Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 4. veljače

O sv. Izidoru Peluziotu, redovniku i svećeniku u Egiptu

DE S. ISIDORO PELUSIOTA, MONACHO ET PRESBYTERO IN ÆGYPTO,

Sadržaj (2)
  1. Povijesni komentar.
  2. § IV. Revnost sv. Izidora protiv heretika, čist nauk, bijeg od žena, napisane knjige.

Povijesni komentar.

§ I. Sveto štovanje sv. Izidora, rodno mjesto, monaško vježbanje, svećeništvo.

Peluzij, po kojem je nadimak Peluziot dobio sv. Izidor, grad u Egiptu u užem smislu (koji se naziva Donji Egipat i gotovo je Delta), ubrajan je među najvažnije nakon Aleksandrije te se vjeruje da je od apostolskih vremena bio prožet kršćanskom vjerom i već davno počašćen biskupskim prijestoljem. Naime, među biskupima pokrajine Egipta koji su sudjelovali na Prvom nicejskom saboru godine veljače Sv. I.

Kristove 325. nalazi se Dorotej Peluzijski. A u svoje vrijeme piše sv. Izidor u 2. knjizi, pismu 127., da je Amonija naslijedio Euzebije. Kada je od ovoga Egipta bila odijeljena pokrajina Augustamnika, čiju podjelu u svom reskriptu spominju carevi Gracijan, Valentinijan i Teodozije u 4. knjizi Codex de Vectigalibus et commissis, tada je Peluzij ustanovljen metropolom Augustamnike: po tom gradu naziva se Πηλονσιαχόν στομα. Jer Nil, pošto je prošao kroz ostatak Egipta jednim koritom, kada dođe do Delte, dijeli se kao na dva rukavca, kojima ostala ušća duguju svoje podrijetlo. Jedan koji teče prema istoku, nazvan Bubastički po gradu Bubastu, ulijeva se u more nedaleko od Peluzija. Otuda Stjepan u De urbibus: Πηλεύσιον πόλις Αλγύπτου, εἰς ῆν τὸ πρώτον στομα. Peluzij je grad u Egiptu, prema kojem utječe prvo ušće, naime Nila prema istoku ili Palestini. Na Efeškom ekumenskom saboru, prema učinjenoj podjeli, jedni se biskupi pripisuju pokrajini Augustamnici, a drugi pokrajini Egiptu. I sv. Izidor u 1. knjizi, pismu 152. naziva γείτου Αλγύπτου, susjednim Egiptom.

2 Grci u svojim Menejima glavnim štovanjem 4. veljače časte sv. Izidora i u ovim stihovima aludiraju na naziv Peluzija:
Πηλουσιώτα γαίρε, γαίρε πολλά μου, Τὸν πλήν ἐνδύς, καὶ γραρὰς τυγῶν ξεινης, Ενδ' Γισίδωρον ἐθευτο τετάρσε, σίματι λυγρῆ.
Pelusiota gaude, gaude mihi plurimum, Luto exemptus, et gaudium nactus novum.
Položili su Izidora u vrlo vlažan grob četvrtoga, naime veljače, na koji dan nam predaju neki sažetak Života s ovim pohvalnim natpisom: Spomen svetoga oca našega Izidora Peluziotskoga. Ovaj svetac, rodom Egipćanin, rođen od uglednih i pobožnih roditelja, prepoznat je kao rođak aleksandrijskih prvosvećenika Teofila i Ćirila.

Uzdigavši se u svakoj božanskoj i ljudskoj znanosti do najvišeg vrhunca učenosti, ostavio je ljubiteljima književnosti mnoga spomen-djela dostojna hvale i spomena. Odbacivši također golema bogatstva i ostavivši najblistavije podrijetlo sa svom srećom sadašnjega života, povukao se na Peluzijsku goru: prihvativši monaški život, ondje se posvetio sebi i, stupivši u bliskost s Bogom, rasvijetlio je sav krug zemaljski poučavajući svojim božanskim govorima: grešnike je priveo pokori, pravednike je učvrstio, tvrdokorne je prekorio mačem riječi Božje i potaknuo na krepost. Štoviše, i carevima je predložio i savjetovao ono što je bilo korisno za upravljanje Carstvom. Naposljetku je svima koji su mu se obraćali za savjet najmudrije odgovarao iz vrela Svetoga pisma. Kaže se da je napisao deset tisuća pisama. Pošto je dakle tako sjajno proveo život po zakonu Božjem, preminuo je u dubokoj starosti. Toliko iz Meneja, a gotovo se isto čita u novom grčkom Anthologionu tiskanom u Rimu za Klementa VIII. Spominju ga toga dana i ostali grčki Menologiji i Horologiji.

3 Istoga su u svete popise upisali Latini. Rimski martirologij: U Peluziju u Egiptu sv. Izidora, monaha, istaknuta zaslugama i naukom. Galesini ga ukrašava većom pohvalom, ali gotovo prepisanom iz Meneja: U Peluziju, kaže, sv. Izidora ispovjedaoca. Rođen od pobožnih roditelja, blizak Ćirilu, biskupu Aleksandrijske crkve, veoma učen u domaćim i vanjskim znanostima, iz revnosti pobožne vjere, prezrevši i odbacivši ljudske stvari, sklonio se na goru: ondje je, prihvativši način monaškoga života, sve vrijeme provodio čas u svetim molitvama, čas u tumačenju svetih knjiga, čas u pisanju pisama. Tom vrstom pisama, napisavši ih gotovo bezbroj, čudesno je koristio ne samo privatnim osobama, nego i upraviteljima, prefektima i biskupima. Tako je, proživjevši život najsvetije i uz Božju pomoć učinivši mnoga čudesa, usnuo u Gospodinu. Molanus u Auctarium Usuardi kraće, zadržavši riječi grčkoga Horologija koje navodi: Četvrtoga dana svetoga oca Izidora Peluziotskoga. To Molanusovo dopunjenje pomiješali su s Uzuvardom Antonio Possevino u Apparatus sacer, Andreas Schottus u bilješkama uz pisma sv. Izidora koja je on izdao, i, onaj koji ih je naveo u zabludu, Joannes Chatardus u svom sudu o životu i spisima sv. Izidora stavljenom ispred njegovih pisama koje je na latinski preveo Billius i koje se on pobrinuo da se nakon njegove smrti tiskaju u Parizu. Martirologij Uzuvardov, kaže, u popis svetaca unio je petoricu istoga imena (Izidora), među kojima spominje ovoga našega Peluziotskoga i prenosi da se njegov blagdan slavi četvrtoga dana veljače. Ta se petorica u Kazalu spajaju, a među njima je pod peti veljače kod Molanusa prema Metafrastu upisan i sv. Izidor mučenik Aleksandrijski: kojega Uzuvard nije spominjao. Više svetaca istoga imena iznijet ćemo u cijelom ovom djelu.

4 Marko Antun Alegrej u Paradisus Carmelitici decoris, 3. dio, 6. poglavlje, pripisuje sv. Izidora Peluziotskoga karmelićanima kao monaha, izvučena iz staroga Kataloga znamenitih karmelićana i najpouzdanijega rukopisa o znamenitim muževima karmelićanima koji je izradio biskup Alghera: i tuži se da bazilijanci ovoga, kao i druge, prisvajaju iz reda karmelićana kao da je domaća slava tuđa,

A Kakve je muževe ono vrijeme iznjedrilo, koji su krepošću i naukom postigli veliku slavu. Takav je bio onaj Izidor koji je upravljao Peluzijskom gorom. Nil i Marko, vrli asketi, i jednako tako najmudriji predstojnik Cirske crkve Teodoret; čija je slava velika, da se poslužim riječima Pjesnika. Za učitelja u objema filozofijama imali su velikoga Krizostoma. Tako Nicefor, koji u sljedećem poglavlju govori o ova tri školska druga i njihovim pomno izrađenim knjigama: od njih smo Povijest pokolja svetih otaca ubijenih od Saracena kod gore Sinaja u Arabiji, koju je napisao sv. Nil, donijeli 14. siječnja.

7 Da su mnoga mjesta blizu Peluzija već davno nastanjivali monasi, pokazuje sv. Jeronim u Vita S. Hilarionis Abbatis, gdje u opisu njegova putovanja po Egiptu, nakon smrti sv. Antuna koji je preminuo godine 356., piše ovako: Opraštajući se od mnogih, s neizmjernim mnoštvom pratitelja došao je u Beteliju, gdje je nagovorio mnoštvo da se vrati, izabrao četrdeset monaha... Petoga je dana dakle stigao u Peluzij i, posjetivši braću koja su bila u susjednoj pustinji i boravila na mjestu koje se zove Lihnos, nastavio je put kroz tri dana prema utvrdi Tebe itd. Sam sv. Izidor u 1. knjizi, pismu 318. naziva ἰσχετιδν, to jest krajnjim povlačenjem. Monaški život sv. Izidora ondje proveden u nekoliko riječi dodiruje Evagrije u 1. knjizi Hist. Eccles., 13. poglavlje: Dok je vladao isti car Teodozije Mlađi, u velikoj je časti bio Izidor (kojega u naslovu naziva Peluziotom), čija se slava zbog njegovih djela i riječi nadaleko i naširoko proširila i slavila u razgovoru svih. Taj je tako izmučio tijelo naporima i tako nahranio dušu otajstvenim božanskim naucima da je na zemlji živio anđeoski život i svima neprestano na promatranje stavljao živ i jasan lik monaškoga života i božanskoga motrenja. Tako Evagrije, kojega je gotovo prepisao gore navedeni Nicefor: Božanski Izidor, kaže, već od mladosti znojio se u monaškim naporima i tako je izmučio tijelo te nahranio dušu otajstvenim i uzvišenijim naucima da je u potpunosti živio anđeoski život i bio živ i oživljen stup monaške ustanove i božanskoga motrenja, te kao neki prvotni uzor plamtećeg nasljedovanja i duhovnoga nauka. Po časti prezbiterom ga nazivaju gore navedeni Fakund i Suda. Καθηρίσαμενον τὸν Πηλωσιον ἐρους piše Nicefor da je upravljao, utemeljio ili bio učitelj na Peluzijskoj gori. Tako je Strabon u 14. knjizi Geographica rekao καθηρίσασθαι Καισαρος τὸν Αθηνόδωρον, da je Atenodor bio učitelj Cezarov. Sikst Sijenski u 4. knjizi Bibliotheca sancta, Possevino, Alegrej, Ferrari u Topographia i drugi nazivaju ga opatom: tim se nazivom stariji pisci ne služe.

C

§ II. Obranjena čast sv. Krizostoma po sv. Izidoru. Opomene upućene sv. Ćirilu Aleksandrijskom.

Focije u poglavlju 232. u izvacima iz knjige Stjepana Gobara Triteita: Pridodaje ovome, kaže, svjedočanstva i kako su se Teofil i s njim sav Sabor ponijeli prema Ivanu sv. Krizostomu. Kakvo su mišljenje o sv. Ivanu imali Ćiril i Atik. Što je mislio sv. Izidor Peluziotski o Teofilu i Ćirilu, biskupima Aleksandrije, i o sv. Ivanu Krizostomu: one je optužio za mržnju prema Krizostomu, a ovoga je hvalio i štovao. Sever, potaknut da ukori sv. Izidora, ne našavši nikakva razloga, pripisuje mu da je mislio kao Origen, premda i sam poslije, svladan istinom, to opoziva. Toliko Stjepan kod Focija. Postoji pismo sv. Izidora Severu, 368. u 1. knjizi, u kojem poučava da treba suzbijati oholost ovim riječima: Kao što to narav nipošto nije dopustila da ovca pase s lavicom, tako ni na koji način ne može biti da ista taština ima prebivalište zajedno s monaškim životom. Jer ona je zvjerska i ne podnosi uzde, a ovaj sva dobra prima poslušnim duhom i teške i gorke stvari prihvaća vrlo strpljivo i hrabro. Stoga, ako si se pripasao za nastojanje i vježbanje u ovome, udalji se od njega, da te po njemu ne pogodi kakvim zlom onaj koji je podigao vrat protiv Gospodina i nastoji i trudi se da ima sve oponašatelje svoje oholosti i propasti. To sv. Izidor Severu, ako je to ipak onaj isti o kojem se govori kod Focija.

9 A da je otvoreno branio Krizostoma, žestoko ošinuo Arkadija i Ćirila te njegova strica Teofila i osudio njihova zlonamjerna nastojanja poduzeta protiv toga čovjeka, svjedok nam je prije spomenuti Ćiril. I sam Izidor veoma uzdiže nauk sv. Krizostoma: tako u 4. knjizi, pismu 224. piše da je slava spisa koje je za sobom ostavio najmudriji Ivan, razasutih posvuda po svijetu, prodrla sve do krajnjih granica zemlje i mora. Tko je naime, dodaje, tko njima nije zahvaćen? Tko je od ljudi rođenih poslije njega tko ne zahvaljuje Božjoj providnosti što se rodio poslije njega? I što nije otišao lišen i neuk one božanske lire koja je sebi prisvojila veličinu nad svim svjedočanstvom, veću od glazbene priče u usporedbi s onim što se o njoj slavi. Jer nije učinio da divlje zvijeri budu uhvaćene tom svojom božanskom glazbom, nego je ljude obdarene zvjerskim običajima učinio krotkima, čineći njihovu divljinu blagom i pitomom i prevodeći ih k nekoj krotkosti i skladu itd. I u 1. knjizi, pismu 136. sjajno preporučuje njegovu knjigu De Sacerdotio uz pohvalu pisca: Nijedno, kaže, srce nije prodrlo čitanje ovoga djela a da ga nije ranilo božanskom ljubavlju, budući da pokazuje kako je svećeništvo uzvišena i poštovanja dostojna stvar i teška za pristup, ali uči da mu treba težiti bez ikakve ljage prijekora. Budući da je onaj mudri i učeni tumač Božjih otajstava, Ivan, oko Bizantske crkve, pa i svih crkava, tu knjigu sastavio tako tanano, razborito i pomno da svi, kako oni koji obnašaju svećeništvo kako je Bogu ugodno, tako i oni koji nemarno i mlitavo upravljaju svećeničkim dostojanstvom, ondje nalaze i svoje vrline i svoje pogreške. Isti u 2. knjizi, pismu 42. hvalama uzdiže čudesan Krizostomov izričaj, umetnuvši pismo sofista Libanija upućeno njemu dok je još bio mladić, nakon što je održao govor u pohvalu carevima, napisano, kako tumači Nicefor, tako da su oba pisma uvrštena u njegovu povijest.

10 Isti Izidor u 1. knjizi, pismu 132., Simahu: Tražiš, kaže, od mene da ti izložim tragediju božanskoga muža Ivana. Ali je ne mogu protumačiti. Jer ta stvar nadilazi um. No poslušaj nešto malo. Susjedni Egipat oduvijek je imao običaj da postupa nepravedno i pogubno: naime, odbacujući Mojsija, a prihvaćajući faraona; bičevima razdirući ponizne i skromne, tlačeći one koji rade, naređujući da se grade gradovi i uskraćujući plaću, te sve do ovoga vremena ustrajući u istim nastojanjima. Jer iznoseći na vidjelo Teofila, koji je plamtio ludom ljubavlju prema kamenju i zlato smatrao božanstvom, okružena i zaštićena četvoricom drugova, štoviše suotpadnika, napao je pobožna čovjeka obdarena naukom o božanskim stvarima, naime pokazujući mržnju i neprijateljstvo koje je gajio protiv onoga koji se zove istim imenom kao i ja, pribavivši sebi kao uporište pokvarenosti i nasrtljivosti. Ali ipak Davidov dom jača, a Šaulov dom, kao što vidiš, slabi, premda je onaj čovjek, svladavši oluju života, preselio u nebeski spokoj. Toliko ondje. Preminuo je sv. Krizostom 14. studenoga godine 407. A Teofil je nadživio sve do godine 412., kada je, za konzulstva Honorija Augusta IX. i Teodozija Augusta V., 15. listopada preminuo. A drugi kojega je Teofil progonio jest sv. Izidor, monah i prezbiter Aleksandrijski, učenik sv. Antuna Velikoga, čiji smo rođendan za nebo slavili 15. siječnja, gdje smo u § 3. iznijeli koje je klevete pretrpio od Teofila i pokazali da ga neki pogrešno miješaju sa sv. Izidorom Peluziotskim.

11 Teofila je kod Aleksandrinaca naslijedio sv. Ćiril, u koje je vrijeme Carigradskom crkvom upravljao sv. Atik: o ovome smo govorili 8. siječnja, o onome 28. istoga mjeseca, gdje smo rekli da je rimski prvosvećenik dugo i mnogo radio da se od njih ime sv. Krizostoma upiše u svete popise: da je to, potaknut opomenom sv. Izidora i ukazanjem Bogorodice Djevice, učinio Ćiril, naučava filozof Niketa kod Nicefora Kalista u 14. knjizi, 28. poglavlje ovim riječima: Budući da je ovaj razdor potekao iz revnosti, premda ne po znanju, a ne iz zavisti niti đavolskoga nadmetanja, nije dolikovalo da čovjek istaknut i naukom i krepošću u ovoj jedinoj stvari hramlje, da ne bi postigao vrhunac savršenstva. Tako je htio Bog. Jer bijahu ljudi i podložni ljudskim osjećajima. Stoga se neko vrijeme poslije Ćiril s tim velikim čovjekom pomirio i nakon njegove smrti te ispravio svoju zabludu dok su ga mnogi drugi poticali, a osobito ga je Izidor Peluziotski čas prijekorom, čas opomenom hrabrio, a pridružila se i neka božanska i skrivenija objava. Jer učinilo mu se da vidi kako ga je sam Ivan izgnao iz svetih zdanja, zajedno sa svojom pratnjom i božanskom stražom koja je bila oko njega, osobito se uzdajući u nju, i kako Ivan moli Majku Gospodnju za njega te, uz mnogo drugoga, osobito navodi da se on silno borio za njihovu slavu da bi bio primljen u sveta svetišta, moleći itd. Toliko Niketa, o kojem ćemo više reći 23. listopada uz Život sv. Ignacija, patrijarha carigradskoga, koji je on napisao.

12 Gore spomenuti Fakund piše da je sv. Izidor zbog zasluga svoga života i mudrosti bio od samoga Ćirila i čašćen i nazivan ocem. Što isto potvrđuje Anastazije Sinaita u ev ἄδγγῆ, 9. i 10. poglavlje. Aludirajući na taj naziv očinstva, sv. Izidor sjajno opominje Ćirila u 1. knjizi, pismu 370. Strah, kaže, ulijevaju mi primjeri Pisma i nužda me navodi da napišem ono što je potrebno. Jer bilo da sam otac, kao što sam kažeš, bojim se osude Elijeve zato što nije kaznio sinove koji su griješili, bilo da sam, što radije držim uvjerenim, tvoj sin, budući da pokazuješ lik i držanje onoga velikoga Marka, tjeskobu i brigu zadaje mi kazna Jonatina: jer nije spriječio oca koji je tražio vračaru, i zato je prije onoga koji je počinio zločin u ratu poginuo onaj koji je mogao spriječiti. Stoga, da ne bih bio osuđen i da ti ne bi podlegao Božjem sudu, suzbij nesuglasice i razdore. Nemoj osvetu za privatnu i obiteljsku uvredu, kojom si kao nekim tuđim dugom obvezan smrtnicima, usmjeravati na živu Crkvu i nemoj joj pod krinkom i izlikom pobožnosti pribavljati vječni razdor. Nešto oštrijim stilom opominje ga u pismu 310. iste prve knjige, koje je zajedno s prethodnim u svojim djelima izdao i Fakund: Predrasudna naklonost, kaže, ne vidi oštro, a mržnja ne vidi ništa. Stoga, ako želiš biti čist i slobodan od obje očne mane, nemoj donositi nasilne osude, nego iznesene optužbe povjeri pravednom i cjelovitom sudu. Budući da je i Bog, koji zna sve prije nego što nastane, u svojoj čovječnosti htio sići i proniknuti vapaj Sodome, poučavajući nas time da stvari pomno istražujemo i odmjeravamo. Jer mnogi od onih koji su sakupljeni u Efezu ocrnjuju te kao onoga koji progoni i osvećuje svoja neprijateljstva, a ne traži pravovjerno ono što je Isusa Krista. Kažu da je nećak Teofilov po sestri i da oponaša njegov duh i odluku: jer kao što je on izlio očitu bijes protiv božanski nadahnutoga i Bogu dragoga čovjeka Ivana, tako i ovaj želi da se hvali i razmeće, premda je inače široka razlika između onih koji su optuženi. Toliko ondje. Bio je nazočan sv. Ćiril u Efezu na Ekumenskom saboru sazvanom godine Kristove 431. protiv Nestorija, koji je tvrdio da se Krist sastoji od dviju osoba i nijekao da se sv. Marija može nazvati Majkom Božjom. To otajstvo istomu sv. Ćirilu sjajno tumači Izidor u 1. knjizi, pismu 323., koje navodi Anastazije Sinaita na prije spomenutim mjestima. Izostavljamo druga pisma njemu poslana. Jedinom ovom rečenicom završava pismo 306. u 3. knjizi napisano istomu Ćirilu: Kao što je kralj koji se pokorava zakonima živi zakon, na isti je način svećenik koji je podložan vlasti crkvenih odredaba neizrečena norma i pravilo.

§ III. Pisma koja je napisao sv. Izidor. Pohvala djevičanstva. Opomene na kreposti.

Nauk sv. Izidora uzdižu velikim pohvalama mnogi pisci. Da je napisao mnoga djela puna svake koristi, prenosi Evagrije. Fakund prenosi da je napisao dvije tisuće pisama na izgrađivanje Crkve. Broj pisama povećava Suda. Izidor, kaže, prezbiter, Peluziot, najrječitiji muž, filozof i retoričar, napisao je tri tisuće pisama koja tumače Božje pismo, i još neka druga. Nicefor o njegovim spisima ima ovo: Mnogo je toga napisao, punoga različite koristi, a ponajviše pisama svake vrste ispunjenih božanskom i ujedno ljudskom milošću, gotovo deset tisuća, u kojima jasnije tumači sve Pismo i oblikuje ćudoređe svih ljudi, jer se u njima služi načinom govora prilagođenim poučavanju. Dovoljno također pokazuje kojim je žarom gorio prema čestitosti, prema Crkvi i prema onima kojima se nepromišljeno nanosi nepravda. Mnogo se osim toga u svojim pomno izrađenim djelima obara na one koji ne vrše ispravno biskupsku i svećeničku službu. Isti broj pisama izražen je u grčkim Menejima i kod Siksta Sijenskoga: ali je li to grčko slovo pripisivo onome koji se ušuljao na mjesto drugoga? Svakako pojedini znakovi, gamma et eta, odozdo označeni točkama, znače dvije, tri ili deset tisuća. Štoviše, sličnom bi pogreškom netko zaključio da Suda njemu pripisuje samo tri pisma, jer se na grčkom u njegovu mletačkom izdanju po Aldu, bazelskom kako Frobenijevu tako i Holsfijevu, te ženevskom koje je priredio Emilije Porto, čita to isto gamma s gornjim naglaskom, bez označene točke. Sada postoje pisma sv. Izidora tiskana u Parizu, u broju od dvije tisuće stotinu i trinaest, podijeljena u pet knjiga: od kojih su prve tri prema prijevodu Jakova Billija Prunzea, četvrta po Konradu Rittershusiju, peta po Andreju Schotu, prezbiteru naše Družbe, izvađene i prevedene na latinski, a prije su bile objavljene zasebno. A da ova pisma sv. Izidora kao bezbožna obično klevetaju heretici, svjedočanstvo daje Efrem, biskup Antiohijski, na gore spomenutom mjestu kod Focija.

14 Slavna je ona pohvala Billijeva o ovim pismima i njihovu piscu: Ta su Izidorova pisma gotovo sva vrlo kratka i sastavljena uz neprekidnu neku lakoničnost, ali bogata naukom i korisnošću. Jer ih posvuda posipa i začinjava svjedočanstvima i primjerima iz Pisma. Neke hereze ponekad opovrgava ukratko i kao kroz rešetku. Jer, kao pravi učenik i nasljedovatelj sv. Ivana Krizostoma, sav je zauzet oblikovanjem ćudoređa, bogat hvalitelj i navjestitelj kreposti i najžešći progonitelj mana.

Zato svjedoči da je zbog toga dospio u nesklonost i mržnju mnogih i da su mu negdje postavljene mnoge zamke. Kad bi, kaže, kakav plod nastao iz slobode prekoravanja, ja u tome nikome ne bih popustio, pa makar zbog toga bio vrlo često napadan u zasjedama, ali, budući da ovo vrijeme zahtijeva šutnju, pričekajmo Suca. Iz knjiga pogana ovdje umeće malo toga, zadovoljan Svetim pismima, kao onima koja imaju i veću snagu i dostojnija su kršćanskoga učitelja i čitatelja. Običava također ova svoja pisma zaključiti kakvom sjajnom izrekom ili kakvim otmjenim poticajem i tako čitatelju utisnuti neki žalac. To Billin predgovara pred pismima koja je izdao, a tome slično piše Schot u svom predgovoru uz pisma koja je izabrao, upućenom prejasnom kardinalu Alfonzu od Cueve: Upoznat ćeš, vjeruj mi, čitajući ova sveta pisma, jer su ćudoredna i tumače mnoga mjesta Svetoga pisma, jedinstven miris pobožnosti: uz to ćeš s radošću čuti glas učenika sv. Ivana Krizostoma, najbližega mu rječitošću. Mene zasigurno, reći ću otvoreno, sva njegova pisma objavljena u tisku, koja je izdao opat Jak. Billius Prunaeus, dok ih čitam, a čitam ih često, toliko diraju da u toj vrsti ništa nisam čitao sa spisa o asketizmu Velikoga Bazilija, čuo pobožnije za kroćenje duševnih uzbuđenja i za odvraćanje od mana najvećom silom, i naposljetku ništa da postoji sjajnije za usađivanje kreposti. Jer u pismima kori, stežući stil radi poticanja, mane svoga vremena, osobito Klera: tako oštro i često prekoračuje Zozima, najopakijega od dvonožaca, i njegove ξυνωριδας zločina, Marona, Martinijana, Eustahija i Euzebija, zemaljske terete: a u međuvremenu podmeće snažne poticaje ljubavi za dozivanje pameti, naposljetku nastoji popraviti ćudoređe i prisiljava one koji lutaju stranputicom da se vrate na put i obrate na plodnost. Toliko Schot. A među manama Klera oštro kori simonijsku ljagu. Već, kaže Possevino, budući da pisma Izidora Peluziotskoga izrekama i kratkim poticajima čitatelju utiskuju vrlo koristan žalac, savjetovao bih čestitim i učenim gimnazijarsima da ne dopuste da im izmakne tako velika prilika da ih ponekad pročitaju učenicima i tako im usade njihovo ćudoređe, izričaj i pobožnost.

15 Velik ugled sv. Izidora kod cara Teodozija, upravitelja i biskupa svjedoče pisma pisana njima samima. Od tih biskupa mnogi su sudjelovali na Efeškom saboru: Teon Herkulov Setretski, Hermogen Rinokurski, Abraham Ostracinski, Lamperije Kasijev, Alipije Selin, Strategije Atibodski, svi iz pokrajine Augustamnike. Makarije Metelitski i Teopempt Kabaski iz susjednoga Egipta. Heraklid Heraklejski iz Arkadije, Evoptije Ptolemaidski iz Pentapola itd. Od pisama rado je navesti ono koje je napisao caru Teodoziju kad je saznao što se na tom Efeškom saboru ne baš ispravno radi po njegovim pratiteljima. Nalazi se ono u 1. knjizi, br. 311. s ovim natpisom: Caru Teodoziju, o pružanju sigurnosti Saboru. Ako uzmeš sebi toliko vremena da budeš nazočan onome o čemu se u Efezu ima odlučivati, ne sumnjam da će to biti takvo da ga nitko neće moći prekoriti. Ako pak prepustiš glasove nemirnim mržnjama, tko će obraniti sabor od podsmijeha i zajedljivih dosjetaka? A ovom ćeš zlu donijeti lijek ako svoje službenike ukloniš od propisivanja dogmama (kao one koji su velikim jazom od toga odijeljeni i rastavljeni, da bi nastojali služiti ujedno i caru i Bogu), da inače ne bi i Carstvu donijeli potres i uzburkanost, razbijajući sprave svoje nevjere o stijenu Crkve: jer ona je usađena na čvrstom mjestu i ima taj razlog da je ne nadvladaju ni sama vrata paklena, kao što je obećao onaj koji ju je učvrstio.

Ovo caru Teodoziju. U 3. knjizi, peto pismo đakonu Eutoniju, uz onu izreku Spasitelja o Crkvi, da vrata paklena itd., ovdje dodajemo: Ne kao da nitko neće navijestiti rat Crkvi i nastojati je zatrti, nego je rečeno da će se mnogi protiv nje boriti, ali će ipak biti pobijeđeni i razbijeni: I vrata paklena neće je nadvladati, podrazumijevaj Crkvu. Tako se naime dogodilo. Jer bila je napadnuta, ali nije bila svladana, nego je zasjala sjajnije upravo kod onih samih koji su je pokušali zatrti. Zašto se dakle čudiš ako su i sveti ljudi uznemirivani ratom? Jer iz ratova se čine sjajnija znamenja pobjede i bogatiji plijen. Toliko ondje.

16 Borbu te vrste sa sjajnom pohvalom trajnoga djevičanstva iznosi u 3. knjizi, pismu 331., naslovljenu na skolastika Antonija, čiji dio ovdje dajemo da nam, koliko je duboko ta krepost pustila korijenje u njegovoj duši, sam bude pisac i svjedok. Ovako dakle počinje: Borba djevičanstva velika je i sjajna i božanska (jer je njoj rat protiv urođenoga tjelesnoga užitka), ali u drugim borbama umanjuje napore. Lako će naime svladati ljubav prema novcu, jer se nimalo ne brine za tjelesni ures, ni za muža i djecu, zbog čega se stjecanje novca čini nužnim ljudima koji nisu posvećeni filozofiji. Neće biti ni nimalo podložna žalosti, jer nije pustila grane s kojima izbijaju i brige i žalosti. Dok su djeca naime živa, prisiljeni su biti zabrinuta duha, a kad umru, biti u žalosti. I pošto je umetnuo mnogo toga o nevoljama braka, dodaje: A ipak ovo ne spominjem zato da bih odbacio i osudio one koji prigrle častan brak (daleko bilo), nego da ošinem one koji se klizavim i drskim jezikom usuđuju pretpostaviti brak djevičanstvu. Koliko naime nebo nadvisuje zemlju i duša tijelo, toliko i djevičanstvo nadmašuje bračnu vezu. Ono naime drži prve redove u bojnom redu, ukrašava čelo falange i postavlja slavna znamenja pobjede: a ovo, budući da je osrednje i dopušteno slabijima kao potpora, može doduše sačuvati one koji ga čuvaju neoštećenim, ali ih ne može jednako tako uzdići do vrhunca djevičanstva... Neka dakle ne misle da se mogu natjecati s onima koji su slobodni i nevezani, niti neka oni koji su sav svoj život predali povećavanju bogatstva i urešavanju tijela misle da će primiti iste nagrade kao oni koji su se posve posvetili Bogu i brinu se za ono što je Gospodnje. Nego, držeći se na prikladnom stupnju, neka protiv onih koji su uzišli na nebeski vrh ne oštre jezik,... niti neka ga spremaju protiv djevičanstva, nego neka samu Kraljicu prate čašću i neka joj se podlože, da je imaju i kao zaštitnicu i kao zagovornicu. Samo one koji su prigrlili djevičanstvo. A s Mjesecom se mogu usporediti oni koji su prigrlili i sačuvali uzdržljivost, i naposljetku sa zvijezdama oni koji su prigrlili i sačuvali častan brak: osobito kad sv. Pavao dodaje svoj glas i kaže da je drugačija slava sunca, drugačija slava mjeseca i drugačija slava zvijezda.

17 Toliko o djevičanstvu. Tome slično o pojedinim krepostima čitatelj će naći umetnuto u njegova pisma i prepoznat će velikoga procjenitelja kreposti i da je u njima postavio više težine nego u uzvišenom nauku ili kakvu drugom umijeću izvrsna pisanja i govorenja: što u nekoliko riječi poučava monaha Patrikija u 1. knjizi, pismu 14. Takvom si doduše, kako čujem, naravi i dobrote prirode obdaren da revno učiš i izvrsno govoriš. Ali put duhovnoga života uspješnije napreduje djelovanjem nego govorom. Stoga, ako su ti na srcu besmrtne nagrade, malo mareći za sjajno govorenje, nastoj da dobro činiš. Istu metodu propisuje biskupu Apoloniju u 3. knjizi, pismu 363. Budući da one koji duhovni život pretpostavljaju nauku,

A koji su tako stvoreni da imaju slobodu izbora, nije ni pošteno ni čini se priličnim vući na pobožnost protiv njihove volje i kad se opiru, stoga se potrudi da, primijenivši uvjeravanje kad se pruži prilika, svojim životom i običajima prosvijetliš one koji žive u tami. A kako ponizno i skromno treba o sebi misliti čovjek koji teži stjecanju kreposti, sjajno poučava u pismu 373. treće knjige. Onaj doduše, kaže, koji njeguje krepost ima sjajan vijenac, ali onaj koji vršeći dužnosti kreposti nimalo ne misli da ih je izvršio, imat će već i samim tim što je tako raspoložen sjajniji vijenac. Jer nije manja hvala nego što su same kreposti kada, čineći nešto iz kreposti, nipošto ne misliš da si to učinio. Štoviše, da točnije kažem, kad je ovo prisutno, pokazuje da su i one velike, a kad je odsutno, umanjuje i ono što je najveće. Stoga onaj koji želi svoje kreposti učiniti velikima, neka ne misli da su velike, i tada će biti velike.

§ IV. Revnost sv. Izidora protiv heretika, čist nauk, bijeg od žena, napisane knjige.

Iz ovih pisama sv. Izidora često je u svoje Annales umetnuo sjajna svjedočanstva Baronije: tako pod godinom Kristovom 146., br. 29., izvrsno opovrgava zlonamjerna poganska ogovaranja koja su začeli zbog različitih hereza nastalih u kršćanskoj religiji, navodeći pismo 90. u 2. knjizi, i dodaje da je sv. Izidor pogodio srž ovoga pitanja kad biskupa Apolonija poučava zašto ima više hereza i što u pojedinima treba činiti. Umjesto ovoga izostavljenoga pisma stavljamo drugo, koje je 389. prve knjige, naslovljeno na nekoga klevetnika Terazija, kao izvanredno svjedočanstvo njegove revnosti protiv arijanaca. Rado bih, kaže, upitao tebe, koji nas napadaš podsmijesima i pokazuješ nam se kao oštar i neprijateljski sudac, kad bi te car postavio za branitelja i odredio za čuvara gradske kule, a ona se potkopavala i potresala da bi se neprijateljima otvorio ulaz u grad, ne bi li se poslužio svim spravama i oružjem koje bi imao skriveno ili mogao smisliti, braneći i bacajući projektile i slamajući takav pothvat te braneći od pogibli i grad i sebe samoga i čuvajući vjernost i naklonost caru? A nama, koje je Bog postavio za učitelje svoje Crkve, zamjeraš zato što se opiremo Ariju, koji ne samo da vodi rat s pobožnim stado, nego je mnoge i pogubio? Ja doista zbog toga prezirem svaku pogibelj i radije bih prestao činiti bilo što drugo nego da njega ne udarim koliko god mogu.

C

19 Isti Baronije pod godinom Kristovom 404., br. 78., navodi pismo sv. Izidora Kasijanu, kad je krenuo ispovijedati monaški život, kojim ga je opomenuo da ponajprije treba obuzdavati jezik. To se pismo nalazi u 1. knjizi, br. 309., naslovljeno na monaha Kasijana, za kojega Baronije smatra da je pisac Collationes Patrum i da je tada u Egiptu crpio građu za pisanje. O njemu ćemo govoriti 27. veljače, a potpunije pod 22. srpnja, jer se čuva u Marseilleu u samostanu sv. Viktora. Zatim pod godinom Kristovom 413., br. 27. i sljedećima, pošto je Baronije prema sv. Jeronimu opisao Paladija Galaćanina, biskupa Helenopola, jer se, premda je imao običaj neprestano boraviti s bogobojaznim ženama, s velikim hvalisanjem dičio da je potpuno lišen svake požude, dodaje da je zbog toga bio ukoren i pismom Izidora Peluziotskoga. Ono se nalazi u 2. knjizi, br. 284., iz kojega ovamo prenosimo nekoliko opomena kao spomen-djelo koje će, po svjedočanstvu Baronija, koristiti svima tako velikoga muža: Susreta sa ženama, najbolji čovječe, bježi koliko god je moguće. Jer oni koji vrše službu svećenika moraju biti svetiji i čistiji od onih koji su pobjegli u gore. Budući da se jedni brinu i za sebe i za puk, a drugi se brinu samo za sebe... Ako te pak kakva nužda i obveže da se s njima sastaneš, drži oči oborene k zemlji i njih također pouči kako treba gledati. I kad kažeš nekoliko riječi koje mogu vezati i prosvijetliti njihove duše, odmah odleti, da ne bi možda dugotrajno druženje omekšalo i slomilo tvoje snage... A ako želiš da te žene časte, ponajprije to duhovnom čovjeku nipošto ne priliči. Ali kako god bilo, nemoj imati nikakva doticaja sa ženama, i tada ćeš od njih postići čast... Jer ženska se narav pokazuje nepodnošljivom kad joj tko laska, a naprotiv najviše gleda s poštovanjem i divi se onima koji su obdareni većom slobodom i služe se kod njih većim ugledom. Ako pak kažeš da se često družiš s njima i da zbog toga ne trpiš nikakvu štetu, to ću možda dopustiti da mi se učini uvjerljivim. Ali želim također da svi vjeruju onome po čemu se, kako se kaže, kamenje stanjuje, a stijena dubi kapljama vode koje neprestano padaju. Smisao je tih riječi ovakav: Što se može zamisliti tvrđe od stijene? Što je pak mekše od vode, pa i kapljice vode? A ipak ustrajnost pobjeđuje narav. Ako se pak narav, koja se teško pokreće, pokreće i trpi ono što nipošto nije trebala, kojim se onda umijećem i razlogom volja, koja se lako pokreće, ne bi dala pobijediti i srušiti navikom?

20 Zlatna je ona njegova izreka izrečena na Drugom nicejskom saboru, u 1. činu, i ponovljena iz sv. Ivana Damaščanskoga u 3. knjizi De Imaginibus, kojom se prenosi da je sv. Izidor Peluziotski rekao: Νεχὸ λόγος ὁνδεις ὁν ὁν ετερειεῖγαλυα. Nema nikakva obzira prema crkvi koja nije ukrašena slikom. Ovdje treba pridodati dio 33. pisma prve knjige, kojemu je ovo naslov: Hijeraku najdičnijemu, o čudesima relikvija mučenika. I ovako počinje: Ako te vrijeđa to što pepelu tijela mučenika, zbog njihove ljubavi i postojanosti prema Bogu, iskazujemo čast, upitaj one koji od njih primaju lijek i shvati kolikim bolestima donose lijek. Tako će se dogoditi da ne samo da ne ismijavaš i ne napadaš podsmijesima ono što mi činimo, nego da i nasljeduješ ono što se čini ispravno i na pohvalu. Neka na to obrate pozornost heretici ovoga vremena, kojima bi, da su im pisma sv. Izidora postala bliža! Lakše bi uvidjeli da oni vode najnepravedniji rat protiv monaha i svećenika, crkava i samostana, slika i relikvija svetaca, naposljetku protiv svake pobožnosti i pravovjerne vjere, kao i protiv Krista Gospodina, darovatelja svih nebeskih milosti, prinesena u žrtvi Mise. O tom otajstvu rado je pridodati njegovo pismo naslovljeno na grofa Doroteja, kojim u nekoliko riječi tumači laneno platno oltara, koje se, jer se na njega polaže sveta Euharistija, naziva korporalom. To je 123. pismo 1. knjige. Ono čisto laneno platno, kaže, koje je prostrto pod službom božanskih darova, sveta je služba Josipa iz Arimateje. Jer kao što je on tijelo Gospodnje umotano u laneno platno položio u grob, po kojem je sav rod smrtnika primio uskrsnuće, na isti način mi, posvećujući u lanenom platnu kruh prikazanja, bez sumnje nalazimo tijelo Kristovo, koje nam pruža besmrtnost poput vrela, onu koju je Spasitelj Isus, skinut s pogreba po Josipu, darovao nakon što se iz smrti vratio u život. To on sam. Neka pravovjerni katolici štuju tijelo Kristovo prisutno u najsvetijoj Euharistiji (ἐδιστάχτος), i protiv bjesnila i nepravde bezbožnih heretika neka kao utjehu uzmu ovo iz 100. pisma 3. knjige napisana prezbiteru Maronu: Ne prijeti sva pogibelj onima koji podnose nepravdu, nego onima koji je nanose, i oni trebaju drhtati i tresti se. A ako je tako, podnositi nepravdu nije zlo, nego nanositi je, niti znati podnositi nanesene nepravde. Ovih nekoliko redaka iz njegovih sjajnih

21 Osim pisama zaključujemo iz samih pisama da je sv. Izidor napisao i druge knjige. Jedna od njih je protiv pogana, koju spominje u 2. knjizi, pismu 137., napisanu grofu Herminu, u kojem izlaže sadržaj te iste knjige. Da je pokvaren čovjek u svemu sretan, a da se naprotiv čestit čovjek, obasut svim pohvalama koje mogu pripasti čovjeku, nalazi u najgorčim nevoljama, stvar je doista teška za nagađanje i razumijevanje i daleko nadilazi mjeru ljudske naravi. To naime treba prepustiti božanskim sudovima. I ako želimo ispravno misliti, ostavivši po strani i prepuštajući spoznaju ovoga nauma jedino onomu uzvišenomu i od svake ljage slobodnom umu, okrenut ćemo se onome što nam je u rukama (što i mi obično jedva nalazimo). Budući da pak smatraš da treba pružiti pomoć ispravnom nauku koliko dopuštaju sile, u onoj knjizi koju smo objavili protiv pogana i mi smo prema svojim snagama pružili pomoć. Ako je pročitaš, shvatit ćeš rješenje ovoga pitanja. Što osim toga obrađuje u istoj knjizi, piše skolastiku Harpohru u 228. pismu iste knjige ovim riječima: Da je umijeće proricanja kod pogana bilo puno besmislica i uzalud slavljeno na sva usta, pokazano je u knjizi protiv pogana koju sam napisao, i ondje, iznijevši nekoliko primjera, ismijava glupost pogana. A u 3. knjizi, pismu 233., piše istomu grofu Herminu o svojem spisu protiv Sudbine: Budući da pišeš da sam sastavio Govor, ili, ako treba istinito govoriti, radije Govorčić, o tome da nema Sudbine, koji neki doduše uzdižu čudesnim pohvalama, a neki drugi smatraju vrsnijim od drugih knjiga koje su o toj temi izradili neki pisci, te da ga po molbama tražiš da ti ga pošaljem, stoga ti ga šaljem. A ti nemoj u donošenju suda slijediti sud glasine, nego ga pomno promisli i istraži. I ako sam ga dobro napisao, zahvali Bogu, a ako se pak učini da u njemu što nedostaje, oprosti ljudskoj slabosti koja nipošto ne može govoriti onako kako želi.

22 Egipatski Kopti ovoga dana u svom martirologiju časte sv. Andriju Egipatskoga, za kojega bi se možda moglo zaključiti da se miješa sa sv. Izidorom Peluziotskim prema koptskom hvalospjevu koji ovdje dodajemo. To je naime kod Kopta 10. dan mjeseca Mehira, što je kod nas četvrti veljače. Ovoga je dana, kažu, počinuo sveti otac, mudri redovnik, katolički učitelj Andrija. Bio je ovaj svetac iz Granije u Egiptu i bio je rođak svetih patrijarha Filipa i Ćirila, aleksandrijskih poglavara. Nije ovom dječaku bila ravna pamet, i zato su ga poučili svakoj vrsti znanosti, kako duhovnih tako i građanskih, te su ga poučili također u crkvenim knjigama. Zatim u svakoj grčkoj znanosti, u kojima je nadmašivao sve ostale svoje, i uz sve to bio je izvrstan redovnik i najviše odan božanskom štovanju. Po čemu se dogodilo da je ubrzo na sebe svratio poglede svih: tako da su ga na svaki način nastojali uhvatiti i postaviti za patrijarha ili na Aleksandrijsku stolicu: ali ovaj, mrtav svijetu, pobjegao je noću i došao na goru Farmu, gdje je živio monaškim životom u samostanu toga mjesta. Zatim je odatle prešao u neku malu špilju, u kojoj je ostao sam kroz razdoblje od dvije godine: u njoj je i sastavio knjige jedinstvene po broju i kakvoći, koje je poslao i knezovima i kraljevima da bi se po njima oblikovali za bolji život. Protumačio je također mnoge druge knjige, veoma mnoge crkvene komentare, naime na Stari i Novi zakon: koji se sve do ovoga dana čitaju u Egipatskoj crkvi. Poslao je također patrijarsima i biskupima i ostalim ljudima pisma u broju od osamnaest tisuća. I pošto je izvršio ove slavne vježbe uz najveću pohvalu i plod, sav se posvetio Bogu, predan molitvama noću i danju: u tim vježbama, pretekavši ga i svladavši bolest, preselio je Gospodinu. Molitva i blagoslov njegov neka budu s nama. Amen.

Onaj koji se ovdje naziva Filip jest Teofil, ujak Ćirilov. Gora Farma kod Paladija u Historia Lausiaca, 23. poglavlje, jest gora Ferma u Egiptu, koja vodi u golemu pustinju Sketa, u kojoj je tada vježbalo pet stotina ljudi.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

4. veljače Kalendar godine