Za vremena Konstantina Velikoga kršćanska se vjera široko proširila ne samo po pokrajinama Rimskoga Carstva nego i do vanjskih naroda. O Perzijancima svjedoči sam taj car u poslanici kralju Saporu, koju navode Euzebije u 4. knjizi Života Konstantinova, 9. poglavlju i dalje, te Teodoret u 1. knjizi Crkvene povijesti, 23. poglavlju: Τεύτω τῷ καταλόγω τῶν ἀνθράπων, λέγω δὴ τῶν χριστιανῶν ὑπὲρ γὰρ τούτων ὁ πάς μοι λόγος, πώς διει με ἡδεσθαί ἀκούοντα, δτι καί τῆς Περιδος τὰ κρατιστα ἐπὶ πλειστον, ώσπερ ἱστι μοι βουλομένω κοσμεταί Kad čujem da se ta vrsta ljudi (mislim na kršćane, jer o njima mi je sav govor) u najvećoj mjeri, onako kako je meni osobito u želji, resi i najglavnijim gradovima i pokrajinama Perzije, koliko misliš da sam ispunjen radošću? te ih zatim brižno njemu preporučuje.
2 Kad je pak tijekom vremena, kako piše Sozomen u 2. knjizi, 8. poglavlju, njihov broj snažno rastao tako da su održavali i javne skupove u crkvama i imali svećenike i đakone, to je ne malo uvrijedilo srca maga; oni, naime, poput nekoga svećeničkog plemena, određenim nasljedstvom od samoga početka upravljaju perzijskom religijom. Zadalo je to veliku nevolju i Židovima, koji su zbog zavisti, na neki način po naravi ukorijenjene u njima, uvijek skloni neprijateljstvu prema kršćanskoj vjeri. Na poticaj jednih i drugih pokrenuo je kralj Sapor, koji je tada vodio rat protiv Rimljana, nečovječan progon. Najprije su svi kršćani bez razlike iscrpljeni nametima i uznemiravani okrutnošću namjesnika. Nakon toga, kaže Sozomen, bezbožni Sapor zapovijeda da se svećenici i Božji službenici pobiju mačem, da se crkve poruše, da se njihova blaga i ukrasi sliju u javnu riznicu, a Šimuna, biskupa Seleucije i Ktezifonta, da se dovede kao izdajnika perzijskoga kraljevstva i vjere. O ovom progonu piše sv. Jeronim u Kronici za sedmu godinu Konstancija, što je godina 347. uobičajene ere: Sapor, kralj Perzijanaca, progoni kršćane. Tim riječima ne tvrdi doduše izričito da je progon tada prvi put buknuo, ali je to ipak vjerojatnije jer su, po svjedočanstvu Sozomenovu, prve optužbe maga i Židova protiv Šimuna bile da je prijatelj rimskoga cara i da mu izdaje perzijske poslove. Dakle, rat je već prije toga izbio između Perzijanaca i Rimljana, a da je pokrenut prve godine Konstancija, razabiremo iz Kronike sv. Jeronima; piše, naime, da je te godine Sapor, kralj Perzijanaca, opustošivši Mezopotamiju, opsjedao Nizibis gotovo dva mjeseca. Da je taj progon Sapor prvi put pokrenuo sedme godine Konstancija i Konstansa, utvrđuje također Baronije za godinu 343., br. 10.
3 Koliko je taj progon bio gorak, može se naslutiti iz ovih Sozomenovih riječi u 2. knjizi, 13. poglavlju: jedva, kaže, tko može nabrojiti sve ono što su oni (mučenici) učinili, tko su bili ili odakle, na koji su način podnijeli mučeništvo ili kakva su mučenja pretrpjeli; jer su razna kod Perzijanaca, smišljena s nekom ambicijom okrutnosti. Ali da kažem ukratko, prenosi se da je mučeništvo tada dovršilo, od onih kojima su se mogla prikupiti imena, muškaraca i žena oko šesnaest tisuća; osim njih ubijeno je toliko mnogo da se nije mogao ni utvrditi njihov broj, a kamoli nabrojiti imena, od Perzijanaca, Siraca i stanovnika Edese, koji su se tome posvetili s velikom marljivošću.
4 Među njima su najglasovitiji već spomenuti Šimun, Ustazan, Abedehal, Ananija, Pusik, Azad, djevica Tarbula i drugi, o kojima ćemo govoriti 21. i 22. travnja. Biskupa, osim Šimuna, okrunjenih mučeništvom u progonu Sozomen u 2. knjizi, 12. poglavlju nabraja dvadeset i dvojicu; među njima da je bio i Abramije, za kojega mineji prenose ἐπίσκοπον ἀξβηλ τῆς περσιδος, da je bio biskup Arbele, perzijskoga grada.
3 U Aktima sv. Acepsime i drugova 22. travnja spominje se neki okrutan čovjek δες "Λδεσχε μὲν ἐλέγετο, ἐκ πλέως δε ωρμητο ἀρβήλ καλουμένης, koji se zvao Adešhe, a rodom je bio iz grada koji se zvao Arbela. Njemu je sudac zapovjedio da svete mučenike Josipa i Atala odvede u svoj grad da budu zatrpani kamenjem posredstvom kršćana, i da u tome, naime, pokaže svoju snalažljivost. To je onaj grad o kojemu Kvint Kurcije u 4. knjizi, govoreći o Dariju, kaže: već je bio stigao u Arbelu, selo koje će svojim porazom učiniti znamenitim. Ipak, da se posljednja bitka između Darija i Aleksandra nije odvila kod Arbele, isti poslije razjašnjava kad kaže da je Darije, prevalivši u bijegu ogroman prostor, stigao u Arbelu gotovo o ponoći. Zašto su Grci rekli da se bitka vodila kod Arbele, tumači Strabon u 16. knjizi pišući ovako: u Aturiji je selo imenom Gaugamela, kod kojega je Darije pobijeđen izgubio vlast; zato je to mjesto znamenito, kao i ime; jer ta riječ znači devinu kuću... Kad su Makedonci vidjeli da je to selo neznatno, a Arbela pak znamenito naselje koje je, kako prenose, osnovao Arbela, sin Atmonejev, proširili su glas da su se i bitka i pobjeda zbile oko Arbele te su to predali piscima. Tako Strabon, koji naziva "Λρβηλα χτίσμα, ώς φαξιν, 'Λρβήλου τοῦ Αθμονίος. Ksilander prevodi: Arbela koju je, kako kažu, osnovao Arbel, sin Atmonejev. Nama se čini da se taj osnivač radije zvao "Λρβήλης Αθμονεύς, Arbelas Atmonit ili Atmonid. Svakako je kod Stjepana "Αθμονον, odakle je etnik 'Αθμονεύς, mjesto u Kekropidinu kraju u Trakiji.
6 Bila je, dakle, Arbela Aleksandrovo κατοιχία ἀξιόλογος, gradić vrijedan spomena, tako da nije čudno što je, kako zbog povoljna položaja tako i zbog glasovitosti imena, pod makedonskom vlašću, a zatim i u ratovima Parta protiv Rimljana i Siraca, možda bila povećana te, primivši zatim kršćansku vjeru, urešena biskupskim prijestoljem. Njega je držao ili prvi ili svakako najglasovitiji sv. Abramije; pod njim su bili mnogi kršćani Arbeljani kojima su bezbožnici htjeli da budu zatrpani kamenjem sv. Josip i Aitala, kao što se pripovijeda u Aktima njihovim i sv. Acepsime. Ti isti kršćani Arbeljani bili su spriječeni da svecima, bačenima u mračnu tamnicu, pruže ikakvu utjehu. Iz istoga je grada tada potekla ona glasovita Isdandula koja, prisiljena da gađa svece kamenjem ili da ih bode trskom privezanom za oštri predmet, ne samo da je odbila okrutno zlodjelo, nego je i same suce i liktore ukorila sasvim slobodnim govorom. Iz istoga je grada pobožna žena, kupivši noću od stražara pristup u tamnicu, dovela svece u svoju kuću i nastojala ih na način na koji je mogla sa svojim ukućanima okrijepiti i ublažiti njihove boli.
A kamenjem sv.
7 Ali i sam sveti biskup Abramije, po čijoj su se opomeni, a svakako poukom, možda ova događala, zadobio je također krunu mučeništva pete godine progona, to jest godine Kristove 347. ili početkom 348. Slave ga Grci 4. veljače. Tako Menologij koji je izdao Henrik Kanizije: isto tako svetoga mučenika Abrahama Perzijanca. Petar Galesini: u Perziji, sv. Abramija, biskupa i mučenika, koji je, kad mu je perzijski kralj Sapor zapovjedio da žrtvuje bogovima i kad je to izričito odbio, podvrgnut mnogim i raznim mukama, naposljetku odrubljene glave okrunjen. Opširnije o njemu govore mineji. Ferarije: u Perziji sv. Abrahama, biskupa i mučenika pod kraljem Saporom. Ondje isto sv. Abdale redovnika. Navodi Menologij Grka: u onomu koji je izdao Kanizije ne spominje se Abdalas 4. veljače, nego Abidela prezbiter 17. travnja, koji se u minejima zove Abdela.
8 Kardinal Baronije u 3. svesku za godinu 309., br. 6., zato što je tako okrutno bjesnio protiv kršćana Sapor Mlađi, dovodi u sumnju Akta sv. Marcela, pape i mučenika, koja smo dali 16. siječnja; u njima se, naime, u 3. poglavlju kaže da je na molbu Sapora, kralja Perzijanaca, u Perziju poslan sv. Kirijak oslobodio njegovu kćer Jobiju od zloduha i krstio nju, oca i drugih 420. Ali to nije bio onaj Sapor Veliki ili Stariji, odavno pobijeđen od Odenata, kralja Palmire, budući da je onaj koji je vladao šesti nakon njega, Narses ili Narsej, već bio pobijeđen od samoga Dioklecijana. Nije to bio ni Mlađi Sapor, Narsejev unuk, koji još nije bio ni rođen za Dioklecijanova vladanja, a kamoli otac već odrasle kćeri. Ipak to nema kod nas toliku težinu da bismo zbog toga nepromišljeno odbacili ona stara Akta. Mogao je onaj srednji Sapor biti neki satrap kraljevske krvi ili kraljičić susjednoga naroda i grada. Što ako je Misdat, Narsesov sin, kralj Perzijanaca, kao što je prethodnik istoga Narsesa Uraranes Seganesna, imao dva imena? Što ako je Saporov otac bio onaj Sapor kojega je obratio sv. Kirijak, Narsejev zet? Čini se da se to može zaključiti iz Agatije, po čijemu svjedočanstvu je Sapor još u majčinoj utrobi proglašen kraljem, kad su satrapi prije toga iz odgovora maga saznali da će biti muško. Njega je, naime, kaže taj pisac, nasljedstvo kraljevskoga roda pozivalo na kraljevstvo, tko god da se rodi od te majke. Ali Misdat nije bio posmrtni sin, jer je Sapor imao za nasljednika rođenoga brata Artakserksa, kako kaže isti pisac, dakle mlađega po dobi; inače bi on, prije onoga koji još nije bio rođen, bio postavljen na kraljevstvo. Budući da, dakle, iz Eutropija, 9. knjiga, proizlazi da je Narsej bio Saporov djed, on je mogao biti rođen od njegove kćeri, dok mu je otac možda bio kršćanin Sapor; i zato je i traženo prijateljstvo s njim od Konstantina, a kršćanska je stvar njegovom naklonošću, dok sin još zbog dobi nije bio sposoban upravljati kraljevskim uzdama, bila proširena.
9 Ali strašno griješi Agatija dok u 4. knjizi piše da je dvadeset i četvrte godine Saporove grad Nizibis došao pod vlast Perzijanaca, izdajom Jovijana, kad je Julijan iznenada poginuo. Ako je poginuo Julijan i bio prisiljen sklopiti mir s Perzijancima Jovijan dvadeset i četvrte godine Saporove, dakle on je godine Kristove 428., za Konstancija III., bio rođen; po kojoj bi, dakle, osnovi godine 338. isti Sapor opustošio Mezopotamiju i opsjedao isti taj Nizibis, a prije toga poslao poslanike Konstantinu Velikomu, umrlomu godine 336.? Zar prije nego što se rodio? Bolje bi bilo da je Agatija napisao da se to dogodilo dvadeset i četvrte godine od poduzetoga rata protiv Rimljana. Ali o tome toliko.
10 Petar Teicheira u 1. knjizi djela De regibus Persarum, 24. poglavlju, ovoga Sapora naziva Xapur, ali kaže da o njemu nije saznao ništa vrijedno spomena, te kaže da je na prijestolje uzdignut sedamdeset i druge godine nakon smrti Aleksandra Makedonskoga, izostavivši, razumije se, grčke kraljeve, također Parte i prvih osam iz perzijskoga roda. Njega je, piše, naslijedio Ardxir Bada Khon, koji je kod Agatije Artakserks; njega Xapur Zabel Ketaf ili Sapor, Artakserksov sin, a Baharon Kermonxa ili Varen Cermasal, a njega sin Yazd Gerd, koji je Jazdegerd. Ali to što kaže ovaj autor da je Krist rođen u vrijeme Ardxira Baba Khona, sasvim je daleko od istine; ali očituje da prenosi ono što je o perzijskim kraljevima našao napisano kod njih, a da to ne želi potvrđivati i braniti. Ali vratimo se sv. Abramiju, čiji život Grci ukratko iznose u svojim minejima.
ŽIVOT IZ GRČKIH MINEJA. Pete godine od pokrenutoga u Perziji protiv kršćana vrlo nepravednoga i bezbožnoga progona uhvaćen je od poglavara maga sv. Abramije. Kad ga je on silio da zaniječe Krista i da se klanja suncu: kako, kaže, nesretniče i jadniče, ne prestaješ nas poticati da činimo ono što ne priliči? Je li pravedno da ostavim Stvoritelja, a da se klanjam stvorenju i djelu svoga Boga? Te su riječi ne malo razjarile tiranina protiv sveca. Zapovijeda, dakle, poglavar maga da se svetac odmah izvede i položi na zemlju te da se tuče divljim šibama. Kad je to učinjeno i kad je nadmag vidio da on sve plemenito podnosi, pa čak i moli za mučitelje i govori: Gospodine, ne uračunaj im ovoga grijeha, jer ne znaju što čine, zapovijeda da mu se mačem odsiječe glava. Pošto je, dakle, odrubljen vrat, sv. Abramije je dovršio mučeništvo u selu koje se zove Telman.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.