Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 3. veljače

O svetim mučenicima Celerini, Ignaciju, Laurentinu i đakonu Celerinu ispovjedaocu

DE SANCTIS MARTYRIBUS CELERINA, IGNATIO, LAURENTINO, ET CELERINO DIACONO CONFESSORE

Sadržaj (5)
  1. § I Rođendan sv. Celerine i drugova, domovina, mučenička kruna.
  2. § II Celerinusovo svjedočanstvo u mukama: briga za sestru koja je posrnula.
  3. § III Celerino zaređen za lektora.
  4. § V Novacijan biva postavljen za protupapu, uz pristanak Celerina i drugih ispovjedalaca.
  5. § VI Celerino i neki drugi ispovjedaoci vraćaju se u Crkvu.

§ I Rođendan sv. Celerine i drugova, domovina, mučenička kruna.

Kao što su skrivena Djela ovih triju mučenika, bila bi skrivena i imena da ih nije iznio sv. Ciprijan u poslanici 34 na pohvalu njihova unuka, svetoga ispovjedaoca Celerina. Zbog toga je on zaslužio, iako su oni već davno bili ovjenčani mučeništvom, da se ovdje ipak spominje kao njihov prvoborac u svim martirologijima. Tako stari Rimski koji je izdao Rosweyde: Bl. Celerina đakona, i Celerine bake njegove, i Laurentina i Ignacija. Rukopis sv. Rikarda pod Bedinim imenom: U Africi bl. Celerina đakona, i Celerine bake njegove, i Laurentina i Ignacija mučenika. Usuard: U Africi rođendan bl. Celerina đakona i ispovjedaoca i svetih mučenika Laurentina, Ignacija i Celerine: o čijim slavnim pohvalama postoji poslanica bl. Ciprijana. Isto ima u nešto više riječi općerašireni Bedin, osim što zove Laurentinom onoga koga mnogi rukopisi drugih nazivaju Laurentijem: tiskana izdanja se razilaze, a ona boljega glasa jesu Laurentinom. Wandelbert također:

Hisque cruore pio Celerinus cum Celerina Enitet, Ignatius Laurentinusque Beati. Opširnijim pohvalnim zapisom ga slavi Adon, Rimski martirologij i gotovo svi ostali.

2 Čini se da Wandelbert njega, kao i drugove, postavlja mučenikom. Galesini smatra da je dvaput bio podvrgnut mučenjima, u Rimu i u Africi, te ovdje usmrćen. U Africi, kaže, svetih mučenika Celerina đakona, Celerine bake njegove, Laurentina strica i Ignacija ujaka. Najprije je Celerinus u Rimu nakon mučeništva bl. Fabijana pape, u najvećem naletu progona, zajedno s Mojsijem, Maksimom, Nikostratom, Rufinom, Urbanom i Sidonijem zatvoren u tamnicu te je više od ostalih najpostojanije svladao sve vrste mučenja. Poslije, kad je progon malo popustio, došao je u Afriku: ondje je, po Božanskoj opomeni, postao lektor, zatim đakon, te se, kad je jače rasplamsan Decijev nasrtaj na Crkvu, suprotstavivši se njegovu začetniku i pokretaču, dok neosvojivom postojanošću pobjeđuje protivnika u svojoj borbi, drugima otvara put pobjede: ne pobjednik kratkim sažimanjem rana, nego pobjednik čudom dugoga hrvanja uz dugo prianjanje i trajnost muka, primio je od Gospodina krunu nebeske slave. Njemu se baka Celerina izjednačuje sličnom čašću Božanskoga udostojanja. Osim toga njegov stric i ujak, Laurentin i Ignacije, vojevavši nekoć i sami u svjetovnim taborima, ali pravi i duhovni vojnici Božji, dok slavnom mukom obaraju Sotonu ispovijedanjem Krista, zaslužili su od Gospodina palme. Ali nisu sva ta tvrđenja potvrđena svjedočanstvom starih pisaca. Jer martirologiji doduše tvrde da je postao đakonom: sv. Ciprijan to ne spominje. Niti, ako su mu mučenja nanesena kad se vratio u Afriku, ili smrt, to se dogodilo u Decijevu progonu, koji je Celerinus nadživio. Sv. Ciprijan u poslanici 34, kao što ćemo reći niže, ono što ovdje Galesini navodi o ponovno započetoj borbi u Africi pripisuje onoj prihvaćenoj u Rimu, naime usred žestokih početaka progona, sukob sa samim začetnikom i pokretačem progona itd.

3 Kanizije u 2. izdanju, slijedeći po običaju Galesinija, ovako piše: Isto tako u Africi svetih mučenika Celerina đakona, Celerine bake njegove, Laurentina i Ignacija, od kojih je onaj bio Celerinov stric, a ovaj ujak: (jedina njemačka riječ kojom se služi označava oboje: mi prevodimo opširnije prema drugima.) Svi su se oni protiv svijeta, tijela, đavla i njihovih slugu hrabro borili te su strašnim mučeništvom s mnogim drugima preminuli u Decijevu progonu i posvjedočili postojanost svoje vjere. O njima je kod Ciprijana u nekoj poslanici častan spomen. Ali nisu u Decijevu progonu ubijeni Celerina, Laurentin i Ignacije, kao što je očito iz sv. Ciprijana: jer dok kaže da se Celerinus borio usred žestokih početaka progona, o drugima ovako govori: Baka njegova Celerina već je davno ovjenčana mučeništvom, također stric njegov i ujak, Laurentin i Ignacije... Žrtve za njih uvijek, kao što se sjećate, prinosimo, kad god slavimo muke mučenika i dane godišnjim spomenom. Pisao je to Ciprijan iz skrovišta u koje se bio sklonio na početku progona: prije je dakle progona javno vršio njihov spomen, i kaže da se toga sjeća njegov kler. Konstancije Felicije je prije Galesinija napisao da neki Celerina zovu mučenikom: naime oni koji mučenicima nazivaju one koji su podnijeli mučenja, makar u njima nisu umrli: a ispovjedaocima one koji su ispovjedili Krista pred sucem, ali nisu bili iskušavani nikakvim mučenjima. Sada pak mi jedva nazivamo mučenicima ikoga osim onih kojima je nanesena smrt, ili je uslijedila od prije podnesenih mučenja. U drugim stvarima griješi isti Felicije, pišući ovako: Celerinus đakon i ispovjedalac: drugi kažu mučenik. Bio je klerik sv. Ciprijana u Africi, nećak sv. Laurentina mučenika, nećak sv. Ignacija, brata djeda njegova, i bake Celerine.

4 Sumnja Pamelije u Annotat. 3 uz poslanicu 34 sv. Ciprijana je li Celerinus bio Rimljanin ili Afrikanac. U Rimu je svakako stanovala njegova sestra, kao što će niže biti očito iz njegove poslanice Lucijanu, i bila je imućna, tako da je posluživala xv prognanika, i to ne kratko vrijeme. Je li i on sam ondje prije Decijeve tiranije imao prebivalište, ili je samo onamo došao, bilo zbog poslova, bilo da promatra vjeru koja je cvala pod carevima Filipima, ostaje u dvojbi. Da je bio Kartažanin (iako možda podrijetlom Rimljanin), odatle je jasno što ga je Ciprijan zaredio za klerika: i što su njegov stric i ujak te baka ili podnijeli mučeništvo ondje, ili ako drugdje, svakako su odatle potekli, te je stoga Ciprijan za njih prinosio žrtve, kao što je prije napisano, ili, kao što govori u poslanici 37, slavio njihove spomene među spomenu mučenika, kao mučenike svoje Crkve, ili one koji njoj pripadaju. Bilo je na drugim mjestima po Africi glasovito štovanje ovih svetaca: jer se propovijed ccxxxvi de tempore sv. Augustina piše da je održana u bazilici sv. Celerine.

§ II Celerinusovo svjedočanstvo u mukama: briga za sestru koja je posrnula.

Celerina, koji je boravio u Rimu, kako smo rekli, zahvatio je vihor Decijeva progonstva. Jer nakon što su pogubljeni carevi kršćani Filipi, kako smo rekli dvadesetog siječnja uz Život sv. Fabijana, bjesnilo se nad ostalim kršćanima, osobito u Rimu, i sam papa Fabijan okrunjen je mučeništvom godine Kristove 250., za konzulstva Decija i Grata. A nakon njegova trpljenja, kako stoji u knjizi de Romanis Pontificibus, svećenici Mojsije i Maksim te đakon Nikostrat uhićeni su i bačeni u tamnicu. S njima je bio uhićen i Celerino te podvrgnut okrutnim mukama, kao što ćemo niže pokazati iz pisama sv. Kornelija i sv. Ciprijana. Pušten iz pritvora, ne zna se kojim povodom, otputovao je u Afriku, ali pred kraj ljeta. Svjedok je sv. Ciprijan u pismu 16 poslanom u Rim svećenicima Mojsiju i Maksimu te ostaloj braći ispovjedaocima: I sve vas zajedno i svakoga pojedinačno dozvao je u naše osjećaje, najdraža braćo, dolazak Celerinov, druga vaše vjere i kreposti te vojnika u slavnim borbama Božjim. Sve smo vas vidjeli u njegovu dolasku, i dok je slatko i često govorio o vašoj ljubavi prema meni, u njegovim smo riječima slušali vas. Veoma i silno se radujem kada se po takvima prenose takve stvari. Pokazao je zatim pismo napisano u jesen, kad su ispovjedaoci proveli gotovo godinu dana u tamnici i kad je nebesko dostojanstvo u njima bilo označeno dostojanstvom godišnje časti, te je već prešlo okretljivi krug povratne godine dugotrajnošću pobjedničke slave.

glasnik njegov i klera u Rim.

6 Vjerojatno je, kako uz Martyrol. na ovaj dan u bilješcib smatra Baronije, da je ovaj Celerino, čuven po pobožnosti i ispovijedanju vjere, kod Ciprijana vršio službu glasnika, ili radije poslanika. Jer nije bilo uobičajeno povjeravati bilo kojem nepoznatom čovjeku, ni onomu čija vjernost nije dovoljno provjerena, pisma bilo biskupa biskupima, bilo ispovjedaocima zatvorenima u tamnicama. Što Baronije dokazuje činom sv. Ciprijana.

7 Dok je Celerino boravio u Rimu u proljeće sljedeće godine, naime godine 252., uputio je ispovjedaocu Lucijanu, zadržanom u tamnici, znamenito pismo, koje je kod Ciprijana u Pamelijevu izdanju dvadeset i prvo. Njega je ovdje vrijedno donijeti u cijelosti, jer pokazuje njegovu izvanrednu poniznost duha, brigu za sestru koja je posrnula i revnost za Božansku čast: te, kako u pismu 23 piše sam Ciprijan, koliko je ispovjedalac Celerino bio umjeren i oprezan te smjeran u poniznosti i strahu naše sekte. Uz to mjesto Pamelije, navodeći više mjesta istoga Ciprijana i Tertulijana, pokazuje da naziv sekta ovdje treba shvatiti u dobrom smislu, za kršćansko ispovijedanje vjere. A da je isti onaj Celerino, koji je u Rimu bio uhvaćen s Mojsijem i drugima, sastavio to pismo, smatra u bilješkama uz Martyrol. Baronije. Ne slaže se, ali ne ispravno, barem po našem sudu, onaj koji je sastavio Index uz drugi svezak njegovih Annalium. Piše naime: Ispovjedalac Celerino, pretrpjevši mnogo, zaređen je od Ciprijana, a zatim: Drugi ispovjedalac Celerino zabrinut za sestru koja je posrnula.

8 Da je pak to pismo u Rimu napisao Celerino, Pamelije dokazuje iz odgovora ispovjedaoca Lucijana, koji nalaže da se, među ostalima, pozdrave Basijan i sav kler, dok se u pismu 3, koje je rimski kler uputio kartaškom kleru o Ciprijanovu povlačenju, kaže: Znajte pak da je Basijan stigao k vama. Još je sigurnije to očito iz drugih Ciprijanovih pisama, gdje spominje Lucijana kao svoga podložnika. Zatim sam Celerino kaže, ondje gdje je tada bio, da predstojnici nalažu da neke žene koje su posrnule ostanu takve sve dok se ne postavi biskup. A Kartaga je imala biskupa Ciprijana, dok je rimska stolica, nakon što je Fabijan ubijen, još bila prazna jer nije bio imenovan Kornelije. Ali donesimo samo pismo:

9 CELERINO LUCIJANU POZDRAV. Pišući ti ovo, brate u Gospodinu, bio sam radostan i tužan: radostan zbog toga što sam čuo da si uhićen za ime Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja našega, i da si ispovjedio njegovo ime pred takvim vlastima, a tužan u tome što od onoga otkako sam te otpratio nikada nisam mogao primiti tvoja pisma. I sada mi je navrla dvostruka tuga, jer iako si znao da će naš zajednički brat Montan od tebe iz tamnice doći k meni, nisi mi javio o svome zdravlju ni o tome što se događa kod tebe. I to se obično događa slugama Božjim, osobito onima koji su postavljeni u ispovijedanju Krista. Znam naime da svatko već ne mari za ono što je ovoga svijeta, jer se nada nebeskoj kruni. Ja sam naime rekao da si možda zaboravio pisati mi. Jer iako se i tebi, kao najniži, mogu nazvati tvojim ili bratom, ako budem dostojan da se čuje Celerino, ipak dok sam i ja bio u tako cvatućem ispovijedanju vjere, sjećao sam se svoje najstarije braće i spomenuo ih u svojim pismima, da je njihova prijašnja ljubav kod mene i da su sada moji. Molim ipak, Najdraži, Gospodina da, ako se prije nego što te moja pisma zateknu u ovome svijetu ne opereš onom svetom krvlju za ime Gospodina našega Isusa Krista, ili sada ako te zateknu, meni na ovo odgovoriš. Tako te okrunio onaj čije si ime ispovjedio. Vjerujem naime da, iako se u ovome svijetu nećemo vidjeti, u budućem ćemo se ipak zagrliti okrunjeni od Krista. Moli da budem dostojan i ja biti okrunjen u vašem broju.

10 Znaj da sam postavljen u velikoj nevolji, i kao da si sa mnom prisutan, tako se prijašnje ljubavi spominjem danju i noću: sam Bog zna. I zato molim da odobriš moju želju i sa mnom tuguješ zbog smrti moje sestre, koja je pala u ovome pustošenju: prinesla je naime žrtvu Kristu i razgnjevila Gospodina našega, što nam se čini očitim. Za njezina djela ja sam u uskrsnoj radosti plačući danju i noću, u kostrijeti i pepelu suznih očiju provodio dane i provodim ih sve do današnjega dana, dok pomoć Gospodina našega Isusa Krista i milosrđe... po tebi ili po onim mojim Gospodarima koji budu okrunjeni, od kojih ćeš zatražiti da oproštenje dobiju grozni brodolomi: sjećam se naime tvoje prijašnje ljubavi, da sa svima tuguješ nad našim sestrama, koje i ti dobro poznaješ, to jest Numerijom i Kandidom, za čije grijehe mi, koji ih imamo kao sestre, moramo bdjeti. Vjerujem naime da će Krist prema njihovu pokajanju i djelima koja su učinile kod naših kolega prognanika, koji su došli od vas, od kojih ćeš sam već čuti o njihovim djelima, za njih, dok ih mole vaši mučenici, oprostiti.

11 Čuo sam naime da si preuzeo službu sjajnijih. O kako si sretan! Primi svoje zavjete, koje si uvijek želio: čak i spavajući na zemlji, želio si za njegovo ime u blagoj tamnici, što ti se sada događa, kao što je pisano: Neka ti Gospodin dade prema srcu. I sada, postavši nad njima Božji poglavar, prepoznao je to isti poslužitelj. Molim stoga, Gospodine, i preklinjem po Gospodinu našemu Isusu Kristu da ostalim svojim kolegama, svojoj braći, mojim Gospodarima, preneseš i od njih zatražiš da, tko god od vas prvi bude okrunjen, ovim našim sestrama, Numeriji i Kandidi, oprosti takav grijeh. Jer samu sam Etekuzu uvijek nazivao, svjedok nam je Bog, jer je za sebe izbrojila novce da ne bi žrtvovala, ali čini se da je samo uzišla sve do Trianfacta i odatle sišla. Da ova dakle nije žrtvovala, ja znam. Pošto je saslušan njihov slučaj, predstojnici su naredili da ostanu takve sve dok se ne postavi biskup.

12 Ali ukoliko po vašim svetim molitvama i prošnje, u koje se mi uzdamo, jer ste prijatelji ali i svjedoci Kristovi, sve opraštate. Molim dakle, najdraži gospodine Lucijane, sjeti me se i odobri moju molbu. Tako ti Krist dao onu svetu krunu, koju ti je predao ne samo u ispovijedanju vjere nego i u svetosti, u kojoj si uvijek trčao, primjer svetih uvijek i svjedok bio, da svim mojim Gospodarima, svojoj braći ispovjedaocima, preneseš o ovome činu, kako bi od vas primili pomoć. Jer ovo, gospodine brate, moraš znati: ne molim ovo samo ja za njih, nego i Statije i Severijan i svi ispovjedaoci koji su odande ovamo došli od vas, kojima su one sišle u luku i podigle ih u Grad, kojima je šezdeset i pet posluživalo i sve do današnjega dana u svemu ih podupiralo. Kod njih su naime svi.

13 Više pak nisam smio opterećivati ono tvoje sveto srce, jer znam da djeluješ spremnom voljom. Pozdravljaju te Makarije sa svojim sestrama Kornelijom i Emeritom, protiv čega je on sam uhićen ranije učinio: moli da mu odpišeš, i da za njega moliš: molim da budem.

tuguje zbog sestre koja je posrnula, veoma gostoljubivima prema prognanicima:

Ps 19, 5 molite oproštenje od Lucijana i drugova, kao što i drugi ispovjedaoci mole svoje domaćine: razni sveti pozdravi.

Emeritom, koji se raduju tvome sjajnom ispovijedanju vjere, ali i sva braća, te Saturnin, koji se i sam borio s đavlom, koji je i Kristovo ime snažno ispovjedio, koji je i ondje u muci noktiju snažno ispovjedio, koji i ovdje silno moli i traži. Pozdravljaju te tvoja braća Kalpurnije i Marija i sva sveta braća. Jer ovo moraš znati, da sam pisao i mojim gospodarima, tvojoj braći, za koje molim da ih se udostojiš pročitati.

Loše izdano pismo,

14 Dotle Celerinovo pismo, koje je izdao Pamelije u Antwerpenu godine 1568. ne bez pogrešaka, koje sve nismo mogli ispraviti, budući da u baselskom izdanju Djela sv. Ciprijana iz godine 1540. koje je pregledao Erazmo i u kölnskom izdanju iz godine 1544. po Graviju, koja oba imamo, to pismo ne postoji, a nedostaje nam i Morelijevo izdanje, iz kojega ga je Pamelije preuzeo, manje točno ispravljeno, kako sam u bilješci 2 priznaje: nedostaju naime ponekad neke riječi, niti su one u Rigaltijevu izdanju, inače otmjenom, dopunjene, jer je i on sam, kako u Observationibus priznaje, bio bez rukopisa. Ono što se kaže da je Lucijan primio službu sjajnijih: Pameliju bi se više sviđalo sjajnijih i misli da se time označavaju sami mučenici, kao i Rigaltije, koji kaže da je Lucijan postavljen poglavarom nad njima jer im je posluživao, zapisujući drugima njihove želje. Meni je prije došlo da posumnjam nije li možda u Kartagi postojala neka kršćanska obitelj Florida, ili dvojica trojica, po imenu ili nadimku Floridi, koji su pružali utjehu i posluživanje Lucijanu i drugim zatočenicima, kao što Ciprijan u pismu 37 potiče kler da se ispovjedaocima koji se nalaze u tamnici iskaže svaka čovječnost. I doista smo neke naveli u siječnju kao afričke mučenice Floride. Ili se možda ipak označava neka vrsta mučenja? Trianfacta Pamelije nagađa da je bilo mjesto na kojem se žrtvovalo, Rigaltije se dvoumi. Onoga koji se naziva Statis, domaćina ispovjedaoca žena koje su posrnule, radije bi isti nazvao Statijem ili Staktejem. koje sadrži neke nejasne stvari.

Dok se u međuvremenu još nalazio u povlačenju, Ciprijan je Celerina, koji se možda vratio u Afriku s odgovorom rimskoga klera, pribrojio kleru svoje Crkve i zaredio ga za lektora. Što je ubrzo javio svomu kleru i svemu puku u pismu 34, koje se ovdje učinilo zgodnim donijeti jer sadrži izvanrednu pohvalu Celerina.

Lucijan, pošto je pohvalio Celerina.

15 Lucijan započinje odgovor ovako, i to je pismo 22 kod sv. Ciprijana u Pamelijevu izdanju, a u Rigaltijevu 21: Lucijan gospodaru Celerinu, ako budem dostojan nazvati se kolegom u Kristu, pozdrav, i ovako ga hvali: Ti si po Božjoj volji samu veću zmiju, preteču Antikrista, ne samo ispovjedivši odvratio onim glasovima i božanskim riječima kojima, znam, kao ljubitelji vjere revni za Kristovu stegu, u čijoj se živosti postojanosti radujem da se nalaziš, pobijedio. Ispravno primjećuje Pamelije da i ovdje nešto nedostaje kako bi se dopunio smisao.

Pavla mučenika i drugih,

16 Više zatim daje nego što je bio zatražio Celerino: Kad je blaženik mučenik Pavao, kaže, još bio u tijelu, pozvao me i rekao mi: Lucijane, pred Kristom ti kažem, da ako tko, nakon moga poziva, od tebe zatraži mir, dadeš u moje ime. Ali i svi koje se Gospodin udostojao pozvati u tolikoj nevolji, svi zajedno po dogovoru svima smo poslali pisma mira. I malo dalje: za koje se molilo, daj oproštenje, I zato, brate, molim da, kao što ovdje, kad Gospodin počne samoj Crkvi davati mir, prema Pavlovoj zapovijedi i našoj raspravi, pošto se izloži slučaj pred biskupom i obavi ispovijest grijeha, imaju mir ne samo ove, nego i one za koje znaš da pripadaju našoj nakani. U istom smislu postoji pismo istoga Lucijana upućeno Ciprijanu, koje je među Ciprijanovim pismima sedamnaesto. Svi ispovjedaoci papi Ciprijanu pozdrav. Znaj da smo svima, o kojima se pred tobom utvrdi što su učinili nakon prijestupa, dali mir. I ovaj smo oblik htjeli da po tebi postane poznat i drugim biskupima. Želimo da ti sa svetim mučenicima imaš mir. U nazočnosti klera i egzorcista i lektora, napisao je Lucijan. i svima drugima.

17 Ovu Lucijanovu nepromišljenu popustljivost u oproštenju kori sv. Ciprijan na više mjesta, i poslao je njegova pisma upućena sebi i Celerinu rimskom kleru, kao što je očito iz pisma 23, gdje hvali umjerenost sv. mučenika Mapalika i sv. Celerina, a o Lucijanu ima ovo: Brat PREMA AUTORU J. B. Sv. Ciprijan kori njegovu neiskustvo i nepromišljenost, naš Lucijan, i sam jedan od ispovjedaoca, u vjeri doduše gorljiv i u snazi čvrst, ali manje utemeljen u Gospodnjem čitanju, pokušao je neke stvari, već odavno postavljajući sebe kao začetnika neukom puku, da se njegovom rukom pisani listići u mnoštvu daju mnogima u Pavlovo ime. Taj čin pobija na više mjesta i pripovijeda nemire koji su odatle nastali. Zatim ponovno o Celerinu: Poslao sam vam i prijepise pisma dobroga i čvrstoga ispovjedaoca Celerina, koje je napisao istomu ispovjedaocu Lucijanu, kao i ono što je Lucijan njemu odpisao, da biste znali i trud oko svega i našu marljivost te spoznali samu istinu: koliko je ispovjedalac Celerino umjeren i oprezan te smjeran u poniznosti i strahu naše sekte, dok je Lucijan u razumijevanju Gospodnjega čitanja, kao što rekoh, manje vješt i u pogledu izbjegavanja zavisti prema našoj smjernosti svojom popustljivošću naporan. Ali o svemu tome morat će se opširnije raspraviti uz Život sv. Ciprijana četrnaestoga rujna: postoje o tome načinu oproštenja nepromišljeno danoga onima koji su posrnuli mnoga pisma kod istoga Ciprijana, većinom napisana prije nego što je izabran papa sv. Kornelije.

§ III Celerino zaređen za lektora.

19 Treba prepoznati i prigrliti, najdraža braćo, Božanska dobročinstva kojima se Gospodin udostojao u naše vrijeme proslaviti i uresiti svoju Crkvu, dajući povlasticu svojim dobrim ispovjedaocima i slavnim mučenicima, da oni koji su uzvišeno ispovjedili Krista poslije urede kler Kristovim crkvenim službama. Kličite stoga i radujte se s nama, pošto su pročitana naša pisma kojima ja i moje kolege, koji su bili prisutni, javljamo vama o Celerinu, našem bratu, slavnom podjednako po krepostima i po vladanju, pridruženom našemu kleru ne ljudskim zauzimanjem, nego Božanskom naklonošću. Koji je, dok je oklijevao pristati uz Crkvu, njezinom opomenom i poticajem u viđenju po noći bio prisiljen da ne odbije. Dok smo mi nagovarali, prisilio ga je onaj kojemu je više bilo dopušteno: jer nije bilo ni dopušteno ni prilično da bez crkvene časti bude onaj koga je tako Gospodin počastio dostojanstvom nebeske slave.

20 Ovaj je prvi stupio u boj našega vremena, ovaj je među Kristovim vojnicima stjegonoša, ovaj se usred plamtećih početaka progonstva sukobio sa samim začetnikom i tvorcem napada: dok neosvojivom postojanošću svoga nadmetanja pobjeđuje protivnika, drugima je utro put pobjede, ne kratkim sažetkom rana pobjednik, nego pobjednik dugoga sabiranja po čudu trajnih muka. Kroz devetnaest dana, zatvoren tamničkim pritvorom, bio je u kladi i okovima. Ali dok je tijelo bilo položeno u okove, duh je ostao nesputan i slobodan. Tijelo je okopnjelo od dugotrajnosti gladi i žeđi, ali dušu koja živi vjerom i krepostima Bog je hranio duhovnom hranom. Ležao je usred muka jači od svojih muka, zatvoren veći od onih koji ga zatvaraju, ležeći viši od onih koji stoje, svezan čvršći od onih koji vežu, suđen uzvišeniji od onih koji sude: i premda su noge bile svezane kladom, zmija je pogažena i satrta i pobijeđena.

21 Sjaje na slavnom tijelu jasni znakovi rana, ističu se i vide u udovima čovjeka, iscrpljenima dugim propadanjem, utisnuti tragovi. Velika su, čudesna su ona djela o njegovim krepostima i pohvalama koja neka čuje bratstvo. I ako se tko pokaže sličan Tomi, da manje vjeruje ušima, ne nedostaje ni svjedočanstvo očiju, da onaj tko čuje i vidi. U sluzi Božjemu pobjedu je izvojevala slava rana, a slavu ožiljaka čuva sjećanje.

koji su već prije javno slavljeni.

Ispovjedaoci odvučeni u Novacijanov raskol:

22 Nije taj naslov slava u našega najdražega Celerina priprost ni nov: hodi tragovima svoga roda, roditeljima i srodnicima izjednačuje se jednakom čašću Božanskoga dostojanstva. Njegova baka Celerina već je odavno okrunjena mučeništvom, kao i njegov stric i ujak, Lorentin i Ignacije, koji su i sami nekoć vojevali u svjetovnim taborima, ali kao pravi i duhovni vojnici Božji, dok obaraju đavla ispovijedanjem Krista, zaslužili su od Gospodina palme i krune slavnim trpljenjem. Žrtve za njih uvijek, kao što se sjećate, prinosimo, kad god slavimo trpljenja i dane mučenika godišnjim spomendom. Nije dakle mogao biti ni izrođen ni manji onaj koga je tako na obiteljske primjere kreposti i vjere poticalo dostojanstvo obitelji i plemenito podrijetlo. Jer ako je u svjetovnoj obitelji na hvalu i diku biti patricij, koliko je veće hvale i časti postati plemenit u nebeskoj pohvali? Ne nalazim koga da nazovem blaženijim: one li zbog tako slavnoga potomstva, ili ovoga zbog slavnoga podrijetla. Tako se jednako kod njih vraća i izmjenjuje Božanska naklonost, da i njihovu krunu proslavlja dostojanstvo potomstva, i njegovu slavu rasvjetljuje uzvišenost roda.

zaslužio ovu čast, str. xxi koji je, bez ikakve preporuke pobožnosti, oslobođen od demona, kao i Aurelije, obojica ispovjedaoci, obojica sveti, jedva u krevetu kršten, ni potom potvrđen, postao svećenik i koji će drugima biti na primjer, protiv kanona, kasnije se skrivajući u vrijeme progonstva, koji će imati godine svećenika...

zanijekao da je svećenik, zamoljen da krsti katekumenima na samrti:

23 Njega, najdraža braćo, koji dolazi s tolikom Božjom naklonošću, čuven po svjedočanstvu i čudu onoga istoga koji ga je progonio, što je drugo trebalo postaviti nego na propovjedaonicu, to jest na uzvišeno mjesto Crkve, da oslonjen na uzvišenost višega mjesta i vidljiv svemu puku zbog sjaja svoje časti čita zapovijedi i Evanđelje Gospodnje, koje hrabro i vjerno slijedi? Glas koji je ispovjedio Gospodina neka se svakodnevno sluša u onome što je Gospodin govorio. Neka se vidi ima li još viši stupanj do kojega može napredovati u Crkvi. Ništa nije u čemu ispovjedalac više koristi braći nego da, dok se evanđeosko čitanje sluša iz njegovih usta, svatko tko čuje nasljeduje vjeru lektora. Trebalo je da u čitanju bude pridružen Aureliju, s kojim je povezan i zajednicom božanske časti, s kojim je sjedinjen svim znamenjima kreposti i pohvale. Jednaki obojica, i svaki podjednako sličan: koliko uzvišeni u slavi, toliko ponizni u smjernosti; koliko uzdignuti Božanskom naklonošću, toliko pokorni u svome miru i spokoju; i dajući pojedincima primjere podjednako kreposti i vladanja, pristajući i borbi i miru, ondje hvalevrijedni po čvrstoći, ovdje po stidljivosti. U takvim se slugama raduje Gospodin, u takvim se ispovjedaocima ponosi, čiji način života i ponašanje toliko napreduje na navještaj slave da pruža učiteljstvo stege drugima. Zato je Krist htio da oni ovdje u Crkvi budu dugo, zato ih je, otrgnute iz same smrti, uz neko, rekao bih, uskrsnuće koje se nad njima zbilo, sačuvao neozlijeđene, da dok se među braćom ne vidi ništa uzvišenije u časti, ništa poniznije u poniznosti, iste te prati bratstvo koje ih nasljeduje. Znajte ipak da su ovi privremeno postavljeni kao lektori, jer je trebalo da se svjetiljka stavi na svijećnjak, odakle će svijetliti svima, i da se slavna lica postave na višem mjestu, gdje će, viđeni od svega okolnoga naroda, pružati poticaj slave onima koji gledaju. Uostalom, znajte da smo im već namijenili čast svećeništva, da se i sportulama časte zajedno sa svećenicima i da mjesečne podjele dijele u jednakim količinama, te da će sjediti s nama kad im godine uznapreduju i ojačaju, premda se ni u čemu ne može činiti manjim po darovitosti dobi onaj tko dostojanstvom slave upotpunjuje dob. Želim vam, najdraža i najpoželjnija braćo, da uvijek budete dobro.

nasljedovatelj mučenika bake Celerina, strica Lorentina, ujaka Ignacija,

24 Kojega Aurelija ovdje spominje Ciprijan, toga je u prethodnom pismu javio kleru da ga je zaredio za lektora i pohvalio ga najširim riječima, znamenitoga mladića, još mlada godinama, ali uznapredovala u pohvali kreposti i vjere, dvaput ispovjedaoca i slavnoga pobjedom svoga dvostrukoga ispovijedanja vjere, i kad je pobijedio u trku, postao prognanikom, i kad se ponovno borio u snažnijoj borbi, slavodobitnika i pobjednika u borbi trpljenja, čuvenoga čašću kreposti, hvalevrijednoga zbog divljenja smjernosti itd. Različit je on, kao što je ispravno zapazio Pamelije, od onoga Aurelija kojega spominje Ciprijan u pismu 23 pišući ovako: I u ime mladića Aurelija, koji je podnio muke, mnogi su listići dani napisani rukom istoga Lucijana, jer on nije znao slova, ta kako bi postao lektor onaj koji nije znao slova?

§ IV Celerino i drugi ispovjedaoci prianjaju uz Novacijanov raskol.

Zatim je našem Celerinu ponuđena veća borba u kojoj on, ako i nije posve oboren, svakako je počeo posrtati, ali je ubrzo, uz pomoć Božje milosti, čvrsto ustao. U raskol, koji je skovao prvi protupapa Novacijan s Afrikancem Novatom, bio je uvučen s drugim ispovjedaocima; o njima knjiga de Romanis Pontificibus uz Fabijana: U isto vrijeme, to jest nakon Fabijanove smrti, došao je Novat iz Afrike i odvojio od Crkve Novacijana i neke ispovjedaoce, nakon što je u tamnici preminuo svećenik Mojsije, koji je ondje bio jedanaest mjeseci, kao i mnogi drugi. Sve se to doduše odnosi na Život sv. Kornelija, koji ćemo dati četrnaestoga rujna, ali budući da se često javlja spomen novacijanaca, ovdje ćemo ukratko okusiti nešto iz pisama sv. Kornelija i sv. Ciprijana.

26 Novacijan, kako prema pismu sv. Kornelija Fabiju Antiohijskom piše Euzebije u knj. 6, pogl. 35, premda ga naziva Novatom, kao i drugi Grci, koji ga brkaju s Afrikancem Novatom, oruđem onoga ludila, Novacijan dakle, koji se nije od najranije dobi kretao u Crkvi, nije se proslavio nikakvim borbama poduzetim za njezinu obranu, nije bio izložen pogibeljima za pobožnost, nego je od Sotone, koji je ušao u njega i dugo boravio u najdubljoj njegovoj nutrini, prvi put dobio priliku da povjeruje. Jer kad ga je po egzorcistima oslobodio onaj zli duh i kad je poslije pao u tešku bolest, tako da se posve vjerovalo da će umrijeti, u samome krevetu u kojem je ležao, poliven vodom, primio je krštenje, ako se ipak za takva čovjeka može reći da je uistinu primio krštenje. Jer ni nakon što je ozdravio nije primio ništa od onoga što je propisano crkvenim kanonom, pa ga biskup nije pomazao ni krizmom. Tko je dakle bez toga primio Duha Svetoga? Ipak je poslije zadobio službu svećeništva nekom osobnom milošću i naklonošću biskupa, koji je, kad su se opirali sav kler i vrlo mnogi laici i tvrdili da nije dopušteno da se u kler pribroje oni koji su krštenje dobili u krevetu zbog bolesti, kao što je bio ovaj, molio da dopuste da jedino njega on zaređuje.

27 Nije ni tako uveden vršio svećeništvo onom postojanošću koja je priličila. U vrijeme progonstva naime, kako iz istoga Kornelijeva pisma prenosi Euzebije, oslabljen strahom i naveden prevelikom žudnjom za životom, zanijekao je da je svećenik. Jer kad su ga đakoni pozvali i zamolili da iziđe iz kuće u kojoj se zatvoren skrivao i pomogne braći koja su zazivala pomoć, toliko je bio daleko od toga da pristane na molbe đakona da je ljutito otišao govoreći da više neće biti svećenik, nego da će prihvatiti drugu vrstu filozofije. One koje Euzebije naziva ἐδελφούς ἐπικουρίας διούνους, braćom koja zazivaju pomoć, Rufin pokazuje da su bili katekumeni koji su tražili krštenje kad je prijetila smrt. Piše također o njemu, kaže, da je u vrijeme progonstva, kad se skrivao u nekoj sobici i kad su ga đakoni, kako je običaj, molili da pritekne u pomoć katekumenima na izmaku, bojeći se izići, uporno nijekao da je svećenik.

28 Obdaren takvim običajima, takvom postojanošću vjere i revnošću, usudio se težiti za vrhovnim svećeništvom, ali, kako u navedenom pismu piše Kornelije, skrivajući u sebi svoju neukrotivu pohlepu, prikrivajući svoju oholost pretvaranjem kao nekim ogrtačem. I tim je umijećem pridobio neke ispovjedaoce, kao što ćemo uskoro reći. Da je pak lovio ugled učenosti i rječitosti, naznačuje sv. Ciprijan u pismu 32 biskupu Antonijanu. Hvali se doduše, kaže, i oholim glasovima razglašava svoju filozofiju ili rječitost. I u pismu 87 Korneliju: Bučno vičući svojim jezikom na propast braće i vitlajući strelice otrovne rječitosti, više tvrd izopačenošću svjetovne filozofije nego miroljubiv po blagosti filozofije.

29 Nije ipak tako Krist zanemario svoju Crkvu da bi dopustio da se tako mlitav i tašt čovjek primakne njezinu kormilu u tako pogibeljnim vremenima. Izabran je dakle Kornelije za konzulstva Decija II. i Etruska ili godine Kristove 251., oko desetoga srpnja, o čijem izboru piše sv. Ciprijan u pismu 32. Jer, što našega najdražega Kornelija preporučuje Bogu i Kristu i njegovoj Crkvi te svim susvećenicima hvalevrijednom pobožnošću, nije on do biskupstva došao naglo, nego je promaknut kroz sve crkvene službe i u božanskim upravljanjima često zasluživši Gospodina, uzvisio se na uzvišeni vrh svećeništva kroz sve stupnjeve pobožnosti.

30 Zatim pak samo biskupstvo nije ni zatražio, ni htio, ni, kao ostali koje nadima oholost, prigrabio, nego miran i umjeren, i kakvi obično budu oni koji se za ovo mjesto biraju od Boga, zbog čistoće svoje djevičanske savjesti i zbog poniznosti sebi urođene i sačuvane smjernosti, nije, kao neki, izvršio nasilje da postane biskup, nego je sam podnio nasilje da prisiljen preuzme biskupstvo. I postao je biskupom po vrlo mnogim našim kolegama, koji su tada bili prisutni u gradu Rimu, koji su nam poslali časna i hvalevrijedna pisma, sjajna po svjedočanstvu njihova navještaja, o njegovu ređenju. A Kornelije je postao biskup po sudu Boga i njegova Krista, po svjedočanstvu gotovo svih klerika, po glasovanju puka koji je tada bio nazočan i po zboru starih svećenika i dobrih ljudi, dok nitko prije njega nije bio postavljen, dok je Fabijanovo mjesto, to jest Petrovo mjesto, i stupanj svećeničke stolice bio prazan.

31 I malo dalje: Zatim pak nakon biskupstva koje nije bilo isprošeno ni iznuđeno, nego prihvaćeno po volji Boga koji čini svećenike, kolika je u samom prihvaćenom njegovu biskupstvu bila krepost! Kolika čvrstoća duha! Kakva postojanost vjere! Što mi jednostavnim srcem moramo i duboko proniknuti i pohvaliti: da je neustrašivo sjedio u Rimu na svećeničkoj stolici u ono vrijeme kad je tiranin, neprijateljski raspoložen prema Božjim svećenicima, prijetio onim što se smije i što se ne smije izreći, kad je mnogo strpljivije i podnošljivije slušao da se protiv njega podiže suparnički car nego da se u Rimu postavlja suparnički svećenik. Zar se ovoga, najdraži brate, ne treba slaviti najvišim svjedočanstvom kreposti i vjere? Zar se ne treba ubrojiti među slavne ispovjedaoce i mučenike onaj koji je toliko vremena sjedio očekujući krvnike svoga tijela i osvetnike razjarenoga tiranina, koji bi, kad se Kornelije opire okrutnim ukazima i snagu vjere gazi prijetnje i muke i mučenja, navalili mačem ili razapeli ili ognjem pržili ili bilo kojom nečuvenom vrstom kazni rastrgali njegovu utrobu i udove? Premda je veličanstvo Boga koji štiti i dobrota zaštitila svećenika kojega je htio da postane i nakon što je to postao, ipak je Kornelije, koliko se tiče njegove predanosti i straha, pretrpio sve što je mogao pretrpjeti, i tiranina, poslije pobijeđenoga oružjem i ratom, prvi je pobijedio svojim svećeništvom.

32 Kad je Kornelije uzdignut na papinstvo, Novacijan je počeo bjesnjeti od zavisti. Prigodno mu je iz Afrike stigao Novat, kako u pismu 49 Korneliju piše sv. Ciprijan, uvijek željan prevrata, pomaman u nezasitnoj grabežljivosti lakomosti, nadut ohološću i tupošću ponosne nadutosti, ondje biskupima uvijek loše poznat, kao krivovjernik uvijek i nevjeran osuđen glasom svih svećenika, uvijek radoznao da izda, zato laska da prevari, nikada vjeran da ljubi, baklja i oganj za izazivanje brodoloma vjere, neprijatelj mira, protivnik spokoja, mrzitelj sloge. I malo dalje: Isti je to Novat koji je kod nas prvi posijao požar nesloge i raskola. Opljačkana od njega siročad, prevarene udovice, i novac Crkve uskraćen, zahtijevaju od njega one kazne koje vidimo u njegovu bjesnilu. Čak je i otac njegov u selu umro od gladi, i on ga poslije u smrti nije ni pokopao. Utroba žene udarena je petom i pobačajem koji je ubrzao u zločin ubojstva srodnika istisnut je plod. I sada se usuđuje osuđivati ruke onih koji žrtvuju, dok je sam krivlji nogama kojima je ubijen sin koji se trebao roditi itd.

33 Ovaj je dakle Novat, kako je gore preneseno iz knjige de Romanis Pontificibus, odvojio od Crkve Novacijana i neke ispovjedaoce. Štoviše, povlađujući Novacijanovu častoljublju, prijevarno je naveo ispovjedaoce da mu idu u prilog. Što na mnogim mjestima naznačuje sv. Ciprijan. I izričito u pismu 49. Isti je to Novat koji je kod nas prvi posijao požar nesloge i raskola, koji je ondje neke od braće odvojio od biskupa, koji je u samom progonstvu radi rušenja umova braće bio našim ljudima neka druga vrsta progonstva. On je taj koji je Felicisima, svoje oruđe, postavio za đakona, ni ne dopustivši ja, ni ne znajući, svojom strankom i častoljubljem, te ploveći u svom nevremenu i u Rim da sruši Crkvu, ondje je poduzeo slične i jednake stvari, trgajući od klera dio puka, kidajući slogu bratstva koje je dobro povezano i međusobno se ljubi. Nije samo Rimljana, nego i, boraveći u Rimu, vrlo mnogih Afrikanaca, kako isti piše u pismu 42, svojim optužujućim i klevetničkim izmišljotinama uzbunio umove i pomutio srca, zajedno sa suučesnicima. I u pismu 32 Antonijanu: Premda se mnoga govore glasovima mnogih i laži protiv Božjih svećenika, iznesene iz đavoljih usta, svagdje se bacaju da se razbije sloga katoličkoga jedinstva.

34 Ali kakve su se to napokon mogle bacati tolikih razmjera protiv Kornelija da su ga sami ispovjedaoci, čovjeka prokušane kreposti, kojega je, kako kaže Ciprijan, izabralo šesnaest biskupa, izbjegavali? Naznačuje Euzebije, ili radije Jeronim u Chronico uz prvu godinu Gala i Voluzijana: Svećenik Novat, Ciprijanov, dolazeći u Rim, pridružuje sebi Novacijana i ostale ispovjedaoce zato što je Kornelije primio pokajničke otpadnike. Jasnije sve razlaže Ciprijan u navedenom pismu Antonijanu: A to što se o njemu, Korneliju, bacaju neke nečasne i zlonamjerne stvari, nemoj se čuditi, kad znaš da je to uvijek djelo đavla, da lažju rastrga sluge Božje i lažnim mnijenjima okalja slavno ime, da se oni koji sjaje svjetlom svoje savjesti onečiste tuđim glasinama. Znaj pak da su naše kolege istražile i najistinitije utvrdile da on nije okaljan nikakvom ljagom libela, kako neki razbacuju, nego da je napokon s nama sjedinio one čiji je slučaj saslušan i nevinost potvrđena. Jer i o Trofimu, o kojem si želio da ti se piše, nije stvar onakva kako je k tebi prenijela glasina i laž zlonamjernika. Jer, kao što su naši prethodnici često činili, da bi se prikupila naša braća, naš najdraži brat

Kornelije je popustio nuždi: i budući da je s Trofimom bio otišao najveći dio puka, kad se sada Trofim vraća u Crkvu, i daje zadovoljštinu, i u pokajanju molbe priznaje prijašnju zabludu, i bratstvo koje je nedavno odveo vraća s potpunom poniznošću i zadovoljštinom, uslišane su njegove molbe, i u Crkvu Gospodnju nije toliko primljen Trofim, koliko je primljen najveći broj braće koji je bio s Trofimom, a koji se svi ne bi vratili u Crkvu da nisu došli u pratnji Trofima. Pošto je dakle ondje obavljen razgovor s vrlo mnogim kolegama, primljen je Trofim, za kojega je pružao zadovoljštinu povratak braće i vraćeno spasenje mnogih: ali je Trofim primljen tako da pričešćuje kao laik, ne onako kako su do tebe prenijela pisma zlonamjernika, kao da prisvaja mjesto svećenika. Ali i to što ti je javljeno da Kornelije posvuda pričešćuje one koji su žrtvovali, i to se rađa iz izmišljenih glasina otpadnika.

33 Dotle Ciprijan, koji u istom pismu pokazuje da postoji velika razlika između libelika i onih koji su žrtvovali, to jest između onih koji su podnijeli libele da bi izbjegli kazne i onih koji su prinijeli žrtve idolima. Ali o cijelome tom načinu primanja onih koji su posrnuli i o saboru održanom u Rimu tim povodom bit će moguće govoriti uz Život sv. Kornelija.

36 Nigdje se ipak kod sv. Ciprijana među onim ispovjedaocima koji su prianjali uz Novacijana ne spominje Celerinovo ime, ali se ovdje spominje u pismu sv. Kornelija kod Euzebija, kao što ćemo reći niže. Onaj koji je sastavio Index uz drugi svezak Baronijevih Annal. povjerovao je da je i ovaj Celerino netko drugi od onoga koji je prije podnio muke s Mojsijem i drugima. Što se čini da su mislili i drugi koji su na ovaj dan u Martyrologia uvrstili dvojicu Celerina, kao što ćemo reći niže.

§ V Novacijan biva postavljen za protupapu, uz pristanak Celerina i drugih ispovjedalaca.

Novacijan sa svojima izopćen od sv. ispovjedaoca Mojsija, uzalud pismima koja je poslao Ciprijan potičući na slogu,

37 Da su u postavljanju novoga biskupa pristali ispovjedaoci Maksim, Nikostrat i ostali, očito je iz Ciprijanova pisma 44 upućenoga njima samima. Kad sam ondje doznao da ste protiv crkvenoga uređenja, protiv evanđeoskoga zakona, protiv jedinstva katoličkoga ustroja pristali da postane drugi biskup, to jest ono što nije ni dopušteno ni moguće da se dogodi, da se uspostavi druga Crkva, da se razdiru Kristovi udovi, da se rastrga jedan duh i tijelo Gospodnjega stada rascijepljenim suparništvom itd. I u pismu 46, koje je Korneljevo o njihovu povratku u jedinstvo, kaže se da su priznali da su zavedeni počinili ono što pripada raskolu i da su bili začetnici krivovjerja time što su dopustili da se na njega polože ruke kao na biskupa.

38 Kako je pak i od koga za biskupa zaređen Novacijan izlaže u pismu Fabiju, već često navođenom, Kornelije kod Euzebija: Jedva je vjerojatno, najdraži brate, koliku smo promjenjivost u ponašanju, koliku promjenu u kratkom trenutku vidjeli u njemu. Jer taj najdičniji naime, koji je, dodavši mrmljanu i strašnu zakletvu, uvjerio svoje da nikada nije poželio biskupstvo, kao izbačen u sredinu iz neke varljive obmane čarolija, odjednom se pojavio kao biskup.

39 Naime taj izumitelj nove sekte i branitelj crkvenoga nauka, kad je biskupstvo, koje mu Bog zasigurno nipošto nije darovao, nastojao sebi ugrabiti silom i na neki način istrgnuti iz ljudskih ruku, izabrao je dvojicu svojih suučesnika, gotovo očajnih zbog svoga vlastitoga spasenja, da ih pošalje u neki udaljeni i maleni kutak Italije i odatle dovede tri biskupa, priproste ljude, neuke i jednostavne, zavedene u prijevaru nekim lukavim pretvaranjem, govoreći i čvrsto tvrdeći da oni moraju što brže doći u Rim, kako bi se naime svaki spor i prijepor riješio posredovanjem njihova suda i suda drugih biskupa. Biskupi dakle, budući da su, kao što rekosmo, bili previše jednostavni da bi razabrali obmane i prijevare pokvarenjaka, dohrle u Rim. Ovdje taj daje da se oni, po nekima njemu sličnima za tu stvar pripremljenima, zatvore na određeno mjesto. I kad ih je oko desete ure vidio pijane i pritisnute opijenošću, prisilio ih je silom da ga nekim prividnim i ispraznim polaganjem ruku zarede za biskupa, koji je stupanj časti, njemu nimalo priličan, na taj način prigrabio lukavstvom i prijevarom. Od tih pak biskupa jedan se nedugo zatim vratio u Crkvu, ispovijedajući svoj grijeh i plačući žalosno. Njega smo, dok je sav puk za njega molio, primili na laičko pričešćivanje, a na mjesto ostalih dvojice biskupa poslali smo druge.

40 To pripovijeda Kornelije, koji nakon onoga sjajnoga čina Novacijanova ređenja pripovijeda još jedno posve besmisleno nedjelo. Kad je, kaže, obavio prinosnice i svakomu dijelio dio, prisiljavao je jadne i nesretne ljude da se zakunu za blagoslov, te hvatajući obadvjema rukama ruke onih koji primaju, nije ih puštao prije nego što bi se zakleli onim riječima, jer ću upotrijebiti njegove riječi: Zakuni mi se, govorio je, po tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista da nikada nećeš otići od mene i vratiti se Korneliju. I jadni čovjek nije mogao prije okusiti svetinje nego što bi se njemu posvetio. I onaj koji je primio sakrament, umjesto Amen, koje je morao reći, govorio je: Nikada se neću vratiti Korneliju. Takav je to doista bio branitelj crkvene stege.

41 Ono je doduše bilo dovoljno da ispovjedaoce i bilo koje razborite ljude može odvratiti od Novacijana, ali su ipak neko vrijeme prianjali uz njega, za koje, kako piše Kornelije u pismu 46 Ciprijanu, puk već dugo gleda i žali što lutaju i potucaju se: čini se da su, pošto je javljena Decijeva smrt, pušteni iz pritvora u kojem su dotad bili zadržani neki od njih s sv. Mojsijem, jer je Celerino već prije, kao što vidjesmo, bio slobodan.

§ VI Celerino i neki drugi ispovjedaoci vraćaju se u Crkvu.

Pošto je Novacijan, kako je mislio, zadobio biskupstvo, odmah je u Afriku poslao svećenika Maksima, đakona Augenda i nekog Makeja i Longina, kako piše Ciprijan u pismu 41. Ali kad su ovi odatle bili protjerani, kako piše Kornelije u pismu 48 istomu Ciprijanu, ondje je poslao druge, Nikostrata, jednoga, nažalost, od ispovjedaoca, Novata, i Evarista, i Prima, i Dionizija. Tada je pak, kako u pismu 49 piše Korneliju Ciprijan, kad je Novat odatle odlazio od vas, to jest kad je odlazio olujni pljusak i vihor, ondje djelomice nastao mir, i slavni i dobri ispovjedaoci, koji su se na njegov poticaj bili udaljili od Crkve, nakon što je on otišao iz Grada, vratili su se u Crkvu. Slaže se knjiga de Romanis Pontificibus uz Kornelija: Pod čijim je biskupstvom, kaže, Novat zaredio Novacijana izvan Crkve, a u Africi Nikostrata. Nakon toga su se ispovjedaoci, koji su se odvojili od Kornelija sa svećenikom Maksimom, koji je bio s Mojsijem, vratili u Crkvu i postali vjerni ispovjedaoci.

43 Sv. Kornelije u pismu Fabiju Antiohijskom kod Euzebija piše da su, gnušajući se Novacijanovih zločina, otpali od njega: Svećenik, kaže, imenom Maksim, od naših, i Urban, koji su dvaput po postojanom ispovijedanju vjere bili zadobili najvišu slavu, također Sidonije i Celerino, koji je, potpomognut Božjom blagošću, podnio sve vrste muka s najvećom postojanošću i koji je, kad je slabost tijela bila učvršćena snagom vjere, čvrsto izvojevao pobjedu nad protivnikom. Pošto su dakle ovi ljudi pomnije promotrili Novacijana i otkrili njegovu lukavu prijevaru, prepredenost, krivokletstva, laži, nesnošljiv način života, lukavo prijateljstvo poput vuka, ostavivši ga vratili su se u svetu Crkvu, te su sve njegove obmane i zlodjela, koja je dugo vremena pokušavao prikriti i zatajiti, u nazočnosti ne maloga broja kako biskupa tako i svećenika te vrlo mnogih laika, iznijeli, priznajući i žaleći svoju sudbinu što su, navedeni savjetom one lukave i podivljale zvijeri, otpali od Crkve makar i na kratko vremensko razdoblje. Rufin također u knj. 6, pogl. 33 ubraja Celerina među ispovjedaoce koji dolaze k sebi: Ali i Sidonije, kaže, i Celerino, koji su se smatrali veoma slavnima među ispovjedaocima jer su svladali sve vrste muka.

44 A na koji su način i s kakvim osjećajem vjernika primljeni oni koji se vraćaju, piše sam Kornelije u pismu 46 Ciprijanu: Koliku smo brigu i tjeskobu podnijeli zbog onih ispovjedaoca koji su prijevarom i zlobom lukava i prepredena čovjeka bili obmanuti i gotovo prevareni i otuđeni od Crkve, tolikom smo radošću ispunjeni i svemogućemu Bogu i Kristu Gospodinu našemu zahvalili kad su oni, spoznavši svoju zabludu i shvativši otrovnu lukavost zlobnoga čovjeka, kao zmije, u Crkvu, iz koje su izišli, kako sami iz svoga srca ispovijedaju, jednostavnom voljom ponovno došli. I najprije su doduše naša braća prokušane vjere, ljubeći mir, želeći jedinstvo, javljali da je ona njihova nadutost već omekšala. Ali povjerenje nije bilo dostatno da bi nam se lako dalo povjerovati da su posve promijenjeni. Poslije su pak došli ispovjedaoci Urban i Sidonije k našim svećenicima, tvrdeći da ispovjedalac i svećenik Maksim zajedno s njima želi vratiti se u Crkvu. Ali budući da je mnogo toga prethodilo što su oni počinili, što si i ti doznao od naših subiskupa i mojih pisama, da im se ne bi nepromišljeno poklonilo povjerenje, svidjelo nam se da to što su poručili po poslanstvu čujemo iz njihovih vlastitih usta i ispovijesti. Kad su došli i kad su od njih svećenici zahtijevali račun za ono što su učinili, naposljetku to što su po svim Crkvama često bila slana pisma puna kleveta i pogrda u njihovo ime i što su gotovo sve Crkve uznemirili, potvrdili su da su bili obmanuti i da nisu znali što je bilo u tim pismima, nego da su samo zavedeni počinili i ono što pripada raskolu i bili začetnici krivovjerja time što su dopustili da se na njega polože ruke kao na biskupa. Kad su im ovo i ostalo bili predbacili, zamolili su da se izbriše i ukloni iz sjećanja.

45 Pošto je dakle sav čin prenesen k meni, svidjelo se da se sazove prezbiterij. Bilo je nazočno i pet biskupa, koji su i danas bili prisutni, da se pošto se učvrsti vijećanje suglasnošću svih odredi što treba čuvati u pogledu njihove osobe. Pošto je to tako učinjeno, u prezbiterij su došli Maksim, Urban, Sidonije i Makarije te vrlo mnoga braća koja su im se bila pridružila, želeći najusrdnijim molbama da ono što je prije bilo učinjeno padne u zaborav i da se o tome ne vodi nikakav spomen, kao da nije bilo ni počinjeno ni rečeno, pa da, pošto se međusobno svima oprosti, Bogu već pokažu čisto i neokaljano srce, slijedeći evanđeoski glas koji kaže da su blaženi čisti srcem jer će oni gledati Boga.

46 Što je bilo posljedično, sav je taj čin trebalo iznijeti puku, da i sami vide postavljene u Crkvi one koje su već dugo gledali i žalili kako lutaju i potucaju se. Kad je spoznata njihova volja, nastalo je veliko okupljanje bratstva. Jedan je bio glas svih koji su zahvaljivali Bogu, suzama izražavajući radost srca, grleći ih kao da su danas bili oslobođeni tamničke kazne. I da navedem njihove vlastite riječi: Mi, kažu, znamo da je Kornelije biskup najsvetije katoličke Crkve, izabran od svemogućega Boga i Krista Gospodina. Mi ispovijedamo svoju zabludu: mi smo pretrpjeli obmanu, obmanuti smo nevjerom i varljivom brbljavošću. Jer iako se činilo da smo imali neko zajedništvo sa shizmatičkim i heretičkim čovjekom, naš je iskreni um uvijek bio u Crkvi. Jer nismo ne znali da je jedan Bog, kao što je jedan Krist Gospodin, kojega smo ispovjedili, jedan Duh Sveti, da u katoličkoj Crkvi mora biti jedan biskup. Zar da nas ne pokrene to njihovo ispovijedanje, da ono što su bili ispovjedili pred svjetovnom vlašću potvrde postavljeni u Crkvi? Stoga smo naložili da svećenik Maksim prepozna svoje mjesto, a ostale smo primili uz golemo izglasavanje puka. A sve smo prepustili svemogućemu Bogu, u čijoj je vlasti sve sačuvano. Ovo smo vam dakle, najdraži brate, poslali napisano u isti sat, u isti trenutak.

47 Javili su i sami ispovjedaoci Ciprijanu, koji ih je na to bio potaknuo u pismu 44, da su sklopili mir sa svojim biskupom Kornelijem i sa svim klerom. Ciprijan je pak i njima samima u pismu 51 čestitao na povratku iz raskola, a Korneliju u pismu 47. Ovo je opširnije izneseno uz rođendan sv. Celerina zato što još nismo pronašli u Martyrologia imena ostalih ispovjedalaca, koji se čine moćnijima po crkvenomu stupnju i vlasti, jer se na sv. Mojsija, koji se slavi dvadeset i petoga studenoga i uvijek se gnušao raskola, ovo ne odnosi.

48 Da je Novacijan, piše Sokrat u knj. 4 hist. Eccl., pogl. 23, premda ga naziva Novatom, kao i drugi Grci, kad je car Valerijan pokrenuo progonstvo protiv kršćana, podnio mučeništvo. Ako u tome, kao i u mnogim drugim stvarima na istome mjestu, ne laže Sokrat, sljedbenik gotovo za jedno stoljeće kasniji od Novacijana, ipak je sigurna Ciprijanova osuda u pismu 57 o sudionicima njegove sekte: Premda i ako je tko od takvih bio uhićen, kaže, nema razloga da se zavarava kao u ispovijedanju imena, kad je očito da, ako su takvi ubijeni izvan Crkve, to nije kruna vjere, nego je radije kazna nevjere. Njegove sljedbenike isti Ciprijan u pismu 73 upućenom Jubajanu na početku naziva novacijancima, drugi posvuda kao od Novata novacijancima, a oni su sami sebe nazivali χαθαρούς, oholim imenom, to jest čistima. O njihovim zabludama, jer nisu zapinjali samo u tome da one koji su posrnuli ne primaju na pokoru i pričest, raspravlja sv. Epifanije u haer. 39 i Predestinat Sirmondov u haer. 38.

49 Zatim se samo još jednom spominje sv. Celerino. Jer knjiga de Romanis Pontificibus uz Kornelija ima ovo: Nakon toga biskup Kornelije protjeran je u Centumcelle, i ondje je primio od lektora Celerina pismo o svome učvršćenju, poslano od Ciprijana, koje je Ciprijan napisao u tamnici. Tim riječima mislimo da se označava da je Celerino donio pismo kojim je Ciprijan učvršćivao prognanoga Kornelija i poticao ga na postojanost, što čini u pismu 37, gdje je mnogim riječima pohvaljeno Kornelijevo ispovijedanje vjere. Je li tada Ciprijan bio u tamnici, istražit ćemo uz njegov Život. Ono doduše ima: Poučavamo se providnošću Gospodina koji opominje i opominjemo se spasonosnim odlukama božanskoga milosrđa da se već približava dan naše borbe i nadmetanja. Ali budući da je za konzulstva Voluzijana II. i Maksima mučeništvom preminuo Kornelije godine Kristove 253., Ciprijan, nadživjevši ga pet godina, napokon je okrunjen za konzulstva Fulka, ili Tuska, i Basa godine Kristove 258.

50 Adon u Martyrol. i drugi od njega odvukli su u drugom smislu riječi knjižice de Rom. Pontificib. Ovako naime on: Za Decijeva progonstva određen je u progonstvo u Centumcelle sa svećenicima i đakonima. K njemu su dolazili mnogi kršćani da ga ohrabre. U to mu je vrijeme blaženi Ciprijan pisao o lektoru Celerinu, koliko je toga podnio za vjeru i ispovijedanje Krista. Koje postoji Ciprijanovo pismo o Celerinu, ono nije napisano Korneliju, nego kartaškom kleru prije toga, kao što smo gore naznačili, dok je Ciprijan još boravio u svome povlačenju. Je li više pisama napisao Ciprijan Korneliju koji je boravio u Centumcellama, kao što smatra Baronije uz godinu Kristovu 255., br. 34, ili samo ono jedno 37., nesigurno je, kao i to je li Celerino stupio u novu borbu u Africi te kada i kakvom je vrstom smrti preminuo.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

3. veljače Kalendar godine