Štuje se u Poitiersu s velikom svečanošću, 1. veljače, sv. Leonije prezbiter, kojega drugi nazivaju Leon, a Vinko iz Beauvaisa Leoncije, u puku sv. Liesne ili Lienne. Njega ovako spominje Hermann Greven u dodacima uz Usuarda, a također i Martyrol. Colon. tiskano godine 1490 te rukopis Florarium: „U Poitiersu sv. Leona ispovjedaoca.” Molanus u dodacima uz Usuarda: „U Poitiersu sv. Leonija, suprezbitera sv. Hilarija, najsvetijega od rane mladosti.”
2 Andreas Saussay u djelu Martyrol. Gallic. kratkim pohvalnim govorom ovako obuhvaća njegova djela: „U Poitiersu sv. Leonija ispovjedaoca, suprezbitera sv. Hilarija, najsvetijega od rane mladosti: on je pratio samoga svetoga biskupa kad je odlazio u progonstvo i s njime podnio razne nevolje za katoličku vjeru, a nakon povratka u Galije bio mu je od najveće pomoći u suzbijanju arijanskoga vjerolomstva. Uostalom, pošto je blaženi Hilarije bio uznesen u nebesku slavu, on je Galiju, lišenu zaštite tolikoga borca, okrijepio osobitom utjehom, poučavajući puk apostolskim propovijedanjem, potičući ga na štovanje vjere primjerima svetoga života i potvrđujući ga čudesima. Ustrajući u tim pobožnim službama, pošto je mnogo toga učinio božanski, usnuvši lakim snom, onoga dana koji mu je bio prorekao sv. Hilarije, svukavši smrtnost, preselio se u radosti blažene besmrtnosti: pokopan blizu sv. Hilarija, zablistao je na grobu velikim krepostima božanskih znakova.”
3 Postoje li igdje u cijelosti opisana njegova Djela, nismo doznali. Njega na više mjesta spominje Jean Bouchet u 1. dijelu djela Annal. Aquitaniæ: i u 9. poglavlju doduše piše da su Hilariju bili nazočni Leonije, Just i drugi prezbiteri kad se vratio iz progonstva, a u 14. poglavlju kaže da je umirućem zajedno sa sv. Justom stajao uz bok isti sv. Leonije, koji je bio njegov redoviti svećenik ili, kako se sada govori, kapelan: te da je on bio poslan drugi put da izvidi je li se stišala graja mnoštva koje se neprestano slijevalo k njegovoj kući i bilo zabrinuto zbog njegova preminuća. Da tko ne bi posumnjao kako je Bouchet to preuzeo od nekog novijeg pisca, Vinko u 14. knjizi, 51. poglavlju djela Spec. histor. ovako pripovijeda: „Nakon mnogih dakle i velikih čudesa sv. Hilarije se razbolio te, spoznavši da mu se bliži smrt, pozva k sebi Leoncija, prezbitera istoga grada, kojega je najviše ljubio. I kad mu je na izmaku dana zapovjedio da iziđe i javi ako što čuje vani, on se vrati i izloži da je čuo glasove uskomešanoga puka grada. I dok je bdio pokraj njega očekujući njegov kraj, u ponoć mu bi zapovjeđeno da iziđe i javi ležećem što može čuti: kad on javi da nije čuo ništa, odmah uđe k njemu prekomjerna svjetlost, koju ni prezbiter nije mogao podnijeti, i tako, dok se svjetlo postupno povlačilo, preseli se Gospodinu.” Dodaje Bouchet da su Leonije i Just posvjedočili kako je mrtvo tijelo sv. Hilarija širilo najslađi miris. O sv. Justu govorit ćemo 25. studenoga.
4 Isti Bouchet prenosi da je Leonije od mladosti i zbog kreposti bio odgojen pod stegom dragoga Hilarija te da mu je bio najdraži zbog iznimne dobrote, jednostavnosti i čestitosti ćudi koja je u njemu blistala: da mu je u progonstvu i poslije vjerno služio te na taj način silno napredovao u poznavanju Svetoga pisma: a kad je nakon njegove smrti mnogo godina poučavao puk, već shrvan godinama, uhvatila ga je groznica od koje je naposljetku preminuo 1. veljače, što je prije toga božanski doznao da će se tako dogoditi, te je pokopan u crkvi sv. Hilarija. To je opatija sada Reda sv. Augustina, u puku zvana sv. Hilarija od Ćelije, gdje se prenosi da je stanovao sam sv. Hilarije i sagradio kapelu sv. Ivanu i Pavlu mučenicima, kojima je zatim podigao veći hram izvan zidina, u kojem su pokopani on sam, supruga i kći sv. Apra; taj je hram potom proširen i posvećen njegovu imenu, po svjedočanstvu istoga Boucheta. stoji uz umirućega sv. Hilarija,
A u srebrni kovčežić zatvoreno. K tom hramu dolazi veliko mnoštvo pobožnih ljudi, i mnogi njegovim zagovorom nalaze olakšanje od kostobolje i groznice. različit od sv. Leonija iz Meluna.
6 Sv. Leonija spominje i Sébastien Roulliard u djelu Histor. Melodunensis, govoreći o drugome sv. Leoniju, koji se u Melunu štuje 12. studenoga, čija se pomoć također zaziva protiv groznica: ipak smatra da se razlikuje od onoga poitierskog arhiprezbitera sv. Hilarija, kako zato što se ne štuju istoga dana, pa čak ni istoga mjeseca, tako i zato što se vjeruje da se tijelo jednoga nalazi u predgrađu Meluna koje se po njemu naziva sv. Leonija, gdje je dosad položeno u zemlju unutar crkve posvećene njegovu imenu, premda se neke njegove relikvije čuvaju u bazilici Bogorodice Djevice, druge u crkvi sv. Petra, a neke u crkvi sv. Aspazija: dok su relikvije drugoga dijelom prenesene u Parthenay, a dijelom su u Poitiersu i susjednim mjestima, piše isti autor. Ipak su toga melunskoga sveca Djela, doba i red potpuno nepoznati, osim što se spominje da se nekome ukazao u snu u svećeničkom odijelu. Od obojice se razlikuje sv. Leonije, kao i biskup iz Bayonnea, koji je oko 900. godine Kristove pokraj Bayonnea okrunjen mučeništvom.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.