Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 4. veljače

O blaženom Rabanu Mauru, nadbiskupu Mainza u Njemačkoj

DE B. RABANO MAURO ARCHIEPISCOPO MOGUNTINO IN GERMANIA,

Sadržaj (20)
  1. Prethodni komentar.
  2. § I. Napisani Život blaženoga Rabana.
  3. § II. Domovina i imena bl. Rabana.
  4. § III. Mjesto, vrijeme i drugovi studija bl. Rabana.
  5. § IV. Učenici bl. Rabana promaknuti na biskupsko dostojanstvo.
  6. § VII. Spisi Rabana postavljenog za opata.
  7. § VIII. Ostali spisi bl. Rabana: napuštena opatska briga.
  8. § IX. Nadbiskupstvo u Mainzu bl. Rabana. Sabori koje je održao.
  9. Moći sv. Aleksandra čuvene po čudesima.
  10. Prvi prijenos relikvija u Fuldu blaženom Rabanu.
  11. Drugi prijenos relikvija u Fuldu. Čudesa učinjena po sv. Venanciju.
  12. Druga čudesa sv. Venancija. Relikvije koje je položio blaženi Raban.
  13. Treći prijenos relikvija blaženomu Rabanu: razna čudesa.
  14. Hramovi i oratoriji koje je sagradio bl. Raban: ukrašeni relikvijama.
  15. Drugi životopis
  16. Svećeništvo bl. Rabana: uprava fuldske škole: učenici.
  17. Ratio docendi B. Rabani : scientia linguae Græcæ.
  18. Glasovitost reda sv. Benedikta. Djelo blaženoga Rabana O križu.
  19. Knjige koje je napisao bl. Raban.
  20. Marljivost. Strpljivost. Smrt. Ukop.

Prethodni komentar.

§ I. Napisani Život blaženoga Rabana.

Zablistao je blaženi Raban kao sjajna zvijezda teologa svoga vremena; zrakama njegova nauka i kreposti obasjana Njemačka sve do danas se ponosi što je svijetu iznjedrila ovoga Učitelja koji nimalo ne zaostaje za najsjajnijim svjetlima Crkve. Njegova djela, koliko ih se god moglo pronaći, sabrao je nekoć Jacobus Pamelius, a zatim ih je trudom i zalaganjem Georgiusa Colveneriusa poslao na svjetlo u kölnskom tisku. Njima se stavljaju na početak pohvale i svjedočanstva koja su o Rabanu dali ugledni pisci. Njima se mogu dodati Nicolaus Serarije i Christophorus Brower iz našega Reda: onaj u 4. knjizi Moguntiacae res rješava dvadeset i pet zasebnih pitanja o Rabanu, a ovaj u Antiquitates Fuldenses, u 2. knjizi, pogl. 13., 3. knjizi, pogl. 13. i 14., i 4. knjizi, kod petoga opata Fuldskoga, iznosi razna zapažanja o istomu.

2 Život blaženoga Rabana u tri napisane knjige sastavio je Johannes Trithemius, najprije opat Sponheima, zatim sv. Jakova u Würzburgu; i posvetio ga je Albertu Brandenburškom, nadbiskupu Mainza i Magdeburga, po čijoj nalogu, kako u predgovoru kaže kao prvi autor, sastavio je ovo djelce i iz knjiga različitih autora mukotrpno prikupio u jedan rukopis, kad se već tada od njegova prelaska s ovoga svijeta računalo šest stotina pedeset i devet godina, naime godine tisuću petsto petnaeste. Stoga nije osobito čudno ako se nakon tolikoga vremenskoga razmaka pokaže da mu je povremeno potreban kakav ispravak. Kao svjedoka u 1. knjizi, br. 18., 2. knjizi, br. 14. i 16., i 3. knjizi, br. 13. navodi Meginfrida u 1. knjizi De temporibus gratiae, o kojemu ovako sudi u Chronicon Hirsaugiense pod godinom Kristovom 1100.: „Proslavio se u ova vremena i Meginfrid, redovnik i kronograf Fuldski, koji se poput ruže među trnjem, tako marljiv među lijenim, tjelesnim i neukim redovnicima svoga samostana, istaknuo sjajem. On je, među ostalim djelcima svoga dara, pomno obuhvativši povijest svoga samostana od početka, umetnuo pojedine opate prema vremenskom redu kako su slijedili jedan drugoga i ukratko zabilježio djela svakoga od njih; spomenuo je na isti način i one samostane za koje je znao da su im poslani redovnici iz Fulde ili opate, te sažeto opisao umetnuvši ili slijed opata ili znamenite događaje. Iz napora toga čovjeka priznajem da sam u ovo naše djelo, o povijesti Hirsaua, unio mnogo potrebnoga.” To Trithemius o Meginfridu; gubitak njegove povijesti oplakuje Brower u 1. knjizi Antiquitates Fuldenses, pogl. 14.

3 Gotovo cijelo stoljeće stariji od Meginfrida, Regino, opat Prüma,

A iz Prüma, doveo je drugi dio svoga Chronicona, sastavljen ponajviše o franačkim stvarima, do godine Kristove 818. Na taj Reginonov Chronicon poziva se Trithemius u 3. knjizi Vita, br. 4; ali zato što on u svojoj povijesti ne spominje Rabana, smatramo ili da ga je Trithemius smatrao autorom Annales Fuldenses ili da je u pamćenju pogriješio. Postoje ti Annales Fuldenses više puta objavljeni, kod Pierre Pithoua, Marquarda Frehera i Andréa Du Chesnea, kod kojega se u 2. svesku pisaca franačke povijesti stavlja ovaj naslov: Annales Francorum Fuldenses započeti od godine Utjelovljenja Gospodnjega 714. do godine 900. u samostanu u Fuldi pod vlašću Ludovika, brata kralja Karla Ćelavoga, i nastavljeni sve do smrti cara Arnulfa, od nepoznatih, ali onodobnih autora. Brower u svojim bilješkama uz Rabanove pjesme kao autora tih Anala navodi Walafrida Strabona, Rabanova učenika, za kojega Trithemius u Chronicon Hirsaugiense pod godinom 847. tvrdi da je započeo kroniku samostana u Fuldi, koja je, nastavljena po drugima koji su slijedili, pružila ne malu pomoć pri izdavanju njegova djela. Iz te kronike prepisao je Trithemius u 3. knjizi Vita većinu djela nadbiskupa Rabana, što uočavamo u bilješkama. Da je barem i u ranijim knjigama slijedio tragove istoga Chronicona! Bio bi slijedio pouzdanijega vodiča u računanju godina.

B

4 Najstariji pisac o Rabanu jest Ruodolf ili Hruadolf ili Rudolf, za kojega smatramo da se često spominje u Antiquitates Fuldenses koje je objavio Pistorius, gdje je pod opatom Ratgarom u četrdeset petoj godini kraljevanja Karla Velikoga, godine Kristove 812., i u 1. i 2. godini cara Ludovika, godine Kristove 814. i sljedeće, pisao darovnice kao kancelar ili sholastik ili klerik. Za opata Egila pak i njegova nasljednika Rabana u 8., 9., 10. i 11. godini kraljevanja Ludovika, godine Kristove 812. i sljedećima, iste je darovnice pisao kao podđakon, zatim kao svećenik Život blaženoga Rabana, ili, kako uz njega primjećuje naš Brower, ovaj naš Feb ne prati toliko tragove Rabanova Života koliko izlaže niz djela koje je Raban poduzeo radi prijenosa moći i uređenja crkava. Postoji on objavljen iz rukopisnoga kodeksa Crkve u Fuldi kod Browera u 3. knjizi Antiquitates Fuldenses, pogl. 14., pod ovim dvostrukim naslovom: Liber Rabani de reliquiis Sanctorum. Vita Rabani Abbatis edita a Rudolfo Presbytero. Isti Život zajedno s drugim koji je napisao Trithemius nalazi se pred Rabanovim djelima samo pod ovim naslovom: Vita Hrabani Abbatis edita a Rodolpho Presbytero et Magistro. Bio je nepoznat Trithemiusu.

C Da je bio redovnik u Fuldi i učenik blaženoga Rabana, svjedoči sam Rudolf u br. 5. Vita: „Ovomu je dakle”, kaže, „samostanu u Fuldi peti nakon bl. Bonifacija bio na čelu u upravljanju opat Hraban i moj učitelj.” Piše pak ono što je ili sam vidio ili primio od očevidaca. Tako u br. 19. tvrdi: „Ova čudesa, koja sam upravo ispripovijedao, saznao sam od onih koji su bili nazočni i posvjedočili da su ih vidjeli; ostalo pak što ću napisati, vidio sam i sam stojeći pred tim, jer sam bio jedan od onih koji su bili poslani prenijeti sveti pepeo.” Govori o tijelu sv. Venancija prenesenomu godine 826. u Fuldu. I u br. 34.: „Opat, vodeći veliku brigu o časti svetih, poslao je mene i neke braću u susret.” Događaji su se zbili godine 827. Ono što je učinio blaženi nadbiskup Raban, ne dotječe, nego nakon što je u br. 49. opisao njegovo odricanje od upravljanja učinjeno godine 862. i pobrojio knjige koje je on sastavio, završava svoju povijest, osim ako što od ostatka ne nedostaje.

3 Isti je objavio Vita S. Liobae djevice i op software, koju treba uvrstiti pod 28. rujna, potaknut, kako u predgovoru kaže, nalogom svoga častnoga oca i učitelja opata Rabana. Zašto da po njegovu nalogu o prijenosu moći radi promicanja štovanja svetih nije uložio ovaj trud i dodao mu katalog knjiga? Da je bio na čelu fuldskih škola i da je kralju Njemačke Ludoviku bio savjetnik za propovijedi i ispovijedi, pokazuje darovna isprava koju je iznio Brower, kojom kralj, želeći pomoći fuldskim učiteljima i učenicima, grofovima Luitulfu, Christianu i Hessonu te ostalim vjernicima objavljuje da daće i kraljevske kmetove i svu njihovu korist, za uvećanje vječne plaće, ustupa nekomu vjernom kleriku, svomu govorniku i ispovjedaocu, naime redovniku Rudolfu koji je na čelu učiteljima i učenicima u samostanu sv. Bonifacija u Fuldi, i da želi da plod prijeđe na ostale učitelje i učenike. Dano u samostanu u Fuldi na 27. siječnja, 12. indikcije. Gore spomenuti grofovi Christian, Leutulf, Hessi čitaju se u Capitula Karla Ćelavoga da su u bazilici sv. Kastora u Koblenzu godine 860. sudjelovali u pomirenju mlađega Lotara sa stricevima Ludovikom, kraljem Njemačke, i Karlom Ćelavim, kraljem zapadne Francuske. Rudolfova smrt bilježi se u Annales Fuldenses pod godinom Kristovom 865.: „Ruodolf, svećenik i redovnik samostana u Fuldi, koji je u gotovo svim krajevima Njemačke cvao kao vrstan učitelj i znamenit povjesničar i pjesnik, te se smatrao najplemenitijim piscem svih umijeća, na 9. ožujka sretno je završio svoj posljednji dan.” Na sljedeću godinu to odgađa knjižničar Petar u Historia Francorum abbreviata kod Du Chesnea u 3. svesku Scriptores historiae Francorum. Od Ermenolda ili Ermenrika u Vita S. Solae abbatis, 10. prosinca, pozdravlja se u predgovoru koji mu je upućen kao „Didascalus i časni učitelj i u svakoj umijeći iz Rabanova nauka najiskusniji, čovjek velika i višestruka dara”.

§ II. Domovina i imena bl. Rabana.

Pitanje o rodnome tlu bl. Rabana, o kojem su se nekoć sporili Britanci i Nijemci, zbog lakomosti nekih pisaca našega vremena, koji svojoj domovini pripisuju slavnije muževe na temelju i najlakše sjene kakva razloga, valja ovdje ukratko riješiti. Rafael Volaterranus u 19. knjizi djela Anthropologia, u čijem je sastavljanju bio zauzet godine 1505., ovako navodi začetnike svojih zabluda: „Raban”, kaže, „engleski monah i vrhunski teolog, rječit u stihu i prozi, kako pišu Ricobaldus Ferrariensis i Ptolomæus Lucensis, bio je biskup u Meauxu, Bedin učenik, u vrijeme Ludovika Pobožnog i Grgura V. Pisao je tumač na Drugu knjigu Ljetopisa i na Makabejce; držao je i propovijedi puku; Parišku školu, tada tek započetu, učinio je svojim naukom još slavnijom.” Živjeli su, po svjedočanstvu istoga Volaterrana u 18. i 22. knjizi, oni koje navodi: Ptolemej iz Lucce, iz Reda propovjednika, oko godine 1270., i Gervazije Ricobald iz Ferrare, ravenski kanonik, oko godine 1300., za čiju povijest ne znamo da je još iznesena na svjetlo dana. U Volaterranovim je riječima mnogo toga spornoga. Prvo, zbog sličnosti imena, miješa se galski grad Meaux na rijeci Marni s njemačkom metropolom Mainzom na Rajni: ovaj se naime pučki naziva Ments, Maintz i Mayance, a onaj Meaux i Melds. Drugo, da na biskupskoj stolici u Meauxu nikada nije sjedio nikakav Raban, očito je iz popisa biskupa Meauxa kod Jeana Chenua i Claudea Roberta. U vrijeme dok je Raban bio na čelu Mainza, u Meauxu je biskup bio Hubert, koji je sudjelovao na saborima u Meauxu godine 865., u Toursu 869., u Soissonsu i Verberieju 863.

7 No jednako tako nije sigurno ni to mogu li se ta vremena uskladiti kod Volaterrana, gdje se kaže da je bio Bedin učenik i biskup u vrijeme Ludovika Pobožnog i Grgura V. Ovaj je obnašao papinsku službu od 12. lipnja godine 996. do 18. listopada godine 999., dok je Ludovik Pobožni preminuo prije 159 godina; za njegove je vladavine upravu Crkve preuzeo Grgur IV., 22. rujna godine 827., i poživio do godine 863., dok je tri godine prije preminuo car Ludovik.

Obojicu je nadživio Raban, još neuzdignut na biskupsko dostojanstvo. No u školu časnoga Bede, koji je tada bio preminuo već više od cijeloga stoljeća, mnogi uzalud smještaju Rabana kao učenika. Među njima ponajprije Vincent iz Beauvaisa u 23. knjizi djela Speculum historiale, pogl. 173., iz Ljetopisa ovako piše o Albinu Flaku: „Slavan znanjem i životom, prenio je studij mudrosti iz Rima u Pariz, kamo su ga nekoć iz Grčke bili prenijeli Rimljani; a u Parizu su utemeljitelji toga studija bila četiri monaha, Bedini učenici: Raban i Alkuin, Klaudije i Ivan Skot.” André Duchesne u predgovoru djelima Alkuinovim koja je sam priredio, niječe oboje: naime, da je on bio Bedin učenik i da je ikada poučavao u Parizu. U Životopisu Alkuinovu od nepoznata, ali suvremena pisca, kaže se da je bio predan učeniku blaženoga i najučenijega Bede iz naroda Engleza, biskupu Egbertu, zaslugama sličnu svojemu učitelju. I doista, taj je Egbert, ili Ebert, bio nadbiskup Yorka od godine Kristove 731., kada je Beda umro, do godine 767; to je Egbertovo doba dosegnuo Alkuin, koji je u starosti preminuo godine 804. No o tome će se opširnije raspravljati uz njegov Životopis 19. svibnja. Pa neka i jest Alkuin bio utemeljitelj Pariške akademije, ipak postoje brojne zapreke koje brane vjerovati da je Raban bio ili mogao biti njegov suradnik pri osnivanju te akademije, jer je još kao mladić pred Alkuinovu smrt bio njegov učenik u Toursu.

B Drugi su Rabana nazvali Škotom, možda zavedeni izmijenjenim čitanjem gornjih riječi, po kojem se ona četiri monaha predaju kao Raban i Alkuin, Klaudije i Ivan Škoti, a ne samo ovaj potonji kao Škot. Kod Roberta Gaguina, koji je cvjetao godine 1500., u 4. knjizi djela De rebus Francorum ovako se čita: „Dovedeni brodom iz Škotske Klaudije i Ivan, također Raban i Alkuin, iz reda učenika časnoga Bede” itd. No u tome je možda drsko i nespretno htio nagađati naslijepo, kao što mu Jovije u pohvalama predbacuje da to običava činiti u stvarima koje se tiču Italije, a u drugima se tuži Jacobus Meyerus u 17. knjizi djela Rerum Flandricarum. Gaguina su u svojim povijestima slijedili Škoti: Hector Boece u 10. knjizi, John Lesley u 3. knjizi o Donaldu V., i David Camerarius u djelu Menologium Scotorum na 4. siječnja, gdje donosi ovo: „Sv. Raban Magnencije Maur, utemeljitelj Pariške akademije, opat Fulde, opat (čitaj: nadbiskup) Mainza.” O njemu raspravljaju Wion u djelu Adjuncta, Josias Simler, Gesner, Lilio Giraldi iz Ferrare, sam Bale, zakleti neprijatelj pobožnosti i Škotske, centurija 2., pogl. 17., kardinal Zabarella kod Chasseneuza i drugi, za koje svi tvrde da priznaju kako je on narodnošću

C Škot: što bi lakše porekao nego dokazao da su oni rekli. Wion na navedenome mjestu o rodnome tlu šuti, ali iz Fuldskih ljetopisa dokazuje da je preminuo 4. veljače, a ne siječnja. Gore je rečeno da ga je Volaterranus zbog autoriteta Ricobalda iz Ferrare držao engleskim monahom. Gesner, navevši engleskoga Rabana iz Volaterrana, kao da je riječ o nekom drugom, dodaje: „Čini se da je posve isti sa sljedećim Rabanom, premda se neke različite stvari pišu kao o dvojici Rabana, jer se onaj naziva engleskim, a ovaj teutonskim.” I odmah zatim u bilješci za Rabana Maura kaže da je Teutonac, iz grada Fulde u Buhoniji. Gesnera prepisuje Simler u sažetku, i ne spominju Škotsku. Bale u navedenoj centuriji i poglavlju raspravlja o Alkuinu i naziva ga Englezom, ne spominjući uopće Rabana. Jesu li Giraldi i Zabarella s jednakom vjernošću navedeni od Camerarija, ne da nam se istraživati jer nisu naznačena mjesta gdje o njemu govore. Thomas Dempster u djelu Historia Ecclesiastica gentis Scotorum, knj. 16., br. 1037., najvećim trudom pripisuje Rabana svojemu narodu, kao da je rođen u Škotskoj, te da je u samostanu Melrose prigrlio redovnički život pod pravilom sv. Benedikta, zatim nakon utemeljenja Pariške akademije od Karla Velikog dobio biskupiju u Meauxu, ali da je radije htio biti primljen među fuldske monahe, gdje mu je pod istim Karlom povjerena uprava samostana. D No nakon smrti Karla Velikog, koji je preminuo godine Kristove 814., prošlo je osam godina prije nego što je Raban postavljen za opata, što se dogodilo godine 822. Priča o biskupiji u Meauxu i utemeljenoj Pariškoj akademiji već je dovoljno pobijena. O škotskom samostanu Melrose raspravljali smo 23. siječnja uz Životopis sv. Boisila. Da je ondje Raban bio monah, na slavu svoga naroda prvi je izmislio Dempster, ako se smije tako reći po zakonu odmazde: tu istu sramotu on ondje predbacuje Tritemiju koji tvrdi da je Raban Nijemac. Neka svakako iznese svoje izvore, inače bi se na nj mogla okrenuti druga pogrda, kojom piše da su njemački monasi izmislili ono što drukčije ne može pobiti. No požurimo sigurnijim stvarima.

9 Nijemcem, odnosno Istočnim Frankom, učinili su ga ostali: Filip iz Bergama u djelu Supplementum Chronicarum na godinu 833., Hartmann Schedel u djelu Chronicon Chronicorum, Wion u 2. knjizi djela Lignum vitæ, pogl. 26., Bellarmin u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis. A gotovo svi žele da je podrijetlom iz Fulde: Tritemije u Životopisu, knj. 1., br. 3., u djelu De Viris illustribus Ord. S. Benedicti, knj. 3., pogl. 319. i knj. 4., pogl. 81., u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis i u djelu Catalogus illustrium Germaniæ Scriptorum; Eisengrein u djelu Catalogus testium veritatis, Siksto Sijenski u djelu Bibliotheca sancta, knj. 4., Possevino u djelu Apparatus sacer, sv. 2., Serarije u 4. knjizi djela Rerum Mogunt; o Rabanu, E pit. 1., Brower u 1. knjizi djela Antiq. Fuldens; pogl. 2., i drugi od kojih se razlikujemo zajedno s Colvenerijem u djelu Prolegomena ad opera Rabani, i to ne bez hitna razloga. Preminuo je bl. Raban u selu svoga boravka, smještenu tri milje od Mainza niz Rajnu s desne strane, zvanom Vinicella, Wincella i Wunckel: iz kojega je sela njegovo tijelo, kako je za života bio odredio, preneseno u Mainz i pokopano u crkvi sv. Albana. Nadgrobni natpis pričvršćen na njegov grob navodi niže Tritemije u 3. knjizi Životopisa, br. 13., za koji prenosi da je napisan njemu u spomen, ali šuti tko ga je napisao. Da ga je Raban prije smrti sam sastavio i sebi priredio zadušnice, tvrde Wion i Brower na navedenim mjestima; Serarije u 23. i posljednjem pitanju dokazuje to isto iz Wimpfelingova rukopisa i dodaje da to dosad nitko nije porekao, što je poslije učinio Dempster na prije navedenome mjestu na slavu svoga naroda. Iz ovoga nadgrobnog natpisa smatramo da je Raban bio iz Mainza. U njemu se ovi stihovi čitaju ovako razdijeljeni:

„U ovom sam gradu doista rođen i svetim krštenjem preporođen:

U Fuldi sam poslije toga sveti nauk izučio.” Tako interpunkciju postavljaju Colvenerije na navedenome mjestu, Baronije u 10. svesku djela Annal. Eccles., godina 856., br. 26., Brower u knjizi u kojoj je priredio Hrabani Poemata iz starih rukopisa. Ovakvoj interpunkciji ide u prilog ono što iz rukopisa, pripisano u Rabanovoj knjizi De Universo, donosi Colvenerije ovim riječima: „Raban Maur, u Mainzu rođen i preporođen, i od dječaštva u Fuldi monah, zatim zatvoren u ćeliji, naposljetku je uzdignut za nadbiskupa; njegova su djela prikladna za tumačenje obaju Zavjeta, a pred južnim vratima spomenutoga grada kod sv. Albana pokazuje se spomen njegova groba, u kapeli svetih nadbiskupa Martina i Bonifacija.” Tako ondje: a to je preuzeto iz samoga nadgrobnog natpisa, bez ikakva spomena opatskoga dostojanstva na oba mjesta. Kaže se da je bio zatvoren u ćeliji kao aluzija na ovaj stih:

„Ćelija mi je ipak bila drago boravište.”

10 Štoviše, premda se Fulda isticala slavnim građevinama i zidinama, u vrijeme bl. Rabana ipak se nije mogla smatrati ni gradom ni trgovištem. To potvrđuju brojne tada izdane povelje koje je objavio Pistorius. Moleći pred Karlom Velikim, kako izvješćuje Brower u 1. knjizi, pogl. 6., iz starih spomenika, fuldski su monasi protiv opata Ratgarija, pod kojim je ondje živio bl. Raban, navaljivali da obustavi goleme i suvišne građevine te ostale beskorisne radove, kojima se događalo da se braća preko mjere iscrpljuju, a podložne obitelji izvana propadaju. I Ludovik Pobožni Egilu, izabranom za opata na mjesto svrgnutoga Ratgarija,

A u njegovu Životopisu, koji je po nalogu bl. Rabana napisao Kandid, ovako se obraća: „Goleme pak građevine, oče, i nepotrebne radove, kojima se izvana iscrpljuju obitelji, a iznutra zajednica braće, odsada posve svedi na pravu mjeru.” Te građevine u drugome, stihovanom Egilovu Životopisu Kandid pjesničkim pretjerivanjem naziva golemim zidinama:

„Gdje vijugava rijeka Fulda teče valovitim vodama, odakle je ovo mjesto, gdje vidiš goleme zidine, nekoć od samoga početka uzelo svoje ime.”

Toliko o građevinama, za koje nigdje nismo pročitali da su Fuldi tada pribavile ime grada ili trgovišta. Dakle, bl. Raban bio je podrijetlom iz grada Mainza, a narodnošću je bio, kako se tada govorilo, Franak. Na taj se način on sam u svojim stihovima, u kojima, preuzevši lik svoga učitelja Alkuina, preporučuje svoje akrostihe De Cruce, naziva Frankom:

„On je doista rodom Franak i stanovnik šume Buhonije” itd.

Tako se Ludovikovo kraljevstvo u Fuldskim ljetopisima na godinu 852. sastoji od Istočne Franačke, Bavarske i Saske. Biskupom tih Franaka u sažetku časnoga Bede naziva se sv. Bonifacije, čije je sjedište bilo u Mainzu, koji Reginonov nastavljač na godinu 333. naziva metropolom Franačke i kraljevskim gradom, a Viterbijski u 17. dijelu na godinu 710. slavnim sjedištem Franaka.

B

11 Toliko o domovini. O njegovu imenu i nadimcima valja ovdje dodati nekoliko riječi. Tritemije niže u 1. knjizi Životopisa čini Rabana nadimkom Maura, iz obitelji Magnencija. Serarije u 2. pitanju, zbog njegove naklonosti prema hebrejskome jeziku, u Rabanovu imenu prepoznaje slavan predznak, jer je bio tako velik naučitelj i učitelj. Hebrejima se naime zbog mnogostruke učenosti naučitelj kaže Rab, odakle rabinima naziv njihova dostojanstva. U pisanju njegova imena postoji stanovita raznolikost, jer se piše Rabanus, Rhabanus i Hrabanus, posve na isti način kao što se Ludovik, Lotar i slična imena čitaju i s aspiracijom: Lhudovicus, Lhotarius te Hludovicus, Hlotharius. Frekulf, biskup Lisieuxa, o kojem će niže biti više riječi, u svojem pismu Rabanu, stavljenom pred njegove komentare na Knjigu Postanka, moli da se prvo slovo osobnoga imena zasebno označi ondje gdje izlaže vlastite misli. Njemu Raban u svojem odgovoru obećava da je ono što mu se božanska milost udostojala rasvijetliti, premda je nedostojan, na potrebnim mjestima umetnuo s oznakom nadimka: pri čemu pod osobnim imenom valja razumjeti Raban, a pod nadimkom Maur, kako sam jasno objašnjava u predgovoru svojih komentara na Knjige Kraljeva opatu Hilduinu, zajedno s povodom toga nadimka. „Gdje sam”, kaže, „smisao izrazio svojim riječima, ili gdje sam prema sličnosti njihova (drevnih Otaca) shvaćanja, kako mi se božanska milost udostojala udijeliti, iznova sastavio, pobrinuo sam se unaprijed staviti slovo m, koje označuje ime Maur, što mi ga je nadjenuo moj učitelj, blažene uspomene Albin.” Naslućujemo da mu je to ime dano na čast sv. Maura, učenika sv. Benedikta, čiji smo Životopis donijeli 15. siječnja. Stoga ne nagađa ispravno Dempster da je Maurom nazvan po tjelesnome izgledu. Magnencija ili obitelj Magnencija, koju navodi Tritemije, ne spominje nitko od suvremenika koje smo vidjeli. Sigebert u djelu De scriptoribus Ecclesiasticis, pogl. 90., ovako ga razlikujući imenuje: „Raban”, kaže, „koji se zove i Maur, ili Magnencije, od fuldskoga opata nadbiskup Mainza.” A Serarije kaže kako se čini da se pribojavao da se, budući da Nijemcima Rab znači gavran, Raban ne bi smatrao gavranovim, te se stoga okrenuo hebrejskoj riječi koja znači mnogo i veliko, i nazvao se Magnencijem. Što pak želi Dempster dok piše da je galskim nadimkom nazvan Magnencijem, ne razumijemo.

12 Sofistom se također naziva u Fuldskim ljetopisima na godinu 844., kod Sigeberta na godinu 824., kod Vincenta iz Beauvaisa u djelu Speculum historiale, knj. 24., pogl. 28., kod sv. Antonina, dio 2., nasl. 14., pogl. 5., posvuda istim riječima: „Raban Sofist i među pjesnicima svoga vremena ni od koga drugi”; a kod Tritemija u 1. knjizi Životopisa, br. 13., kaže se da se smatrao i bio najglasovitijim od svih sofista. Zbog raznolike naime učenosti u svakoj vrsti znanosti, naziv sofista donosio je tada veliku pohvalu.

§ III. Mjesto, vrijeme i drugovi studija bl. Rabana.

Oni koji su bl. Rabana nazvali rodom Englezom ili Škotom, učinili su ga Bedinim učenikom, premda ih je dijelilo gotovo cijelo stoljeće. Odbacivši njihovo mišljenje, istinitije govore drugi da se on posvetio slušanju Albina Flaka, o čemu ovdje valja raspraviti. Tritemije u 2. knjizi djela De Viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 26., ovako piše o Alkuinu: „On je nekoć bio učenik časnoga prezbitera Bede u Engleskoj, nakon čije je smrti s tri druga monaha došao u Galiju, i zadržavši se neko vrijeme u samostanu u Fuldi, odgojio je više najslavnijih učenika među monasima: među kojima je imao kao najistaknutije Hajmona, poslije biskupa, monaha Izuarda i Rabana Maura, tada dječaka, koji je poslije izrastao u velika muža.” O tome da je Alkuin bio na čelu tih škola kod Fuldaca, drugdje nema nikakva traga: a ni sam Tritemije nije ustrajao u tom svom mišljenju, jer niže u 1. knjizi Životopisa, pogl. 2., tvrdi da je Alkuin u Rimu bio čuvar i službenik Lateranske crkve te predstojnik javnih monaških škola, i da je k njemu u Rim opat Ratgarije poslao bl. Rabana s Hajmonom i Diedonom, od kojih je prvi poslije bio biskup u Halberstadtu, a potonji treći fuldski opat nakon Rabana. Naposljetku treći kraj određuje isti Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense pod prvim opatom Lintbertom: „Učitelja je”, kaže, „Raban imao među učenicima engleskoga monaha Bede, najčasnijega muža Albina, monaha i opata samostana sv. Martina u Toursu, nekoć učitelja cara Karla Velikog, od kojega je on u Galiji crpio ono što je poslije u Njemačkoj druge poučavao.”

14 U 1. knjizi Životopisa, br. 12., kaže da je Albin u Galiji poučavao u Parizu i u Soissonsu. Nigdje nismo pročitali da je Raban bio poslan u Soissons, a da je pod Alkuinom studirao u Parizu prenosi Serarije u 10. pitanju. „U Parizu je”, kaže, „Albin obnašao učiteljsku službu i s nekolicinom drugih najučenijih muževa položio temelje tome najplemenitijem trgu znanosti, kako svjedoče svi koji su o toj akademiji pisali, tako da ovdje ne dvojim da je Raban onu zaista raznoliku i mnogostruku učenost, kojom se poslije istaknuo, crpio iz toga preobilnog izvora.” No ti su ga svjedoci zajedno s Albinom nazvali utemeljiteljem Pariške akademije. Wion u 5. knjizi djela Lignum vitæ, pogl. 71., tvrdi da je on Parišku akademiju, koju su prije započeli engleski i škotski monasi, doveo do savršenstva i vrhunca svake duboke učenosti. Bruschius u opisu fuldskoga samostana i Eisengrein u djelu Catalogus testium veritatis čine ga profesorom Pariškoga učilišta, nepromišljeno slijedeći one koji su poučavali da je bl. Raban narodnošću Englez ili Škot, Bedin učenik i Alkuinov suradnik. Da je Raban živio u Parizu, a kamoli ondje obnašao službu naučitelja ili učenika, nije prenio nitko od starih, piše Brower u bilješkama uz Rabanove pjesme na početku, koji zatim uz 13. pjesmu na temelju prastaroga rukopisnog popisa opata navodi ovo: „Ratgarije, rođen u krajevima Njemačke od plemenitih roditelja, primljen je od sv. Šturma u samostan u Fuldi i naslijedio je Baugulfa u upravi opatije godine Gospodnje 802., a svrgnut je godine Gospodnje 817. Plemenito je upravljao samostanom 16 godina. Rabana i Hatona poslao je u Tours učitelju Albinu radi učenja slobodnih umijeća; Bruna Einhardu, najiskusnijem učitelju raznih umijeća;

A Modesta i Kandida s drugima Klementu Škotu radi učenja gramatike.” Ovom rukopisu fuldskoga samostana slažu se svi koji su pisali o Alkuinu. Suvremeni pisac Životopisa kaže: „Pošto se Albin vratio Karlu, postavljen je za pastira samostana sv. Martina u Toursu.” Ljetopis iz Toursa: „Godine 796. kralj Karlo ustanovio je kanonike u crkvi bl. Martina u Toursu, vlašću pape Hadrijana, i postavio im sv. Alkuina, svoga učitelja, za opata.” Da je to bilo s obvezom poučavanja, piše Monah iz Sankt Gallena u 1. knjizi djela Vita Caroli Magni: „Dade”, kaže, „kralj Karlo Albinu opatiju sv. Martina pokraj grada Toursa, da bi, kada sam bude odsutan, ondje boravio i poučavao one koji k njemu pristižu. Njegov je nauk urodio tolikim plodom da su se suvremeni Gali, odnosno Franci, izjednačili sa starim Rimljanima ili Atenjanima.” Da je između Alkuina i fuldskih monaha postojala velika povezanost duša, pokazuje pisac Životopisa: „Kada je”, kaže, „osjetio da ga starost zajedno s nemoći pogađa više nego obično, kako je dugo u sebi razmišljao, priopćio je kralju Karlu da želi ostaviti svijet, moleći dopuštenje da kod sv. Bonifacija provodi monaški život prema pravilu sv. Benedikta, te da samostane koji su mu bili povjereni razdijeli među svoje učenike, ako bi to bilo moguće. Ali strašni i pobožni kralj jedno je s punom naklonošću prema molitelju odbio, a drugo rado uslišao, zahtijevajući da najmirnije i jednako časno boravi u Toursu te da ne odbija ono što je povjereno njemu i cijeloj svetoj Crkvi. A svjetovne terete koje je sam nosio, kako je bio zamolio, najradije je razdijelio njegovim učenicima. Učini dakle i sam Albin kako je najmudriji kralj zamolio, ne tražeći što bi njemu bilo korisno, nego što je korisno mnogima: i u Toursu je dočekao posljednji dan.” Preminuo je pak, kako isti piše, na dan Pedesetnice, 19. svibnja godine 804.

C Otuda je bl. Raban, kojega je on poučavao, budući da se čita kako ga je u Tours poslao opat Ratgarije, koji je preuzeo upravu godine 801., jedva imao i drugu godinu prije nego što mu je smrt otela učitelja Alkuina. Drukčiji je vremenski raspored, daleko od istine, prihvatio Tritemije u 1. knjizi Životopisa, pogl. 2., prema kojem tvrdi da se Raban pod njim vježbao od godine 806. kroz punih šest godina sve do godine 812., oslanjajući se možda na isti temelj na kojem je rekao da je Alkuin tada živio u Rimu kao čuvar i službenik Lateranske crkve: te su riječi preuzete iz pjesme koja je stavljena pred knjigu De Cruce, kao da je Alkuin još bio živ za pontifikata Grgura IV., izabranoga godine 833., te mu osobno u Rimu predao ovu knjigu. Široko rasprostranjenu zabludu izazvao je ovaj uobičajeni natpis: Intercessio Albini pro Mauro. No pisac je pjesme sam Maur Raban, ali uzevši na sebe lik Albina; zaštitnik kojega zaziva jest sv. Martin; grad u koji šalje primjerak knjige na dar jest Tours, gdje su živjeli učitelj Albin i učenik Raban. To dokazuju sami stihovi i njihov izvorni naslov iz pouzdanoga i prastarog rukopisa pred Rabanovim pjesmama koje je objavio Brower.

16 Stihovi Maura u liku njegova učitelja Albina o knjizi svetoga Križa upućenoj sv. Martinu, gdje učitelj moli sv. Martina za svoga učenika: „Sveti Božji biskupe, koji po zaslugama živiš u vijeke, pobožnom dušom primi stvar koju donosimo. Naime, kada sam bio čuvar i ponizni službenik ove crkve, čitajući svete nauke, poučavao sam ovoga dječaka riječju božanskoga govora, opomenama etike i proučavanjem mudrosti. On je doista rodom Franak i stanovnik šume Buhonije, poslan ovamo da uči riječi Božje: njegov ga je naime opat, upravitelj fuldskoga ovčinjaka, uputio ovamo pod tvoje krovove, oče, da bi sa mnom kao učenik čitao umijeće stiha i radosno propisno proučavao Sveto pismo.

D A kada je navršio šest petoljeća, već pokušavajući pisati, na hvalu Kristovu umijećem je izdao ovu knjigu, u koju je propisno unio pralikove brojeva i slikovite likove, kako bi razotkrio blagotvorne darove Božje, kakvu je čast svijetu donijela Kristova muka i kako je pobijedila drevnu zmiju: što su sveti proroci opjevali da će tako doći, a knjige Zakona slovom propisno naviještale. I budući da se sjeća da je othranjen u slavnome nauku evo ovoga mjesta, odavde će ti donijeti darove. Premda su nedostojni i neznatni, ti ih ipak, blagi zaštitniče, molim, pobožno primi, i predaj Svevišnjemu zalog koji je on pružio, usrdno moleći oproštenje za tvorca, koji je koliko je mogao, a ne koliko je sam bio dužan, ustao da ustima zahvali Bogu. Izlij tada obilne molitve Gospodinu za grijeh bijednoga molitelja, blagi, i tako pomozi svomu, koji priznaje da je sam počinio mnogo neizrecivih djela, koliko ih razuzdana dob običava počiniti. Ali ostaje čvrsta nada i velika dobrota Gromovnikova da će ga sam Svemogući Liječnik spasiti, onaj koji je vlastitom krvlju oprostio dugove svijetu i svetim vrelom oprao mnoge grijehe. Samo ga ti molitvama i svetim zaslugama E preporuči Kristu, i tako će biti blažen. Da bi proživio sadašnji život i spašen bio sačuvan za buduću domovinu, štiti, sveče, svoje.”

Posve je jasan svakome smisao ovih riječi ako je sveti Božji biskup i otac sv. Martin, kojemu Tours duguje sve, gdje je opat, odnosno čuvar i službenik crkve bio Alkuin, kojemu je fuldski opat Ratgarije uputio bl. Rabana.

17 O drugovima studija poslanima s bl. Rabanom iz Fulde spor s Tritemijem pokreće navedeni rukopisni popis fuldskih opata, u kojem se kaže da je Ratgarije poslao Rabana i Hatona u Tours učitelju Albinu. Kod Tritemija pak u Životopisu stoji: „Ratgarije je poslao Hrabana s druga dva monaha, Hajmonom i Diedonom, od kojih je prvi poslije bio biskup u Halberstadtu, a potonji je nakon Hatona izborom braće naslijedio fuldsku opatiju godine 856., kako izvješćuju Fuldski ljetopisi, od Alkuinove smrti II., te bi tako pri svome izboru bio stariji od sedamdeset godina.” Mogao se Diedon, kojega drugi zovu Thiotto, zamijeniti sa svojim prethodnikom Hatonom: štoviše, i sam se Hajmon ili Hemmo mogao uvući na njegovo mjesto kod Meginfrida i drugih pisaca, koje je slijedio Tritemije na navedenome mjestu i u djelu De Viris illustribus Ordinis S. Benedicti, knj. 2., pogl. 32. i 144.,

F gdje dodaje da unatoč tomu poznaje tri samostana koji ga brane kao svoga: stranu jednoga od njih zastupa u 4. knjizi, pogl. 193. „Hajmon”, kaže, „hersfeldski monah i treći opat ondje, a zatim na mjesto Tiagrina posvećen za trećega biskupa Halberstadta, upravljao je tom istom Crkvom revno 13 godina; umire godine Gospodnje 834., indikcije 12.” No da je on bio opat Hersfelda, niti Lambert iz Schafnaburga u to vrijeme prihvaća, niti potvrđuje javna povijest kod Browera u 1. knjizi djela Antiq. Fuld; pogl. 13.: budući da svjedoči kako je od godine 830. sve do godine 866. sjedio Brunon, u kojem je ipak razdoblju godina Hajmon postao biskupom. Ispravnije dakle stoji u djelu Chronicon MS. Saxo-Franconicum na mjestu koje navodi Brower: „Godine Gospodnje 810. Heimo, hersfeldski monah, šalje se od Ludovika, sina Ludovika Pobožnog, kao treći biskup Halberstadta, i u 13. godini svoga ređenja, 27. ožujka, preminuo je i pokopan je u Halberstadtu, a na njegovo je mjesto za biskupa zaređen Hildigrin.” Tako ondje: Fuldski ljetopisi izvješćuju da je preminuo 28. ožujka godine 852. To je mjesto preuzeo Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense na godinu 847.: „Proslavio se u Saskoj”, kaže, „Hajmon, od monaha hersfeldskoga

A samostana treći biskup Halberstadta, koji je godine Gospodnje 840., indikcije 3., zaređen za biskupa i upravljao je 12 godina u svoj svetosti i učenosti.” Mogao je ipak Hajmon ili biti poslan od hersfeldskoga opata Alkuinu u Tours i odrastati s bl. Rabanom, ili radije studirati u fuldskom samostanu pod stegom bl. Rabana. Sam Raban u predgovoru knjige De universo, posvećene Hemmonu, ovako piše: „Sjećam se tvoga dobrog truda, sveti oče, koji si imao u dječačkoj i mladenačkoj dobi u vježbanju književnosti i razmatranju Svetoga pisma, kada si sa mnom čitao ne samo božanske knjige i tumačenja svetih Otaca o njima, nego i mudrost ovoga svijeta, oštroumna istraživanja o naravi stvari, koja su sastavili u opisu slobodnih umijeća i istraživanju ostalih stvari.” Zbog tih riječi među Rabanove ga učenike ubraja i Serarije u 12. pitanju: tako se naime u navedenoj pjesmi kaže i za bl. Rabana da je sa svojim učiteljem Alkuinom kao učenik čitao umijeće stiha. Onaj Hemmo koji je u 2., 3., 4., 7., 10. i 20. godini carstva Ludovika Pobožnog u djelu Antiquitates Fuldenses kod Pistorija pod opatima Ratgarijem, Egilom i Rabanom napisao razne darovnice fuldskoga samostana, da ga možda valja smatrati istim s halberstadtskim biskupom, pokazuje razlog i vremena i učenosti.

§ IV. Učenici bl. Rabana promaknuti na biskupsko dostojanstvo.

Tritemije u 1. knjizi Životopisa, br. 18., nabraja iz Magenfrida izvrsnije i najistaknutije učenike bl. Rabana: od kojih su jedni poslije cvali kao predstojnici raznih biskupija, drugi kao opati različitih samostana, treći kao upravitelji javnih škola, a četvrti slavni svetošću ili učenošću. Nad ostalima se ističe Karlo, Rabanov nasljednik u nadbiskupskom dostojanstvu u Mainzu, ako bi se dokazalo da je tada bio fuldski monah, što Tritemije pretpostavlja. O njemu se ovako piše u djelu Annales Francorum Fuldenses MSS. samostana sv. Trudona na godinu 856.: „U mjesecu veljači, 4. dana u mjesecu, preminuo je Hraban, nadbiskup Crkve u Mainzu: kojega je Karlo, sin kralja Pipina, koji je pobjegavši iz straže samostana Corbie prebjegao svome stricu kralju Ludoviku, naslijedio u biskupstvu 8. ožujka, ne samo po kraljevoj volji, nego i po pristanku i izboru klera i puka.” Pipin, kojega je otac Ludovik Pobožni postavio za kralja Akvitanije, zatim lišen kraljevstva, preminuo je godine 838. Njegov drugi sin Pipin Mlađi napao je Akvitaniju; budući da mu je brat Karlo bio naklonjen, stric Karlo Ćelavi strpao ga je u samostan, što se ovako u djelu Chronicon Fontanellense, sv. 2. djela Scriptores Franciæ, navodi na godinu 849.: „Te je godine u mjesecu ožujku grof Vivijan uhvatio Karla, brata Pipinova, koji je namjeravao poći u pomoć bratu u Akvitaniju”, i malo poslije: „Kralj Karlo održao je opći sabor s Francima u gradu Chartresu: na tom je mjestu Karlo, brat spomenutoga Pipina, postrižen i odmah upućen u samostan Corbie.” To je Corbie u Francuskoj, a ne u Saskoj, kojemu ga pogrešno pripisuje Johann Letzner u djelu Chronica Corbeiæ Saxonicæ. Wion u 2. knjizi djela Lignum Vitæ, pod nadbiskupima Mainza, kaže da je Karlo od kralja Akvitanije postao najprije monah sv. Petra u galskom Corbieju, zatim u fuldskom samostanu, a poslije nadbiskup Mainza; ali ni tako se ne bi moglo ustvrditi da je bio učenik bl. Rabana, tada nadbiskupa, jer se u djelu Annales Francorum Bertiniani kaže da je tek dvije godine prije njegove smrti, godine 854., već zaređen za đakona, otišao iz samostana Corbie: u tim se ljetopisima, kao i u kapitularijima Karla Ćelavog, čita da je po njegovu nalogu i stariji Karlov brat Pipin bio postrižen i u monaškom habitu odveden na čuvanje u samostan sv. Medarda, te je uz pomoć dvojice monaha pobjegao. Drugi je dakle od nadbiskupa Mainza bio onaj Karlo, učenik bl. Rabana, podrijetlom Istočni Franak, kojega je Tritemije zamijenio s ovim Karlom i prenio da je promaknut na nadbiskupsko dostojanstvo.

19 Drugoga učenika Rabana navodi Tritemije, Frekulfa, biskupa Lisieuxa u Normandiji, rodom Sasa i fuldskoga monaha. Tritemija su slijedili mnogi, a nitko, koliko smo čitali, nije mu prethodio. Isti ga Tritemije u djelu Catalogus illustrium virorum naziva Albinovim učenikom. Je li kod njega došao u poznanstvo s bl. Rabanom? Da je na njegovu molbu bl. Raban pisao o Petoknjižju, svjedoči niže Rudolf pod br. 30. Štoviše, pred pojedine knjige Petoknjižja Raban, u to vrijeme nedavno postavljen za opata, stavio je vlastite predgovore tadašnjem biskupu Frekulfu, u kojima se nigdje ne natuknjuje da je ovaj odrastao pod njegovim vodstvom, budući da je bez sumnje bio stariji po dobi. Postoji i Frekulfovo pismo Rabanu pred Knjigom Postanka koja mu je posvećena, s ovim natpisom: „Frekulf, najniži među biskupima, časnomu opatu Mauru i subratu u svećeništvu, u Kristu Sinu Božjemu pozdrav”, bez ikakva traga i u samome pismu po kojem bi ga priznao svojim učiteljem, dok se s druge strane diči nezasitnom ljubavlju prema mudrosti svoga časnog učitelja Elizahara, kojemu je posvetio prvi svezak svoga Ljetopisa, sastavljen, kako kaže, po njegovoj zapovijedi i iz poslušnosti. Bio je Elizahar, ili Helizahar, prezbiter kanonik, postavljen za opata samostana sv. Rikarija u Centuli u kraju Ponthieu i u Jumiègesu na poluotoku Seine: o njemu ćemo raspravljati 11. veljače uz Životopis sv. Benedikta, opata Aniane, uz kojega je bio kada je umirao godine 821.

20 Treći koji je od Rabanovih učenika dospio do biskupskoga dostojanstva navodno je bio Altfrid, koji je iz Fulde poslan kao učitelj u saski Corbie, a poslije je zaređen za četvrtoga biskupa Crkve u Hildesheimu. No veoma se bojimo da ga Tritemije nije zamijenio s monahom Otfridom. O njemu pišu Tritemije u djelu De Viris illust. ord. S. Benedicti, knj. 3., pogl. 207. i knj. 4., pogl. 196., te u djelu Chronicon Hirsaugiense na godinu 847., Wion pod biskupima Hildesheima, Letzner u djelu Chronicon Corbeiense, pogl. 9., gdje se kaže da je godine 829. pripušten monaškome životu; kod njih i drugih pisaca nema nikakva spomena ni fuldskoga monaštva ni Rabanove pouke. Kod Ekeharda, opata iz Aure, u Ljetopisima koje je Brower objavio nakon Životopisa sv. Godeharda, biskupa Hildesheima, među djelom Sidera illustrium et sanctorum virorum Germaniæ, čita se da je četvrti biskup Altfrid postavljen godine 847., da je sjedio 29 godina i da je umro na dan Uznesenja godine 885., na koji dan ni u jednom martirologiju ne nalazimo upisano njegovo ime, premda ga Tritemije u 2. knjizi, br. 15. i Wion na navedenome mjestu nazivaju svetim. Od ovoga je Altfrida različit Otfrid, prezbiter i monah iz Wissenburga kod Speyera u kraju Nemeta, izvrstan poznavatelj zvijezda i božanskih stvari te glavni izumitelj njemačkoga pravopisa. Postoji, zaslugom Jeana Cordesiera, kanonika iz Limogesa, zajedno s djelima i pismima Hinkmara, nadbiskupa Reimsa, neko pismo ovoga Otfrida o tom njegovu njemačkom pravopisu i prijevodu Evanđelja na taj jezik, upućeno Luidbertu ili Lindtbertu, nadbiskupu Mainza, u kojem stoji ovo o bl. Rabanu: „Ovu sam dakle knjigu”, kaže, „pobrinuo se poslati vašoj pronicavoj razboritosti na prosudbu, i budući da je moja malenkost odgojena od Rabana časne uspomene, nekoć dostojnoga predstojnika vaše Stolice, pobrinuo sam se preporučiti je dostojanstvu i mudrosti vaše biskupske službe.” Živio je taj Lindtbert u biskupskom dostojanstvu od godine 873. do godine 889., u čijim Djelima o Otfridu piše Serarije u 4. knjizi djela Rerum Moguntiacarum, i prije u 1. knjizi, pogl. 11., čiju učenost hvale i Marcus Velser u 2. knjizi djela Rerum Boicarum, Brower u 1. knjizi djela Antiq. Fuld; pogl. 14., i Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense C A na godinu 863., u djelu Catalogus illustrium virorum Germaniæ, te u djelu De Scriptoribus Ecclesiasticis, gdje ga čini slušateljem i učenikom Rabana Maura, fuldskoga opata.

21 Njima valja pribrojiti ili čak pretpostaviti Rutharda, koji je odbio biskupiju u Halberstadtu ponuđenu mu godine 852. nakon Hajmonove smrti, te je mir monaškoga života i proučavanje Pisama pretpostavio častima i bogatstvima. Prenosi se da je upisan među svece u monaškim martirologijima Wiona i Ménarda te u djelu Catalogus Generalis Ferrarija 25. listopada, na koji je dan umro pun dana i svetosti godine Gospodnje 865., kako u djelu Chronicon Hirsaugiense piše Tritemije iz Meginfrida, gdje se Ludovik naziva carem, premda je bio samo kralj Njemačke, sin cara Ludovika Pobožnog. Isti Tritemije izvješćuje da je on junačkim stihom u dvije knjige prekrasno ispjevao muku sv. biskupa Bonifacija.

§ V. Razni opati među učenicima bl. Rabana.

Među slavnim opatima koji se diče Rabanom kao učiteljem, ističe se Valafrid Strabon, opat Reichenaua, muž učen i mudar, koji se u poznavanju književnosti među svojima smatrao slavnijim prije svih drugih, kako je o njemu rekao suvremeni pisac Izon, monah iz Sankt Gallena, u 2. knjizi djela De miraculis S. Othmari Abbatis, čiji je Životopis u prvoj knjizi, kao i Životopis sv. Gala u dvije knjige, sastavio ovaj Valafrid, kako će se opširnije reći 16. listopada i 16. studenoga na njihov spomendan. Tritemije o njemu raspravlja u 2. knjizi djela De Viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 35., i od njega čini drugoga Strabona, fuldskoga monaha: onoga prvoga nigdje ne pripušta u Rabanovu školsku stegu; ovoga drugoga niže u 1. knjizi Životopisa, br. 18., navodi kao najistaknutijega učenika, za kojega u 2. knjizi, br. 4., tvrdi da ga je Raban, već kao opat, postavio za predstojnika monaške škole, a u 2. knjizi djela De viris illustribus ordinis S. Benedicti, pogl. 41., naziva ga njegovim pisarom, koji je njegova djelca s cedulja prepisivao na čisto. Slično ponavlja u knjizi De Scriptoribus Ecclesiasticis i u djelu Chronicon Hirsaugiense na godinu 847. Tritemija slijede Bellarmin u djelu De scriptoribus Ecclesiasticis, Surije, Margarin de la Bigne i drugi najučeniji muževi. No kada se cijela stvar pomnije razmotri, jedan je te isti Valafrid Strabon, ili Strab, opat Reichenaua, i onaj drugi Strab, Rabanov učenik, koji je prvi iz spomenika drevnih Otaca uredio djelo Glossa ordinaria na cijelo Sveto pismo. Među ostalim njegovim noćnim trudovima postoje razne pjesme iz knjižnice Sankt Gallena koje je objavio Heinrich Canisius u 6. svesku djela Antiqua lectio, a uvrštene su i u djelo Bibliotheca Patrum. U njima, u jednoj pjesmi Grimaldu, ovako se poigrava svojim imenom:

„Ovo je izdao Strab, najmanji dio braće koje otok Reichenau hrani vašim molitvama.

Premda pravilo viče da treba reći Strabon, sam sebe želim zvati Strabom, i Strab ću biti.”

23 U taj je samostan Reichenau bio primljen gotovo još kao dječak, kako su donosila ona vremena, te je odrastao pod stegom svoga učitelja Tatona, a u njegovoj je osobi s petnaest godina, već tada mladić velikih nada, napisao stihove, od kojih su neki poslani Hebonu, ili Ebonu, nadbiskupu Reimsa, i Degi, korbiskupu Triera. Ponovno, kada je gotovo navršio osamnaestu godinu života, pod istim učiteljem Tatonom i opatom Erlebaldom, viđenje monaha Vetina, koje je Haiton ili Heton, tada napustivši baselsku biskupiju monah u Reichenauu, bio napisao u prozi, prenio je u heksametre, kako navodi u predgovoru Grimaldu. To se viđenje dogodilo 11. godine Ludovika Pobožnog, 824. Kristove, u mjesecu listopadu, kako sam Strab svjedoči u pjesmi, a s njim se slažu Herman Hromi i prastari pisac kratkoga ljetopisa samostana Sankt Gallena u 3. svesku djela Scriptores historiæ Francorum; spominje ga i Hinkmar u 30. raspravi 2. sveska svojih djela. Tu je pjesmu Strab započeo o Uskrsu, sljedeće, kako naslućujemo, 825. godine, te je stoga rođen oko 807. godine Kristove i tada je gotovo navršavao osamnaestu godinu života. Njegov je učitelj Taton poživio do 847. godine Kristove, kada se zbog slavnoga imena njegova smrt bilježi u prije spomenutom Ljetopisu iz Sankt Gallena. Od njegove je stege i iz samostana Reichenaua Strab bio poslan drugamo, ali kada i iz kojega razloga nije poznato. U 16. godini cara Ludovika, 829. Kristove, oko svoje 22. godine, živio je na dvoru u Aachenu i sastavio stihove De Imagine Tetrici, sa sugovornicima Iskrom i Strabom, uživajući ondje prisnost kapelana Grimalda, kojega stoga naziva i svojim učiteljem.

24 Pristajao je i uz bl. Rabana, ali u koje točno vrijeme, nije sigurno. Među njegovim djelima postoji u 6. svesku djelo Glossa Latino-barbarica s ovim naslovom: „Hrabani Mauri Abbatis Fuldensis Glossæ Latino-barbaricæ de partibus humani corporis. Walafridus Strabus Mauri discipulus:

Tako čovjek stoji, tako ću udove njegova tijela, koje je izložio Maur, ja Strab držati u pameti.”

Opatom ga naziva u predgovoru sažetku Levitskoga zakonika što ga je sam sastavio iz većega Rabanova djela, gdje ovako kaže: „Najkraću bilješku sljedeće knjige, to jest Levitskoga zakonika, ja Strab, po predaji gospodina opata Rabana, muža sjajno urešena mnogim govorima božanskoga znanja, koliko je dopuštala skromnost moga umovanja, pobrinuo sam se skratiti.” Među njegovim se pjesmama nalaze tri upućene Mauru Rabanu, fuldskom opatu, njegovu učitelju, koje je odatle izvadio i nakon Rabanovih pjesama koje je sam protumačio objavio Brower. Nadgrobni natpis njemu preminulome napisao je Raban, tada nadbiskup, uz koji u bilješkama isti Brower primjećuje da je on bio odgojen u samostanima Sankt Gallen i Fulda: da je radije kao odrastao živio u Fuldi, očito je iz rečenoga. Doista, ako se mnogo ne varamo, napojen teološkim i povijesnim studijima na slavnoj Fuldskoj akademiji, napisao je djelo Annales Fuldenses, o kojem je gore bilo riječi, i sabrao spomenike drevnih Otaca iz kojih je sastavio djelo Glossa ordinaria. Je li živio i među monasima Sankt Gallena te od dekana toga samostana bio postavljen za opata Reichenaua, budući da to kod starih nismo pročitali, niti ovdje tvrdimo, niti se protivimo onima koji tako misle. Opširnije o tome raspravlja Jodocus Metzler, monah iz Sankt Gallena, kod Canisija u predgovoru djelu Poemata Strabi. Vjeruje se da je opatom Reichenaua postao godine Kristove 842., a preminuo 849., koje godine ovako piše Epidannus u ljetopisu samostana Sankt Gallena u 3. svesku djela Scriptores Franciæ: „Walahfrid, opat Reichenaua, preminuo je. Taj je učeni muž na molbu opata Gozperta otmjeno sastavio Životopise sv. Gala i Otmara.” Dan smrti u dnevnicima samostana Sankt Gallena u 1. svesku djela Alamannicæ res određuje se na 18. kolovoza: „Preminuo je opat Walahfrid, muž najupućeniji u božansku i ljudsku književnost.” Ovo neka zasad bude dovoljno o Valafridu Strabu, od kojega ne prihvaćamo nikakva drugog Straba, ni fuldskoga, ni franačkoga, ni engleskoga. O njemu ćemo ponovno raspravljati uz Životopise sv. Gala i Otmara.

25 Ovomu Strabu pridružujemo najučenijega muža Lupa, opata Ferrièresa, samostana u Galiji u biskupiji Sens, koji se naziva i Betlehemskim. Nije znao, što je čudno, Tritemije da je on bio Rabanov učenik. Stekavši pokrovitelja svojih studija u sv. Aldriku, od opata Ferrièresa nadbiskupu Sensa, sjajno poučen u božanskim i ljudskim znanostima pod raznim učiteljima, ostavio je nemali spomenik svoga uma u pismima caru Lotaru, Karlu kralju Galije i Etelwulfu kralju Engleske, biskupima i drugim učenim muževima svoga doba, koja su iz rukopisnih kodeksa iznijeli na svjetlo dana Papire Masson u zasebnoj knjižici i Duchesne u 2. svesku djela Scriptores

A Franciæ. U pismu koje je iz Fulde poslano Einhardu ovako piše o svome obrazovanju: „Meni se čini posve jasnim da mudrost valja tražiti radi nje same; da bih je istraživao, upućen od svetoga metropolitanskog biskupa Aldrika, dobio sam učitelja gramatike i od njega primio pravila umijeća”, i niže: „Prešavši iz Galije ovamo u prekorajnski kraj, postao sam vam bliži. Naime, spomenuti me biskup uputio časnomu Rabanu da od njega primim uvod u Božanska pisma.” Sv. Aldrik naslijedio je Jeremiju koji je umro godine Kristove 828., 7. prosinca: no još nije bio posvećen kada je u povelji Ludovika i Lotara, kojom su se godine 829. sazivali razni sabori, bilo određeno da u grad Pariz dođe budući biskup Sensa, budući da je stolica još bila upražnjena. Pariški je sabor održan 6. lipnja te 829. godine. Koje je godine svoga biskupovanja otpustio Lupa u Fuldu, nismo pročitali. Da se odande nije vratio sve do smrti sv. Aldrika, piše sam Lupo u 41. pismu Imonu, biskupu Noyona: „Po milosti Gospodina Boga našega”, kaže, „vratio sam se živ i zdrav, i osim smrti moga gospodina i hranitelja Aldrika, što se mene tiče pune nesreće, te nekih drugih prijatelja, nema ničega što bih smatrao da mi se izvana dogodilo osobito žalosno. A zašto ste tražili da vam javim koje sam knjige u Njemačkoj napisao ili pročitao, veoma sam se začudio.”

C I nedugo zatim postavljen je za opata; o čemu Rabanu ovako piše u 40. pismu: „Najčasnijemu ocu i izvrsnom učitelju Rabanu Lupo šalje najljepši pozdrav. Nisam vam dosad mogao zahvaliti, ali koliko sam zahvalnosti u srcu nosio, uvijek je vidio Poznavatelj tajni. Ubuduće pak, ako isti Bog produlji vaš život i obnovi željeni mir, neće biti nemoguće djelima pokazati ono što nosim na umu. Naime, pristankom naše braće 22. studenoga povjeren mi je samostan Ferrières, a naš me gospodar Karlo čudesnom blagonaklonošću podupire i obdario me svojom milošću. Neka se stoga vaša dobrohotnost udostoji preporučiti svetim molitvama mene zajedno sa zajednicom koja mi je povjerena, da biste, kao što ste moje studije uvelike pomogli učenošću, tako ustrajnim molitvama ublažili težinu službe. Uostalom, čuo sam da ste odložili teret svoje uprave i da ste sada posvećeni samo božanskim stvarima, a našem Hattonu prepustili brigu punu znoja.” Tekla je tada godina 841., budući da je Raban dvadeset godina bio na čelu Fuldaca i ujedno, kako je odavde očito, kao opat tumačio Sveto pismo; on istomu Lupu, još ne opatu, nakon njegova odlaska od sebe ovako piše: „Časnomu bratu i suborcu Lupu, službeniku Kristovu, Raban, sluga slugu Božjih, pozdrav u Gospodinu. Otkako sam tjelesno lišen tvoje željene prisutnosti, vjeruj mi, u duši nikada nisam bio prazan od ljubavi prema tebi; nego marljivo razmišljajući o revnosti koju si imao u razmatranju Božanskoga zakona i o čednosti ponašanja, kojom si boraveći među nama mnogima bio nadasve drag, sjećajući se tvoje molbe, a i svoga obećanja, sastavio sam, koliko sam mogao, djelo Collectarium in Epistolas Pauli Apostoli.” To se pismo nalazi pred samim djelom Collectarium u 5. svesku djela. Spominje to pismo Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense godine Kristove 851., gdje ovoga opata Lupa miješa s njemačkim prezbiterom Lupom Servatom. O njemu ćemo raspravljati uz Životopise sv. Maksimina, biskupa Triera, 29. svibnja, i sv. Vigberta, opata Fritzlar-a, 13. kolovoza, koje je sam napisao.

27 Trećim među opatima, ako valja vjerovati Tritemiju, može se smatrati Lintbert, ili Luitbert, prvi predstojnik samostana u Hirsauu: o kojem kod starih pisaca ne čitamo ništa, ali mnoge pojedinosti, koje se mogu pogledati, navodi Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense, u kojem se za nj u dobi od osamnaest godina kaže da je postao monah kod Fuldaca godine Kristove 816., najprije Rabanov suučenik, a zatim slušatelj; da je za opata postavljen godine 838., a posljednji dan zaključio 11. lipnja godine 844.

28 Kao Lintbertov brat navodi se Bunon, opat Hersfelda, te da je živio u Fuldi pod opatom Baugulfom. Njemu je Lupo posvetio Životopis sv. Vigberta godine 837.: za čiju se crkvu kaže kod Lamberta iz Schafnaburga, koji ga naziva Brun, da su temelje iskopali sam Bunon i opat Raban godine 831., a njemu, preminulom godine 846., pripisuje za nasljednika Brunuarta, kojega Tritemije niže u 1. knjizi Životopisa, br. 18., naziva Bernardom i tvrdi da je bio Rabanov učenik te od fuldskoga monaha postavljen za opata. Isti Schafnaburžanin piše da je pod njim godine Kristove 850., 5. prije studenih kalenda, nadbiskup Raban posvetio crkvu sv. Vigberta, a njegovu smrt smješta u godinu 875.

29 Naposljetku, iz Rabanove su škole, prema Tritemiju u djelu Catalogus illustrium virorum Germaniæ, cvali u samostanu Sankt Gallen Hartmund i Verembert; prvi je od njih drugima Hardmud ili Harthmuet, te je nakon Grimalda, kojemu je prije bio upravitelj, postavljen za opata Sankt Gallena godine 872.: povjerivši tu prelaturu drugome godine 884., živio je samotničkim životom kao zatvorenik. O njemu valja čitati Hepidana u kratkim ljetopisima, Monaha iz Sankt Gallena u 2. knjizi djela De rebus bellicis Caroli Magni, pogl. 13., Ratperta u djelu De origine monasterii S. Galli, pogl. 8., 9., 10., i Ekeharda u djelu De casibus ejusdem monasterii, pogl. 1. i 2., koji piše da je on bio rođak i veliki znanac burgundskoga kralja Rudolfa: ipak ga nitko ne čini Rabanovim učenikom. Jodocus Metzler kod Canisija u predgovoru djelu Poemata Walafridi Strabi, izostavivši Hartmunda, tvrdi da su njegovi učenici bili Helperik i Verembert: njima Brower u 1. knjizi djela Antiquitates Fuldenses pridružuje Hartmunda. No o drugima propuštamo točnije istraživati. Rudolfa, pisca njegova životopisa, već smo protumačili gore pod br. 4. i 5.

§ VI. Dob i spisi Rabana dok još nije bio opat.

Želeći napredovati sigurnim korakom, unaprijed upozoravamo da valja izbjeći neke Tritemijeve pogreške. U prve dvije knjige Životopisa godine Rabanova rođenja odstupaju od godina Kristovih za gotovo pune tri godine, što valja unaprijed ispraviti. Te je tri godine sam Tritemije uklonio na kraju druge knjige, gdje stavlja samo dvije godine između svrgavanja s opatske službe i promaknuća na nadbiskupiju u Mainzu, dok pet godina, koje s drugim piscima stoje između, vraća u djelu Chronicon Hirsaugiense pod prvim opatom toga samostana Lintbertom. Njegove su riječi ove:

„Naposljetku godine 842., koja je bila četvrta godina opata Lintberta, potaknut spletkama nekih ljudi, izišao je iz fuldskoga samostana te se, sklonivši se k Ludoviku, sinu starijega cara Ludovika, zadržao kao prognanik sve do smrti Otgara, nadbiskupa Mainza, koji ga je bio protjerao, ne znam iz kojega razloga. Ali nakon pet godina, kad je Otgar umro, Raban je jednoglasnim izborom svih postavljen za nadbiskupa na njegovo mjesto godine Gospodnje 846., indikcije 10; sjedio je devet godina” itd. Tako ondje Tritemije, za što će se na svojim mjestima reći da potvrđuje račun svih kronologa. S tim valja nužno povezati ono što o njegovu svrgavanju piše u Životopisu pri kraju druge knjige: „Godine dakle”, kaže, „pedeset i sedme od njegova rođenja, kako svjedoči Meginfrid, poslije fuldski monah, nastala je na poticaj đavla teška i štetna nesloga između njega i njegovih monaha.”

31 Kada se ta mjesta usporede, budući da je Raban godine Kristove 842. navršavao pedeset i sedmu godinu života, rođen je ne godine Kristove 788., nego tri godine ranije, godine 785., a ako je prema Tritemiju kao devetogodišnjak doveden u fuldski samostan, tada nije bila godina 797., nego 794. To će se u nastavku još čvršće potvrditi.

A Tritemije u 1. knjizi, br. 11., tvrdi da je opat Ratgarije poslao Rabana učitelju Alkuinu u osamnaestoj godini života, koju pogrešno smješta u godinu Kristovu 806., budući da je iz gore rečenoga sigurno da je Alkuin preminuo godine 804. Nadalje, očito je da je Ratgarije, za kojega se svi pisci slažu da je poslao Rabana Alkuinu, postavljen za opata ne godine 804., kako ovdje prenosi Tritemije, nego godine 802., što je gore dokazano. Tada je Raban po našem računu bio u sedamnaestoj godini života: tu dob valja nužno prihvatiti da bi u posljednje dvije godine prije Albinove smrti, i to ne pune, mogao od njega biti poučen u teološkim znanostima. Je li nakon Albinove smrti nastavio svoje studije kod njegovih nasljednika, tako da se smatra da je navršio šestogodišnje razdoblje za koje Tritemije u br. 15. piše da ga je proveo kod Albina, nigdje nismo pročitali.

32 U dvadeset i četvrtoj godini svoga života (koja je po postavljenom računu deseta nakon osamstote, a ne trinaesta) Tritemije ga u br. 17. postavlja na čelo fuldskih škola: u toj je službi napisao dvije knjige De sancta Cruce, jednu u stihu, drugu u prozi. O tom djelu Kandid, koji je u vrijeme njegova opatovanja cvao slavom književnosti i znanosti kao predstojnik fuldskih škola, u predgovoru djelu Vita Ægilis Abbatis ovako uvodi Rabana kako s njim razgovara: „Vježbaj”, kaže, „samoga sebe čitajući i dodaj nešto korisno sastavljajući.

B Jer dok sam ja nekoć boravio na istome mjestu gdje ti sada boraviš, po nadahnuću božanske milosti započeo sam knjigu u prozi i stihovima na pohvalu svetoga Križa te sam je marljivim trudom dovršio da je vjernici čitaju.” Rudolf niže u Životopisu, br. 49., piše da je Raban posvjedočio kako je prvi put pisao oko tridesete godine svoga života na pohvalu svetoga Križa dvije knjige itd. Čini se da je to svjedočanstvo preuzeto iz pjesme navedene gore pod br. 14., koju je u liku učitelja Alkuina uputio sv. Martinu, gdje ovako pjeva:
„A kada je navršio šest petoljeća, već pokušavajući pisati, na hvalu Kristovu umijećem je izdao ovu knjigu.”
Ondje s Baronijem kod Serarija u 4. knjizi djela Rer. Mogunt; o Rabanu, pit. 10., pod šest petoljeća radije valja razumjeti trideset godina nego dvadeset i četiri, premda je mišljenje nekih da su u petoljeće uključene samo četiri godine. Tritemije u 1. knjizi Životopisa, br. 29., određuje da je ta trideseta godina života, u kojoj i sam prenosi da je sastavljeno to djelo o svetome Križu, od Gospodnjega rođenja bila osamsto osamnaesta. No, kako smo već češće upozorili, kada se odatle oduzmu tri godine, petnaesta godina toga stoljeća najispravnije se podudara s tridesetom godinom njegova života. Posve istom pogreškom Tritemije u br. 30. iste knjige piše da je pokojnog opata Ratgarija naslijedio Egil godine Kristove 820., što valja ispraviti prema Fuldskim ljetopisima, koji donose ovaj raspored vremena i nasljedstva: „Godine 817. Ratgarije, opat fuldskoga samostana, optužen od braće i proglašen krivim, biva svrgnut; i godine 817. za opata fuldskoga samostana izabran je i zaređen Eigil.”
C Godinu Rabanova promaknuća u svećenički red nalazimo samo kod Tritemija u br. 14., gdje se određuje kao trideseta godina života, za koju je gore dokazano da se podudara s petnaestom godinom istoga devetog stoljeća. Toga se svoga ređenja zahvalnim srcem spominje Raban u predgovoru trima knjigama De Institutione Clericali, koje je posvetio Hajstulfu, nadbiskupu Mainza, obraćajući mu se među ostalim ovako: „Tvome ću se učiteljstvu uvijek rado podlagati, jer se sjećam da sam od tebe primio crkveno dostojanstvo.” Tekla je tada devetnaesta godina istoga stoljeća, kako u epigramu nakon završetka tih knjiga istomu Hajstulfu bilježi ovim stihovima:
„Jer budući da si ti posvetio hram blagoga mučenika, po sluzi je ovaj dar dao i sam mučenik.
Naime, teče osamsto devetnaesta godina otkako je pobožni Spasitelj došao na zemlju.”
O toj se posveti Fuldski ljetopisi slažu s Rabanom: „Ove godine 819. baziliku sv. mučenika Bonifacija u fuldskom samostanu posvetio je nadbiskup Hestulf na čast Gospodina Spasitelja i svih njegovih svetih, a kosti svetoga mučenika prenesene su na studene kalende.”

34 Istomu je Hajstulfu Raban zatim posvetio osam knjiga koje je protumačio na Mateja i razne homilije sastavljene na njegov poticaj. U prvome se predgovoru naziva nedostojnim prezbiterom, a u drugome neznatnim službenikom slugu Božjih, tada već izabran za fuldskoga opata. O godini toga događaja ostaje isti spor s Tritemijem, jer u 2. knjizi Životopisa, br. 2., tvrdi da je nakon što je Egil godine 825. preminuo, Raban naslijedio u trideset i sedmoj godini svoga života, što i mi zadržavamo, ali ponovno oduzevši tri godine valja to spojiti s godinom Kristovom 822., za koju Fuldski ljetopisi donose ovo: „Eigil, opat fuldskoga samostana, preminuvši, dobio je Hrabana za nasljednika.” Slažu se Herman Hromi u Ljetopisu: „Godine 822. u Fuldi je umro opat Eigil; njega je naslijedio Raban, učen muž i izvrstan tumač božanskih knjiga.” I Marijan Škot, fuldski monah, u 3. knjizi djela Chronic; 6. doba: „Godine 822. umro je fuldski opat Eigil, kojega je naslijedio Raban.” U tom je dostojanstvu, kako Rudolf kaže u 5. broju Životopisa, ili druge poučavao u svetim knjigama kao javni profesor, kako se potvrđuje iz gore rečenoga, ili je čitajući ili sastavljajući hranio samoga sebe božanskim Pismima, o čemu svjedoče slavna tumačenja na njih, o kojima smo već raspravljali.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

4. veljače Kalendar godine