Prethodni komentar.
Drugi je ovo Aventin, upravitelj arhiđakonata u Châteaudunu s biskupskom vlašću, nakon što je bio zaređen za biskupsku stolicu u Chartresu. Mnogi su ga pomiješali s Aventinom iz Troyesa, jer blagdan obojice pada na isti dan, te su onoga nazvali biskupom, što je bila čast ovoga. Tijelo ovoga čuva se u crkvi sv. Medarda u predgrađu Châteauduna. Châteaudun pak, ili Dunum Castrum, utvrđeni je gradić biskupije Chartres u Galiji, smješten na povišenu mjestu, na što upućuje i samo ime; dunum naime, kao što smo drugdje rekli, znači stijenu ili brežuljak, i ne dodaje se imenima gradova osim onih koji su na visoku položaju. U toj se dakle, kako rekosmo, župnoj crkvi sv. Medarda posjećuje grob sv. Aventina u samome crkvenom zidu, natkriven svodom. Mnogi se onamo stječu s velikom pobožnošću, osobito moleći lijek za glavobolje.
2 Iz rukopisnoga kodeksa te crkve nabavili smo Život sv. Aventina, napisan u francuskim stihovima, prilično grub i neuglađen: preveli smo ga tako da prenesemo sav smisao, a ne ono što je suvišno u velikoj mjeri bilo dodano, nimalo dotjerano prema eleganciji suvremenoga francuskog jezika. Sažetak je Života ovaj: kada je njegov rođeni brat sv. Solen bio izabran za biskupa Chartresa, ali je pobjegao kako bi izbjegao taj teret, bio je zaređen Aventin; no kad se Solen malo poslije vratio, narod je zahtijevao da prvi izbor ostane valjan, pa je stoga Solen poslao Aventina da stanovnicima Châteauduna bude na čelu kao biskup, jer je doista bio biskup; tu je službu on sjajno obnašao i uresio mnogim čudesima.
3 Isto se u Životu sv. Solena, koji ćemo donijeti 24. rujna, ovako prenosi: „Nakon što je preminuo biskup grada Chartresa, Božji dah ili iskra potaknu kraljevo srce da se ondje nitko drugi ne posveti za biskupa osim Solena. Raspitao se naime o njegovu glasu, a taj je bio raširen po cijelome gradu. Čuvši stoga časni Solen vladarevu odredbu i ugledavši biskupe koji su došli da ga posvete, potajno pobježe i tri se dana skrivao u nekoj špilji. Tražili su ga, ali ga nisu nalazili: on se skrivao u pećini, a ovaj se ispunjavao žalošću; on je uznosio svečane molitve Gospodinu, a ovaj je tužan tražio utjehu. Tajno su se provodile vladareve zapovijedi, da nitko ne bi bio kažnjen smrtnom osudom. Razmišljajući stoga ovce koje rađa sveta Majka Crkva da ih bijesnim ugrizom ne rastrgaju ralje grabežljivoga vuka, kličući dostojnim pohvalama arhiđakona Aventina, postaviše ga ujedno za pastira i biskupa. Kad je dakle zadobio biskupsko zajedništvo, ljubav prema Solenu odvojila je biskupa od gozbe.”
4 „Čuo je stoga blaženi Solen u pećini gdje se skrivao kao blagi povjetarac kako u tišini noći struji i šumom viče:,Biskup Aventin prinio je Bogu paljenicu.' I kad je to čuo, ovako izli molitve Gospodinu:,Gospodine, daj da svjetiljka Riječi svijetli mojim nogama na stazi svjetlosti, da duša moja blagoslivlja sveto ime tvoje.' I izišavši, pođe u susret svećeniku. Očekivali su ga pak željno kao što suha zemlja žedni za kapima kiše, i svi su molili Boga; s jedne strane puk odjekuje glasovima, a s druge žamor naroda bruji u vrevi, zatim svi zajedno povikaše uglas:,Evo, Solen je dostojan, neka bude zaređen za biskupa!' Na te njihove pohvale iziđoše biskupi i ispunjeni najvećom radošću rekoše:,Dostojan je, neka bude posvećen za biskupa!' Još nisu ni izišli iz crkve, a uhvatiše ga i dovedoše k oltarima crkve, te F ga odjenuše u bijelu štolu i staviše mu na glavu dragocjenu krunu, predajući mu pastirski štap da raspršene ovce sabere k vjeri svetosti. Reče stoga sv. Solen:,Što ćemo dakle učiniti s biskupom Aventinom?' Odgovoriše svi:,Ako te nadživi nakon tvoje smrti, neka zauzme mjesto dostojanstva; ako pak ne, neka bude podložan tvome prvenstvu.' Muž pak Gospodnji, potaknut dubokom sućuti, da se sveta vjera ne bi okaljala i da se njegov duh ni u čemu ne bi pomutio, dade pod brigu njegove uprave gradić imenom Dunum, gdje će sve dane svoga života sigurno vršiti bogoslužje. A nakon trideset dana kralj Ludovik povede naoružanu vojsku protiv bojnoga reda Gota itd.”
3 Cijeli ćemo Život donijeti 24. rujna, kakav god on bio; jer ono što se pobija svjedočanstvom ostalih pisaca, kaže da je Klodovik, kada je krenuo protiv Alarika, kralja Vizigota, još bio poganin, te da ga je nakon izvojevane pobjede zajedno s mnogima od njegovih krstio sv. Solen. Brevijar iz Chartresa naziva ga Klodovikovim katehistom i prenosi da je bio nazočan njegovu krštenju u Reimsu. Sebastijan Roullard u djelu Parthenia, sive Ecclesiae Carnotensis historia, pogl. 10, priznaje da se pobjeda nad Gotima, čije je znamenje kralju bilo dano iz Solenova crkvenog pjevanja, dogodila kada je sv. Solen,
A dogodila nakon Klodovikova krštenja: u određivanju pak kronologije njegove biskupske stolice AUTOR J. B. ne slaže se s rukopisnim Životom. Taj ovako ima: „Sveti pak Solen, kad je poput klasja navršio šest petoljeća i četiri tijeka života, promaknut na biskupsku čast cvjetao je u Crkvi, urešen sjajem jasne svjetlosti, te je tijekom tri olimpijade noseći pobjedu s ovoga svijeta prešao Gospodinu.” Roullard kaže da je postao biskupom godine Kristove 484., a preminuo 515.
6 Saussay u djelu Martyrol. Gallican. 24. rujna o Aventinu ovako spominje: „Kako ne bi prihvatio ponuđenu čast, Solen se skrivao sve dok nije čuo da je umjesto njega, koji se opirao, postavljen Aventin. Tada je naime, misleći da je siguran, izišao iz skrovišta i vratio se u grad da novomu biskupu iskaže prvine časti. Ali Aventin još nije bio primio dar ređenja. I čim se pojavio Solen, kad se oko njega okupilo silno mnoštvo puka, oni ga zgrabiše i odvedoše u crkvu, dok je Aventin rado prepustio biskupsku čast dostojnijemu od sebe itd.” Primio je naime doista Aventin dar ređenja, kao što je očito iz rečenoga i onoga što će se uskoro reći.
kada sv. Aventin,
doista biskup,
7 Kada je preminuo sv. Aventin i je li, kako je bilo dogovoreno, naslijedio sv. Solena, nije sigurno. Za Solena je sigurno da je preminuo, a ako ga je naslijedio, i sam je Aventin preminuo prije godine Kristove 536. ili čak 535., jer je 26. ili 27. godine kralja Hildeberta održan sabor u Orléansu, koji je potpisao Eterije, biskup Crkve u Chartresu. Ali ako je možda (kao što se dogodilo Paulinu Antiohijskomu, koji je bio ustupio mjesto sv. Meleciju da ga zamijeni ako ovaj prvi umre, no ipak mu je poslije bio pretpostavljen Flavijan), bez obzira na dogovor, Solena neposredno naslijedio sv. Eterije, mogao je Aventin dulje produljiti život i tako doći do godine 549., 40. godine Hildebertove, kako ima Život.
sv. Aventin sudjeluje na saboru u Orléansu oko godine 509.
Uostalom, da se smatrao biskupom, očito je iz Prvoga sabora u Orléansu, koji je on na posljednjem mjestu potpisao kao „Aventin, biskup Crkve u Chartresu”. Sirmond bilježi da drugi rukopisi imaju: „Aventin, biskup iz Chartresa” i „Iz grada Chartresa biskup Aventin”, a drugi „biskup Crkve u Châteaudunu”; umjesto čega su drugi napisali Diniensis, Diviensis, Diensis, Dignensis, kako se može vidjeti kod Binija. Sirmond smatra da su, budući da je Châteaudun utvrda biskupije Chartres, po njemu biskupi te stolice ponekad nazivani biskupima Châteauduna. Mi mislimo da se sv. Aventin naziva biskupom Châteauduna jer je u Châteaudunu doista obnašao biskupsku službu, bilo da je poslije bio premješten u Chartres, bilo da je ostao ondje zadovoljan samo prvim naslovom, gdje Roullard svjedoči i da je preminuo.
Možda po njegovu primjeru,
osnovana biskupija u Châteaudunu, protiv kanonske stege bio posvećen za biskupa, kao što se kaže u Odredbi IV. pariškoga sabora, održanoga 12. godine kraljeva Hilperika i braće, godine Kristove 572. ili sljedeće. I zamolili su doduše oci toga sabora Sigeberta da ne brani stvar Promota: ali ništa nisu postigli. Što je zatim uslijedilo, pokazuje sv. Grgur iz Toursa u knj. 7 djela Hist. Franc., pogl. 17, ovako pišući: „Promot pak, koji je u utvrdi Châteaudunu odredbom kralja Sigeberta bio postavljen za biskupa, a nakon kraljeve smrti bio uklonjen zato što je ta utvrda pripadala biskupiji Chartres, protiv kojega je donesena takva presuda da obnaša samo svećeničku službu, pristupio je kralju (Guntramu) moleći da u spomenutoj utvrdi ponovno primi biskupsko ređenje. Ali kako se usprotivio Papolo, biskup grada Chartresa, govoreći da je to moja biskupija i osobito pokazujući presude biskupa, nije mogao ništa drugo postići kod D kralja osim da dobije natrag ono što je imao u vlasništvu na području same utvrde, gdje bi boravio sa svojom majkom koja je još bila na životu.” Roullard također smatra da je Aventin bio samo arhiđakon Châteauduna, ali ga pobija navedeni potpis sabora u Orléansu. sažeto sastavljen iz francuske pjesme.
U vrijeme kada je Klodovik (onaj koji je poslije, na poticaj i molitve svoje supruge sv. Klotilde, prvi od franačkih kraljeva prigrlio Kristovu vjeru) vladao Galijom, pogođenom mnogim nesrećama, u Châteaudunu, koji se tada zvao Svijetli grad, živio je grof Ivan, muž jednako pobožan i razborit, i veoma različit od svojih sugrađana, od kojih je većina tada bila sputana poganskim praznovjerjima. Kad je on oženio Agnezu, kćer grofa od Bloisa, istaknutu jednakom pohvalom pobožnosti i mudrosti, dobio je s njom tri sina, Solena, Aventina i Ivana, te kćer Agnezu. No ona je preminula tek što je izišla iz kolijevke i bila očišćena krštenjem. Sinovi su bili izvrsno odgojeni u svakoj čestitosti ćudoređa i svetosti života.
E Flavije, Agnezin ujak, biskup Chartresa, uzeo je Solena i Aventina da ih pouči slobodnim znanostima, ostavivši Ivana kod kuće na utjehu roditeljima. A kad je kušao njihovu izvrsnu narav, potaknutu na revnost za sve kreposti, ubrojio ih je u kler Crkve u Chartresu, premda su još bili posve mladići, ali su daleko nadmašivali svoje vršnjake i svima bili osobito dragi. Zatim ih je, kad su napredovali dobi i znanjem, zaredio za svećenike. Napokon je službu arhiđakona, uz pristanak prvaka klera, ponudio Solenu: ali kad se ovaj usrdno ispričavao, nametnuo ju je Aventinu, premda se i on opirao i dugo branio. Aventin je pak u obnašanju te službe zaslužio veliku pohvalu za krepost i učenost te je sebi stekao neku čudesnu ljubav svih. Solen je pak uvršten u zbor kanonika, premda se donekle opirao iz straha od pogibelji.
3 Nakon što je zatim preminuo biskup Flavije, uz pristanak kralja Klodovika, kler i puk odlučiše da na njegovo mjesto treba postaviti Solena, preporučena učenošću, razboritošću, nedužnošću života i revnošću za slavu Božju. Kad je Solen osjetio da se to sprema, dade se u bijeg i sakrije se u neku špilju, kako ne bi bio prisiljen podmetnuti pleća pod toliki teret. Kad se doznalo za njegov bijeg, uznemireni čitav puk, da ipak ne bi dulje ostao bez pastira, odlučivši ponovno poslije, dok je izabrani brat bježao, biskup;
F izvikuje glasove. Bio je dakle izabran sv. Aventin, i sam protiv svoje volje, ali prisiljen općim pristankom, te su ga zaredili biskupi koji su se na poziv okupili.
4 Bilo je silno klicanje svih, tako da su svi putovi i polja odjekivali svečanim glasovima onih koji su slavili biskupa Aventina. Ti isti glasovi, koje su neprestano ponavljali prolaznici pokraj skrovišta sv. Solena, privukli su njegove uši i pozornost. Smatrajući stoga da je izbjegao pogibelji, zahvali Bogu i iziđe kako bi bratu čestitao na dostojanstvu kojemu je sam izmaknuo. Ali stvar je ispala suprotno od onoga čemu se nadao. Čim je naime došao pred oči puka, svi povikaše da je tu Solen i da ga treba posvetiti za biskupa, jer je prvi bio izabran. Što reći više? Zgrabe ga protiv njegove volje, dok je uzalud odbijao i molio da se bratu ne nanosi tolika nepravda te da se ne krši crkveno pravilo koje zabranjuje da se na jednu stolicu postave dva biskupa. Oni pak na to: „Dobro nam došao; stanovnici Chartresa tebe su tražili za biskupa, tebe će imati za biskupa. Za brata ćeš se ti pobrinuti kako ti Bog dade pamet i savjet. Ne opiri se željama svojih.” Zapanjen naklonošću uzburkanoga puka, Solen napokon popusti te
A posla Aventina stanovnicima Châteauduna, da umjesto njega upravlja svetinjama, ali s biskupskom vlašću. Taj se kraj nalazi u pokrajini Beauce, veoma bogat i plodan žitom i vinom, a slavan i po oštroumnoj i uljuđenoj naravi stanovnika. Njegovi su tadašnji vladari, kao što je prije napisano, bili sami Aventinovi roditelji, slavni ne više po bogatstvu i rodu koliko po kreposti i razboritosti. Da ih dakle ponovno vidi i utješi ako bude potrebno, Aventin krene na put. Kad je izdaleka ugledao domovinu, sjedne radi kratka odmora: i ubrzo se umornome prikrade san, a u snu mu se učinilo da vidi i čuje anđela kako mu navješćuje da su oba roditelja preminula, ali neka on pođe uz rijeku prema mjestu Buxerias, nekoć zvanom Pod gradom. Dok je išao, u susret mu iziđe njegov brat Ivan pustinjak, koji je bio strašno unakažen gubom te se zbog toga dragovoljno uklonio iz grada i od druženja sa sugrađanima, i ondje si sagradio prebivalište, a pokraj njega kapelicu u kojoj bi Bogu prinosio molitve, te ju je posvetio Bogorodici Djevici. Zaplaka Aventin nad tim prizorom, blago pozdravi brata i, obrisavši suze, dade mu poljubac, zatim ga blagoslovi i u trenu odagna svu gubu te ga učini zdravim i krepkim. Ali ubrzo odande pobježe, da ne bi bio prepoznat i čašćen kao začetnik tolikoga čuda. U Châteaudunu je to iznenadno ozdravljenje grofa Ivana bilo primljeno s velikom radošću naroda koji je hvalio Boga, a uslijedilo je obraćenje mnogih na Krista, čak i onih koji su bili daleko, ali su čuli glas o tome događaju. Aventin si gradi kolibicu na stijeni koju je mnoštvo zmija i drugih otrovnih životinja učinilo nepristupačnom, no njemu nije nanosilo nikakve neugodnosti, kao da su poštovale njegovu svetost, te se neprestano posvećivao molitvama i hvalama Božjim, dok su one nekako bile pozorne tako da nisu proizvodile ni šuma ni siktanja. stanuje na stijeni, među zmijama:
6 Mnogi su smrtnici žarko željeli doći k njegovoj kolibi. Nisu izostale ni zamke najlukavijega demona. Dok je u toj osami žarkom revnošću molio Boga, začuje glas nekoga tko plače i nariče. Potaknut samilošću, pođe za glasom i pronađe ženu koja za sebe tvrdi da je bogata i plemenita, da su je opljačkali razbojnici, čak i odjeću joj uzeli, te da su i sama njezina dva sluge, misleći da je već mrtva, pomogla razbojnicima u pljačkanju njezina imetka. Upita svetac kakvu utjehu od njega traži. Ona pak reče: „Umirem od gladi i studeni: uvedi me, molim te, pod krov i okrijepi hranom.” Aventin, pronicav u pogledu Sotoninih vještina, reče: „Pričekaj me u sjeni ovoga stabla dok pribavim ono što tražiš.” Zatim iznese hranu kojom se i sam običavao hraniti u svojoj špilji: „Evo”, reče, „komada ječmenoga kruha kojim se hranim. Njime možeš utažiti glad.” Zatim je, za vrhunac njezine utjehe ili svoje sigurnosti, znamenuje križem. Đavao nije podnio to oružje te je strašnim urlikom posvjedočio da je pobijeđen i iščeznuo u zrak. Prostrt na koljena, Aventin obilno zahvaljuje Bogu koji ga je izbavio od zamki najpokvarenijega neprijatelja.
7 Iz dana u dan postajao je sve slavniji glas o njegovim čudesima. Sretnim se smatrao svatko tko je zavrijedio uživati u razgovoru s njim. Božanskom je naime snagom odgonio bolesti i druga zla. Zamoljen od mještana da pohodi i blagoslovi njihova prebivališta, dobrostivo pristane: ali kad ga je, iscrpljena dugim postom i naporom, počela mučiti i teška žeđ, ukloni se malo s puta i prignutih koljena zamoli Boga da mu pritekne u pomoć prikladnim lijekom. Odmah priskoči dobrota Božanstva. Kad je naime Aventin ustao te, uzdignuvši duh k nebu, a pogled spustivši prema zemlji, triput je udario štapom načinivši znak križa, provre najbistriji izvor. Potreseni čudom, neki popustiše istini kojoj su se dotad opirali: oko trideset njih bilo je kršteno tom istom vodom, kojom je i svetac napokon utažio tjelesnu žeđ.
8 Kada je Svijetli grad, koji se sada zove Châteaudun, trpio od teške kuge, zamoljen od građana da donese lijek za toliko zlo, zaputio se onamo i odagnao dvostruku pošast, i nezdrava zraka kojim su tijela ginula, i zabluda kojima su duše još teže propadale: i nije bilo nikoga od svih koji ne bi prigrlio Kristovu vjeru, na koju su lako uvjeravala i Aventinova čudesa i svetost. I jedno drugo mjesto na sličan je način oslobodio od obiju zaraza, najprije od unutarnje, a odmah čim je ta nestala, i od vanjske. Mnogi, potaknuti glasom o njegovim čudesima, odbaciše tvrdokornost i dragovoljno pristupiše k njemu da budu oprani krštenjem. Nastanivši se dakle u Châteaudunu, Aventin se revno posvetio brizi i očuvanju spasenja svoga stada: obilazi i pohađa sav sebi povjereni okrug, javnim propovijedanjem i osobnim razgovorima potičući sve na revnost za krepost, uzevši u pomoć i druge prikladne suradnike za toliku službu. On je sam u tome gradu o svome trošku utemeljio tri crkve i posvetio jednu Kristu Spasitelju i sv. Ivanu Krstitelju; drugu sv. Stjepanu Prvomučeniku, a treću Bogorodici Mariji. Protiv svih nasrtaja neprijatelja koji su vrebali na njegovo stado štitio je sebe i svoje osobito obranom Svetoga pisma i slikom Raspetoga Krista: prema siromasima bio je iznimno darežljiv. i drugdje, te mnoge obraća: gradi tri crkve:
9 Napokon, navršivši sedamdeset i pet godina, iscrpljen groznicom, predao je dušu Bogu 14. veljače, za vladavine Hildeberta, godine Kristove 569. Vidjeli su oni koji su stajali uokolo kako bijela golubica uzlijeće s njegovih usta. Pokopan je, kako je bio zapovjedio, na samome mjestu gdje je preminuo, izvan grada, u oratoriju koji si je bio sagradio, gdje je sada župna crkva sv. Medarda, slavna po mnoštvu hodočasnika koji se stječu izmoliti pomoć sv. Aventina i izvršiti zavjete. umire, duša viđena kako izlazi poput golubice: pokapa se u prigradskom oratoriju:
10 Dok se njegovo tijelo predavalo ukopu, prolazio je onuda neki stranac, ne malena (kako se činilo) imetka. Ugledavši pogrebnu povorku i plač onih koji su se brinuli za ukop, žalosnih zbog gubitka tolikoga muža, počeo im se drsko rugati. Ali ne nekažnjeno: jer kad je pristupio bliže da sve radoznalo promotri, odmah je ostao bez vida, a ubrzo i bez ostalih osjetila, te je stao nepomičan. No kad su prisutni zazvali pomoć svetoga muža, vraćen je k sebi i, zahvalivši svecu, počeo je ozbiljno štovati Kristove svetinje koje je dotad odbacivao. hulitelj ondje kažnjen, svečevom pomoći ozdravljen. 11 Zatim se učinilo dobrim proširiti kapelicu u kojoj je bio položen. Ali budući da je radove trebalo započeti s one strane gdje je ležalo sveto tijelo, trebalo ga je prenijeti Tijelo se samo pomaknulo s mjesta: F s te stijene u kor. Čudno je reći: ponovno se božanskom snagom otkotrljalo na prijašnje mjesto, a nitko od prisutnih nije shvaćao na koji se to način i kako dogodilo. Zapanjeni čudom, prisutni pošalju neke u Chartres k biskupu. On odmah doleti i, doznavši što se dogodilo i radi čega je bio pozvan, potakne sve da se priprave na proslavu Boga u njegovu svecu. U isto su vrijeme ozdravila nekolicina mjesečara. Biskup odredi trodnevni post i molitve: zatim sam odsluži misu: i napokon se svi spreme položiti sveto tijelo na mjesto gdje se sada nalazi. Bio je ondje nazočan neki klesar, koji se, vidjevši da je posao gotovo dovršen, oholo umiješa u rad: „Uzalud se trudite”, reče, „ako ja ne stavim ruku”; i pokušavši odsjeći ugao koji je još preostao za prilagodbu, sruši se na zemlju i ležeći nepomično povika: „Ustani, sv. Aventine, zašto me pritišćeš i ubijaš? Priznajem da trpim pravednu kaznu za svoju oholost. Zaklinjem te, sveče Božji, izbavi me od ove muke.” Ne prezrevši dugo molitelja, Aventin ga je vratio zdrava. pritom neki ozdravljeni, oholost kažnjena. O
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.