Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Brigiti, djevici iz Fiesolea u Etruriji

DE S. BRIGIDA VIRGINEFÆSULIS IN ETRURIA,Commentarius historicus

Sadržaj (3)
  1. § I. Smrtni dan sv. Brigite. Djela. Podrijetlo.
  2. § II. Vrijeme života sv. Brigite.
  3. § III. Rasprava o redovništvu sv. Brigite. Ukop.

§ I. Smrtni dan sv. Brigite. Djela. Podrijetlo.

Ovo je druga Brigita koju je, kao i prvu, rodio otok Škota, gostoljubivo primila te nebu predala Etrurija, na iste (što je čudno) Kalende veljače na koje se slavi spomen one druge, preminule gotovo četiri stotine godina ranije. Povod da život završi u Italiji bio joj je ovaj, koji će uskoro biti opširnije izložen. Imala je rođenoga brata imenom Andriju, kojega je njegov učitelj u vježbanju kreposti i znanosti, Donat, izveo iz domovine na hodočašće k mjestima svetaca, nekoć posvećenima njihovim borbama ili proslavljenima čudesima. Taj je isti Donat potom, bilo naklonošću Božjom i nebeskim znakom, bilo potporom franačkih kraljeva, uzdignut na stolicu Fiesolanske Crkve te je Andriju postavio arhiđakonom. On je uz potok Mensulu, koji natapa podnožje fiesolanskih brežuljaka, vlašću svoga biskupa i sredstvima prikupljenima darežljivošću pobožnih ljudi obnovio drevnu crkvu nekoć posvećenu sv. Martinu, ali davno prije razorenu neprijateljskim upadom, te je dogradio nastambe za monahe s kojima je presveto proveo ostatak života, nadaleko slavan po glasovitosti čudesa. Kada je, skrhan starošću i naporima, iščekivao kraj života, potaknut nekim tajnim nadahnućem duha, pripovijeda se da je poželio prije odlaska vidjeti svoju sestru i s njome razgovarati. Bez odgode: iznenada se pojavila sestra, bilo i sama opomenuta istim duhom te se poslužila najvećom brzinom koja se mogla primijeniti, bilo nekom božanskom snagom prenesena onamo preko tolikih prostranstava oceana i kopna. Nedugo zatim umro je Andrija. Brigita se povukla u besputne i guste šume te ondje ostatak života provela u divljenja vrijednoj svetosti. Ostala je kod potomstva spomen na njezinu smrt, posvećena svečanom pobožnošću, 1. veljače. Na taj je dan ovako spominje Filip Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum: „Na području Fiesolea sv. Brigite Djevice.” Opširnije o njoj u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ govori on sam, kao i drugi koji će uskoro biti navedeni. David Camerarius u 3. knjizi djela De Scotorum pietate njezin smrtni dan pomiče na 31. prosinca, ne slijedeći u tome nijednoga pisca; jer Diacceto, kojega navodi, o Brigitinoj svetkovini ne piše ni riječi. Naš Henrik Fitzsimon u djelu Catalogus præcipuorum Sanctorum Hiberniæ doduše je ubraja, ali čini se da nije znao njezin smrtni dan.

C

2 Je li život ove svete Djevice prenesen potomstvu pismeno, u onom neukom stoljeću u kojem je živjela, ili samo usmenom predajom, nije jasno. Filip Villani niže svjedoči da su sveti muževi ponešto o njezinu životu i smrti povjerili pismu. Jesu li oni bili suvremenici ili su slijedili samo glasine, ne navodi; niti postoje li igdje njihovi spisi. O njoj govori Toma Dempster u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Scotorum, koji navodi i Silvana Razzija, ali u ovome nismo pronašli ni ime ove Brigite; Franjo Cattani Diacceto u predgovoru knjige De Sanctis Fæsulanis upućene Franji Mediciju, vojvodi Etrurije, čije ćemo riječi niže navesti; te naš Franjo Lahier u djelu Magnum Menologium Virginum. Diacceto i Silvan Razzi u djelu Vita S. Donati časno spominju sv. Andriju, a Brigitu nimalo. Diacceto u već navedenom predgovoru svjedoči da je divljenja vrijedna djela Andrijina povijesno obradio učitelj Filip Villani, muž istaknut krepostima. Mi tu povijest još nismo vidjeli. Njezin dio (onaj naime koji se vlastito odnosi na sv. Brigitu), preveden na latinski, navodi na ovaj dan u djelu Acta Sanctorum Hiberniæ Ivan Colgan, iz Reda manje braće, od kojega ćemo ga ovdje donijeti. Prije toga valja razjasniti ono što se može pitati o Brigitinoj domovini, vremenu života, staležu i mjestu smrti.

3 Djelo Vita S. Andreæ, preuzeto iz rukopisnoga kodeksa sv. Martina uz rijeku Mensulu, o njegovu rodu i domovini donosi ovo: „On je potekao od plemenita roda naroda Škota, a ipak je poslije postao Kristov učenik. Škotska, koja se naziva i Irska, otok je najbliži Britaniji, prostranstvom zemljišta uži, ali položajem plodniji...” Dodaje i drugo iz sv. Izidora Seviljskoga, 14. knjiga djela Origines, pogl. 6, i iz djela Vita S. Donati, a zatim nastavlja: „U toj je dakle pokrajini svetac Božji Andrija, kako rekosmo, potekao ne od najnižih, nego od plemenitih roditelja.” I malo niže: „Bijaše u spomenutoj pokrajini Škota neki vrhunski filozof i po Kristovoj vjeri katolik, imenom Donat, učitelj i drug bl. Andrije.” I nakon nekoliko riječi: „Izišavši naposljetku blaženi Kristov Donat i njegov učenik Andrija iz već često spominjane pokrajine Škota.” Slično se nalazi u djelu Vita S. Donati Episcopi Fæsulani, koje ćemo donijeti 21. listopada. A djelo Vita S. Andreæ od Villanija kaže: „Bijaše čovjek Božji Andrija rodom s otoka Irske (koji se drugim, uobičajenijim imenom naziva Škotska), smještena u zapadnom kraju.” Ostalo će se donijeti i razmotriti niže. Rođena je dakle Brigita, Andrijina rođena sestra, od plemenita škotskog roda na otoku Irskoj.

§ II. Vrijeme života sv. Brigite.

Toma Dempster u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Scotorum, br. 166, o Brigiti piše: „Proslavila se svetošću godine 802. i te je godine čudom prenesena u Italiju; kada je umrla, nisam pronašao.” A u 1. knjizi, pogl. 31, piše da je pristala u Fiesole godine 800., kako govore Baronije, Razzi i sama povijest o njezinu životu. Gdje li to o njoj govore Baronije i Razzi? Ili koji je njezin životopis čitao Dempster? No da ne bi tek ovlaš proturječio samomu sebi, odmah piše da je Andrija utemeljio samostan i u njega smjestio benediktinske monahe godine 802. Ali Andrija je mnogo prije utemeljio taj samostan negoli je Brigita došla u Fiesole, tako da se njezin dolazak ne može smjestiti u godinu 800. ili 802., ako je samostan utemeljen 802. Jer sveti sluga Božji Andrija, kako stoji u njegovu prije navedenom životopisu, „nakon što je obnovio već često spominjanu crkvu, u kojoj je dugo vojevao, skrhan dugom starošću i vrlo dugo iscrpljen tjelesnim groznicama, sazva braću i redom im navijesti svoju smrt”: i tek je tada pristala ili bila iznenada prenesena pred njegov pogled Brigita. Isti Dempster u 4. knjizi, br. 367, slijedeći Diacceta, kaže da je sv. Donat ustoličen za biskupa godine 802. Ako je to tako, kako je onda njegov učenik Andrija mogao godine 802. ponovno sagraditi onu crkvu i ondje nastaniti monahe, budući da ga je isti Donat već kao biskup, a možda ne odmah na samom početku preuzete službe, zaredio za takozvane niže redove, poštujući možda zakonite razmake prema propisu svetih kanona? Na to upućuje njegov životopis: „Videći pak blaženi biskup Donat da njegov učenik blista i sjaji zaslugama, poče ga veoma ljubiti te ga tako redom promaknu sve do službe đakonata.” Zatim, nakon što je spomenuo razne Andrijine kreposti u toj službi, pisac njegova životopisa nastavlja: „Blaženi biskup Donat, čuvši za plod njegova truda, zahvali svemogućemu Bogu i uzvisi bl. Andriju na službu arhiđakonata, A uzvisi ga i postavi u svojoj palači prvim nakon sebe.” I naposljetku mu je Donat povjerio brigu oko obnove one crkve: a čini se da se to nije dogodilo prije godine 810. ili 812., ako je ovaj zaređen za biskupa godine 802. Filip Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ uz 1. veljače kaže da je Brigita živjela u vremena Karla Velikoga. Isti uz 22. kolovoza piše o sv. Andriji, njezinu bratu; a uz 22. listopada drži da je sv. Donat postao biskupom godine 802., koja je bila III. godina carstva Karla Velikoga, a XXXV. godina kraljevstva. Naš Franjo Lahier u djelu Menologium Virginum prenosi da je sv. Brigita umrla oko godine 810., a Konstantin Kajetan godine 870.

Kako je sv. Donat, biskup fiesolanski, djelovao, B Svi ovi ne iznose nikakve bilješke kojima bi potkrijepili svoju kronologiju. Neke pruža djelo Vita S. Andreæ, a pouzdanije djelo Vita S. Donati i nadgrobni natpis. Djelo Vita S. Andreæ, možda pogrešno prepisano, glasi ovako: „U vrijeme dakle kralja Teodorika i Ludviga Dobroga, koji su u augstanskoj palači (čitaj radije: u aachenskoj palači, ili prema onom starom načinu pisanja, u palači Aquisgranuma) godine 816. od Gospodnjega utjelovljenja ustanovili kanonsko pravilo, bijaše u spomenutoj pokrajini Škota neki vrhunski filozof i po Kristovoj vjeri katolik, imenom Donat, učitelj i drug bl. Andrije.” Aachenski sabor održan je godine 816., III. godine Ludvigove, i na njemu je izdan obrazac ustanove kanonika i redovnica. No oko tih vremena nije bilo nikakva kralja Teodorika. Postojao je doduše Teodorik, sin Karla Velikoga od priležnice Adeluide, kojega je zajedno s Drogonom i Hugonom, sinovima istoga Karla rođenima od druge priležnice imenom Regine, car Ludvig Pobožni, njihov brat, godine 818. dao postrići, kako piše Tegan, i naredio da se pouče u slobodnim umijećima; njih je poslije časno namjestio. ne pod kraljem Teodorikom, nego pod Ludvigom, kojemu je prije biskupstva služio kao italskom kralju C Djelo Vita S. Donati nešto je točnije izrazilo imena ovih kraljeva ovim riječima: „U vrijeme dakle kršćanskih vladara Lotara Velikoga i Ludviga Dobroga, koji su za svoje sveto udruženje u palači Aquisgranuma ustanovili kanonsko pravilo godine Gospodnjega utjelovljenja 816.” No bojim se da se ovdje pisac zabunio u Ludvigovu imenu te je njega pogrešno učinio prvim, odnosno Pobožnim, Lotarovim ocem, iako je on bio drugi car toga imena. Aachenski je sabor doduše održan pod Ludvigom Pobožnim, jednu godinu prije negoli je otac Lotara uzeo za suvladara u carstvu; ali zašto se isti Lotar stavlja ispred oca? To će možda postati jasnije iz nadgrobnoga natpisa sv. Donata, koji glasi ovako: dakle sinu cara Lotara, s kojim se biskup i sastao kod Capue, „Ovdje ja Donat, potekao od krvi Škota, sam u ovom grobu biva proždiran od praha i crva. Italskim sam kraljevima služio mnogo godina, Lotaru Velikome i Ludvigu Dobrome. Osam petoljeća i još sedam godina k tome bio sam poslije biskup u gradu Fiesoleu” itd. Tko ne bi uvidio da se Ludvigom Dobrim naziva Lotarov sin, koji je bio kralj Italije, odnosno Langobarda, te je godine 855., nakon što je otac prigrlio monaški život, postao carem?

7 Zašto bi se inače Ludvig Pobožni nazivao italskim kraljem, kad Italiju nikada nije posjedovao pod posebnim naslovom? A Lotar je, poslan od oca da upravlja Italijom, nju zatim i Belgiku zadržao pri diobi kraljevstva sklopljenoj s braćom te ju je s carskim naslovom ostavio Ludvigu, najstarijemu od sinova. Da je ovomu Ludvigu Donat bio blizak, razvidno je iz njegova životopisa, gdje stoji ovo: „Pristupi dakle spomenuti biskup velikomu knezu Ludvigu, koji ga je blagim srcem primio i zbog pobožnosti presvetoga muža nije mu uskratio ništa od zatraženoga... Učinjeno je to kod grada Capue.” Ludvig Pobožni nikada nije došao u Capuu, jer je Italijom za života oca Karla upravljao Pipin, a zatim Bernard; nakon što je ovaj lišen očiju i života, u Italiju je poslan Lotar, kojemu ipak beneventski knezovi, koji su držali D i Capuu, nisu bili podložni, premda su možda plaćali danak koji su ugovorili s njegovim djedom i ocem. Poslije smrti Ludviga Pobožnoga prilike Langobarda u Kampaniji i ostalim pokrajinama toga kraja neobično su se uzburkale, tako da je Ludvig, unuk Pobožnoga, morao češće onamo polaziti s vojskom kako bi ih sredio. I u trećoj je vojni, poduzetoj godine 866., kako donosi Leon Ostijski u 1. knjizi djela Chronicon Casinense, pogl. 38, u mjesecu lipnju stigao u samostan Montecassino, gdje ga je opat sv. Bertarije dočekao s najvećom čašću. Nakon toga je odande otišao i krenuo na Capuu: koju je opsjedao tri mjeseca, zauzeo je i najvećim dijelom razorio. Vjerojatno je dakle u to vrijeme Donat od njega kod grada Capue godine 866. isposlovao ono što se navodi u životopisu.

8 No budući da je Donat 47 godina držao fiesolansku stolicu, još nije utvrđeno koje ju je godine zadobio, a koje je umro, kako bi se o Andriji i Brigiti moglo ustanoviti štogod pouzdano. Godine 844., kada je isti Ludvig došao u Rim, Donat je već bio biskup te je prisustvovao i krunidbi samoga Ludviga i saboru zlonamjernih biskupa koji su se, kako piše Anastazije Bibliotekar u životopisu Sergija II., s Drogonom, nadbiskupom Metza, sastali protiv ove sveopće Crkve i glave svih Crkava Božjih, bez dopuštenja i poziva metropolita. Oni ipak, kako se zatim pripovijeda, „po nadahnuću Božje milosti nisu mogli nadjačati ni govore samoga blagoga E pape ni njegovu razboritost. Tolika mu je naime višnja snaga bila u pomoći da ga nitko govorom nije mogao stjerati u škripac niti svezati. I svladani od njega, odoše postiđeni i pokriveni smetenošću. Videći to, na svaki su način odložili sav gnjev i okrutnost koju su gajili u svojim dušama.” Ako se godine 866. sastao s carem Ludvigom II. bilo u taboru kod Capue bilo u samom već zauzetom gradu, nije mogao biti ustoličen godine 801., pa ni 816., kako su napisali neki već navedeni pisci, jer je na stolici sjedio samo 47 godina. Na onom rimskom saboru ili skupu, kada je papa Sergije okrunio Ludviga, Donat se nabraja kao posljednji od svih biskupa; dok Fratel, ili Frantel, ili Frontel, biskup Camerina, za kojega se spominje da je sjedio pet mjesta ispred njega, nije postao biskup prije godine 840., koje je godine, dana 13. ožujka, navodno preminuo sv. Anzovin, njegov prethodnik. Iz toga slijedi, ako su sjedili redom starješinstva prema uobičajenom običaju, da je Donat postao biskupom tek 841. ili 842., nakon što je više godina služio caru Lotaru i knezu Ludvigu. Ako tome dodaš 47 godina koliko je upravljao tom Crkvom, slijedit će da je umro nedugo prije 890. godine Gospodnje. Nadalje, ako je Andrija, njegov učenik, kako se čini sigurnim, bio nešto mlađi od njega, a ipak je umro tek skrhan dugom starošću, valja priznati da je doživio gotovo 900. godinu Gospodnju. Stoga se može odrediti i vrijeme života njegove sestre Brigite, koja ga je nadživjela.

§ III. Rasprava o redovništvu sv. Brigite. Ukop.

Naš Franjo Lahier piše da je sv. Brigita među svojim sunarodnjacima živjela kao redovnica u svijetu, odnosno da je bila Bogu posvećena djevica; a u Italiji da se nakon bratove smrti u samoći u šumi posvetila pobožnosti. Konstantin Kajetan u bilješkama uz djelo Vita S. Andreæ kaže da ne samo on nego i Donat te Brigita bijahu odani benediktinskim pravilima; i da je Brigita doduše i prije negoli je došla ili bila prenesena u Italiju pod redovničkim odijelom, u očinskom domu ili u nekom samostanu u Irskoj, provodila presvet život. To se Colganu čini nedovoljno vjerojatnim. Lahieru A ide u prilog pretpostavka, jer se ne iznose nikakvi dokazi o monaškom načinu života.

10 Još je manje nalik istini ono što piše Dempster: „Kao što je brat sv. Andrija za muškarce utemeljio samostan Scopeto, tako je ona ostavila drugi sagrađen za škotske žene: ali onaj je prije 300 godina pripao kanonicima sv. Spasitelja, odakle se oni nazivaju skopetini; a ovaj je toliko iščezao da nakon što su Firentinci razorili Fiesole nije ostala nikakva uspomena. Spisi su propali.” Tako on. No kako se nada da će naći vjeru, ako su i spisi propali i uspomena na taj samostan koji je sagradila Brigita posve iščezla, kad sam ne navodi nijednoga svjedoka? Što tek reći na to da opet proturječi samomu sebi? Govoreći naime o sv. Donatu piše ovako: „Kojemu je podignuta veličanstvena crkva u Scopetu, kako ga zovu, blizu Firence, koja je poslije godine 1408. uzdignuta na priorat, kako piše Ivan Krstitelj Signi iz Bologne, one naime godine kada je Stjepan Sijenski, augustinac, ustanovio red skopetina, a Grgur XII. ga potvrdio.” Gabrijel Pennotti u 2. knjizi djela Historia Canonicorum regularium, pogl. 32, gdje nabraja samostane Kongregacije sv. Spasitelja iz Bologne, pod br. 2 donosi ovo: „Četvrti samostan bio je sv. Donata u Scopetu blizu Firence, koji su dobili od istoga Martina V. njegovim pismom danim 27. lipnja godine 1420., dok je prije bila crkva ovisna o opatiji sv. Spasitelja u Settimu cistercitskoga reda. Po tom su se mjestu u puku počeli nazivati skopetini, kao i drugi po drugim mjestima.” Je li doista godine 1408. u Scopetu ustanovljen priorat od cistercita, a 12 godina poslije prenesen na kongregaciju skopetina, ne trebamo raspravljati; niti smo vidjeli knjige Ivana Krstitelja Signija napisane o toj kongregaciji. Ta je kongregacija započeta godine 1413. u samostanu Lecceto, odnosno u Jezerskoj šumi, po Stjepanu Cioniju Sijenskom, kako pripovijeda Pennotti u navedenoj knjizi, pogl. 31, i Toma Herrera u djelu Alphabetum Augustinianum. Ali crkva koja je darovana kongregaciji ustanovljenoj godine 1408. nije joj mogla pripasti mnogo prije 300 godina, kako je gore ustvrdio Dempster, jer od 1408. do godine Gospodnje 1627., u kojoj je on pisao, prolazi samo 219 godina, od kojega broja ipak treba oduzeti još dvanaest.

B

C

11 No je li Donat pokopan u Scopetu ili nije, ne istražujemo. Andrija je pokopan u mensulanskoj crkvi sv. Martina, koju je bio sagradio, kako pišu Diacceto i drugi. Ferrari misli da je ondje pokopan sv. Donat. Ali to nije bila skopetanska crkva, što se čini da je mislio Dempster kada je napisao da su obojica pokopana u Scopetu. Silvan Razzi u I. svesku djela De Sanctis Etruriæ, u životopisu Stjepana Sijenskoga, oca skopetina, piše da je skopetanska crkva sv. Donata tada bila porušena. Od pouzdana smo pisca doznali da tisuću koraka od Firence izvan vrata Gattolina postoji crkva posvećena Bogorodici Djevici, zvana od Scopeta: je li to ista ona koja je bila sv. Donata, nije nam jasno. Ona pak mensulanska crkva sv. Martina, iako se kaže da je ne jednom bila razorena, ipak su je ponovno sagradili firentinski monasi reda sv. Benedikta i obdarili odgovarajućim dohotkom, te je i sada u njihovu posjedu, slavna po glasu čudesa: čini se da je nekoć pripadala redovnicama, kako se može zaključiti iz časoslova i drugih znakova.

12 O samostanu koji bi utemeljila sv. Brigita nigdje nema nikakva spomena. Filip Ferrari u djelu Catalogus generalis Sanctorum piše da je ona pokopana u mjestu koje se naziva Opacus. U djelu Catalogus Sanctorum Italiæ donosi ovo: „Naposljetku, shrvana neprestanim bdjenjima, postovima i drugim trapljenjima tijela te godinama, 1. veljače preseli se Zaručniku i proslavi se čudesima. Njoj je na istom mjestu kod Opaca sagrađen i posvećen hram.” Otuda je Colgan naziva zaštitnicom Crkve u Opacu kod Fiesolea u Italiji. O njoj te o mjestu njezina pokorničkoga života i smrti ovako piše prije navedeni fiesolanski biskup Diacceto u predgovoru djelu Vita S. Romuli aliorumque Sanctorum Præsulum ejusdem Ecclesiæ: „Sv. Brigita, škotska djevica, rođena sestra sv. Andrije, na neki čudesan način dovedena k njegovoj smrti, ondje je provela ostatak života u gustoj i surovoj šumi iznad Fiesolea, nedaleko od sv. Martina u Lubacu: na tom šumovitom i strašnom mjestu, koje su tada nastanjivale samo divlje zvijeri, provela je ostatak života u najvećoj strogosti, dok je već shrvana krajnjom starošću nije pozvao njezin nadnebeski Zaručnik k nagradi za njezine napore. Ondje je zatim zbog čudesa što ih je učinila za života i nakon smrti sagrađen hram na njezino ime, koji se i danas posjećuje.” Tako Diacceto. Villani piše da je pokopana nedaleko od crkve sv. Martina u Bacu.

13 Nadalje, Fiesole, što smo rekli i drugdje, nekoć je bio slavan grad Etrurije, ali previše blizu Firence (udaljen je samo tri tisuće koraka), čiji su ga stanovnici nakon stoljetnih istrebljujućih mržnji i ratova naposljetku razorili, a građane preselili u Firencu; ipak i dalje opstaje biskupsko ime i hram. pisac Filip Villani u talijanskom životopisu sv. Andrije Đakona.

Bijaše čovjek Božji Andrija rodom s otoka Irske (koji se drugim, uobičajenijim imenom a naziva Škotska), smještena u zapadnom kraju uz obalu Oceana; tako blizu otoku Britaniji, koji se naziva Engleska, da se oba čine jednim te istim otokom, budući da ih razdvaja jedan malib tjesnac nalik rijeci, koji se proteže od mora do mora. Rodio se od najplemenitijih i veoma bogatih roditelja; imao je i sestru djevicu imenom Brigitu, mlađu po dobi, ali velike zasluge pred Bogom, koju je osobito ljubio više zbog promatranjac njezina čista života i djela pravednosti koja je činila negoli zbog prirodnoga krvnog srodstva... Nakon što je ispripovjedio hodočašće brata Andrije, čudesa, posljednju bolest, sazivanje monaha i želju da vidi sestru, dodaje sljedeće:

2 Dok su braća sa suzama primala Andrijine odredbe, božanskom je odlukom obuzela dušu blaženoga muža silna želja da prije negoli ode iz života vidi svoju sestru Brigitu: tiho uzdišući za njezinom prisutnošću, nije prisutnima otkrio kamo ga želja nosi, jer je smatrao da se to zbog udaljenosti mjesta ljudskim silama ne može ispuniti. Ali dok je on tako uzdisao, svemogući Gospodin Bog, koji izdaleka poznaje i promatra pravedne želje svojih svetih slugu, snishodeći njegovim željama, obazre se na njega. Jer Brigiti, koja je u tom trenutku u Irskoj na samotnom mjestu sjedila za stolom i jela salatu s octom i sitne ribice, pristupi anđeo Gospodnji te nju i stol za kojim je sjedilad u trenu čudesno postavi pred čovjeka Božjega Andriju i njegovu braću. Ugledavši to najočitije čudo, oni koji su tada bili prisutni i zaokupljeni služenjem svetomu mužu, zapanjeni novošću događaja, natječući se sazivahu mnoštvo da promotri toliki prizor.

3 Brigita pak, sva zapanjena i u duhu smetena, mislila je da radije gleda priviđenje negoli stvarnu istinu, te se ogledavajući i kružeći očima amo-tamo, kad vidje nepoznat kraj i mjesto, časnoga starca kako leži na postelji u blizini, te ljude neuobičajene i strane odjeće i držanja, kao u duhu preneražena i sva prestrašena stajaše u nedoumici. Spoznajući to u duhu, sluga Božji Andrija blagim govorom oslovi sestru i reče: „Brigita, predraga sestro, dok sam opažao da se bliži kraj moga života, obuzela me silna želja A obuzela me silna želja da te vidim licem u lice. A izvor milosrđa i neizmjerna ljubav, Bog, udostojao se, kao što vidiš, uslišati moje želje i meni grešniku podariti ono što sam žarko želio. Ničega se dakle ne boj; jer tako se svidjelo božanskoj volji da svoga tjelesnog brata Andriju, za kojega si mislila da je odavno preminuo, vidiš u ovoj posljednjoj borbi, dok se ja nadam da će mi po tvojim zaslugama sada prisutnima Stvoritelj svega biti milostiv. Na ovome mjestu, daleko udaljenu od naše domovine, ja slabašni borac i vojnik dovrših svoje dane; a tako ćeš i ti dovršiti svoje, nadopunjujući ostatak moje vojničke službe strogošću života i oskudicom siromaštva. Sada pak, oslonjena na božansko milosrđe, odbaci svaki panični strah i budi mirna duha, sigurna da sada ne vidiš niti osjećaš ništa osim onoga što se najistinitije događa: i moli za mene, molim te, kojemu se bliži čas rastanka, sa strahom Božjim i žarom duha zajedničkoga Gospodina.”

4 Na to Brigita, kao da se budi iz duboka sna, došavši k sebi, već s velikom pobožnošću i nježnošću duše brižne u plač, čvrsto zagrli bratove ruke i najnježnije ih izljubi, dok joj je prekomjeran pljusak suza pomiješan s jecajima priječio govor. A kad je više od jednoga sata provela u takvu plaču i uzdasima, pogođena silnom tugom, naposljetku B prignuvši koljena na zemlju, provali u ove riječi: zahvaljuje Bogu:: „Svemogući Bože, koji jedini činiš čudesa, komu služe nebeske sile, pokoravaju se počela i podložno je svako stvorenje, tebi budi hvala i blagoslov, čast i slava, koji si se udostojao svojoj službenici tako znamenitim čudom dopustiti da vidi svoga brata prisutna.” Zatim se okrenuvši bratu reče: „Najpobožniji brate, negdašnji vjerni i najbolji upravitelju i čuvaru moje mladosti, čestitam ti na tvojoj sudbini, s tobom se radujem i radovat ću se tijekom ovoga najkraćega vremena u kojem mi je dopušteno vidjeti te, premda duboko suosjećam s tvojim bolima, i to tim snažnije što jasnije vidim da ću tvojim odlaskom u ovom bijednom životu biti lišena tvoga svetog druženja, bez kojega ću ubuduće živjeti žalosna i napuštena. Ipak mi radost u Gospodinu umnažaju i blagdanski dan pružaju tragovi pohvalnih djela i svetih čina koje si utisnuo, kao i ostavljeni spomenici, s obzirom na koje ćeš bez sumnje sretno usnuti u Kristu. U što ja nimalo ne sumnjam, štoviše posve sam sigurna, te neću propustiti na ovim mjestima, kamo me donijela anđeoska snaga, dokle god mi bude darovano uživati ovo svjetlo, slijediti tvoje stope u vršenju pokore, koliko god slabost moga grešnog tijela bude mogla podnijeti a višnja milost udijeliti; ipak potpomognuta, najdraži brate, tvojim svetim molitvama, kojima ćeš ženskoj krhkosti pridodati muževnu snagu da se njome učvrsti. Ti pak budi sada hrabra duha i krijepi se u svetom križu i žrtvi križa, Kristu, te nepobjedivu snagu duha i nepokolebljivu jakost, na koje si dosad navikao, u ovoj posljednjoj borbi u kojoj se nalaziš očituješ još većim dokazima.”

C

5 Ovim i drugim sličnim razgovorima i poticajima svete sestre sluga Božji Andrija nemalo utješen, prignuvši koljena na najtvrđem ležaju na kojem je ležao, podignutih ruku i očiju uprtih u nebo, reče sestri i braći posljednje zbogom; zatim se okrenuvši Kristu reče: „Gospodine Isuse Kriste, Otkupitelju moj, primi duh sluge svoga”, te izrekavši to odmah izdahnu. A sestra i braća, koji su tada prisutni iščekivali njegov prijelaz, vidješe oko sluge Božjega najsjajniju svjetlost, u koju nisu mogli gledati netremice, kako se u trenu razlila, praćena najslađim mirisom neobična miomirisa koji je odmah ispunio čitavu kuću, a koji se malo zatim zajedno s dušom svetoga muža povukao na nebo odakle je i sišao... Ovdje pisac govori o vremenu u kojem je živio Andrija, a zatim dodaje ovo:

6 Bijaše i druga Brigita među Škotima, izvanredne svetosti, slavna života i glasovita po milosti mnogih čudesa,e godine milosti 505. i XX. pape Ivana I., za vladanja Justina u Carigradu, dok je Rim bio jadno pritisnut vlašću arijanca Teodorika. Ta je pak Brigita umrla u Irskoj, a iz poštovanja prema njoj smatram da je tijekom vremena bilo mnogo njih nazvanih Brigitama, osobito na otoku na kojem ona počiva: jedna od njih bila je ova Andrijina sestra, o kojoj sam prije govorio i o kojoj ću ubuduće govoriti. Dakle, ova mlađa Brigita, sestra sv. Andrije, nakon što je brat završio život, iz težnje za strožom pokorom i da izbjegne društvo onih koji žive po svijetu, povuče se ispod Fiesolea u najsurovije i najstrmije pustopoljine neke pustinje smještene u podnožju Alpa, nastanjene samo divljim zvijerima; te ondje, zadovoljna divljim plodovima i korijenjem trava, provede život u velikoj strogosti sve do duboke starosti, skrivena u međuvremenu pogledu i spoznaji gotovo svih smrtnika. Kada bi pak obrađivači susjednoga polja, lutajući ponekad radi lova tim neprohodnim šumama, naišli na njezinu spilju i ponudili joj štogod od onoga što su ulovili u lovu, ona bi to odmah odbijala kao suvišno.

7 Kada se naposljetku približio kraj njezina života, po Božjem su je nadahnuću posjećivale mnoge gospođe i muževi sveta života te joj služili, dok napokon, shrvana starošću i mnogim godinama, nije dovršila tijek sretnoga života. Njoj u čast susjedi, kod kojih je uživala veliko poštovanje i štovanje, podigoše crkvu pod njezinim imenom na jednom strmom mjestu te gore, nedaleko od onoga koje nazivaju Pieve di San Martino in Baco; i ondje se sve do današnjega dana njezin smrtni dan slavi godišnjom svetkovinom. U ono su vrijeme ti krajevi bili surovi, strašni i neobrađeni; ali kad su ih poslije počeli obrađivati naseljenici okolnih mjesta, čudesno su postali lijepi i napučeni. Tko želi potpunije upoznati milosti i kreposti koje je Bog po ovoj svojoj službenici, bilo za života bilo nakon smrti, učinio, neka čita ono što su o njezinu životu i smrti sveti muževi povjerili pismu. a Tako sv. Izidor u 14. knjizi djela Origines, pogl. 6: „Škotska, ista koja i Irska, otok je najbliži Britaniji, prostranstvom zemljišta uži, ali položajem plodniji; proteže se od jugozapada prema sjeveru, a njezini prednji dijelovi gledaju prema Iberiji i Kantabrijskom oceanu. Otuda je i nazvana Hibernijom, dok je Škotskom nazvana jer je nastanjuju narodi Škota.” Tako i Beda u 1. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Anglorum, pogl. 1, govoreći o Irskoj: „A ovo je u pravom smislu domovina Škota.”b Griješi pisac. Onaj tjesnac koji leži između Britanije i Irske širok je i nemiran. Ako pak pod Škotskom razumije pokrajinu Britanije koja sada jedina zadržava ime Škotske, a dio je sjeverne Britanije nekoć u posjedu Pikta, ona nigdje nije tjesnacem potpuno odvojena od Britanije.c Naš Lahier piše da je prije bratova odlaska iz Škotske živjela svjetovnim načinom (jer još nije bila odlučila čuvati trajno djevičanstvo), ali uvijek unutar granica čestitosti; poslije pak, odbacivši svaku raskoš odjeće, služila se ubuduće skromnim ruhom po običaju onih djevica koje su se u svijetu posvetile svetosti, te položivši zavjet čistoće marljivo se posvetila vježbanju pobožnosti i ostalih kreposti. To je doduše vjerojatno, ali od kojega je pisca preneseno? d Možda je vjerojatnije ono što prenosi isti Lahier, da je po Božjoj objavi doznala kako će joj brat uskoro otići iz života, pa je odmah iz želje da ga vidi krenula iz domovine i služeći se najvećom brzinom na vrijeme stigla u Fiesole kako bi bila uz njega na samrti.e O vremenu života starije sv. Brigite gore smo raspravljali. Ono što se ovdje kaže međusobno se ne slaže. Jer godine Gospodnje 308. niti je vladao Justin niti je Ivan upravljao Crkvom; nego je ovaj godine 523. izabran za papu, a godine 526. umro u zatvoru u Ravenni, tako da je pogrešno zabilježena 20. godina njegova pontifikata. Brigita je pak umrla za pontifikata Hormizde. Justin je preuzeo carstvo 9. srpnja godine 518. i držao ga do 1. kolovoza 527. Teodorik je vladao u Italiji od godine 493. do 2. rujna 526.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine