1 U VI. STOLJEĆU. 1. VELJAČE
Corbie je preslavni samostan Belgijske Galije na rijeci Sommi i potoku Corbieu, o kojem je opširnije bilo govora u siječnju uz životopis sv. opata Adalarda te 26. dana uz životopis sv. kraljice Batilde. On je dao mnoge svece nebu, a pobožno čuva moći mnogih svetaca donesene od drugdje: među njima i sv. Prekordija, škotskoga prezbitera, koji je živio u Vaillyju, odnosno Vasliacu, na rijeci Aisnei, te ondje petsto godina ležao položen u grobu, slavan po čudesima. Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum umjesto Valliacus piše Vigliacum, ali priznaje da ga drugi nazivaju Vasliacum: griješi međutim kad piše da je to selo s benediktinskim samostanom u grofoviji Burgundiji. To je naime gradić u biskupiji Soissons pokraj rijeke Aisne: čini se da ga Papirije Masson u djelu Descriptio Galliæ per flumina naziva Velia, gdje o Aisni donosi ovo: Ista rijeka, tekući kroz kraj Rethela, oplakuje sam gradić Rethel, zatim Castrum Porciani, a naposljetku žureći prema Veliji, oplakuje preslavni grad Soissons. Još i danas, kako svjedoči Ivan Colgan, u predgrađu gradića Vaillyja postoji znamenita crkva posvećena imenu sv. Prekordija.
2 Rođendan sv. Prekordija zabilježio je Molanus za veljačke kalende u djelu Additiones ad Usuardum ovim riječima: U Vaillyju rođendan sv. Prekordija, ispovjedaoca. Isto ima Kanizije, isto Ferrari, osim što umjesto Vasliacum piše Vigliacum, kako smo napomenuli. Kraći rukopisni martirologij crkve sv. Gudule u Bruxellesu bilježi: I Prekordija, prezbitera. Da je živio u šestom stoljeću, očito je po tome što je bio blizak prijatelj sv. Remigija, biskupa u Reimsu, koji je (kako ćemo drugdje reći) preminuo 532. godine. Moći su, kako će se uskoro reći, prenesene u Corbie za opata Berengarija, koji je, kako piše Klaudije Robert, bio postavljen na mjesto Valberta nakon što je ovaj 932. godine uzdignut na stolicu u Noyonu, a umro je 942. godine 13. studenoga. Taj se prijenos dogodio 5. lipnja, na koji dan u jednom rukopisnom martirologiju stoji ovo: U samostanu Corbie doček tijela sv. Prekordija, ispovjedaoca.
3 Kratku povijest životopisa i prijenosa sv. Prekordija iz rukopisnih je kodeksa prepisao Nikola ove povijesti. Belfort, regularni kanonik samostana sv. Ivana u Vinogradima kod Soissonsa, od kojega je ovdje donosimo. Ista se nalazi kod Colgana u djelu Acta Sanctorum Hiberniæ, prepisana iz primjerka istoga Belforta, ali manje točno, kako će uočiti onaj tko ih oboje usporedi.
Životopis i prijenos
NEPOZNATI AUTOR, iz rukopisa izvadio Nik. Belfort.
Sav ures Corbiea porastao je kako božanskom tako i ljudskom providnošću. Otuda mu je a bilo ono prostranstvo zemalja koje bi uz malen dodatak gotovo moglo dostajati za kraljevstvo, i ono štovanje moći koje još i sada opstaje u crkvi, o čemu se na svojim mjestima donosi izvještaj: sada treba dodati posve čudesan prijenos sv. Prekordija, za koji je iz starine poznato da se tako dogodio.
2 Među posjedima crkve u Corbieu ubraja se Vailly, u kraju Soissonsa, toliko plodan oranicama i vinogradima da se zbog mnoštva građana može nazvati ne selom, nego najnapučenijim gradom. Budući da se dodiruje s rijekom Aisneom, diči se vodama i livadama. Onamo dakle nekoć slučajno dođe neki čovjek izb roda Škota, slavan po kreposti i po svemu časna života: i ondje boraveći zavoli to prebivalište te osta tako dugo dok nije potpuno ostao i ondje sretno preminuo. Tolikim se pak savršenstvom i čestitošću vladanja proslavio da je postao prisnim prijateljem blaženoga Remigija, koji je tada, blistajući svetošću, bio biskup metropolije u Reimsu:c i kojemu je doista bila najdraža žrtva Božja gdje god se nalazio. I nije prevario: jer koliki je bio u životu, pokazala je dragocjena smrt. Kad je, shrvan dubokom starošću, sretno završio život u Kristu, ondje je časno pokopan u jednoj od crkava, te je čestim dobročinstvima i olakšanjima stekao naklonost puka koji je hrlio na njegov grob.
mar-
-
A gdje god je bila, žrtva Božja.
3 Zbog učestalosti toga štovanja neki svećenik po imenu Tihard, videći kako crkveni prihodi rastu i umnažaju se, nastojao je svakom vještinom, mitom i domišljatošću da ti crkveni prihodi dođu u njegovu korist. Postigavši svoju želju, ubrzo nakon toga, kao onaj tko obiluje tuđim bogatstvom, počeo je ne podnositi samoga sebe, nego je za plaću unajmio nekoga svećenika i povjerio mu brigu za službu i čuvanje tolikoga blaga. On je dakle pobožno obavljao čuvanje i vršio službu, te je već nekom glumom dobrohotnosti stjecao prijateljstvo stanovnika, dok napokon, premda kasno, nije bio prepoznat po svojim zlim plodovima. Premda je, kako svjedoči Pismo da se na zemlji ništa ne događa bez uzroka, bio sluga, iako nesvjestan,d višnje providnosti. Što je dakle učinio? U sumrak neke noći ušao je u crkvu čiji je bio čuvar; radi prikrivanja zapalio je, kako je bio običavao, svjetiljku pred svetim tijelom, zaključao vrata i otišao, došao kući i čekao pogodan čas. Kad je pak noć prostrla tamu, u prvoj gluhoj tišini noći ponovno je ušao u crkvu, ugasio svjetiljku koju je prije bio zapalio, te smionom krađom obgrlivši kovčeg svetoga tijela, koji se jedva koji drugi svećenik usuđivao dotaknuti, s najvećom žurbom dade se u bijeg i žureći stigne na morsku obalu. Tada, slabo siguran u sebe i bojeći se straga potjere naroda, prisili mornare da se pouzdaju u miran dan i prezru nemire kojima su prijetili strašni valovi. Kad su pak svi sretno pristali u englesku luku, svećenik, prošavši pokraj primorskih nastambi kao onaj tko se još nije smatrao dovoljno sigurnim, napokon nađe prebivalište u nekom selu i ubrzo zadobi prisnost stanovnika, tako da mu je dopušteno i moći unijeti u crkvu i držati ih pod svojim nadzorom. Vrebajući priliku, otključa škrinjicu i isprazni je od blaga za kojim je dugo uzdisao, te se žurno vrati na morsku obalu, jer je ključ moći imao sa sobom, budući da se svećenik nije čuvao takvih podvala. Tada on, našavši nekeg ljude na obali koji su uzalud čekali povoljan vjetar za plovidbu, poče ih poticati da se otisnu na more, govoreći da mu je poznato Božje milosrđe i da im iz pouzdanja u njega jamči sretnu plovidbu. Povjerovavši tim riječima, oni podigoše jedroh te s engleske obale odmah, brže nego što su se nadali, bijahu primljeni na galsku obalu.
6 Ušavši u luku, zahvaljivali su svećeniku kao da su po njegovim zaslugama izbjegli toliku pogibelj. I sam se svećenik radovao što nosi natrag moći sv. Prekordija, po čijim je preslavnim zaslugama imao tako sretan uspjeh. Zbog toga, prekoračivši mjeru radosti, žurio se toliko velikom viješću obradovati one koje je nekoć bio ostavio pogođene nemalom žalošću. Budući da pak prekomjerna žurba ponekad više smeta nego što pomaže, a sam je Bog koji je započeo upravljao djelom, a ne svećenik, zbog božanski dopuštene zablude počeo je skretati s puta dok nije stigao u Fouilloy, posjed crkve u Corbieu. Prepoznavši ga, jer je onamo često dolazio, ušao je u kuću nekoga svoga prijatelja po imenu Seran. Kad su nakon prijateljskih pozdrava zajedno objedovali, Tihard, želeći sutradan otići, zamoli svoga domaćina da mu posudi škrinju u koju bi pohranio svoje zavežljaje dok ne obiđe svoje, s namjerom da se poslije vrati k njemu. Dobio je škrinju, položio moći, zaključao je ključem, ključ ponio sa sobom, došao k svojima, zatekao ih žalosne i svojim ih povratkom obradovao. Upitan od njih je li donio natrag moći sveca ili zna li tko ih drži, reče: „Znam gdje se nalaze, ali neće se dobiti bez velike cijene.” Oni pak rekoše: „Neće nedostajati cijene, samo da ne izgubimo zaštitu našega oca.”
7 U međuvremenu, dok je svećenik isprazno hranio svoje nade sigurnošću moći, a ništa manje i obećanjem novca..., htio je Bog očitovati kakvih je zasluga onaj kojega je seljačka i prosta škrinja držala zatvorenim u Fouilloyu. U mračnoj tišini neke noći, dok je Seran, ne znajući za tolikoga gosta, počivao u snu, s velikom je bukom prsnula škrinja u kojoj su bile moći, i poput munje činilo se da kuća neprestano blista. Ustadoše i dotrčaše ukućani te, udarajući se u prsa, stajahu izdaleka i ne usuđivahu se pristupiti. Sam Seran ustavši u isti čas pohita u Corbie, koji se nalazi tik uz Fouilloy, i pokucavši na odaju gospodina opata Berengarija, budući da nitko nije sumnjao da donosi novosti, bez odgađanja bude pušten unutra. Upitan zašto je tako dotrčao u taj sat, po redu izloži cijelu stvar. Opat, saslušavši što se govorilo, zapovjedi da dođu mudriji od monaha i klerika te plemenitiji od laika: njihova je jednodušna odluka bila da treba poći u selo i svete moći s doličnim poštovanjem prenijeti u samostan.
8 Pođoše dakle na to mjesto i, kako je seljak bio rekao, nađoše veličanstven sjaj. Nato ničice pristupivši i ne bez straha podignuvši moći tolike kreposti, staviše ih da ih nosi neki časni klerik, a sami s pohvalama pođoše za njim. Tko god bio, pobožno se nosi, jer tko je on, tada se još nije znalo. Ali ako je ime ostalo skriveno, ubrzo se pokazalo kakvih je zasluga onaj kojega je Bog proslavio takvim čudom. Napokon, kako je tijekom tri mjeseca zbog nestašice kiše venula cijela zemlja Amiensa, čim su moći sveca iznesene iz kuće, nebo se prekrije tamnim oblakom: i nisu nositelji prije stigli do crkve nego što su vidjeli i osjetili obilnu kišu. 5. lipnja dakle unesen u crkvu i sv. Ivana Evanđelista, ondje je k ne bez znamenja neko vrijeme počivao. Još uvijek naime kod svojih nositelja
A nepoznat po imenu, ali ne po zaslugama, nije bio položen na glavno mjesto zbog odgode dok se ne dozna ime. Poslije pak, kad je izrađen kovčeg od zlata i srebra za njegovu pohranu, prenesen je u crkvu sv. Petra i položen među ostale s doličnim poštovanjem i čašću, a i ime, zbog čijega su nepoznavanja monasi tugovali, bilo je obznanjeno ovakvom božanskom providnošću.
9 Spomenuti naime svećenik, kad se od svojih župljana natovaren novcem vratio onamo gdje je ostavio toliku radost, ne nađe ništa osim boli i uzdisaja. Onoga naime kojega se spremao prodati svojim ožalošćenim vjernicima čuje da je Krist besplatno dao stanovnicima Corbiea. Premda je neko vrijeme ostao bez savjeta, ipak odluči poći opatu i zatraži moći natrag. Opat pak reče: „Čije moći tražiš?” On reče: „Sv. Prekordija, ispovjedaoca, koje ste odnijeli iz kuće moga domaćina Serana.” Opat, kličući od radosti što je čuo svečevo ime, reče: „Nisam ti ga ja uzeo, nego mi ga je Bog poslao milošću svoje naklonosti.” Nato svećenik reče: „Jao, kako sam brzo izgubio onoga zbog kojega sam se izložio morskoj pogibelji. Što da ja jadnik učinim? Zašto sam izgubio milost tolikoga zaštitnika?” Opat reče: „Ne smiješ ostati bez nagrade: uzvratit će ti naime onaj koji je htio da budeš sluga njegova prijenosa, a ni od nas sada nećeš otići nenagrađen.” Tako obdaren od opata prikladnim novcem, žalostan i tugujući vrati se svojima, zaklinjući se prisegom da će ga, kao što ga je oteo iz engleske zemlje, tako oteti i iz Corbiea ako poživi cijelu godinu: ali po Božjem dopuštenju umro je iste godine. Tako se stanovnici Corbiea još i danas raduju svomu Prekordiju: neka ih njegova srdačna ljubav sjedini s Bogom bogova, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.
10 Nakon što je dakle crkva u Corbieu primila sv. Prekordija u prebivalište koje je sebi izabrao i kad je zajedno sa svetim mučenikom l Gencijanom dobio mjesto, poče Corbie cvjetati mnogim znamenjima čudesa, a osobito nakon što je radi uspostave mira m obavljeno sabiranje svetih moći u Amiensu. Ondje je naime Bog obznanio koliko je divan u svojim svecima i kolikim se zaslugama svetaca ističe mjesto Corbie.
11 Napokon nije prošlo mnogo vremena, i kako se glas širio po svoj zemlji, u Corbie su sa svih strana hrlili svi kojima je bila potrebna briga za tijelo ili dušu. Među njima doveden je neki čovjek iz Amiensa, svezan na kolima užadi i okovima, te je svezan skinut s kola pred samostanom sv. Ivana Evanđelista, a dvadeset najjačih ljudi guralo ga je da uđe u samostan. Ali njihov je trud bio uzaludan: mnogi su naime bili s njime, to jest najgora legija zloduha, kojima je u svome tijelu bio pripremio prebivalište. Guraju ga, a on se opire; vuku ga, a ne pomiče se ni za stopu: svima curi znoj, a jedino se on ne umara. Bijedna snaga, koja cijeli mjesec nije uzela ni hrane ni pića. Te je noći bila svetkovina sv. Prekordija, te se večernja slavila s dužnim poštovanjem. Bio je nazočan kaštelan i s njim prilično mnoštvo njegovih monaha. Kad on to vidje, povika svojim vojnicima: „Pritecite im u pomoć, jer vidim čudo da jedan pobjeđuje mnoge.” Tako, kad su se udružile snage mnogih, vode, štoviše vuku onoga koji se opirao i otimao, i to upravo u onaj sat kad je kor pjevao responzorij sv. Prekordija. Kad su stigli pred oltar, htio ne htio, prisile ga da padne na zemlju, te stavivši noge na njega kao da gaze zloduha, a ne čovjeka, opominjali su jadnika da se moli Bogu i svecima. Kad je neko vrijeme tako ležao pod nogama ljudi, prije nego što je kor završio responzorij, ne ostavši bez ploda same molitve onih koji su pjevali psalme, zaklinjao je svoga brata da mu se dade svijeća. Odmah ga ljudi podigoše, donesu mu svijeću, odvedu ga do kovčega sv. Prekordija i, stavivši mu svijeću u ruku, smjeste ga pod kovčeg. On ubrzo zaspa, a zatim se probudivši zatraži hranu koju mjesec dana nije okusio. Potrčaše u blagovaonicu, donesu mu kruha i vina. Jeo je i pio te, malo okrijepljen hranom, ponovno zaspa. Sretan san, u kojem je, dok je on spavao, po Kristu bdio sv. Prekordije. Kad je napokon cijelu noć same svetkovine prespavao pod kovčegom, sutradan ujutro, otresavši se sna tijela i duha, stade pred svima zdrav i zdrave pameti te, zahvaljujući Bogu, sv. Prekordiju i ostalim svecima, zamoli da ga odvežu. Oslobađa se tijelom onaj kojega je Bog oslobodio duhom, te je svima stajao kao svjedok svoje zablude i nemoći, ne šuteći ni jezikom u božanskim pohvalama. Kad se vratio u Amiens, proširi se glas o tolikoj kreposti: da potraži sv. Prekordija pohrli najveći dio puka cijeloga grada, hvali se Bog u tolikom djelu, divan u svome svecu.
a Colgan ima: proširujući onu toliku providnost zemalja.
b Colgan tvrdi da je ovaj, kao i drugi škotski sveci, bio Irac, ali to ne dokazuje.
c Rukopis ima: kojemu je također doista najdraža žrtva Božja gdje god bila. Colgan ima: kojemu je također doista bila najdraža žrtva Božja gdje god bila.
d Ovdje Belfort bilježi ovo: Sada se to posve jasno pokazuje: jer sakramentarci su u ovo naše vrijeme zauzeli Vailly, koji zasigurno nimalo ne bi poštedjeli tijelo sv. Prekordija.
e Colgan ima: Gospodinu, neispravno.
f Isti ima: prepoznao je pronađeno.
g Isti pogrešno ima: selima.
h Isti ima: vježbaju, što se ne sviđa. i U predgovoru djelu Miracula S. Adelardi, 1. siječnja, br. 1: Tri su naime u njemu glavne crkve u kojima ispovijest Presvetoga Trojstva može dobro sjediniti srca vjernika: prva ističe ribara Petra, druga ulovljenoga evanđelista Ivana, treća evangeliziranoga prvomučenika Stjepana. k Colgan ima: ne lijeno. l O sv. Gencijanu 11. prosinca. m O ovom obredu više imaš u djelu Miracula S. Adelardi, 1. siječnja, pogl. 8, br. 15 i dalje.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.