Neki su smatrali, bez ikakva pouzdanog svjedočanstva, da je sv. Sever biskup, čije se relikvije čuvaju u metropolitanskoj bazilici u Rouenu i čija se svetkovina slavi 1. veljače, bio biskup toga grada. Naime, Demochares u pogl. 20. djela De divino sacrificio nabraja ga na četvrtome mjestu ovim riječima: „Sever izabran 325.” Naime umjesto Avicijana, koji je potpisao sabor u Arlesu, za konzulata Voluzijana i Anijana, godine Kristove 315. Malo više, ali ne i bolje posvjedočeno, donosi Noel Taillepied iz Reda manje braće u djelu Compendium antiquitatum Rotomagensium, pogl. 16.: „Sv. Avicijana na nadbiskupskoj stolici naslijedio je sv. Sever godine 325. Sveto je upravljao tom službom na koju je po Bogu bio pozvan. Postoji župna crkva njegova imena u predgrađu s one strane mosta, a u glavnoj bazilici Blažene Djevice njegovo se tijelo s poštovanjem čuva, položeno u znamenitu škrinju.” Nakon njega Ivan Chenu iz Bourgesa: „Sever se bira 325; 15 godina, u vrijeme Konstantina i Konstancija, cvao je za papa Marka i Julija.” Napokon Klaudije Robert: „IV. Sv. Sever 325., različit od ravenskoga i onoga iz Avranchesa. Ima prigradsku crkvu svoga imena.”
2 Protivi se tome Rouenska crkva, kao što ćemo niže pokazati, niti Severa kojega štuje priznaje svojim biskupom. I nekoć je doduše, kako je razvidno iz brevijara tiskanoga godine 1587., smatrala da je onaj kojega štuje iz Ravene, te je iz njegova Života molila osam čitanja, jer se njegovo ime nalazilo u svim martirologijima. A sada su čitanja drugoga nokturna o sv. Severu iz Avranchesa, uz zadržanu staru molitvu, koja pristaje obojici, a više ravenskome, i glasi ovako: „Bože, koji si blaženoga Severa čudesno uzvisio na dostojanstvo svećeničke službe, daj nam, molimo, da po njegovu zagovoru napredujemo stupnjevima kreposti do vrhunaca i prispijemo u zajedništvo njegove uzvišenosti.”
3 Bio je dakle ovaj Sever biskup u Avranchesu, smještenom u istoj rouenskoj pokrajini, na granicama Armoričke Britanije. U koje je vrijeme i pod kojim kraljevima živio, Život ne otkriva: samo naznačuje da je u to vrijeme u okrugu Coutances još bilo pogana, i to neprijateljski raspoloženih prema kršćanima, premda ih nisu kažnjavali smrću i mukama. Odakle nagađamo da je živio otprilike u vrijeme Klodviga I. ili njegovih sinova, te da je stolovao prije sv. Paterna, možda između Nepa, ili Nepota, koji je potpisao I. sabor u Orléansu, i Perpetua, koji je potpisao II. sabor u Orléansu godine 533., otprilike u koje su vrijeme pustinjački život u tim krajevima provodili sv. Paterno i Skupilion, dok su još cvala poganska praznovjerja, kako je razvidno iz Života sv. Paterna od 16. travnja.
4 Život sv. Severa primili smo od našega Fridrika Floveta, iz staroga kodeksa samostana sv. Severa, koji se nalazi u biskupiji Coutances, nedaleko od rijeke Vire. U koje je vrijeme pisac živio, nije dovoljno jasno: naime u pogl. 2., br. 3, govoreći o hrastu koji je izrastao iz štapa sv. Severa, piše: „I danas, premda se iscrpljen starošću srušio te deblo leži na zemlji i trune, nitko se ne usuđuje zasjeći ga sjekirom, nitko rukom oguliti ni njegovu koru.” A u pogl. 1., br. 2, o hrastu crniki, kod Corbecena posjećivanom radi bezbožnih žrtava: „Premda se on, iscrpljen dugim protekom vremena, srušio od bijesa vjetrova, ipak još ima vrlo mnogo onih koji izjavljuju da su ga vidjeli, te da je onaj hrast crnika koji još postoji izrastao iz njegova korijena.” A u pogl. 6., br. 21: „Dan pak njegova preminuća, premda je manje poznat, budući da” itd., „slavi se ipak 4. siječnja srpanjskih, naime na dan kada su relikvije iz Rouena prenesene na ovo mjesto.” To se pak dogodilo pod Vilimom, koji je godine 1079. od opata u Caenu postao nadbiskup u Rouenu, a umro je godine 1110. Dakle oba su stabla morala stajati oko 600 godina, osim ako tko ne kaže da je ovo posljednje naknadno dodano Životu koji je bio napisan prije provale Danaca. Ipak nisu isti onaj koji je umetnuo dodatak u taj Život i pisac Prijenosa, budući da onaj piše da su relikvije iz Rouena donesene 4. siječnja srpanjskih, a ovaj 2. veljače. Ipak se čini da je prvi bio gojenac samostana sv. Severa, budući da piše da su donesene „na ovo mjesto”, a možda i drugi.
3 Rođendan je dakle, kako se kaže u pogl. 6., br. 21, nepoznat. Njegov se rođendan slavi u Rouenu dvostrukim oficijem 1. veljače; na koji su dan možda pod vojvodom Rikardom I. i nadbiskupom Robertom onamo donesene njegove relikvije. Vilima, kojega su ubili Flamanci, naslijedio je Rikard I. godine 942., 17. prosinca, a umro je godine 996. Njegov sin Robert, nadbiskup u Rouenu, umro je godine 1037. Crkva pak u Avranchesu drugdje, 7. srpnja, slavi rođendan sv. Severa dvostrukim oficijem drugoga razreda 7. srpnja, i na taj dan Saussay ima njegovu znamenitu pohvalu, u kojoj je ukratko sažeo sav njegov život. A 1. veljače o njemu ovo donose kölnski kartuzijanci u djelu Additiones ad Usuardum: „Također blaženoga Severija biskupa i ispovjedaoca, čije se tijelo u metropolitanskoj bazilici Blažene Marije u Rouenu na ovaj dan s poštovanjem pokazuje puku.” Gotovo isto donose Molanus, Canisius i opširnijim riječima isti Saussay, koji ga ipak ispravno naziva Severom. Kraće Galesini: „U Rouenu sv. Severa biskupa i ispovjedaoca.” Ipak isti, kao i Ferrari u bilješkama, smatra da je bio rouenski biskup, kao i Ghini, koji ovako piše: „U Rouenu sv. Severa biskupa i ispovjedaoca, koji je godine Gospodnje 325. ondje zaređen za četvrtoga biskupa i stolovao šesnaest godina; njegovo se tijelo čuva u časnoj škrinji u metropolitanskoj bazilici Blažene Marije i na ovaj se dan s poštovanjem pokazuje puku.”
6 Neke relikvije sv. Severa, kao i sv. Senerija, također biskupa iz Avranchesa, koji se štuje 18. rujna, poslali su nadbiskup u Rouenu i kanonici u Pariz najpobožnijem kralju Luju XIII. godine 1639. Prijepis javne isprave sastavljene o toj stvari primili smo od istoga Fridrika Floveta.
7 Ime bl. Egidija i drugoga bezimenog sveca, pokopanih u istoj crkvi sv. Severa, nismo nigdje pronašli u martirologijima. Da su već nekoć ubrajani u broj svetaca, može se zaključiti iz povijesti Prijenosa, pogl. 2., br. 6, gdje stoji ovo: „S obje pak strane nalazili su se grobovi dvojice svetaca; jedan bl. Egidija, nekoć učenika i suradnika u djelu Božjem, a drugi pak drugoga sveca, čije se ime premda ne zna, zasluga ipak po Božanstvu očituje.” A u Životu, pogl. 4., br. 14, gdje je govor o učenicima sv. Severa, o Egidiju se čita ovo: „Među njima se istaknuo neki časni muž imenom Egidije, koji je blaženome mužu bio glavni drug i suradnik u svetoj nakani; i slijedeći stope svoga učitelja, u svemu se trudio biti podložan vodstvu nebeskoga nauka.” Mogao bi tko možda posumnjati nije li to onaj Egidije koji je kao biskup Crkve u Avranchesu potpisao V. sabor u Orléansu.
Život od nepoznatoga pisca
IZ STAROGA RUKOPISA SAMOSTANA SV. SEVERA.
Podrijetlo sv. Severa, čuvanje kobila.
Časni dakle muž Sever bio je podrijetlom iz kraja Coutances, od slobodnih, ali ne bogatih roditelja. Njihovoj pak čistoći nije škodilo izbjegavanje bogatstva, jer uistinu bogatima ne čine zemaljska bogatstva, nego ljubav prema nebeskoj domovini. Ipak im nije nedostajalo dostatnih sredstava za ovaj život, od kojih su malo davali sebi, a više Kristovim siromasima: i tolika je u njima plamtjela Kristova ljubav da je vani uvijek bila prisutna darežljivost, a nije nedostajalo ni dragovoljno siromaštvo. Rodili su pak sina imenom Severa, kojega su odgojili u strahu Božjem, a odgojenoga su predali u službu nekomu kućedomaćinu imenom Corbecenu, koji je još bio poganin.
2 On pak predade povjerenoga mu dječaka na čuvanje svojih kobila: a ovaj je vjerno čuvao povjereno mu dobro i vjerno ga čuvajući od maloga i gotovo ništavnoga učinio mnogostrukim. Imao je pak taj isti poganin na padini brda neko obližnje imanje, koje se danas zove Vetus-castrum, smješteno iznad rijeke Beuronije; onamo je često zalazio jer se veoma naslađivao blizinom šuma, ugodnošću voćnjaka i lovom na jelene i divokoze; i ondje se hranilo mnoštvo njegovih stada: ta je mjesta sa svih strana okruživala prostrana pustoš. Ondje je sa svojim konjanicima i vrlo brojnom služinčadi boravio u određeno doba godine, osobito za vrijeme lova i zime. Njegovoj se naime vlasti pokoravao okolni kraj, to jest područje Coutancesa, Bayeuxa i dolina rijeke koja se zove Vire: inače je pak žurio u druge krajeve. I budući da je poganin još živio po poganskim obredima, imao je u blizini svoje kuće golem hrast crniku, namijenjen obredu zlih duhova; pod njim je prolijevao krv teladi i jaraca žrtvovanih svojim bogovima:
3 Nalazila se pak na gotovo dvije milje neka crkvica bl. Martina, koja se danas naziva Ad-septem-fratres, a također i druga nasuprot njoj, sagrađena u čast bl. Kvintina: u njih su u to vrijeme malobrojni kršćani, ne bez straha od pogana, dolazili u blagdanske, a osobito u nedjeljne dane. Pogani naime, premda kršćane dotad nisu predavali smrti, ipak su im se rugali te su ih, kako to već biva od okrutnijih ljudi, kad bi ih zatekli same, udarali batinama. Onamo je stoga bl. Sever imao običaj češće dolaziti, kao pod izlikom bujnije trave; jer je, određen za čuvanje svojih stada i predan službi Božjoj koliko su mu vrijeme i snage dopuštali, nastojao biti poslušan i svojemu vremenitom gospodaru i vječnomu i pravomu Kralju. Ondje je često sjedio na javnoj cesti te je prolaznicima koji su trpjeli oskudicu dijelio sve potrebno što je imao ili mogao imati.
4 Dogodilo se pak jednoga dana da je, razdijelivši siromasima gotovo sve što je imao, tako da više nije imao što dati osim samih gaća, dogodilo se, kažem, da je neka starica prolazeći zatražila milostinju. Sažalivši se nad njezinom bijedom, ali nemajući što bi joj dao, sveti se muž počeo tjeskobno brinuti jer nije imao ništa svojega što bi mogao darovati sirotici koja je prosila. A kad je ona upornije, kako već takvi ljudi običavaju, navaljivala da joj se smiluje, sluga Božji slučajno svrnu pogled na krdo kobila te, izabravši jednu od njih za koju je smatrao da je najbolja, predade je sa ždrebetom siromahu koji je molio i zapovjedi joj da se brže udalji. Kad se ona udaljila, dojavljeno je kralju. Razgnjevljeni kralj zapovjedi da se udovica s kobilom vrati natrag i da se obje čuvaju kod njega. Zatim po glasniku pozove pastira i zapovjedi mu da na broj vrati krdo kobila koje mu je bio povjerio. Odlazi se k stadu, dijeli se na dijelove, dijelovi se broje, nijedna ne nedostaje: obilna je dobrota svemogućega Boga učinila da, dok su sve bile na broju, jedna nedostaje. Nije naime Bogu bilo teško nadomjestiti jednu za drugu: tako je ono što je prije bilo ostalo, a ono što je nedostajalo postalo novo. Udovici se dakle vraća kobila sa ždrebetom, a svetomu se pastiru ukazuje još veće povjerenje. Otuda se dogodilo da je i prema gospodaru ostala netaknuta vjernost u ono što je bilo povjereno svetomu mužu, i u vjernosti danoga dara sačuvana istina.
a Odavde se možda može zaključiti da je ovome Životu bio stavljen predgovor.
b Constantia je grad u Galiji, nekoć Castra Constantia: područje podložno gradskomu sudu kod povjesničara se posvuda naziva Pagus Constantinus.
c Vjerojatno je ovaj bio plemeniti Franak, upravitelj te pokrajine, niže se naziva kraljem.
d Drugdje je češće rečeno da je mansus seosko imanje, ili kuća prikladna za stanovanje seljaka, s dodanom njivicom koju obrađuje.
e To područje stanovnika Bayeuxa Francuzi obično zovu Bessin, a sam grad Bajoca.
f Masson u djelu De fluminibus Galliæ: „Vironus, ili Vire, kraljevsko sjedište suda u Caenu, ima rijeku istoga imena kao i grad, koja utječe u more kod Vada sv. Klementa.” O okolnome kraju, koji se zove Vallis Viriæ, francuski Vau de Vire, govori Duchesne u djelu Antiquitates Galliæ, knj. 7., pogl. 14.
g Takva je bila umjerenost Franaka, kad su prvi put provalili u Galiju, da su domorodcima htjeli ostaviti slobodnu vjeru: na taj su ih način lakše pridobili za sebe. Okrutniji su u tome bili drugi barbari, Vandali, Goti itd., te suvremeni heretici.
A poglavlje II.
Darežljivost sv. Severa prema siromasima, čudesa.
U neko drugo vrijeme muž Gospodnji Sever, obuzet velikim umorom od posla i žarkoga sunca, htijući se malo odmoriti na zelenoj tratini, zabode u zemlju kod uzglavlja hrastov štap koji je nosio u ruci za gonjenje životinja. Kad je malo zaspao, brižan za svoje stado brzo ustane i nađe štap, koji je bio zabio u zemlju kod svoje glave, ukorijenjen: on je polako rastao u golem stablo te je, da pokaže milost blaženoga muža koju je zaslužio od Boga, dugo vremena ostao svima pred očima. Sveti dakle muž, vidjevši Božje milosrđe prema sebi, prostrt na zemlji i prolijevajući suze, zahvali mu za njegova dobročinstva. Stablo pak stanovnici počeše držati u toliku poštovanju da su ga svi štovali kao da u sebi ima neko božanstvo, te su se k njemu u blagdanske dane jednodušno radujući okupljali. I ne bez razloga: da bi naime Bog pokazao kakvim već tada smatra bl. Severa pred svojim licem, tko god bi se usudio lomiti grane toga stabla, ili bi odmah posve izgubio razum, ili bi se odmah srušio na tlo. I ptica koja bi prenoćila na njegovim granama, ujutro bi se kraj njega našla mrtva. Ako bi pak slučajno vol ili jarac dotaknuo nešto od bršljana kojim je bilo ovijeno, odmah bi pred očima nazočnih izdahnuo. I danas, premda se iscrpljen starošću srušio te deblo leži na zemlji i trune, nitko se ne usuđuje zasjeći ga sjekirom, nitko rukom oguliti ni njegovu koru. To je stoga Bog učinio da se i sam proslavi u svojem Svecu, i da pohvala i spomen pravednoga muža budu što češći.
6 Tolika je pak bila ljubav njegova oca i majke prema njemu da su, ostavivši očinsko tlo, dom i rođake, nastanili mjesto kamo je sin češće dolazio. Bijahu pak oboje poodmakle dobi, lišeni gotovo svih svojih dobara koja su razdijelili za potrebe siromaha, te su dragovoljno provodili siromašan život, tako da su oskudijevali u plodovima ljudskoga života, to jest u hrani i odjeći. Ne podnoseći ravnodušno njihovu oskudicu, bl. Sever ih je odijevao odjećom koju je primao kao plaću za svoju službu od svoga vremenitog gospodara, radije želeći gol postići Abrahamovo krilo s Lazarom nego gorjeti u paklu s bogatašem odjevenim u grimiz.
7 Upravitelj pak kraljevskoga doma, vidjevši takvu nakanu blaženoga muža, potaknut zavišću pristupi gospodaru da okleveta Božjega čovjeka, kako zato što se posve gnušao poganske sljedbe i brižljivo izbjegavao njihovo društvo, tako i zato što je odjeću koju mu je on dao dijelio siromašnim kršćanima, sve do gaća. Kralj dakle Corbecen, potaknut gnjevom kad je to čuo, zapovjedi da se motri na slugu Božjega, tako da ako slučajno kome god preda odjeću koju mu je ponovno zapovjedio dati, nitko mu više ne da odjeću, nitko ga ne primi u kuću, nego da ostane gol pod vedrim nebom. Kad je dakle blaženi Sever odjeću koja mu je dana odmah po običaju razdijelio za potrebe siromaha, dok se gol vraćao s polja, susretne ga sluga koji je to revno istraživao te, potrčavši naprijed, javi da je sluga Božji došao kući gol. Zapovijeda okrutni kralj da se pred slugom Božjim zatvore kraljevska vrata i da se s pogrdom otjera s mjesta kamo je došao. Bijaše pak zahladilo oštrije nego inače od zimske nepogode, a dubok je snijeg prekrio površinu zemlje.
8 Sluga pak svemogućega Boga, vidjevši da ga svi sa svih strana tjeraju, da svi na nj reže poput zvijeri i da mu se više nitko nipošto ne želi smilovati, lišen ljudske utjehe, ali polažući nadu u Krista koji se uvijek smiluje, priđe krdu povjerenih mu kobila te, stojeći nasuprot, poče se gol pod vedrim nebom moliti Gospodinu. Videći ga mnogostruka dobrota milosrdnoga Boga, priteče u pomoć, pomogne dobročinstvom. Krdo naime kobila, po Božjoj zapovijedi, s mjesta gdje je stajalo podalje odvojeno, priđe svojemu pastiru, okruži ga licima okrenutim prema njemu s jedne i s druge strane te mu dahom koji je puštalo prema njemu ne dopusti da osjeti hladnoću. Snijeg je naime po Božjoj volji izbjegavao mjesto gdje je muž Božji boravio s kobilama koje su mu vjerno služile, tvoreći izvana oblik obale, a iznutra ostavljajući prostrano mjesto. Kad je to dojavljeno kralju, žurno dotrči, vidje, poče se diviti, zadivi se, pohvali svemogućega Boga u djelima njegovih svetaca, te odmah zapovjedi da se muž Božji odjene u novu i bolju odjeću.
Knez Corbecen sa svojima obraćen po sv. Severu.
Tako se dakle bijes i zavist pretvoriše u ljubav i poštovanje, te poče štovati onoga kojega je prije bio odbacio, i poče ga grliti ne više kao pastira, nego kao oca; i silno je želio povjeriti mu skrb za sav svoj dom, ako bi on to htio. Ali Svetac Božji, koji je već jednom stavio ruku na ručicu Gospodnjega pluga, smatrajući nedostojnim obazirati se natrag, to jest pretpostaviti vremenitu čast Božjemu djelu, ponizno odbije ono što mu se nudilo; i rekavši da ubuduće želi provoditi pustinjački život, zamoli od vremenitoga gospodara dopuštenje da ode, kako bi se mogao posvetiti jedino Bogu.
10 Kralj dakle Corbecen, vidjevši da duh blaženoga muža posve izgara od ljubavi prema višnjemu Kralju i da sve zemaljsko stavlja u drugi plan kako bi razmatrao nebesko, pobožno ga zamoli da mu očituje otajstva kršćanske vjere, govoreći da želi slijediti onoga Boga koji ima takve sluge po kojima zapovijeda i samim prirodnim silama. Sveti dakle muž, čuvši ono za što je često molio Gospodina, kako bi sada očitovao svoje poznanike, potraži nekoga prezbitera na dobru glasu koji je boravio nedaleko, iznese mu kraljevu molbu i pozva ga da pođe s njim. On pak, podignuvši znak Križa, s knjigom Evanđelja, dok ga je slijedilo mnoštvo vjernika, pristupi kralju i pozdravi ga s poniznom pobožnošću i pobožnom poniznošću: zatim, kad je dao blagoslov i kad su svi kršćani koji bijahu nazočni odgovorili „Amen”, bl. Sever, ispunjen Božjom milošću, jasno pouči kralja i njegove sluge u otajstvu Kristova utjelovljenja i sakramentu kršćanske vjere. Toliku je pak milost svemogući Bog podijelio svojemu sluzi da su svi odmah, napustivši poganski obred, zatražili i milost i ime kršćanstva. Kad je taj prezbiter odredio četrdesetodnevni post, četrdesetoga dana, u Crkvi ujedinjenoj na bolje, prvi pristupi kralj te, javno ispovjedivši Kristovo ime i svukavši kraljevske haljine, sa suzama zatraži i zavrijedi biti kršten: a na krštenju mu je bl. Sever postao kumom, on koji mu je k tomu bio prethodni vođa i savjetnik; njegov su primjer slijedili vrlo mnogi, dostojanstvo naše vjere... a isprazno praznovjerje idola posve se preziralo.
11 Radovao se dakle bl. Sever tolikoj žetvi svoje sjetve, a vrhunac blaženstva bilo mu je to što je prvi u tome kraju zabio plug Gospodnjega propovijedanja, odakle je vidio da su izrasli obilni plodovi za nebesku žitnicu. Veselio se što je bio uzrok i lijek spasenja onomu od kojega je često primao plaću za službu u sadašnjem životu: raspravljao je pred kraljem o cjelovitosti vjere, čistoći života i iskrenosti srca; i polako je njihove duše od golemoga praznovjerja idolopoklonstva oblikovao prema običaju višnje domovine, ustrajući u svakodnevnom propovijedanju; i dok se predavao neprestanoj molitvi, samoga je sebe drugima pružao kao uzor i primjer vjere koju treba nasljedovati: i bilo je čudesno vidjeti kako se ondje Kristovo ime sada javno propovijeda, gdje je donedavno bio strah i čuti ga.
A I događala se iz dana u dan šteta đavolskoj strani, kako bi se njezinim opadanjem ostvario porast vjernoga puka.
POGLAVLJE IV. Pustinjački život sv. Severa, učenici.
13 Kad su to čuli nazočni, svi ga zajedno sa suzama počeše moliti da ne ostavlja njih koje je propovijedanjem nedavno rodio Kristu. Njemu kralj Corbecen reče: „Vidiš, Oče, da u tebi jedinom stoji vrhunac našega spasenja: jer su zbog ludila i progona nas i nama sličnih kršćani prognani iz naših krajeva, te ih je ostalo jedva vrlo malo, a ni oni nisu sposobni za nebeski nauk. Jedini si bio ti kojega nam je sačuvala Božja dobrota, prikladan da nebu rodiš nove sinove i da nam samoga sebe pružiš kao uzor vjere i čistoće. Stoga ne vjerujem da mnogo koristi ako, dok želiš spasiti sebe jednoga, gledaš, štoviše dopuštaš da propadnu mnogi, koje bi mogao, kad bi htio, opominjući privesti na pravi put. Onima koji su donedavno bili odani idolima teško je ne ponavljati običaj uobičajene žrtve i podložiti slobodne vratove novoj službi Božjoj. Stoga i ja, koji osobito trebam učitelja nebeskoga obreda, najusrdnije molim tvoju dobrotu da, ako se ne može promijeniti ta tvoja nakana, barem izabereš boravište u našoj blizini, kako bismo, ako se među nama pojavi kakva potreba... ili djelo, k tebi kao k izvoru žedni priticali. Imamo pak različita mjesta prikladna ljudskim željama: tvoje je izabrati, a naše je izabrano dodijeliti tvojemu imenu.”
14 Čuvši to sluga Božji, ispunjen velikom radošću zbog pobožnosti njega i njegovih, pristade u sebi te izabere za sebe mjesto u blizini i dade ga upisati na svoje ime. Bijaše pak ondje mjesto na milju od kraljeva dvorca, smješteno na šumovitom brdu..., koje je okruživala prostrana pustoš, u blizini hrasta nekoć izrasloga iz pastirskoga štapa toga Sveca: došavši onamo, sluga Božji najprije sagradi crkvu u čast blažene Bogorodice Marije. Boraveći u njoj, neprestano predan nebeskomu razmatranju, ustrajno se posvećivao bdjenjima, postovima i molitvama. Po njegovu su primjeru mnogi i plemeniti muževi, ostavivši svjetovno i slijedeći nebesko svim žarom, radujući se što nose svoj križ za Gospodinom, izabrali s njime provoditi siromašan život. Rasla je međutim mnogostruka slava njihova načina života; oni, premda nisu imali ništa, ipak nisu ništa žudjeli, predani svakodnevnom radu kako bi imali, nikome na teret, ono malo od čega bi živjeli; i bijaše im to sasvim dovoljno obilje, naime kruh i voda, svakodnevna okrepa navečer: odjeća koja služi samo nuždi, ne poželjeti ništa zemaljsko, uzajamno slušati na glas zapovjednika, učiniti se tuđincima ovome svijetu, strpljivo podnositi nepravde zlih. a Ispravnije bi bio napisao Mudrac. Nije naime iz Salomona, nego iz Knjige Sirahove.
Biskupstvo sv. Severa, njegovo odreknuće.
Blaženi pak Sever, dok su se drugi bavili poslovima potrebnima za ljudski život, držao se unutar prostora svoje crkve i nije nikamo izlazio osim radi pohoda bolesnicima. Primivši pak, na molbu braće i svega puka, svećeništvo, nastojao je dostojno, koliko je mogao, češće prinositi Bogu žrtvu našega spasenja; i samoga je sebe jednako tako skrušenošću suza prinosio Bogu kao žrtvu paljenicu. U tome je stupnju Gospodnje službe na mnoge načine zaslužio višnju i ljudsku naklonost i milost, te je zasluživši po Božjoj volji ovim redom dospio na viši stupanj. Bijaše u susjedstvu grad koji se danas naziva Avranches, smješten na vrhu brda prema zapadu, koji je, obudovjevši smrću svoga pastira, postovima i molitvama tražio od Boga nasljednika. Ovaj je grad, kako glas pripovijeda, čuvši slavno ime svetosti blaženoga muža, potaknut Božjim nadahnućem, jednodušnom naklonošću i složnim izborom prisilio toga istoga slugu Božjega, premda se opirao i silno odbijao, da im bude na čelu. A on, budući da se nikako nije mogao usprotiviti volji, štoviše odredbi Božjoj, protiv svoje volje prihvati biskupstvo.
16 Ali pokazao se onakvim kakav je i prije bio: posvećivao se molitvi, čitanju, postu, bdjenjima; pun ugleda, pun i ljubavi: tako se služio dostojanstvom biskupstva među narodima da nije zaboravljao uzdržljivost samoće. Bio je postojan u boravištu, blag u razgovoru, strog u ukoru; dobre je opominjao da napreduju na bolje, opake je strašio da odustanu od zla; nevjernike je uvjeravanjem poticao da se obrate na Kristovu vjeru, a one koji nisu htjeli vjerovati posve je uklanjao iz cijele pokrajine. Koliko je pak držao do slave varavoga svijeta i koliko je prezirao svjetovne časti, mogli su biti dokaz i priprostost odjeće i skromnost govora i pogleda: premda je bio pokriven priprostom odjećom, njegov je izgled ipak odavao neku plemenitost. Lice mu je bilo blijedo od posta, tijelo pogođeno pokorničkom zapuštenošću, no u zapuštenom tijelu isticale su se crte udova: tako da bi, i kad ne bi poznavao svetoga čovjeka, dostojanstvo njegova izgleda to pokazalo.
17 Učinio je pak u biskupstvu vrlo mnoga čudesa koja uopće nisu došla do našega znanja: koliko je naime do njega bilo, sav je njegov život ostao skriven, budući da
A za svoja djela nije želio ni biti nagrađen pohvalom, ni vremenito naplaćen plaćom. I budući da su u to vrijeme u biskupiji još vrlo mnogi bili sputani najispraznijom zabludom idola, vodio je neprestanu borbu protiv te đavolske ispraznosti kako bi na pravu vjeru obratio one koje je zavela isprazna varka zlih duhova: tako da bi, gdjegod bi našao idol ili hram posvećen idolima, žurno dotrčao te bi ga bez obzira ili iz temelja srušio, ili bi ga, istjeravši zloduha, posvetio u ime svemogućega Boga; i nitko se nije usuđivao oduprijeti tolikom sjaju tolikih znamenja koja su se po njemu događala. Tako se dogodilo da je u kratkom vremenskom razdoblju po njemu zasjalo svjetlo prave vjere svima u njegovoj biskupiji, tako da su svi javno ispovijedali Kristovo ime i radovali se što pod takvim pastirom odlažu tamu svoje zablude.
B
18 Dok se ovim i drugim božanskim stvarima posvećivao s još većom pažnjom, bojeći se da mu se zbog teškoga tereta pastirske skrbi neočekivano ne pripravi prilika za pad, zatraži od puka da mu dadu nasljednika. Kad puk nije htio lako pristati na njegovu molbu, jer ih je njegova prisutnost grijala, a odsutnost žalostila, jer su se radovali što su mu podložni, a tugovali što im neće biti na čelu, izjavi da se svakako želi vratiti prijašnjemu životu i mjestu i da se ta njegova volja nikako ne može promijeniti; da imaju vrlo mnogo onih čijom će se riječju i primjerom poučavati; da njegovom odsutnošću nastaje šteta prijašnjemu stadu; a da se crkvena vjera onih koji bijahu nazočni ni u čemu neće narušiti ako bude odsutan. Ne želeći mu se usprotiviti, protiv volje dadoše pristanak. Primivši dakle dopuštenje, povuče se i pođe u samoću dragu svojemu srcu.
C
19 Braća pak, kao da su ponovno primila oca, zahvališe Bogu te su, ojačana njegovom prisutnošću, natječući se nastojala preteći jedni druge u dobru djelu. A muž Gospodnji, kao da je s ramena zbacio velik teret, poče se brže posvećivati Božjemu djelu i ustrajati na stazi strožega života; odbacio je za sobom sav svijet, zadržavši samo ono što je nužno. I kako svjedoči božansko Pismo: „Tko se ponizuje, bit će uzvišen”, poče se međutim proslavljati velikim znakovima čudesa, tako da bi se vidjelo kako povorke onih koji dolaze i odlaze posjećujući svetoga muža, ili ga barem tražeći, poput rojeva pčela obilaze boravišta braće. A glede tjelesnoga zdravlja pridošlica bio je od Boga zaslužio toliku milost da bi se, pod teretom kakve god bolesti tko došao, po njegovim molitvama vratio prijašnjemu zdravlju i otišao radostan. Slijepima je vraćao vid, hromima hod, nijemima govor, gluhima sluh. I u izgonjenju zlih duhova iz opsjednutih tijela bila mu je prisutna djelotvorna snaga božanske moći. Mnogi su također, i prije nego što bi dotaknuli prag blaženoga muža, bili ozdravljeni nakon što je zloduh bio otjeran. I bolestima duša pritecao je u pomoć i poukom božanskoga Pisma i milošću molitava, tako da su svi koji su dolazili, potreseni u duši njegovim riječima i mnogo bolji, oplakivali prijašnje grijehe i nisu htjeli ponovno činiti ono što bi trebalo oplakivati. a Episcopium je stavljeno umjesto biskupija, kao i odmah zatim præsulatus.
Posljednje opomene sv. Severa, smrt.
Kad se dakle blaženi muž bavio ovim i mnogim drugim svetim djelima, unaprijed je, već iscrpljen starošću, po božanskoj objavi znao dan svojega poziva da od Gospodina primi plaću za svoj trud, naime neuveli vijenac vječne slave, kako ga pravedni Sudac, kojega se uvijek bojao uvrijediti, ne bi zatekao nepripravna; da se ne bi jednom bojao uvrijeđenoga, neprestanim je razmatranjem i ustrajnom molitvom nastojao preteći njegovo lice. Stoga je za budućnost, sazvavši četu koju je bio zadobio za Krista, i prorekao dan svojega izlaska i opomenuo ih da za njega izlijevaju molitve Gospodinu, a one koji su naricali zbog njegova odlaska obuzdao je pravednim ukorom, govoreći: „Čini se da smo nezahvalni za Božja dobročinstva kad se opiremo onomu za što znamo da se događa po njegovoj providnosti i njegovoj volji. Sluga naime koji zna volju gospodara svoga, a ne čini je, dobit će mnogo udaraca. Stoga, budući da svece Božje nakon smrti čeka sigurna slava za njihova djela, naricati za njima dok umiru može se ne bez razloga pripisati vlastitoj, a ne njihovoj koristi. Umrijeti naime u Kristu mnogo je bolje nego živjeti u tijelu. I budući da je meni živjeti bio Krist, a umrijeti dobitak, zato radujući se i zahvaljujući očekujem dan smrti, veoma se uzdajući u dobrotu milosrdnoga Boga da će onaj koji je nezaslužne i nevjerne htio otkupiti svojom smrću, vjernike i islužene vojnike svoje vojske udostojati obraniti od napada drevnoga neprijatelja. Preporučujem vas pak Bogu, neka svrati svoje oči na vas kako bi vas pravim putem zajedno doveo u domovinu koju smo izgubili neuzdržljivošću praroditelja; da njegova milost vrati ono što je naša nemarnost izgubila; i da nas, koje je kao svoje sinove pozvao u kraljevstvo, ne otjera u kaznu kao uvijek beskorisne. Molim vas pak da se, sjećajući se i apostolske zapovijedi koja kaže: Molite jedni za druge da ozdravite, pomolite Bogu za mene, kako me ne bi presrela ruka neprijatelja koji ne poznaje milosrđa, niti me prestrašila svojim naletom; ona, premda u bilo kojem od svetaca nađe tek malo svojega, ipak svojom podivljalom okrutnošću i svoje zvjerski oskvrnjuje, a i tuđe, premda ne može oskvrnuti, ipak bijesna drsko pokušava; i utoliko je se više treba bojati ukoliko ju je manje moguće umoliti: budući da joj se sami po sebi nimalo ne možemo oduprijeti, treba moliti Krista, kojemu se ona ne može oduprijeti, da po njemu uzmognemo umaći rukama njezine žestine i okrutnosti; ako toga Krista jednom budemo imali umilostivljena, nećemo se bojati nikakva bijesa napadača.”
21 Kad je to tako završio, davši svima cjelov mira, otpustio ih je kućama ožalošćene i u velikom jecanju: a on se sam već sav predavao vježbama nutarnjega čovjeka te je, postavljen u veliko skrušenje tijela i duha, želio umrijeti i biti s Kristom. Nedugo zatim napokon blaženoga muža zahvati teška groznica, koja je iz dana u dan sve više i više izjedala njegovu..., te je, što je više umanjivala tjelesnu snagu, to više pružala snagu duši. Ipak, i u bolesti nije ništa manje prestajao hvaliti Boga, te je od sebe uklanjao svaku buku svjetovnoga djelovanja, kako bi, upravljen jedino višnjemu Sucu, u njegove ruke predao duh, vjerujući da se jedino njegovim smilovanjem i pomoću može obraniti od ruku opakih: i molio je s uzdasima i suzama kako ga se u životu uvijek bez straha spominjao. Posljednjega pak dana, okrijepljen Gospodnjim sakramentima, dok su stajala okolo sva braća i plakala, među riječima psalama i molitava, bez velike boli, kako se činilo, kao da tone u san, izdahnuo je duh. Dan pak njegova preminuća, premda je manje poznat, budući da su u vihoru navale barbara nakon njegove smrti sva braća pobjegla, tako da ondje nitko nije ostao i da je dugo vremena to isto mjesto bilo lišeno ljudske utjehe, slavi se ipak 4. siječnja srpanjskih, naime na dan kada su relikvije iz Rouena prenesene na ovo mjesto. Bio si je pak dao načiniti grobnicu u crkvi blažene Bogorodice Marije, koju je sam bio sagradio; položen u nju od starijih, kao da je živ, znakovima čudesa očitovao je da živi, a kolika mu je zasluga na nebu, živima je pokazala moć ozdravljenja koja se očitovala od praha pokopanoga. Po svemu neka je blagoslovljen Bog, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, amen.
A poglavlje VII.
Drugo čudo sv. Severa za života.
I budući da dar i moć našega Boga nisu ni manji u velikim stvarima ni veći u najmanjima, nego je posvuda, i u cjelini i u dijelu, svemoguć onaj komu se, kad mu se vjerno služi, daruje više negoli se moli, koji je moru postavio granice preko kojih ne prelazi, na čiju zapovijed slabe sile ognja; on je sam sačuvao bl. Severa neizgorena u gorućem ognju, kako bi se po tome ne bez razloga činilo da je i dobi i zaslugom izjednačen s trojicom mladića koji su u užarenoj peći ohologa kralja hvalili Boga. Jednom je naime neka siromašna starica stavljala kruhove u užarenu peć da se ispeku: dok ih je stavljala, lopata, koja se naziva pala, podmetnuta pod kruh, ostala je u peći i izgorjela. A kad je starica vidjela da je izgubila svoju lopatu i da pri ruci nema drugu kojom bi je nadomjestila, dok je ostalo još vrlo mnogo kruhova, počela je, kako je već običaj toj dobi i spolu, jecajući naricati, bojeći se dvostruke štete, jer nije imala čime izvaditi pečene kruhove ni staviti one koje treba ispeći. Kad je njezin plačni glas prolazeći čuo bl. Sever, dotrčavši s puta, raspitavši se i doznavši zbog čega tuguje, potaknut samilošću i pun vjere, odmah pristupi, bez straha za sebe uđe u užarenu peć, izvana primi preostale kruhove i rasporedi ih po peći da se peku; malo zatim pečene ih je, zajedno s drugima koje nije bio stavio, vratio udovici koja se nemalo obradovala, te je neozlijeđen izašao iz peći, tako da se ni na tijelu ni na odjeći nije mogla primijetiti nikakva ozljeda: izašavši i zadivivši se onomu što je učinio, pobojao se te je, bojeći se Boga, hvalio onoga u kojemu je mogao ono što sam po sebi nije mogao; i ubuduće mu je vjernije služio, te se služeći uzdizao sam protiv sebe kako bi za njegovu ljubav podnio i veće stvari. a Čini se da ovo čudo valja povezati s onim koje se pripovijeda u br. 8, a možda je prepisivač ispustio više ovakvih.
Prijenos I. I II.
NEPOZNATI AUTOR, IZ ISTOGA RUKOPISA.
Hram sv. Severa, koji su Danci spalili, obnovljen.
Kako je to isto časno tijelo blaženoga muža s mjesta prvoga ukopa preneseno u Rouen i ondje dolično položeno u srebrni kovčeg, kako sam od starijih primio, svidjelo mi se zapisati za potomke.
2 Nakon smrti dakle blaženoga ispovjedaoca Severa, kako je kršćanska vjera i žar bogoslužja sve više hladnio, a ljubav nekoć jednodušna po nakani izopačena uma ponovno zapadala u mržnju i neslogu, golem broj grijeha zaslužio je da stanovnici ove zemlje budu kažnjeni pravednom kaznom, jer su se svojevoljno povlačili iz službe Božje da bi živjeli opako. Stoga, da bi pravedna osveta Božja potpuno iskorijenila ovaj narod, takoreći iz korijena pokvaren, neki narod koji ne poznaje milosrđe ni pobožnost... taj narod prešavši more s brodovljem i velikom ratnom spremom, zatekavši stanovnike ove zemlje kako mirno žive u raskoši, iznenada ih napade ratom te one koje je mogao uhvatiti predavaše smrti, jedne ognju, druge rijekama, treće strmoglavljenju. Od toga straha cijeli narod prestravljen, noseći sa sobom sve svoje, dade se u bijeg bez povratka, tako da su mjesta prije ugodna i puna svoga puka bila prepuštena na stanovanje samo zvijerima i pticama. Onima pak koji su tražili spas u bijegu obuze toliki strah od neprijatelja da su sami predavali ognju crkve s kućama, a kuće sa stvarima koje se nisu mogle odnijeti, uzevši sa sobom tijela svetaca čijom su se zaštitom radovali. Otuda dolazi da ova zemlja, lišena prisutnosti tijela svojih svetaca, manje uživa u njihovoj zaštiti, ona koja njihovim tijelima kao i dušama pripisuje jednaku djelotvornost djela. Neke je pak tako iznenada zatekla provala neprijatelja da, nimalo ne mogavši ostvariti svoju želju niti se oduprijeti napadačima, samo to što su izbjegli pogibelj smrti postade im velikom cijenom za stvari i mjesta koja više neće vidjeti. A budući da Dancima, koji su još štovali idole umjesto Boga i bili neprijatelji štovatelja svemogućega Boga, pravilo kršćanske vjere još nije bilo naviješteno, nisu imali nikakva poštovanja prema svetim zdanjima, nikakva straha ni pobožnosti pri uništavanju moći svetačkih tijela. Zbog toga su sveta mjesta pretvorena u pustinjsku pustoš te su dugo vremena bila lišena i bogoslužja i ljudskoga poštovanja. Među njima su mjesto i kovčeg blaženoga Severa, vrsnoga Kristova ispovjedaoca, opaki neprijatelji predali ognju i iz temelja srušili, tako da se ni moć zaštite toga mjesta, jer nije imalo koga štititi, nije čuvala u spomenu, niti je mjesto bilo u štovanju, jer nije bilo onih koji bi ga štovali.
3 Tako su cijelu zemlju ispražnjenu od domorodaca zauzeli divljom okrutnošću i dugo je tlačili teškim jarmom svoje bezbožnosti. Dok napokon i oni sami, spoznavši istinu, nisu dragovoljno podložili svoja divlja srca Svemogućemu i posvetili marljivost onoj vjeri koju su dotad blatili: a jer smo rekli da su došli sa sjeverne strane i da se zovu Danci, otada su nazvani Normani: jer „Man” znači čovjek, a „North” je ime vjetra. Normani se dakle nazivaju oni koji dolaze sa sjevera ili žive pod sjeverom. Oni, primivši vjeru, kako su bili barbarskoga uma i neobuzdane naravi, nisu se mogli brzo ni lako priviknuti na bogoslužje, dok napokon, ublaženi milošću milosrdnoga Boga, učestalošću čudesa i čestim propovijedanjem, odloživši postupno onu zvjersku divljinu, ne počeše štovati ono što su prije bili predali ispraznosti, a crkve Božje počeše ponovno graditi sami nekadašnji rušitelji. Počeo je također Bog u međuvremenu u svojim svecima činiti čudesa radi učvršćivanja vjere živih i očitim znamenjima očitovati njihove grobove. a O provalama Danaca u Galiju opširno piše Du Chesne u djelima Francica i Normannica.
Tijelo sv. Severa preneseno u Rouen.
Dogodilo se pak u isto to vrijeme da su dvojica klerika iz Rouena radi molitve pošla na brdo blaženoga Mihaela te su često prolazila i vraćala se pokraj crkve blaženoga Severa i ondje neko vrijeme prenoćila pod izlikom pobožnosti: ta je crkva tada doduše bila pokrivena jednostavnom slamom i opletena prućem, ali ju je ipak narod često posjećivao zbog učestalosti čudesa koja su se ondje događala po zaslugama njezina zaštitnika. Nedavno su je naime bili razorili nevjernici, ali su je ti isti, postavši vjernicima, a obilato obnovili, te se među šumskim grmljem i zvjerskim brlozima ipak isticala znamenjima mnogih čudesa. Kad su dakle ona dvojica klerika ondje često noćila, hodala amo-tamo i vidjela da u tom mjestu nema stanovnika osim nekoga svećenika, potaknuti pohlepom da otmu tijelo, počeše tražiti vrijeme i čas u kojem bi mogli privesti kraju ono što su u umu zamislili. Njihoveb spletke oštroumni je svećenik predvidio te je, s velikom domišljatošću čuvajući i sebe i mjesto, zapovjedio da mu se načini stolac u koji je dao sa svih strana zabiti čavle duge pola stope, kako bi, ako bi ga slučajno kadgod za vrijeme straže svladao san, tako ostao posve budan imajući pred očima sveto tijelo i bio prisiljen bdjeti čak i ako ne bi htio.
A
5 Kad su uhode to vidjele, uznemireni u duši i iznevjereni u svojoj nadi, vrate se u Rouen te nadbiskupu i kleru po redu izlože kakva su vidjeli čudesa koja čini blaženi Sever, sluga Božji: oni, donijevši odluku, pošalju poslanike knezu zemlje Rikardu, sinu Vilimovu, ponizno moleći da matičnu crkvu svoga vojvodstva uresi tijelom blaženoga Severa, za koje su čuli da se nalazi među prostranim šikarama pustoši i da, premda blista čudesima, oskudijeva doličnom službom bogoslužja. Saslušavši ih, grof Rikard, veoma neodlučan u toj stvari, jer je i htio udovoljiti takvoj molbi i nije htio ići protiv volje sveca, u jednome se naime bojao pogibelji, a u drugome je ljubio pobožnu naklonost, odluči da se o tome presudi zajedničkim sudom njegovih prvaka i da se učini ono što bi oni prosudili korisnijim. Vijeće pak odluči da pođu na zapovjeđeno mjesto i da se nitko od ljudi ne protivi, nego da bude dopušteno, ako se svidi upravitelju mjesta, odnijeti sveto tijelo. Stoga se poslanici, obradovani velikom radošću, vrate kući i navijeste odluku koju su čuli: izaberu se između svih dvojica klerika na dobru glasu, s kojima i mnogi drugi po zapovijedi kneza s velikom žurbom, radošću i bukom dođu na to mjesto.
B
6 Nato domoroci, doznavši po što su poslanici došli i ne našavši načina kako da se odupru, briznuvši u plač, žalili su što im se oduzima onaj čijom su se molitvom uzdali biti zaštićeni. Zamolili su pak da ondje ostave barem nešto od svetoga tijela, kako bi i oni i njihovi potomci imali... kome nakon Boga povjeriti zavjete svojih molitava! No poslanici ih, obasipajući pogrdama i udarajući batinama neke od nazočnih koji su se opirali, s uvredom protjeraše izvan kruga crkve. Kad su ovi bili protjerani, jednodušno sa suzama prionuše molitvi: završivši je, s velikim drhtanjem i strahopoštovanjem pristupe svečevu grobu, koji je, položen pred oltarom i ukopan u zemlju, pokazivao samo gornji rub svoga podnožja: ondje su ga naime vjernici iz straha od pogana bili položili u kameni kovčeg, a mnogi su tu običnu zemlju držali zemljom velike vrijednosti. S obje pak strane ležali su grobovi dvojice svetaca: jedan blaženoga Egidija, nekadašnjega učenika i suradnika u djelu Božjem, a drugi nekoga drugog sveca čije se ime doduše ne zna, ali se zasluga očituje po čudesima: pristupivši u sredinu između njih, gdje je očitim znamenjima bilo potvrđeno da leži blaženi Sever, jedni su pjevali psalme, drugi kopali zemlju, a treći iskopanu zemlju bacali van: otkrivši grob, gurali su motikama i polugama kamen položen odozgo: kad je on s desne strane podignut, iz istoga se groba proširio tako silan i tako ugodan miris da su se svi koji su bili nazočni njime ispunili i, ispunjeni, ozdravili od svojih bolesti. I nije taj miris ispunio samo one u crkvi, nego i sve koji su stajali vani, te im se od toga njihova osjetila odmah od bolesti... vraćahu u zdravlje.
C iz kojega izlazi ugodan miris i liječi bolesnike:
7 Otvorivši napokon kovčeg, ugledaju ispruženo tijelo kao u čovjeka koji spava, umotano u najčistije tkanine, namazano dragocjenim pomastima, koje je na površini bijelo već na dijelu preobraženoga tijela unaprijed nagoviještalo ono što će poslije u uskrsnuću biti u cijelosti. Pripremivši nosila urešena s obje strane svilenim tkaninama, obliveni suzama i položivši ruke na sveto tijelo, podigoše ga, tako kruto kao da je toga dana bilo pokopano. A budući da su nosila, pripremljena samo za kosti, bila neprikladna za ispruženo tijelo, nakon vijećanja prerežu ih nožem po sredini te tijelo, ponovno odjeveno u nove i bolje tkanine, polože u nosivi kovčeg i odmah ga s velikim klicanjem glasa i srca staviše na svoja ramena.
8 Dok su pak izlazili iz crkve, pojavi se bijesno mnoštvo seljaka koji su odatle htjeli oteti sveto tijelo nositeljima. Ali ugledavši mnoštvo naoružanih ljudi, dadoše se u bijeg i odustaše od započetoga nauma. A oni, idući brzim korakom javnom cestom cijeli dan, kad se sunce već klonilo zapadu, stigoše u selo koje je milju udaljeno odc Bureceya, gdje su, namjeravajući prenoćiti, u crkvi zapalili svjetiljke i uz stražu položili sveti kovčeg. Zatim, okrijepivši se brižljivo hranom i provevši noć dijelom u bdjenju, a dijelom u snu, ujutro, prethodno otpjevavši himne, pristupe te, nastojeći uzalud podići sveto tijelo i klonuvši u samome tom pokušaju, sazvaše mnoštvo stanovnika i mnogo pažljivije prionuše rukama, ali nisu mogli pomaknuti onoga koga su Duh Sveti i njegova vlastita volja bili učvrstili. Zbog toga preneraženi u duši i nimalo ne znajući na koju bi se stranu okrenuli, napokon donesoše odluku da ga pokušaju umilostiviti obećanjima, i to obećanjima koja neće iznevjeriti. Obećaše stoga da će ga vratiti onamo odakle su ga donijeli: obećaše da će ga ondje ostaviti, ali se nije dalo pomaknuti. Obećaše da će ondje u njegovo ime sagraditi crkvu: i pokrenulo se s takvom lakoćom kao da je teret bez ikakve težine. I to se događalo na cijelome putu sve do Rouena, da se nikakvom silom ni ikakvim razlogom nije moglo pomaknuti s mjesta na koje bi noću bilo položeno, sve dok mu se zakletvom ne bi potvrdilo da se ondje u njegovo ime mora sagraditi crkva.
9 Koja je pak čudesa prigodom njegova prijenosa Gospodin učinio pred očima sviju, nije u našoj moći nabrojiti. Silno je naime mnoštvo obaju spolova dolazeći s polja i iz sela hrlilo ususret, jedni radi ozdravljenja, drugi iz pobožne naklonosti: i tko god je s vjerom tražio svečevu zaštitu, brzi je lijek pretjecao želju molitelja. Oni pak koji nisu mogli sami pristupiti, doneseni rukama drugih, čim bi dotaknuli sveti kovčeg, vraćali su se sami, vraćeni u zdravlje.
10 Napokon se došlo u selo udaljeno tri milje od grada, gdje je, nakon što je kovčeg položen, sretan ishod pothvata po glasniku javljen njihovu biskupu. A on, obradovavši se nemalo, sazvavši kler i puk i objavivši svima o čemu se radi, s himnima i pohvalama, križevima i kadionicama pođe u susret: došavši i pomolivši se, stavi ruku da podigne sveti kovčeg, ali ne mogaše; potaknu svoje da stave ruke, ali ni mnogi se nisu radovali sretnijem ishodu nego jedan. Zbog toga zbunjeni, još ne znajući što se dogodilo poslanicima, najprije su oklijevali što da učine, dok napokon od njih samih ne doznaše svečevu volju te se, učinivši odmah darovnicu, obvezaše da će u njegovo ime sagraditi crkvu.
11 Nato, čim su ruke jedva dotaknule kovčeg, pokrenuo se s tolikom lakoćom da se činilo kako se ono što se nosi jedva i nosi. Dok su ga pak nosili i već se približavali gradu, cijeli grad pohrli u susret hvaleći Gospodina koji im je podario takva zaštitnika čijom će se prisutnošću krijepiti i molitvama podupirati. Tako je uz glasno klicanje do neba na ramenima radosnih vjernika unesen u matičnu crkvu blažene Marije: ondje je položen u svilu i u kovčeg dolično optočen zlatom i srebrom te pruža veoma mnoga dobročinstva onima koji iskreno mole. I dogodilo se da je taj isti sluga Božji, koji se svijetu vremenito pokazao neznatnim i prezrenim iz ljubavi prema Bogu i koji se u slamnatoj kolibi, pokriven i odjeven jednostavnim ruhom, sam kao siromah skrivao sa siromasima, sada već i na nebesima pred licem Božjim uzvišen i na zemlji u stolnoj crkvi uzdignut na krilima časti, pružajući živima primjer kako se vremenito poniziti da bi se vječno uzvisili. a Kako obilato ako su zidovi bili opleteni prućem? b Riječ „simultatem” upotrijebio je u značenju urote i zajednički smišljene namjere.c Misli li na pokrajinu Évreux (pagus Ebroicensis ili Ebroicacensis) ili na sam grad koji Francuzi zovu Évreux?
Neke moći sv. Severa vraćene u njegov samostan
A budući da ovo mjesto, u kojem je na poseban način služio Bogu, nipošto nije htio ostaviti lišeno sebe, na ovaj su način neke moći njegova tijela bile onamo vraćene... U vrijeme dakle gospodina Vilima, a najprije opata u Caenu, a poslije nadbiskupa u Rouenu, braća samostana sv. Severa, koji se nalazi u dolini rijeke Vire, iz pobožnosti pođoše u Rouen kako bi vidjela kovčeg istoga svoga zaštitnika i mogla mu se kao nazočnomu nazočni preporučiti. Kad je taj biskup prepoznao njihovu odanost, časno ih je primio, primljenima iskazao punu milost ljubavi i, obećavši da će im iskazati još veću ako zatraže, ulio im nadu. Potaknuti njegovim dobrostivim obećanjem, dođe im na um da od istoga biskupa zamole nešto od moći dragocjenoga tijela: ali od onoga za kojega su čuli i vidjeli da ga toliko časte, štuju i ljube bojali su se da neće lako moći postići ono što žele.
I budući da su vjerovali da u odbijanju nema nikakve štete, a da bi u molbi moglo biti nemala dobitka, s pouzdanjem pristupe gospodinu nadbiskupu i ponizno izlože svoju molbu. A on, pognuvši glavu i dugo razmišljajući što da odgovori, reče da se takvo što ne usuđuje ni pokušati, jer je u mnogim knjigama čitao da je mnogima naškodilo što su dotaknuli moći svetaca, a nekima čak i što su ih vidjeli. Oni nato iznesu da svetac Božji nipošto ne mrzi svoje prijašnje mjesto, jer se činilo nevjerojatnim da bi ono što je za života osnovao, što je sebi kao vlastito posvetio i što je tolikim i tako čestim čudesima proslavljao nakon smrti odbacio, te da tako ljubljeno mjesto više ne ljubi. Napokon zatraže da im se dopusti da sami pristupe svetomu tijelu, pa ako uzmognu od njega nešto uzeti, dobro, a ako ne uzmognu, barem njemu, to jest biskupu, duguju zahvalnost, ako sa živom vjerom pristane. On obeća da će udovoljiti njihovoj molbi ako bi znao da svecu Božjemu njegovo obećanje nipošto nije mrsko.
13 Ujutro dakle sljedećega dana, pozvavši k sebi nekolicinu svojih, zajedno sa spomenutom braćom, nakon prethodnih molitava i svečanih misa, zapovjedi da se iznese kovčeg svetih moći, te sam s velikim strahom prvi pristupi i obliven suzama otvori ga i odmota tijelo umotano u svilu. Iako se njegovo meso bilo pretvorilo u prah, koža je ipak još ostala cijela. Uze stoga nadbiskup kost koja se u puku naziva ključna kost vrata, zajedno s dijelom kože, a potom i članak srednjega prsta koji prianja uz dlan ruke, te sve zajedno umotano u plašt predade spomenutoj braći da odnesu. Braća pak s najvećom radošću i čašću, primivši takav zalog, radosna se vrate i donesoše svojoj braći darove dragocjenije od zlata i srebra: ovi se i sami nemalo obradovaše te svetim moćima pripremiše kovčeg nemale vrijednosti, u koji ih zajedno s mnogim drugima položiše i odrediše da se dan njihova primitka, 2. veljače, svečano slavi: i toga dana cijeli okolni kraj, radi zadobivanja zaštite tolikoga oca, radosno hrli i raduje se sudjelovati u njegovoj svetkovini, uzdajući se da će po njegovim molitvama biti izbavljen od svake nevolje i, ne po svojoj nego po njegovoj zasluzi, pribrojen korovima nebeskih duhova. a Vilim II., vojvoda Normandije, poslije kralj Engleske, sagradio je u Caenu dva samostana za pokoru po zapovijedi pape kad mu je dao oprost za brak sklopljen s rođakinjom: jedan je bio za djevice, a drugi za muškarce; ovome je na čelu bio prvi opat Lanfranc, a kad je on uzdignut na katedru u Canterburyju, na njegovo je mjesto došao ovaj Vilim.
A budući da njegovu svetkovinu ne slavimo radi njega nego radi nas, pogledajmo kakvi smo mi koji pohađamo svetkovinu tolikoga oca. Nije naime, kako kaže Pismo, dolična pohvala u ustima grešnika. Ako smo naime, što je istina, sagriješili preko svakoga broja, zašto se usuđujemo dirati njegove pohvale? Napokon, ako, kao što je rečeno, pravednicima dolikuje hvala, kakvo će biti hvalisanje grešnika? Ali da grešnici ne bi očajavali, u istome se psalmu dodaje: Milosrđa je Gospodnjega puna zemlja. Pod imenom zemlje naime ubrajaju se grešnici koji, žudeći za zemaljskim, dok bi umom trebali težiti k nebeskome, sklonije prianjaju uz brigu svjetovne požude: njihov život ili razum još se trudi i znoji kako bi imao čime postati ugledniji; za tim radi da bi bio nadređen mnogima i radovao se bogatstvu. Ali i takvima pruža puninu milosrđa... ako zažele ne biti ono što su bili: nikomu naime, ako želi, Bog ne uskraćuje utrobu svoje dobrote, i potiče ga da želi, a potaknutomu kao uvijek voljnomu uvijek daruje nagradu uzvrata: onomu pak koji neće, štoviše koji se protivi, koliko to proizlazi iz slobode volje, oduzima milost i oduzimajući je dopušta da u srce uđe tvrdoća, tako da niti hoće niti može ono što bi bio mogao htjeti i moći da je mogao prepoznati milost vjere. Koga naime Bog hoće, kaže Apostol, smiluje mu se, a koga hoće, otvrdne ga. I drugdje: Nije dakle do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje. Stoga, braćo, budimo brižni za svoje spasenje, jer zbog svojih grijeha koji se protive ne znamo jesmo li izabrani. Nego pokoravajući se propisima zapovijedi Božjih činimo tako da uistinu znamo kako se na kraju ne bismo našli nedostojnima milosti Božje i bili predani vječnim ognjevima. Utjecimo se izvoru milosrđa, otvorenom za pranje nečistoće. Operimo suzama ono što smo okaljali grijesima.
13 Ako pak, pomračeni svojim zlima, sami po sebi ne možemo pristupiti samomu svjetlu istine, potražimo zagovornike po kojima ćemo zaslužiti oproštenje: zazovimo one koji su, dok su živjeli, pomnije služili Bogu, da se udostoje štititi nas u sadašnjem vijeku oni koje ćemo u budućem imati za suce, koji i sami opijeni izvorom milosrđa neće uskratiti sadašnjima ono što su htjeli imati zajedničko s pokornicima. Više naime žele biti subaštinici nego strogi suci: s njima zamolimo i ovoga našega oca blaženoga Severa da posreduje za nas, te po njemu izvršimo poslanstvo Kristu, da nam svojim molitvama učini blagim onoga kojega smo zlim življenjem rasrdili. Molimo da pritekne u pomoć svomu stadu koje mu pobožno služi onaj koji je svomu vremenitom gospodaru vjerno čuvao krdo kobila i čuvajući ga zaslužio da se po njegovim zaslugama umnoži; i koji se iz osjećaja samilosti, da bi odjenuo gole, nije ustručavao golotinje, neka isprosi odjeću pravednosti obitelji koja ga moli. Nadalje, onaj koji je udovici koja je vapila smilovavši se predao kobilu sa ždrebetom i zaslužio da mu se za nju božanski nadomjesti druga, neka nam sam ishodi da Bog u nama dopuni dobro koje nedostaje, a zlo koje je prisutno smilovavši se ukloni: neka pak u nama ugasi kaljužu poroka onaj koji nije osjetio žar užarene peći. Amen.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.