Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 2. veljače

O sv. Korneliju satniku, biskupu cezarejskom i skepsidskom

DE S. CORNELIO CENTURIONEEPISC. CÆSAREÆ ET SCEPSI,

Prethodni komentar.

Commentarius prævius.

§ I. Zavičaj sv. Kornelija.

§ I. S. Cornelii patria.

Cezareja, grad u Palestini, nekoć Stratonov toranj, po svjedočanstvu Plinija knj. 5 pogl. 13, sagrađen od Heroda u čast vladara Oktavijana, kako donosi Amijan Marcelin knj. 14, odakle je i dobio naziv: poslije Kolonija Flavijeva, koju je utemeljio car Vespazijan, kaže Plinije. Ipak je zadržala naziv Cezareja za potomstvo: kod Ptolemeja tab. 4 Azije nazvana χασαρια Στράτωνς Cezareja Stratonova. Taj je grad proslavljen pobjedničkim znakovima mnogih mučenika, učenošću biskupa, a osobito time što je ondje poganima prvi put otvoren neposredan ulazak u Crkvu kad je satnik Kornelije po Prvaku apostola uveden krštenjem.

2 Bio je on, kako piše sv. Luka u Dj 10, satnik čete koja se zove Italska. Iz tih riječi zaključuje Baronije u sv. 1 Anala god. Kristova 41. br. 2. da je po rodu bio Rimljanin, a vojnici Italci, i to iz šeste legije, nazvane Ferrea ili Ferrata, jer στρατόπεδον το Σενηρών željeznu legiju smještenu u Judeji od vremena Augusta piše Dion Kasije knj. 33. Tacit pripovijeda o više njezinih pothvata u Siriji i Armeniji (ali nakon Kornelijeva obraćenja). Španjolska kronika, koju noviji pisci pripisuju Flaviju Dekstru, pod godinom Kristovom 40. čini Kornelija Italekskim, naime rodom iz Italike, grada u Betici, odakle su poslije bili i carevi Trajan i Hadrijan, čije se ruševine na rijeci Betisu, jednu leugu od Hispalisa, još i sada gledaju i nazivaju starim Hispalisom, piše Ludovik Nonije u Hispaniji pogl. 17. Mnogo dokaza nastoji iznijeti Franjo Bivarije u svojim Komentarima uz tu Kroniku, uz god. Kr 34. Kom. 3. Jer da je šesta legija, postavljena u Judeji za posadu, bila Italska, a nazvana Šestom zato što se kod Livija negdje Šestom od pokrajina naziva Daljnja Hispanija, gdje je grad Italika: kao da su treća legija Gallica, treća Cyrenaica, četvrta Scythica, peta Macedonica tako nazvane zato što su Galija i Cirena bile treća pokrajina, Skitija četvrta, peta Makedonija. Kako je zatim to smiješno napisao! A da se Italska na čudesan način istaknula među ostalim rimskim legijama, svjedoče mnogi, kaže Dion knj. 5 Rim. pov; koji je i svjedok da ju je car August doveo u Judeju. Htio je citirati Dionovu 33. knjigu, jer prvih 34 knjige njegove ne postoje. Ali u 33. knjizi ima ovo: Dvije šeste (legije), jedna u donjoj Britaniji, Victrix, druga u Judeji označena nazivom Ferrea. I uz neke umetke: Neron je ustanovio prvu legiju, nazvanu Italskom, koja zimuje u donjoj Meziji... Trajan drugu Egipatsku,)

A tridesetu Germansku, kojima je svoje ime nadjenuo M. Antonin, također drugu u Noriku, treću u Reciji, koje se također zovu Italskima. Zar ovdje Dion svjedoči da se legija Italska na čudesan način istaknula među ostalima? Zar u Judeju dovedena od Augusta ona koja tada još nije bila ustanovljena? Ali ako je legija koja je štitila Judeju bila Italska, čemu je bilo potrebno da se jedna njezina posebna četa zove Italskom? Nego Bivarije brka četu i legiju: piše naime: U Judeji je bila jedna te ista četa rimskih vojnika... Jer samo šesta četa, koja je Italska i Ferrata, boravila je u Palestini, po svjedočanstvu Diona. Već smo naveli Dionove riječi. Zar Bivarije smatra tako časnim da su okrutne ruke stavile na Krista, da i tu čast želi prisvojiti svojim sunarodnjacima? Ili kad je u Mt 27 sabrana sva četa, jesu li bili pozvani iz Cezareje svi Kornelijevi vojnici, ako je u Judeji bila samo jedna četa? Ipak ne poričemo da se čita neka šesta legija koja je djelovala u Hispaniji, ali različita od ove Ferrate.

3 Nešto je jači dokaz koji Bivarije iznosi iz sv. Jeronima. On u poslanici 28. Luciniju Betičkom, uz ostalo, piše ovako: Uistinu se sada u tebi ispunila Gospodnja riječ: Mnogi će doći s istoka i zapada i sjesti za stol u krilu Abrahamovu. Kornelije, satnik italske čete, već je tada unaprijed označavao vjeru mojega Lucinija. Apostol Pavao pišući Rimljanima: Kad, kaže, počnem putovati u Hispaniju, nadam se da ću vas u prolazu vidjeti i da ćete me vi onamo ispratiti. Tolikim je valovima potvrdio što je tražio o toj pokrajini. Jer zašto doista pišući španjolskom čovjeku Jeronim i spominjući Pavlovu želju da ode u Hispaniju spominje Kornelija? Osim ako su u njemu kao posvećeni prvijenci hispanskoga naroda? Budući da se ipak može odgovoriti da je u Korneliju otvorena poganima, pa i udaljenima kao što su bili Hispanci, vrata vjere, i zato je Jeronim pišući Španjolcu spomenuo njegovo obraćenje, mi (da govorimo s Roderikom Karom u Bilješkama uz već navedeno mjesto Dekstrovo) ne želimo prejudicirati istini, te o zavičaju sv. Kornelija izričemo samo ovo: Nije jasno. Jer dokazi koje je skupio Ivan Tamajo de Salazar u Španjolskom martirologiju gotovo su isti kao Bivarijevi. Kad bi sv. Luka četu nazvao italekske, nikome ne bi ostala sumnja da je iz grada Italike u Hispaniji, ali naziva je italskom. Dodaje isti Tamajo da u Hispaniji postoji plemenita kuća del Castillo koja se ponosi da potječe od ovoga svetoga satnika.

Cæsarea urbs Palæstinæ, olim Stratonis turris, teste Plinio lib. 5 cap. 13, ab Herode ad honorem Octaviani Principis exædificata, ut habet Ammianus Marcellinus lib. 14, unde et appellationem sortita: post Colonia

1 Flavia, a Vespasiano Imp. deducta, ait Plinius. Retinuit tamen Cæsareæ ad posteros nomen: Ptolemæo tab. 4 Asiæ χασαρια Στράτωνς Cæsarea Stratonis dicta. Est ea nobilitata plurimorum Martyrum tropæis, Antistitum eruditione ac præsertim primum isthic Gentilibus patefacto immediato in Ecclesiam ingressu, Cornelio Centurione per Apostolorum Principem baptismate initiato.

2 Erat is, ut scribit S. Lucas Act. 10, Centurio cohortis quæ dicitur Italica. Quibus ex verbis colligit Baronius to. I Annal. an Christi 41 nu. 2. eum genere Romanum fuisse, milites Italos; et quidem ex legione sexta, Ferrea, vel Ferrata dicta; nam στρατόπεδον το Σενηρών legionem ferream in Judæa collocatam inde a temporibus Augusti, scribit Dio Cassius lib. 33. Tacitus plura ab ea gesta in Syria Armeniaque (sed post Cornelii conversionem) narrat. Chronicum Hispaniense, quod Flavio Dextro adscribunt auctores moderni, ad annum Christi 40 Cornelium Italicensem facit, Italica Februarii T. I. nempe oriundum, Bæticæ urbe, unde et post Trajanus atque Adrianus Imp. cujus urbis ruinas ad Bætim flumen, leuca una ab Hispali, etiamnum spectari, ac Hispalim antiquam dici, scribit Ludovicus Nonius Hispaniæ cap. 17. Multis urgumentis Cornelium Italicæ vindicare nititur Franciscus Bivarius in suis ad illud Chronicon Commentariis, ad an. Chr. 34 Comm. 3. Sextam enim legionem, Judæa impositam ad præsidium, Italicam fuisse, Sextam appellatam, quod apud Livium uspiam, provinciarum Sexta dicatur Hispania ulterior, ubi urbs Italica: quasi vero legio tertia Gallica, tertia Cyrenaica, quarta Scythica, quinta Macedonica, nuncupatæ sint, quia Gallia ac Cyrene tertia provincia fuerint, Scythia quarta, quinta Macedonia. Quam deinde illud ridicule ab eo scriptum! Micuisse vero mirum in modum Italicam inter ceteras Romanas legiones multis testatur Dio lib. 5 hist. Roman. qui etiam auctor est, ab Augusto Cæsare eam in Judæam deductam. Voluit Dionis 33 librum citare; nam 34 priores libri ejus non extant. At lib. 33 ista habet: Sextæ Duæ (legiones) una in inferiori Britannia, Victrix; altera in Judæa Ferreæ vocabulo insignis. Et quibusdam interjectis: Nero legionem primam, Italicam nuncupatam, instituit, in inferiore Mysia hyemantem.... Trajanus secundam Ægyptiam,

A trigesimam Germanicam; quibus a suo nomine nomen imposuit M. Antoninus: item secundam in Norico, tertiam in Rhaetia, quæ etiam Italicæ vocantur. An hic mirum in modum legionem Italicam inter ceteras micuisse Dio testatur? An in Judæam deductam ab Augusto quæ instituta nondum erat? At si Italica erat, quæ Judæam tutabatur legio, quid necesse erat peculiarem unam illius cohortem Italicam appellari? Verum Bivarius cohortem ac legionem confundit: scribit enim: In Judæa una eademque erat cohors militium Romanorum... Sola enim cohors sexta, quæ est Italica, et Ferrata, in Palæstina, Dione teste, dedegbat. Dionis jam verba protulimus. An tam honorificum censet Bivarius, Christo truculentas manus intulisse, ut id quoque decus suis gentilibus assertum velit? An quuado Matth. 27 congregata est universa cohors, etiam acciti sunt Cæsarea omnes Cornelii milites, si unica erat in Judæa cohors? Non inficiamur tamen sextam aliquam legionem legi, versatam in Hispania, sed ab hac Ferrata diversam.

3 Validius est aliquanto, quod ex S. Hieronymo Bivarius affert argumentum. Hic epist. 28 ad Lucinium Bæticum, inter alia sic scribit: Vere nunc in te sermo Dominicus impletus est: Multi ab Oriente et Occidente venient et recumbent in sinu Abrahæ. Cornelius, Centurio cohortis Italicæ, jam tunc Lucinii mei præfigurabat fidem. Apostolus Paulus scribens ad Romanos: Cum, inquit, in Hispaniam profisci coepero, spero quod praeteriens videam vos, et a vobis deducar illuc. Tantis fluctibus approbavit, quid de illa provincia quæreret. Cur enimvero scribens ad hominem Hispanum Hieronymus, referensque Pauli Hipaniæ adeundæ desiderium, Cornelii meminit? nisi quod in eo Hispanicæ gentis veluti consecratæ primitæ sunt? Quia tamen responderi potest, in Cornelio apertam Gentibus, etiam remotis, ut erant Hispani, fidei januam esse, eoque illius ab Hieronymo ad Hispanum scribente relatam conversionem; nos (ut cum Ruderico Caro, in Notis ad locum jam citatum Dextri, loquamur) veritati præjudicium afferre nolumus: deque S. Cornelii patria illud solum pronuntiamus, Non liquere, Nam quæ Joannes Tamâius de Salazar in Martyrol. Hispan. congessit argumenta, eadem fere sunt quæ Bivarii. Si S. Lucas cohortem Italicensem vocaret, nulli dubium hæreret quin ex Italica urbe Hispaniæ esset: sed Italicam vocat. Addit idem Tamâius esse in Hispania nobilem domum del Castillo, quæ ab hoc sancto Centurione sese ortam glorietur.

§ II. Biskupstvo sv. Kornelija.

§ II. S. Cornelii episcopatus

C Iz kojega god dakle zavičaja potjecao, svakako je građanin neba i iz svjetovnoga satnika postao je vojnik Kristov, štoviše pod njim je postao primipil nove legije. Jer da je zaređen za biskupa Cezareje, svjedoče martirologiji. Tako Uzard na ovaj dan: U Cezareji blaženoga Kornelija satnika, kojega je blaženi Petar krstio. Ovaj je u spomenutom gradu, uzdignut na biskupsku čast, počinuo u miru. Isto imaju općepoznati Beda, Adon, većina rukopisa i noviji pisci, uz ponešto izmijenjene riječi, a Rimski martirologij označuje da ga je za biskupa posvetio sam sv. Petar. Notker opširan hvalospjev o njemu zaključuje ovako: Taj Kornelije, napustivši vojnu službu, počinuo je u spomenutom gradu uzdignut na čast biskupa. Petar de Natalibus knj. 3 pogl. 73 pošto je ispripovijedio njegovo obraćenje dodaje: Zatim Kornelije, odrekavši se vojne službe, postaje učenik apostola i od njih biva zaređen za biskupa Cezareje. On je u istom gradu, vjerno izvršivši službu propovijedanja, znamenit po svetosti, preselio k Kristu i ondje pokopan počinuo 4. dana prije nekih veljače.

8 Iz ovoga se može opovrgnuti ono što se pripovijeda u 10. knjizi Klementovih Prepozicija, da je, kad je Šimun Mag u Antiohiji klevetao odsutnoga sv. Petra i uznemirivao Crkvu, došao satnik Kornelije, poslan od cara namjesniku Cezareje zbog javnoga posla, i doznavši što se događa, pobrinuo se da se proširi glas kako je car u gradu Rimu i po pokrajinama naredio da se istražuju i pogube zločinci, te da je on došao uhvatiti toga Maga i da je zbog toga poslan od cara. Kakav god ishod imala ta varka, Šimun je prestrašen tim glasom pobjegao odatle. Je li pak Kornelije čim je kršten poslao otpusnicu iz vojne službe ili je čekao prikladnu zgodu za to, ostaje nejasno. U Apostolskim konstitucijama istoga Klementa knj. 7 pogl. 47 stoji da je Zakej, koji je prije bio carinik, bio prvi biskup Cezareje Palestinske, da je njega naslijedio Kornelije, a njega opet treći biskup Teofil. Ali, kako smo na drugom mjestu rekli, ono što se u tom poglavlju navodi ne čini se dovoljno utemeljenim u istini da bi se vjerovalo da je to napisao Klement, osim ako priznamo da je to netko interpolirao. A sv. Teofil, biskup cezarejski, cvao je za vladara Severa, kao što ćemo reći 5. ožujka iz knjige sv. Jeronima O crkvenim piscima, tako da nije mogao naslijediti Kornelija osim nakon dugoga vremenskog razmaka, niti ga je mogao spomenuti sv. Klement koji je umro u Trajanovo vrijeme.

6 Djela sv. Kornelija (za koja Baronije priznaje da ih je iz starijih spomenika prepisao Šimun Metafrast, a mi ih ovdje dajemo kako su ih izdali Alojzije Lipoman, a zatim Surije, uspoređene s grčkim rukopisom knjižnice Najkršćanskijega kralja) ta, kažem, Djela ne spominju cezarejsko biskupstvo. Samo pripovijedaju da je neko vrijeme prianjao uz Petra kao pratitelj na putovanju i da ga je on poslao u grad Skepsida te da je podnio mnoge nevolje, proslavljen mnogim čudesima, i postao začetnikom prihvaćanja vjere knezu Demetriju i gotovo svemu narodu. U onom pak govoru u kojem je borbe, napore i putovanja sv. Petra obuhvatio isti Metafrast ili koji drugi pisac kod Lipomana i Surija 29. lipnja, kaže se da je Petar, nakon što ga je anđeo izveo iz tamnice u koju ga je bacio Herod, došao u Cezareju Stratonovu, gdje je prije krstio Kornelija, i ondje postavio za biskupa nekoga od prezbitera koji su ga pratili, a zatim nakon nekoliko godina, obišavši mnoge gradove, došao u Ilij, grad na Helespontu, i na tom mjestu postavio satnika Kornelija za biskupa.

7 Odatle je možda pozvan natrag u Cezareju kad je umro Zakej ili koji drugi biskup toga grada. Piše Baronije u Bilješkama uz Martirologij da je Cezarejska stolica tom prigodom, zato što su po obraćenju Kornelija (po Božjoj opomeni) ondje prvi put otvorena vrata vjere poganima, zaslužila da bude uzvišena osobitom povlasticom, tako da ne bude metropola Jeruzalemska, nego sama ona. Bila je doista Cezareja nekoć metropola Palestine i njoj podložan Jeruzalem, kao što je očito iz 7. kanona Nicejskoga sabora koji glasi ovako: Budući da je prevladao običaj i drevna predaja da se biskup Elije časti, neka ima posljedicu časti, uz očuvanje vlastitoga dostojanstva metropoli. Teodor Balsamon u sholijama uz ovaj i prethodni kanon ispravno napominje da se grad Jeruzalem zvao Elijom zato što ga je obnovio Elije Hadrijan. Ali se teško vara kad piše da se tim kanonom određuje da se metropoli Cezareji sačuvaju njezina prava čak i ako je od nje odvojena Elija i počašćen njezin patrijarh zbog spasonosne Kristove Muke. Bolje je Nicejski kanon razumio Jeronim, bliži onim vremenima. On u poslanici 61. Pamahiju protiv zabluda Ivana Jeruzalemskoga pogl. 18 piše ovako: Ti koji tražiš crkvena pravila i služiš se kanonima Nicejskoga sabora, i nastojiš prisvojiti tuđe klerike koji borave sa svojim biskupima, odgovori mi: Što se biskupa Aleksandrijskoga tiče Palestina? Ako se ne varam, ondje se određuje da metropola Palestine bude Cezareja. Štoviše,i

A i papa sv. Lav I. u poslanici 62. Maksimu, biskupu antiohijskom, izdanoj za konzulata Opiliona ugledna muža god. Kr 403., prekoračuje Juvenala, biskupa jeruzalemskoga, koji teži zadobiti prvenstvo u Palestini i drske pothvate podupire izmišljenim spisima. Kasnije je ipak, uz pristanak rimskoga prvosvećenika, Jeruzalemska stolica urešena patrijarhalnim naslovom i vlašću. Ali Cezareja nije bila metropola Palestine samo zbog spomena na ondje obraćenoga Kornelija, nego zato što je sama bila najveći grad Judeje, kao što piše Josip u Židovskom ratu knj. 3 pogl. 14 pri kraju, a u bazelskom grčkom izdanju god. 1544. na početku poglavlja 283, premda su u doba Amijana Marcelina bili izvrsni i drugi gradovi: Eleuteropol, Neapol, Askalon, Gaza.

8 Grci svečano štuju Kornelija 13. rujna, kao što je očito iz Menologija i Meneja, gdje se međutim ne spominje cezarejska stolica. Meneji, nakon što su izvijestili da mu je sv. Petar, kad je bio poučen u katehezi, podijelio krštenje, dodaju: tìn prozetsian tìs Shêptesis polèses êgysis. Povjerava mu upravu i nadzor grada Skepside, što se slaže s Djelima koja je opisao Metafrast. Rader prevodi: i njemu (Cezareje) povjerio brigu i upravu nad gradom (u stvarima vjere), koji je Kornelije, našavši ga posve odana idolima, po Kristovoj milosti sasvim obratio, te je čak i samoga gradskoga pretora Demetrija s cijelom kućom koja je povjerovala u Krista očistio svetim krštenjem. Napokon je Kornelije, dovršivši život na apostolski način, preselioh Gospodinu. A Djela tvrde da mu je povjerena Skepsida. Bio je to biskupski grad na Helespontu, kao i Troada i Ilij.

C Quacumque ergo ortus patria, certe cali civis, atque ex seculi Centurione miles Christi, imo novæ sub eo legionis primipilus est factus. Nam Episcopum Cæsareæ ordinatum testantur Martyrologia. Ita Usuardus hoc die: Apud Cæsaream beatissimi Cornelii Centurionis, quem B. Petrus baptizavit. Hic apud præfatam urbem Episcopali honore sublimatus quievit. Eadem habet Beda vulgatus, Ado, MSS. pleraque, et recentiores, verbis nonnihil mutatis; Martyrol. Romanum, ab ipso S. Petro Episcopum consecratum indicat. Notkerus prolixum ejus elogium ita concludit: Qui Cornelius, relicta militia, apud præfatam urbem Episcopi honore sublimatus quievit. Petrus de Natalib. lib. 3 Cap. 73 narrata ejus conversione subdit: Deinde Cornelius militiæ abrenuntians, discipulus Apostolorum efficitur, et ab eisdem Episcopus Cæsareæ ordinatur. Qui apud eamdem urbem officio. prædicationis fideliter peracto, sanctitate conspicuus, ad Christum migravit: ibique sepultus quievit 1v Nonas Februarii.

8 Ex his refelli potest quod lib. 10 Recognitionum Clementis narratur, Simone Mago Antiochiæ S. Petrum absentem criminante, atque Ecclesiam conturbante, supervenisse Cornelium Centurionem, missum a Cæsare ad Præsidem Cæsareæ, publici negotii gratia; et quæ agerentur edoctum, spargi rumorem curasse, quia Cæsar in urbe Roma, et per provincias maleficos inquiri jusserit ac perimi, se, ut istum Magum caperet, venisse, et ob hoc missum a Cæsare. Qui dolus feliciter evenerit, ac Simonem ea fama conterritum inde sugarit. An tamen continuo ut baptizatus est Cornelius, nuntium militiæ remiserit; an idoneam ejus rei opportunitatem expectarit, in obscuro est. Ejusdem Clementis Apostolicarum Constitut. lib. 7 cap. 47 habetur, Zachæum, qui antea fuerat publicanus, primum Episcopum Cæsareæ Palæstinæ fuisse; huic successisse Cornelium, et huic rursus tertium Episcopum Theophilum. Verum, ut alibi dizimus, quæ eo capite referuntur, haud satis veritate videntur nixa, ut a Clemente scripta credantur; nisi ab aliquo interpolata fateamur. Ac S. Theophilus quidem Cæsareensis Episcopus sub Severo Principe floruit, ut v Martii dicemus ex libro S. Hieronymi de illust. Eccles. script. ut neque Cornelio successisse, nisi longo ex intervallo, potuerit, neque ab S. Clemente, qui in Trajani anno mortuus est, ejus fieri mentio.

6 Acta S. Cornelii (quæ ex vetustioribus monumentis descripsisse Simeonem Metaphrasten fatetur Baronius; nos ab Aloysio Lipomano, dein a Surio, edita, cum M. S. Græco bibliothecæ Christianissimi Regis collata hic damus) ea, inquam, Acta Episcopatus Cæsareensis non meminerunt. Solum Petro aliquamdiu adhæsisse comitem peregrinationis referunt, ab eoque ad Scepsæorum civitatem missum, ac multa perpessum incommoda, multis clarum miraculis, Demetrio Principi ac populo fere universo fidei suscipiendæ auctorem extitisse. In ea vero oratione, qua S. Petri certamina, labores, peregrinationes complexus idem est Metaphrastes, seu quis alius auctor apud Lipomanum et Surium XXIX Junii, dicitur Petrus postquam e carcere, in quem illum Herodes conjecerat, eductus ab Angelo est, venisse Cæsaream Stratonis, ubi antea Cornelium baptizarat, et ex iis, qui ipsum sequebantur, Presbyteris Episcopum ibi constituisse: post annos deinde aliquot, multis lustratis urhibus, venisse Ilium, civitatem Hellesponti, eoque in loco Cornelium Centurionem Episcopum constituisse.

7 Inde fortassis revocatus est Cæsaream, Zachæo, seu quo alio ejus urbis Antistite, decedente. Scribit Baronius in Not. ad Martyrol. Sedem Cæsariensem, ea occasione, quod ex conversione Cornelii (Deo monente) illic primum apertum est ostium fidei Gentibus, meruisse singulari prærogativa exaltari, ut non Jerosolymitana, sed ipsa fieret Metropolis Palæstinæ. Fuit sane Cæsarea olim metropolis Palæstinæ, eique subjecta Hierosolyma, ut patet ex canone

7 Concilii Nicæni, qui ita habet: Quia consuetudo obtinuit, et antiqua traditio, ut Æliæ Episcopus honoretur, habeat honoris consequentiam, salva Metropoli propria dignitate. Theodorus Balsamon, in scholiis in hunc ac præcedentem canonem, recte monet Æliam dictam urbem Hierosolymorum, quod ab Ælio Hadriano instaurata esset. At sæde hallucinatur, cum scribit eo canone decerni ut Metropoli Cæsareæ sua jura serventur, etiamsi ab ea Ælia abstracta sit, et honoratus ejus Patriarcha, propter salutiferam Christi Passionem. Melius Canonem Nicænum intellexit propinquior illis temporibus Hieronymus. Is ep. 61 ad Pammachium adversus errores Joannis Hierosolymitani cap. 18 ita scribit: Tu qui regulas quæris Ecclesiasticas, et Nicæni concilii canonibus uteris, et alienos Clericos, et cum suis Episcopis commorantes, niteris usurpare; responde mihi: Ad Alexandrinum Episcopum Palæstina quid pertinet? Ni fallor, hoc ibi decernitur, ut Palæstinæ metropolis Cæsarea sit. Quin

A et S. Leo I Papa epist. 62 ad Maximum Antiochenum Episc. data Opilione V. CL. Cos. an. Chr. CDIII, Juvenalem Episcopum Hierosolymitanum reprehendit ad obtinendum Palestinæ principatum aspirantem, et insolentes ausus per commentitia scripta firmantem. Postea tamen, annuente Romano Pontifice, Patriarchali titulo et auctoritate ornata est Sedes Hierosolymitana. At non ob solam conversi isthic Cornelii memoriam, antea metropolis Palæstinæ erat Cæsarea; sed quia, ipsa Judææ maxima urbs erat, uti scribit Josephus de bello Judaic. lib. 3 cap. 14 sub finem, ast in Basileensi Græca edit. an. 1544 initio capitis 283: licet Ammiani Marcellini ævo egregiae quoque aliæ essent urbes: Eleutheropolis, Neapolis, Ascalon, Gaza.

8 Græci Cornelium solenniter venerantur xiii Septembris, ut patet ex Menologio et Menæis, ubi tamen Cæsareensis Cathedræ mentio nulla. Menæa postquam retulere, S. Petrum ei catechesi imbuto baptisma impertiisse, subdunt: tìn prozetsian tìs Shêptesis polèses êgysis. Præfecturam Scepseos urbis ill committit, quod cum Actis a Metaphraste descriptis consentit. Raderus vertit: illique (Cæsareæ) urbis curam et præfecturam (in rebus fidei) commisit: quam Cornelius cum totam idolis addictam invenisset, per Christi gratiam conversam totam, adeoque ipsum urbis Prætorem Demetrium cum tota domo in Christum credentem sacro fonte lustravit. Cornelius demum vita Apostolico more peracta ad Dominum emigravit. At Scepsin ei commissam asserunt Acta. Fuit ea urbs Episcopalis in Hellesponto, uti Troas, et Ilium.

§ III. Napori, čudesa, Nalazak sv. Kornelija.

§ III. S. Cornelii labores, miracula, Inventio.

Eadem Menæa non Cæsareæ substitisse, sed varia percurrisse loca tradunt, et quidem cum S. Petro Apostolo: Maxima inquiunt, dignatus celebritate nominis, Corneli, cum Apostolorum Principe ac pluribus aliis, discurristi, ubique Divinum peragens præconium, per quod et ad lumen perducti, ab ignorantiæ tenebris eruti sumus. In alia ode: Accepta Spiritus gratia, veluti splendidus quidam Sol, terram illustrasti Corneli, depulsa idolomaniæ caligine. Alia: Quasi fluvius ingens egressus es, irrigans coelesti doctrina universam terræ faciem, multiplicis deorum culturæ zizania suffocans, Corneli. Alia: Toti mundo mortuus, ejus qui pro nobis mortuus est, resurrectionem, omnibus, qui per animi passiones mortui erant, annuntiasti, beatissime Corneli. Alia: Spiritu illustratus, stella effectus es luciflua, splendidissimo fulgore fines terræ collustrans, hieromysta Corneli. Alia plura id genus de eo predicant; Christi præconem appelant, et Sanctorum Disciplorum æqualem, qui sanctum Spiritum ut illi acceperit. Quin et alia celebrant, quæ ab eo Scepsi gesta esse in Actis dicuntur. Ejusmodi haec sunt: Totus Deo omnipotenti deditus, surdis simulachris cultum non exhibuisti, compellentibus sanguinariis hominibus. Altissimum invisibilem Deum, Corneli, ferventer invocasti, et abominandorum idolorum templum funditus evertisti, vehementi hominum admiratione. Omnipotentis servans mandata, et ipse servatus es: vincula sustinuisti, et insipientes homines vinculis superstitionum solvisti, o Theosophe.

Isti Meneji prenose da se nije zadržao u Cezareji, nego da je prokrstario različita mjesta, i to zajedno sa sv. apostolom Petrom: Najvećom, kažu, udostojen slavom imena, Kornelije, s Prvakom apostola i mnogim drugima prošao si, posvuda vršeći Božansko navješćivanje, po kojemu smo i dovedeni k svjetlu i iščupani iz tmina neznanja. U drugoj odi: Primivši milost Duha, kao neko sjajno Sunce, prosvijetlio si zemlju, Kornelije, odagnavši maglu idolomanije. U drugoj: Kao golema rijeka izišao si, natapajući nebeskim naukom sve lice zemlje, gušeći kukolj mnogostrukoga štovanja bogova, Kornelije. U drugoj: Mrtav svemu svijetu, uskrsnuće onoga koji je za nas umro navijestio si svima koji su bili mrtvi po strastima duše, najblaženiji Kornelije. U drugoj: Prosvijetljen Duhom, postao si svjetlonosna zvijezda, najsjajnijim bljeskom obasjavajući krajeve zemlje, hijeromisto Kornelije. Mnogo drugoga te vrste naviještaju o njemu, nazivaju ga navjestiteljem Kristovim i jednakim svetim učenicima jer je primio Duha Svetoga kao i oni. Štoviše, slave i drugo što se u Djelima kaže da je učinio u Skepsidi. Takvo je ovo: Sav predan svemogućemu Bogu, gluhim kipovima nisi iskazivao štovanje, iako su te prisiljavali krvoločni ljudi. Svevišnjega nevidljivoga Boga, Kornelije, žarko si zazivao i hram mrskih idola iz temelja si srušio, na silno divljenje ljudi. Čuvajući zapovijedi Svemogućega i sam si sačuvan, podnio si okove i nerazumne ljude oslobodio si okova praznovjerja, o Teozofe.a

C Slave također njegov grob i čudesa učinjena kod njega. Njegova je kuća postojala u Cezareji u doba sv. Jeronima, ali pretvorena u crkvu, a o grobu i moćima nema kod njega nikakva spomena. Tako piše u poslanici 27. ili u Životu sv. Paule, koji smo donijeli 26. siječnja, pogl. 2 br. 8 gdje nabraja primorska mjesta Palestine koja je Paula obišla idući u Jeruzalem: I s druge strane (divila se) Stratonovu tornju, koji je kralj Judeje Herod u čast cara Augusta nazvao Cezarejom, u kojoj je vidjela Kornelijevu kuću, Kristovu crkvu: Zašto ne i grob? Pa ipak ovaj, kako imaju Meneji, poput vrela obilno izlijeva ozdravljenja vjernicima, izgoni zle duhove i prosvjetljuje oči svima koji ga hvale u vjeri. Isto tako: Uvijek bujicama ozdravljenja uklanjajući ljudske bolesti. Zatim: Uzdignut si krepostima, poput visokoga cedra, i donio si nam miomirisne plodove, naime obilje nauka, milost čudesa, djelotvornost ozdravljenja, blaženi hijerarhu Kornelije. I potom: Po naravi doduše mrtav, ali po djelovanju prebivajući u blaženom grobu, činiš ga vrelom mnogih čudesa, o mudri Kornelije, liječeći bolesnike i izgoneći zle duhove u Duhu Svetom.

C Sepulchrum quoque illius celebrant, et patrata ad illud miracula. Domus ejus extitit Cæsareæ, S. Hieronymi ætate, sed in templum conversa: sepulchri ac reliquiarum nulla apud eum memoria. Ita scribit epist. 27, sive in Vita S. Paulæ, quam xxvi Januarii dedimus, cap. 2 nu. 8 ubi loca maritima Palæstinæ enumerat, quæ Paula Hierosolymam tendens lustravit: Et versa vice (mirata est) Stratonis turrim, ab Herode Rege Judææ in honorem Cæsaris Augusti Cæsaream nuncupatam, in qua Cornelii domum, Christi vidit ecclesiam: Cur non et sepulchrum? Atqui hoc, ut Menæa habent, velut fons profundit large curationes fidelibus, abigit nequam spiritus, illuminatque omnium oculos, qui in fide eum laudant. Item: Semper scaturis torrentibus curationum, humanas ægritudines detergens. Dein: Exaltatus virtutibus es, præcelsæ cedri in modum, et suaveolentes nobis fructus protulisti, doctrinæ nimirum largitionem, gratiam miraculorum, curationum efficaciam, beate hierarcha Corneli. Ac deinde: Natura quidem mortuus, usu vero beatum sepulchrum inhabitans, illud multorum miraculorum fontem efficis, o sapiens Corneli, ægrotos sanans, spiritus malignos abigens in Spiritu sancto.

11 Dugo je taj grob bio nepoznat, kako se prenosi u Djelima, dok ga nije pronašao sv. Silvan, biskup troadski, u vrijeme Teodozija Mlađega. Što ga Latini, kao što smo rekli, štuju 2. veljače, a Grci 13. rujna, jedno je slavlje možda njegova slavnoga preminuća, a drugo Nalaza i Prijenosa.

11 Ignotum diu id sepulchrum fuit, ut in Actis traditur; donec id S. Silvanus, Troadensis Episcopus, invenit, Theodosii junioris temporibus. Quod Latini, ut diximus, 11 Februarii, Græci xiii Septembris eum venerantur; altera fortassis celebritas ejus gloriosi decessus est, altera Inventionis ac Translationis.

12 Nije ni to za propustiti da se u Menejima naziva mučenikom, bilo da je uistinu ubijen za Kristovu vjeru, bilo da je samo podvrgnut ispitivanju koje se spominje u Djelima. Tako imaju Meneji u naslovu dana 13. rujna: I svetoga mučenika Kornelija satnika. I u nekom Hvalospjevu: Pomazan uljem svećeništva prošao si, navješćujući spasenje među poganima, čupajući trnje zablude, mudrujući božanske stvari i usađujući u umove nauk podložan nikakvoj zabludi. Zato te blagoslivljamo kao Bogom nadahnuta prvosvećenika i nepobjediva mučenika, Kornelije. Tome ide u prilog ono što se nalazi u Čudesima sv. Anastazija Perzijanca 22. siječnja, u 10. čudu učinjenom u Cezareji: Neki čuvar crkve svetoga i slavnoga mučenika Kornelija, imenom Ivan. Premda se i u Djelima pogl. 3 br. 12 naziva mučenikom.

12 Nec illud omittendum, Martyrem eum in Menæis appellari, seu vere pro Christi fide interfectus est, seu solum quæstioni, quæ in Actis memoratur, adhibitus. Ita habent Menæa in titulo diei xiii Septemb. Et Sancti Martyris Cornelii Centurionis. Et in Cantico quodam: Unguento sacerdotii perfusus, discurristi, præconium salutis faciens in Gentibus, erroris spinas extirpans, divina sapiens, et doctrinam nulli obnoxiam errori mentibus inserens. Ideo benedicimus te, ut Pontificem Deo afflatum, et Martyrem invictum, Corneli. Huc facit quod in Miraculis S. Anastasii Persæ habetur xxii Januar. miraculo 10 Cæsareæ patrato: Receptor quidam templi sancti et gloriosi Martyris Cornelii, Joannes nomine. Quamquam et in Actis cap. 3 nu. 12 Martyr appellatur.

DJELA IZ METAFRASTA, uspoređena s grčkim rukopisom.

ACTA EX METAPHRASTE, cum Græco MS. collata.

Obraćenje i krštenje sv. Kornelija.

S. Cornelii conversio, baptismus.

Post salutarem Verbi in terram adventum, Crucemque et mortem pro nobis sua sponte ab eo susceptam, et in coëlos ascensionem, unde descenderat ad ædificandum Davidis tabernaculum (ut cum Prophetis dicam) quod ceciderat; unus erat ex cohorte Italica Centurio Cornelius, ex iis qui ipsum quærebant, et faciebant quæ illi placebant, et qui multa bona faciebat opera (etiamsi nondum divina Christi gratia, neque vocatione ad ipsum esset dignatus hic vir pius) ut qui Deum timeret ipse, et tota ejus familia, et iis, quæ habebat, impertiret egentes: rursusque Deum precaretur assidue. Ad eum agentem Cæsareæ (ut divinus Lucas de ipso refert apertissime) venit Angelus circa nonam horam diei, et dixit ei: Corneli, orationes et eleemosynæ tuæ ascenderunt in memoriam in conspectu Dei: et nunc mitte viros a Joppen, et accerse Simonem, qui appellatur Petrus: is cum venerit, loquetur tibi verba vitæ. Hæc cum ille quidem mandasset, non amplius appærebat. Cornelius autem statim duobus vocatis famulis, et pio quodam milite,b ex iis qui illi perpetuo aderant, illis aperit quæ viderat, et eos mittit Joppen. Illic enim versari Petrum dixit Angelus, apud quemdam Simonem Coriarium. Petrus autem, qui omnem terram et mare obibat prædicando, et veritatem ubique annuntiabat

Nakon spasonosnoga dolaska Riječi na zemlju, i Križa i smrti koju je dragovoljno podnio za nas, i uzašašća na nebesa, odakle je sišao da sagradi Davidovu sjenicu (da kažem s Prorocima) koja je bila pala, bijaše jedan iz italske čete, satnik Kornelije, od onih koji su ga tražili i činili što se njemu sviđalo, i koji je činio mnoga dobra djela (iako ovaj pobožni čovjek još nije bio udostojen Božanske Kristove milosti ni poziva k njemu), kao čovjek koji se bojao Boga i on i sva njegova kuća, i dijelio od onoga što je imao potrebitima te opet neprestano molio Boga. K njemu, dok je boravio u Cezareji (kako božanski Luka o njemu izvješćuje sasvim jasno), dođe anđeo oko devete ure dana i reče mu: Kornelije, molitve tvoje i milostinje tvoje uziđoše na spomen pred licem Božjim, i sada pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar: on će ti, kad dođe, govoriti riječi života. Kad je on to zapovjedio, više se nije pojavljivao. A Kornelije, odmah pozvavši dvojicu slugu i nekoga pobožnoga vojnika,b od onih koji su mu neprestano bili pri ruci, otkrije im što je vidio i pošalje ih u Jopu. Jer ondje boravi Petar, rekao je anđeo, kod nekoga Šimuna Kožara. A Petar, koji je obilazio svu zemlju i more propovijedajući i posvuda navješćivao istinu (R:c d)

A nuntiabat (erat enim revera positus in lucem gentium et salutem multorum) ingressus ad Sanctos, qui habitabantc Lyddam, cum quemdam Æneam, qui octo annis jacebat paralyticus, fecisset surgere, Joppen deinde venisset, et ind Tabitha, quæ vocatur Dorcas, fecisset magnum illud miraculum; hic degebat apud Coriarium.

A navješćivao (jer je uistinu bio postavljen na svjetlo poganima i spasenje mnogima), ušavši k svetima koji su stanovalic u Lidi, pošto je učinio da ustane neki Eneja koji je osam godina ležao uzet, zatim došavši u Jopu i učinivši ono veliko čudo nadd Tabitom koja se zove Srna, boravio je kod Kožara.

2 Sed nec eum quoque dimisit Deus ignarum mysterii, quo erat initiandus Cornelius: aut potius Cornelii justitiam et preces non despexit. Sed quoniam ii qui erant ex circumcisione, dissidebant ab iis, qui habebant præputium; ne Petrus eos, qui missi erant a Cornelio, ut qui haberent præputium, incassum rursus remitteret, propterea quod nefas sibi putaret congredi cum alienigena, aut ad eum accedere; cum illi Cæsarea profecti, non procul essent ab Joppe, ostendit ei Deus Cornelii virtutem et agnitionem. Cum itaque ascendisset e in superiorem domus partem, ut quæ hora sexta fiunt, preces redderet, se cibo reficere opus habuit, et esuriit. Interim autem dum Petro parabatur cibus, videt coelum apertum, et vas quoddam, tamquam magnum linteum, quatuor initiis in terram demitti, et ad ipsum venire. Vas autem continebat bestias, tam omnes terrae quadrupedes, et reptiles, quam volucres coëli.

Voxque ex illo visa est ad eum existere, dicens: Surge Petre, macta et comede. Deinde cum is dixisset: Nequaquam Domine; et deinde etiam caussam adjecisset, (Numquam enim, inquit, comedi omne commune aut immundum) vox ei rursus respondit: Quæ Deus mundavit, tu ne dixeris communia. Cumque hoc ter factum esset, vas rursus assumptum est in coelum. Hoc autem significabat conversionem Cornelii, et eorum qui erant cum ipso. Nam esuries quidem, qua laborabat Petrus, significabat illius in pietatem propositum et studium; et quod is nihil adeo esuriebat et desiderabat, atque infidelium agnitionem, et eis omnino dare verum Dei cultum et prædicationem Evangelii. Quadrupedes autem et serpentes ac volucres, erant signum multitudinis eorum qui erant convertendi cum Cornelio. Vas autem e coelo ter demissum, significabat ternam in Baptismo demersionem. Mundatas autem eas esse a Deo, significabat Cornelii justitiam et misericordiam cum universa domo, et quod ii quoque Deo accepti evaserunt.

2 Ali ni njega Bog nije ostavio neupućena u otajstvo kojim je imao biti uveden Kornelije, ili radije nije prezreo Kornelijevu pravednost i molitve. Nego budući da su se oni koji su bili od obrezanja razilazili s onima koji su imali neobrezanje, da Petar ne bi one koje je poslao Kornelije, kao one koji imaju neobrezanje, uzalud poslao natrag, zato što je smatrao grijehom družiti se sa strancem ili pristupiti k njemu, kad su oni, krenuvši iz Cezareje, bili nedaleko od Jope, pokaza mu Bog Kornelijevu krepost i spoznanje. Kad je dakle uzašaoe u gornji dio kuće da obavi molitve koje se obavljaju u šestoj uri, zatrebalo mu je da se okrijepi hranom te je ogladnio. A u međuvremenu, dok se Petru spremala hrana, vidi otvoreno nebo i neku posudu, kao veliko platno, kako se spušta na zemlju za četiri kraja i dolazi k njemu. A posuda je sadržavala životinje, kako sve zemaljske četveronošce i gmazove tako i ptice nebeske.

I učini se da mu se iz nje javlja glas govoreći: Ustani, Petre, zakolji i jedi. Zatim, kad je on rekao: Nipošto, Gospodine, i zatim dodao i razlog (Jer nikada, kaže, nisam pojeo ništa zajedničko ili nečisto), glas mu ponovno odgovori: Što je Bog očistio, ti ne nazivaj zajedničkim. I kad se to dogodilo triput, posuda je ponovno uzeta na nebo. A to je označavalo obraćenje Kornelija i onih koji su bili s njim. Jer glad koju je trpio Petar označavala je njegovu naklonost i revnost za pobožnost, i to da on nimalo nije toliko gladovao i žudio koliko za spoznanjem nevjernika i da im posve dade pravo štovanje Boga i propovijedanje Evanđelja. A četveronošci i zmije i ptice bili su znak mnoštva onih koji su se imali obratiti s Kornelijem. A posuda triput spuštena s neba označavala je trostruko uronjenje u krštenju. A da ih je Bog očistio, označavalo je Kornelijevu pravednost i milosrđe sa svom kućom, i to da su i oni postali ugodni Bogu.

3 Dok je pak Petar razmišljao i nije mogao dokučiti viđenje, oni koje je poslao Kornelije već su bili došli pred vrata. I odmah Duh, sišavši, i označuje njihov dolazak i zapovijeda Petru da pođe k njima nimalo ne oklijevajući. I oni mu, kad je sišao k njima, javljaju sve što je vidio Kornelije i što je čuo od anđela. Stoga sljedećega dana zajedno dolaze u Cezareju. Kad je pak Kornelije izišao pred njih i pao k njegovim nogama, podiže ga Petar govoreći: I ja sam čovjek. Zatim, kad je u njemu posijao riječ pobožnosti i u dušama onih koji su se okupili, pošto je vidio da je milost Duha sišla na njih i zapovijeda krštenje, privodi ih k istini i uvodi krštenjem. a Joppe, grad, biskupski u Palestini, luka u kojoj je bježao Jona, kaže sv. Jeron. u Životu sv. Paule pogl. 2 br. 8. i (da nešto dotaknem od pjesničkih priča) gledateljica Andromede privezane uz hrid, Plin. knj. 8 pogl. 13. Joppe Feničana, starija od potopa zemalja, kako prenose: leži na brijegu, a pred njim leži hrid. Na njoj pokazuju tragove Andromedinih okova. A u pogl. 14 nabraja Jopičku toparhiju, jednu od deset na koje je podijeljena Judeja.d Na grčkom, τὰν πραερπερενιτων αυτὸc I ovaj je glavni grad toparhije, također biskupski i urešen prijestoljem, nazvan Diospol.d Sv. Jeronima je prevarilo pamćenje kad je na prije navedenom mjestu pisao: I Lidu ću pretvoriti u Diospol, glasovitu po uskrsnuću i ozdravljenju Dorke i Eneje. Iz Dj. pogl. 9 r. 16. očito je da je u Jopi uskrišena Tabita, ili Dorka. Nju Grci slave 25. listopada, kako je očito iz Meneja. 8 Na grčkom ἐσι το ἐμπάτειν. Napominje Baronije uz god. 41. br. 8. da je bio sasvim starodavan hebrejski običaj da se oni koji će moliti Boga penju na viša mjesta, i potvrđuje primjerima. Lipoman je imao, u kućicu.

3 Cogitante autem Petro, et non valente visionem conjicere, qui missi fuerant a Cornelio, jam ad fores venerant. Et protinus incidens Spiritus, et illorum adventum significat, et jubet Petrum eos convenire minime haesitantem. Atque ei quidem, cum ad eos descendisset, quæ vidisset Cornelius, et quæ ab Angelo audivisset, omnia renuntiant. Itaque die sequenti simul veniunt Cæsaream. Cum eis autem obviam processisset Cornelius, et procidisset ad ejus pedes, erigit eum Petrus, dicens: Ego quoque sum homo. Deinde cum in eo seminasset verbum pietatis, et in animis eorum qui convenerant, postquam vidit Spiritus gratiam in eos illapsam, et baptismum præcipientem, eosad veritatem deducit, et baptismo initiat. a Joppe, urbs, Episcopalis Palæstinæ 1. fugientis portus Jonæ, inquit S. Hieron. in Vita S. Paulæ cap. 2 n.o. 8. et (ut aliquid perstringam de fabulis poetarum) religatæ ad saxum Andromedes spectatrix I.a et P.tnus lib. 8 cap. 13. Joppe Phenicum, antiquior terrarum inundatione, ut ferunt: insidet collem, præjacente saxo. In quo vinculorum Andromedes vestigia ostendunt. At cap. 14 Joppicam recenset toparchiam, uname decem, in quas divisa Judæa. — d Græce, τὰν πραερπερενιτων αυτὸc Hæc quoque toparchiæ caput: Episcopale et ipsa throno ornata, Diospolis dicta.d S. Hieronymum fefeliit inemaria, scribentem loco ante clàto: Et Lyddam vertam in Diospolim, Dorcidis atque Æneæ resurrectione ac sanitate inclytam. Ex cap. 9 Acl. v. 16. palet in Joppe susciatam esse Tabitham, sive Dorcadem. Colitur hæc a Græcis xxxv Octobr. ut ex Menris palet. — 8 Græce ἐσι το ἐμπάτειν. Notat baronius ad an. 41 nu. 8. antiquum plane Hebreorum morem fuisse, ut Deum precaturi, loca superiora conscenderent; et confirmat exemplis. Lipomanus habebat, in domunculam.

Napori sv. Kornelija, osobito u Skepsu.

S. Cornelii labores, præsertim Scepsi.

Kad su se pak apostoli raspršili iz Jeruzalema, nakon progona koji se dogodio a zbog smrti Stjepana, ujedno je bio nazočan i Kornelije te je došao sve do Fenicije, Cipra i same Antiohije: i ponovno je krenuo na put zajedno s Petrom ib Timotejem: i nije se od njih odvajao ni u Efezu. A kad su doznali da jec grad Skepsa podložan štovanju kumira, vijećali su tko bi onamo pošao; i stvar su prepustili ždrijebu. A kad je ždrijeb pao na Kornelija, on je doista pošao ravno u grad. Njegov je pak upravitelj bio neki Demetrije, koji je bio filozof id upućen u grčke nauke, strašno prijeteći protiv pobožne vjere kršćana; i štujući druge poganske bogove, a ponajviše Apolona i Jupitera. Kad je on doznao za Kornelijev dolazak, odmah ga je dao pozvati: te ga upita zašto je došao i odakle, i kakva je njegova nakana. On pak reče: Ja sam doista sluga Boga živoga. Došao sam pak ovamo poslan da te odvratim od najdublje tmine neznanja i dovedem k svjetlu istine te u tvoju dušu ulijem čistu zraku spoznaje. Ne razumjevši od toga ni malo, on se odmah ispunio srdžbom te okrutno i žestoko progovori: Drugo sam te pitao, a ti mi drugo odgovaraš. Tako mi svih bogova, ako ne kažeš pojedinosti prema stvari, ako ne odgovoriš umjereno i pomno, neću poštedjeti tvoju starost, neću oprostiti tvojim godinama, neću poštovati sijedu kosu. Nego reci i komu vojuješ i iz kojega si razloga došao.

Cum dispersis autem ab Hierosolymis Apostolis, post vexationem quæ a a Stephani morte accidit, simul aderat etiam Cornelius, et venit usque in Pheniciam, et Cyprum, et ipsam Antiochiam: et rursus profectus est una cum Petro etb Timotheo: et nec Ephesi quidem ab eis abfuit. Cum autem accepissent,c Scepsæorum civitatem esse subjectam cultui simulacrorum, consultabant, quisnam eo iret; et rem permiserunt sortibus. Cum sors autem venisset ad Cornelium, ille quidem recte vadit ad civitatem. Ejus autem Præfectus erat quidam Demetrius, qui erat Philosophus, etd in Græcis disciplinis eruditus, horrendum spirans adversus piam fidem Christianorum; et alios gentium colens deos, maxime autem Apollonem et Jovem. Is cum accepisset de adventu Cornelii, eum statim accersiit: et cur venisset, et unde, et quodnam esset ejus studium, interrogavit. Ille autem: Sum quidem, inquit, servus Dei vivi. Veni autem huc missus, ut te revocem a profundissimis tenebris ignorantiæ, deducamque ad lucem veritatis, et purum radium agnitionis immittam in tuam animam. Horum ille ne pauca quidem intelligens, ira illico fuit repletus, sæveque repente loquitur et ferociter: Alia te rogavi, tu autem alia mihi respondes. Per deos omnes, si non singula dicis ad propositum, si non moderate et diligenter respondes, non parcam tuæ senectuti, non ignoscam tuæ ætati, non reverebor canitiem. Sed dic, et cui milites, et quanam de causa accesseris.

3 Kornelije pak reče: Ako želiš znati kakva je moja vojna služba, ja sam doista satnik. I ponovno je jasnije razložio i protumačio ono što je prije rečeno. Jer kad sam, reče, doznao da ste ti i tvoja žena, i sve što je pod tvojom vlašću, upali u veliku zabludu, dolazim da vas oslobodim od obmane i dovedem na put istine te pomirim sa jedinim živim Bogom koji je stvorio nebo i zemlju, i od kojega je nastalo sve što je u njima i čijim se migom upravlja. Na to Demetrije reče: Vidim da si već iznemogao od starosti i žao mi te je zbog godina. Ostavivši dakle duge besmislice (jer ću s tobom kratko), pristupi i prinesi žrtvu bogovima. A kad ga je on upitao kojim bogovima? Kojim drugim, reče upravitelj, nego Jupiteru i Apolonu? Ako li pak odbiješ, znaj da ćeš biti predan teškim mukama i mučenjima: i neće biti nijednoga boga osim njih toliko moćna da te istrgne iz mojih ruku. On pak reče: Može, reče, moj Bog ne samo sačuvati me nepovrijeđena od zala i učiniti da budem iznad ljudskih nepravdi i nasrtaja, nego i uništiti one koje ti nazivaš bogovima, te srušiti i razbiti njihove kipove i pretvoriti ih u prah i pepeo, a tebe lišiti isprazne nade koju si o njima začeo i po spoznaji privesti k sebi.

3 Cornelius autem: Si velis, inquit, scire, quænam sit mea militia, sum quidem Centurio. Et rursus apertius evolvit et explicavit ea, quæ prius dicta sunt. Nam cum, inquit, accepissem, quod ipse et uxor tua, et quidquid est in tua ditione, in magnum errorem incideritis, venio vos liberaturus a deceptione, et vos deducturus ad viam veritatis, et soli viventi Deo reconciliaturus, qui fecit coelum et terram, et a quo producta sunt, quæcumque sunt in ipsis, et cujus nutu ducuntur. Ad hæc Demetrius: Video te, inquit, jam senio esse confectum, et me tui miseret propter ætatem. Prolixas ergo nugas jubens valere, (paucis enim tecum agam) accede et diis sacrifica. Cum ille autem rogasset, quibusnam diis? Quibusnam aliis, inquit Præfectus, nisi Jovi et Apolloni? Sin autem recusaveris, scias fore, ut gravibus suppliciis et tormentis tradaris: neque ullus præter eos erit Deus adeo potens, qui te sit a meis erepturus manibus. Ille autem: Potest, inquit, Deus meus me non solum a malis conservare illæsum, et efficere ut sim hominum injuriis et insultibus superior, sed eos etiam destruere, quos tu deos nominas, evertereque et confringere illorum simulacra, eaque in pulverem redigere et in cinerem, et te vana, quam de illis concepisti, spe privare, et per agnitionem ad se traducere.

6 Kad je to odgovorio Kornelije, reče Demetrije: Već sam se zakleo svim bogovima da će te, ako ne odgovoriš umjereno i ako ne prineseš žrtvu bogovima, snaći teške muke i mučenja: i zar mi još ne vjeruješ? Ponovno je dakle sjajno rekao Kornelije: Čuj me, sude, dok govorim istinu: Zlodusima i gluhim te neživim kipovima ja nikada neću žrtvovati. Pisano je naime: Bogovi koji nisu stvorili nebo i zemlju neka propadnu. I ponovno: Klanjat ćeš se Gospodinu Bogu svomu i njemu jedinomu ćeš služiti. Ja sam dakle došao da i vama Bog dade pokajanje za spoznaju istine i da se opametite iz đavlove zamke za njegovu volju. Ako ti se pak čini, pokaži mi one koje nazivaš

A bogovima. Kad je to čuo onaj, silno se obradovao s onima koji su bili s njim i ispunili su se dobrom nadom, misleći, ludi, da će uskoro vidjeti Kornelija kako žrtvuje. Stoga im je ubrzo bio otvoren Jupiterov hram, kao onima koji su mislili da će Kornelije odmah žrtvovati bogu. Kad je dakle Kornelije ušao u hram, svi su se onamo brzo sjatili, ne samo Demetrije i oni koji su ga pratili, nego i njegova supruga Evantija i sin Demetrije: jer se i on tako zvao. Kad je dakle prignuo koljeno prema istoku, reče Kornelije od srca: Bože koji potresaš zemlju i premještaš gore u srce mora; koji si u vrijeme sluge svojega Danijela srušio Bela, uklonio zmaja i zatvorio usta lavovima da sačuvaš svoga slugu; ti također sada sruši ove kipove, kako lijevane tako i tesane: i podaj spoznaju svomu narodu, i neka znaju da je tvoja mišica sa snagom. Ti si slava naše moći.

6 Hæc cum respondisset Cornelius: Jam juravi per omnes deos, inquit Demetrius, quod nisi moderate respondeas, et nisi diis obtuleris sacrificium, te gravia supplicia accipient et cruciatus: et nondum mihi credis? Rursus ergo dixit præclare Cornelius: Me recte dicentem audi, o Judex: Dæmonibus, et surdis ac inanimis simulacris ego numquam sacrificabo. Scriptum est enim: Dii, qui coelum et terram non fecerunt, pereant. Et rursus: Adorabis Dominum Deum tuum et ei soli servies. Ego igitur veni, ut det vobis quoque Deus ponitentiam ad agnitionem veritatis, et resipiscatis a diaboli laqueo ad illius voluntatem. Sin autem tibi videtur, eos, quos dicis

A dicis deos, ostende mihi. Hoc cum ille audiisset, valde laetatus est cum iis qui cum ipso erant, et bona spe sunt repleti, putantes stulti, se mox esse visuros Cornelium sacrificantem. Eis itaque mox fuit apertum templum Jovis, ut qui putarent Cornelium statim esse deo sacrificaturum. Cum itaque venisset in templum Cornelius, omnes illuc celeriter confluxerunt, non solum Demetrius, et ii, qui eum assectabantur, sed ejus etiam conjux Evanthia, et filius Demetrius: nam ipse quoque sic vocabatur. Cum itaque ad Orientem genu flexisset, dixit ex animo Cornelius: Deus, qui conturbas terram, et montes transfers in cor maris; qui tempore Danielis famuli tui Belum evertisti, et draconem sustulisti, et ora obstruxisti leonibus, ut tuum servares famulum; tu quoque nunc everte hæc simulacra, tam fusilia, quam sculptilia: et agnitionem præbe tuo populo, et sciant tuum esse brachium cum potentia. Tu es nostrae potestatis gloriatio.

7 Kad je to izmolio, izlazi iz hrama: a zajedno s njim izlazi i Demetrije i svako drugo mnoštvo pogana koje se bilo okupilo. Evantija pak i sin Demetrije još su ostajali unutra. Odjednom pak veoma jakim potresom Bog potrese grad: a hram ubrzo srušen razbije kipove te ih smrvi u pepeo i prah; a sina Demetrija i majku Evantiju unutra usmrti. Kad je dakle otac Demetrije ugledao rušenje hrama, a još nije bio doznao da su žena i sin unutra stradali, biva priveden na sud božanski Kornelije, da bi svakako bio prisiljen reći uzrok rušenja. On pak ulazi radostan, obraćajući se Bogu koji mu je davao snagu, i više kličući zbog ovoga nevjerojatnoga čuda nego Demetrije zbog prijestolja i zbog onoga uzvišenoga i visokoga sudišta. Preduhitrujući pak ispitivanje, reče: Gdje su sada, Demetrije, tvoji veliki bogovi? A on odmah reče: Kojim si to magijskim umijećima i opsjenama srušio hram i razbio kipove? Ali podvrgnut ću te najtežim mukama (neka znaju svi bogovi). I odmah je vijećao što da učini pa da ga pogodi najgorčom mukom. Kad je pak već bila nastupila večer, zapovijeda da se svetac, svezanih ujedno nogu i ruku, objesi u tamnici i tako ostane obješen cijelu noć. To reče, i odmah je svetac bio bačen u tamnicu. a Štoviše, kao što je očito iz Djela, pokolj Stjepana dogodio se prije Kornelijeva obraćenja. Bolje u govoru o borbama sv. Petra, gore navedenom br. 5 i 6, prenosi isti Metafrast da je Kornelije putovao s Petrom nakon što je ovaj bio izbavljen iz jeruzalemske tamnice., b O sv. Timoteju, biskupu Efeza, govorimo 24. siječnja., c Skeps je pokrajina kod Plinija, knj. 5, pogl. 30. Njegov je možda glavni grad Skeps, koji Ptolemej u 1. tablici Azije naziva Σχεχε, a smješten je u Maloj Miziji, koja je kod Helesponta., d Grčki τως τα Ελληνας radije bih preveo: osobito odan praznovjerjima pogana, jer slijedi: i štujući druge poganske bogove, gdje je u grčkom Ελληνως.

7 Cum hæc esset precatus, egreditur e templo: simul autem cum eo egreditur etiam Demetrius, et quæcumque alia gentium convenerat multitudo. Evanthia autem et filius Demetrius adhuc manebant intus. Repente vero maximo quidem terrae motu Deus concutit civitatem: templum autem mox deturbatum, simulacra confringit, et in cinerem comminuit et in pulverem; Demetriumque filium et matrem Evanthiam intus intercipit. Cum pater ergo Demetrius templi adspexisset eversionem, nondum autem accepisset uxorem et filium fuisse intus interceptos, ducitur quidem in judicium divinus Cornelius, cogendus utique dicere causam eversionis. Ille autem lætus ingreditur, Deum alloquens, qui ei dabat vires, et magis exultans propter hoc miraculum incredibile, quam propter thronum Demetrius, et propter illud excelsum et sublime tribunal. Præveniens autem interrogationem: Ubi nunc sunt, inquit, o Demetri, magni tui dii? Ille autem continuo: Quibusnam, inquit, magicis artibus et præstigiis templum evertisti, et statuas confregisti? Sed te gravissimis (sciant omnes dii) subjiciam suppliciis. Et statim consultabat, quidnam agens, eum acerbissimo afficeret supplicio. Cum jam autem adventasset vespera, jubet Sanctum ligatis simul pedibus et mannibus suspendi in custodia, et ita totam noctem manere suspensum. Hæc dixit, et statim Sanctus fuit conjectus in carcerem. a Imo, ut ex Aciis patet, Stephani cædes ante Cornelii conversionem contigit. Melius in orat. de S. Peiri certaminibus supra citata nu. 5 6 tradit idem Metaphrastes, Cornelium cum Petro peregrinatum, postquam hic ex Hierosolymitano carcere ereptus fuit.— b De S. Timotheo Ep. Ephesino ragmus 24 Januar.— c Scepsis regio est apud Plin. lib. 5 cap. 30. Ejus fortassis primaria urbs Scepsis, quam Σχεχε vocat Piolemæus tab. 1. Asiæ, localque in Mysia minori, quæ est ad Hellespontum.— d Grece, θεως τα Ελληνας malini vertere: Gentilium superstitionibus mire deditus, seguitur enim. Et alios Gentilum colens Deos, ubi in Gr. est Ελληνως.

Obraćenje Skepsana. Smrt sv. Kornelija.

Scepsæorum conversio. S. Cornelii obitus.

Odmah pak hitro dođe netko od ukućana, imenom Telefon, govoreći: Gospodaru, moja gospodarica i tvoj jedinorođeni sin poginuli su kad je hram bio potresen potresom. A Demetrije, čim je to čuo, razdera haljinu i bi shrvan velikom tugom. U međuvremenu pak zapovjedi svojima da što prije iznesu prah: Dok ne pronađete i u moje ruke donesete, reče, kosti moje dobre i vjerne žene i predragog jedinorođenog sina. To im je ujedno govorio, a s glasom su tekle suze, i preteško je uzdisao i tugovao, te je optuživao svoje bogove što je do ovoga vremena sačuvan na život da čuje tako gorku vijest. A kad su oko njega sjeli prvaci grada i jednim dijelom zajedno jadikovali, a drugim dijelom i tješili te nastojali ugasiti bol koliko je to bilo moguće, i već vijećali o tome da se Korneliju nanese smrt: i kad je bila dovršena grobnica u kojoj je imala biti pokopana žena sa sinom: neki svećenik poganskih bogova, imenom Barbar, kojemu je bilo povjereno čišćenje hrama, hitro dođe slugama Demetrijevim (jer mu zbog tuge nije bilo dopušteno pristupiti njemu) javljajući da se iz hrpe ruševina čuo glas Evantije i sina, a da glas znači ovo: Velik je Bog kršćana, koji nas je izbavio iz ove pogibelji po svome sluzi Korneliju i nije nas posve prepustio propasti. Požuri dakle i ti, Demetrije, i izvedi ovoga svetog čovjeka iz tamnice te se pokloni njemu sa svima koji su u našoj kući i onima koji su nam bliski: i zamoli ga da, došavši u ovo prebivalište, nas sačuva i izvede iz ovih ruševina i iz dubine, da posve ne propadnemo: jer ovdje vidimo velika Božja čudesa i čini nam se da čujemo anđele kako viču: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir, ljudima dobra volja.

P rotinus autem venit propere quidam ex domesticis, nomine Telephon, dicens: Domine, domina mea et filius tuus unigena perierunt, cum terrae motu concussum fuit templum. Demetrius autem cum primum hoc audivisset, scidit vestem, et magno fuit luctu oppressus. Interim autem jussit suis pulverem quamprimum exportare; Donec meæ bonæ, inquit, et fidelis conjugis, et suavissimi unigenæ filii ossa inventa, in meas manus portaveritis. Hæc simul eis dicebat, et cum voce effluebant lacrymæ, et gravissime ingemiscebat et lugebat, et deos suos accusabat, quod vivus ad hoc usque tempus esset conservatus, ut audiret tam acerbum nuntium. Cum ei autem assedissent primates civitatis, et partim quidem simul lamentarentur, partim autem etiam consolarentur, et quoad ejus fieri posset, dolorem studerent extinguere, et jam de morte Cornelio inferenda agerent: essetque perfectum monumentum, in quo sepelienda erat conjux cum filio: Pontifex quidam deorum gentium, nomine Barbarus, cui commissa fuerat templi repurgatio, propere venit ad famulos Demetrii, (non enim permittebatur ad eum accedere propter luctum) renuntians, ex ruderum cumulo fuisse auditam vocem Evanthiæ et filii, vocem autem hæc significare: Magnus Deus Christianorum, qui nos eripuit ex hoc periculo per famulum suum Cornelium, et non nos dedit omnino exitio. Festina ergo tu quoque, Demetri, et virum hunc sanctum educ e custodia, et adora eum cum omnibus, qui sunt in domo nostra, et iis, qui sunt nobis propinqui: et roga ipsum, ut veniens in hoc habitaculum, nos servet, et educat ex his ruinis, et e profundo, ne pereamus penitus: magna enim Dei hic videmus miracula, et videmur audire Angelos clamantes: Gloria in excelsis Deo, et in terra pax, in hominibus bona voluntas.

9 Kad su to čuli sluge, potrče odmah s Barbarom svećenikom k Demetriju i pomno mu jave svaku pojedinost. A on, kad je doznao da su mu žena i sin još živi, imao je srce puno radosti i ujedno uzbuđenja: te došavši žurno u tamnicu, naiđe na božanskoga Kornelija kako hoda, drži knjigu u ruci i ovako hvali Boga: anđeo mu je naime pristupio i oslobodio ga okova; i s mnoštvom koje je ujedno dotrčalo, padajući mu pred noge, povikao je: Velik je Bog Kornelijev, koji je moju suprugu Evantiju i sina Demetrija izbavio od rušenja hrama; i ujedno je molio sveca govoreći: Slugo Svevišnjega Boga, vjerujemo u Raspetoga kojega propovijedaš, i ja i svi koji su sa mnom, ako dođeš i izvedeš odatle živu ženu i sina. A on reče: Primite najprije Kristov znak, i tada ću poći s vama i dat će vam se želja vašega srca. Odmah su dakle Demetrije sa svima koji su bili s njim, pošto su ponovno rekli: Velik je Bog kršćana, primili krštenje

9 Cum hæc audivissent ministri, currunt protinus cum Barbaro Pontifice ad Demetrium, et ei singula diligenter renuntiant. Ille autem, cum accepisset esse adhuc superstites uxorem et filium, cor plenum habuit lætitia simul et perturbatione: et cursim veniens in custodiam, offendit divinum Cornelium ambulantem, et librum in manu tenentem, et sic Deum laudantem: Angelus enim ad eum accedens, ipsum solverat a vinculis; et cum multitudine, quæ simul concurrerat, cadens ad ejus pedes, exclamavit: Magnus est Deus Cornelii, qui meam conjugem Evanthiam et filium Demetrium liberavit a templi eversione; et simul Sanctum oravit, dicens: Serve Dei altissimi, credimus in Crucifixum, quem tu prædicas, et ipse, et omnes qui sunt mecum, si veneris, et uxorem vivam, et filium illine eduxeris. Ille autem: Accipite, inquit, prius Christi signaculum, et tunc veniam vobiscum, et dabitur vobis cordis vestri desiderium. Protinus itaque Demetrius cum omnibus qui cum ipso erant, cum rursus dixissent: Magnus est Deus Christianorum, baptismum suscipiunt

10 Zatim, kad ih je Kornelije prihvatio, stade iznad prebivališta i, podigavši oči prema istoku u nebo, reče: Gospodine Bože nad vojskama, koji gledaš na zemlju i činiš da ona drhti: koji svojim pogledom rastapaš gore i svojim pohodom isušuješ bezdane: ti si, Gospodine: ti usliši uzdah sužanja i izvedi iz zemlje Evantiju, i ne odvraćaj lica svoga od njezina sina: nego obrati pozornost na njihovu dušu i oslobodi ih radi svoga imena. Kad je to Kornelije izmolio, a oni koji su stajali uokolo rekli: Amen, odmah raskoljena zemlja izvede neozlijeđenu majku sa sinom. I odmah povikaše s onima koji su stajali uokolo: Velik si, Bože kršćana, koji si nas oslobodio od obmane i od ove gorke smrti po svome sluzi Korneliju, i svoju snagu i mišicu učinio nam znanom. I ujedno pristupi Kristu dvjesta i sedam. Od tada su pak k Korneliju, koji je sjedio na nekom mjestu koje se zove Stadion i poučavao one koji su dolazili, često dolazili Demetrije i Evantija sa sinom. Ali i ostali pogani, već ne više pogani, jer su iz svoga srca očistili trnje nevjere, kao dobra zemlja primiše sjeme pobožnosti i biše zapečaćeni krštenjem.

10 Deinde cum eos assumpsisset Cornelius, stetit super habitaculum, et ad Orientem oculos tollens in cælum, inquit: Domine Deus virtutum, qui respicis super terram, et facis eam tremere: qui adspectu tuo montes liquefacis, et visitatione tua exsiccas abyssos: ipse es, Domine: ipse exaudi gemitum vinctorum, et educ e terra Evanthiam, et ne avertas faciem tuam a filio ejus: sed attende animæ eorum, et libera eos propter nomen tuum. Hæc cum precatus esset Cornelius, et qui circumstabant, dixissent, Amen, continuo terra divisa incolumem matrem emittit cum filio. Et illico clamarunt cum circumstantibus: Magnus es Deus Christianorum, qui nos a deceptione, et ab hac acerba morte liberasti per tuum famulum Cornelium, et tuam potentiam et brachium nobis notum reddidisti. Simulque ducenti et septem Christo accesserunt. Exhinc autem ad Cornelium sedentem in quodam loco, qui vocatur Stadium, et docentem eos qui accedebant, Demetrius et Evanthia ventitabant cum filio. Sed et reliqui quoque Gentiles non jam amplius Gentiles, quippe spinis incredulitatis a corde suo expurgatis, ut terra bona, susceperunt semen pietatis, et baptismo fuerunt obsignati.

11 A on je doista, nakon što je Kristu prinio sav grad i istjerao zabludu te u njemu posijao riječ pobožnosti, postao pun dana te se a žarče predavao molitvi i sav bio u njoj, ne podižući svojih očiju ni na što od onoga čemu se teži u sadašnjem životu. Zatim mu se također objavljuje njegova smrt, prema kojoj je gledao svim okom duše i bio spreman: i čuje glas odozgor koji govori: Kornelije, dođi k meni. Gle, naime, pripravljen ti je vijenac pravednosti. Što zatim? Kad je sazvao sve kršćane koje je bio prinio, i savršenije ih poučio pobožnosti, i naložio da se čvrsto drže nauka, te se napokon sav sabrao na molitvu, prigne koljeno i reče: Gospodine Bože naš, koji si me učinio dostojnim da sačuvam vjeru, i da dovršim borbu, i pobijedim protivnika, zahvaljujem ti: nego pogledaj s neba na svoje sluge i primi ih iz svoje svete visine, i utvrdi ih i osnaži svojim ispovijedanjem i imenom, da bez prestanka slave tvoje presveto ime, sada i u vijeke vjekova. I kad su svi odmah uskliknuli: Amen, dragovoljno je predao duh Onomu koji ga je zvao.

11 Atque ille quidem, postquam Christo universam obtulisset civitatem, et errorem expulisset, et verbum pietatis in ea seminasset, effectus plenus dierum, a serventius vacabat orationi, et totus in ea versabatur, versabatur, ad nihil ex iis. quibus in præsenti vita studetur, suos attollens oculos. Deinceps autem ei quoque suus revelatur excessus, ad quem toto animæ oculo spectabat, et erat paratus: et de superis vocem audit dicentem: Corneli, veni ad me. Ecce enim est tibi parata corona justitiæ. Quid deinde? Cum omnes quos obtulerat, Christianos convocasset, et eos perfectius pietatem docuisset, et firmiter doctrinæ adhærere præcepisset, et se postremo totum ad precandum collegisset, flectit genu, et, Domine Deus noster, inquit, qui me dignum fecisti, ut fidem conservarem, et ut certamen peragerem, et vincerem adversarium, ago tibi gratias: sed ad tuos servos e cœlo adspice et eos suscipe a sancta tua altitudine, et eos tua confessione et nomine stabili et confirma, ut sine intermissione sanctissimum tuum nomen glorificent, nunc et in secula seculorum. Et cum omnes, Amen, continuo acclamassent, spiritum lubens ei qui vocabat, tradidit.

12 A Demetrije doista ib Evantija, sa sinom i svim okupljenim kršćanima, i prezbiterom Eunomijem, pošto su ožalili Učiteljevu smrt, kako je bilo dolično, i zatim upalili svijeće, i otpjevali himne koji se običavaju pjevati o smrti, i izvršili sve što kršćani čine po običaju:

12 Atque Demetrius quidem etb Evanthia, cum filio et Christianis omnibus congregatis, èt Presbytero Eunomio, cum Magistri excessum, ut par erat, deplorassent, et deinde cereos accendissent, et hymnos, qui dici solent in excessu, cecinissent, et quæcunque de more Christiani faciunt, peregissent:

Položiše ga kod samoga srušenoga Jupiterova hrama u novu škrinju koju je prije za suprugu bio dao izraditi Demetrije. A zemlja je odmah izbacila veoma velik grm i uokrug ispreplela škrinju, tako da nitko ubuduće nije znao što je unutra u škrinji, osim jedino onih koji su tada s Demetrijem služili pri ukopu. Oni su doista svakodnevno dolazeći k grmu pjevali svete pjesme i tamjanima te dobrim mirisom ispunjavali zrak koji je bio iznad njega. I odatle su često izvirala čudesa, tako da se mnogima, koji nisu znali da unutra leži mučenik, činilo da i sada grm označava nešto božansko kao što se prije bilo dogodilo u vrijeme Mojsijevo. a U grčkom se dodaje, τεῖ τοῦ πνεματες duhovnih., b Sv. Evantiju štuju Grci 1. rujna, kao što se može vidjeti u Menologiju i Minejima. Je li to ova ili neka druga, nemamo odakle zaključiti.

Apud ipsum eversum Jovis templum eum in novo loculo deposuerunt, qui prius a Demetrio fuerat constructus conjugi. Rubum autem maximum terra continuo edidit, et in orbem texti loculum, adeo ut nullus sciret de cetero, quod intus.esset loculus, præter eos solos, qui cum Demetrio tunc inservierunt ad sepulturam. Qui quidem ad rubum quotidie ventitantes, sacra canebant cantica, sufflitibusque et bono odore replebant, qui super ipsum erat, aerem. Atque miracula quidem illinc frequenter scatebant, adeo ut multis videretur, qui nesciebant intus jacere Martyrem, nunc quoque divinum aliquod rubus significare sicut tempore Mosis prius factum fuerat. a In Gr. additur, τεῖ τοῦ πνεματες spiritualium. — b S. Evanthia colitur a Græcis i Septembr. ut videre est in Menol. et Menaeis. Hæc an alia sit, non est unde colligamus.

Pronalazak, prijenos i slika sv. Kornelija.

S. Cornelii Inventio, Translatio, Imago.

Ne dugo zatim pak preminuo je iz života i Demetrije, a mnogi od onih koji su od Kornelija bili uvedeni u božansko krštenje i sami su dijelom preminuli sa živih, a dijelom su otišli u druge krajeve. Stoga, kad je nekia Silvan, pobožan muž koji je prigrlio krepost i bio biskup Troade, jednom došao u grad Skepsana, ukazavši se u snu, božanski Kornelije reče: Dugo vremena ovdje boravim, i nitko me nije pohodio, osim jedino onih koje sam ja krstio. Kad je dakle po danu biskup to razmatrao u duhu i nije mogao dokučiti što bi mu značio san; sljedeće noći došavši ponovno k njemu reče svetac: Ja sam Kornelije satnik; imam pak kuću blizu Jupiterova hrama u grmu. Nego ti sagradi drugi oratorij blizu mjestab sluge Božjega Demetrija. A mjesto se zovec Pandochium: na tom su mjestu položena mnoga tijela svetih braće već dovršenih. a
b
c
14 Ujutro je dakle biskup, zbog toga što su u Pandochiju sa svih strana bila ukopana mnoga groblja, imao u namjeri sagraditi hram drugdje; ali svetac nije dopustio. Kad je dakle okupio kler koji je bio pod njim, reče: Sinovi, otkriveno mi je veliko blago: nego dođite da ga uzmemo. Kad su to oni čuli, svi su pošli spremna i živahna duha i rado su slijedili biskupa. A kad su stigli do grma, odmah

Non multo post autem e vita etiam excessit Demetrius, et multi ex iis, qui a Cornelio fuerant divino initiati baptismo, ipsi quoque partim e vivis decesserunt, partim autem profecti sunt in alias regiones. Itaque cuidam a Silvano, viro pio, et qui virtutem amplectebatur, et erat Episcopus Troadis, cum venisset aliquando in civitatem Scepsæorum, divinus in somnis apparens Cornelius: Longo, dixit, tempore hic habito, et nullus me visitavit, præter eos solos, qui a me fuerunt baptizati. Cum itaque interdiu haec mente consideræret Episcopus, et quid sibi vellet somnium, non posset conjicere; nocte sequenti ad eum rursus veniens Sanctus: Ego sum, inquit, Cornelius Centurio; est autem mihi domus prope templum Jovis in rubo. Sed tu ædifica alterum oratorium prope locum Demetriib servi Dei. Vocatur autem locusc Pandochium: quo in loco sita sunt multa corpora sanctorum fratrum jam consummatorum. a
b
c
14 Mane ergo Episcopus quidem, propterea quod in Pandochio essent omni ex parte infossa multa sepulchra, in animo habuit templum alibi ædificare; sed Sanctus non permisit. Cum ergo Clerum, qui sub eo erat, congregasset: Filii, inquit, mihi magnus revelatus est thesaurus: sed adeste, eum tollamus. Hoc cum illi audiissent, prompto et alacri animo omnes processerunt, et Episcopum lubenter sunt secuti. Cum autem pervenissent ad rubum, statim

rekoše klerici biskupu: Neka božanska milost ovamo hita, gospodaru, i znamo da su mnogi ovamo hrlili i bili oslobođeni od bolesti i zlih duhova te pripisali ozdravljenje grmu. Ali bilo da je blago u grmu ili pod grmom, tko će ga moći iskopati i uzeti, kad je nemoguće da se presiječe zbog veličine, a uostalom nije ni lak za dodirivanje, kao onaj koji je mnogima strašan zbog djelovanja čudesa? A kad je biskup izmolio molitvu i zabio križ u zemlju te pružio ruku na grm, iskrčio je samo korijenje. Osnaženi dakle u duhu, klerici su odmah prionuli na posao: i grm se čupao kao neka meka biljka, i više nije bilo grma, nego se odmah pojavio i kovčeg, i još je biskup veoma ustrajao, požurujući kopanje. A kad je već bila nastupila večer, biskup, izmolivši molitvu, ponovno zapovijeda kleru da pjeva noćnu psalmodiju; i himnima, svjetiljkama i tamjanima častili su kovčeg.

dixerunt Clerici Episcopo: Gratia quædam, huc advolat divina, o Domine, et multos scimus huc confluxisse, et fuisse liberatos a morbis et malis dæmonibus, et adscripsisse rubo sanationem. Sed sive sit in rubo, seu sub rubo thesaurus, quis eum poterit excidere, et tollere, cum fieri non possit, ut secetur propter magnitudinem, et alioqui nec sit attrectatu facilis, ut qui sit multis terribilis propter miraculorum operationem? Cum autem precatus esset Episcopus, et Crucem fixisset in terram, et manum rubo injecisset, ipsas excidit radices. Animo itaque confirmati Clerici, opus continuo sunt aggressi: et convellebatur rubus, tamquam herba quædam mollis, neque erat amplius rubus, sed et capsa continuo apparebat, et adhuc valde instabat Episcopus, urgens fossionem. Cum autem jam adventasset vespera, precatus Episcopus rursus jubet Clero nocturnam cantare Psalmodiam; hymnisque, lampadibus, et sufflitibus honorabant capsam.

13 Kad je pak biskupa držala zabrinutim i neodlučnim u duhu i oskudica sredstava za gradnju hrama, i tu je dvojbu riješio svetac: te ukazavši se nekomu pobožnom čovjeku između bogatih, kojemu je ime bilo Eugenije, nalaže mu gradnju hrama i opisuje mu oblik i veličinu zdanja. Ujutro je dakle Eugenije, došavši k biskupu, javio viđenje i odmah graditeljima povjerio rad, pošto im je prije opisao i označio visinu i duljinu hrama te im zapovjedio da prilaz oltaru naprave jednakim širini kovčega: njemu se naime bilo učinilo da kovčeg položi unutar oltara.

13 Cum vero sumptuum quoque inopia ad ædificandum templum, sollicitum et animo perplexum teneret Episcopum; eam quoque solvit Sanctus dubitationem: et cuidam ex divitibus viro pio apparens, cui nomen erat Eugenius, mandat ei templi ædificationem, et describit ei ædificii figuram et magnitudinem. Mane ergo Eugenius veniens ad Episcopum, ei renuntiat visionem, et operi statim præficit ædificatores, cum eis prius descripisset et significasset templi altitudinem et longitudinem, et aditum altaris eis jussisset latitudine fieri capsæ æqualem: ei enim visum fuerat deponere capsam intra aram.

16 Nakon što je pak hram bio brzo dovrššen, i to dok je Bog činio čudo, došavši na mjestod koje se zove Trigoni, graditelji (ovdje je naime biskup Silvan slavio blagdan blaženoga apostola Andrije) javljaju mu da je zdanje dovršeno, i kažu: Već je vrijeme da se kovčeg prenese prije nego što se na ulaz postavi nadvratnik. Tako će se naime lakše unijeti. Odmah je dakle biskup, uzevši zajedno s pobožnim Eugenijem sveto Evanđelje, pošto su najprije izmolili molitve, počeo zajedno pjevati ie Trisagion, i s njim su svi zajedno skladno pjevali taj isti hvalospjev: i iziđoše moleći. Zatim je i kovčeg (o velika tvoja, Gospodine, čudesa!) slijedio kao da je živ, a da ga nitko uopće nije pomicao ni doticao. I svi su doista najprije zbog najvećega divljenja htjeli ne povjerovati ni samomu čudu koje su gledali: zatim, kao da su bili dovedeni u zanos, povikaše: Svet, svet, svet Gospodin Bog nad vojskama, koji si nam po svome sluzi Korneliju otvorio svoja čudesa i kreposti. Odavde se dogodilo da su povjerovali i oni koji su preostali od pogana.

16 Postquam autem templum fuit cito perfectum, hoc quoque Deo faciente miraculum, in locum,d qui dicitur Trigoni, venientes ædificatores, (hic enim Silvanus Episcopus peragebat festum B. Andreæ Apostoli) ei significant perfectum esse ædificium, et: Jam tempus est, aiunt, transferri capsam, priusquam ingressui imponatur superliminare. Sic enim facilius introducetur. Continuo ergo Episcopus, cum simul cum pio Eugenio sacrum sumpsisset Evangelium, fusis prius precibus, simul ete Trisagium cœpit canere, et cum eo omnes simul eumdem hymnum concinebant: et egressi sunt supplicantes. Deinde etiam capsa (o magna tua, Domine, miracula!) secuta est tamquam animata, nemine omnino eam movente, nec tangente. Et omnes quidem primo propter summam admirationem, nec miraculo quidem, quod cernebant, volebant credere: deinde quasi essent adducti in ecstasim, exclamaverunt: Sanctus, sanctus, sanctus Dominus Deus Sabaoth, qui per famulum tuum Cornelium miracula tua et virtutes nobis aperuisti. Hinc factum est, ut qui remanserant ex gentibus, crederent.

17 I ponovno je molitvena povorka krenula u hram, a kovčeg je slijedio. Nakon što su ušli u hram, oni su stali ovdje i ondje, gledajući kamo će kovčeg krenuti i gdje će se zaustaviti. A on, prolazeći kroz samu sredinu i bočna vrata koja su bila zdesna, stade blizu oltara: kojemu, unatoč svim upotrijebljenim spravama da se prenese k oltaru, on ostaje nepokretan sve do današnjega dana, nepresušno blago čudesa, iz kojega se prima velika duhovna korist i milost.

17 Et rursus in templum processit supplicatio, et capsa sequebatur. Postquam autem venerunt in templum, illi quidem hinc et illinc constiterunt, videntes, quonam esset capsa processura, et ubinam statura. Illa autem per ipsos medios et lateralem portam veniens, quæ erat a dextera, stetit prope aram: cui omnibus adhibitis machinis, ut ea transferretur ad aram, illa manet immobilis usque in hodiernum diem. miraculorum thesaurus non deficiens, ex quo percipitur magna spiritalis utilitas et gratia.

18 A kad je biskup Silvan preminuo, na biskupiju Troadana postavljaju sef Atanazije, a Skepsana pak Filostorgije. Nakon što je pak prije preminuo iz života i onaj Eugenije, Filostorgije potiče nekog slikara da i sav hram oslika, i lik Kornelijev u njemu pomno prikaže, te ga ukrasi što je moguće točnije; naime da se on naslika i kao starac, i posve sličan samomu sebi. Molio je dakle svetoga Enkracije,

A Enkracije (to je naime bilo ime slikara), da mu otkrije svoj lik kako bi ga prikladno i točno naslikao; i ujedno je teško podnosio biskupov nalog te je izgovarao neke ne baš časne riječi protiv sveca, u duhu sa svih strana zbunjen i veoma tužan, i zbog toga što nije znao njegov lik, i zbog toga što nije mogao dokučiti crte i oblike lica. Kad je dakle jednom pao sa stuba na koje se bio popeo, ležao je bez daha: i jedni su crvi puzali van kroz usta, a drugi su pak ponovno ulazili. Činilo se pak da su to plodovi onih pogrdnih riječi koje je slikar izrekao pogođen boli. Ali posve si ti onaj, o Kornelije, koji si Demetriju, koji je prije žestoko prijetio protiv tebe, darovao ženu i sina: zato nisi dopustio da se ovomu slikaru dalje produljuje kazna. Kad mu se naime sljedećega dana ukazao i uhvatio njegovu desnu ruku, učinio je da ustane, kao da spava: i učinio je ova dva najveća djela; jer je i obuzdao njegov neukrotivi jezik i izliječio bol i mučninu koju je bio zadobio zbog toga što nije znao kako da naslika; ne u liku, slici i sličnosti, nego se istinski s njim susreo i pokazao kakva je oblika. Štoviše, i sam se slikar pokazao ponovno zdrav i čitav, i posve oslobođen crva, te se ponovno latio svoga umijeća. Odavde se dogodilo da ga je naslikao takvim kakvim ga je vidio, unoseći u sliku očito samu istinu s umijećem, po molitvama samoga sveca, a milošću i blagošću Gospodina našega Isusa Krista, s kojim Ocu zajedno sa svetim Duhom pripada slava, moć, čast i klanjanje u vijeke vjekova. Amen. a Životopis sv. Silvana, biskupa Filipopola u Trakiji, zatim Troade, iz Crkvene povijesti Sokratove, knj. 7, pogl. 36, bit će dan 1. prosinca, na koji je dan upisan u Rimski martirologij. Budući da je on uzdignut na stolicu Filipopola po sv. Atiku, i po istomu premješten u Troadu, koji je, kako smo rekli 18. siječnja, preminuo za konzulata Teodozija Mlađega XI. i Valentinijana, to jest godine Kristove 428., odavde je očito kada se mogao dogoditi ovaj pronalazak i prijenos sv. Kornelija., b Odavde se čini da se može zaključiti da je i sam Demetrije ubrojen među svece: ali ga ni u jednom martirologiju dosad nismo pronašli., c Παρενεσιον se pučki naziva svratištem, jer prima sve., d Grčki Χαρίω Τρεγώνιον, e Lipoman nije primio himan Trostruko svet, jer je τρεγών, kad se pjeva Τρισάγιος. Pjeva se Sveti, i tako je ispovijest Presvetoga Trojstva., f Ovo je možda onaj Atanazije, biskup grada Skepsana, koji se potpisao na 6. sjednici Efeškoga sabora, i odatle premješten u Troadu: i stoga ovdje s Filostorgijem, svojim nasljednikom na Skezskoj stolici, govori o slikanju slike sv. Kornelija, zaštitnika Skepsana. Ali tko god bio ovaj troadski Atanazije, preminuo je zasigurno prije Kalcedonskoga sabora, jer se na njega potpisao Pionije, biskup grada Troade., g U 16. zasjedanju Kalcedonskoga sabora potpisao je definirajući Diogen, biskup metropole Kizika, a za odsutne... Filostorgija Skepskog... kao i u 6. zasjedanju, gdje se naziva Eustorgije.

18 Cum autem Silvanus decessisset Episcopus, Troadensium quidem Episcopatuif Athanasius, Philostorgius autem Scepsæorum, præficiuntur. Postquam vero prius quoque ille Eugenius excessit e vita, quemdam pictorem hortatur Philostorgius, ut et totum templum depingat, et Cornelii effigiem in eo diligenter exprimat, et quam fieri posset accuratissime ornet; nempe ut is etiam senex pingeretur, et illi ipsi omnino similis. Rogabat ergo Sanctum Encratius,

A Encratius, (hoc enim erat nomen pictoris) ut ei suam revelet speciem, quo eam apte et accurate depingeret; et simul ægre ferebat mandatum Episcopi, et quasdam non nimis honorificas voces emittebat in Sanctum, animo ex omni parte perplexus, et valde tristis, et propterea quod nesciret illius speciem, et quod non posset consequi characteres et figuras vultus. Cum itaque aliquando cecidisset e scalis, quas ascenderat, jacebat non spirans: et vermes alii quidem per os proreptabant, alii autem rursus ingrediebantur. Visa sunt autem hæc esse fructus illorum verborum maledicorum, quæ dolore affectus pictor dixerat. Sed ipse es omnino, o Corneli, qui Demetrio graviter in te prius spiranti uxorem et filium donasti: quapropter non sustinuisti, ut huic pictori amplius produceretur supplicium. Cum enim die sequenti ei apparuisset, et manum ejus dexteram apprehendisset, eum surgere fecit, velut dormientem: et hæc duo fecit maxima; nam et intemperantem ejus linguam castigavit, et curavit dolorem ac ægritudinem, quam acceperat, propterea quod nesciret, quomodo pingeret; non in figura, imagine et similitudine, sed vere cum eo congressus, et forma quali esset ostendens. Quin etiam ipse pictor visus est rursus sanus et salvus, et omnino liberatus a vermibus, et rursus artem suam aggressus. Hinc factum est, ut eum talem pingeret, qualem viderat, ipsam plane veritatem cum arte injiciens in picturam, preecibus ipsius Sancti, gratia autem et clementia Domini nostri Jesu Christi, cum quo Patri simul cum sancto Spiritu, gloria, potentia, honor et adoratio in secula seculorum. Amen. a S. Silvani Ep. Philippopolis in Thracia, deinde Troadis, Vitani, ex hist. Eccl. Socratis lib. 7 cap. 36 dabitus 1 Decembris, ad quem diem Romano Martyrologio inscriptus est. Cum fuerit is ad Philippopolis cathedram a S. Attico evectus, et ab eodem ad Troadensen translatus, qui, ut 18 Januar. diximus, decessit Theodosio Juniore xi et Valentiniano Consul. id est anno Christi 428, hinc patet quando hæc S. Cornelii Inventio et Translatio contingere potuerit. — b Hinc videtur colligi posse, ipsum quoque Demetrium in Sanctis numeratum: ast in nullo adhuc Martyrologio eum reperimus. — c Παρενεσιον dicitur vulgo diversiorum, quod omnes capiat. — d Gr. Χαρίω Τρεγώνιον — e Lipom. ter sanctum hymnum non recele, est enim τρεγών, cum ter αγιος. Sanctus canitur, sique Sanctissimæ Trinitatis confessio. — f Hic est fortassis qui se-sioni 6 concilii Ephesini subscripsit Athanasius Episcopus civitatis Scepsiorum, indeque Troadem translatus: ideoque cum Philostorgio, suo in Sedem Scepsensem successore, hic agit de S. Cornelii Sceps.xorum Patroni pingenda imagine. At quisquis fuerit Troadensis hic Athanasius, obiit certe ante Concilium Chalcedonense, nam huic subscripsit Pionius Episcopus civitatis Troadis. — g Concilii Chalcedonensis Actioni 16. Diogenos Episcopus Cyzici Metropolis definiens subscripsit, et pro absentibus... Philistorgio Scepsi... uti et Actioni 6. ubi Eustorgius appellatur.

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

2. veljače Kalendar godine