svetaca prikazuje lik Gospodnji. m Ovdje je sv. Nićifor, kojega ćemo Acta dati 13. ožujka. Uzalud je prije car pokušavao nasamo.
Muke i udarci naneseni sv. Nikoli.
Ali da se ne bi činilo da nas odvlači izvan svrhe i da govor razvlačimo više nego što treba, hajde da, dok nas udaraju mnogi valovi sa krme, iznesemo silinu strašne oluje. Jer dok je veliki Teodor pismima natrag na put pobožnosti privlačio ne samo one u blizini, nego i one udaljene velikim razmakom mjesta koji su bili pristali da ih se odvede u bezbožno krivovjerje, kada je jedno od tih pisama, nekim neizvjesnim slučajem i neočekivano, dospjelo u ruke čovjeka divlje i lavlje ćudi, koje je on bio napisao ispovjedaocima Kristovim opisujući štovanje svetih slika u odnosu na uzor od početka i razobličujući ludost toga nauka punu svađe i novotarije, raspaljen bjesnilom i, prema značenju svoga imena, ričući poput lava, zločinac što je brže mogao šalje slugu da nanese udarce. Došavši on, bučeći i prijeteći, izvodi svete iz straže te, nepravedno i nepravedniji od nepravednoga i zločinačkoga cara, potaknut suludim bjesnilom, udara velikoga Nikolu a sa sto udaraca volovskim žilama pred očima Teodorovima. A njega ponovno šiba s isto toliko udaraca, pa zatim blažene muževe, gotovo bez glasa u jednakoj borbi, stavlja u stražu i, zapriječivši vrata i zapovjedivši da ih se usmrti glađu, ostavlja. sa sv. Teodorom strašnim udarcima, a
19 Tko pak može, pripovijedajući o tolikim onim borbama i nasilju koje je zbog toga naneseno svetima, dostatno to dosegnuti? Tko bi opisao zasjede koje su pretrpjeli od stražara, divlje bjesnilo i nuždu oskudice? Jer bezbožnim ljudima nije bila za samilost poštovanja vrijedna starost, kao što se ni trezvenost duha u mladosti nije cijenila: nego, lajući jadnici dan i noć iz mržnje prema njima poput pasa, ti prokleti ljudi lišavali su ih i nužne hrane, svaki drugi ili četvrti dan, a ponekad i kroz cijeli tjedan, jedva bacajućib kakav komadić maloga kruha, štoviše, i samu su im vodu zločinački ljudi uskraćivali. I uistinu je veće nego što se riječju može izraziti ono neizmjerno naneseno nasilje. Zar su dakle zbog toga uznemiravanja izgubili borbenu postojanost u dogmama? Jesu li se pokazali nedoraslima borbama da bi išta umanjili od slobode govora? Nipošto. Vidi naime odavde veću jakost i snažniji odjek propovijedanja.c
20 Jer kadac još njihova tijela nisu imala dobro zacijeljene ožiljke od prijašnjih udaraca, evo ti drugoga zlog glasnika bezbožnoga cara, još bezbožnijega, koji je disao pokoljem i bio potaknut nekim oštrim bjesnilom, te je, unoseći sa sobom knjigu i otvorivši tamnička vrata, uz neskladnu viku odatle izveo božanske muževe i, pokazujući pismo koje je držao u rukama, a koje su oni bili napisali protiv cara, prisiljavao ih da kažu kada, kako i komu su ga poslali. Vidi dakle drugu bitku i borbu hrabrih boraca. Jer čim su priznali da su ga oni sastavili i poslali, i zbog čega je to učinjeno, pretvorivši se u bjesnilo, prokleti čovjek zapovijeda da se ponajprije smjesta svuče onaj čvrsti dijamant Crkve,d velikoga Nikolu. Dok su pak ljudi držali podignutoga za obje ruke, drugi su ga strašno udarali volovskim žilama. Dalje je na zemlju tekla krv mučenikova, a vidjevši ga jadnik da već podosta dugo prima udarce bez glasa, razdražen u duši, bijednik zapovijeda da se tako gol i krvlju okaljan ostavi na otvorenom da ugine od hladnoće. Bilo je naime tada zimsko vrijeme, to jest treći dan ovoga mjeseca veljače, kada se to dogodilo svetima. Ubrzo pak tako bjesneći prilazi stupu Crkve Teodoru i, ponovno ga udarajući mnogim udarcima, vraća se naizmjenice velikomu Nikoli te, bacajući mnoge strijele govora poput zimskih olujnih oblaka, pjevao je pjesme i pokušavao ga odvratiti od pobožnosti prema Ocu. A on, pazeći na njega i podupirući ga, izazivao je na sebe najgorskoga čovjeka koji mu je branio dužnost.
21 Uistinu, on kao guja, noseći na usnama pohranjen svježi otrov srdžbe, zapovijeda da se i njegove nadlaktice i podlaktice ponovno bičuju bičevima koje zovue reke, ali je i vežući užad s obje ruke, kao krvožderni pas, i zatežući ih kroz više sati, mučio svetoga muža. Zatim je pak, ublažavajući i prijetnje milovanjima, najopakiji pokušavao uvjeriti da zaniječe i vjeru. A kad je vidio da se sav njegov trud rasplinjuje u pjenu, kao kad se morski valovi razbijaju o hrid, potpuno klonuvši duhom, jadni tiranin je, zatvorivši njega zajedno s Ocem unutar tamnice i zapriječivši vrata, napokon i sam posramljen otišao.
22 Uistinu se moglo vidjeti od onoga mučenja udarcima ruke mučenika Nikole ispružene nimalo drukčije nego baklje. Jer zbog oguljenja kože od udaraca i istegnutih žila od napinjanja užadi, te oslabljene i onemogućene tolikom silom da se iznutra prirodno pokreću, ležao je kao neki težak teret koji je teško nositi, jadan prizor onima koji su gledali, ukočenih ruku na način križa, učinjen svima očitim. Sasvim bi pak ostao u takvu stanju tijela da naposljetku stražari, malo ublaživši surovost duha, kada su zapazili nasilje koje nadilazi snagu naravi, nisu ocu Teodoru, koji je to više puta tražio zbog oskudice, uz mlaku vodu pružili i masti. On je, pridruživši molitve, nježno milujući spužvom i svakodnevno mažući rane, za nekoliko dana raspršio onu neizlječivu bol ruku i obdario učenika potpunim zdravljem. Ali i sam je unatoč tomu veliki Nikola tu istu dužnost pobožnoga liječenjaf iskazivao Ocu, vješto odrezujući mrtvo meso uslijed sile mučenja koje je poput ubrusa visjelo s tijela i u svemu se brinući za Oca. A kakve i kolike su oskudice podnijeli kroz čitavo to trogodišnje razdoblje, zadržani u onom uskom i mračnom kutu tamnice, nije ni lako izreći. Jer tko bi, molim vas, makar malo potpunije opisao onu oteklinu tijela koja je od mučenja, uistinu teška i gotovo neizlječiva, zadesila svete? Jer nisu se borili samo protiv jednoga nepravednoga cara i bezbožnih upravitelja, nego su i sami činili nasilje zakonu naravi, boreći se protiv gladi i žeđi, hladnoće i golotinje.
23 I uistinu, kada je proteklog ne malo vremena, okrutni car ponovno ih s toga mjesta prebacuje u metropolu Smirnu: njih su dočekalih tamnica i i udarci, i obojica su obim nogama bili vezani za k drvo. A kada su l ponovno proveli dvadeset mjeseci u toj tamnici, nadjačavši tjelesne patnje, pokazali su da je njihova krepost nesavladiva, kako kad je kuša oganj mučenja, tako i da se usuđuje i protiv smrti A da se usuđuje protiv smrti, sam onaj koji pravedno napinje luk srdžbe i uklanja protivnike, prema proročkoj izreci: Qui non reliquit virgam peccatorum illudere hæreditati justorum, sjetivši se uzdisaja okovanih i zvijeri imenom Lav koja proždire Jakova.
Udarci naneseni Nikoli, ponuđena hrana.
ponovljeni udarci.
B a Mihajlo pod godinom 816. br. 7. Anastazije, poslan od cara, okrutno bičuje svetoga muža, zadajući mu stotinu udaraca bičem i ostavljajući ga da leži na tlu polumrtva. Zatim je zatvorio u mračnu i strašnu tamnicu i zajedno s njim njegova učenika Nikolu, koji je bio stalni pratilac Učitelju i nikada nije odstupao od njegova boka, naređujući stražarima da obojicu muče glađu i drugim nevoljama, kako bi, ako mu je još što života preostalo, to ubrzo bilo iscrpljeno.b Ovdje je sv. Nikoli obično ostavljao komadić kruha Teodor, primajući sam svetu euharistiju. Imao je, napominje Mihajlo br. 12, sa sobom neke čestice životvornoga tijela i vršio je božanska otajstva, kad god je bila prilika za slavljenje, kušajući samo tu hranu, a nijednu drugu itd. Zatim su obojica pomognuti od Djevice Eufrozine, kojoj je poslije ovo napisao Teodor kod Baronija na istom mjestu br. 16. U tamnici smo bili zatvoreni ja i brat Nikola, dok stražari postavljeni pred otvorom straže, po carskom proglasu, nikomu nisu dopuštali da se približi i dodirne. Tada si ti, oslonjena na pouzdanje u Boga, slala, na neki način dojila, hranila, davala piti, tješila, hrabrila, bacajući se sama u otvorenu pogibelj smrti, pridobivajući stražare darovima. Pozdravlja te brat Nikola i ja, tvoj gospodin i rođak.c Mihajlo umeće čitavo trogodište, a Baronije sljedeće smješta pod godinu 819. br. 13.d Mihajlo na istom mjestu br. 14 zapovijeda da se najprije Nikola, njegov učenik, kao pisar pisma, pred očima Učitelja ispruži gol i išiba. A zatim svlačeći onoga sveca zadaje mu stotinu udaraca bičem, gotovo razdirući sve udove i razarajući veze i spojeve samih kostiju, koje su mu jedine preostale. Odatle ponovno prelazi na Nikolu, misleći da je zbog udaraca postao mekši, i najtežim riječima ga potiče na odricanje od svetih slika i Učitelja. Teodor u pismu napisanom raspršenim bratstvima br. 18. Udarcima smo bili pogođeni obojica za ime Gospodnje. Jer se i brat Nikola prelijepo i najvjernije borio. Vidjeli smo krv kako iz našega mesa teče na zemlju, ugledali smo modrice, gnoj itd.e Isti Mihajlo: A kada je osjetio da je on jači nego što je bio prije, spletenim remenjem i svježe odsječenim šibljem razdirao je ruke i noge te ostalo tijelo. Ranjavajući ga ponovljenim udarcima, tako mučenoga ostavio je pod vedrim nebom, da ga muči dvostruko mučenje hladnoće i boli od udaraca, jer je tada bio mjesec veljača. O rekam možeš saznati kod Combefisa.f Isti br. 13. Zaboravljajući pred očima na samoga sebe, Nikola se sav okreće skrbi za onoga Teodora te, zatraživši malo ječmene kaše, počeo je vlažiti Očev suhi jezik i, ulivši mu u usta malo pića, donekle ga je okrijepio i kao mrtva vratio u život. A kada je osjetio da mu se vratila životna snaga, okrenuo se liječenju već uvenulih udova, jer je većina mesa, posve pokvarena i zahvaćena smrdljivom truleži i gnojem, bila istrunula, i moglo se vidjeti kako drugi dijelovi vise jedni od drugih, svi već učinjeni neuporabljivima i osakaćenima: zbog čega ih nožićem odsijeca i odvaja od zdravijih, ne bi li možda na taj način ostalo moglo srasti i navući ožiljak.g Isti br. 16 iznosi razdoblje od 90 dana koji su protekli od 3. veljače do 4. svibnja.h Isti br. 21 naziva tamnicom mračnom pod zemljom. i Isti ovo ovako prenosi: Ponovno je Anastazije, tako žestok i žedan krvi mučenikove, nanio svecu udarce žešće od prijašnjih i radosno se vraća caru, nakon što je već treći put išibao Teodora, tako da je ovaj na mahove podnio po stotinu udaraca, dok se njegov učenik Nikola borio pod jednakom kaznom. Teodor u pismu napisanom monasima u Smirni br. 24 kaže: Nemojte se mučiti zbog nas grešnika, premda ste čuli da smo opet bili šibani bičevima. Podnijeli smo to vašim molitvama sa zahvaljivanjem radosno, premda nakratko uz gorčinu. Mnogo vas pozdravlja brat vaš Nikola. k Isti dodaje da su bili svezani i u drvenim kladama. l Od 4. svibnja 819. do 25. prosinca godine 820, ubrajajući oba mjeseca. Mihajlo pod godinom 820. br. 8 računa godinu i pol dana, zanemarujući oba nepotpuna mjeseca.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.