Prethodni komentar.
§ I. Rođendan sv. Severa, Vincencije, Inocencije.
Siječanjske kalende proslavlja sv. Sever Ravenski mučenik, a veljačke sv. Sever također ravenski biskup, ali ispovjedalac, premda i ovoga 1. siječnja navode neki, a onoga 1. veljače drugi. Kako bi postalo jasnije ono što će se reći o njegovim djelima i vremenu, sviđa nam se ovdje iznijeti ono što o njemu na razne dane navješćuju martirologiji. Stari Martyrol. Romanum, koji posvuda nazivamo martirologijem sv. Jeronima:
U Ravenni biskupa Severa. Beda, Raban, rukopisi sv. Maksimina i sv. Martina u Tournaiju: U Ravenni sv. Severa biskupa. Bellini iz Padove i neki rukopisi: U Ravenni, sv. Severa biskupa i priznaoca.
2 Drugi martirologiji ponešto crpe iz njegovih Djela. Molanus u addit. ad Usuard.: U Ravenni, sv. Severa biskupa i priznaoca, kojega je Bog od tkalačkoga zanata uzdigao na biskupstvo. Suvremeni Martyrolog. Rom.: U Ravenni sv. Severa biskupa, koji je zbog slavnih zasluga izabran znakom golubice. Maurolico: U Ravenni sv. Severa biskupa, koji je u zanosu rekao da je pokopao preminuloga modenskoga biskupa Geminijana, a Heraklijana zaredio za pesarskoga biskupa. Konstancije Felicije: Biskup Sever, rođen od veoma niskoga roda, tkalac, živio je sa suprugom u najsvetijem siromaštvu. Kad je on zajedno s drugima došao u crkvu da gleda izbor biskupa i kad mu je bijela golubica triput sletjela na glavu, jednoglasnim je pristankom otaca izabran za ravenskoga nadbiskupa; u tom je dostojanstvu živio dugo vremena, dajući velike dokaze svetosti i nauka ulivena mu odozgo; naposljetku, unaprijed spoznavši čas smrti, odsluživši misu u nazočnosti svega puka, još odjeven u sveto ruho, sam je sebe pokopao, smjestivši se u sredinu groba između supruge i kćeri, kojima je zapovjedio da mu ustupe mjesta koliko je potrebno; i tako se, oprostivši se od puka, preminuo u vrijeme cara Jovinijana, proslavljen poslije mnogim čudesima. On je u zanosu prisustvovao umirućem sv. Geminijanu, modenskom biskupu, i zaredio Heraklijana za pesarskoga biskupa. Je li umro pod carem Jovijanom, razjasnit će se niže. Galesini o njemu ima ovo: U Ravenni sv. Severa biskupa i priznaoca. Taj pučanin, zarađujući tkanjem vune za život sebi i svojoj obitelji, u vrijeme kad se u tome gradu nakon smrti Marcelinove vijećalo o izboru biskupa, bi od Boga proglašen biskupom, jer mu je k ušima doletjela golubica; pošto ju je najprije otjerao, ona mu je ponovno sjela na glavu. Tako dakle stekavši biskupstvo, od vunara čudesno postavši vrhunski teolog, na Sardijskom se saboru protiv arijanaca za Atanazija borio osobitom hrabrošću i mnoge druge stvari čudesno učinio Božjim darom. Obasut slavom tih djela i najsvetijega života te zaslugama biskupskih kreposti, naposljetku shrvan starošću, kad je odozgo bio obaviješten o točnom danu u koji će iz tijela prijeći u nebo, obavivši po običaju svete obrede i sazvavši sve svećenike i sve Ravenjane, održavši veoma ozbiljan govor o nebeskoj slavi, čim je završio, još odjeven u sveto ruho, uputio se prema grobu, gdje je, prignuvši koljena i podignuvši ruke i oči prema nebu, kao da ponizno izlijeva molitve, usnuo u Gospodinu.
3 Rođendan kćeri i supruge na ovaj dan bilježi rukopisni Florarium: Kod Ravenne rođendan sv. Severa, najprije tkalca, a poslije biskupa i priznaoca istoga grada; Vincencije supruge i Inocencije djevice njegove kćeri, godine spasenja 420. Kartuzijanac Herman Greven u addit. ad Usuardum: U Ravenni preminuće sv. Severa biskupa i priznaoca, koji je, zarađujući za život preradom vune, po golubici poslanoj s neba bio označen da bude uzdignut za biskupa. Drugi žele da je ovdje spomen njega i supruge Vincencije te kćeri Inocencije, a jedanaestoga dana prije studenih kalenda preminuće. Isto ima Kanizije, ali posljednje riječi ovako donosi: Neki žele da se na ovaj dan slavi spomen njegove supruge i kćeri, a 22. listopada preminuće samoga sv. Severa. Štoviše, ondje se slavi prijenos, kako ćemo poslije reći.
4 Sada ćemo navesti one koji sv. Severa biskupa smještaju 1. siječnja. Martyrol. Colon. tiskan god. 1610. i rukopis samostana u Albergenu: U Ravenni sv. Severa biskupa. Rukopis crkve sv. Gudule u Bruxellesu: U Ravenni sv. Severija priznaoca. No Maurolico, Felicije, rukopisni Florarium, rukopisni Martyrol. profesne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, rukopis crkve sv. Lamberta u Liègeu, oba naslovljena Bedinim imenom: U Ravenni sv. Severa biskupa i mučenika. Martyrol. S. Hieronymi, odnosno stari rimski, u kojem se 1. veljače navodi sv. Sever ravenski biskup i sv. Sever ispovjedalac, za 1. siječnja ima ovako: U Ravenni preminuće sv. Severa biskupa s njegovom braćom. Što to znači, kako smo rekli 1. siječnja, ne dokučujemo dovoljno. Budući da se o ravenskom mučeniku Severu, za kojega Jeronim Rossi kaže da se štuje 1. siječnja, a drugi ga smještaju na 1. veljače, ne zna ništa osim da je pod Maksimijanom ovjenčan mučeništvom, zar nije dopušteno naslutiti da je on bio biskup, ali da je, jer su njegova Djela bila skrivena, sačuvan slavniji spomen kasnijega priznaoca Severa? No oštro izjavljuje Ughelli u 2. svesku Italiæ sacræ da je laž tvrditi kako je bilo više Severa. Ne tvrdimo doduše, ali kojim dokazom veoma učeni muž potkrepljuje svoju oštru osudu, ne razabiremo dovoljno. Da je svakako već nekoć bilo prošireno mišljenje o sv. Severu, ravenskom biskupu i mučeniku, bit će očito niže iz Života koji je napisao Luidolf, kojemu u pogl. 2, br. 8 ravenski redovnik ovako odgovara: „Sever, čiji život želiš upoznati, nije bio mučenik, nego ispovjedalac.” Dakle Luidolf se o biskupu tako raspitivao kao da ga je smatrao mučenikom, ako već odgovor odgovara pitanju.
§ II. Život i vrijeme sv. Severa.
Severov Život izdao je Surije iz starih kodeksa, ali ga je sam dotjerao. Mi ga donosimo u izvornom stilu iz rukopisnoga kodeksa otaca Kongregacije oratorija u Rimu, sravnjena s onim koji se okrnjen nalazi u Bonina Mombrizija i u starom Brevijaru erfurtske crkve. Da je pisac ovoga Života bio redovnik i da je živio u x ili xi stoljeću, dokaz je to što u pogl. 2 tako oštro napada protivnike redovnika, a u pogl. 1 simonijake; jer će biti očito 7. veljače iz Života sv. Romualda opata te vii iz Života bl. Petra Ognjenoga da su se u to vrijeme redovnici s velikom revnošću posvetili posvemašnjem iskorjenjivanju te pošasti, te da je zbog toga protiv njih planula golema mržnja onih koji su crkvena dostojanstva već bili stekli novcem ili su za njima težili.
6 Čini se da je Jeronim Rossi imao drugi Život, također napisan u isto vrijeme ili ne mnogo poslije, jer pisac spominje čudo učinjeno u njegovo vrijeme, pod carem Henrikom i markgrofom Bonifacijem; a Bonifacije, markgrof Etrurije, živio je u vrijeme Konrada Salijskoga, kojemu je bio i zet, a šurjak cara Henrika, te je umro god. 1051. To ćemo pak čudo niže objaviti iz 2. knjige histor. Raven. istoga Rossija.
7 Drugi Život, napisan mnogo prije od svećenika Luidolfa ili Luitolfa, donosimo iz staroga kodeksa samostana sv. Pavla u Utrechtu i samostana regularnih kanonika u Böddekenu u paderbornskoj biskupiji. Svoje vrijeme pisac naznačuje kad u knj. 2, pogl. 1 pripovijeda da je relikvije sv. Severa iz njegova samostana potajno uzeo francuski svećenik Feliks, da ih je on u gradu Paviji predao mainzskom nadbiskupu Otgaru, a ovaj ih prenio u Njemačku, te o Feliksu u broju 2 svjedoči ovo: „Sjećam se da sam ga vidio dok sam bio dječak”, a u pogl. 2, broju 8 ovako piše: „Nakon smrti Otgara i njegova nasljednika Rabana, Karlo, sin kralja Pipina, uzdiže se na čast istoga biskupstva. On je, udovoljivši molbama koludrica koje borave u samostanu Altmünster, prenio jedan dio relikvija sv. Inocencije u spomenuti samostan, kao što si sam vidio.” Otgar je umro god. 866., Raban 866., kako ćemo reći 4. veljače uz njegov Život, a Karlo god. 862. 4. lipnja, kako donose Annales Fuldenses. Molanus u addit. ad Usuard. spominje ovaj Život od Luidolfa, kojega u prvom izdanju naziva svećenikom, a u drugom redovnikom; griješi pak kad kaže da Wolfgang Lazije u knj. 1 rerum Viennensium, pogl. 14 navodi Život ovoga sv. Severa. Lazije u knj. 1 rer. Vienn; pogl. 4 (a ne 14) navodi Život sv. Severina, apostola Norika, za kojega ipak pogrešno prenosi da je bio biskup Ravenjana, što su prije njega napisali Oton Freisinški u knj. 4, pogl. 30 i Gotfrid Viterbijski u 16. dijelu, kao što smo rekli 7. siječnja uz Život sv. Severina. Postoji nešto kraći Život sv. Severa u 2. dijelu Legende tiskane u Leuvenu god. 1385., sastavljen, kako se čini, iz ovoga.
8 Djela sv. Severa prenose osim toga Petar de Natalibus u knj. 3, pogl. 63, Filip Ferrari u Catal. SS.
A SS. Italiæ, Zaharija Lippeloo i Franjo Haræus iz Surija, kao i na francuskom Jakov Tigeou, Jakov Doublet, Vilim Gazet. Bl. Petar Damiani ima o sv. Severu dvije propovijedi, 4. i 3. u 2. svesku, u kojima potvrđuje većinu onoga što se pripovijeda u prvom Životu, o njegovu izboru, sprovodu modenskoga biskupa, ukopu kćeri itd., te spominje čudo koje su drugi izostavili, a koje ćemo mi niže donijeti iz njega. Spomen sv. Severa nalazi se u pogl. Statuimus, dist. 61, § E contra B. Nicolaus.
B
9 Spornim čini vrijeme sv. Severa predrasuda Jeronima Rossija, nimalo neučena pisca ravenske povijesti, koje se inače bez velike muke može odrediti na ovaj način. Izabran je za biskupa, kako se prenosi u Životu, pogl. 2, broj 6, za konzulata Konstancija iv i Konstansa iii augusta, odnosno godine Kristove 346., a u Rimu ga je posvetio sv. papa Julije, kojemu je to bila deseta godina. Sljedeće je godine sudjelovao na Sardijskom saboru, za konzulata Rufina i Euzebija, kako je očito iz potpisa. Naposljetku je prisustvovao pogrebu sv. Geminijana, modenskoga biskupa, mnogo godina poslije, budući da je u vrijeme pape Siricija, koji je godine 385. uzdignut na papinstvo, Geminijan još bio među živima, kako smo rekli 31. siječnja uz njegov Život. Ispravno dakle nagađa Haræus da je Sever preminuo oko god. 390., a rukopisni Florarium određuje da je doživio 420. godinu Kristovu, 74 godinu od početka biskupovanja. Možda se tiskarskom pogreškom dogodilo da je u trećem Surijevu izdanju upisana godina 320., a u oba Kanizijeva izdanja 350.
C
10 Rossi prenosi da je godine 294. postavljen na mjesto Marcelina, a da je umro 348., tek što se vratio sa Sardijskoga sabora, skrhan starošću i tegobama putovanja, te da mu je kao nasljednik postavljen Agapit, koji je sudjelovao na Rimskom saboru pod papom Julijem. I to, jer je Baronije pobio u Notis ad Martyrol., pokušava poduprijeti mnogim dokazima te niječe da je doživio i vladavinu Jovinijana, a kamoli pontifikat Siricija. Što se tiče onoga što se prenosi o obuzdavanju Atilina bijesa molitvama sv. Geminijana, i mi se slažemo s Rossijem da je to predaleko od vremena sv. Severa i sv. Geminijana za kojega se kaže da ga je ovaj pokopao, te da se čini kako se to dogodilo ili zagovorom kod Boga sv. Geminijana, već primljenoga među nebesnike, ali koji se ipak brine za svoj grad, ili molitvama drugoga Geminijana, kako je naznačeno uz njegov Život 31. siječnja; ili možda nisu Huni pod vodstvom Atile, nego drugi barbari koji su provalili, bili odvraćeni od pljačke grada, a glasina je pogrešno prenesena potomcima. Nadalje, Rossi misli da se iz toga što je iz starih slika i povijesti ravenske crkve očito da je Sever naslijedio Marcelina može zaključiti kako je Agapit, koji je sudjelovao na Rimskom saboru pod papom Julijem, bio Severov nasljednik: dakle na tom bi saboru, da nije bio održan poslije, sudjelovao Marcelin, a ne Agapit, budući da je živio prilično dugo. I da Agapit nije sudjelovao na onoj drugoj Rimskoj sinodi od l biskupa održanoj prije Sardijske, nego na onoj na kojoj je bilo cxx biskupa i koja je sazvana vi indikcije, naime godine 348., na koju je padala ta indikcija, a ne ni na koju prethodnu godinu pape Julija. Naposljetku, da se na onoj na kojoj je sudjelovao Agapit nije raspravljalo ni o čemu od onoga što je zaključeno na onoj sinodi od l biskupa. A čini se vjerojatnim da je ova nova sinoda održana radi potvrde spisa Sardijskoga sabora. Napokon, da je milanski biskup Protazije bio na Sardijskom saboru, a njegov nasljednik Julije na Rimskom s Agapitom. Jer za Grata, koji se u poslanici otaca Sardijskoga sabora biskupima Egipta i Afrike, navedenoj u Apologia 2 sv. Atanazija, spominje s ostalim afričkim biskupima koji su sudjelovali na istom saboru, ne kaže se da je kartaški biskup, nego samo biskup, očito nekoga drugog grada; tako da nije čudno što na Rimskoj sinodi nije bio on, nego Ruf, nakon čije je smrti on s prijašnjega sjedišta bio uzdignut na taj primat; te da je akvilejski Fortunacijan potpisao Sardijsku sinodu, a Benedikt Rimsku, dok je ovoga naslijedio drugi Fortunacijan. Rossi dakle hoće da je sv. Agapit postavljen za biskupa za vladavine Septimija Severa, koju je ovaj zauzeo početkom srpnja god. 192. i držao sve do 4. veljače 211; da mu je oko godine 231. kao nasljednik postavljen D. sv. Marcelin, a njemu sv. Sever oko godine 284., te da je umro 1. veljače 348.
11 No on sam to ne potkrepljuje nikakvom sigurnom kronološkom oznakom ni svjedočanstvom staroga pisca. Mnogo je vjerojatnije da je ona Rimska sinoda pod Julijem održana prije Sardijske, premda početak i kraj sinode pokazuju različito obilježje. Početak glasi ovako: „U ime Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, također za vladavine augusta Konstancija i Konstansa godine četvrte, dana 13. rujna, vi indikcije, pod predsjedanjem svetoga i preblaženoga pape Julija Apostolske Stolice u Rimu itd.” Četvrta godina Konstancija i Konstansa bila je 340. godina Kristova, u kojoj nije počinjala šesta, nego xii indikcija. Kraj sabora glasi ovako: „Dano na studene kalende, za konzulata presvijetlih muževa Felicijana i Maksimijana.” A ipak su Felicijan i Ticijan bili konzuli upravo one godine koje je umro Konstantin, Kristove 337., 1. godine pape Julija, x indikcije, 1. godine Konstantina mlađega, Konstancija i Konstansa. Tu kronologiju radije prihvaća Baronije, jer je lakše da se pogreška uvuče u brojeve vladavine augusta ili indikcija negoli da se upišu lažna imena konzula. Koju god od tih dviju godina uzeo, bit će prije Sardijske sinode, kako se ispravno smješta u svescima Sabora. E U 348. godinu, osim vi indikcije, ništa se ne uklapa: jer konzuli su bili Filip i Salija, a godina augusta dvanaesta.
12 Ostali Rossijevi dokazi ili izlike nemaju nikakvu snagu. Jer to što niječe da je Grat u vrijeme Sardijskoga sabora bio kartaški biskup i što postavlja dva akvilejska Fortunacijana, čini bez ikakva izvora; a o milanskom Juliju, je li bio isti kao sv. Matern ili neki drugi izostavljen u uobičajenim popisima, istražit ćemo drugdje. To što se kaže da je Sever naslijedio Marcelina ne povlači za sobom da Agapit nije sudjelovao na Rimskoj sinodi ili da je na njoj morao sudjelovati sam Marcelin: odakle je naime poznato da je Marcelin, kako piše Rossi, prilično dugo živio u biskupstvu? Mogao je svakako nakon one prve Rimske sinode pod Julijem umrijeti Agapit, a nedugo zatim i sam njegov nasljednik Marcelin. Odakle je pak Rossi doznao da nijedan od njih dvojice nije sudjelovao na drugoj sinodi od l biskupa? Ili kakve to veze ima sa stvari? Niti ima razloga zašto bi htio da se na onoj prvoj moralo raspravljati o nečemu od onoga što je zaključeno na kasnijoj. A nije bilo ni spomena o Sardijskoj sinodi: kako bi dakle bilo vjerojatno da je sazvana radi njezine potvrde?
13 Ako tko dokaže da je sv. Marcelin bio stariji i da ga je naslijedio neki Sever, neka slobodno kaže da su bila dva Severa, čemu se ni sam Baronije posve ne protivi, nego da je slavom kasnijega zasjenjen glas ranijega. Što ako je biskup bio onaj mučenik Sever za kojega smo rekli da se štuje 1. siječnja, ubijen pod Maksimijanom? Mnogi ga, kao što smo rekli u prethodnom § i na taj dan, na taj dan postavljaju kao biskupa i mučenika. Niti se iz Djela mučeništva, kojih nema, može dokazati da nije bio biskup. No to tvrditi nije nužno da bi se utvrdilo vrijeme sv. Severa. Također Rafael Volaterranus u knj. 19 Anthropologiæ smatra da je sv. Sever živio u vrijeme cara Jovijana. Iz vremena sv. Heraklijana, pesarskoga biskupa kojega je on zaredio, ne može se ništa dokazati, jer njegova Djela, kako piše Ferrari uz 9. prosinca, uopće ne postoje.
§ III. Prijenos sv. Severa, štovanje kod Nijemaca.
Oko četiristo četrdesete godine otkako se sv. Sever preselio na nebesa, mainzski nadbiskup Otgar prenio je u Njemačku njegova tijela i tijela svetih Vincencije i Inocencije. Kako se to dogodilo, zapisao je svećenik Luidolf, koji je tada živio.
A Od njega su preuzeli drugi, ali se u godini Prijenosa razilaze i međusobno i većina od istine. Umro je Otgar (kako donose Annales Fuldenses i kako ćemo mi ponovno reći iv velj. uz Život njegova nasljednika bl. Rabana) 21. travnja 847., a u biskupstvu je, kako stoji na njegovu nadgrobnom natpisu kod Serarija:
Četiri ovdje petoljeća i dvije navršio je godine. Sve to vrijeme isti Serarije određuje na 20 godina, iii mjeseca, xxiii ili 24 dana, budući da tvrdi kako je njegov prethodnik Haistulf umro god. 826. 28. prosinca. Nije potrebno ovdje o svemu raspravljati: barem se čini da Otgar nije bio zaređen za biskupa prije god. 825.
B 13 Sigebert ipak u Chronicon uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa uz god. 824. piše ovako: Tijela sv. Severa 403
16 Serarije smatra da je Otgara poslao njemački kralj Ludovik. Premda je naime ovaj, kako piše Nitard u knj. 2, mrzio Ludovika sve do smrti, Serarije ipak misli da je, pošto su se prilike sredile, isti biskup uživao milost kod spomenutoga kralja; i kad se od njega odmetnuo njegov drugi sin Lotar, dogodilo se da je, poslan u Paviju radi sklapanja mira među njima, odande dovezao relikvije sv. Severa u Mainz. No tko njemačkom kralju Ludoviku pripisuje sina Lotara? Ili kakvo je pravo on mogao imati nad Italijom da bi boravio u Paviji, kad se Italija pokoravala caru Lotaru, a zatim njegovu sinu Ludoviku?
17 Sigurnije izjavljuje koje se godine to dogodilo Lambert iz Hersfelda, pišući ovako: 836. nadbiskup Otgar prenio je sv. Severa u Frankfurt. Svakako je iz Vita Ludovici Pii očito da je on, i nakon što je ponovno primio sinove u milost poslije svoga zločinačkog i svim vjekovima mrskoga svrgavanja, sazvao god. 835. sabor u Thionvilleu poslije Uskrsa, to jest početkom godine 836., i zapovjedio svome sinu Lotaru da na isto mjesto uputi sve svoje plemiće kako bi se pronašao način međusobnoga pomirenja između njega i njema. Zatim se spominje da mu je iste godine poslao više poslanika istome sinu: prve koji bi ga pomirili s caricom Juditom i njezinim sinom Karlom, zatim one koji bi ga posjetili bolesna, naposljetku one koji bi ga opomenuli da ne uznemiruje podanike Crkve; oni koji su obavili oba kasnija poslanstva poimence se navode, a prvo je možda bilo povjereno Otgaru i drugovima, ili neko drugo. Ovaj Prijenos spominje Tritemije u Chronico Hirsaugiensi uz godinu 847.
18 Spomen ovoga prijenosa zabilježen je u martirologijima 22. listopada; u mnogima kao da je to bio rođendan, bez ikakva spomena prijenosa ondje ili preminuća 1. veljače. Tako Appendix ad Martyrol. Adonis, koji je izdao Rosweyde: Istoga dana, sv. Severa, biskupa Ravenne. Martyrol. Ord. S. Benedicti: Severa biskupa i priznaoca. Martyrol. vetus Ultrajectinum: U Ravenni sv. Martyrol. Colon. tiskan god. 1490.: U Ravenni sv. On je od vunarskoga posla, po ukazivanju golubice, od svega klera i puka uzet za biskupa. Vidjevši to, njegova supruga Vincencija i kći Inocencija ušle su u njegov samostan i same se posvetile Gospodinu. Sam je sveti muž, unaprijed znajući svoju smrt, pošto je proslavio sveta otajstva i otpustio puk iz crkve, pristupio grobu supruge i kćeri te, sam odvalivši kamen, rekao im: „Zapovijeđu Gospodnjom sam pozvan; dajte mi mjesta da spavam s vama”, a kad su mu one dale mjesta, živ je ušao da umre. Ako tko sumnja je li tada u Ravenni postojao samostan, reći ćemo da pisac toga martirologija želi reći samo to da su one prigrlile redovnički život.
19 Drugi martirologiji naznačuju da mu je drugdje posvećen drugi dan. Herman Greven u addit ad Usuard.: Istoga dana (a prema drugima 1. veljače) u Ravenni bl. Severa biskupa i priznaoca, koji je od vunara, čudom golubice poslane s neba, uzet za biskupa; pošto je revno obavljao povjerenu službu i unaprijed znao dan svoga usnuća, otvorivši grob supruge i kćeri, zapovijeda im da mu ustupe mjesto da počiva s njima, te je, kad su mu dale mjesta, ušao u grob da umre; isto ima Kanizije, osim što dodaje da je živio u vrijeme cara Jovinijana, pogrešno na rubu upisavši god. 350., budući da je Jovijan preuzeo carstvo god. 363. 27. lipnja i držao ga jedva viii mjeseci: možda je htio, kao Haræus, napisati 390. U 2. izdanju dodaje ovo: Njegovo je sveto tijelo poslije preneseno u mainzsku biskupiju. Rukopisni Martyrol. metropolitanske crkve u Pragu ima ovako: U Ravenni sv. Severa biskupa i priznaoca, koji je od obrtničkoga tkalačkog umijeća po golubici od Boga određen za biskupa tome mjestu, slavan po krepostima; pošto je svoju suprugu pokopao u vlastitu grobnicu, zatim je ondje pokopao i kćer Inocenciju, kojoj je na biskupovu zapovijed majka ustupila mjesto; u tu je grobnicu poslije on sam živ ušao i, smjestivši se u sredinu, počinuo u Kristu 24. siječnja, ali se ovaj njegov dan slavi.
20 Izričito ovdje naznačuje da se slavi njegov Prijenos Molanus u 2. izdanju auctarii ad Usuardum: Istoga dana Prijenos sv. Severa priznaoca, ravenskoga biskupa, sa suprugom i kćeri, u mainzsku biskupiju. I rukopisni Florarium: Istoga dana tijela sv. Severa, biskupa Ravenjana, i njegove supruge Vincencije te kćeri Inocencije prenio je u Mainz nadbiskup Otgar godine spasenja 824.
21 Toga pak dana više njemačkih crkava slavi rođendan sv. Severa, kako je očito iz njihovih vlastitih brevijara. A erfurtski nosi ovaj naslov: Breviarium dicendarum Canonicarum horarum, ad morem Severiani collegii Erphordiensis, i ima na naslovnici slike sv. Severa, Vincencije, Inocencije, a na drugoj stranici pjesmu od deset stihova čitatelju, u kojoj je među ostalim i ovo:
Odatle pripisuj primljene zavjete velikome Severu,
Koji drži hramove najbliže valovitoj Geri. Njegova se svetkovina određuje slaviti dvostrukim obredom 22. listopada, a dio prvoga Života, koji ćemo donijeti iz Mombrizija i rimskoga kodeksa, raspoređen u čitanja, moli se sljedećih dana, dok se osmoga dana moli povijest Prijenosa od autora Luidolfa. Blagdan sv. Severa slavi se toga dana i u mainzskoj crkvi, kako je očito iz brevijara tiskanih god. 1495., 1357., 1350., 1611. U wormskom
A tiskanom god. 1576. ima oficij od 3 čitanja, a isto tako i u vlastitim oficijima würzburške crkve tiskanim god. 1623. Spomen njegov činio se u hildesheimskom tiskanom god. 1316. i u starom utrechtskom; ipak je u vlastitim oficijima utrechtske crkve, koje je god. 1623. i 1640. dao tiskati Filip Rovenius, filipski nadbiskup, izostavljen, iz kojega razloga ili kojom vlašću, ne istražujemo.
22 No budući da je Otgar izvršio dvostruki prijenos sv. Severa, kad su naime njegove relikvije prenesene iz Pavije u Mainz, a zatim iz Mainza u Erfurt, ne možemo sa sigurnošću ustvrditi koji se od ta dva dogodio ovoga dana, niti odnosi li se jedan od njih, ili neki raniji, u martirologijima na 15. veljače, gdje stari kölnski i Herman Greven imaju ovako: Također u Ravenni Prijenos sv. Severa biskupa i priznaoca, a gotovo isto ima i rukopisni Florarium. No Kanizije to naziva Uzdignućem. Ne može pak biti sumnje da su sveti ostatci iz prijašnjega groba bili premješteni u neko drugo spremište ili škrinju prije nego što ih je odnio Feliks, koji ih ne bi mogao iskopati a da nitko ne opazi. Uzdignuće i onaj prvi prijenos možda je izvršio Petar III., ravenski biskup. Tako naime piše Rossi u knj. 2: Pokopan je Sever u gradu Classe, nedaleko od predjela koji su nazivali Salutaris; na tome je mjestu Petar Stariji, nadbiskup Ravenjana, u sljedećim vremenima podigao hram njegovu imenu, jer su se na grobu svetoga muža neprestano događala mnoga čudesa. Isti u knj. 3 piše da je Petar, po nadimku, a i po dobi, no mnogo više po izvrsnosti kreposti i ćudoređa nazvan Starijim, muž veoma ozbiljan i osobito hvaljen zbog neporočno provedena života, oko godine 567. postao biskupom Ravenjana. Niže o njegovoj smrti ima ovo: On je, započevši graditi znamenit hram sv. Severu, nadbiskupu Ravenjana, štoviše učiniti ga većim i plemenitijim, u onom predjelu grada Classe koji su nazivali Vicus salutaris, umro tijekom same gradnje. Ono što se u rukopisnom Florariumu ponovno na 30. lipnja pripisuje kao Prijenos sv. Severa biskupa i priznaoca, treba ispraviti; mora se naime shvatiti o Prijenosu sv. Severa prezbitera, o kojemu je riječ 15. veljače.
Život od nepoznatoga autora,
iz rukopisa Kongregacije oratorija u Rimu.
Sravnjen sa starim Brevijarom erfurtskim i Mombrizijem.
C poglavlje I.
Domovina, brak i zanat sv. Severa.
2 No budući da je potrebno djelu privezati sidro vjerodostojnosti, po običaju povjesničara na početak pripovijedanja, radi dokaza, stavljamo troje čime se valja prikladno poslužiti za tkanje naumljenoga djela, to jest osobu, domovinu i stalež. Jer da ukratko iznesemo istinu o njegovoj osobi, ne bez nekoga božanskog znamenja roditelji su ga nazvali Severom.d Ako naime želimo pomnije promotriti etimologiju, to ime ne zvuči kao okrutnost, nego radije kao muževna ozbiljnost, o kojoj se u Psalmu pjeva: „U puku ozbiljnom hvalit ću te.” I ne bez razloga, jer je doista imao biti i najstroži iskorjenjivač mana i najrevniji skupljač kreposti. Njegova je pak domovina svima dovoljno poznata, jer je bio građanin Ravenne, i, kako je rečeno o blaženom papi Grguru:
3 A kakva je bio staleža, potvrđuje cjelina njegova najsvetijega života: jer bio je pravi kršćanin i provodio je golubinji život u jednostavnosti srca. Živio je doduše siromašnim životom s Tobijom, ali budući da se bojao božanske prisutnosti i uvijek razmišljao o brižnosti Svemogućega, posjedovao je sva dobra, jer je na svaki način imao ljubav, koja jest Bog. Što se naime tiče svjetovne raskoši, provodio je siromašan život, jer je, kako prenose najistinoljubiviji pripovjedači, zajedno sa suprugom, koju je već odavno sebi pridružio u prečistom braku, svagdašnje troškove namirivao jedino preradom vune. Kao pobožan i pravovjeran katolik živio je od rada svojih ruku s Apostolom i nikome od ljudi nije nanosio nasilje ni prijevaru. Nije naime gluhim uhom mimoišao psalmista koji gromko kliče: „Jer ćeš jesti plodove ruku svojih, blažen si i dobro će ti biti.” Ako na ovome mjestu koji oholica zagonetna uma i bljutava prigovora kleveće blaženoga muža zato što je oženjen pristupioe ravenskoj biskupskoj stolici, neka čuje Apostola koji za njega odgovara: „Jer sve je čisto čistima.” Kao što se dakle čovjek ne onečišćuje uzimanjem jela osim ako prethodi podmukla požuda, tako se ni kršćanin koji se nipošto nije vezao zavjetom djevičanstva ili uzdržljivosti ne kalja zakonitim brakom, osim ako ga najprije poticajem sramotne ljubavi ne pokvari sama varava pohota. Uostalom, ako je tko vezan zavjetom, neka bude prisiljen ispuniti ga, jer je pisano: „Zavjetujte se i ispunite.”
4 No budući da smo se nakratko radi obrane istine takoreći udaljili od predmeta, vratimo se započetome. Dakle, nakon što je najizvrsniji borac istinef Apolinar, kako je prije vjekova predodredila božanska providnost, od prvaka apostola bio zaređen za biskupa radi propovijedanja riječi Božje te kao prikladan i u svemu najprokušaniji namjesnik primio ključeve kraljevstva nebeskoga, uzeo je sebi za apostolat Ravennu, najplemenitiji grad Italije i metropolu mnogih gradova,g kao drugi Rim. Taj je grad zbog osobitih zasluga istoga svoga pobjednika bl. Apolinara blagi i pobožni Kralj Krist toliko odlikovao i proslavio iznad ostalih da mu je, otkako je onaj sretni vojnik ovjenčan krunom mučeništva ušao u radost svoga Gospodina, na sliku dvanaestorice apostolskih prvaka,h kroz razne tijekove godina podario dvanaest nasljednika, ne izabranih ljudskom vještinom, nego radije pozvanih božanskom providnošću, nad čijim je glavama počinula golubica poslana s neba. Odatle se i ova časna izreka već odavno proširila po čitavom krugu zemaljskom: „Blažen onaj grad gdje pri izboru biskupa Duh Sveti silazi u obličju golubice i redi se onaj nad čijom glavom počine.”
3 Ali o promjene li vremena! O sramote li trgovanja! Stoga je naš Otkupitelj, kako bi svojim vjernicima pokazao koliko je prokleta služba trgovanja, ušao u hram i žestoko iz njega istjerao sve koji su ondje prodavali i kupovali; i načinivši bič od užeta, izbacio je iz hrama ponajprije one
A ponajprije one koji su prodavali golubove. A stari neprijatelj ljudskoga roda, koji već prema Apostolu u svojim udovima čini otajstvo bezakonja i koji sjedi s bogatašima u potaji da ubije nedužnoga, ponovno sa žuči gorčine po svome Šimunu čini golubicu prodajnom i ne prestaje po svojim mjenjačima gomilati nepravedno bogatstvo kako bi ih mogao dublje uroniti u zdenac propasti. Evo, sada se nigdje ne bira nijedan biskup, jer se to ni crkvama ne dopušta, nego što je strašnije od svih nakaza i najgora vrsta preljuba, koja zauzima prvo mjesto u kaznama, još za života biskupa nekoga grada neki neuk i pokvaren čovjek žudi za njegovom čašću, traži je, obećava mu se, prisegom se učvršćuje nada, osoba se uzdiže, znanje se hvali, novac se besramno daje, da bi se poslije još besramnije prodalo ono što se tako bezbožnom drskošću kupuje. No budući da se razlog za to dosljedno nametnuo preko golubice, radi crkvene snage progonimo, kako smo započeli, njezine nedostojne prodavače. Vidiš li kako Šimunu, prvome krivovjerniku, kojemu je u samim kolijevkama dojenčadi Crkve apostolskim mačem odsječena nesretna glava, a zatim uz potporu tolikih otaca pravednosti na crkvenim saborima pokopana vječnom anatemom, ponovno niču druge glave poput hidrinih? Otuda nužno slijedi da su biskupi našega vremena pred svemogućim Gospodinom ili veoma rijetki ili ih uopće nema. Stoga se naime po Proroku kaže: „Postadoše knezovi, ali ne po meni; sami su tražili, a ja nisam znao.” k Ali o tome toliko. a Mombr.: dok je lijevica hladila. Breviar. Erfurt.: djelovala.c To nije Salomonova knjiga, nego knjiga Isusa Siraha.d Ovo o etimologiji nedostaje u Mombrizija.e Pokazali smo 17. siječnja u pogl. 19 Života sv. Antuna da se ova riječ upotrebljava za samostan. Ovdje se uzima za poglavarstvo, odnosno biskupsku stolicu ili palaču. Slično je ono 18. siječnja u pogl. 1 Života sv. Deikola: „Jer ne hvale se samo time što im je dopalo da budu vođe Gospodnjega stada u utvrđenim gradovima i biskupskim sjedištima, kao i u kaštelima zaštićenima kulama.” O toj riječi raspravlja naš Rosweyde u Onomastico ad Vitas PP. i Gerard Ivan Vossius u knj. 3 de vitiis sermonis, pogl. 1, gdje s pravom pobija etimologiju Glossarii Camberonensis, kao da se kaže od archos, prvak, i sterion, postaja, jer στήρειν nije grčka riječ.f Sv. Apolinar štuje se 23. srpnja.g Ravenna je bila sjedište gotskih kraljeva, zatim egzarha Italije, ili onoga njezina dijela koji se pokoravao carigradskim carevima, dok su ostalo gotovo sve držali Langobardi; mnoge njezine ukrase nabraja Leandro Alberti.h Samo jedanaest nabraja Rossi i Leandro, koji u Descriptione Italiæ, raspravljajući o ravenskoj katedralnoj bazilici, ima ovo: „U polukupoli glavne kapele vide se naslikani ili mozaikom na grčki način prikazani oni sveti biskupi koji su znakom golubice što se pojavila nad glavom bili izabrani za ravenske nadbiskupe; a to su sv. Aderit, Eleukadije, Kalocer, Marcijan, Prokul, Prob, Dat, Liberije, Agapit, Marcelin i Sever.” Odatle se smije naslutiti ili da je netko izostavljen (možda Sever Mučenik, Agapitov prethodnik, kako neki žele) ili da se onaj broj od dvanaest ispunjava ako se ubroji sam Apolinar; Ughelli između sv. Marcelina i Severa smješta Agapita II. i Ovaj odmak protiv simonijaka nedostaje u Breviario Erfurtensi; u Mombr. se stavlja nakon br. 7. k Ovdje je u Mombriziju slijedio pogrdni govor protiv neprijatelja redovnika, koji se donosi niže.
Izbor i ređenje sv. Severa za biskupa.
U doba već spomenutoga i uvijek spomena dostojnoga Severa dogodilo se da je ravenska Crkva ostala bez vlastitoga pastira Marcelina, dok je još vladao Konstantin Veliki i sam predsjedao rimskomu svijetu, za četvrtoga konzulata Konstancija i trećega Konstansa, sinova istoga cara. I kada su se mnogi biskupi, kako susjedni tako i udaljeniji, sabrali da po drevnom običaju zaredili prvosvećenika tako velikomu gradu, te po završetku molitve svi zajedno iščekivali radostan prizor, naime da netko s neba bude označen po golubu, isti čovjek Božji, blaženi Sever, koji je slučajno kod kuće bio zaokupljen svojim poslom, kakav je već bio priprost i prijatelj golubova, obrati se ovim riječima svojoj supruzi: „Poći ću, ako dopuštaš, brzo i vidjeti čudesno viđenje, kako božanski s neba dolazi golub i sjeda na glavu izabranika.” Njemu ona reče: „Sjedi ovdje i radi; nemoj se predavati dokolici, jer nam to nije na korist. Pošao ti ili ostao na mjestu, tebe puk nipošto neće zarediti za prvosvećenika.” Na to on reče: „Pusti me da pođem.” A ona: „Pođi, ako hoćeš; jer u koji god čas uđeš, odmah ćeš biti zaređen za biskupa.” Dok je supruga tako podrugljivo govorila, on odmah ustade i žurno pođe u crkvu, gdje je bio okupljen puk sa svećenicima, te se zbog skromnosti odjeće, jer je bio odjeven u bijedno ruho, sakrije iza vratnica hrama. I kada je molitva završila, odmah siđe s neba golub bjelji od snijega i sjedne na glavu blaženoga Severa koji se želio sakriti. Dok je pak on tjerao goluba od sebe, a onaj lepršao tamo-amo zrakom, iznova i iznova vraćao se na njemu dragu glavu istoga blaženoga muža, kao da Duh Sveti vidljivo očituje ono što je bilo u stvarnosti, govoreći: „Na koga ću počinuti, ako ne na ponizna i mirna i onoga koji dršće od mojih riječi?” I opet: „Ja ljubim one koji mene ljube.”
7 Zapanjeni nad tim sva vlastela i kler i svi koji su prisustvovali ovom božanskom prizoru, dadoše neizmjerne hvale Bogu, darivatelju svih dobara i dostojanstava, te ga izvedoše iz skrovišta i jednodušnom voljom zajedno potvrdiše njegov izbor. I poslan u Rim k Juliju, biskupu istoga grada, koji bijaše treći nakon blaženoga Silvestra Najvećega, bi zaređen za predstojnika Ravenjana; a vrativši se u grad svoje časti, bi primljen sa svakim poštovanjem. Da taj čovjek, naime, nije bio ponizan, blag i bogobojazan, ne bi ga Duh Sveti svojim svjedočanstvom očitovao tako očitim znakovima. Čitamo ipak da se to nakon apostola dogodilo rijetkima. Čitamo ipak da je izbor Flavijana ili Zefirina, rimskoga prvosvećenika, bio na sličan način očitovan. Na takav je način zaređen blaženi Sever za biskupa ravenske Crkve, i pomazan uljem radosti i pomašću svete krizme po običaju prvosvećenika. Tada se na njemu ispunilo ono što je Gospodin rekao u Evanđelju: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.” I prema Pavlovoj riječi: „Lude svijeta izabra Bog da posrami jake.” Evo što je rekao apostol Petar: „Bog nije pristran, nego u svakom narodu onaj tko se boji Boga i čini pravdu mio mu je.”
8 Što na to gunđaju novaci i neuki, koji Gospodina doduše nekako poznaju, ali ga nimalo ne razumiju? Monasi, kažu, nemaju dopuštenje propovijedati, premda su najispunjeniji božanskim ugledom. Ali nije čudo, jer tijelo ne poznaje duha. Istina je, naime, gorka, i oni koji je nastoje naučavati ispunjaju se gorčinom. Evo, blaženi Sever, gotovo priprost i bez naobrazbe, prožet Duhom istine, postaje najplodniji naučitelj, a monah koji se od kolijevke trudio ustrajati u božanskim pismima mora šutjeti? Apostol Pavao stekao je ovu posebnu povlasticu pred ostalima, da je onaj koji je do nogu Gamalielovih učio sveta pisma zaslužio i nazivati se i biti posudom izabranja: odakle se i naziva posebnim naučiteljem cijeloga svijeta, premda se i ostali apostoli smatraju naučiteljima. Ovo je ukratko rečeno protiv onih koji običavaju suditi ljude prema vanjštini, i koji po svojoj volji pogoduju nepravdi, a umanjuju istinu, tvrdeći da ne treba postati biskupom nitko osim onoga tko je uzvišen rodom ili visok rastom. a Sv. Marcelin štuje se 5. listopada. Drugi smatraju da je neposredno prije sv. Severa (kao što smo gore naveli) stolovao sv. Agapit, o kojem ćemo pisati 16. ožujka. Ovo pak o prethodniku sv. Severa i imenima konzula,
A što slijedi, nalazi se samo kod Mombricija, a nedostaje u rukopisu otaca oratorijanaca. Štoviše, bila je već deveta ili deseta godina od smrti Konstantina Velikoga.c Ovi se konzuli stavljaju u godinu prije Sardiškoga sabora, 346. Kristovu, koja se drugdje bilježi nakon konzulata Amancija i Albina. Kasiodor i Kuspinijan stavljaju careve konzule Konstancija IV. i Konstansa III. poslije Leoncija i Salustija, a prije Amancija i Albina, 345. godine Kristove.d Momb. molitve.e Tako i blaženi Petar Damiani, gov. 1: „Poći ću i vidjeti čudesno viđenje, naime kako golub dolazi s neba i po običaju sjeda na glavu izabranika.”f Rubeus kaže da je to bila crkva sv. Teodora, ali čini se da o njoj ne govori sasvim dosljedno. Jer u 1. knjizi na str. 35, govoreći o Prokulu, o kojem mi pišemo 1. prosinca, kaže: „Oni koji tvrde da se u to vrijeme održavao sabor u crkvi sv. Teodora radi izbora nadbiskupa, nalaze se u krajnjem neznanju povijesti, jer taj hram tada još nije bio sagrađen.” Ipak je mišljenje nekih da je u kući ravenskoga građanina Teodora Apolinar ustanovio javno mjesto gdje su se oni Ravenjani koji su slijedili Krista poučavali u onome što se odnosilo na njegovu vjeru i religiju te primali svetu hostiju Euharistije. Drugi pak smatraju da se taj hram sv. Teodora, što na grčkom znači svetoga Božjega dara, isto tako naziva i hramom Duha Svetoga, zbog toga čudesnog dolaska nebeskoga i Božanskoga Duha. Jer u to vrijeme još nije bio ni rođen sv. Teodor iz Amaseje u Marmarici, a kamoli pogubljen za Krista; to se naime dogodilo za vladavine Maksimijana. No na str. 38 stoji: „U to vrijeme (dok je u Rimu stolovao papa Kalist, za vladavine Heliogabala, više od 60 godina prije Maksimijana) u Ravenni se grade hramovi sv. Teodoru mučeniku i Blaženoj Djevici Mariji u Kozmedinu.” I malo dalje: „Hram sv. Teodora sada se naziva hramom Duha Svetoga, jer je u tom hramu golub poslan s neba dao Ravenjanima nekoliko nadbiskupa.” Nije novo da se hramovima mijenjaju i imena i sveci zaštitnici, osobito kada se obnavljaju, proširuju i ukrašavaju čudesima i relikvijama tih svetaca. Da se taj hram od onih najstarijih vremena nazivao hramom sv. Teodora, kako Rubeus ni jednim dokazom ne potvrđuje, tako neće lako ni uvjeriti.g Rubeus: „povukao se u kut s desne strane iza zida.” Drukčije niže Luidolf.h Isti Rubeus: „Tek što je Sever ondje stao, kadli golub uletjevši kroz prozor i zadržavši se nakratko na kamenu ispod njega (koji kamen sada, radi spomena i poštovanja tog događaja, vidimo postavljen na časnome mjestu od Konrada Grassa iz Bologne, opata toga hrama, koji je taj hram čudesno obnovio) doletje k Severovim ušima... Odmah sav puk povika da ga ne tjera, nego neka pusti da učini što želi. Kad je on to dopustio, golub, stavivši mu kljun u uho, odletje odatle u visine.” i Sljedeće sve do: „Na takav je način zaređen”, nedostaje u kodeksu otaca oratorijanaca, a nalazi se samo kod Mombricija. k Ostalo nedostaje u Erfurtskom brevijaru. Rubeus ovdje dodaje: „On se odmah preobrazio u drugoga čovjeka i, obdaren božanskim čudom najvišom mudrošću, smjesta se popeo na propovjedaonicu i održao govor pun pobožnosti i nauka, u kojem je prorekao da se više neće očekivati božanska služba goluba u postavljanju ravenskih biskupa.” l Sv. Marka papu naslijedio je sv. Julije, a on sv. Silvestra; sv. Julije štuje se 12. travnja. m Rekli smo 20. siječnja da neki papu sv. Fabijana nazivaju Flavijanom, te da Rufin čudesni znak goluba koji je sletio na njega pri njegovu izboru pripisuje sv. Zefirinu, koji se štuje 26. kolovoza.
Pogreb sv. Geminijana, ređenje sv. Heraklijana po sv. Severu.
Dok je pak sveti prvosvećenik Gospodnji svakodnevno bio spreman na božansko djelo, svetom Crkvom s neba mu povjerenom dostojno upravljao kao najbudniji pastir te, vladajući sobom, ustrajao u rastu kreposti, jednoga je dana, slaveći svečanu misu po biskupskom obredu, u onaj čas kada se čitač uspeo na ambon da po običaju pročita poslanicu blaženoga Naučitelja naroda, čovjek Božji iznenada nad oltarom bio zanesen u ekstazu, kao da ga je obuzeo dubok san. Smatrajući pak poslužitelji svetoga oltara da je svetac Gospodnji zaspao, brzim korakom pristupiše budeći ga i govoreći: „Što to radiš?” On se pak brzo, kao budeći se iz sna, uspravi i kao uzbuđena duha reče im: „O sinovi, što učiniste? Zašto ste me uznemirili? Premda se činilo da sam tjelesno ovdje s vama, duhom sam ipak bio drugdje.” A oni još snažnije navaljujući počeše ga ispitivati gdje je u međuvremenu bio. Njima on odgovori govoreći: „Neka vam oprosti svemogući Gospodin, predraga braćo, što ste me tako nepromišljeno probudili, jer sam bio u svetoj modenskoj crkvi i ondje sam dušu svetoga brata i subiskupa mojega Geminijana, predstojnika te iste Crkve, preporučio svemogućemu Bogu; i ondje sam se zadržao tako dugo dok njegovo sveto tijelo nisam pobožno sahranio.”
10 Stoga su, da bi pomnije istražili istinitost tako velikoga viđenja, građani Ravenne zajedno s Klašanima u velikoj žurbi poslali glasnike u spomenuti grad Modenu, kako bi najbržim nastojanjem doznali što se događa sa svecem Gospodnjim, biskupom Geminijanom. Kad su oni najvećom brzinom stigli u spomenuti grad, prema onome što im je bilo naloženo, počeše gorljivo ispitivati što je s biskupom. Njima modenski građani odgovoriše govoreći: „Što vi novoga imate, braćo, nama je nepoznato. No ovo znajte, da smo upravo postali siročad, jer je preminuo naš otac i biskup Geminijan, koji se među svećenicima Crkve nije smatrao najmanjim. I premda vjerujemo da u njemu imamo zaštitnika na nebesima, ipak ne možemo zbog njegove odsutnosti nemati žalosna srca. Nije li gospodin nadbiskup Sever istoga dana bio nazočan i preporučio njegovu dušu Gospodinu svemogućemu? Nije li tako dugo ovdje stajao u biskupskom ruhu dok njegovo tijelo nije bilo zatvoreno u sarkofag? A kad je zatvoren, iznenada je nestao pred našim očima.” Vrativši se, oni javiše svojim sugrađanima kako je svetac Gospodnji Geminijan preminuo Gospodinu i kako je blaženi arhimandrit Sever božanski bio određen za njegov pogreb. Čuvši to, ravenski građani pomno raspitaše za dan i sat te steknuše puno uvjerenje da je blaženi Sever nad oltarom zaspao u onom istom trenutku u kojem je sv. Geminijan dokazano preminuo s ovoga svijeta; i otada počeše još više štovati njegov sveti celibat.
11 Pripovijeda se pak od mnogih da je isti kočijaš Gospodnji, blaženi Sever, odgojio svetoga muža Heraklijana, biskupa grada Pesara, te ga, potpuno prožeta svakim pravilom katoličke vjere, postavio najdostojnijim biskupom spomenutoga grada.
a Isto se pripovijeda 31. siječnja u djelu Vita S. Geminiani, pogl. 4, br. 15. Isto ima Petar de Natalibus u životopisu obaju svetaca, i Bernardin Justinijani u djelu Vita B. Laurentii, svoga strica, 8. siječnja, pogl. 8, br. 47. Isto spominje blaženi Petar Damiani, gov. 2.
b Čini se da pisac riječ „celibat” upotrebljava umjesto svetosti ili svećeništva, kao što je prije upotrijebio „arhimandrit” umjesto nadbiskup.
c Sv. Heraklijan štuje se 9. prosinca.
d Pesaro je grad na obali Jadranskoga mora, između Riminija i Ancone, pučki Pesaro, na rijeci Pisauru, koja se sada zove Foglia.
Smrt, pogreb i čudesa sv. Severa.
Postoji i drugo njegovo spomena vrijedno djelo, koje nipošto ne dopuštamo da ostane skriveno, nego smatramo da ga valja izložiti perom koliko god možemo. Tvrdi se napokon da je bio tolike svetosti pred svemogućim Gospodinom da se njegova pokojna i pokopana supruga, zbog prijeke potrebe, nakon proteka mnogih godina, okrenula na bok. Kada je dakle kći preblaženoga Kristova ispovjedaoca Severa ispustila životni dah i završila svoj posljednji dan, skupiše se mnogi da djevičino tjelešce polože u grob njezine majke. A ta je djevica nosila ime Inocentija. I kad se približio čas da tjelešce bude položeno, dođe blaženi biskup plačući, kako kažu, dakako na način ljudske naravi. I kad svi koji su prisustvovali pogrebu vidješe da isto grobno mjesto nipošto ne može primiti dva tijela, silno ožalošćeni i tjeskobni jednoglasno rekoše biskupu: „Jao, oče, što će biti? Vidiš li da je posuda malena?” Potresen tim riječima, blaženi se muž svojoj davno preminuloj supruzi ovako obrati govoreći: „O ženo, zašto mi zadaješ brigu? Zašto ne ustupiš mjesto svojoj kćeri? Primi onu koju si nosila i ne budi tvrda u svome grobiću. Okreni se na stranu i daj prostora za pokop, da se ne bi dogodilo da se moram protiviti.” Na tu riječ tijelo njegove davno preminule supruge tolikom se brzinom pomaknulo u stranu i okrenulo na bok da se ni živo tijelo nipošto ne bi moglo tako brzo pomaknuti, te je svojoj kćeri dalo obilno prostora za pokop.
13 No već red razložnosti i slijed uređena pripovijedanja zahtijeva da ukratko izložimo i smrt svetoga muža, kako je s ovoga svijeta preminuo Gospodinu, koliko smo mogli doznati iz drevnih rukopisa. Kada je već bio poodmakle dobi i svojom labuđom glavom pokazivao sjedine savršenstva, Gospodnjim srpom biva požnjeven poput evanđeoskoga snopa potpuno zrela na njivi Crkve, dok je posvuda vladao mir, te biva anđeoskim rukama prenesen u žitnice Božanske spremnice, gdje se svi snopovi Gospodnje žetve vječno raduju sa svojim Sijačem. Ovaj napokon s neba izabrani svećenik, pošto je jednoga dana pobožno odslužio svečanu misu i svoj prijelaz, koji je mnogo prije predvidio, okrijepio primanjem Gospodnjega Tijela i Krvi, sazvavši kler cijeloga grada, a i puk, po svome običaju održa podulji govor, prema sebi darovanoj mudrosti, o čuvanju cjelovitosti katoličke vjere te o postizanju jednodušnosti i bratske ljubavi. Kad je to završio, potvrdivši mir i blagoslov, odjeven u prvosvećeničku štolu kakav je bio, zapovjedi da mu otvore vlastiti grob. Ušavši u nj pred očima mnogih nazočnih, smjestivši se na čudesan način u sredinu između supruge i kćeri, vedrim glasom i snažnim licem uputi posljednji pozdrav prije nego što će usnuti u Gospodinu, te zapovjedi da ga blago zatvore mramornom pločom. Ondje napokon neko vrijeme moleći, radostan predade Gospodinu svoju dragocjenu dušu te, svukavši breme tijela, zadobi Kapitolij nebeskoga kraljevstva. Na takav je način u miru Crkve preminuo pun dana, na dan kalenda veljačkih.
13 Od nebrojenih pak dobročinstava znakova koje je svemogući Gospodin po svome ljubljenom ispovjedaocu blaženom Severu udostojao pokazati bolesnicima, iznosimo u vjernom izvješću jedno koje se pokazalo u naše doba, da se po njemu preporuče i ostala koja mi nismo vidjeli. Neka ravenska žena imala je malena sina koji je preko mjere trpio od svakodnevne vrste groznice, te je zbog siline neprestane boli odlučila što prije prikazati ga Bogu na grobu blaženoga Severa, nadbiskupa i ispovjedaoca. Kad je onamo, praćena pomoću prijatelja, stigla sa sinom, ponizno se prostriješe pred Bogom i njegovim svetim Severom, usrdno moleći za zdravlje mališana. I kad su, vođeni dobrom nadom, odlučili prenoćiti u crkvi, dijelom zbog duljine noći, dijelom zbog ustrajnosti u molitvi, svi klonuše, obuzeti snom zaspaše. U gluhi pak noćni sat, dok su svi bili pritisnuti teškim snom, jedino se onaj bolesni dječak prestraši, pusti plačan glas i sve probudi. Ogledavši se unaokolo, vidješe da svjetiljke, koje su prije bile ugašene, sjaje skladnim bljeskom svjetlosti. I kad spoznaše čudo s neba poslane svjetlosti, potreseni u duši, dadoše slavu Gospodinu i sv. Severu. Kad su pak dječaka doveli u sredinu, poče ga njegova majka ispitivati govoreći: „Što ti se dogodilo, sine?” A on pred svima reče: „Vidio sam kako iz ovoga groba izlazi muž u biskupskom ruhu, ukrašen sjedinama glave, anđeoskoga lica, koji me dotaknuo, i ja se prestraših.” Ona pak bolest odmah odstupi od dječaka i više ga nimalo nije tresla groznica. No čije je to djelo? Jer se ne može sumnjati da ono što od svemogućega Gospodina zaželi izmoliti, bez ikakve sumnje i bez odgode postiže.
16 Neka ovo zasada bude dovoljno rečeno o tako velikom ovnu Crkve, za čiju povijest svetosti vjerujemo da nije dostatno nijedno pero, pa makar se pridružilo i Tulijevo. Evo, kao što smo obećali, izbjegavamo ukrase novih riječi, premda bi nam donekle mogli biti pri ruci, da nam se nije više svidjelo težiti za dobrohotnošću negoli za hvastanjem. Mi maleni pisali smo naime malenima; čitamo doista da malenomu dolikuje maleno. Uostalom, Apostol nas uči da ne težimo za visokim, nego da se priklanjamo poniznima. A svakako Zakon zabranjuje da itko pred slijepca stavlja spoticalo. Jer ne možemo svi sve.
a Ovaj pogreb sv. Severa, supruge i kćeri u istom grobu spominje se u pogl. Unaquaeque 13 qu. 2 § Item S. Severus.
b Ako je (što nam se čini vjerojatnijim) ovaj životopis napisan nakon što su relikvije sv. Severa prenesene u Njemačku, ipak se odavde može zaključiti da je neki njihov dio ondje ostao, te da je zbog toga grob bio u štovanju i proslavljen i čudesima.
c Klašani se gore spominju pod br. 10; Classis niže uz životopis koji je napisao Luidolf, te 31. siječnja u djelu Vita S. Geminiani, pogl. 4, br. 15, i češće 7. veljače u djelu Vita S. Romualdi.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.