G rci 3. veljače časte sv. Azariju proroka, kao što je očito iz meneja, koji ovako glase: Istoga dana prorok Azarija, sin Adonov, u miru završava život.
Dok Azarija prije smrti proročanstva izriče, šuti Pitija proričući kroz dvosmislene zapletaje.
Ovaj je bio sin Adonov, iz zemlje Simbate, koji je iz Izraela vratio zarobljene Židove: i umrijevši pokopan je na svom polju.
2 Tko se ovdje naziva Addo, Azarijin otac, taj je u Aleksandrijskoj kronici Ioðð, u Vulgati Obed, kod Sedamdesetorice òðð, Oded. Ali na hebrejskom se istim slovima 77y piše ime Oded u 2. Ljetopisa 13, 1, a 77y i Addo u 2. Ljetopisa 29 i pogl. 12, 15 i pogl. 13, 22, samo uz promijenjene samoglasničke točke, 77y. Tako da je dopušteno pretpostaviti da je Azarija bio sin onoga čuvenog Vidjelca Addona, za kojeg se na navedenim mjestima spominje da je najpomnije opisao djela Salomonova, Roboamova i Abijina. Nije dakle bio onaj prorok koji je u 1. Kraljevima 13 poslan kralju Jeroboamu, koji je ozakonjivao nečista praznovjerja i palio tamjan teladima, te je zatim kaznom platio neposluh: jer onaj tko je opisao djela kralja Abije, umrlog u dvadesetoj godini Jeroboamovoj, ne može se zamisliti da je poginuo na početku kraljevanja istoga Jeroboama.
C Nego se čak čini da je nadživio njega, umrijevši dvije godine nakon Abije.
3 I ovaj je možda odgojio Abijina sina Asu, ili Asana, najljepšim poukama za pobožnost. Svakako se čini da je onaj koji je, kako se kaže u 2. Ljetopisa 9, 29, objavio Viđenje, ili proročanstva protiv Jeroboama sina Nebatova, kojega je zatim kralj Abija pobijedio u znamenitoj bitki, u kojoj je palo pet stotina tisuća hrabrih ljudi iz Izraela, to jest iz Jeroboamove vojske, uzet da oblikuje Asinu mladost. Ali čijim god učiteljstvom bio odgojen, Asa je bio suvremenik Azarijin, a zakraljio se u dvadesetoj godini Jeroboama kralja Izraela i četrdeset i jednu godinu kraljevao je u Jeruzalemu, kao što se nalazi u 1. Kraljevima 13. I, kako se kaže u 2. Ljetopisa 14, 2, učinio je ono što je bilo dobro i ugodno pred licem svoga Boga, i srušio žrtvenike tuđega bogoštovlja i uzvišice, te razbio kipove i posjekao lugove: i zapovjedio je Judi da traži Gospodina, Boga svojih otaca, i da vrši zakon i sve zapovijedi: i uklonio je iz svih gradova Judinih žrtvenike i svetišta, i kraljevao je u miru. Sagradio je također utvrđene gradove u Judi, jer je bio spokojan i u njegovo vrijeme nisu nastali nikakvi ratovi, jer je Gospodin davao mir. Rat je ipak bio, kao što se kaže u 1. Kraljevima 15, između Ase i Baše kralja Izraela, u sve dane njihove: i Asa je doduše zauzeo neke gradove u brdu Efrajimovu, kao što ćemo reći u br. 8. Ali još nije bio pokrenut nikakav težak rat niti rat od vanjskoga neprijatelja.
4 Zatim u xiv godini njegova kraljevanja, ne (kako piše Židov Josip) u x, izišao je protiv njega Etiopljanin Zara sa svojom vojskom, milijun i tristo bojnih kola, i došao sve do Mareše. Naš Jakov Salian pita koji su razlozi pokrenuli Etiopljanina da povede ovaj tako dalek rat, s tolikom spremom, protiv Ase: je li to veličina snaga, ili razdori izraelskih kraljeva, ili nada u plijen, kakav je možda on sam kao vojnik Šišakov u petoj godini Roboamovoj vidio da se odnosi u Egipat, ili srdžba Božanstva, koje želi kazniti ohola kralja i obogatiti Židove njegovim plijenom. Kao da mi u naše vrijeme nismo često čuli da Turke, Maure, Tatare i druge barbare i kršćani potiču da vode rat protiv kršćana. Možda je, kao što je mnogo godina poslije kralj Jude Ahaz pozvao Asirca da opustoši kraljevstvo Samarije, tako sada Baša, da bi učvrstio kraljevstvo koje je zauzeo zatrši dom Jeroboamov, pozvao Etiopljane s krajnjih granica Afrike protiv Ase, koji je jačao bogatstvom i mnoštvom puka te je zauzevši neke gradove u brdu Efrajimovu postao opasan za njega. A što ako su sami Palestinci, vječni neprijatelji Židova, podigli ovaj rat? Da su u ovom ratu bili umiješani, sveti pisac pokazuje govoreći ovako o pobjedničkim Židovima u 2. Ljetopisa 14: Uzeše dakle velik plijen i udariše na sve gradove uokolo Gerara. Premda su i oni mogli pripadati Bašinu kraljevstvu i Šimunovu plemenu.
5 Kada je dakle vojska Etiopljana stigla do Mareše, grada plemena Judina, i možda ga opsjedala, već odavno utvrđena od Roboama, pojavio se Asa, imajući u svojoj vojsci onih koji nose štitove i koplja iz Jude tristo tisuća, a iz Benjamina pak štitonoša i strijelaca dvjesto osamdeset tisuća... i postavio bojni red za bitku u dolini Sefati, koja je kod Mareše. Josip u knj. 8 pogl. 6 piše Safata. To je možda ona ista koju Grci zovu Simbata, Azarijina domovina. Pošto je postavio bojni red, pobožni je kralj u nekoliko riječi ovako zazvao Božansku pomoć: Gospodine, kod tebe nema nikakve razlike pomažeš li u malom broju ili u velikom: pomozi nam, Gospodine Bože naš. Jer uzdajući se u tebe i u tvoje ime došli smo protiv ovoga mnoštva, Gospodine Bože naš ti si: neka ne nadvlada protiv tebe čovjek. Odmah je osjetio plod svoga pouzdanja koje je položio u Božansku pomoć i svoje pobožne molitve. Stoga je Gospodin prestrašio, kaže Pismo,
A Pismo, Etiopljane pred Asom i Judom: (na koji je način prestrašio, ne dodaje se) i pobjegli su Etiopljani. I progonio ih je Asa, i narod koji je bio s njim, sve do Gerara: i pali su Etiopljani do potpunoga uništenja, jer su bili satrveni dok je Gospodin popuštao i dok se borila njegova vojska. Gerar je udaljen od Jeruzalema, kao što je očito iz Postanka 22, 4, tri dana hoda. A Mareša je smještena otprilike na pola puta između jednoga i drugoga, kao što se može vidjeti na Adrichomijevim kartama.
6 Ne samo plijenom Etiopljana, nego i plijenom Palestinaca gerarskoga kraja ili Šimunovaca, vraćala se natrag vojska natovarena plijenom, kada joj je u susret izišao prorok Azarija. Na koje mjesto? Kad su se približavali Jeruzalemu, kaže Josip. A što ako u dolinu Sefatu, osobito ako je ona Simbata, njegova domovina? Jer nije bilo potrebno svu vojsku dovesti natrag sve do Jeruzalema: premda ih je ubrzo opet pozvao na bogoslužje, ali ne s oružjem, kao što se kaže niže. Azarija je dakle, pošto je na njega sišao Duh Božji, izišao u susret Asi i rekao mu: Čujte me, Aso i sav Judo i Benjamine: Gospodin je s vama, jer ste vi bili s njim. Ako ga budete tražili, naći ćete ga: ako ga pak ostavite, ostavit će on vas. Proći će pak mnogi dani u Izraelu bez pravoga Boga, i bez svećenika učitelja, i bez Zakona. A kada se u svojoj tjeskobi obrate Gospodinu Bogu Izraelovu i potraže ga, naći će ga. U ono vrijeme neće biti mira onomu tko izlazi i tko ulazi: nego strahote sa svih strana, u svim stanovnicima zemalja: jer će se boriti narod protiv naroda i grad protiv grada, jer će ih Gospodin smesti u svakoj tjeskobi. Vi se dakle ohrabrite i neka ne klonu ruke vaše: jer će biti plaća vašemu djelu.
7 Tim riječima potaknuvši ona dva plemena na postojanost u Božanskom bogoštovlju, proriče koja će zla zadesiti ostalih deset plemena (protiv kojih je proroštvo izrekao i njegov otac Addo) zato što su štovala idole. Ali sklizne i u mistični smisao, naviještajući ono što će, nakon nanesene smrti njezinu Mesiji, Isusu Kristu, nesretni narod pretrpjeti najgorče, sve do svršetka svijeta. Što je priznao i sam Židov Josip: jer kaže da je prorok prorekao da će nastupiti takvo vrijeme u kojemu se u narodu neće naći ni istiniti prorok ni svećenik koji pravedno odlučuje. Nego da će njihovi gradovi biti srušeni, a narod raspršen po svim zemljama, gdje će voditi uvijek lutalački i krivnji podložan život. ἐπήλυν βίον καὶ ἀλιτην βιωσόμενον. Gelenije prevodi: erronum more vitam acturam nullis certis sedibus. Koje nevolje, započete u Josipovo vrijeme, doista sve do sada trpe nesretni Hebreji i trpjet će nadalje.
C Poslušao je kralj prorokove opomene. Tako 2. Ljetopisa 13, 8. A kad je to čuo Asa, riječi naime i proroštvo Azarije sina Odedova proroka, ohrabrio se i uklonio idole iz sve zemlje Judine i iz Benjaminove i iz gradova koje je bio zauzeo u brdu Efrajimovu. I posvetio je žrtvenik Gospodnji, koji je bio pred trijemom Gospodnjim: i sabrao je svega Judu i Benjamina, i pridošlice s njima iz Efrajima, i iz Manašea i iz Šimuna: jer su mnogi k njemu prebjegli iz Izraela, videći da je Gospodin Bog njegov s njim. A kad su došli u Jeruzalem u trećem mjesecu, u petnaestoj godini kraljevanja Asina, žrtvovali su Gospodinu onoga dana, od ratnoga plijena i plijena koji su bili donijeli, sedam stotina volova i sedam tisuća ovnova. I ušao je po običaju da učvrsti savez, da traže Gospodina Boga svojih otaca svim srcem svojim i svom dušom svojom. A tko god, kaže, ne potraži Gospodina Boga Izraelova, neka umre, od najmanjega do najvećega, od čovjeka do žene. I zakleli su se Gospodinu jakim glasom u radosnom klicanju i u zvuku trube i u zvuku rogova, svi koji su bili u Judi, s proklinjanjem: jer su se svim srcem svojim zakleli i svom voljom tražili su ga i našli su ga: i dao im je Gospodin počinak uokolo. Ali je i Maaku, majku kralja Ase, svrgnuo s uzvišene kraljevske vlasti, zato što je bila napravila u lugu kip Prijapov: koji je sav satro i smrvivši ga u komadiće spalio u potoku Cedronu.
9 Ali čini se da je to kralj Asa učinio već prije, u prvim godinama svoga kraljevanja. Tako 1. Kraljevima 13 n. I učinio je Asa što je pravo u ime Gospodnje, kao David otac njegov: i uklonio je muške bludnike iz zemlje i očistio svu prljavštinu idola koje su bili napravili oci njegovi. Osim toga i Maaku, majku svoju, uklonio je da ne bude glavna u obredima Prijapovim i u njegovu lugu, i razbio je najsramotniji kip i spalio ga u potoku Cedronu. Ali pisac te knjige, koji nigdje ne spominje Etiopski rat, iznio je zajedno ono što je učinjeno prije i ono što je učinjeno poslije. I uistinu su prije bili razbijeni idoli, uklonjene nečistoće muških bludnika i iskorijenjeni obredi Prijapovi, kojima je kraljica bila svećenica. Poslije je ipak kralj, ohrabren i najčuvenijom pobjedom i prorokovim riječima, iz korijena iskorijenio sve ostatke idolopoklonstva, koje su neprestano nicale, uz propisanu smrtnu kaznu i pošto je narod obvezao prisegom: majku, koja je možda ženskom drskošću ponovno postavila Prijapov kip, doveo je u red, lišenu svakog uresa kraljevskoga dostojanstva. Kojom ju kaznom ne čini se da je prije kaznio, jer je uz pristanak muža, možda i svekra Roboama, prihvatila ono tuđe i sramotno bogoštovlje: ali kad je nastavila protiv kraljevih odredaba častiti najsramotniji idol, i što je posljedica toga, poticati plemenite žene svojim primjerom na sramotno djelo i prezir zakona, te njihovim posredovanjem muškarce, bila je udaljena, uz oduzimanje svake privatne vlasti, i s dvora.
10 Što je zatim učinio Azarija, Pismo ne otkriva. Grci kažu da je nametnuo šutnju Pitiji. Kako se to dogodilo, ne izlažu: je li to bilo isposlovanim protiv takvih bezbožnih proročica i onih koji bi ih savjetovali strogim kraljevim odredbama, prema onome što je bilo propisano u Levitskom zakoniku 20, 27 i Ponovljenom zakonu 18, n: ili izgnanim iz neke takve ženice nečistim duhom, kao što je učinio Pavao u Dj 16, 16: ili samo nametnutom šutnjom, bilo riječima i zauvijek, bilo svojom nazočnošću: ili napokon time što je, dajući pouzdane odgovore, odvratio narod predan zakonitim bogoštovljima od onih nesigurnih proročanstava demona i prisilio one proročice starice, izložene podsmijehu, da same od sebe šute, dok ih nitko nije pitao za savjet.
11 Dodaju isti Grci da je on ποστρέψαι ἐξ Ισραχή τὴν αιχμαλωσιαν Υούδα, vratio iz Izraela zarobljeništvo Judino, to jest zarobljene Židove. Jer upravo te godine, petnaeste Asine, i sljedeće, navalio je težak rat od Baše kralja Izraela. Ovaj je, kao što se kaže u 1. Kraljevima 13, 33, u trećoj godini Ase kralja Jude, trideset i drugoj od pobune deset plemena, kraljevao nad svim Izraelom u Tirsi dvadeset i četiri godine. Zatim je u dvadeset i šestoj godini Ase kralja Jude kraljevao Ela sin Bašin nad Izraelom u Tirsi dvije godine. Ono što se dakle kaže u 2. Ljetopisa 16, i da je u trideset i šestoj godini kraljevanja Asina uzišao Baša kralj Izraela na Judu, mora se shvatiti o trideset i šestoj godini od podjele kraljevstva: jer onaj tko je umro u dvadeset i šestoj godini Asinoj, Baša, nije mogao deset godina poslije povesti rat protiv njega. Toliko o vremenu rata, koji je uistinu bio žestok. Jer Baša je zauzeo Ramu: Josip je zove P'αραβώνα, grad plemena Benjaminova, smješten na uzvišenu mjestu, kao što ime označava, uz put koji je gotovo jedini sa sjevera, iz većine pokrajina Izraela, vodio u Jeruzalem. Zauzeti je grad Baša počeo utvrđivati, kako nitko ne bi mogao sigurno izlaziti i ulaziti iz kraljevstva Asina, a da bi sam Baša mogao u međuvremenu to isto kraljevstvo neprestano uznemirivati provalama i lakšim pothvatom ponovno osvojiti gradove u brdu Efrajimovu koje mu je Asa bio oteo. Pripremali su se novi Asini trijumfi od naklonjena Božanstva (da je htio koristiti njegovu naklonost) ne samo nad Izraelcima, nego i nad samim Sirijcima, kao što se kaže u 1. Kraljevima 16, 7.
12 Nije bilo nepoznato Asi kolika se pogibelj sprema njemu i njegovima:
A sprema: jer je Rama bila udaljena od Jeruzalema, kako piše Josip, samo 40 stadija, ili malo više na šestom miljokazu, kako prenose sv. Jeronim i Euzebije. Ipak nije podigao vojske Gospodnje, to jest svojih prekaljenih legija, kojima je prethodne godine svladao Libijce i Etiopljane: nije pozvao u pomoć svoje prijašnje, pobožna kralja dostojne osjećaje: nije izmolio Božansku pomoć koju je obećao Azarija. Nego je, priznavši u lažnopolitičkoj razboritosti da je slabiji, dok se čini da želi sigurnije napredovati, poslao golemu količinu zlata, spremno uzetu iz svoje riznice i iz riznice hrama, Ben-Hadadu kralju Damaska, da napadne Bašino kraljevstvo. Nije Sirijac odgađao pomoć koju su od njega tražili: nego je ubrzo oko samih izvora Jordana zauzeo grad Dan, koji se poslije zvao Cezareja Filipova, kao i Ahion i Abel-Bet-Maaku i druge gradove plemena Naftalijeva. Tim glasom prestrašen, Baša je napustio započeti posao kako bi se pobrinuo za kraljevstvo. A Asa je ondje nagomilanu građu upotrijebio za utvrđivanje drugih gradova koji su mu bili pogodniji: naime Gebe, susjedne Rami, nekoć glasovite po Šaulovu prebivalištu, i Mispe, ili Masfe, gdje čitamo da je sudio Samuel i da je nakon razorenja Jeruzalema stanovao Gedalija. Njegovo je malodušje, po Božanskoj opomeni, oštro ukorio prorok Hanani. I nije kralj, postavši još oholiji zbog same svoje malodušnosti, podnio opominjatelja: nego ga je bacio u tamnicu: sličan Baši, koji je smaknuo sina istoga Hananija, Jehua, sam dokaz bezbožnosti. Nije tako učinio Asin sin, slavni i sveti kralj Jošafat: on je, kada se mnogo godina poslije bio zapleo u očev zločin pružajući pomoć bezbožnom Ahabu i povezavši se prijateljstvom s onima koji su mrzili Gospodina, pošto ga je ukorio mlađi sin istoga Hananija, Jehu, primio ukor blago. Ali o tome na drugom mjestu.
13 Upravo ovo smatramo vremenom u kojem je Azarija vratio Židove koje je bila zarobila Bašina vojska, bilo da su bili otkupljeni cijenom, bilo da je ishodio slobodu za njih od kralja ili velikaša ugledom svoje svetosti i svetom rječitošću.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.