O retum je bio grad u Španjolskoj, spomenut kod starih pisaca, poslije uresen biskupijom: ali su ga Mauri, svakako u svoje vrijeme, razorili. Da postoje njegovi ostaci svjedoči Ambrozije Morales u Antiquitat. Hispan. descriptione, između samostanskog sjedišta Calatrave i sela Granatule, gotovo pola lige od oba mjesta. Ondje se i sada vidi kapelica i most postavljen preko rječice Jabalón, oboje rimskoga djela, kao što se dokazuje iz natpisa koji se čitao na mramoru, koji je u njegovo vrijeme bio otrgnut s toga mosta i prenesen u Almagro, gradić udaljen odatle dvije lige. Nadalje, toj kapelici sada ostaje staro ime Nuestra Señora de Oreto: a također i Acuqueca, jer se smatra da su to ime umjesto onoga stavili Arapi. Oba imena ovako spominje prezbiter Julijan, kojega je izdao Ramirez, u Adversariis br. 148. U podjeli sjedišta, osobito Toledske biskupije, prvo sjedište podložno njemu jest Oretum: ne Calatrava, nego Sv. Marija od Oreta, ili Aegueca, preko rijeke Sabalona itd. Sada je ondje priorat reda Calatrave. O istom je mjestu bilo riječi i veljače u gestis B. Raimundi pogl. 2.
O retum, Hispaniæ urbs fuit, veteribus memorata, ornata dein episcopatu; sed a Mauris, ipsorum certe temporibus, excisa. Ejus extare vestigia testatur Ambrosius Morales in Antiquitat. Hispan. descriptione, inter conventum Calatravæ et vicum Granatulam, dimidia fere leuca ab loco utroque. isthic ædiculam etiamnum spectari ac pontem Xavaloni fluviolo impositum, Romani utrumque operis, uti ex inscriptione probat quæ legebatur in marmore, quod sua memoria ab eo ponte revulsum, delatumque Almagrum duabus inde leucis distans oppidum. Illi porro ædiculae nomen nunc vetus manere Nuestra Sennora de Oreto; atque etiam Acuqueca, nam hoc pro illo ab Arabibus impositum existimatur. Utriusque nominis ita meminit Julianus Archipreshyter a Ramirezio editus, in Adversariis nu. 148. In divisione Sedium, praecipue Toletanæ diœcesis, prima Sedes illi subjecta est Oretum; non Calatrava, sed S. Maria de Oreto, vel Aegueca, trans flumen Sabalonem etc. Nunc Prioratus isthic est Ordinis Calatravæ. Actum de codem loco 1 Februarii in gestis B. Raimundi cap. 2.
2 Više se oretskih biskupa, prije najezde Maura, čita osobito na toledskim saborima. Najstariji je bio (ako istinu piše isti Julijan u Chronico br. 434 uz eru 886) sv. Blaž, koji kod gradića zvanoga Centumfontes u Keltiberiji, u Neronovu progonu, podnosi mučeništvo u Španjolskoj. Postavljen za biskupa Oreta od sv. Anastazija, učenika sv. Jakova apostola, sina Zebedejeva, dok je propovijedao u Španjolskoj, drži se u cijeni i njegovo se sveto tijelo pohodi dok ga Bog časti. I Luitprand uz istu eru ima ovo: Sv. Blaž, biskup i mučenik, koji je u Španjolskoj kod Centumfontesa, gradića Keltiberije, podnio trpljenje u vrijeme Neronova progona, godine 67: čuven po čudesima sjaji.
2 Plures, ante incursionem Maurorum, leguntur Oretani Episcopi, in Toletanis præscrim conciliis. Antiquissimus fuit (si vera scribit idem Julianus in Chronico nu. 434 ad Æram 886) S. Blasius, qui apud oppidum vocatum Centumfontes in Celtiberia, in Neronis persecutione, in Hispania Mariyr patitur. Oretanus Episcopus a S. Anastasio S. Jacobi Apostoli Zebedæi filii, dum in Hispania predicaret, discipulo, creatus, in pretio habetur, et Deo honestante sacrum ejus corpus invisitur. Luitprandus quoque ad eamdem Æram ista habet: S. Blasius, Episcopus et Martyr, qui in Hispania apud Centumfontes, oppidum Celtiberia, passus est tempore persecutionis Neronianæ, anno LXVII; miraculis celebris micat.
3 Gradić je Centumfontes, pučki zvan Cifuentes, na granicama Toledskoga kraljevstva, u pokrajini Alcarriji, prema izvorima rijeke Tajuñe, nedaleko od grada Sigüenze, urešen naslovom grofovije, koji pripada znamenitoj obitelji Silva. Ondje se izvan gradskih zidina pohodi samostan redovnica dominikanskoga reda: u njegovoj se crkvi nalazi grob vješto izrađen od alabastra, u koji se prenosi da je položen lik tijela sv. Blaža biskupa i mučenika. Njega stanovnici Centumfontesa i drugi susjedi kažu da je onaj iz Sebastije, o kojem ćemo govoriti niže, te pokazuju ruševine ne znam kakvih građevina uz rijeku Tajo, gdje žele da je stajao grad Sebasta. Štoviše, pripisuju mu i pokrajinu Kapadokiju i špilju posvećenu skrovištima svetoga biskupa i drugo što se na to odnosi. Ali to se ne sviđa nijednomu učenom čovjeku: jer je pouzdano da je Agrikolaj, pod kojim je sv. Blaž iz Sebastije podnio mučeništvo, vršio namjesništvo u azijskoj Kapadokiji i u Maloj Armeniji, kao što ćemo niže pokazati, te da je ondje pod njim više drugih dovršilo mučeništvo.
3 Oppidum est, Centumfontes, vulgo Cifuentes, dictum, ad regni Toletani fines, in provincia Alcarria, versus Tajunæ amnis fontes, haud procul Seguntia urbe, Comitatus titulo ornatum, ad illustrem Silvarum familiam pertinens. Illic sanctimonialium instituti Dominicani cavnobium extra oppidi muros visitur: in cujus ecclesia extat sepulchrum ex alabastrite affalre elaboratum, quo conditum fertur S. Blasii Ep. et Mart. corpus. Hunc Centumfortani et alii accolæ Sebastenum esse aiunt, de quo infra agemus, ostenduntque nescio quorum ædificiorum rudera, ad Tagum flumen, ubi Sebasten urbem stetisse volunt. Quin et provinciam Cappadociam assignant, et specum Antistitis sancti latebris sacratam, aliaque eo spectantia. Quæ tamen erudito nulli probant: cum constet, Agricolaum, sub quo Sebastenus Blasius martyrium secit, in Cappadocia Asiatica ac minore Armenia, uti infra ostendemus, præsidatum gessisse, atque isthic sub eo plures alios martyrium consummasse.
4 Ali budući da su Djela ovoga španjolskog Blaža bila nepoznata, ono što je bilo predano o drugomu pripisano je ovomu, pobožnom jednostavnošću pokrajinaca. Kod njih je svakako u najvećem štovanju: tako da u tom kraju nijednoga sveca ne daju češće kao ime svojoj djeci. Mnoge su također ondje posvuda crkve posvećene njegovu imenu. Nema pak razloga da itko radije nego što ovoga utvrđuje različitim od onoga iz Sebastije pretpostavlja da su njegove moći prenesene u Španjolsku: jer je tolika njihova množina drugdje da su jedva mogle pripadati jednome čovjeku. Različitim su ga svakako smatrali španjolski pisci, čak i prije nego što su izašle one Julijanove i Luitprandove kronike. Toma de Trujillo u Thesauri Concionator. sv. 2 dio 2, Alfonso Villegas u Flore SS., Franjo Padilla u censura 4 pogl. 30, Ivan Marieta u de SS. Hispan. knj. 2 F pogl. 37. A poslije njih Martin Carrillo u knj. 2 Annal. uz godinu Kristovu 306. Ivan Tamayo de Salazar u historia S. Epitacii pogl. 5 spominje ovoga sv. Blaža: ali više o njemu prenosi u Martyrol. Hispanico uz ovaj dan, u skladu s onim što smo rekli. Spominje ga i Sancho D'Ávila, biskup Jaéna, knj. 3 de veneratione sanctarum Reliquiarum pogl. 8 br. 4. I opširnije Franjo de Ruspuerta u historia Ecclesiastica Episcopatus Giennensis u 12. stoljeću pogl. 6 br. 2.
4 Sed quia hujus Blasii Hispani Acta ignorarentur, quæ de altero tradita crant, huic adscripta, provincialium pia simplicitate. Apud eos certe in maxima est veneratione: nullius ut Divi nomen frequentius liberis suis in eo'tractu imponant. Multæ quoque passim dicatæ ejus nomini ecclesiae. Non est autem, cur quisquam potius quam a Sebasteno diversum hunc statuat, illius translatas in Hispaniam reliquias suspicetur: cum tanta earum alibi copia sit, ut unius hominis esse vix potuerint. Diversum certe Hispani scriptores, etiam antequam illa prodiissent Juliani ac Luitprandi Chronica, censuerunt. Thomas de Trugillo Thesauri Concionator. to. 2 parte 2, Alfonsus Villegas in Flore SS. Franciscus Padilla censetur 4 cap. 30. Joannes Marietta de SS. Hispan. lib. 2 F cap 37. Et post eos Martinus Carilius lib 2 Annal, ad an. Christi 306. Joannes Tamayus de Salazar in historia S. Epitacii cap. 5 hujus S. Blasii meminit: at plura de eo tradit in Martyrol. Hispanico ad hunc diem, iis quæ diximus congruentia. Meminit et Sanctius D'Avila Ep. Giennensis lib. 3 de veneratione sanctarum Reliquiarum cap. 8 nu. 4. Et plenius Franciscus de Ruspuerta in historia Ecclesiastica Episcopatus Giennensis seculo 12 cap. 6 nu. 2.
5 Glava toga svetoga Blaža nedavno je prenesena u Lermu iz Centumfontesa, kada su ondje dominikanske djevice iz Centumfontesa, po nagovoru vojvode od Lerme, preselile.
5 Caput Sancti illius Blasii Lermam nuper translatum e Centumfontano partehone, quando illuc Dominicanæ Virgines Centumfontibus, suadente Duce Lermæo, migrarunt.
6 Jeronim Higuera naš u Notat. 293 uz Luitprandovu kroniku ovako piše: O sv. Blažu, španjolskom mučeniku koji je trpio za Decija, čuven je spomen kod Španjolaca. U Toledu se čuva njegova sveta lubanja u samostanu Presvetoga Trojstva. Je li on drugi ili ne od onoga iz Centumfontesa, kojega i on sam ondje zajedno s Luitprandom spominje, ne iskazuje. Jer ako je isti, zašto se vraća u Decijevo vrijeme? Kako je glava u Lermi, a lubanja u Toledu? Osim ako se možda na oba mjesta nalazi samo dio.
6 Hieronymus Higuera noster Notat. 293 ad Luitprandi Chronicon ita scribit: S. Blasii Martyris Hispani, sub Decio passi, celebris menoria est apud Hispanos. Toleti servatur ejus sacrum cranium in conobio sanctæ Trinitatis. Is sit alius necne ab Centumfontano illo, cujus et ipse ibidem cum Luitprando meminit, non exprimit. Nam si idem, cur ad Deccii tempora revocatur? Quomodo Lermæ caput est, cranium Toleti? Nisi forsan utrobique solum pars extet.
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.