Mistična digresija o braku i zanatu sv. Severa.
Ali budući da smo već, dok puše Favonij, sa spašenom robom preplivali jezero povijesti, rado ćemo nakratko promotriti skriva li se u toj istoj povijesti, kao u školjci, kakav dragocjeni biser alegorije. Treba li doista misliti da je golub lako i bez velike vlasti s nebeskoga stožera sišao sve do zemlje? Nipošto. Nigdje se naime ne čita o dolasku goluba osim radi posvjedočenja prisutnosti Duha Svetoga. Nikakva se dakle prigoda za prigovor ne ostavlja krivovjercima, koji smatraju da je svetac Gospodnji Sever na sramotu Crkve bio vezan brakom, i koji, omotani talogom vlastite nečistoće, ne poznaju milost Duha Svetoga, pa ono što u samima sebi nimalo ne osjećaju, u drugima nikako ne prepoznaju. Ako tko dakle nikada nije kušao okus meda, posve ne zna kakva je okusa. A naprotiv, oni koji se služe samo pelinom, zanemarujući ostale trave, njima se dakako slatko čini gorkim, pa smatraju da su i ostale trave iste gorčine zbog neiskustva toga okusa. O takvima je naime pisanoa... Ako se dakle komu nešto čini zlim, sam je sebi svjedok da je zao; i ono što sam ima po lišenosti, smatra da svi bez razlike imaju po naravi. Tko pak sve razumije priprosto i neiskvarenim očima vjeruje da je svako stvorenje dobro, sam je sebi svjedok da je dobar. Dobar neka se dakle raduje što ga je stvorio Gospodin; a zao neka zna da je bez Stvoritelja, i stoga da je ništa: ništa naime, osim Boga, nije nestvoreno. Kad bi dakle zao bio nešto, što bi drugo bio nego dobar? „I vidje Bog”, kaže Pismo, „sve što je učinio, i bijaše ne samo dobro, nego i veoma dobro.” Odavde je dopušteno zaključiti da je ono što jest dobro, i da ne postoji ako nije dobro. Nije li dakle sve dobro ujedno i pravedno?
18 Blaženi je stoga Sever, promatrajući golubinjim očima sva djela Gospodnja, također shvatio da je brak veoma dobar ako se njime tko zakonito služi; jer da nije dobar, nipošto žena ne bi bila od Boga stvorena na pomoć. Oči je doista goluba imao sin goluba po kojem se označuje Duh Sveti. Ne tako da bi se itko od vjernika s pravom mogao nazvati sinom A sinom Duha Svetoga, nego posve jasno Boga Oca i Majke Crkve, po milosti posinjenja. Odakle Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama oslovljava Zaručnicu, tražeći oči golubica. Te su oči doduše praroditelji izgubili kada su, jer je to zahtijevao prijestup, bili napušteni od Boga i otvoriše se oči obojima. Nakon što su pak izgubili oči golubica, odmah su se postidjeli, jer je smrt ušla kroz prozore tjelesnih očiju. Evo, dokle god je dijete vođeno duhom nevinosti, kaže se da ima oči goluba, jer sve što se nalazi u svijetu promatra priprosto. Ne stidi se naime svojih udova, nikomu ne zavidi, ni na koga se ne srdi, ništa besramno ne misli, ništa nedopušteno ne poželi, jer Duh Sveti koji u njemu prebiva i čuva ga neiskvarena uma ništa od toga ne poznaje. Ako pak stranputicama poroka posrne u požudu tijela, kao prognanik iz života, s pravom se već stidi, jer se na njemu ispunilo ono što psalmist kaže: „Čovjek, kad bijaše u časti, ne razumjede; prispodobi se nerazumnim živinama i posta im sličan.” Duh dakle posinjenja, kojega je blaženi Sever primio u svetom preporođenju, poput goluba u duplji suhozida, tako je othranio ptiće kreposti u gnijezdu njegova srca; niti je odstupio od njega dok pri izboru prvosvećenika ljudima nije postalo poznato kakve je zasluge. Evo kako ljudi zaboravljaju nebeski život nakon što s visoka vrhunca nevinosti iskvarenim umom padnu u zemaljski.
19 Imao je dakle blaženi Sever suprugu, imao je i kćer, ali prije biskupstva. Zar je stoga postao nedostojan biskupstva jer je imao suprugu? Daleko bilo! Zar prvak apostola Petar po zakonitom pravu nije imao suprugu? Imao je sasvim sigurno, ali prije poziva u apostolat. Evo iz istoga razloga blaženi Sever, dok je već blistala milost Evanđelja, bio je povezan brakom, kao što je naučavao Učitelj naroda Pavao; kojim se blaženi Petar, dok je bio pod Zakonom, kaže da se služio. Evo, Petar, pozvan i izabran u apostolat, vodi sa sobom suprugu, ali se njome ne služi. Supruga se naime pretvorila u sestru, jer se već bio promijenio poredak vremena. Onaj isti koji je nekoć po Zakonu osudio one koji bi u izraelskom narodu ostali bez potomstva, sada strašno grmi po svome Evanđelju: „Neka vam bokovi budu opasani.” Blaženi je naime Sever, izabran u biskupstvo po golubu, vodio sa sobom suprugu poput Petra, kćer je duhovno odgajao, ali se suprugom više ne služi, jer je postavljen za zamjenika pastira Kristove Crkve. Neka odstupe daleko klevetnici Crkve, koji ne razumiju ni ono što osuđuju, ni ono o čemu govore.
20 A to što je čovjek Božji Sever radom oko vune sebi stjecao hranu, preporučuje njegovu svetu priprostost. Jer je dakako na svaki način dolikovalo da razumna ovca Gospodnja, zaodjenuta runom Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta, ne odakle drugdje nego od ruha ovaca, naime čistih životinja, uzdržava život svoj i svojih. Bijaše naime jedna, i to ne bilo koja od onih koje istiniti i vječni Pastir Krist u Evanđelju preporučuje ovim riječima: „Ovce moje slušaju glas moj, i ja ih poznajem, i one idu za mnom, i ja im dajem život vječni.” O kojima drugdje kaže: „Imam i drugih ovaca koje nisu iz ovoga ovčinjaka; i njih trebam dovesti i slušat će glas moj.” Jest doista ovca, kako se kaže, po naravi ispred svih najčistija i blaga životinja, a također i odana priprostosti. Ako naime postoji kakva značajna usporedba između razumnoga i nerazumnoga, s pravom u takvim stvarima slično uspoređujemo sa sličnim. Ne treba stoga vjerovati da je tako velik muž takav zanat dobio pukim slučajem. Nego se čini da je to siguran znak njegove buduće službe, jer mu je imala biti povjerena pastirska skrb kojom će nastojati s Petrom pasti i jaganjce i ovce.
21 Tako naime u Djelima apostolskim čitamo da je Pavao, učitelj cijele Crkve, živio od rada svojih ruku kako nikomu od slušatelja ne bi bio na teret; a bio je vješt u izradi šatora. Zar Pavao nije mogao živjeti odakle drugdje, on koji je bio pun svih umijeća? Mogao je svakako. Ali vjerujemo da su se tu ostvarivali razlozi stanovita otajstva: da bi, budući da je vrsni Propovjednik sve što je vjernicima propovijedao, da sam ne postane odbačen, djelima preporučio, itekako dolikovalo da i radovi njegovih ruku daju svjedočanstvo njegovu životu i propovijedanju. I budući da je sam posao od kojega je živio bio potreban putnicima i hodočasnicima, ono što će on sam, uvjeravajući Hebreje u prezir ovoga svijeta, napisati govoreći: „Nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo”, već je tada nekim proročkim jezikom znakovito govorio o svojoj službi. Kao da su ljudskim razumom sama ta zakloništa otvoreno govorila onima koji su se njima služili: „Gledajte, o mornari i putnici hodočasnici, građu i tvar vaših koliba, i po naravi našoj koja vam je poznata prosudite uzvišenost svoga dostojanstva, čemu vas naš tvorac i pletač Pavao bez prestanka uči. Mi smo svoj postanak uzeli iz voda i ničući na obalama močvara, i tolike smo lakoće da nas suputnici mogu lako nositi, a ipak po našoj službi imaju željeni zaklon. Vi pak, koji ste razumni, preporođeni iz vode i Duha Svetoga, nemojte se opterećivati zemaljskim željama i mamcima svijeta, kako biste slobodni i rasterećeni mogli pretrčati kratki put ovoga hodočašća i što prije zavrijediti stići u vječnu domovinu.” Evo kako govori Pavlov posao, od kojega se čita da je živio. Isto je dakako dopušteno misliti i o radu ruku blaženoga Severa, kako bi po svim runima opominjao svoje sljedbenike da imaju blaga i priprosta srca.
a Čini se da ovdje nedostaje ono iz Izaije 5, 20: „koji gorko postavljaju za slatko, a slatko za gorko.”
b Čini se da pisac natuknjuje da su šatori koje je Pavao izrađivao bili od rogoza, tako da se to umijeće ne naziva scenofactoria, nego schoenofactoria: naime χενες je rogoz, a σχενή zaklon.
D tako je sv. Pavao izrađivao šatore. Dj 18, 3.
mistično učeći da odavde valja otići, Heb 13, 14.
b i to od rogoza izniklih uz vode, E po kojima se vjernici preporađaju.
C Lk 12, 35.
ipak je sv. Sever nakon ređenja, kao i apostoli, suprugu smatrao sestrom:
Lk 12, 35.
tkao je sukno od ovčje vune,
Iv 10, 27.
ondje, 16
koje je imao mistično pasti;
Iv 21, 16 i 17.
21 Tako naime u Djelima apostolskim čitamo,
Druga digresija o čudesima sv. Severa.
Već pak slijed izlaganja zahtijeva da i ovo pokušamo proniknuti risovim očima: što je naime to da u času svete žrtve biva zanesen u duhu i pripovijeda se da prisustvuje pogrebu blaženoga biskupa Geminijana. U ovom pak čudu posebnoga dara moramo ne bez razloga smatrati da je svetac Gospodnji nadbiskup Sever u svemu usporediv s blaženim Ambrozijem: jer kao što je onaj preblaženi hijerarh poslužio na nebeskom rođendanu sv. Martina, neusporedivoga muža, tako je i ovaj na rođendanu sv. Geminijana. Ako bi pak tko htio prigovoriti da se ovo čudo na neki način smatra različitim zato što se između gradova Milana i Toursa prostiru šira zemaljska prostranstva, neka zna da svemogući Gospodin, koji je na svim mjestima bez mjesta, niti se u najvećima širi, niti se u najmanjima sužava, jer stotinu nebesa nije kraljevstvo onoga za kojega se teško nalazi gdje jest, a još teže gdje nije. I budući da kod blaženoga Severa nemamo pouzdano crkveno vrijeme, nimalo nam nije jasno koji je od njih stariji po dobi; ali ipak ljudima zdrava razuma očito je da je to jedan te isti dar Duha Svetoga. No prigovara se na ovaj način: „A kako se može dogoditi da se netko iz reda svećenika izjednači s crkvenim naučiteljem Ambrozijem?” Taj povod kleveti brzo razrješujemo ako se potrudimo pomnije promotriti hvalu Duha Svetoga. O Duhu Svetomu naime čitamo napisano da je mnogostruk i jedinstven. Mnogostruk se dakle Duh nalazi zbog mnogovrsne mudrosti u Ambroziju, ali nije manje kreposti u ovome jedinstven u sv. Severu. Da su jednoga te istoga A i istoga dostojanstva slavni oci Ambrozije i Sever, svjedoči u ovom činu sličan dar.
23 No rado bismo promotriti i koji je razlog tako čudesne vlasti da je čovjek Božji pri pogrebu svoje kćeri bio primoran zapovjediti tjelešcu davno prije preminule supruge da se brže od riječi nagne na bok i ustupi kćeri prostor za pokop. Kao što se naime rijetko pokazuje ova krepost, tako je mi ne bez poteškoća tumačimo. Ipak, što god to bilo što prosijava našim razumima, nipošto ne smatramo pravednim prekriti šutnjom. Čini se također da naše neiskustvo mora posve shvatiti da ovaj sveti muž nipošto nije bio nedostatan da uskrisi tijelo svoje supruge, već samim time što je kod svemogućega Gospodina mogao isprositi da se tako iznenada okrene na bok.
24 Ima i drugo što se čini korisnim razumjeti. Gore smo se naime više nego dovoljno izbrušenim mačem borili protiv krivovjeraca i protivnika Crkve, koji su i samim mišljenjem o supruzi svetoga muža odredili ni za kakvu službu; stoga je bilo nužno da đavao sa svojim lažljivcima bude javno posramljen, a sveta Crkva posvuda u svećeniku zadobije toliku slavu božanskoga navještaja. Da naime priznamo istinu, kakve je čistoće i uzdržljivosti bio prije biskupstva, sam je Duh Sveti očito pokazao po golubu pri izboru, koji je preletio preko tolikih prezbitera i levita te sebi odredio ljubljeno prebivalište. Ali da kod slugu Gospodnjih ne bi ostalo ništa od neiskorijenjene sumnje, čini se da presveti prvosvećenik svojoj Crkvi potajno daje zadovoljštinu zbog nekadašnjega mišljenja o supruzi. Što se naime kaže da je učinio prije nego što je izveo čudo? Vjeruje se da se najprije spomenuo prijašnjega života, kada se čita da je kršćanskim dopuštenjem bio vezan brakom. A to što je tako zapovjedničkom vlašću naredio da se mrtvo tijelo supruge nagne na bok, očito je pokazalo koliko je bio daleko od njezina dodira nakon što je postao biskup.
C Nikoga se ne usuđujemo usporediti poslije njegovih suapostola, jer je cijeli svijet prisiljen prigovoriti; ali ipak tvrdimo da u ovoj kreposti čovjek Božji Sever posjeduje zajedništvo s njim. Za blaženoga se Ivana vjeruje da je bio uznesen. A čovjek Božji Sever kod nas se u cijelosti čuva u vlastitom grobu. Čuva se dakle na zemlji i mirno iščekuje vrijeme neizbježnoga uskrsnuća.
26 Zbog toga se svakim nastojanjem pobožnosti trudimo štovati tako velikoga i takvoga zaštitnika, i kao da još u tijelu boravi s nama, tako ga odsutnoga promatrajmo, jer se (kako stoji istina) vjeruje da nam je stvarnije nazočan nego što se u svoje vrijeme vidio živ u tijelu. Budući da je pak na nebesima sjedinjen s najvišim Suncem, koje prebiva u nepristupačnoj svjetlosti, ništa se u stvorenjima ne događa što on ne bi mogao vidjeti. O kad bi... mogli dotaknuti njegov grob, kakvim bi ga preobilnim valićima suza nastojali natopiti! Imamo u njemu najslađega zaštitnika, najblažega nadbiskupa, koji naše molitve prinosi Gospodinu svemogućemu i kao pobožni zagovornik posreduje za nas jamčeći svojom vjerom. Njemu na sve načine otkrijmo tajne svoje savjesti po ispovijedi, kako bi nas u onaj dan strašnoga ispita prepoznao pod pokroviteljstvom svoje obrane. Hvala i zahvala Onomu koji ga je prije vjekova predodredio za vječno kraljevstvo, po golubu, životinji Duha Svetoga, izabrao za biskupstvo, u miru uzeo k sebi i uveo ga da se vječno raduje na pašnjacima vječnoga Jeruzalema. a O tome kako je sv. Ambroziju božanski objavljena smrt sv. Martina, govorit ćemo 11. studenoga uz životopis sv. Martina i 7. prosinca uz životopis sv. Ambrozija. Onaj je umro za konzulata Cezarija i Atika 397. godine, a ovaj sljedeće godine, za četvrtoga konzulata Honorija i Eutihijana, kao što je ukratko spomenuto niže uz djelo Vita S. Sigeberti, § 6.d Odavde se vidi da je pisac bio i pobožan i upućen u Sveto pismo, ali ipak ne osobito vješt u crkvenoj povijesti. Sv. Sever bio je nešto stariji od Ambrozija, ali su ipak bili suvremenici.c O tome će biti mjesta za raspravu 27. prosinca.d Kad bi bilo sigurno da je pisac govorio u doslovnom smislu i da je pisao u Ravenni, slijedilo bi da je ovaj životopis sastavljen prije smrti Ludovika Pobožnoga, dok se sv. Sever još čuvao u vlastitom grobu.
Čudo sv. Severa
iz djela Hieron. Rubei histor. Raven. lib. 2.
Onaj koji je napisao životopis ovoga svetoga nadbiskupa, koji sam pročitao donesen u Sienu iz samostana sv. Donata, pisac meni još uvijek nepoznat, dok ostala čudesa pripovijeda ukratko, jedno za koje svjedoči da se dogodilo u njegovo vrijeme opširno izlaže. Za cara Henrika, markgrof Toskane Bonifacije postavio je s vojskom tabor oko porušenih zidina grada Classisa. Kad su vojnici, pustošeći krajeve blizu hrama sv. Severa i samostana koji nije bio daleko odatle, ušli u vrt monaha, koji bijahu cistercitskoga reda, i odnijeli povrće, osobito poriluk, dogodilo se da im je, dok su ga pečena pod pepelom jeli, krv oblila usta te kapala sa samih noževa kojima su rezali poriluk i s ruku kojima su ga dirali. Stoga su, prestrašeni tolikim čudom i posve smeteni, najprije pobojali se božanske osvete, a ubrzo, prihvativši spasonosan savjet, dotrčali u hram svetoga nadbiskupa, ponizno molili pomoć i oproštenje te prinijeli darove. Kad im se napokon krv osušila i obrisala, to je značilo da im je oproštenje izmoljeno. Za ovo čudo onaj pisac navodi kao zaklete svjedoke same monahe i mnoge građane koji su bili nazočni.
a O gradu Classisu govorili smo uz djelo Vita S. Geminiani. Mjestu ostaje ime sa samostanom i znamenitom bazilikom sv. Apolinara.
b Taj se samostan nalazio između Ravenne i Classisa, bliže ovomu potonjem. Isti Rubeus u 5. knjizi piše da je oko 1115. godine Kristove prihvatio pravila cistercitskoga reda; i dakako lako pobija ono što je ovdje napisao, budući da za života markgrofa Bonifacija cistercitska redovnička obitelj još nije bila ni osnovana, a kamoli uvedena u samostan sv. Severa. Ferdinand Ughelli, i sam opat toga reda, u 2. svesku djela Italia sacra piše da su cisterciti poslije bili prisiljeni napustiti taj samostan zbog pohlepe komendatara itd.
Drugo čudo
iz djela B. Petri Damiani ser. 2.
Ali zašto ovo govorimo o drevnim čudesima blaženoga Severa, kad i danas često slušamo da se u časnoj bazilici njegova ukopa događaju ne mali znakovi čudesa? Jer, da o ostalima šutim, kolikih je hvala dostojno i s kolikom radošću treba pripisati slavi Božanske svemogućnosti ono jedno čudo, da ispod samoga oltara njegova presvetoga tijela polako izvire najbistrija voda, korisna za različite bolesti nemoćnika? Jer ako vjera onih koji je piju to zahtijeva, čim je bolesna prsa prime, odmah od bolesti ozdravljaju i vraćaju se u prijašnje zdravlje. I, da čuješ kako se čudesna stvar zbiva na čudesan način, ne u blagosti proljetnoga vremena, ne u kišama jesenskoga povodnja, ne u studeni kišovite zime, kada iz različitih kamenih gromada voda obično lagano izbija;
A nego znaj da u samoj žegi vreloga ljeta ona vrije iz suhe vapnenke i tvrda kamenja. Kako bi naime onda kada pritišće veća nevolja bolesti božansko milosrđe najradije pružilo lijek, te ljudskoj slabosti, koja tada nastaje zbog mane ognjene vrućine, na način liječnika suprotstavilo snagu liječenja iz suprotnoga počela.
Drugi životopis
OD PREZBITERA LUIDOLFA, iz utrechtskoga i budičkoga rukopisa.
Prolog pisca.
Časnomu bratu, kojega valja zagrliti rukama nehinjene ljubavi, đakonu Erlariju, nedostojni prezbiter Luidolf. Ako ti budem napisao, predragi, nešto što pripada nekoj koristi, možda ćeš to rado primiti: jer nećeš moći biti nezahvalan kad se vidiš ispravljenim od neke zablude, ako ipak htjedneš pokloniti vjeru mojim riječima. Stoga ono što sam doznao boraveći u Italiji odredih tebi za čitanje, usrdno moleći da to ponovno čitajući ispraviš i pročitano pošalješ natrag.
B Naime samo se tebi usuđujem pokazati svoje sitnice, budući da mojeb priproste spise ne prezireš čitati kao učene spise drugih. Zdravo, predragi, čineći kako molim, i znaj da sam ti u svemu najvjerniji prijatelj.
a Rukopis Inudic.: Luidolf.
b Isti rukopis: priproste.
Kako je pisac došao do Života sv. Severa.
C Job: nemajući zaklona grle kamenje. Uzevši stoga dopuštenje, krenuh na tegoban put i, ometan raznim neprilikama, ponajviše poplavama kiša, jedva desetoga tjedna stigoh u Rim. I ondje boraveći osam dana, čas sam a čas s drugim suputnicima, ponizno prostrt pred spomenom apostola, svim sam srcem molio Gospodina da mi se svojom besplatnom milošću, umoljen i molitvama svetaca, udostoji dati oproštenje za prošle grijehe, udijeliti uzdržljivost u sadašnjima te me pod svojom zaštitom sačuvati netaknutim od budućih sve do kraja. No nakon što je ovo malo bilo nužno unaprijed izložiti, valja već prijeći na a pripovijedanje koje sam ti, uz pomoć Gospodnju, odlučio razložiti.
3 Boraveći kod talijanskoga grada Ravenne, pomno sam nastojao istražiti o životu svetaca, naime Severa, Vincencije i Inocencije, čija su tijela odande uzeta i pod promijenjenim imenima prenesena u ovu župu: o čijem ću prijenosu, bude li Krist milostiv, raspravljati drugom prilikom. I kako odatle ni od koga nisam mogao doznati ništa pouzdano, priznajem da sam se nemalo ražalostio. Ali Bog, tješitelj žalosnih, utješio me po nekom monahu koji je iz samostana istih svetaca bio otišao u grad (jer je taj samostan udaljen od grada Ravenne) radi posjeta nekim svojim prijateljima. Ugledavši ga kako se iz grada vraća u samostan, pristupih mu te ga među ostalim riječima našega razgovora zamolih da mi pripovijedi nešto o životu svetaca, ako štogod zna. A on reče: „Sutrašnjega dana dođi u naš samostan i ondje će ti se u toj stvari ispuniti želja. Ja ću ti naime pokazati čovjeka koji će ti živom riječju moći izložiti što tražiš.” Bio je naime iz krajeva Galije, pa nije mogao latinskim govorom izraziti ono što sam želio. Isti je također ispripovjedio da su ga neprijatelji dvaput zarobili, jednom doduše odb Danaca u Galiji, a drugi put u istome samostanu uhvaćen odc Agarena, ali da je milošću Božjom od obojih bio oslobođen.
4 Sljedećega dakle dana, želeći ispitati je li njegovo obećanje istinito ili nije, te želeći udovoljiti svojoj želji, uputih se u samostan imajući nemalo suputnika. Braća pak onoga mjesta ljubazno nas primiše i dovedoše pred opata: od kojega također s ljubavlju primljeni, svi zajedno s njime sjedosmo u samostanu, a s nama sjedoše i brojni monasi istoga mjesta. Zatim upitan odakle sam ili zbog čega sam onamo došao, oboje pred svima izložih. Tada jedan od monaha koji su s nama sjedili, na opatov mig, dade mi ovo izvješće latinskim govorom, počevši ovako.
a Utrechtski rukopis: razlog.
b O upadima Danaca u Galiju pod Ludovikom Pobožnim, a osobito pod njegovim sinovima, često je drugdje rečeno.
c Rossi u 3. knjizi djela Hist. Raven; str. 240, piše da su nakon godine 846 Saraceni opustošili obalu Jadranskoga mora i opljačkali klasenski hram sv. Apolinara. Čini se da je tada opljačkan i samostan sv. Severa, dok su njegove relikvije već bile odnesene u Njemačku. O tijelima drugih svetaca prenesenim iz Classisa u grad Ravennu iz straha od istih Saracena govorit ćemo uz Život sv. Kalocera 11. veljače.
Čudesan izbor sv. Severa za biskupstvo.
Sever, čiji život želiš upoznati, nije bio mučenik, nego ispovjedalac. On je naime dugo vremena u svjetovnome odijelu živio siromašnim životom po svijetu u ovome gradu Ravenni, uzevši za ženu neku djevojku imenom Vincenciju, od koje rodi kćer zvanu Inocenciju: s kojima je, tražeći hranu, obavljao ženske poslove. Običavao je naime po običaju žena presti vunu i a tkati, zbog čega su ga u puku nazivali vunarom.
6 Kakve je pak zasluge taj isti muž imao predb unutarnjim Sucem, pobrinuo se istic Sudac obznaniti i ljudima, kao što će se pokazati u nastavku. Jer kad je preminuo predstojnik spomenutoga grada, gradski je knez zapovjedio puku da obdržava trodnevni post, kako bi Bog nekim znakom pokazao tko treba naslijediti pokojnika. Dok se to događalo, reče Sever svojoj supruzi Vincenciji: „Idem u crkvu vidjeti tko će danas biti izabran za biskupa.” Njemu ona s negodovanjem odgovori: „Što ti, odjeven u krpe, tražiš među plemićima i velikašima u grimizu? Ili što se tebe tiče vijećanje velikaša o izboru biskupa? Korisnije ti je da po običaju nekome služiš, odakle ćeš meni i svojoj kćeri moći pribaviti što je potrebno za život.” Na to on reče: „Što škodi ako pođem?” A ona: „Dao Bog da onamo došavši odeš izudaran po obrazima!” On pak, ne mareći za ženine riječi, požuri u crkvu i ušavši staded gotovo tik uz kneza.
7 Dok je pak puk molio, gle, iznenada neka golubica doleprša odozgo i naočigled sviju sjede na njegovu glavu. Neki to primiše kao znak i prosudiše da je dostojan svećeništva, a drugi se pak srdiše
A srdiše što se tako bijednim haljinama odjeven usudio stajati među prvacima grada, te ga sramotno, kako mu je žena bila poželjela da se dogodi, prisiliše izići iz crkve. Drugoga pak dana, želeći se sakriti u crkvi, opet je po golubici bio otkriven te je potresao srca promatrača. Trećega pak dana, kad su boraveći u crkvi iščekivali neki znak od Boga, Onaj koji ne gleda i ne sudi po licu nego po srcu, kao da kori njihovu tvrdoću, ponovno ga po golubici svima javno pokaza dostojnim svećeništva. Tada svi jednoglasno rekoše: „Koga možemo izabrati, ako ne onoga koga je evo Gospodin već treći put izabrao?” I uhvativši ga iz mnoštva, odvukoše ga, premda se opirao, na uzvišenije mjesto te mu, promijenivši odijelo, učiniše klerikom. Zatim ga po crkvenom običaju posvetiše za biskupa.
8 Trčeći pak jedan od nazočnih javi Vincenciji da je njezin muž postao biskup. A ona, smješkajući se, ne povjerova glasniku, nego rugajući se nadoda govoreći: „Znam da Sever, napojene gramatikom i ostalim umijećima, dobro može biti biskup. Ta dugo je vremena bio otac mnogih samostana: stoga ostali trebaju nasljedovati primjere njegova življenja.” Onaj pak koji bijaše javio potvrdi da je rekao istinu. A ona reče: „Onaj koji je dosad idući ulicama običavao izvlačiti niti s preslice i namatati ih na vreteno, ne bez razloga, kažu, sjedi na biskupskoj stolici.” Dok je to govorila, dođoše drugi i treći, javljajući slično prvome glasniku. Tada ona, potaknuta divljenjem, ustade i zajedno s kćerif otrča u crkvu; vidjevši da je istina što je čula, zahvali Bogu. I odmah obje bijahu pokrivene svetom koprenom, te pobožno živeći ustrajaše, jedna ug udovičkoj, a druga u djevičanskoj odluci.
a Nedostaje u budičkom rukopisu.
b Utrechtski rukopis: vječnim.
c Utrechtski rukopis: smatram; izostavljeno je pobrinuo se.
d Isto ima drugi dio djela Legenda, drukčije raniji Život s Rossijem.
e U vrijeme kad je ovo pisao Luidolf, visoko su se cijenili gramatičari, odnosno učitelji profinjenijih znanosti, kao što smo rekli 11. siječnja uz Život sv. Paulina Akvilejskoga.
f Rossi prenosi da je stanovala nasuprot crkvi.
g Da tko ne bi pomislio da je otada živjela s mužem, kaže da je odjevena svetom koprenom živjela poput udovice.
Smrt i štovanje sv. Severa, Vincencije i Inocencije.
C Sveti pak Sever, napredujući svakodnevno u službi Božjoj i blistajući čudesima, pružio je puku velik prizor o sebi. Nadmašivao je naime sve muževe svoga vremena u svojoj okolici svetošću života i revnošću u svetim naucima, a Gospodin mu udijeli toliku milost da je svima koji su ga mogli upoznati bio na ljubav i čast. Niti se treba čuditi što je čovjek iz puka i neuk iznenada mogao postati učitelj i naučitelj Crkve: jer Gospodin naš Isus Krist nije izabrao govornike ni filozofe, nego ribare, i poslao ih propovijedati po svemu svijetu. Nikakva naime nema zastoja u učenju ondje gdje je nazočan Duh Sveti kao učitelj: i u kome se god udostoji prebivati, čini ga ujedno gorljivim i rječitim.
10 Dogodi se pak da već spomenute žene krenuše putem svakoga tijela: njih on zapovjedi pokopati u grobu koji je bio pripravio za sebe. Kako je vrijeme odmicalo, kad je muž Gospodnji, već iscrpljen starošću, vidio da mu se bliži posljednji dan, odjeven u svećeničko ruho slavio je misu u nazočnosti nekolicine. Pošto ju je dovršio, zapovjedi da se svatko vrati svojoj kući, osim jednoga učenika, koji na njegov mig zatvori sva crkvena vrata. Zatim, kad je blaženi muž pristupio k mjestu gdje su bile položene svete žene,
Veljača, svezak I. odmah se onaj grob sam od sebe otvorio. Tada on reče: „Sestro i kćeri, ovaj sam grob pripravio sebi, a vama potrebitima ustupio sam ga na uporabu: no budući da sada odlazim svome Stvoritelju jer me zove, dajte mi mjesta da s vama usnem, da bismo se mi koji smo na ovome svijetu živjeli zajednički služili i zajedničkim ukopom.” Kad mu one odmah načiniše mjesta, živ uđe u grob, kako se čita da je učinio sv. Ivan, te se zaštitivši znakom svetoga križa, usnu.
11 Dječak pak koji bijaše unutra u crkvi, vidjevši kako blaženi muž ulazi u grob i kako se gornji kamen vraća na prijašnje mjesto kao da ga ljudi valjaju, potrča sa snažnim krikom i uhvativši neki komadić njegove kazule, koji je slučajno virio izvan sarkofaga, nastojaše ga povući k sebi. A oni koji su bili pred vratima, zapanjeni, provališe kroz vrata pitajući dječaka zašto je tako vikao. Njima reče dječak: „Moj gospodar biskup ušao je u ovaj grob; pomozite što brže da se unutra ne uguši.” Oni pak muževi zrelije dobi, razumjevši da se stvar dogodila Božjom voljom i spoznavši da se njegova duša već preselila u nebeska prostranstva, u himnima i pohvalama blagosloviše Gospodina, iskazujući dostojnu počast njegovu ispovjedaocu. Kolika su se pak ondje poslije po zaslugama svetoga ispovjedaoca, uz dar Gospodnji, dogodila čudesa ozdravljenja bolesnika, predugo bi ti bilo objašnjavati.
12 Nakon toga zapitah o blagdanima svetaca, na koje ih kalende valja slaviti. „Blagdan sv. Severa”, reče, „slavi se 1. veljače, a blagdan svetih žena, budući da je zbog navale a pogana ispao iz sjećanja, stoga se zajedno s njegovom svetkovinom slavi na gore spomenute kalende.” Čuvši to, smatrao sam da posjedujem Krezovo bogatstvo. Zatim smo iskusili nemalu ljubaznost one braće; okrijepljeni naime kruhom i vinom, radosni nastavismo svoj put.
13 Ovo sam ti, predragi brate, o životu i preminuću svetaca, kako sam čuo od samoga monaha u nazočnosti mnogih, predao pismu i posvetio tvome imenu; ponajviše zato da te učinim sigurnim glede imena i blagdana svetaca te da ne dopustim da bludiš s onima koji to ne znaju. Ako mi pak još uvijek sumnjajući u to ne povjeruješ, pođi u Italiju i potraži spomenuto mjesto između Ravenne i samostana sv. Apolinara: ondje ćeš bez ikakve sumnje naći toliko svjedoka ovoga pripovijedanja koliko i monaha. Ako me je pak i taj isti monah u takvu pripovijedanju (ne dao Bog) prevario, bez sumnje će podnijeti kaznu za svoju laž, jer će ga na to prisiliti Onaj koji nijedan grijeh ne ostavlja nekažnjenim. Ja pak znam da nisam napisao ništa osim onoga što sam od njega čuo.
14 Stoga kad htjedneš poći moliti u crkvu sv. Albana, došavši na južnu stranu iste crkve, znaj da su ondje položene kosti svete žene Vincencije, i znaj da je iz iste crkve sv. Sever prenesen u Tiringiju, a sveta Inocencijab djelomično u drugi samostan, imenom Paracijatenski. Njihovim zaslugama i zagovorom neka nam se Svemogući udostoji udijeliti da ovdje tako živimo kako bismo na dan strašnoga ispita od najpravednijega Suca zavrijedili biti nagrađeni s onima koji će biti postavljeni njemu zdesna.
a Herula, Gota, Langobarda itd.
b Djelomično nedostaje u budičkom rukopisu, kao i ime samostana.
Prijenos sv. Severa, Vincencije i Inocencije.
Svete se relikvije prenose u Mainz.
U prvoj knjižici, moj predragi Erlarije, obećao sam da ću pisati o prijenosu svetaca koji su ondje spomenuti: što sada, uz dar i pomoć Onoga koji svima daje obilno i ne prekorava, neću oklijevati ispuniti koliko budem mogao.
2 a Bio je neki klerik iz krajeva Galije imenom Feliks (je li to učinio ili nije, nije moje da sudim), kojega se sjećam da sam ga vidio dok sam bio dječak. Njemu bijaše običaj lutati po raznim pokrajinama i radi dobitka krasti relikvije svetaca gdje god je mogao. On dođe s nekim drugovima u spomenuti samostan, za koji rekosmo da je smješten između grada Ravenne i sv. Apolinara; i ondje bi primljen radi pobožnosti, poput hodočasnika, te iskusi toliku ljubaznost one braće da je ondje primao svakodnevnu opskrbu kao jedan od njih: štoviše, kako ona braća ne bi o njemu posumnjala ništa zlo, zakletvom potvrdi da nikada neće otići iz istoga samostana. I kad je tako prisno ondje neko vrijeme počeo boraviti, pridruži se čuvaru crkve i iskazivaše mu revnu službu.
3 Dočekavši pak pogodno vrijeme za ono zbog čega je bio došao, ukrade kosti spomenutih svetaca i sa svojim suučesnicima dade se u bijeg. Kad su to braća doznala, poslaše glasnike velikašima Italije da unaprijed zaposjednu sve izlaze s putova iz Italije, kako nikako ne bi mogao odande umaći. A on, spoznavši da su mu putovi za bijegb zapriječeni, idući noću bespućima dođe u Paviju i ondje se neko vrijeme skrivao.
4 U međuvremenuc car Ludovik posla mainzkoga nadbiskupa Otgara id verdunskoga biskupa Hildija te dvojicu grofova, od kojih se jedan zvao Warin, a drugi Adalgiz, svome sinu Lotaru, koji je u to vrijeme boravio u Paviji, radi obnove mira i prijateljstva među njima, koji su spletkama opakih ljudi dijelom bili narušeni. Kad su onamo stigli,e spomenuti Feliksf s relikvijama svetaca koje bijaše ukrao uputi se u svratišteg Otgarovo i priopći kako je učinio. Otgar ih s radošću primi, sakri u svoje škrinjice te ih, kako nitko ne bi imao pristupa k njima, zapečati vlastitim pečatom.
4 Kad je pak svanulo jutro, Hildi i spomenuti grofovi okupiše se u Otgarovu prebivalištu kako bi se međusobno dogovorili na koji će način složno obaviti povjereno im poslanstvo. I kad uđoše u sobu gdje su se u škrinjicama čuvale svete relikvije, spopade ih silan užas i strah, tako da su uzdrhtali jedva ostali na nogama. Vidjevši ih blijede i kako dršću, Otgar ih zapita što je uzrok tolikome strahu. A oni rekoše: „Možda ćemo na ovome poslanstvu dočekati kraj ovoga života. Jer nas ni protiv neprijatelja postavljenih u boju nikada nije obuzeo takav i toliki strah.” „Ne bojte se”, reče Otgar, „jer na ovome putu, dok nas Bog štiti, nećemo pretrpjeti nikakve nevolje. Nego, ako želite rado čuti, ja ću vam reći uzrok ovoga straha. Jučerašnjega su mi naime dana donesene relikvije svetaca koje imam kod sebe u ovim škrinjicama; budući da im ulazeći ovamo niste iskazali dostojnu čast, zasluženo ste zapali u strah.” A oni, čuvši to, prignuše koljena i zagovorom svetaca zatražiše da im se dogodi sve sretno. Što se i dogodilo. Jer sljedećega ih je dana Lotar časno primio, a obavivši poslanstvo, ispunjenih želja vratiše se caru koji ih bijaše poslao.h Spomenuti pak Feliks sa svojim drugovima, primivši od Otgara konje i druge darove, skrivajući se među njegovim ljudima iziđe iz Italije i izbjegnu zasjede koje su Talijani bili pripremili.
3 Otgar pak, obavivši poslanstvo, došavši s careva dvora u Mainz, zapovjedi da kler i puk s najvećim štovanjem dočekaju relikvije svetaca. Pošto je to učinjeno, kosti sv. Severa položi u kovčežić pokraj oltara sv. Albana, a k kosti sv. Vincencije na južnu stranu i svete Inocencije na sjevernu stranu iste crkve, kao što smo unaprijed rekli u prvoj knjižici, smjestivši ih na najčasnija mjesta pokraj pojedinih oltara, podignuvši nad njima nosiljke koje je obložio zlatom i srebrom, kao što je dosad očito promatračima.
a Ono što se ovdje nalazi sve do broja 3, isto postoji u djelu Breviar. Erford. na dan osmine.
b Utrechtski rukopis: ocrnjeni.
c Budički rukopis: Ludewicus. Ovo je Ludovik Pobožni, sin Karla Velikoga, kako smo gore pokazali: njemu je na umoru godine 840 bio nazočan Otgar zajedno s trierskim biskupom Hetijem i metzskim Drogonom.
d Budički rukopis: Hildiwinum. Erfurtski brevijar: Hiltim. Wasseburg piše da je on zaređen za biskupa godine 829, da je uvijek bio odan Ludoviku Pobožnom, koji je zato mnogo darovao Verdunskoj crkvi, te da je nakon njegove smrti pretrpio vrlo mnogo od sina Lotara.
e Dodaje budički rukopis: i da najpomnije rasprave o poslu koji su bili preuzeli.
f Dodaje isti rukopis: i njegovi suučesnici.
g Erfurtski brevijar uvijek ga naziva Othogarius.
h Dovde Erfurtski brevijar. i Pobožnošću i učenošću slavan bijaše samostan sv. Albana pokraj Mainza, odakle je godine 1124 izvedena naseobina u Sponheim, kako u djelu Chronicon Spanheim. piše Tritemije. Samostan sv. Albana pretvoren je u zbor kanonika, koji su prije 40 godina, kad je pisao Serarije, obavljali bogoslužje u crkvi propovjednika, dok su od njihova hrama preostale samo razvaline. Sv. Albana mučenika Mainzka crkva štuje 21. lipnja. k Serarije u 1. knjizi, 17. poglavlju djela Rer. Moguntin. među relikvijama koje su se nekoć čuvale u bazilici sv. Albana nabraja tijela sv. Vincencije i Inocencije, ali ne navodi gdje su ona sada.
Relikvije sv. Severa prenesene u Erfurt. Relikvije sv. Inocencije drugamo.
Kad je pak prošlo neko vrijeme, isti časni nadbiskup Otgar, želeći one svete relikvije privesti većem štovanju svetoga bogoštovlja, prenese kosti sv. Severa u Tiringiju u kraljevsko mjesto koje se zove Erfurt, u pratnji prezbitera i klerika različita reda te nemaloga mnoštva puka. Ali prije nego što su presveti ostaci onamo stigli, na putu su po Božjem djelovanju zasjali mnogim čudesima. Od mnogih ovdje nije mrsko umetnuti ih nekoliko. Naime, kako su pripovijedali oni koji su posvjedočili da su bili nazočni tome prijenosu, četiri sestre iz Tiringije dođoše s ostalim mnoštvom u susret svetim relikvijama; jednu od njih, koja bijaše najstarija, a opsjednu zli duh i teško ju je mučio pred svima koji su bili nazočni. Bijaše pak na istome putu neki prezbiter imenom Reginharije, a poslijeb biskup, kojega si i ti vrlo često vidio; njemu je Gospodin udijelio toliku milost u istjerivanju zloduha da mu se nijedan zloduh nije usuđivao oduprijeti, a da odmah na njegov mig ne bi izišao iz opsjednutoga čovjeka. Običavao je naime, kad bi pristupio čovjeku opsjednutom od zloduha, govoriti: „Ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svomu daj slavu.” Kad je on nad opsjednutom počeo čitati knjižicu egzorcizma, nečisti duh reče na usta žene: „Evo, tjeraš me odavde riječju Gospodnjom i zaslugama njegova ispovjedaoca: ali prije nego što stigneš u Erfurt, naći ćeš me ne jednom, niti dvaput, kako ti se protivim.” Rekavši to, napusti opsjednutu posudu, uđe u njezinu sestru i slično ju je mučio. Odande božanskom milošću istjeran,
A istjeran, zgrabi treću i prisili je da bjesni ništa manje od ostalih. Kad je i ona Gospodnjom blagošću i zaslugama njegova svetoga ispovjedaoca ozdravila, napade četvrtu, to jest posljednju od istih sestara, i preko svake je mjere bijedno mučio. Tada, dok je spomenuti prezbiter čitao knjižicu egzorcizma, otpadnički duh reče tako da je čuo sav puk koji je bio nazočan: „Jao nama bijednima, koji ovaj kraj, što smo ga najdulje posjedovali, sada moramo napustiti zbog dolaska sv. Severa: jer odsada u ovome kraju nećemo imati takvu vlast kakvu smo dosad imali.” I rekavši to, ode. Žena pak, oslobođena od napastovanja zloduha, zahvaljujući Bogu slijedila je nosila svetoga ispovjedaoca sve do Erfurta.
7 Kosti pak istoga sveca prenesene su u crkvu posvećenu na čast sv. Pavla apostola. Ondje, dok su još ležale nepokopane u kovčežiću onako kako su bile donesene, zasjalo je toliko mnoštvo znakova i čudesa, toliko je zablistala snaga kreposti u svakoj vrsti ozdravljenja po božanskoj milosti da nijedan smrtnik ne može ni obuhvatiti broj tih čudesa ni ispripovjediti njihovu raznolikost.
8 Nakon smrti pak Otgara i njegova nasljednikac Rabana, čašću istoga biskupstva biva uzvišend Karlo, sin kralja Pipina. On, uslišavši molbe redovnica koje su boravile ue Visokom samostanu, prenese neki dio relikvija sv. Inocencije u spomenuti samostan, kao što si i sam vidio. Ondje se po zaslugama iste svete djevice Gospodin udostojao učiniti nemala čudesa, koja ako htjedneš D doznati, moći ćeš naučiti od tih redovnica.
9 Evo imaš, predragi brate, moje obećanje provedeno u djelo, ne kako sam želio, nego kako sam mogao. Molim te stoga da za me moliš Onoga koji svojom jednostrukošću pritječe u pomoć našoj dvostrukosti, da bi mi svojom besplatnom milošću, umoljen i molitvama istih svetaca, dao barem na dan suda imati neki udio sa svojim izabranicima; jer bi mi bilo bolje da se nisam ni rodio nego da budem zauvijek odvojen od njih.
a Dodaje budički rukopis: nekoć.
b Isti rukopis: korepiskop.
c Blaženi Raban umro je, kako ćemo reći 4. veljače, godine 856.
d Karlo, sin akvitanskoga kralja Pipina, unuk Pobožnoga, brat mlađega Pipina, star 15 godina, kako iz djela Chronicon Fontanellense prenosi Duchesne u 2. svesku djela Francic., godine 849 u mjesecu ožujku, dok je hitao u Akvitaniju da pomogne bratu, bi zarobljen od grofa Vivijana i u gradu Chartresu, po zapovijedi svoga strica Karla Ćelavoga, ošišan te odmah poslan u samostan Corbie. Zatim je godine 856 naslijedio Rabana više po volji kralja i njegovih savjetnika nego po pristanku i izboru klera i puka, kako imaju djela Annales Fuldenses koja su izdali Freher i Duchesne, te Serarije i drugi. A trudonski primjerak rukopisa istih Annales ima ovako: njega (Rabana) je Karlo, sin kralja Pipina, koji je pobjegavši iz pritvora samostana u Corbieju prebjegao svome stricu kralju Ludoviku, naslijedio u biskupstvu 9. ožujka, ne samo po volji kralja nego i po pristanku i izboru klera i puka. Ovaj se hvali zbog razboritosti i pobožnosti: ipak ga Wion pogrešno kiti naslovom svetoga i kralja Akvitanije.
e Utrechtski rukopis: drugome. Serarije u 1. knjizi, 31. poglavlju svjedoči da se samostan Stare ćelije, koji je sagradila sv. Batilda, sada u puku naziva Stari samostan, a nekoć Visoki samostan. O sv. Bifildi ili Bihildi govorit ćemo 27. studenoga.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.