Samostan u Lobbesu u Belgiji, na rijeci Sambre, na samim granicama pokrajine Liège i Hainauta, star je i glasovit. Njegov smještaj i podrijetlo imena Fulcuin, njegov opat, koji je umro godine 990., ovako tumači na početku svoga Chronicona: „Postoji mjesto”, kaže, „gdje su unutar međa kraja, koji su stari od mjesta gdje je praznovjerno poganstvo posvetilo hram Marsu nazvali Fanum Martis, mlađi nazvali Hainaut prema imenu rijeke koja protječe, a u kraju oko Sambre teče rijeka Sambre blagom i ugodnom obalom; kojemu, dok se s jedne i druge strane uzdižu brežuljci, nekakva ravnica i sjenovitost šuma te pogodnost mjesta daju veoma ugodan izgled. Na tom mjestu utječe u Sambru potok koji zovu Laubach, i smatraju da je on dao ime mjestu, premda ima nekih koji smatraju da je zbog pogodnosti za lov na divlje zvijeri (jer je sa svih strana opasan šumom, a u blizini je tada bio Liptinnes, kraljevska riznica, i dok ostaje staro ime, još se zove Forêt), zato što je kralj, idući u lov, zapovjedio da mu se ondje napravi sjenica za ublažavanje sunčane žege, koju zovu Lobium, mjesto dobilo naziv zadržavši ime, a da je potok dobio ime po mjestu, a ne mjesto po potoku, što se čini vjerojatnijim. Čini se da to potvrđuju Germani; naime, to se mjesto na njihovu jeziku zove Lobach. I lo doduše nazivaju sjenicom, a bach pak potokom,
2 Kratko bilježi blaženi Anso, osmi opat Lobbesa, u Vita S. Ermini biskupa i opata, koju ćemo dati 30. travnja, o samostanu, kaže, koji se izvedeno po imenu potočića što teče kroz samostan u rijeku koja se vlastito zove Sambre zove Laubacus. Drugima je Laubacum u srednjem rodu, u Vita S. Ursmari u 1. svesku Franciae scriptorum kod Du Chesnea nesklonjivo Laubias. „Tu”, kaže, „koja je u Laubias, Kristovu crkvu.” Ali Fulcuin u Chroniconu kaže da je sv. Landelin iselio iz Lobbesa i ubrzo zatim: „kome je Gospodin povjerio mjesto apostolata Laubias.” U istom Vita S. Ursmari: „Budući da Lobium nije biskupsko sjedište.” Isti u Historia miraculorum, čudo 23., naziva se biskupom Lobbesa. Heriger u njegovu stihovanom Vita naziva samostan Laubia i Laubacum, a potok Lobia.
3 Na tom je mjestu običavao pljačkati Landelin pošto se, nakon dugotrajnoga jadikovanja i neprestane molitve sv. Auberta, biskupa Cambraija, negdašnjega svoga učitelja, kako u 2. knjizi Chronicona Cambraija, pogl. 37., piše Baldrik, obratio od opakoga života, povukao se na to isto mjesto i posvetio ga, kako ima Fulcuin, svetim studijima, da ono što je bio oskvrnuo manama posveti krepostima, kako bi, ondje gdje je preobilovao grijeh, preobilovala i milost, kao što kaže Apostol. Na tom je mjestu, podigavši sebi crkvu za to vrijeme, oplakivao ono u čemu je prije uživao, tražeći hranu rukom i radom, i kroteći tjelesnu razuzdanost postovima i bdjenjima, te je vježbao dušu najvećim naporom u onomu što je Božje, tako da su se svi čudili videći promjenu desnice Svevišnjega. Takvim je dakle vježbama, kad se na to nastojanje stjecalo više njih, postao uzor, tako da je bio prvi utemeljitelj samostana u Lobbesu. To kaže Fulcuin. Odatle je Landelin preselio u Crespin. Naime, kako na navedenomu mjestu piše Baldrik, kad je mjesto počelo cvjetati pobožnim vladanjem svetoga čovjeka i kad je zbog darežljivosti kraljeva ili bilo kojih moćnika koliko izvana dobrima, toliko i iznutra obilovalo brojem redovnika, ubrzo odatle uklonjen, budući da je želio što čvršće prianjati uz Boga, smatrao je da treba potražiti skrivenije mjesto. Ali o tome opširnije u Vita S. Landelini 15. lipnja.
4 Razlog njegova iseljenja iz Lobbesa možda je bio i Liptinnes, dvor majordoma Pipina, udaljen na razmaku jednoga sata odatle, u pučkom govoru sada Estinnes; to je mjesto za Pipinova sina i unuka postalo toliko glasovito da se ondje godine 742. održala sinoda. Sveti je čovjek možda pobjegao ili od prilike za rastresenost zbog mnoštva dvorjana koji su hrlinuli u Lobbes ili od hvala kojima su ga možda neki opterećivali. Koliko je pak Liptinnes već prije pet stotina godina pao sa svoga negdašnjega sjaja, očito je iz 19. čuda sv. Ursmara, gdje stoji ovo: „Liptinnes je ime posjeda u kraju Hainaut, nekoć kraljevsko sjedište kad su se još u zemlji susretali mir i pravednost, sada razdijeljen mnogima u leno jedva dostaje godišnjim prihodima za jednoga.”
5 Kad se pak Landelin spremao otići iz Lobbesa, kako piše Baldrik, na to je mjesto postavio blaženoga Božjega čovjeka Ursmara, obdarena pobožnim običajima, biskupa posvećena samo za vršenje propovijedanja. Da je to učinjeno po Pipinovoj volji, kaže se u Vita S. Ursmari u 1. svesku Scriptores Franciae kod Du Chesnea: „Nakon odlaska sv. Landelina iz Laubacuma,
A Landelina, kojega je Duh Gospodnji potaknuo da ode s toga mjesta radi prosvjetljenja Crespina, gdje sada počiva, blaženi Ursmer (kojemu je Gospodin povjerio apostolat i sveto vježbanje u Laubiasu), glasovit po riječi propovijedanja i zaslugama kreposti, pozvan od starijega Pipina... preuzeo je upravljanje tim istim samostanom, posredovanjem Hidulfa, koji je bio jedan od većih kraljevih knezova. Ondje je također ustoličen na pastirskoj stolici, tolika itd.” Gotovo isto ima Fulcuin, a kraće Sigebert u Chroniconu.
6 Je li Ursmer prije bio, kako su neki smatrali, biskup Soissonsa, ili nije bio vezan ni uz jedno određeno sjedište, ali je zaređen da bi s većom milošću i dostojanstvom prionuo uz obraćenje naroda, ili je napokon bio kapelan dvora Pipina, koji je već vladao kraljevima, i imao veću vlast (kao što smo drugdje zabilježili da je Drogo, biskup Metza, zbog toga razloga od pape urešen naslovom nadbiskupa), o tome će se raspravljati uz njegov Vita 17. travnja. Sumnja i sam Fulcuin, čije se riječi, jer se odnose i na Ulgisa, činilo zgodnim ovdje navesti. „Zašto pak”, kaže, „govorimo da je on bio biskup, često smo se pitali. Naime, napisani tekst njegova Vita uči da je on bio biskup, a mjesto ili vrijeme njegova ređenja, ili tko ga je zaredio, potpuno prešućuje. Ali u ispravama načinjenim u njegovo vrijeme i u prastarim komadićima pergamene koji se čuvaju u našoj crkvi našli smo ga upisana pod nazivom biskupa i velikoga svećenika. Različito je izvješće naših starijih o tome; dok jedni govore da je bio zaređen za biskupa radi propovijedanja, kako je priličilo tadašnjim počecima nove vjere, radi suzbijanja suvišnih obreda barbarskoga naroda, što čitamo da je učinjeno i za sv. Amanda, drugi pripisuju ovo dostojanstvo mjestu i svoje mišljenje brane nekim razlogom: naime, da se kraljevsko mjesto sagrađeno kraljevskom darežljivošću, koje je (kako je rečeno) neposredno uz kraljevski dvor, naime Liptinnes, ne bi povjeravalo nikomu tko prije ne bi bio zaređen za biskupa.” Da je to dostojanstvo potrajalo i kod većine njegovih nasljednika, reći ćemo u onomu što slijedi. Što je od toga istinitije, prepuštamo prosudbi čitatelja, niti u kojemu smjeru umanjujemo čast svetomu čovjeku kad, što god od toga bilo, ne poričemo da je bio biskup.
7 To Fulcuin, koji zatim piše o sv. Erminu, njegovu nasljedniku: „Prije nego što je umro, Ursmer, slomljen dugom nevoljom, još za svoga života postavio je sv. Ermina za nasljednika sebi, u kojega se nekom posebnom prisnošću sav ulio, kao u ljubljenoga baštinika i najdražega nasljednika.” Nešto drukčije blaženi Anso u Vita S. Ermini: „Kad je pak sv. Ursmer stario i teško obolio, dopustili su mu njegovi duhovni sinovi da se povuče s vrhunca upravljanja. Kad je bio razriješen, počeo ih je nagovarati da taj isti jaram stave na svetoga biskupa Ermina. Odmah glas svih klerika i laika postaje jedan, tako da se među svima njima nije mogao naći nitko tko ne bi izvikivao njegov izbor.” Sv. Ursmer je poslije preminuo, kako ima Fulcuin, godine 713. Gospodnjega utjelovljenja, dok u vijeke kraljuje Gospodin Bog naš, a Pipin vlada žezlom, naime u Herstalu, ili Debeli, o kojemu do sada, otac Karla Martela. Sv. Ermin pak, kako piše Anso, poodmakle dobi i pun dana, u lijepoj starosti godine sedam stotina i trideset sedme od Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, na 25. travnja otišao je k Gospodinu.
8 O nasljednicima sv. Ermina, da napokon dođemo do sv. Ulgisa, piše isti Fulcuin: „Imao je i suradnike i suopate, svetoga naime Abela, rodom Škota, i sv. Wlgisa biskupa, gospodina Amulvina također biskupa; a jesu li slijedili jedan drugoga ili su zajedno upravljali mjestom dok je sv. Ermin bio zauzet duhovnim stvarima, starina nije ostavila ništa pouzdano. Nije ipak prešutjela da su oni držali i upravljali mjestom u Lobbesu, nego i da su prema prilikama vremena unaprijedili mjesto.” Inače poslije sv. Ermina, kaže isti pisac, bio je opat Teodvin; pod njime je, uz dopuštenje majordoma Karlomana, naša crkva zaslužila imati posjed Fontaine, koji zapljuskuje Sambre; u povelji njegova ustupanja ovako je potpisano: „Učinjeno u Liptinnesu, javnom posjedu, na dan koji čini veljača šesti dan, druge godine vladanja Hilderika.” I u toj nagodbi: „Znak”, kaže, „majordoma Karlomana, koji je učinio i potvrdio ovo darovanje.” Ovo darovanje ovako bilježi naš Bucherius pod god. 742.: „Teodvin, opat Lobbesa, isposluje od majordoma Karlomana posjed Fontaine na Sambri, u Liptinnesu 6. veljače, 2. god. vladanja Hilderika.” Fulcuin, Concilium Liptinense ili Listinense, u Hainautu, 1. ožujka. Ali Liptinneski koncil održan je u vrijeme međuvlašća, godine 742., kao što se vidi iz njegova predslovlja: „Ja, Karloman, vojvoda i knez Franaka, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 742., naime 21. travnja, po savjetu Božjih slugu i svojih velikaša, sabrao sam biskupe koji su u mom kraljevstvu, sa svećenicima, na vijeće i sinodu iz straha Kristova.” Druga godina Hilderika bila je 742., vidi se iz predslovlja Soissonskoga koncila: „U ime Božje i Trojstva. Godine 742. od Utjelovljenja Kristova i 14. lunarnoga dana, u drugoj godini Hilderika, kralja Franaka, ja, Pipin, vojvoda i knez Franaka.” Nije dakle šestoga veljače učinjeno ono darovanje Fontainea, nego u godini koju čini veljača dvaput šest, premda je u rukopisnom primjerku Fulcuina napisano šesti dan, kako smo prenijeli.
9 Da je sv. Ermina naslijedio sv. Teodulf, a njega sv. Ulgis, pišu Gilles Waldeus u francuskoj povijesti svetaca Lobbesa, Miraeus u Fasti Belgici i drugi na raznim mjestima, ne spominjući uopće Teodvina; pogrešno, kao što je očito iz rečenoga. Ali opata Teodvina, kako piše Fulcuin, naslijedio je biskup sv. Teodulf u skrbi za spomenuto mjesto, dijelom za spomenutoga kneza Pipina, poslije postala kraljem, a devet godina za kralja Karla, poslije postala carem... preminuo je pak godine 776. Gospodnjega utjelovljenja, na sam blagdan sv. Ivana Krstitelja. Anso ga slijedi u upravljanju. Naš Bartholomaeus Fisenus piše da je sv. Ulgisa neposredno naslijedio sv. Ermin godine 737. Što se nipošto ne čini da treba tvrditi, ako su on sam, Amolwin i Abel upravljali mjestom uzastopce, a ne istodobno sa sv. Erminom, kao što su ovdje prije sa sv. Ursmerom. I doista, osim ako su možda bili premješteni drugamo obrađivati Kristov vinograd, nisu dugo držali tu čast, budući da je, kako smo rekli, godine 742. već bio opat Teodvin.
10 Bio je sv. Ulgis, kako je prije napisano, ujedno opat i biskup. Naime, prema svome uobičajenom načinu proriče Trithemius kad u 3. knjizi De viris illustribus Ordinis S. Benedicti, pogl. 236., ovako piše? „Vulgisus, od opata samostana u Lobbesu biskup ondje, čovjek sveta i najpobožnijega vladanja, o kojemu se prenose mnoga znamenita djela, bio je i upravitelj i vrstan poticatelj redovnika.” I u 4. knjizi, pogl. 192.: „Willegisus, redovnik i opat samostana u Lobbesu, a poslije biskup istoga grada, čovjek izvrsna dara i velike učenosti, ostavio je više spomenika svoje svetosti, kako u samostanu tako i u biskupstvu.” Ali Lobbes nije bio grad ni u doba sv. Ulgisa ni u doba Trithemiusa, niti je sada; ipak se naziva selom ili gradićem u povelji Wilhelma, grofa Hainauta, izdanoj 24. kolovoza god. 1409. kod Waldeusa. Zatim je sv. Wlgis bio ujedno i opat i biskup. Da je on učinio mnoga sjajna djela, nimalo ne sumnjamo; ali gdje je Trithemius našao njihov spomen? Gdje spomen njegove učenosti? Ili koje je spomenike njegove svetosti čitao? Svakako Fulcuin, pet stotina godina i nešto više stariji od Trithemiusa i opat istoga samostana,
A ovako piše: „Ali i o biskupu sv. Wlgisu nije k nama došlo ništa osim malo toga.” Molanus smatra da je Život propao zbog Normana, čemu se pridružuje Fisen. Ali Fulcuin piše da su, kad su Normani pustošili Belgiju, tijela svetaca Lobbesa bila odnesena u Thuin, obližnju i veoma utvrđenu tvrđavu. Zašto ne i spisi? Ali zašto se ne znaju djela Ulgisa i nekih drugih, čini se da je onaj razlog koji navodi Fulcuin govoreći o podizanju sv. Ursmera učinjenomu godine 823.: „Od tada je dakle”, kaže, „počela rasti glasovita slava blaženoga čovjeka i sjati čudesima dok su se stjecala mnoštva bolesnika na različite vrste ozdravljenja. Mnogo toga je zbog nemara ili neukosti naših prethodnika neko vrijeme ležalo, a književna su proučavanja bila zapostavljena.”
11 Kada je umro sv. Ulgis, kao što smo već rekli, nije utvrđeno; ono je utvrđeno da je pokopan, kao i sv. Ursmer i drugi, u crkvi koja se nalazi na vrhu brda (kako piše u Vita S. Ursmari blaženi Anso), u podnožju kojega se nalazi samostan. Naime, crkvu samoga samostana, kako ima Fulcuin, sv. Ursmer nikako nije dopustio da se onečisti truplima mrtvih, nego je sagradio drugu u čast sv. Marije na vrhu brda, ispod kojega se nalazi spomenuti samostan, gdje je odredio da bude groblje vjernika i kamo se stjecao puk. Naime, kao i sada, osim u određeno vrijeme, ženama je bio zabranjen pristup u onu drugu. Svjedoči Miraeus u Origines coenobiorum Benedictinorum in Belgio i naš Fisen da dosad nitko nije bio pokopan u samostanu u Lobbesu.
12 O štovanju sv. Wlgisa svjedoči Fulcuinovo svjedočanstvo: „Nalazi se”, kaže, „u našim prastarim martirologijima dan njegova rođenja ovako zabilježen: Uoči nona veljače, u samostanu Laubacus, polaganje sv. Wlgisa biskupa. Ali i njegov mauzolej, u kojemu leži pokopan, lako je vidjeti.” Slavi se njegov rođendan u Bincheu i Lobbesu, po svjedočanstvu Molanusa, dvostrukim većim blagdanom, kako zovu. Njegovo se ime nalazi upisano ne samo u martirologiju Lobbesa (koji je Adonov, ali povremeno dopunjavan) riječima već navedenima iz Fulcuina, nego i kod većine novijih pisaca, Molanusa, Canisiusa, Ghinija, Saussaya, Ferrarija, Boeiusa, Baldwina Willotiusa, Wiona, Dorganija. U starim spomenicima samostana u Lobbesu piše Gilles Waldeus da je saznao kako su prije godine Kristove 900. podignute moći sv. Ulgisa i Amolwina, i da je Ulgis doduše tada bio u velikomu štovanju, dok su mnogi hrlinuli k njegovu grobu, koji je poslije, kad je proširena stara crkva, bio zatvoren.
13 Kad je pak zatim u ratu, koji je godine 1406. protiv Ivana Bavarskoga, biskupa Liègea, podigla stranka koja se zvala Heydrosii, kao da su mrzitelji prava, gradić Lobbes bio razoren i najvećim dijelom progutan plamenom, prenesen je u gradić Binche, uz pristanak biskupa Ivana i njegova brata Wilhelma, grofa Hainauta i Holandije, zbor kanonika, zajedno s moćima svetaca, godine 1409., 20. lipnja, a taj se Prijenos slavi godišnjim spomenom u Bincheu drugu nedjelju nakon blagdana sv. Ivana. O tomu ćemo opširnije govoriti uz Vita S. Ursmari, i o novim srebrnim škrinjama u koje su položene te moći. U Lobbesu se pak u gornjoj crkvi, u kripti ispod kora, vide njihovi prazni grobovi. Štuju se pak drugi sveci čija su tijela sada u Bincheu: sv. Ursmer biskup 18. trav; sv. Ermin biskup 25. trav; sv. Amolwin biskup 7. velj; sv. Abel biskup 5. kol; sv. Teodulf biskup 24. lip; sv. Hidulf vojvoda 23. lipnja, sv. Amalberga, majka sv. Gudule, 10. srpnja.
14 Molanus u prvom izdanju dodataka Usuardu pod 4. travnja ima ovo: „Istoga dana Prijenos svetih ispovjedalaca Ulgisa, Amulguina, Teodulfa, Abela i Hildulfa.” Premda je pak u drugom izdanju to izostavio, isti Prijenos ipak bilježe Canisius, Wion, Ménard, Dorganius, Ferrari. Koji je to, ne znamo, iako se čini da je Wion razumio onaj koji je učinjen 20. lipnja; naime piše: „U Bincheu, iz samostana Lobbes, prijenos sedmorice opata i biskupa Lobbesa.” Možda su sveta tijela toga dana dopremljena u Binche kao u utočište, a poslije svečano prenesena.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.