Grčki mineji 1. veljače slave spomen svetoga oca našega ispovjedaoca Bazilija, nadbiskupa solunskoga, rodom iz Atene, i o njemu ne pripovijedaju više. On je bio (kako prenosi Niceta, nadimkom David, u djelu Vita S. Ignatii Patriarchæ Constantinopolitani, koje ćemo, na latinski prevedeno od našega Radera i davno izdano uz spise VI2. ekumenskoga sabora, donijeti 23. listopada) prije toga biskup na Kreti; ali kada su Agareni napali taj otok, premješten je u Solun. Kretu su zauzeli španjolski Agareni, kako pišu Zonara u 3. knjizi, Kedren, Ivan Kuropalat i drugi, u prvim vremenima Mihaela Mucavca, kada je većina njegove vojske bila zauzeta protiv Tome, koji se pobunio pod izlikom osvete ubojstva Leona Armenca. Mucavac se domogao carstva godine Gospodnje 820., u samoj noći Rođenja Kristova, i držao ga osam godina i devet mjeseci. U ono vrijeme, kaže Kedren, kada je Toma počeo dizati bunu, čim se glas o tome proširio na sve strane, barbari pod vodstvom Apohapsa najprije opreme brodovlje, opustoše razne otoke Istoka i odvezu kući bogat plijen; zatim, pošto su sve dobro izvidjeli, oko godine 823. zauzmu Kretu lišenu posade i nadaleko je opustoše, izuzev jednoga jedinog grada, pobivši stanovnike ili ih odvevši u ropstvo; potom, svladavši nekoliko carevih vojskovođa, nanijeli su čitavom Istoku goleme nevolje kroz mnoge godine.
2 Tada je dakle s Krete, možda s mnogima od svojih, pobjegao biskup Bazilije. Ipak nije odmah uzdignut na solunsko prijestolje, niti prije godine Gospodnje 840. Jer Leon Filozof, učenik starijega Mihaela Psela, od cara Teofila (koji je u listopadu godine 829. naslijedio oca Mucavca kao baštinik carstva i bezbožnosti), nakon što je ovaj upoznao njegovu izvanrednu učenost, obasut je dobročinstvima i dobio nalog da javno poučava; poslije je čak imenovan solunskim biskupom, kako piše Zonara. Kedren dodaje da je to učinjeno nastojanjem bezbožnoga carigradskog patrijarha Ivana, kojega su u puku zvali Janis, s kojim je Leon bio krvno povezan. Kada je pak Teofil godine 841. umro, Leon je s ostalim ikonoborcima lišen te časti, te je, provodeći dokolicu u Carigradu, od Barde, ujaka cara Mihaela III. i brata carice sv. Teodore, pozvan da poučava filozofiju. Čini se stoga da je Bazilije postavljen na njegovo mjesto ne od sv. patrijarha Ignacija, kako u rukopisnim bilješkama uz Menæa Græcorum drži Rader, nego od sv. Metoda Ispovjedaoca, koji je, nakon što je Ivan zbog krivovjerja i zločina bio uklonjen, četiri godine upravljao Carigradskom Crkvom te je naposljetku imao sv. Ignacija za nasljednika.
3 Mihael, kojega je majka Teodora odgojila za svaku čestitost, čim je počeo prezirati njezine savjete lukavstvom cezara Barde, odao se sramotnim nasladama, razuzdanim igrama i prijeziru svetinja: samu je majku i sestre nakon četrnaest godina zatvorio u samostan, kako njegovo bezbožno bezumlje ubuduće ne bi bilo koreno njihovim primjerima i njezinim prijekorima. U progonstvo je također otjeran patrijarh Ignacije, koji je Bardi zbog rodoskvrne veze sa snahom zabranio pristup svetinjama. Na njegovo je mjesto postavljen Focije, čovjek doduše učen, ali neistaknut nikakvom pohvalom pobožnosti. Kako je ovaj protiv crkvenih zakona zauzeo prijestolje, i takoreći zakonitu bračnu postelju, drugoga još živoga čovjeka, nije se usudio prekoriti sramotna djela Mihaela i Barde (o kojima ćemo govoriti 11. veljače uz život sv. Teodore, a opširnije 23. listopada uz život sv. Ignacija), čijom je naklonošću bio uzdignut na tu čast.
4 Ali solunski biskup Bazilije nije mogao šutjeti na to. Njegovo slavno djelo Niceta ovako spominje: „Nedugo zatim slavio se sveti godišnji dan Kristova uzašašća na nebo, kada se predvečer zemlja počela tresti takvim potresom kakva nikada prije nije bilo, niti je prestala čitave sljedeće noći. A neki potmuli glas i silna tutnjava što se prolomila iz zemlje i mora tako su strahom slomili ljudska srca da su se gotovo rastopila. Također se Justinov stup, istrgnut iz podnožja, srušio. Tada se Bazilije, prije kretski biskup, a nakon što su Agareni napali Kretu premješten u Solun, ne bez sramote za Focija koji je tada zauzimao carigradsku stolicu, odvažio sam pristupiti Mihaelu te ga dijelom vlašću onoga koji opominje, dijelom onoga koji poučava, odvraća od tako bezbožnoga i svetogrdnoga glumačkog oponašanja i izrugivanja svetinjama; tvrdio je naime da se time raspaljuje gnjev Božji. Tim prijekorom Mihael najteže uvrijeđen i gotovo zapanjen, najokrutnijim je udarcima izbio časnome starcu zube iz korijena, a leđa mu bičevima tako izranio da nije nedostajalo gotovo ništa da usred muka ispusti dušu. Za to se uopće nije brinuo najamnički pastir: štoviše, i sam se postupno jednako naslađivao tim svetogrđima te se družio i gostio zajedno s nečistim glumcima i dječakom. Ali ta su im rugla i šale, kao i život, bili kratka vijeka.” Tako Niceta. To iz njega navodi i Baronije uz godinu 862., br. 4.
5 Tolik pak ugled uživao je Bazilije kod pape Nikole da je u 8. pismu htio da mu kao poslanici sa strane Ignacijeve budu poslani on, još petorica biskupa, trojica igumana ili opata i jedan monah; nikoga iz drugih stranaka nije htio primiti ako ne bi bili poslani ovi. To su naime bili oni o kojima Kedren kaže: „Nakon mnogoga zlostavljanja Barda naposljetku progna Ignacija u Mitilenu. Mnogi su također tada drugi biskupi na isti način bili zlostavljani jer nisu odobravali spise te su tvrdili da ni pod kojim uvjetima, kako god stvar ispala, neće priznati nijednoga drugog patrijarha.” Slično donose Zonara i Kuropalat.
O SV. BRIGITI
Cleberant Græcorum Menæa
1 Febr. memoriam saneti Patris Nostri Confessoris Basilii Archiepiscopi Thessalonicensis, Athenis oriundi: nec plura de eo narrant. Fuit is (ut tradit Nicetas cognomento David in Vita S. Ignatii Patriarchæ Constantinopolitani, quam a Radero nostro Latine versam, pridemque editam cum Concilii VIII accumenici Actis, dabimus XXIII Octob.) antea in Creta Episcopus; verum Agarenis eam insulam invadentibus, Thessalonicam translatus est. Occuparunt Cretam Agareni Hispanienses, utiscribunt Zonaras lib. 3. Cedrenus, Joan. Caropalates et alii, primis Michaelis Balbi temporibus, cum hujus copiæ pleræque adversus Thomas, Leonis Armeni ulciscendæ necis prætextu rebellantem, distinerentur. Invasit imperium Balbus an. Chr. DCCCXX ipsa nocte Nativitatis Christi tenuituneq annis VIII, mensibus
IX. Quo tempore, inquit Cedrenus, novas res moliri Thomas coepit, fama rei in omnes partes divulgata, Barbari Apochapso Duce primum instructa classe varias Orientis insulas populantur, ac luculentam prædam domum revehunt: deinde omnibus probe exploratis, Cretam præsidio destitutam, sub annum DCCCXXIII occupant, ac late vastant, unica dempta urbe, habitatoribus partim cæsis partim in servitutem redactis: dein Ducibus Imperàtoris aliquot superatis, ingentia toti Orienti multos per annos mala intulerunt.
2 Tunc igitur e Creta cum multis fortasse suorum, profugit Basilius Episcopus. Non continuo tamen ad Thessalonicensem thronum evectus, nec ante annum Christi DCCCXL. Nam Leo Philosophus, Michaelis Pselli senioris auditor, a Theophilo Imp. (qui Balbo parenti an. DCCCXXIX, mense Octobri successit imperii hæres atque impietatis) comperta insigni ejus eruditione, beneficiis afflectus, publice docere jussus est; post etiam Thessalonicæ Pontifex designatus, ut Zonaras scribit. Addit Cedrenus, id factum opera impii Joannis C. Patriarchæ, quem vulgo Jannem vocabant, cui Leo erat sanguine junctus Theophilo autem an. DCCCXLI mortuo, cum ceteris Iconomachis ea dignitate privatus est Leo, cumque in otio degeret Constantinopoli, a Barda Michaelis III imp. avunculo, S. Theodoræ Augustæ fratre, ad philosophiam docendam adhibitus. Et ergo subrogatus Basilicus videtur, non a S. Ignatio Patriarcha, ut in MSS. annotationibus ad Menæa Græcor. habet Raderus; sed a S. Methodio Confessore, qui, Joanne ob hæresim et scelera submoto, Constantinopolitanam Ecclesiam quadriennio rexit, ac demum S. Ignatium successorem habut.
3 Michael a Theodora matre ad omnem honestatem educatus, ubi ejus aspernari consilia, Bardæ Cæsaris astu, capit, fædis voluptatibus, ludis inconditis, rerum sacrarum contemptui sese tradidit: matrem ipsam ac sorores post annos XIV in cænobium detrusit, ne harum exemplis, illius etiam objurgationibus, ipsius profana amentia deinceps castigaretur. In exilium quoque Ignatius Patriarcha ejectus est, qui Bardæ ob incestam cum nuru consuetudinem, sacris interdixerat. Huic Photius sufectus, doctrina quidem ille, at non pietatis ulla laude conspicuus. Hic contra Ecclesiæ leges, cum alterius adhuc superstitis thronum, ac veluti thorum legitimum, occupasset, non est ausus Michaelis ac Bardæ flagitia (de quibus XI Feb. ad S. Theodoræ Vitam, et fusius XXIII Octob. Ad S. Ignatii, agemus) arguere, quorum favore ad eam erat dignitatem evectus.
4 At non Thessalonicensis Præsul Basilius silere ad hæc potuit. Ejus præclarum facinus ita commemorat Nicetas: Agebatur non multo post sacer Christo cœlum ascendenti dies anniversarius, cum sub vesperam terra tanto motu, quanto numquam ante coepit contremiscere, neque tota insequenti nocte constitit. Et vox quædam subobscura, et mugitus e terra marique ingens editus, hominum pectora ita metu fregit, ut pene colliquescerent. Justini quoque columna a genibus convulsa concidit. Tum Basilius, Cretensis ante Episcopus, Agarenis autem Cretam invadentibus Thessalonicam translatus, non sine Photii, tunc Cathedram Constantinopolitanam occupantis, infamia, ausus ipse Michaelem accedit, eumque partim admonentis auctoritate, partim docentis, a tam impia et sacrilega rerum sacrarum mimica imitatione et irrisione dehortatur; inde enim Numinis iram accendi affirmabat. Qua reprehensione Michael gravissime offensus ac prope attonitus, colaphis atrocissimis venerando seni dentes stirpitus elisit, tergumque flagris ita laniavit, ut nihil propius factum sit, quam ut inter tormenta animam ederet. De quo nihil sollicitus erat mercenarius opilio: quin ipse paullatim sacrilegiis illis pariter oblectabatur, et una cum impuris histrionibus pueroque consuescebat, et comessabatur. Sed hæc illis ludribia jocaque et vita haud diuturna fuere. Hæc Nicetas. Quæ ex eo quoque recitat Baronius ad an. 862 nu. 4.
5 Tantæ vero fuit apud Nicolaum Papam auctoritatis Basilius, ut epistola 8 eum, et quinque alios Episcopos, tres Hegumenos, sive Abbates, ac monachum unum mitti ad se ex parte Ignatii Legatos voluerit; neminem aliarum partium admissurus, nisi missi hì essent. Hì nimirum fuere, de quibus ita Cedrenus: Post multam vexationem tandem Ignatium Mytilenam Barda relegat. Multi quoque tum alii Episcopi eodem modo sunt tractati, quod acta non probarent; neque ullum alium, quocumque modo res caderet, Patriarcham se admissuros asseverarent. Paria habent Zonaras, et Caropalates.
DE S. BRIGIDA
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.