Novigentum, ili Novientum, bilo je imanje u pariškom kraju, koje je (kako se kaže u Vita S. Remigii, sv. 2. Scriptorum Francicor. kod Chesneusa) sa svime što mu pripada, matičnoj crkvi grada Pariza, gdje je bio zaređen za prezbitera, darovao sv. Klodoald, sin kralja Klodomira, unuk Klodovika I. Na tom je imanju, pun kreposti, preminuo Gospodinu, a tijelom je u miru pokopan u crkvi koju je sam sagradio. To mjesto sada nosi ime sv. Klodoalda, pučki S. Clou, kako pišu Papirius Massonus u Descript. Franciæ per flumina, str. 232, Jacobus Breullius u Antiquit. Paris; knj. 4, te Andreas Chesnæus u Antiquitat. Præfecturæ Paris; pogl. 4. Sv. Klodoald se štuje 7. rujna.
2 U istoj crkvi sv. Klodoalda postoji i spomen sv. Probatija prezbitera, čiji se rođendan za nebo navodno slavi 1. lipnja. Našašće relikvija slavi se dan 4. veljače; premda se ni na jedan od tih dana njegovo ime ne nalazi ni u jednom martirologiju koji smo barem mi vidjeli. Životopis, ili radije nejasan i ne odveć važan pohvalni govor, s poviješću našašća, prepisan iz starog kodeksa (kako držimo) istoga mjesta, pronašli smo u Rosweydeovim bilješkama i ovdje ga donosimo. Živio je prije nego što su Normani opsjeli Pariz, što se dogodilo godine 786; no koliko vremena prije toga, možda u doba samoga Klodoalda, nije poznato. korak, neprestanim je noćnim bdjenjima zaslužio da se, postupno i bez spoticanja uspinjući čestitim djelima, postupno nađe dostojnim i crkvenoga reda. I s pravom: jer je sebe cijeloga u svemu posvetio kao sjedište i hram Božji; jer je malo mario za ono što je od ovoga svijeta, a cijeloga se predao nebeskom razmatranju. Napokon je stoga, kao vrstan Kristov vojnik, čudesno pogazivši svaku svjetovnu raskoš, postavljen čuvarom svetoga posuđa, te je, odjeven u svećeničku dugu haljinu, otajstveno urešen talarnom tunikom, predan čistim djelima sve do svršetka, neprestano se boreći u muževnom borilištu, slikovito ukrotio sve svoje udove stežući ih lanenom potkošuljom protiv tjelesnih naslada.
2 Doista, trajnom pobožnošću predan božanskom bogoslužju, pravedan Božji muž i bez prigovora, ukorijenjen u božanskim odredbama, odredbe Staroga zavjeta, koje su neki prosuđivali prema slovu, promatrajući u otajstvenom smislu iz pet ječmenih kruhova Petoknjižja protumačenih božanskim nadahnućem, uz razborito povrh njih položene dvije ribe, prinio je u prikladan čas samoga sebe kao neokaljanu žrtvu zajedno s mnogima pred kojima je hvalevrijedno živio. Što god su naime bilo koji drugi iz Pisama slijedili doslovno, prepoznaje se da je on, iz ljubavi prema Bogu, slijedio iz dubine duše. Razmatrajući naime da slovo ubija, a Duh oživljuje, sve što je u objema zapovijedima Pisma mogao zahvatiti tjelesnim uhom ili okom, htio je ispitati raspravljajući alegorijski prema otajstvenom smislu. Krv zasigurno nije htio jesti; jer je ispovijedao da se svako dobro koje je mogao imati nije dogodilo od njega samoga, kao da je njegovo vlastito, nego po daru Božjem. Niti je pak dopustio da se tegleće životinje različite naravi miješaju zajedno; on koji, dok je bio oživljen životnim duhom, nije htio da se ijedan vjernik nevjerno druži s poganinom. Njivu nije zasijao različitim sjemenom; jer među riječi Božje nije htio umetnuti opaki nauk na njivi zajednice izabranih. Povrh toga klonio se odijevanja u haljinu tkanu od dvoga: jer nije bio dvoličan u srcu, da bi se izvana činio priprostim, a iznutra bio ohol i poguban.
OD NEPOZNATOG AUTORA, iz staroga rukopisnog kodeksa.
Ređenje sv. Probatija, kreposti, smrt.
Blaženi Probatije, vrstan Gospodnji ispovjedalac, najdostojniji svakoga štovanja, dobivši u zdencu svetoga krštenja nekim božanskim predznakom takvo ime, prokušano ispitujući svoje čine nađen je prokušanim pred licem Svevišnjega: on koji je, pretečen božanskom milošću, od samih pelena započeo svetost
A počeo. Čak su mu i plodovi koji klijaju na bilo koji način bili nedolični: čime se daje razumjeti da djela novaka, premda su dobra, ne treba predavati kao uzor; da se zbog toga ne bi uzoholili prije nego što se učvrste te upali u đavolsku zamku. Bio je vrijedan poštovanja u pravilu, to jest u prosudbi Svetoga pisma, i znao je pravednom vagom vagati tuđe grijehe kao svoje. Nije otkrio glave svoje; jer Božju pomoć, koja je kao i pomoć svima, nipošto nije otrgnuo od sebe. Nije razderao svojih haljina: nije naime lutao po različitim porocima. Nije izašao iz Svetišta; jer se nikada nije trudio odstupiti od dobrih i svetih ljudi. Djevicu je uzeo za ženu, naime svetu i neokaljanu dušu. Nije bio slijep, to jest neuk: jer je sebi i drugima neprestano pokazivao svjetlo istine. Nije bio hrom; jer ljubeći Boga nije mrzio bližnjega, a primajući Stari zavjet, u sebi je pokazao i Novi. Niti malena ni velika nosa; imao je napokon unutarnje rasuđivanje, i u malome i u velikome. Niti slomljene noge; jer je stekao cjelovit razum u dobrim djelima. Niti grbav; jer nije tako ljubio zemaljsko da bi bio bez nebeske ljubavi. Niti krmeljiv; jer nije težio za pohlepom. Niti je trpio od bjeloočnice, to jest od požude; niti je bio svladan trajnom pohotom, niti pritisnut porocima. Niti je bio zgnječenih mošnji; jer je propovijedanjem rađao druge.
3 Vojujući za Krista od samoga cvijeta mladosti, raskinuo je zamke svijeta i toliko se bio rasplamsao da bi se, da u ta vremena nije nedostajalo prigode za progonstvo, bez oklijevanja bio izložio pogibelji. Stegnuo je svoje udove uzdama neprocjenjive suzdržljivosti i ustrajnim molitvama, kao i neprestanim bdjenjima, radi obuzdavanja svjetovnih požuda i stjecanja dobrih napredaka. I tako se od samih dječjih povojnica, u crkvenim ustanovama, postavio uzorom drugima, da je veoma brojna mnoštva koja su k njemu hrlila radi vjere okrepljivao svetom pobožnošću i spasonosnom riječju, štoviše i poučavao najočitijim primjerima, miran dušom, vedar licem: a u svemu mu je pomagala milost Božanstva, koja se po nebrojenima onoga vremena usađivala u božansku predanost. Svima je upravljao govor poticanjem na životvorni nauk, znojeći se da revno zajedno sa sobom istrgne mnoge iz prljavštine svjetske tamnice.
4 A kako je stjecao obilne dobitke od molitava, trudio se probdjeti noći u svetim razmatranjima, čuvajući svoje srce svom budnošću i utvrđujući ga, da se ne bi otvorilo mjesto zajedničkom zasjedniku, koji ima tisuću oblika umijeća škodenja, zavidniku svake čestitosti i neprijatelju istine, koji usmjerava sve napore protiv Božjih vojnika i smišlja kako pokvariti umove svih: kako bi nenadano provalio u prebivalište Gospodnje, provalivši ga pokvario, pokvarivši ga rastrgao, a rastrgavši ga oborio na tlo. Tolika je u njemu vladala ljubav prema njegovu i sviju Stvoritelju da prema svojim moćima ni od koga nije bio nadmašen u božanskom natjecanju. Tražeći najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, dosljedno se prisjećao da oni koji traže Gospodina neće oskudijevati ni u kakvu dobru. Položivši svoju nadu u Boga, natapao je lice suzama, te često udarajući šakama u prsa izvlačio iz dubine srca mnoge i nebrojene uzdahe, uz neprestana bdjenja i postove.
5 Kada je dakle, ukrašen unakrsno cvjetovima tolike svetosti, muž svima vrijedan nasljedovanja cvao u punoj snazi i poput neke sunčane zrake obasjao svoje suplemenike sa svih strana, te miomirisom svoga truda, mirisom čestita života i obiljem dobrih djela nadaleko i naširoko ispunio sva susjedna mjesta: dovršivši dobar boj i svršivši trku, umaknuvši nevoljama sadašnjega vijeka, posve pogazivši prolazno, odloživši tjelesni teret, uredio se na poljanama nebeskim, sjedinjen s četom nebeskoga dvora među zvijezdama; da se odsada vječno raduje onomu čijoj se volji uvijek djelotvorno trudio podložiti i povjeriti. Od njega samoga biva pozvan ovim riječima: „Valjaš, slugo dobri i vjerni, nad mnogim ću te postaviti, uđi u radost Gospodara svoga.” Premda mu je zakon ljudskoga stanja nametnuo dug smrti, ipak sjaje živi znakovi grobnice. To će lako postati očito ako kršćanskoj četi našom pisaljkom bude predočen onaj koji je izabran i zadržan u nebeskom prebivalištu Gospodnjem. Jer dok se ponavljaju djela svetaca, vjernici niču rastući, stado vjernih takvim djelima prima porast i, kako mi se čini da vidim, vlastitim naporima teži k višnjemu. No budući da je u drevnije doba ono što je on češće čudesno činio, navalom poganskoga progonstva, bilo posve satrto zaboravom; smatrali smo vrijednim truda to povezati i perom predati, jer se danas potvrđuje svjedočanstvima mnogih: da toliki najhrabriji Gospodnji borac, u čijim su rukama, dok je živio na zemlji, goruće svjetiljke dobra truda, svjetlom djelatnog i motriteljskog života, ostavile svojim nasljednicima najočitiji uzor čestita djelovanja: stoga i njegovo djelovanje u dobru djelu, kako se čita, i motrenje Božanstva prima dvostruki pokoj života. Teško je naime da lošim ishodom završi ono što je započeto dobrim početkom i dugotrajno razrađeno marom svetoga razmatranja. U neprestanom je naime razmišljanju razuma u umu prevrtao ono što navodimo da je nekoć netko mudro ustvrdio: tko naime čeka vrijeme za dobar život, sličan je seljaku koji želi prijeći rijeku, a čeka dok sva ne oteče.
Našašće relikvija sv. Probatija. Čudesa.
No vraćajući pero na nakanu, prosudili smo prikladnim zapisati kako je i kojim znakovima zaslužnik Gospodnji Probatije postao poznat sadašnjem naraštaju: da jasno očituje kolika je briga svemogućega Boga za one koji mu služe. a Dok su dakle prijetili upadi sjevernih pogana, koji su dolazili iz prekomorskih krajeva, gotovo svim zapadnim dijelovima Galije, Kristova ispovjedaoca Probatija i svevišnjega svećenika upravitelj njegova mjesta zakopa u iskopanu zemlju nekoga vinograda: da se, bacanjem svetinje psima, Galija, ne daj Bože, ne bi lišila tolikoga zaštitnika.
7 Na tome se mjestu svetac Božji skrivao toliko dugo dok napokon Božje smilovanje, ugledavši nevolju kršćanskoga puka i uhom svoje blagosti čuvši uzdahe jedva podnošljivih jecaja, nije stalo na kraj tolikim i tako gotovo nečuvenim nesrećama. Čemu više riječi? Kada se molitvama svetaca u podneblje Galije vratilo svjetlo spokoja, svemoguća providnost nije htjela da pod zemljom i dalje ostane skriven onaj čiji duh, podloživši sebi zvijezde, u nebeskom Sionu kraljuje s njime u vijeke. A Kada je dakle Bog odredio dan u koji će se svijetu vratiti tako veliko blago, dugo skriveno i predugo uskraćeno živima, jednoga dana upravitelj spomenutoga vinograda, dok ga je prema običaju marljivo obrađivao, pristupivši mjestu gdje su iz straha od pogana, kako smo već spomenuli, bili zakopani udovi predragocjenoga ispovjedaoca i božanskoga borca Probatija, raskopavši zemlju motikom koju je držao, odmah se božanskim migom njegova usta iskrive sa svoga prijašnjega mjesta koje je odredila narav: ipak nije bio lišen službe govora. Nije naime takvim znakom bio božanski kažnjen iz osvete za taj čin, nego da se nebeski dragulj krune, predugo skriven pod posudom, u zgodnoj prilici prikaže svjetlom svijećnjaka. O tome se podnosi izvješće tadašnjem biskupub grada Pariza. Bez odgađanja na isto mjesto odlaze klerici i nebrojeno mnoštvo obaju spolova iz cijele okolice: te kad je ubrzo svima proglašen spasonosni post, ispituje se što valja činiti u vezi s tim,c s tako obilnom pomoću zagovora. Kad iznenada spomenuti obrađivač, jecajući uz mnoge naricaje, osjeti da mu po posredovanju spomenutoga ispovjedaoca dolazi nebeski lijek te se okrijepi željenim olakšanjem: podiže glas k nebu, s velikom radošću iz sveg glasa svjedočeći da se ondje krije neki od svetaca za kojega se mnogo brine božansko veličanstvo.
A te
8 Odmah se stoga ondje podiže skromna koliba nalik sjenicama, kako bi se predalo spomenu potomaka da ondje počiva tijelo svetoga muža. Kada se proširio glas o prijašnjem događaju, mnogi bolesnici koji su se onamo slijevali odmah zadobivaju spasonosno zdravlje duše i tijela. A kad se iznenada hvalevrijedan glas, proširen nadaleko i naširoko, počeo razglašavati posvuda unaokolo, mjesto njegova ukopa po božanskoj je providnosti sve više i više bilo proslavljano milošću znakova. Počeo se dakle Bog veličati u svome svecu, a djela velike moći širiti sve veličanstvenijim uspjesima. K njegovu sed poliandru slijevao raznolik skup puka, ponizno iščekujući spasonosni blagoslov po zaslugama svetoga ispovjedaoca. I bez ikakva razlikovanja dobi, spola i osoba, svi koji su vjerno zazivali blaženoga muža stjecali su dobitke ozdravljenja. I tako je nebeski lijek, uliven u ljudske udove, podarivši im potpunu nepovrijeđenost zdravlja, dopuštao da se radosni vrate svojima. Tako je besplatna darežljivost Svemogućega još snažnije veličala milost koju je bio udijelio svome vojniku. Čije god je naime udove oganj groznica bijedno bio iscrpio prekomjernom žegom, odbacivši prekomjernu vrućinu, radovao se nakon kratkog vremena što mu se srž okrepljuje prirođenom snagom. Tko god je, klonuo od uzetosti, jedva obavljao bilo koju službu udova, posredovanjem sveca osjećao je da je njegovim zglobovima vraćena prijašnja služba. Svi dakle koji su pobožno nastojali pristupiti svečevu grobu, obilno obasuti rosom nebeskoga lijeka, radosni zbog pomoći Krista Spasitelja, zadobivši zdravlje vraćali su se svojima s golemim čuđenjem i ujedno klicanjem.
9 Jednoga dana, dok se s ove i s one strane obilno slijevalo mnoštvo puka, ne mogavši jedni drugima priteći u pomoć, dok su strme obalee korita Seine bile zaposjednute nebrojenim stopama pridošlica, slučajno na suprotnoj obali uopće nije bilo nikakva brodovlja kojim bif rijeku preplovili. Diže se vapaj k nebu, bijedna svjetina prodire do zvijezda žalosnim naricanjem: neizrecive žalosti, uz pomoć potpore bl. Probatija, nailaze na nebesko smilovanje. I tako, dok je Gospodin priklanjao uho tolikim i tako velikim jecajima, kako bi i posredovanjem svoga ispovjedaoca pohitao izbaviti svoje iz raznovrsnih nemoći, na božansku zapovijed neka lađa, koja je na dijelu suprotne obale uz svečev grob bila privezana zag privezišta, odvezavši se bez kormilara, na neki način anđeoskim vodstvom preplovi onu rijeku; i činom zapovijeda ono što jezik, jer mu je narav uskraćivala, nije mogao izustiti. Ostajući bez daha, svi se od zaprepaštenja zbijaju jedni uz druge te, kao zaneseni u zanosu, od prevelika divljenja stavljaju prste na usta. Napokon, posluživši se razboritijim savjetom, odmah se ukrcavaju na lađu; i čim je jedino nebeski veslač razapeo jedra, brodica puna mnoštva naroda vraćala se na suprotnu obalu odakle je prije bila odvezena. I čim je iskrcala sve koji su joj se bili povjerili, toliko je puta to ponavljala dok nije prevezla sve koji su se bili okupili radi zdravlja, te tako pohvalom tolikoga i tako uzvišenoga djela očitovala divnoga Boga u svecima njegovim. Svi oni pristupaju mjestu dragocjenoga ukopa: nepodnošljiv se jecaj bolesnika diže u visinu: žalosti se pretvaraju u radost: izlijevanjem božanske rose svima se u gomilama ulijeva nebeski lijek; i dok su svečevi udovi položeni pod zemljom, ozdravlja mnoštvo okupljenoga puka. a Cijelo su stoljeće sjeverni gusari, odnosno Normani, uznemirivali Galiju, a sam Pariz opsjeli su godine 886., b S pravom se smije optužiti nemar ili neznanje pisca što nije imenovao ovoga biskupa., c Možda „od Boga”?, d To jest grob. Tako 13. siječnja u Vita S. Viventii, pogl. 7, br. 37: donec inveniatur Sancti polyandrum. I 13. siječnja u povijesti Translationis S. Mauri, pogl. 7, br. 41: exornare non desinit polyandra Sanctorum. I 25. siječnja u Vita 2 S. Præjecti Ep. M; pogl. 3, br. 23: ad polyandrum sancti Pontificis exornandum. Od grčkoga πολυάνδριον, što čini se radije znači groblje gdje je mnogo ljudi. 17. siječnja u predgovoru za Vita S. Sulpicii čini se da stoji za bilo koji spomenik: fulget tamen viventium miraculorum polyandro., e Tako Odo opat 13. siječnja u predgovoru Translationis S. Mauri: Abbas monasterii, quod in præripio ripæ Ligeris fluminis situm, Glannafolium ex antiquo appellatur., f Sada ondje Seine ima kameni most, prema svjedočanstvu Massona u De fluminib. Gall., g Rukopis je imao tonsilli. A tonsilla je otesani i željezom okovani kolac koji se zabija u obalu radi privezivanja lađe. No Papija kaže da je to kuka zabijena u obalu za koju se vežu brodska užad.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.