Prethodni komentar.
§ I. Djela i boravište sv. Aventina.
Gali istoga dana štuju dvojicu Aventina, ako doista ne varaju spomenici, o kojima ćemo poslije reći kakva su biljega i naravi. Jedan od njih počiva u Troyesu, rodom iz Bourgesa; drugi u Châteaudunu, odakle je i potekao, iz ugledne obitelji; onaj prvi, skromna podrijetla i došljak, kao monah bio je izabran za ekonoma Crkve u Troyesu, ubrzo se odrekao te službe i vratio monaškom životu, a zatim bio zaređen za svećenika; drugi, već ranije zaređen i postavljen za arhiđakona Crkve u Chartresu, bio je uzdignut na njezinu biskupsku stolicu; obojica su tražila osamu kako bi se slobodnije posvetili sebi i Bogu. Najprije ćemo govoriti o onome iz Troyesa.
2 Njegov je Život Nikola Camusat objavio u djelu Promptuarium Antiquit. Tricassinar; grub i potreban uglađenijeg brušenja te pun bezbrojnih pogrešaka, premda je bio uspoređen s vrlo mnogim primjercima. On, osim tek nekoliko čudesa, spominje samo ovo: da ga je sv. Kamelijan, biskup Troyesa, postavio za ekonoma te Crkve; da je zatim iz ljubavi prema samačkom životu nastavao kolibicu izvan grada, a ubrzo se povukao još dalje kako bi se uklonio mnoštvu puka i posjećivanju; te da mu je nakon smrti biskup Vincencije podigao crkvu.
3 Drugi donose više. Naime, sv. Grgur iz Toursa piše da je služio biskupu sv. Lupu. U Životu sv. Lupa, koji ćemo donijeti 29. srpnja, nakon što su nabrojeni njegovi slavni učenici, sv. Polikronije, biskup Verduna, slavljen javnim štovanjem 4. svibnja, sv. Sever iz Triera 15. listopada, sv. Alpin iz Châlonsa 6. rujna, sv. Kamelijan iz Troyesa 28. srpnja, dodaje se: „U zajedništvu ovih biskupa bio je najslavniji muž imenom Aventin, čiju krepost ne otkrivaju toliko očitovanja čudesa koliko spisi o njegovu životu.” Pošao je sv. Lup sa sv. Germanom iz Auxerrea u Britaniju kako bi suzbio pelagijansku herezu (je li to bilo za konzulata Florencija i Dionizija, godine Kristove 429., ili za trećega konzulata Aecija i Simaha, godine Kristove 446., istražit ćemo drugdje: jer ovo tvrde Beda, Sigebert i drugi, a ono Prosper), svakako druge godine svoga biskupstva: preuzeo ga je dakle godine 427. ili 445., a držao ga je 51 godinu, te se u već navedenom njegovu Životu kaže da je preminuo dok je carstvom vladao Anastazije, to jest godine Kristove 496. ili 498. prema Bedinu mišljenju, ili 480., za vladavine Zenona, prema Prosperu. Hvali se njegova izvanredna ljubav u otkupljivanju zarobljenika: revnost za tu krepost od njega je crpio učenik Aventin, koji mu je možda A ranije u toj istoj stvari bio pomoćnik; svakako je božanskim znamenjima bio utvrđen u svojoj nakani. Svjedok je sv. Grgur iz Toursa, koji u djelu De glor. Confess; pogl. 68, ovako piše:
4 Ovomu biskupu Lupu služio je neki pobožni Aventin, k kojemu su se nakon biskupove smrti utekli zarobljenici: njihovu je gospodaru Aventin ponudio otkupninu, ali on se vezao prisegom i rekao: „Nikada to neću primiti osim u svome kraju”, te je pružio svoju desnicu u znak da će, ako mu onamo pošalje novac, odmah osloboditi zarobljenike od okova ropstva. Kad je otkupnina tako bila poslana, gospodar je zaboravio na svoju zadanu riječ, pa dok je oklijevao osloboditi zarobljenike, sam je bio svezan. Naime, odmah ga je vrh prsta na ruci kojom je dao vjeru počeo silno boljeti. Zatim se bol postupno pojačavala i proširila cijelom šakom i rukom. Što reći više? Ruka je odsječena u samome lakatnom zglobu otpala, a on je izdahnuo. Njegova je pak žena nakon toga htjela ponovno vratiti one ljude u ropstvo: ali pogođena glavoboljom, pošla je za mužem. I tako su oni ostali u trajnoj slobodi, bez zaštite one isprave.
5 Sv. Kamelijan, nasljednik sv. Lupa, videći da on po nebeskom daru ima milost, povjerio mu je i predao svoje spremnice. Ipak ga Kamelijan nije zbog toga pozvao iz pokrajine Bourgesa, kako se čini da je mislio Camusat; nego ga je, jer je već odavno boravio i bio prokušan u Troyesu, postavio za ekonoma svoga doma i Crkve, oko petstote godine Kristove, kako nagađa isti pisac.
6 Ipak Aventin nije dugo obnašao tu službu, jer se čita da je malo poslije kao opat s braćom u svetoj zajednici postojano ustrajao u bogoslužju u samostanu, u ono vrijeme kada je Teodorik, sin Klodovikov, pokorio Arverne, nakon što su Goti bili potučeni na polju Voclade i ubijen njihov kralj Alarik godine Kristove 507., ili svakako, ako se to komu više sviđa, gotovo dvadeset godina poslije, kada je Teodorik, razdražen pobunom arvernskoga senatora Arkadija, teško pogodio Arverne. Govor o Životu sv. Fidola, koji se nalazi kod istoga Camusata i u rukopisima, pripovijeda ovo: „Bio je naime stanovnik grada Arverna, plemenita roda; njega je nekoć kralj Teodorik, dok je držao žezlo Franaka, još kao mladića odveo u zarobljeništvo u svoju osobnu kuću, prisilivši ga da služi tuđoj vlasti. Ipak ga je Bog predodredio za domovinu u gradu Troyesu, da ondje vlada sobom, te je očito da je Gospodnjom predodredbom došao k njemu. Već u mladenačkoj dobi, primivši kleričku službu, u suzama je prisiljen protiv svoje volje napustio roditelje. Ondje je božanska dobrota htjela da nakon prethodnog otkupa ostane ondje gdje će se ispovijedajući Gospodina proslaviti divnim krepostima. U to je dakle vrijeme znameniti muž opat Aventin na tome mjestu sa svojom braćom u svetoj zajednici ustrajao u bogoslužju u samostanu. Napokon mu je duhovna opomena u viđenju unaprijed navijestila da zarobljenika Fidola, koji je kao prognanik iz svoga kraja dolazio k njemu, primi radi otkupa i zadrži u zajedničkom bratstvu i jednakom zajedništvu. Dok je taj muž češće razmišljao o viđenju, opazi malo poslije kako pred vratima prolaze zarobljenici. Upita imaju li zarobljenika koji se zove Fidol. Oni rekoše:,Gospodine opate, ne odbijamo, ako želiš otkupiti onoga koji je pripao Crkvi.' On, potaknut milosrđem, dade dvanaest zlatnika, te tako i udovolji pohlepi pljačkaša i priteče u pomoć zarobljeniku utjehom. Njega je izvrsni muž s najvećom ljubavlju primio u krilo milosti, povezan vječnim vezom ljubavi, te od zarobljenika učinio duhovnog sina, i nije ga ljubio kao slugu, nego već uistinu kao gospodina.”
7 Drugi Život sv. Fidola, koji počinje riječima Venerandi Patris itd., prenosi da se to dogodilo pod Teodorikom i Teodebertom, sinovima Hildebertovim, i njihovom bakom Brunhildom, dok je ipak još živio sv. Kamelijan, nasljednik sv. Lupa, koji je preminuo 59 godina prije nego što su oni preuzeli kraljevstvo. Ali kad se ispravi ta pogreška, vrijedno je pribilježiti što prenosi o sv. Aventinu: „Dogodilo se da je i časni Fidol bio zarobljen s ostalima te, poput drugoga Josipa sapet teškim okovima, odveden iz domovine od barbara. Bilo je pak nužno da oni kojima je muž Gospodnji dopao kao plijen prođu kroz područje Troyesa, gdje je nakon blaženoga Lupa apostolsku službu u to vrijeme obnašao Kamelijan, istaknut svakim sjajem dobrih djela, deveti od Amatora, koji je bio zaređen za prvoga biskupa toga grada. Na području pak ovoga grada neki sluga Božji, imenom Aventin, vodio je brigu pobožnoga oca nad sebi podložnim stadom monaha, već odavna mnogim čudesima proglašen prijateljem Božjim, kao što je lako spoznati svakomu tko želi znati, ako pozorno prelista njegova djela koja su dosad sačuvana. Njemu je pak u objavi naloženo da iziđe u susret barbarima koji su se vraćali te da za otkup Božjega čovjeka dade novca koliko zatraže.”
8 „Kristov dakle sluga Aventin, češće u sebi razmatrajući viđenje i nastojeći se pokoriti božanskim zapovijedima, brzo iziđe u susret onima koji su dolazili. Dok su još bili daleko, prepoznao je časnoga Fidola među ostalima, kako po božanskoj objavi, tako i po nekoj posebnoj milosti koja mu je sjala na licu.
Njih je časni muž neustrašivo ovako oslovio:,Ne dolazim k vama tražiti robu potrebnu za ljudske potrebe, nego samo radi otkupa jednoga zarobljenika, kako bi se ispunila želja moga srca.' A kad im je pokazao tko je taj, svidjelo se božanskoj dobroti udijeliti toliku milost njegovim riječima da su bez ikakva protivljenja najpobožnije pristali na ono što se tražilo: i primivši od Božjega čovjeka samo dvanaest zlatnika, oslobodili su kristoljubivoga Fidola okova zarobljeništva. Njega, najkrotkije Kristovo janje, muž izvanredne svetosti Aventin, izbavivši ga iz ruku otmičara, povede sa sobom i bez odgode pribroji onome svetom stadu kojim je upravljao. A nedugo nakon toga, kako su dani protjecali, podijelivši mu kleričku službu, pobrinuo se da ga još čvršće posveti božanskim službama.”
9 Toliko ondje. A raniji Život kaže da je bio ubrojen u kler prije nego što je odveden iz Arverna. Što je poslije Aventin odredio o Fidolu, na istome se mjestu spominje: „Videći dakle časni muž Aventin da se izvrsni mladić iz dana u dan sve više uspinje k visinama kreposti, jednodušnim savjetom braće povjeri mu službu prepozita: kako bi sam to sigurnije mogao ustrajati u molitvi i božanskom razmatranju, znajući da on neće ništa učiniti ni zapovjediti izvan reda zajedničkoga pravila.”
10 Kada je pak višnja dobrota htjela i blaženoga Aventina, zbog bezbrojnih borbi koje je kao nepobjedivi Kristov vojnik hrabro nadvladao, izbaviti iz putovanja ovoga vijeka, a život svoga vjernoga Fidola pokazati smrtnicima za primjer, kako bi svjetiljka stavljena na svijećnjak svima u kući Gospodnjoj pokazivala zrake svoga svjetla, gore spomenuti sluga Božji, nadahnut milošću, raspalio se željom za pustinjačkim životom, kako bi se, oslobođen svih briga, slobodnije mogao priljubiti uz Boga. Sazvavši stoga odmah učenike, kad im je otkrio želju kojom je gorio, jednodušnim pristankom sviju postavio im je umjesto sebe za opata sv. Fidola, premda se ovaj silno opirao, premda se veoma protivio i ponizno navodio razlog svoje mladosti. Zatim se povukao na neko mjesto pokraj sela kojemu je starina dala ime Otok, smješteno na obali Seine, udaljeno od grada Troyesa gotovo šest tisuća koraka, te je ondje ostao kao samotnik sve do kraja svoga života: kolikim je pak ondje čudesima zasjao, potpunije pokazuje knjižica njegovih djela, na koju upućujemo čitatelja.
11 Nije dakle Aventin neposredno iz uprave biskupske spremnice otišao u samoću, nego u samostan iz kojega je, čini se, prije toga Kamelijanovom zapovijeđu bio doveden u biskupski dvor ili klaustar kanonika. A i u onoj posljednjoj osami imao je uza se monaha koji mu je posluživao ponešto za okrepu. Na kojem je mjestu provodio samački život, nije posve jasno. Camusat smatra da je boravio u seoskom kraju, udaljenom dvije milje od grada Troyesa, nazvanom po njegovu imenu: a poslije se povukao na drugo mjesto, gdje je podignuta kapelica ili crkvica koja se pučkim nazivom zove Capella Ozae, i pripada pravima samostana Molesme smještenoga u biskupiji Langres, a nije od spomenutoga grada udaljena više od sedam milja. Ipak isti pisac u Bilješkama uz Život sv. Fidola dvoji je li samostan u čijem je upravljanju on naslijedio sv. Aventina bio podignut na mjestu udaljenom dvije ili sedam milja od grada Troyesa; ili pak u gradiću imenom Otok, udaljenom dvije milje od istoga grada, kojim također protječe rijeka Oze, gdje se sada nalazi priorat koji ovisi o samostanu Molesme, te dodaje da od spomenutoga samostana, koji je u silnom pustošenju što je poslije uslijedilo bio do temelja razoren, nije ostalo baš nikakvih tragova. Nikola Des Guerrois smatra da se sv. Aventin najprije povukao malo izvan predgrađa, na mjesto tada prilično udaljeno od pristupa puka, gdje je zatim biskup sv. Vincencije podigao crkvu, sada župnu, posvećenu sv. Aventinu i uključenu unutar zidina grada koji se poslije proširio: a da druga kolibica istoga sveca nije bila kod Capella Ozae, udaljene sedam milja od grada Troyesa, nego ondje gdje je sada Saint-Aventin blizu Verrièresa, tako nazvano selo, udaljeno od Troyesa sedam tisuća koraka, odnosno dvije milje i malo više: ondje naime neki potok utječe u Seinu: ili svakako, kako je već rečeno prema Camusatu, ondje gdje su gradić Otok i potok Oze.
12 Možda bismo se činili preuzetnima kad bismo iznijeli nagađanje koje se razlikuje od mišljenja onih koji su sami vlastitim očima razgledali ta mjesta, što nama nije pošlo za rukom. Inače slutimo da je ondje gdje se sada unutar grada, nakon što su zacijelo proširene gradske međe, posjećuje crkva sv. Aventina, stajao samostan kojim su upravljali on i sv. Fidol, ili na obližnjem mjestu: ono pak što je izabrao kao svoju prvu kolibicu, to je možda bilo oko Verrièresa ili nedaleko; a posljednju na mjestu zvanom Otok.
13 Ovo potonje mjesto spominje Papirije Masson u knjizi De fluminibus Galliae, str. 138. „U Životu”, kaže, „sv. Aventina nalazim ove riječi: Zatim se dragovoljno uklonio odande i zaputio na otok udaljen gotovo sedam tisuća koraka od grada Troyesa, koji korito rijeke Seine ili Oze okružuje poput vijenca; (taj se danas resi naslovom markizata) koji drugi rukopisi jednostavno zovu Losa. Izvire pak kod kapele podložne samostanu Molesme, udaljene šest ili sedam milja od grada Troyesa, kod Oze, te se napokon blizu sela Sancey, udaljenoga četvrt milje od istoga,... ulijeva u Seinu.” Toliko Masson. Des-Guerrois uz godinu 345., str. 108., smatra da je na tome mjestu, zvanom Otok, postojao samostan u kojem su živjeli sv. Fidol i sv. Aventin. To se ne slaže s već rečenim.
§ II. Blagdan, crkva i relikvije sv. Aventina.
Napokon je sv. Aventin uoči Nona veljače počinuo u miru, ne zna se koje godine. Ime mu je upisano u martirologije, Usuardov i mnoge rukopise, od kojih neki nose Bedino ime, ovim riječima: „U Troyesu sv. Aventina, biskupa i ispovjedaoca.” Neki dodaju: „čija su djela sačuvana.” Biskup nije bio, u čemu je Usuarda u drugom izdanju ispravio Molanus, a prethodili su mu neki rukopisi i Rimski martirologij. Galesini ga je ovako slavio: „U Troyesu sv. Aventina, ispovjedaoca slavna po čudesima i pohvali ljubavi.” Opširnije o njemu u 1. svesku za veljaču govori Saussay. Njegov se blagdan prije 40 godina, kada je pisao Camusat, slavio svečanim načinom i obredom. Rukopisni martirologij koji je u Italiji ispisan starom rukom, poslan ovamo iz Lotaringije, a nalazi se kod nas, ima ovako: „U Troyesu sv. Aventiniona, biskupa i ispovjedaoca.”
15 Biskup sv. Vincencije (za kojega se smatra da je naslijedio sv. Kamelijana oko godine 526., a preminuo prije godine 547., kada je V. sabor u Orléansu potpisao Ambrozije, biskup Crkve u Troyesu), taj dakle Vincencije zapovjedio je da se na čast sv. Aventina pomno utemelji bazilika podno grada Troyesa, u kojoj zajedno uz njega počiva. Smatramo da je ona pripadala samostanu sv. Aventina, kamo je njegovo tijelo, možda po Fidolu, bilo preneseno; osim ako nije pred smrt pohodio svoje sinove i kod njih preminuo.
16 Nju su iz pobožnosti posjećivali sveti muževi. O sv. Frodobertu kaže se u njegovu Životu 8. siječnja, pogl. 4, br. 17: „Međutim, kako je proteklo nekoliko dana, k bazilici blaženoga Aventina ispovjedaoca, radi njega, PO OBIČAJU, pristupao je Kristov sluga: i kad je već ulazio na vrata crkve itd.” Sv. Prudencije, biskup Troyesa, čiji se blagdan slavi 6. travnja, u govoru o životu i smrti slavne djevice Maure kod Camusata ovako piše: „Spomenutoga naime dana (Velikoga petka) između šestoga i devetoga sata u crkvi sv. Aventina, u predgrađu samoga grada, sjeme svetoga propovijedanja ja najbjedniji grešnik, kakav-takav biskup, po dužnosti svoje službe sijao sam u srca slušatelja i po svojoj mjeri udicom božanskoga govora lovio ribice, premda malobrojne i sitne. Bila je nazočna i Maura, pozorno slušajući i sjedeći među ostalim slušateljima, koja se nikada nikakvom prigodom nije dala odvratiti od takva pobožnog posla itd.” O sv. Mauri govorit ćemo 21. rujna. Ta je crkva, kao što smo već rekli, sada unutar gradskih zidina; tada nije bila daleko, kako je očito iz toga govora.
17 Relikvije pak sv. Aventina, u drvenoj škrinjici, izvana obloženoj zlatnim listićima, s najvećim se poštovanjem čuvaju u zbornoj crkvi sv. Stjepana zajedno s mnogim drugima, kako bilježi Camusat. To pokazuje i jedan zapis izvađen iz same škrinjice, koji obuhvaća dio onoga što je u nju pohranjeno, ovoga sadržaja: „TIJELO SV. AVENTINA ISPOVJEDAOCA. VELIK DIO TIJELA SV. ALTINA MUČENIKA OD UČENIKA ISUSA KRISTA. VELIK DIO TIJELA SV. URZA BISKUPA. RUKA SV. JUSTINIJANA MUČENIKA. RELIKVIJE SV. MAURA PRENESENE IZ CRKVE BL. GEREONA U KÖLNU.” O sv. Altinu govorit ćemo 31. prosinca, o sv. Urzu, biskupu Troyesa i ispovjedaocu, 26. srpnja, o sv. Getuliju mučeniku, ali ne biskupu, 10. lipnja, o sv. Maurima mučenicima 15. listopada. Sv. Justinijan mučenik još nam nije poznat, osim ako možda nije brat sv. Justa ili Justina dječaka mučenika, o kojem je riječ 18. listopada. Ta se škrinja relikvija čuva, prema svjedočanstvu Nikole Des-Guerroisa, iza glavnoga oltara, na povišenom mjestu i u nadsvođenoj apsidi, pokraj nosila u kojima su pohranjene relikvije sv. Hoilde djevice, o kojoj 30. travnja. Isti pisac drugdje piše da je ona godine 1159. prenesena u onu baziliku sv. Stjepana.
18 U selu Crenayu nalazi se crkva posvećena sv. Aventinu, kamo je jedno njegovo rebro preneseno godine 1605., dana 17. studenoga. Ima nekih njegovih relikvija i u župnoj crkvi sv. Aventina, za koju smo rekli da je nekoć bila sagrađena izvan zidina, a sada je unutar njih: i u njoj se uz velik priljev i pobožnost naroda časti uoči Nona veljače.
ŽIVOT, NEPOZNATOGA AUTORA, iz rukopisa izdao Nikola Camusat.
Službu ekonoma obavlja sv. Aventin, ne bez čudesa.
Vrijeme i način života sv. Aventina jednostavnim Predgovor autora.
A govorom ću ukratko i sažeto izložiti, ako njegov zagovor i molitva kod Boga Oca postignu da dođe u dubinu našega srca, kako bi oskudna osrednjost slaba duha barem poput sitnoga ploda rodila onim što će narasti do obilja plodne ledine. Pristupit ću ipak snagom kojom mogu. govorom ću ukratko i sažeto izložiti, ako njegov zagovor i molitva kod Boga Oca postignu da dođe u dubinu našega srca, kako bi oskudna osrednjost slaba duha barem poput sitnoga ploda rodila onim što će narasti do obilja plodne ledine. Pristupit ću ipak snagom kojom mogu.
2 Bio je iz dijela pokrajine Akvitanije, rodom iz grada Bourgesa, od skromnih roditelja, te je kao pridošlica došao u grad Troyes.b Čuo je pak apostolski mužc biskup Kamelijan glas o njegovu imenu u dobrim djelima: bijaše naime u njemu ponizna duša, potpuna čistoća, mnogostruka mudrost, velika razboritost, dobrostiva ljubav. Ostavivši prijevaru ovoga svijeta i ludost taštine, bacio je na Gospodina svoju brigu, uzdajući se u Gospodina: i preselila se u goru duša njegova poput vrapca, ne bojeći se zala, jer Gospodin bijaše s njim, kako Duh Sveti govori po proroku Davidu. I: „Podižući iz kala siromaha, da ga posadi s knezovima svoga naroda i da drži prijestolje slave.” On je također u molitvi svakodnevno pohađao pragove crkve.
3 Osobito pak spoznavši apostolski muž i vidjevši da on po nebeskom daru ima milost, povjerio mu je i predao svoje spremnice: tome on, htio ne htio, privezan i snažno obvezan, nije odbio sa zahvalnošću prihvatiti ono što je bilo određeno. Dok je to obavljao i činilo se da time upravlja, odatle je siromasima, udovicama i siročadi dijelio obilne obroke: koliko je odatle potrebitima razdavao, toliko je više božanskom zapovijeđu umnažao.
4 Kako je pak u spremnici bio vrč vina od stotinu mjera, iz kojega su svakoga dana u zajedničkom domu Crkve svi jednako crpili, a on je posluživao, i nipošto se nikada nije smanjivalo, nego je štoviše raslo; kako ljudska znatiželja običava istraživati skrivena Božja dobročinstva, spomenuti apostolski muž, želeći spoznati što se zbiva po Božjoj volji, zapovjedi da se uroni palmina šiba kako bi doznao koliko se odatle popilo, a koliko je preostalo. Ali čim je ruka druge osobe pristupila posluživati, odmah je presušio onaj izvor kojemu je on bio poslužitelj, tako da se zatim za nekoliko dana vrč ispraznio i isušio. Kad se to dogodilo, što je služilo na zapanjenost ljudskih srdaca ili na veličinu slave njegova imena, dade mu sv. Kamelijan dopuštenje da pođe u kraj kamo god želi. a Des-Guerrois ga čini Frankom, što se teško može dokazati., b Isti kaže da je od pobožnih roditelja dragovoljno otišao iz ljubavi prema Bogu. Camusat kaže da ga je pozvao sv. Kamelijan., c Sv. Kamelijan časti se 28. srpnja; bio je nazočan na I. saboru u Orléansu, gdje se naziva Kamillijan. Petar Pithou tvrdi da je naslijedio sv. Lupa godine 479., a preminuo 536; Camusat i Des-Guerrois stavljaju njegovu smrt u godinu 525.
Pustinjački život sv. Aventina, svećeništvo.
Nakon toga podigao si je kolibicu pokraj izvora a neke crkve, u kojoj nije dugo boravio, nego je ondje stanovao samo nekoliko dana: vidjevši da ga mnoštvo puka i posjećivanje sve češće razglašuju, razmišljajući u tajnama svoga srca da ne bi došao do uvrede Boga ili da ne bi mogao ispuniti ono što je volja duše obećala Bogu, dragovoljno se uklonio odande i zaputio na otok udaljen gotovo sedam tisuća koraka od grada Troyesa, koji korito rijeke Seine ili Oze okružuje poput vijenca: i ništa drugo nije sa sobom ponio osim kruha, motike, sjemena povrća, malo soli, zrna ječma, prosa ilib muhara, odakle bi imao hranu; tražeći mjesto gdje je vlastitim rukama sebi načinio malenu ćeliju, ispletenu od savitljiva pruća, u kojoj si je uredio skrovište.
6 Kad je pak već neko vrijeme ondje boravio i provodio uobičajeni život, biva posvećen za levitsku službu, dok se nije uspeo i do svećeničke službe, izvrsno poučen u poznavanju psalama, koje je Duh Sveti ulijevao u njegova usta, a on ih govorima tumačio. Gospodin napokon uči da postaje savršen i potpun onaj koji, prodavši i ostavivši sva svoja dobra te ih razdijelivši na korist siromaha, sabire sebi blago na nebu; za njega kaže da može slijediti Gospodina i nasljedovati slavu Gospodnje muke onaj koji je spreman i opasan, ne zapleten nikakvim zamkama vojničke i svjetovne službe, nego odriješen i slobodan, kako bi mogao s Bogom prebivati u nebeskom sjedištu. Ali vratimo se u ovoj opomeni na naš predmet.
7 Kad je već neko vrijeme stanovao na mjestu samoće koje si je izabrao i provodio nebeski život na zemlji, nije imao druge hrane osim ječmenoga kruha pomiješana s povrćem i korijenjem trava, koji je nakon trodnevnih postova već sredinom tjedna uzimao s vodom za okrepu. Neprestano je u molitvi ležao u pepelu i kostrijeti. Odjeća pak njegova uz udove tijela bila je gruba kostrijet, prljava tunika, kožnati pojas, s vunenimc ogrtačem, lijepom kukuljicom, obuća na nogama bila mu je koturna: a posteljica gdje se malo odmarao bila je pokrivena kožicama.
D biva zaređen za svećenika:
Postovima i pokorom mrtvi svoje tijelo.
a Des-Guerrois tumači: pokraj izvora koji izvire u podnožju neke napuštene kapelice, ili svakako udaljene od posjećivanja puka., b Čini se da treba čitati panicum., c Možda je htio napisati ependyten (gornji ogrtač), vuneni. Rekli smo 17. siječnja uz Život sv. Antuna, 18, br. 68, da je ἐπενδύτης gornja haljina, koja je kod egipatskih monaha bila od kože ili melota, a na Zapadu kod mnogih vunena.
POGLAVLJE III.
Prisnost sv. Aventina sa zvijerima.
Međutim, izložit ću vam njegova vremena i početke njegove povijesti. Jedne gluhe noćne tišine dođe k špilji svetoga muža strašna zvijer, okrutan medvjed iz šumskoga kraja, kao da je, kad su mu oteti mladunci, pobjegao u šumu, nastojeći provaliti u špilju u kojoj je stanovao sveti muž, ričući i bijesno bjesneći unaokolo: prestrašen i zapanjen sveti muž već je pred očima vidio da mu prijeti smrtna opasnost. „Jao! Jao!”, zavapi k živomu Gospodinu, Stvoritelju neba i zemlje, neustrašivo pritičući oružju obrane i Davidovim pjesmama: „Jer nećeš ostaviti dušu moju u podzemlju niti ćeš dati da tvoj Svetac ugleda trulež”: i dok je već ustrajao u molitvi, a zora je na nebu što je bjeljelo već uklanjala sjenu tame i mraka, sveti muž otvori vrata ćelije, i ušla je spomenuta zvijer, kao umorna i krotka spuštajući glavu i uši k zemlji, liježući do nogu svetoga muža, te ih je počela lizati i pružila prednju šapu ozlijeđenu ranama, gdje je još stršao komad drva koji je poput trna prodro i ondje zapeo. Jasno je pak vidio da od njega traži da mu ga izvadi: uhvativši stoga bez oklijevanja blaženi muž ranjenu šapu, izvadio je iz nje drveni trn, tražeći s najvećom pažnjom vodu, kojom je mlakom omekšao bolest šape koja je iznutra otvrdnula, blagoslovio je zvijer, mažući otvor rane i omotavajući je zavojem od kožice, kako bi se mogla vratiti u prijašnje zdravlje. A čim je medvjed primio savršeni lijek za udove, odmah se vratio u prostrane šumske samoće i poslije se nigdje nije pojavio. Nakon ovoga čuda divlja košuta ušla je u špilju blaženoga muža da je ljudi ne bi uhvatili.
Medvjeda nakon izgovorenih molitava pušta u ćeliju,
Ps 15, 10
vadi mu trn iz šape:
prima košutu:
9 Napokon, dok je putovao žureći se prema gradu Troyesu, vidio je čovjeka kako sjedi na konju i brzo juri, a iza njegovih leđa sjedi demon; tada reče svojim pratiteljima: „Evo vidim čovjeka kojega đavao namjerava strmoglaviti, kojega prati silna oluja, munje i gromovi, tuča
molitvama tjera demona koji konjaniku priprema zamke.
A tuča ili dim prašine što leti sve do neba.” Dok je taj već bio blizu pogibije, zamolili su ga njegovi drugovi koji su s njim putovali da mu izbavi dušu od zamke smrti: sveti se muž prostro u molitvi, i odmah je onaj protivnik bio bačen na zemlju te se poslije nigdje nije pojavio.
10 Ne propustimo stoga ni ostala čudesa. Kad god bi pred svima pružio ruku kroz otvor prozora s razlomljenim mrvicama kruha od kojega je običavao jesti, dolazile bi ptice nebeske i hranile se iz njegovih ruku do sitosti, a zatim bi se vraćale. Osim toga, o onoj zmiji ondje gdje je bilo ognjište, koja je u kaminu izlegla mlade: pustio ju je da odande ode neozlijeđena i netaknuta. Tako je dakle u međuvremenu blaženi muž sv. Aventin imao uza se monaha koji mu je posluživao ponešto za okrepu i s velikom mu je revnošću pružao utjehu: ovaj je češće odlazio s posudicom na rijeku loviti ribice te mu ih je donosio žive. Onaj ih je sveti muž bacao natrag u rijeku govoreći: „Vratite se u službu slobode, da možete živjeti.”
11 Jednoga dana dok je šetao pustim mjestima, slučajno je nogom nagazio zmiju, a ona je podigla glavu i htjela otrovnim ugrizom udariti nogu svetoga muža, no odmah na pogled Božjega čovjeka postala je gotovo mrtva. Sveti se muž, potaknut samilošću, prignuo na molitvu i dopustio da spomenuta zmija ode živa i zdrava. Osim toga pripovijedaju se o njemu mnoga čudesa koja nisu obuhvaćena ovim djelcem, jer su zli duhovi u opsjednutim tijelima vikali da ih muče njegove zasluge.
12 Već govor ovoga kazivanja traži kraj, jer će prije prestati dan nego govor, ne zato što bi ponestalo kreposti, nego zato što ono što je nepoznato mi ne možemo zabilježiti. U njegovu je čast sveti muž biskup Vincencije zapovjedio da se podno grada Troyesa pomno utemelji bazilika, u kojoj zajedno uz njega počiva. Tako je blaženi muž preminuo u miru, uoči Nona veljače, uz pomoć Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.