§ I. Udovištvo, svetost i učenost sv. Marcele.
§ I. S. Marcellæ viduitas, sanctitas, doctrina.
Jedinstvenim uzorom udovištva i rimske svetosti naziva Marcelu sv. Jeronim ovako u predgovoru poslanice Efežanima, upućenome Pauli i Eustohiji: „Zaklinjem”, kaže, „kako vas koje ste sada prisutne, tako i Marcelu, jedinstveni uzor udovištva, da moje spise ne predajete olako klevetnicima i zavidnicima, niti da dajete svetinje psima i biserje pred svinje.” O Pauli i Eustohiji bit će riječi dolje. Za obje se dolje u br. 3 kaže da su bile učenice sv. Marcele. Isti u predgovoru Danijelu, upućenome Pamahiju i Marceli: „Zaklinjem vas”, kaže, „Pamahije φιλομαθέστατε, i Marcelu, jedinstveni uzor rimske svetosti, povezane vjerom i krvlju, da svojim molitvama pomognete moje napore” itd.
Unicum viduitatis, et Romanæ sanctitatis exemplar Marcellam appellat S. Hieronymus, ita proaomio in epistolam ad Ephesios, Paulæ et Eustochio inscripto; Obsecro, inquit, tam vos, quæ inpræsentiarum estis, quam Marcellam unicum viduitatis exemplar, ne facile maledicis et invidis opuscula mea tradatis, neque detis sanctum canibus, et margaritas ante porcos. De Paula et Eustochio infra. Ambæ discipulæ fuisse S. Marcellæ dicuntur infra num. 3. Idem præfatione in Danielem ad Pammachium et Marcellam: Obsecro, inquit, vos, Pammachi φιλομαθίστατε, et Marcella unicum Romanæ sanctitatis exemplar, junctos fide et sanguine, ut conatus meos vestris orationibus adjuvetis, etc.
2 O toj krvnoj povezanosti isti u 53. poslanici Pamahiju piše: „Nedavno sam preveo Joba na naš jezik, čiji primjerak možeš posuditi od svoje sestrične sv. Marcele.” Sv. Pamahije se štuje 30. kolovoza. Bio je zet sv. Paule, oženivši njezinu kćer Paulinu, kako se 26. siječnja kaže u njezinu životopisu u br. 3, premda je sv. Jeronim ne naziva samo punicom, nego i majkom Pamahijevom; ono je naime ime po tijelu, a ovo po duhu, kako piše Pamahiju u predgovoru Ozeju. Je li Marcela bila povezana srodstvom sa sv. Paulom, nismo pronašli, no zbog istoga načina života naziva se njezinom sestrom u 74. poslanici Marceli: „Dvije poslanice”, kaže, „koje bijah poslao tvojoj sestri Pauli i njezinu djetetu Eustohiji priložio sam ovome govoru.” Iz istoga se razloga ista Marcela naziva sestrom ili samoga sv. Jeronima ili sv. Azele u 99. poslanici: „Pozdravi majku Albinu i sestru Marcelu.” O Albini, majci sv. Marcele, ovako u navedenoj 74. poslanici: „Želim da naša zajednička majka Albina bude zdrava (govorim o tijelu, jer ne sumnjam da je zdrava duhom), i molim da je po tebi pozdravim i okrijepim dvostrukom dužnošću ljubavi, jer se u jednoj te istoj kršćanki istodobno ljubi i majka.”
2 De hac sanguinis conjunctione idem epist. 53 ad Pammachium: Transtuli nuper Job in linguam nostram, cujus exemplar a S. Marcella consobrina tua poteris mutuari. Colitur S. Pammachius 30 Augusti. Gener fuit S. Paulæ, ducta filia ejus Paulina, ut 26 Januarii dicitur in illius vita num. 3, licet hæc a S. Hieronymo non socrus tantum, sed et mater Pammachii vocetur; illud enim carnis nomen, hoc spiritus est, ut proaomio in Osee ad Pammachium scribit. An S. Paulæ juncta cognatione fuerit Marcella, non reperimus, ob idem tamen vitæ institutum soror ejus appellatur epist. 74 ad Marcellam. Duas epistolas, inquit, quas ad sororem tuam Paulam, ejusque pignus Eustochium miseram, huic sermunculo annexui. Qua ratione eadem Marcella soror dicitur, aut ipsius S. Hieronymi, aut S. Asellæ epist. 99. Saluta Albinam matrem, sororemque Marcellam. De Albina matre S. Marcellæita epist. 74 citata: Albinam communem matrem valere cupio, (de corpore loquor, ut spiritu valeat non ignorans) eamque per te salutari obsecro, et duplici pietatis officio focillari, quod in una atque eadem Christiana simul diligatur et mater.
3 Da je sv. Jeronim u predgovoru poslanice Galaćanima pohvalio tu Albinu kao veoma željnu učenja, pogrešno je smatrao Baronije u svesku 4, god. Kr 382., br. 38, budući da Jeronim govori o kćeri Marceli. Rado donosimo same riječi koje sadrže njezinu izvanrednu pohvalu: „Donesena su mi pisma”, kaže, „iz Grada, koja javljaju da je i časna starica Albina vraćena u nazočnost Gospodnju, i da sv. Marcela, lišena majčina društva, sada još više traži vašu utjehu, o Paula i Eustohijo. A budući da se to zasad ne može ostvariti zbog golemih prostranstava mora i kopna između nas, želio bih svježe zadobivenu ranu izliječiti barem lijekom Pisama. Znam doduše njezin žar, znam da vjera (koju je kao plamen uvijek nosila u grudima) nadilazi spol, zaboravlja ljudsku narav i, dok odjekuje bubanj božanskih svitaka, prelazi Crveno more ovoga vijeka. Svakako, dok sam bio u Rimu, nikada me nije vidjela u tolikoj žurbi a da me nije nešto upitala o Pismima. Niti je pak po pitagorejskom običaju smatrala ispravnim štogod bih odgovorio, niti je kod nje bez razloga vrijedilo unaprijed stvoreno mišljenje o ugledu: nego je sve ispitivala i oštroumnim umom sve vagala, tako da sam osjećao kako nemam toliko učenicu koliko sutkinju. Stoga ću pristupiti djelu za koje smatram da će i njoj odsutnoj biti veoma drago, i vama koje ste sada prisutne korisno” itd. Tako Jeronim, za kojega je jasno da ondje govori o sv. Marceli, jer je Albina već bila umrla, kako je izvrsno primijetio i Rosweyde uz životopis sv. Marcele u br. 10.
3 Hanc Albinam discendi cupidissimam a S. Hieronymo præfat. in epistolam ad Galatas laudari, perperam arbitratus est Baronius tom. 4, an. Ch. 382, num. 38, cum de Marcella filia agat Hieronymus. Verba ipsa, quæ egregium hujus encomium continent, lubet subjicere: Litteræ, inquit, mihi de Urbe allatæ sunt, nuntiantes et Albinam venerabilem anum præsentiæ Domini redditam, et S. Marcellam matris contubernio destitutám, magis nunc vestrum, o Paula et Eustochium, flagitare solatium. Et quia hoc interim fieri non potest propter grandia maris in medio spatia atque terrarum, repente vulnus impressum saltem Scripturarum vellem curare medicamine. Scio equidem ardorem ejus, scio fidem (quam flammam semper habebat in pectore) superare sexum, oblivisci hominis, et divinorum voluminum tympano concrepante, rubrum hujus seculi pelagus transfretare. Certe cum Romae essem, numquam tam festina me vidit, ut non de Scripturis aliquid interrogaret. Neque vero more Pythagorico, quidquid responderam rectum putabat; nec sine ratione præjudicata apud eam valebat auctoritas: sed examinabat omnia, et sagaci mente universa pensabat, ut me sentirem non tam discipulam habere, quam judicem. Itaque quod et illi absenti pergratum fore, et vobis quæ inpræsentiarum estis, utile existimo, aggrediar opus, etc. Hæc Hieronymus, quem clarum est de S. Marcella ibi agere, cum Albina jam esset mortua, ut optime etiam advertit Rosweydus ad vitam S. Marcellæ num. 10.
4 S tim se slaže ono što piše Pauli i Eustohiji u predgovoru 2. knjige Komentara na poslanicu Efežanima, koju je kanio poslati u Rim, jer je sv. Marcela u pismima usrdno tražila da se upravo to učini: „Kad god se”, kaže, „sjetim njezina proučavanja, nadarenosti i truda, toliko puta samoga sebe osuđujem zbog lijenosti, jer ja, smješten u samoći samostana i gledajući pred sobom one jaslice u kojima su žurni pastiri poklonili se plačućemu Djetešcu, ne mogu učiniti ono što plemenita žena usred bučne posluge i brige za kućanstvo obavlja u slobodnim trenucima.” Od nje često upitan, Jeronim ju je običavao poučavati o raznim stvarima pismima poslanima iz Palestine: u 136. poslanici, među mnogim drugim stvarima, protumačio joj je deset riječi kojima se kod Hebreja izriče ime Božje. U 137. poslanici tumači joj izraze Aleluja, Amen, Maranatha; u 138. poslanici grčku riječ Diapsalma; u 141. poslanici razlaže što u 126. psalmu znači kruh boli i tko su sinovi odbačenih; u 149. poslanici šalje raspravu o huli protiv Duha Svetoga; u 148. poslanici obrađuje druga pitanja. Njoj je napisao 15. poslanicu o pohvalama sv. Azele djevice, koja se štuje 6. prosinca; 24. poslanicu o preminuću sv. Leje udovice, koju ćemo navesti 22. ožujka; 23. poslanicu o bolesti sv. Blezile udovice, o kojoj smo govorili 22. siječnja; u 34. poslanici otkriva joj zablude Frigijca Montana, začetnika krivovjerja koje se naziva katafrizijskim; u 78. poslanici pobija zablude origenista; naposljetku u 102. poslanici pruža joj ono čime će začepiti usta klevetnicima. Sv. Marcela bila je poslala u Jeruzalem darove Jeronimu, Pauli, Eustohiji i djevicama koje su ondje boravile: stolice, vreće, voštanice, kaleže i mahalice kojima se tjeraju muhe: Jeronim joj u 20. poslanici sve to tumači ἀλληγορικῶς sveto i duhovito.
4 His consonant quæ ad Paulam et Eustochium scribit præfatione ad 2 librum Commentariorum in epist. ad Ephesios, quem Romam transmissurus erat, quod S. Marcella idipsum fieri per epistolas flagitaret. Cujus, inquit, ego quotiescumque studiorum, ingenii, laboris recordor, totiens me damno inertiæ, qui in monasterii solitudine constitutus et illud præsepe contra videns, in quo vagientem parvulum festini adoravere pastores, id facere non possum, quod mulier nobilis inter strepentem familiam, et procurationem domus explet operis succisivis. Ab hac sæpius interpellatus Hieronymus, varia eam per litteras e Palæstina missas docere consuevit: Epist. 136, inter alia plurima, illi decem explicuit voces, quibus apud Hebræos Dei nomen effertur. Epist. 137, eidem exponit dictiones Alleluia, Amen, Maranatha; Epist. 138. Diapsialma Græcam vocem, epist. 141, edisserit quid Psalmo 126, doloris panis, excussorum filii qui, epist. 149, tractatum mittit de blasphemia in Spiritum sanctum, epist. 148, alias pertractat quæstiones. Ad eamdem scripsit epist. 15, de laudibus S. Asellæ Virginis, quæ VI Decemb. colitur, epist. 24, de exitu S. Leæ viduæ, quam referemus XXII Martii, epist. 23, de ægrotatione S. Blæsillæ viduæ, de qua egimus XXII Januarii, epist. 34, ei errores retegit Montani Phrygis parentis hæreseos quæ Cataphrygas dicitur, epist. 78, fallacias Origenistrarum dissolvit, denique epist. 102, ea suggerit, quibus obtrectatorum ora obstruat. Miserat S. Marcella Hierosolymam zeniola Hieronymo, Paulæ, Eustochio, et Virginibus isthic degentibus, sellas, saccos, cereos, calices, et muscaria quibus muscæ abiguntur: Hieronymus ei epist. 20, omnia ἀλληγοριζώς sancte ac festive interpretatur.
5 Istu Marcelu Jeronim u 140. poslanici predlaže za učiteljicu djevici Principiji: „Ondje imaš”, kaže, „u proučavanju Pisama te u svetosti uma i tijela, Marcelu i Azelu, od kojih neka te jedna (Marcela) kroz zelene livade i raznoliko cvijeće božanskih svitaka vodi k onomu koji u Pjesmi kaže: Ja sam cvijet poljski i ljiljan u dolinama; a druga (Azela), i sama cvijet Gospodnji, neka s tobom zavrijedi čuti: Kao ljiljan među trnjem, takva je prijateljica moja među kćerima.” Ta se Principija ondje, a i ovdje dolje u br. 15, naziva kćeri sv. Jeronima u Kristu, koja je od njegova odlaska iz Rima, god. Kr 386., sve do smrti prionula uz sv. Marcelu; i budući da ju je po ljubavi doživljavala kao majku, njoj se iskazala kao kći po duhu. Niti ju je ona rodila, kako se čini da Baronije u svesku 3, god. Kr 410., br. 30 i 33 natuknjuje, a u kazalu se jasno izriče. Doista se u br. 13 sv. Marcela u gotskom bijesu ne bi trebala bojati za njezinu mladost, kad bi već imala sedamdeset godina, prema računu samoga Baronija, budući da on tvrdi kako je god. Kr 340. Marcela, poučena od sv. Atanazija o redovničkom uređenju, već kao udovica počela ispovijedati taj način života, kako piše ondje u svesku 3, br. 7 i 8. Svakako, dok je sv. Antun tada još živio, kao što se dolje u br. 5 kaže, Marcela je njegov način života crpila od sv. Atanazija i nasljedovala ga.
5 Eamdem Marcellam Hieronymus epist. 140, magistram proponit Principiæ Virgini: Habes ibi, inquit, in studio Scripturarum, et in sanctimonia mentis et corporis, Marcellam et Asellam, quarum altera (Marcella) te per prata virentia et varios divinorum voluminum fiores ducat ad eum, qui dieit in Cantico: Ego flos campi et lilium convallium; altera (Asella) ipsa flos Domini tecum mereatur audire: Ut lilium in medio spinarum, sic proxima mea in medio filiarum. Dicitur hæc Principia ibidem, et hic infra num. 15 S. Hieronymi in Christo filia, quæ ab ejus Roma discessu, an. Ch. 386, ad obitum usque adhæsit S. Marcellæ; et quod eam affectu sibi matrem experiretur, eidem se filiam spiritu exhibitit. Neque ab ea progenita est, ut Baronius tomo 3, an. Ch. 410, num. 30 et 33, videtur insinuare, et clare in indice exprimitur. Sane non debuisset num. 13 timere S. Marcella, in furore Gotthico ejus adolescentiæ, quæ jam septuaginta annos, juxta ipsius Baronii calculum, nata fuisset, cum velit an. Ch. 340, Marcellam a S. Athanasio institutionem monasticam edoctam, eam cæpisse jam viduam profiteri, ut ibidem tom. 3, num. 7 et 8, scribit. Certe S. Antonio adhuc tum vivente, ut infra num. 5, dicitur, ejus vivendi rationem a S. Athanasio hausit imitataque est Marcella.
§ II. Smrt, rođendan (dan smrti), Djela.
§ II. Obitus, natalis, Acta.
Mnogim je nedaćama bila kušana Marcela, kao i svi koji žele pobožno živjeti u Kristu Isusu. O tome postoji pismo u 9. svesku djela sv. Jeronima upućeno samoj Marceli kako bi podnosila nedaće, doduše otmjeno i učeno, koje se ipak, po sudu Mariana Vittorija, zbog različitosti stila prije čini djelom Paulina Nolanskoga negoli Jeronima. U njemu pisac ovako oslovljava Marcelu: „Veliko je pouzdanje našoj malenkosti da piše tvojoj časnosti dala Kristova ljubav, koja te učinila poniznom u srcu pobožnosti i bogatom djelima blagoslova. Takav je naime glas o svetom bogatstvu tvoje vjere izišao da je prodro i do nas koji se nalazimo u daljini, te je, čuvši za Božju milost, poput ulja radosti natopio naše kosti. Postalo nam je naime poznato tvoje dobro: jer je Bog obasjao svoje lice nad tobom. Odvojio te iz krila tvoje rodbine i tvoje zemlje, ne mjestom, nego duhom dobre volje, kako bi te od zemaljskoga bogatstva učinio sebi vjernom dionicom u nebeskom, o kojima je pisano: Mudre žene sagradiše sebi kuće. Slušajući pak to o tvojoj nebeskoj sreći, izlili smo pred Bogom svoja srca i glasom klicanja onoga koji slavi rekli: Gospodin usmrćuje, Gospodin oživljuje, odvodi u podzemlje i izvodi. Gospodin bogate čini siromašnima, ponizne uzvisuje: jer je čaša u ruci Gospodnjoj. Premda se čini da to pripada svemu otajstvu kraljevstva, ipak se može posebno odnositi i na tvoju milost, koja si velikom odlukom milosrdnoga Gospodina bila uzvišena da bi bila ponižena, i ponižena da bi bila uzvišena. Ne zaboravljamo naime, časna sestro i blagoslovljena kćeri, tvoju negdašnju slavu na ovome svijetu. Jer vidjeli smo te i u ono vrijeme kad je tvoj dom okruživala kraljevska srodnost, istaknutu u onim častima koje se ruše: jer premda su i one od Gospodina Boga, ipak su prolazne i krhke one koje se zbivaju pod ovim svijetom, čije obličje prolazi kao sjena. Stoga se još gorljivije divimo milosti koja ti je dana i u tebi veličamo Gospodina, koji te stavio u ljudske muke i pohodio spasonosnim bičem očinske ljubavi, kako bi tebe, kušanu u malome, dobro uredio u mnogome.” A nakon mnogo toga ovako zaključuje: „Raduj se jer si postala, poput slavne Judite, moćna među krepostima čistoće zaslugama neokaljanog udovištva; kao i časna Ana, u čistoći postova ustrajna u molitvi noću i danju.”
Multis exercita est adversis Marcella, uti et quotquot volunt pie vivere in Christo Jesu. Extat de iis epistola tomo 9, operum S. Hieronymi ad ipsam data Marcellam ut adversa toleret, elegans quidem ea atque erudita, quæ tamen, Mariano Victorio judice, ob styli varietatem, potius Paulini Nolani, quam Hieronymi videtur. In ea Marcellam ita alloquitur auctor: Magnam humilitati nostræ fiduciam scribendi ad venerationem tuam Christi caritas dedit, quæ te secit humilem corde pietatis, et divitem operibus benedictionis. Talis enim de sanctis fidei tuæ divitiis fama processit, ut ad nos quoque in longinquo positos penetraverit, et audita gratia Dei tamquam oleo lætitiæ impinguaverit ossa nostra. Notum enim factum est nobis bonum tuum: quoniam illuminavit Deus vultum suum super te. Segregavit te ex utero cognationis et terræ tuæ, non regione, sed spiritu bonæ voluntatis, ut de terrenis opibus fidelem sibi constituat in coelestibus earum participem, de quibus scriptum est: Mulieres sapientes ædificaverunt sibi domos. Hæc autem audientes de tua felicitate coelesti, effudimus coram Deo corda nostra, et in voce exultationis epulantis diximus: Dominus mortificat, Dominus vivificat, deducit ad inferos et reducit. Dominus divites pauperes facit, humiles exaltat: quia calix in manu Domini est. Quod etsi ad omne mysterium regni pertinere videtur, attamen et ad tuam specialiter gratiam referri potest, quæ magno Domini miserantis consilio exaltata es ut humiliareris, et humiliata ut exaltareris. Non enim ignoramus, venerabilis soror et benedicta filia, tuam præteritam in hoc seculo gloriam. Nam etiam vidimus te, in tempore illo, quo domum tuam regalis affinitas ambiebat, eminentem in his honoribus qui destruuntur: quia etsi ipsi quoque a Domino Deo est, attamen caduci et fragiles sunt, qui sub hoc mundo aguntur, cujus figura ut umbra præterit. Unde impensius admiramur gratiam quæ tibi data est, et magnificamus in te Dominum, qui te in laboribus hominum posuit, et salutifero paternæ pietatis verbere visitavit, ut in paucis vexatam in multis bene disponeret. Ac post multa ita concludit: Gaude quia facta es, sicut gloriosa Judith, inter virtutes pudicitiæ meritis viduitatis incorruptæ potens; sicut et Anna venerabilis in jejuniorum castimonia orationi instans nocte ac die.
7 Dok je Jeronim pomno izrađivao tumačenja na Ezekiela, jednim je te istim glasnikom primio vijest da je kralj Alarik opsjeo i zauzeo Grad te da su sveti Pamahije i Marcela preminuli s ovoga svijeta; stoga ovako započinje predgovor: „Želio sam prijeći na Ezekiela i staviti, kako se kaže, posljednju ruku na proročko djelo. I evo, iznenada mi je javljena smrt Pamahija i Marcele, opsada rimskoga grada i usnuće mnoge braće i sestara. I tako sam zaprepašten zanijemio da danima i noćima nisam mislio ni na što drugo nego na spas svih, te sam smatrao da sam i sam sužanj u sužanjstvu svetih; niti sam mogao prije otvoriti usta dok ne bih doznao nešto sigurnije, dok zabrinut visim između nade i očaja i mučim se tuđim nevoljama. Nakon što se pak ugasilo najsjajnije svjetlo svih zemalja, štoviše odsječena glava Rimskoga Carstva, i (da istinitije kažem) u jednome je gradu propao cijeli svijet, onijemio sam, ponizio se i zašutio o dobrima itd.” Marcelin piše da je Grad zauzet za konzulata Varana godine Kristove 410., a Historia Miscella, knj. 43, pogl. 27, navodi IX. rujanskih kalenda. Baronije za tu godinu pod br. 32 kaže: Nakon osvajanja Grada sv. Marcela je završila svoj posljednji dan, čiji spomen crkvene knjige slave na godišnji dan, ali ne onaj na koji je umrla, nego na koji je, obdarena doličnijim ukopom, prenesena, 31. siječnja; dok se rođendan Pamahija, koji je umro u isto vrijeme, slavi III. rujanskih kalenda. Oni dakle koji su bili povezani krvlju i drugovi u načinu svetoga života (obojica su naime njegovali monašku stegu), ti su isti umrli ove iste godine.
7 Cum in Ezechielem commentarios elucubraret Hieronymus, uno eodemque nuntio obsessam Urbem ab Alarico Rege, et captam accepit, Sanctosque Pammachium ac Marcellam e vita migrasse; ideoque isthæc præfatur: Ad Ezechielem transire cupiebam, et extremam, ut dicitur, manum operi imponere prophetali. Et ecce subito mors mihi Pammachii atque Marcellæ, Romanæ urbis obsidio, multorumque fratrum et sororum dormitio nuntiata est. Atque ita consternatus obstupui, ut nihil aliud diebus ac noctibus, nisi de salute omnium cogitarem, meque in captivitate Sanctorum putarem esse captivum; nec possem prius ora reserare, nisi aliquid certius discerem, dum inter spem et desperationem sollicitus pendeo, aliorumque malis me crucio. Postquam vero clarissimum terrarum omnium lumen extinctum est, imo Romani Imperii truncatum caput, et (ut verius dicam) in una urbe totus orbis interiit, obmutui et humiliatus sum et silvi de bonis, etc. Captam Urbem Varane Cos. an. Ch. 410 scribit Marcellinus; et IX Kalend. Septemb. Historia Miscella lib. 43, cap. 27. Baronius eo anno num. 32. Post expugnatam Urbem S. Marcella diem clausit extremum, cujus memoriam reddunt Ecclesiasticæ tabulæ anniversaria die, sed non qua ipsa obiit, verum qua decentiori sepultura donata, translata est, pridie Kal. Februarii; cum Pammachii, qui eodem tempore obiit, dies natalis agatur III Kalend. Septemb. Qui igitur sanguine conjuncti erant, et vitæ sanctæ instituto collegæ (ambo enim monasticam excoluerant disciplinam) iidem obierunt hoc eodem anno.
8 31. siječnja ovako rođendan Marcelin navodi Martyrologium Germanicum izdan godine 1573.: „Također svete udovice Marcele, kojoj je pisao sv. Jeronim.” Više donosi Galezinije: „Na ovaj također dan sv. udovice Marcele, koja je, prezrevši bogatstvo i odbacivši plemstvo, a nakon muževljeve smrti odbivši drugu udaju, tako prigrlila siromaštvo, poniznost, čistoću, proučavanje Svetoga pisma, ustrajnost u molitvama i ostale vježbe kršćanske pobožnosti da je spisima bl. Jeronima preporučen njezin presveto proveden život.” Gotovo isto ima Martyrologium Germanicum, prošireno izdanje tiskano godine 1599. Martyrologium Romanum: „U Rimu sv. udovice Marcele, čije je preslavne pohvale napisao sv. Jeronim.”
8 Pridie Kalend. Februar. ita Marcellæ natalem refert Martyrolog. German. editum an. 1573. Item sanctæ viduæ Marcellæ, cui S. Hieronymus scripsit. Plura Galesinius: Hoc etiam die S. Marcellæ viduæ, quæ contemptis opibus ac nobilitate spreta, postque viri obitum, recusatis alterius nuptiis, paupertatem, humilitatem, castitatem, sacrarum litterarum studiom, precum assiduitatem, ceterasque Christianæ pietatis exercitationes ita complexa est, ut B. Hieronymi litteris commendata sit illius vita sanctissime acta. Eadem fere habet Martyrolog. German. auctius ann. 1599 excusum. Martyrologium Romanum: Romæ S. Marcellæ viduæ, cujus præclaras laudes B. Hieronymus scripsit.
Siječnja svezak III.
Januarii Tom. III.
9 Životopis sv. Marcele, ili nadgrobni govor, napisao je sv. Jeronim djevici Principiji u 16. pismu, koje je više puta pretiskano i među njegovim djelima i zasebno s ostalim pismima, a također je rasvijetljeno bilješkama Mariana Vittorija iz Rietija i primjedbama Henrika Gravija. Budući da se prva u Rimu nije stidjela javno prihvatiti monaški način života, poučena stegom egipatskih samostana od sv. Atanazija, ovaj je njezin životopis na kraju 1. knjige djela Vitae Patrum izdao Rosweyde i protumačio bilješkama. Isti su njezin hvalospjev, bilo u cijelosti bilo donekle sažeto, izdali Surije, Haræus, Lippeloo, Ribadeneira, Flamma, Razzi, Gazaeus i drugi.
9 Vitam S. Marcellæ, sive epitaphium, scripsit S. Hieronymus ad Principiam Virginem, epistola 16, quæ et inter illius opera, et seorsim cum reliquis epistolis sæpius recusa, scholiis etiam Mariani Victorii Reatini, et annotationibus Henrici Gravii illustrata. Quod prima Romæ non eruberit institutionem profiteri monasticam, monasteriorum Ægypti disciplinam a S. Athanasio edocta, hæc ejus Vita in fine lib. 1, de Vitis Patrum a Rosweydo edita, et annotationibus explicata. Ediderunt idem ejus encomium, aut plene, aut certe aliquanto contractius, Surius, Haræus, Lippelous, Ribadeneira, Flamma, Razzius, Gazæus, et alii.
10 I samu djevicu Principiju u 1. svesku djela De feminis sanctitate illustribus na ovaj dan navodi Silvano Razzi i naziva je blaženom Kristovom djevicom Principijom. Također Antonio Gallonio u djelu Liber de Virginibus Romanis ukratko opisuje njezin život te je naziva slavnom i blaženom Kristovom djevicom, ali priznaje da je njezin rođendan (dan smrti) nepoznat.
10 Ipsam quoque Principiam Virginem tomo 1 de seminis sanctitate illustribus hoc die recenset Silvanus Razzius, et beatam Virginem Christi Principiam appellat. Antonius quoque Gallonius lib. de Virginibus Romanis ejus vitam breviter describit, ac gloriosam et beatam Virginem Christi nominat, fatetur autem illius natalem ignorari.
NAPISAO SV. JERONIM, 16. pismo.
epist. 16.
Rod, brak i udovištvo sv. Marcele.
S. Marcellæ genus, conjugium, viduitas.
Često i uporno tražiš, Kristova djevice Principijo, da pisanim putem obnovim spomen na svetu ženu Marcelu i da dobro, u kojem smo dugo uživali, opišem kako bi ga i drugi upoznali i nasljedovali. Dovoljno žalim što potičeš onoga koji sam od sebe trči i smatraš da su meni potrebne molbe, meni koji ni tebi ne ustupam u ljubavi prema njoj; i mnogo ću više dobročinstva primiti negoli pružiti spominjući se tolikih kreposti. Jer to što sam dosad šutio i dvije godine proveo u šutnji nije bilo iz prijetvornosti, kako pogrešno misliš, nego iz nevjerojatne tuge koja mi je tako pritisnula dušu da sam smatrao boljim u ovom trenutku šutjeti negoli reći išta nedostojno njezinih pohvala. Niti ću pak tvoju, štoviše moju, i da istinitije kažem, našu Marcelu, slavni ures svih svetih, a osobito rimskoga grada, hvaliti prema pravilima govornikâ, tako da izlažem uglednu obitelj, sjaj visoke krvi i rodoslovlja koja se protežu kroz prokonzule i prefekte pretorija. Ništa u njoj neću hvaliti osim onoga što je njezino vlastito; i tim plemenitije što je, prezrevši bogatstvo i plemstvo, siromaštvom i poniznošću postala plemenitija.
Sæpe et multum flagitas, Virgo Christi Principia, ut memoriam sanctæ feminæ Marcellæ litteris recolam, et bonum, quo diu fruiti sumus, etiam ceteris noscendum imitandumque describam. Satis doleo, quod hortaris sponte currentem, et me arbitraris indigere precibus, qui ne tibi quidem in ejus dilectione concedam; multoque plus accipiam quam tribuam beneficii, tantarum recordatione virtutum. Nam, ut hucusque reticerem, et biennium præterirem silentio, non fuit dissimulationis, ut male existimas, sed tristitiæ incredibilis, quæ ita meum oppressit animum, ut melius judicarem tacere inpræsentiarum, quam nihil dignum illius laudibus dicere. Neque vero Marcellam tuam, imo mean, et ut verius loquar, nostram omniumque Sanctorum, et proprie Romanæ urbis inclytum decus, institutis rhetorum prædicabo, ut exponam illustrem familiam, alti sanguinis decus, et stemmata per Proconsules et Præfectos Prætorio decurrentia. Nihil in illa laudabo, nisi quod proprium est; et eo nobilius, quod opibus et nobilitate contempta, facta est paupertate et humilitate nobilior.
2 Ostavši siroče očevom smrću, sedmoga je mjeseca nakon vjenčanja ostala i bez muža. A kad ju jea Cerial, čije je ime slavno među konzulima, zbog njezine dobi i starine obitelji te izvanredne tjelesne ljepote, što se muškarcima najviše sviđa, i umjerenosti ćudi veoma gorljivo prosio, i u poodmakloj dobi obećavao svoje bogatstvo, želeći na nju prenijeti darovnicu ne kao na suprugu nego kao na kćer; a majka Albina sama od sebe žudjela za tako slavnom zaštitom obudovjeloga doma; ona je odgovorila: „Kad bih se htjela udati, a ne bih željela posvetiti se vječnoj čistoći, svakako bih tražila muža, a ne baštinu.” A kad joj je on poručio da i starci mogu dugo živjeti, a mladi brzo umrijeti, otmjeno se našalila: „Mladić doduše može brzo umrijeti, ali starac dugo živjeti ne može.” Odbijen tom izrekom, bio je primjer ostalima da izgube svaku nadu u ženidbu s njom. Čitamo u Evanđelju po Luki: „I bijaše Ana proročica, kći Fanuelova, iz plemena Ašerova; i ona bijaše poodmakle dobi u mnogim danima. Živjela je sa svojim mužem sedam godina od svoga djevičanstva i bijaše udovica osamdeset i četiri godine, niti je odlazila iz hrama, služeći Gospodinu postovima i molitvama noću i danju.” Nije čudo ako je zavrijedila vidjeti Spasitelja, kojega je tolikim trudom tražila. Usporedimob sedam godina sa sedam mjeseci; nadati se Kristu i držati ga; ispovijedati rođenoga i vjerovati u raspetoga: ne zanijekati djetešce i radovati se mužu koji kraljuje. Ne pravim nikakvu razliku među svetim ženama, što su neki ludo običavali činiti među svetim muževima i crkvenim poglavarima: nego tvrdnja smjera na to da onima kojima je jedan trud bude jedna i nagrada. a sigurna od zlih jezika,
2 Orba patris morte, viro quoque post nuptias septimo mense privata est. Cumque eam a Cerealis, cujus clarum inter Consules nomenest, propter ætatem et antiquitatem familiæ, et insignem, quod maxime viris placere consuevit, decorem corporis, ac morum temperantiam ambitiosius peteret, suasque longævus polliceretur divitias: et non quasi in uxorem, sed quasi in filiam vellet donationem transfundere; Albinaque mater tam clarum præsidium viduatæ domus ultro appeteret; illa respondit: Si vellem nubere, et non æternæ me cuperem pudicitiæ dedicare, utique maritum quærerem, non hereditatem. Illoque mandante, posse et senes diu vivere, et juvenes cito mori, eleganter lusit: Juvenis quidem potest cito mori, sed senex diu vivere non potest. Qua sententia repudiatus, exemplo ceteris fuit, ut ejus nuptias desperarent. Legimus in Evangelio secundum Lucam: Et erat Anna prophetissa filia Phanuelis de tribu Aser: et hæc provectæ ætatis in diebus plurimis. Vixerat que cum viro suo annis septem a virginitate sua, et erat vidua annis octogintaquatuor, nec recedebat de templo, jejuniis et obsecrationibus Domino serviens die ac nocte. Nec mirum, si videre meruit Salvatorem, quem tanto labore quærebat. Conferamusb septem annos, septem mensibus; sperare Christum, et tenere; natum confiteri, et in crucifixum credere: parvulum non negare, et virum gaudere regnantem. Non facio ullam inter sanctas feminas differentiam, quod nonnulli inter sanctos viros et Ecclesiarum Pricipes stultefacere consueverunt: sed illo tendit assertio, ut quarum unus est labor, unum et præmium sit. a linguis maledicis tuta,
3 Teško je u brbljavom gradu i u mjestu u kojem je nekoć bio narod svega svijeta i palma porokâ, gdje su ogovarali čestite i kaljali čisto i neokaljano, ne navući kakvu priču zloga glasa. Stoga kao najtežu i gotovo nemoguću stvar Prorok radije želi negoli se usuđuje tvrditi, govoreći: „Blaženi neokaljani na putu, koji hode po zakonu Gospodnjemu.” Neokaljanima na putu ovoga svijeta naziva one koje nije okaljao nikakav dah sramotnoga glasa, koji nisu primili porugu protiv svojih bližnjih. O njima i Spasitelj u Evanđelju kaže: „Budi dobrohotan, ili dobro misleći o svome protivniku, dok si s njim na putu.” Tko je ikada o ovoj ženi čuo išta neugodno da bi povjerovao? Tko je povjerovao a da nije radije samoga sebe osudio za zlobu i sramotu? Po njoj je najprije bilo postidjeno poganstvo, dok je svima postalo očito što je kršćansko udovištvo, koje je očitovala i savješću i odjećom. One naime običavaju rumenilom i bjelilom bojiti lica, blistati u svilenim haljinama, sjati draguljima, nositi zlato oko vrata i o probušene uši vješati najdragocjenija zrna Crvenoga mora, mirisatic po mošusnom mišu, tako oplakivati muževe da se naposljetku raduju što su se oslobodile njihove vlasti, i tražiti druge, ne kojima bi prema Božjoj odredbi služile, nego kojima bi zapovijedale. Stoga biraju i siromahe kako bi se činilo da imaju samo ime muževa, koji bi strpljivo podnosili suparnike; ako promrmljaju, odmah ih treba izbaciti. skromnost odijevanja, Naša se udovica služila takvom odjećom kojom bi odbijala hladnoću, a ne razotkrivala udove: odbacujući zlato sve do pečatnoga prstena i pohranjujući ga radije u utrobe siromaha negoli u kese. Nikada bez majke. Nikoga od klerika ili monaha (što je katkad zahtijevala potreba prostranoga doma) nije vidjela bez svjedoka. Uvijek je u svojoj pratnji imala djevice i udovice, i to ozbiljne žene; znajući da se po raspuštenosti djevojaka često sudi o ćudoređu gospodarica i da svaka, kakva jest, uživa u društvu takvih. pratnja ozbiljnih žena. Tko je bio Cerial, prosac sv. Marcele?
3 Difficile est in maledica civitate, et in urbe, in qua orbis quondam populus fuit, palmaque vitiorum, si honestis detraherent, et pura ac munda macularent, non aliquam sinistri rumoris fablam contrahere. Unde quasi rem difficillimam, et pæne impossibilem optat Psal. 118. 1. Propheta potius, quam præsumit, dicens: Beati immaculati in via, qui ambulant in lege Domini. Immaculatos in via hujus seculi appellat, quos nulla obscœni rumoris aura macularit, qui opprobrium non acceperint adversus proximos suos. De quibus et Salvator in Evangelio: Esto, inquit, benevolus, sive bene sentiens de adversario tuo, dum es in via cum illo. Quis umquam de hac muliere, quod displiceret, audivit ut crederet? Quis credidit, ut non magis seipsum malignitatis et infamiæ condemnaret? Ab hac primum confusa gentilitas est, dum omnibus patuit, quæ esset viduitas Christiana, quam et conscientia et habitu promittebat. Illæ enim solent purpurisso et cerussa ora depingere, sericis nitere vestibus, splendere gemmis, aurum portare cervicibus, et auribus perforatis rubri maris pretiosissima grana suspendere, fragrarec musco mure, maritos ita plangere, ut tandem dominatu eorum se caruisse lætentur, quærantque alios, non quibus juxta Dei sententiam serviant, sed quibus imperent. Unde et pauperes eligunt, ut nomen tantum virorum habere videantur, qui patienter rivales sustineant; si mussitaverint, illico projiciendi. vestitus modestia, Nostra vidua talibus usa est vestibus, quibus arceret frigus, non membra nudaret: aurum usque ad annuli signaculum repudians, et magis in ventribus egenorum quam in marsupiis recondens. Nusquam sine matre. Nullum Clericorum aut monachorum (quod amplæ domus interdum exigebat necessitas) vidit absque arbitris. Semper in comitatu suo virgines ac viduas, et ipsas graves feminas habuit; sciens ex lascivia puellarum sæpe de dominarum moribus judicari, et qualis quæque sit, talium consortio delectari. gravium feminarum comitatu. Ceratius procus S. Marcellæ, quis?
a To je Neracije Cerial, koji je zatim kao gradski prefekt u čast cara Konstancija, nakon što je ubijen tiranin Magnencije, podigao kip, na čijem postolju uklesani spomenik pobjede donosi Baronije u 3. sv., za g. Kr 353., br. 9. Taj je isti obnašao konzulat s Tiberijem Fabijem Ticijanom (kod drugih Dacijanom) g. Kr 358., čije ime uklesano na postolju kipa njemu posvećenoga postoji i danas u Rimu u kući Cevoli u ulici Via Giulia, a navodi ga Baronije za g. Kr 375., br. 7: „NERATIUS CEREALIS V. C. CONS. ORD. THERMARUM RESTITUTOR CENSUIT.” Spominje se i Cerial, ujak Valentinijana II., kod Amijana u knj. 30, pogl. 31: „Dječak Valentinijan”, kaže, „sin pokojnoga Valentinijana, poziva se da bude suizabran u carstvo. Kad je to potvrđeno jednodušnom odlukom svih, njegov ujak Cerial brzo je poslan, posjeo istoga dječaka u nosiljku i odveo u tabor, te je šestoga dana nakon očeve smrti zakonito proglašen carem i po svečanom običaju nazvan Augustom.” Da je ovaj Neracije Cerial bio konzul i prosac sv. Marcele, nagovješćuje pisac gore navedenoga pisma Marceli da podnosi nedaće: „Vidjeli smo te”, kaže, „u ono vrijeme kad je tvoj dom okruživala kraljevska srodnost, istaknutu u onim častima koje se ruše itd.”
b U 40. pismu Furiji donosi istu usporedbu: „Dovoljna ti je sv. Marcela, koja nam je, odgovarajući svome rodu, donijela nešto iz Evanđelja. Ana je sedam godina od djevičanstva živjela s mužem: ova sedam mjeseci. Ona je iščekivala Kristov dolazak: ova drži onoga kojega je ona primila. Ona je pjevala o novorođenčetu koje plače: ova naviješta pobjednika. Ona je o njemu govorila svima koji su iščekivali otkupljenje Izraela: ova s otkupljenim narodima kliče: brat ne otkupljuje, otkupit će čovjek. I iz drugoga psalma: Čovjek se rodio u njoj, i sam ju je Svevišnji utemeljio.”
c Sv. Jeronim, knj. 2 protiv Jovinijana, pogl. 7: „Da mošus i kožica stranoga miša dolikuju raspuštenima i ljubavnicima, ne niječe nitko osim raspuštenika.” razmatrat će noću i danju. Razmatranje zakona shvaćala je ne u ponavljanju onoga što je napisano, kako smatraju židovski farizeji, nego u djelu, prema onoj apostolskoj izreci: „Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Gospodnju.” I riječi proroka koji kaže: „Po zapovijedima tvojim postadoh razuman”: tako da je znala kako tek nakon što ispuni zapovijedi zaslužuje razumijevanje Pisama. Što i drugdje čitamo, da je „Isus počeo činiti i učiti.” Stidi se naime ma kako slavan nauk kojega vlastita savjest kori. I uzalud jezikom propovijeda siromaštvo i uči o milostinji onaj tko se nadima Krezovim bogatstvom i, zaogrnut jeftinim plaštem, ratuje protiv moljaca svilenih haljina. Njezini su postovi bili umjereni, uzdržavanje od mesa, miris vina više negoli okus, zbog želuca i čestih slabosti. Rijetko je izlazila u javnost, a osobito je izbjegavala kuće plemenitih gospođa, kako ne bi bila prisiljena gledati ono što je prezrela; pohađala je bazilike apostolâ i mučenikâ skrovitim molitvama, koje su izbjegavale mnoštvo naroda; majci je bila toliko poslušna da je katkad činila ono što nije htjela. Jer dok je ona ljubila svoju krv i bez djece i unučadi htjela sve prenijeti na bratovu djecu, ova je birala siromahe, a ipak se majci nije mogla usprotiviti: prepuštajući bogatima nakit i sve što je bilo od pokućstva da propadne, radije želeći izgubiti novac negoli ražalostiti majčino srce.
a Hic Neratius Cerealis est, qui deinde Præfectus Urbi in honorem Constantil Imperatoris, extincto tyranno Magnentio, statum eracit, cujus in basi inscriptum victoriæ monumentum exhibet Baronius to. 3, an. Ch. 353, nu. 9. Hic idem consulatum gessit cum Ti. Fabio Titiano (aliis datiano) an. Ch. 358 cujus nomen inscriptum basi statux ipsi dicatæ exiat etiamnum Romæ in ædibus Cevolis via Julia, et refertur a Baronio an. Ch. 375 num. 7. NERATIUS CEREALIS V. C. CONS. ORD. THERMARUM RESTITUTOR CENSUIT. Neperitue et Cerealis avunculus Valentiniani II, apud Amnianum lib. 30, cap. 31. Valentinianus puer, inquit, defuncti Valentiniani filius vocatur in Imperium cooptandus. Hocque concinenti omnium sententia confirmato, Cerealis avunculus ejus ocyus missus, eundem puerum lectica impositum duxit in castra, sextoque die post parentis obitum Imperator legitime declaratus, Augustus nuncupatur more solenni. Hac Neratium Cerealem. Consularem esse ac proctum S. Marcellæ innuit auctor episolæ ad Marcellam ut adversa toleret, superius citata: Vidimus te, inquit, in tempore illo, quo domum tuam regalis affinitas ambiebat, eminentem in his honoribus qui destruuntur etc.
b Epist. 40 ad Furiam eundem comparationem instituit: Sufficit tìbi S. Marcella, quæ respondens generi suo, aliquid nobis de Evangelio retulit. Anna septem annis a virginitate vixerat cum marito: ista septem mensibus. Illa Christi expectabat adventum: ista tenet, quem illa susceperat. Illa vagientem canebat: ista prædicat triumphantem. Illa loquebatur de eo omnibus qui expectabant redemptionem Israel: haec cum redemptis gentibus clamitat: frater non redimit, redimet homo. Et de alio psalmo: Homo natus est in ea, et ipse fundavit eam Altissimus.
c S. Hieronymus lib. 2 adversus Jovinianum cap. 7. Muscus et peregrini muris pellicula quod dissolutis et amatoribus conveniat, nemo nisi dissolutus negat. ditabitur die ac nocte. Meditationem legis non in replicando quæ scripta sunt, ut Judæorum existimant Pharisæi, sed in opere intelligens, juxta illud Apostolicum: Sive comeditis, sive bibitis, sive quid agitis; omnia in gloriam Domini facientes. Et prophetæ verba, dicentis: A mandatis tuis intellexi: ut postquam mandata complesset, tunc se sciret mereri intelligentiam Scripturarum. Quod et alibi legimus, quia cœpit Jesus facere et docere. Erubescit enim quamvis præclara doctrina, quam propria reprehendit conscientia. Frustraque ejus lingua prædicat paupertatem, et docet eleemosynas, qui Crœsi divitiis tumet, vilique opertus pallio, pugnat contra tineas vestium sericarum. Illi erant moderata jejunia, carnium abstinentia, vini odor magis quam gustus, propter stomachum et frequentes infirmitates. Raro procedebat ad publicum, et maxime nobilium matronarum vitabat domos, ne cogeretur videre quod contempserat; Apostolorum et Martyrum basilicas secretis celebrans orationibus, et quæ populorum frequentiam declinarent; matri intantum obediens, ut interdum faceret, quod nolebat. Nam cum illa suum diligeret sanguinem, et absque filiis et nepotibus vellet in fratris liberos universa conferre; ista pauperes eligebat, et tamen matri contraire non poterat: monilia, et quidquid supellectilis fuit, divitibus peritura concedens, magisque volens pecuniam perdere, quam parentis animum contristare.
5 Nijedna plemenita žena u to vrijeme u Rimu nije poznavala monaški zavjet, niti se zbog novosti stvari usuđivala uzeti u narodu prezreno, kako se tada smatralo, i nisko ime. Ona je a najprije od aleksandrijskih svećenika i pape Atanazija, a poslije odb Petra, koji su, uklanjajući se progonstvu arijanskoga krivovjerja,c kao u najsigurniju luku svoga zajedništva pobjegli u Rim, naučila život bl. Antuna, tada još živoga, i stegu samostanâd Pahomija u Tebaidi te djevica i udovica. Niti se stidjela javno ispovjediti ono za što je spoznala da se sviđa Kristu. Nju je mnogo godina poslije nasljedovala Sofronija i druge, na koje se najispravnije može primijeniti ona Enijeva izreka:e „O da nikad u šumi Pelijskoj.” Njezinim je prijateljstvom uživalaf časna Paula, u njezinoj je ložnici odgojenag Eustohija, ures djevičanstva; tako da je lako procijeniti kakva je bila učiteljica ondje gdje su bile takve učenice. Možda će se nevjerni čitatelj smijati što se zadržavam na pohvalama slabih žena: ali ako se sjeti svetih žena, pratiteljica Gospodina Spasitelja, koje su mu služile od svoga imetka, i triju Marija koje su stajale pred križem, te osobito Marije Magdalene, koja je zbog revnosti i žara vjere dobila imeh „Kula” i prva prije apostolâ zavrijedila vidjeti uskrsloga Krista, osudit će radije sebe za oholost negoli nas za ludost: nas koji kreposti ne sudimo po spolu, nego po duši, i većom slavom smatramo prezreno plemstvo i bogatstvo. Stoga je i Isus najviše ljubio evanđelista Ivana: koji je zbog plemenitosti roda bio poznat velikomu svećeniku i nije se bojao židovskih zasjeda, toliko da je uveo Petra u dvorište i jedini od apostolâ stajao pred križem te primio Spasiteljevu Majku k sebi, kako bi baštinu Gospodina Djevice, Djevicu Majku, primio sin djevac.
5 Nulla eo tempore nobilium feminarum noverat Romæ propositum monachorum, nec audebat propter rei novitatem, ignominiosum, ut tunc putabatur, et vile in populis nomen assumere. Hæc a ab Alexandrinis prius Sacerdotibus, Papaque Athanasio, et posteab Petro, qui persecutionem Arianæ hæreseos declinantes,c quasi ad tutissimum communionis suæ portum Romam confugerant, vitam B. Antonii, adhuc tunc viventis, monasteriorumque in Thebaided Pachumii, et Virginum ac viduarum didicit disciplinam. Nec erubuit profiteri, quod Christo placere cognoverat. Hanc multos post annos imitata est Sophronia et aliæ, quibus rectissime illud Ennianum aptari potest:e Utinam ne in nemore Pelio. Hujus amicitiis fruita estf Paula venerabilis, in hujus cubiculo nitritag Eustochium, virginitatis decus; ut facilis æstimatio sit, qualis magistra, ubi tales discipulæ. Rideat forsan infidelis lector, me in muliercularum laudibus immorari: qui si recordetur sanctas feminas, comites Domini Salvatoris, quæ ministrabant ei de sua substantia, et tres Marias stantes ante crucem, Mariamque proprie Magdalenam; quæ ob sedulitatem et ardorem fidei,h Turritæ nomen accepit, et prima ante Apostolos Christum videre meruit resurgentem; se potius superbiæ, quam nos condemnabit ineptiarum: qui virtutes non sexu, sed animo judicamus, contemptæque nobilitatis ac divitiarum majorem gloriam ducimus. Unde et Jesus Joanne Evangelistam amabat plurimum: qui propter generis nobilitatem erat notus Pontifici, et Judæorum insidias non timebat, in tantum, ut Petrum introduceret in atrium, et staret solus Apostolorum ante crucem, matremque Salvatoris in sua reciperet, ut hereditatem Virginis Domini, virginem matrem filius virgo susciperet.
6 Tako je dakle tijekom veoma mnogo godina provela svoj vijek da se prije vidjela staricom negoli se sjetila da je bila djevojka, hvaleći onu Platonovu izreku koji je rekao da je filozofija razmatranje smrti. Stoga i naš Apostol kaže: „Svaki dan umirem zbog vašega spasenja.” A Gospodin prema starim primjercima: „Ako tko ne uzme svoj križ svaki dan i ne pođe za mnom, ne može biti moj učenik.” I mnogo prije po Proroku Duh Sveti: Ps 43, 22. „Poradi tebe ubijaju nas svaki dan, smatraju nas ovcama za klanje.” A nakon mnogo vjekova ona izreka: Sir 7, 40.
6 Annis igitur plurimis sic suam transegit ætatem, ut ante se vetulam cerneret, quam adolescentulam fuisse meminisset, laudans illud Platonicum, qui philosophiam meditationem mortis esse dixit. Unde et noster Apostolus: Quotidie, inquit, morior propter vestram salutem. Et dominus juxta antiqua exemplaria: Nisi quis tulerit crucem suam quotidie, et secutus fuerit me, non potest meus esse discipulus. Multoque ante per Prophetam Spiritus sanctus: Psal. 43. 22. Propter te mortificamur tota die, æstimati sumus ut oves occisionis. Et post multas ætates illa sententia: Eccl. 7. 40.
Proučavanje Svetoga pisma i pobožnosti. Monaški život.
Studium sacræ Scripturæ, et pietatis. Vita monastica.
Ps 118, 11. Njezin je žar za Božjim Pismima bio nevjerojatan, te je uvijek pjevala: „U srce svoje pohranih riječi tvoje da ne sagriješim protiv tebe.” I ono o savršenome mužu: Ps 1, 2. „Nego je u zakonu Gospodnjemu volja njegova, i o zakonu njegovu
Psal. 118. 11. Divinarum Scripturarum ardor erat incredibilis, semperque cantabat: In corde meo abscondi eloquia tua, ut non peccem tibi. Et illud de perfecto viro: Psal. 1. 2. Et in lege Domini voluntas ejus, et in lege ejus me-
„Sjeti se uvijek dana smrti i nikada nećeš sagriješiti.” I propis veoma rječitoga satiričara:
Memento semper diem mortis, et numquam peccabis. Disertissimique præceptum Satyrici:
„Živi sjećajući se smrti: bježi sat: ovo što govorim od toga je.”
Vive memor leti: fugit hora: hoc, quod loquor, inde est.
Tako je dakle, kao što smo počeli govoriti, provela vijek i živjela kao da je uvijek vjerovala da će umrijeti. Tako se odijevala da se sjećala groba, prinoseći sebe kao žrtvu razumnu, živu, Bogu ugodnu.
Sic ergo, ut dicere cœperamus, ætatem duxit, et vixit, ut semper se crederet esse morituram. Sic induta est vestibus, ut meminisset sepulcri, offerens se hostiam rationabilem, vivam, placentem Deo.
7 Napokon, kad je i mene i u Rim sa svetim biskupima Paulinom i Epifanijem dovela crkvena potreba; od kojih je jedan upravljao Antiohijskom Crkvom u Siriji, a drugi Salaminskom na Cipru, te sam se stidljivo uklanjao očima plemenitih žena, ona je postupala, prema Apostolu, „u nevrijeme i u vrijeme”, tako da je svojom marljivošću svladala moju stidljivost. I budući da se tada smatralo kako imam nekakav ugled u proučavanju Pisama, nikada se nismo susreli a da nije nešto upitala o Pismima: niti da bi se odmah zadovoljila, nego bi s druge strane postavljala pitanja, ne da bi se prepirala, nego da bi pitajući naučila rješenja onih prigovora za koje je shvaćala da se mogu iznijeti. Što sam u njoj pronašao od kreposti, što od oštroumlja, što od svetosti, što od čistoće, bojim se reći da ne prijeđem mjeru vjerodostojnosti i da tebi ne zadam veću bol dok se sjećaš kakvoga si dobra bila lišena. Samo ću ovo reći: sve što je u nama dugim proučavanjem bilo sabrano i dugotrajnim razmatranjem gotovo pretvoreno u narav, to je ona kušala, naučila i posjedovala: tako da se nakon našega odlaska, ako bi nastao spor o nekom svjedočanstvu Pisama, odlazilo k njoj kao sutkinji. A budući da je bila veoma razborita i poznavala ono što filozofi nazivaju τὸ πρέπον, to jest da dolikuje ono što činiš, tako je odgovarala na pitanja da je i svoje govorila kao da nije njezino, nego ili moje ili bilo koga drugoga: kako bi u samome tome što je poučavala priznala sebe učenicom. Znala je naime da je Apostol rekao: „Ženi pak ne dopuštam poučavati”: kako se ne bi činilo da nanosi nepravdu muškome spolu, a katkad i svećenicima, koji su je pitali o nejasnim i dvojbenim mjestima.
7 Denique cum et me i Romam cum sanctis Pontificibus Paulino et Epiphanio, Ecclesiastica traxisset necessitas; quorum alter Antiochenam Syriæ, alter Salaminiam Cypri rexit Ecclesiam, et verecunde nobilium feminarum oculos declinarem, ita egit, secundum Apostolum, importune, opportune, ut pudorem meum sua superaret industria. Et quia alicujus tunc nominis esse existimabar super studio Scripturarum, numquam convenit, quin de Scripturis aliquid interrogaret: nec ut statim acquiesceret, sed moveret e contrario quæstiones, non ut contenderet, sed ut quærendo disceret earum solutiones, quas opponi posse intelligebat. Quid in illa virtutum, quid ingenii, quid sanctitatis, quid puritatis invenerim, vereor dicere, ne fidem credulitatis excedam, et tibi majorem dolorem incutiam recordanti quanto bono carueris. Hoc solum dicam, quod quidquid in nobis longo fuit studio congregatum, et meditatione diuturna quasi in naturam versum, hoc illa libavit, didicit, atque possedit: ita ut post profectionem nostram, si de aliquo testimonio Scripturarum esset oborta contentio, ad illam judicem pergeretur. Et quia valde prudens erat, et noverat illud, quod appellant Philosophi τὸ πρέπον, id est, decere quod facias, sic ad interrogata respondebat, ut etiam sua non sua diceret, sed vel mea vel cujuslibet alterius: ut in eo ipso quod docebat, se discipulam fateretur. Sciebat enim dictum ab Apostolo: Docere autem mulieri non permitto: ne virili sexui, et interdum Sacerdotibus, de obscuris et ambiguis sciscitantibus, facere videretur injuriam.
8 Odmah smo čuli da si ti na naše mjesto prionula uz njezino društvo i da se nikada od nje nisi udaljila ni za širinu nokta, kako se kaže. Služila si se istom kućom, istom sobom, tako da je svima u preslavnome gradu postalo poznato da si i ti našla majku i ona kćer. Prigradsko imanje bilo vam je umjesto samostana, a izabrano selo umjesto samoće: i dugo ste tako živjele da smo se zbog vašega nasljedovanja i obraćenja mnogih radovali što je Rim postao Jeruzalem. Česti samostani djevica, nebrojivo mnoštvo monaha, tako da je zbog brojnosti onih koji služe Bogu ono što je prije bilo na sramotu poslije postalo na slavu. U međuvremenu smo svoju odsutnost tješili međusobnim razgovorima i ono što nismo mogli tijelom, vraćali smo duhom. Uvijek ići ususret pismima, nadmašivati uslugama, pretjecati pozdravima. Nije mnogo gubila odsutnost koja se povezivala neprestanim pismima.
8 In nostrum locum statim audivimus te illius adhæssise consortio, et numquam ab illa ne transversum quidem unguem, ut dicitur, recessisse. Eadem domo, eodem cubiculo usam, ut omnibus in urbe clarissima notum fieret, et te matrem, et illam filiam reperisse. Suburbanus ager vobis pro monasterio fuit, et rus electum pro solitudine: multoque ita vixistis tempore, ut ex imitatione vestri et conversione multarum, gauderemus Romam factam Jerosolymam. Crebra Virginum monasteria, monachorum innumerabilis multitudo, ut pro frequentia servientium Deo, quod prius ignominiæ fuerat, esset postea gloriæ. Interim absentiam nostri mutuis solabamur alloquiis, et quod carne non poteramus, spiritu redebanus. Semper obviare epistolis, superare officiis, salutationibus prævenire. Non multum perdebat absentia, quæ jugibus sibi litteris jungebatur.
a Ovo smo mjesto opširno ispitali uz Životopis sv. Antuna gore 17. siječnja, br. 33 u Predgovoru, i dokazali da odatle Baronije i Possevino pogrešno zaključuju kako je sv. Atanazije napisao Životopis sv. Antuna dok je ovaj još bio živ i da je već bio donesen u Grad; odavde bi se moglo zaključiti samo to da je sv. Marcela mnogo naučila o životu, to jest o slavnom načinu življenja, čudesima i krepostima sv. Antuna i Pahomija iz pripovijedanja sv. Atanazija i drugih egipatskih svećenika.
b Taj je Petar tada bio prezbiter, a poslije nasljednik sv. Atanazija u biskupstvu.
c Da su se u sporovima vjere svi uvijek utjecali Rimu kao metropoli svih Crkava, pokazuje bezbrojnim primjerima Baronije u djelu Annales, koji ovdje spomenuti dolazak sv. Atanazija u Grad stavlja u g. Kr 340., što ćemo ispitati uz njegov životopis 2. svibnja.
d O sv. Pahomiju raspravljat ćemo 14. svibnja.
e U ovom Enijevu polustihu u djelu Medea sadržane su riječi sluškinje koja kaže da bi bilo poželjno za Medeju da Argonauti nikada nisu otplovili u Kolhidu.
f Životopis sv. Paule donijeli smo 26. siječnja.
g Eustohija se slavi 28. rujna.
h To znači nadimak Magdalene. Naime Magdal, ili Migdal, Hebreji nazivaju kulu: odakle potječe ime Magdalene, to jest Kule, na što upućuje sv. Jeronim u 140. pismu Principiji u tumačenju 144. psalma: „Magdalena”, kaže, „uistinu πυργῖτις, uistinu kula čistoće i Libana, koja gleda prema licu Damaska, to jest prema krvi Spasiteljevoj, koja potiče na pokoru u kostrijeti.” Tako Rosweyde, a gotovo sve iz 2. sveska Barradija. i U jesen g. Kr 382., kao što je rečeno 26. siječnja uz Životopis sv. Paule, br. 5, slova K i L, gdje je riječ i o Paulinu i Epifaniju.
a Hunc locum fuse examinavimus ad Vitam S. Antonii supra 17 Januar. num. 33 in Prolegom. et probavimus, hinc a Baronio et Possevino perperam concludi Vitam S. Antonii adhue viventis a S. Athanasio conscriptam, et jam in Urbem delatam fuisse S. Marcellam de vita, id est, illusiri genere vivendi, mitraculis, ac virtutibus SS. Antonii, et Pachomii, multa ex S. Athanasii, altorumque Egyptiorum Sacerdotum relatione didicisse hinc solum concluseris.
b Erat hic Petrus tunc Presbyler, postea in Episcopatu S. Athanasii successor.
c Romam tamquam ad omnium Ecclesiarum metropolim in controversiis fidei omnes semper recurrisse, ostendit innumeris exemplis Baronius in Annalibus, qui S. Athanasii hic memorantum in Urbem adventum refert ad an. Chr. 340, quod ad illius vitam examinabimus 2 Maii.
d De S. Pachomio ogemus 14 Maii.
e Enniaio hoc hemistichio in Medea, ancillæ verba continentur, dicentis oplandum fuisse Medex, ne in Colchidem inquam navigassent Argonautæ.
f Vitam S. Paulæ dedimus 26 Januar.
g Colitur Eustochium 28 Septemb.
h id Magdalenæ significat cognomen. Nain M Magdal, sive M Migdal, ab Hebræis turris dicitur: unde Magdalenæ, id est, Turritæ, nomen derivatur, quod indicat S. Hieronymus epist. 140 ad Principiam in explanatione psalmi 144. Magdalena, inviti. vere πωριτρες. vere turris candoris et Libani, quæ prospicit faciem Damasci, sanguinem videlicet Salvatoris, ad sacci penitentiam provocantem. Hæc Rosweydus, et fere ex tomo 2 Barradii. i Autumno anni Chr. 382, ut dictum est 26 Januarii ad Vitam S. Paulæ, num. 5, litt. K et L, ubi et de Paulino ac Epiphanio.
Mržnja prema krivovjerju.
Odium hæreseos.
U tom miru i služenju Gospodinu, a krivovjerna oluja koja je nastala u ovim pokrajinama sve je uzburkala i razbjesnjela se u toliku mahnitost da nije štedjela ni sebe ni ikoga od dobrih. I kao da je bilo malo što je ovdje sve pokrenula,b donijela je brod pun bogohulstava u rimsku luku. I odmah je lonac našao poklopac, a blatni su tragovi zamutili najčistiji izvor rimske vjere. Nije ni čudo ako na trgovima i na tržnici robec lažni vrač udara stražnjice luđaka i kvrgavom batinom izbija zube onima koji grizu, kad je otrovnim i prljavim naukom u Rimu našao koga će zavesti. Tada je nastalo ozloglašeno tumačenjed knjiga περὶ ἀρχῶν, tada učenike θεῖος i uistinu svoga imena, da nije nabasao na takva učitelja. Tada je nastalo proturječje naših διδακτικῶν, i uzburkala se škola farizejâ. Tada se sv. Marcela, koja se dugo suzdržavala da ne bi izgledalo kako nešto čini iz suparništva, nakon što je osjetila da se vjera, hvaljena apostolskim ustima, u mnogima narušava, tako da je na pristanak k sebi privlačila i svećenike i neke od monaha, a ponajviše svjetovne ljude, te se rugala jednostavnostif biskupa koji je po svojoj naravi sudio o drugima, javno usprotivila, radije želeći ugoditi Bogu negoli ljudima.
In hac tranquillitate et Domini servitute, a hæretica in his provinciis exorta tempestas, cuncta turbavit, et in tantam rabiem concitata est, ut nec sibi, nec ulli bonorum parceret. Et quasi parum esset, hic universa movisse,b navem plenam blasphemiarum Romano intulit portui. Invenitque protinus patella operculum, et Romanæ fidei purissinum fontem, cœno lutosa permiscuere vestigia. Nec mirum, si in plateis et in foro rerum venalium,c fictus ariolus stultorum verberet nates, et obtorto fuste dentes mordentium quatiat; cum venenatisa spurcaque doctrina Romae invenerit, quos induceret. Tuncd librorum περι ἀρχῶν infamis interpretatio, tunc discipuluse θλείος et vere nominis sui, si in talem magistrum non impegisset. Tunc nostrorum διδαχτικῶν contradictio, et Pharisæorum turbata est schola. Tunc S. Marcella, quæ diu se cohibuerat, ne per æmulationem quippiam facere videretur, postquam sensit fidem Apostolico ore laudatam in plerisque violari, ita ut Sacerdotes quoque et nonnullos monachorum, maximeque seculi homines in assensum sui traheret, ac simplicitati illuderetf Episcopi, qui de suo ingenio ceteros æstimabat, publice restitit, malens Deo placere quam hominibus.
10 Hvali Spasitelj u Evanđelju upravitelja nepravednoga što je protiv gospodara doduše postupio prijevarno, ali za sebe razborito. Vidjevši krivovjerci da se od male iskre raspiruju najveći požari i da je odavno podmetnuti plamen već dopro do vrhova, te da se ne može sakriti ono što je mnoge prevarilo, traže i ishode crkvena pisma kako bi izgledalo da su otišli u zajedništvu s Crkvom. Nedugo zatim u biskupsku službu stupa znameniti mužg Anastazije, kojega Rim nije zaslužio dugo imati, kako glava svijeta ne bi bila odsječena pod takvim biskupom: štoviše, zato je bio uzet i prenesen kako ne bi svojim molitvama pokušao ublažiti jednom izrečenu osudu, jer Gospodin govori Jeremiji: „Ne moli za ovaj narod i ne zauzimaj se za njihovo dobro: jer ako budu postili, neću uslišati njihove molitve. I ako prinesu paljenice i žrtve, neću ih primiti. Mačem naime, glađu i kugom ja ću ih zatrti.” Reći ćeš: Kakve to veze ima s pohvalom Marcele? Osudi krivovjeracah to je bio početak, dok ona dovodi svjedoke koji su najprije od njih bili poučeni, a poslije od krivovjerne zablude ispravljeni: dok pokazuje mnoštvo prevarenih, dok donosi bezbožne sveske περὶ ἀρχῶν, za koje se pokazivalo da su ispravljeni rukom škorpiona: dok krivovjerci, pozvani čestim pismima da se obrane, nisu se usudili doći: a tolika je bila snaga savjesti da su radije htjeli i biti osuđeni u odsutnosti negoli biti razobličeni u prisutnosti. Začetnica te tako slavne pobjede jest Marcela: a ti, glavo i uzroče ovih dobara, znaš da pripovijedam istinu, mene koji sam jedva rekao malo od mnogoga, kako mrsko ponavljanje ne bi čitatelju izazvalo dosadu i kako se kod zlonamjernih ne bi činilo da pod izlikom pohvale drugoga iskaljujem svoju žuč. Prijeći ću na ostalo.
10 Laudat Salvator in Evangelio villicum iniquitatis, quod contra Dominum quidem fraudulenter, attamen pro se prudenter fecerit. Cernentes hæretici de parva scintilla maxima incendia concitari, et suppositam dudum flammam jam ad culmina pervenisse, nec posse latere quod multos deceperat: petunt et impetrant Ecclesiasticas epistolas, ut communicantes Ecclesiæ, discessisse viderentur. Non multum tempus in medio, succedit in pontificatum vir insignisg Anastasius, quem diu Roma habere non meruit, ne orbis caput sub tali Episcopo truncaretur: imo ideciro raptus atque translatus est, ne semel latam sententiam precibus suis flectere conaretur, dicente Domino ad Jeremiam: Ne oraveris pro populo isto, neque depreceris in bonum: quia si jejunaverint, non exaudiam preces eorum. Et si holocausta et victimas obtulerint, non suscipiam eas. In gladio enim et fame et pestilentia ego consumam eos. Dicas, Quid hæc ad laudem Marcellæ? Damnationis hæreticorumh hæc fuit principium, dum adducit testes, qui prius ab eis eruditi, et postea ab hæretico fuerant errore correpti: dum ostendit multitudinem deceptorum, dum impia περι ἀρχῶν ingerit volumina, quæ emendata manu scorpii monstrabantur: dum acciti frequentibus litteris hæretici, ut se defenderent, venire non sunt ausi: tantaque vis conscientiæ fuit, ut i absentes damnari, quam præsentes coargui maluerint. Hujus tam gloriosæ victoriæ origo Marcella est: tuque caput horum et caussa bonorum, scis me vera narrare, quem nostri vix de multis pauca dicere, ne legenti fastidium faciat odiosa replicatio, et videar apud malevolos sub occasione laudis alterius, stomachum meum digerere. Pergam ad reliqua.
11 Sa zapadnih strana na Istok prešla je oluja i mnogima prijetila velikim brodolomima. Tada se ispunilo: „Misliš li da će Sin Čovječji, kada dođe, naći vjeru na zemlji?” Kad je ohladnjela ljubav mnogih, malobrojni koji su ljubili istinu vjere pridruživali su se našoj strani, čija se glava javno tražila, protiv kojih su se pripremala sva sredstva, tako da je i Barnaba bio naveden na onu prijetvornost, štoviše otvoreno ocoubojstvo, koje nije počinio snagom, nego voljom. I evo, sva je oluja, kad je Gospodin dahnuo, bila uništena, i ispunilo se proročko pretkazanje: „Oduzet ćeš duh njihov i nestat će, i u prah će se svoj vratiti: U onaj dan propast će sve pomisli njihove.” I ono evanđeosko: „Bezumniče, ove će se noći duša tvoja zatražiti od tebe: a što si pripravio, čije će biti?” a Misli na krivovjerje origenovaca, kojim su se u Jeruzalemu napojili Rufin i Melanija Starija te su ga nastojali naširoko širiti, osobito u Gradu, kako sam svjedoči Jeronim u 101. pismu Pamahiju.b Taj Rufinov dolazak u Rim isti Jeronim u 2. knjizi djela Apologia ovako ironično šiba: „O prebogata troveslarko, koja si s istočnjačkom i egipatskom robom došla obogatiti siromaštvo rimskoga grada!” Baronije piše da je on pristao u Rim g. Kr 397.c Jeronim, Apologia 1 adversus Rufinum, pogl. 4: „Svakodnevno na trgovima lažni vrač udara stražnjice luđaka i kvrgavom palicom izbija zube onima koji grizu.” Aludira na Lukijanove riječi o Peregrinovoj smrti. Usporedi Rosweydeov Onomasticon.d Isti u djelu Dialogus adversus Pelagianos: „Rufin nije samo u jedan Grad, nego u svijet unio Origenova bogohulstva i knjige περὶ ἀρχῶν, koliko je bilo do njega, tako da je i prvu knjigu Euzebijeve obrane Origena izdao pod imenom mučenika Pamfila; i kao da je onaj premalo rekao, umjesto njega izbljuvao je novi svezak, kojemu je naslov bio De adulteratione librorum Origenis.” Sv. Jeronim pak preveo je na latinski Origenove knjige περὶ ἀρχῶν kako bi pokazao mnogobrojne zablude kojima te knjige vrve.e To je Makarije kojemu je Rufin posvetio predgovor djelu περὶ ἀρχῶν; θεῖος i Μακάριος u Grka su istoznačnice i znače blaženoga. Taj je Makarije poslije vraćen čistoći katoličkoga nauka i bio je slavan i po svetosti života: štuje se u Italiji, kako smo rekli 2. siječnja. Sačuvani su ovdje spomenuti spisi i ulomci knjige περὶ ἀρχῶν u 9. svesku djela sv. Jeronima, 2. niz.f Siricija, o kojem ovako Baronije zag. 397., br. 31: „Kori sv. Jeronim jednostavnost pape Siricija, a ne prijevaru. Dok se naime nije mogao navesti da povjeruje kako se u kršćanima tako uglednima po glasu skriva otrov krivovjerja, iz čestitosti svoje duše ne znajući (kako kaže) zlo misliti o drugima, nije odmah mačem duhovne vlasti (kako je dolikovalo) satro nakazno čudovište, niti je najbrže osudio na oganj onaj prijevod Origenova djela περὶ ἀρχῶν pun otrova.”g Sv. Anastazije izabran je za prvosvećenika g. Kr 398., 14. ožujka, a štuje se 27. travnja: „Muž prebogata siromaštva i apostolske skrbi, odmah je udario škodljivu glavu i obuzdao siktajuća usta hidre.” Tako sv. Jeronim u 8. pismu Demetrijadi o tom krivovjerju. Rufinova obrana njegove vjere upućena sv. Anastaziju i presuda ovoga o Rufinu upućena Ivanu, jeruzalemskom biskupu, nalaze se u 9. svesku djela sv. Jeronima, 2. niz.h Baronije za g. Kr 397., br. 27, ovako hvali Marcelu: „Posve se dogodilo da, kao što je neka žena, kad je Krist bio napadan porugama farizeja, podigavši glas neustrašivo počela njega veličati, tako ispovijedanjem rimske žene katolička vjera bude nepovrijeđena obranjena od bogohulstava origenovaca: dok je posramljivao mudrost mudrih, dok su šutjeli oni čija je dužnost bila ustati i stati kao zid za dom Izraelov, Gospodin je podigao duh žene. Doista, ustavši tada žena, nova Debora, oborila je bojne redove Kanaanaca.” i Jeronim, 78. pismo Pamahiju i Marceli: „Glasovitim je govorom razglašeno da je blaženi papa Anastazije istim žarom, jer je istoga duha, progonio krivovjerce koji su se skrivali u svojim jamama: a njegova pisma uče da je na Zapadu osuđeno ono što je osuđeno na Istoku; njemu želimo mnoge godine kako bi obnovljeni rasadnici krivovjerja, njegovom revnošću dugo vremena sušeni, umrli.”
11 De Occidentis partibus ad Orientem turbo transgressus, minitabatur plurimis magna naufragia. Tunc impletum est: Putas veniens Filius hominis fidem inveniet super terram? Refrigerata caritate multorum, pauci, qui amabant fidei veritatem, nostro lateri jungebantur, quorum publice petebatur caput, contra quos opes omnes parabantur, ita ut Barnabas quoque duceretur in illam simulationem, imo apertum paricidium, quod non viribus, sed voluntate commisit. Et ecce universa tempestas, Domino flante. deleta est, expletumque vaticinium prophetale: Auferes feres spiritum eorum, et deficient, et in pulverem suum revertentur: In illa die peribunt omnes cogitationes eorum. Et illud evangelicum: Stulte, hac nocte auferetur anima tua a te: quæ autem præparasti, cujus erunt?
a Hæresim Origenistarum intelligit, qua Hierosolymis imbuti Ruffinus et Melania senior, eam late, in Urbe præsertim, propagare nitebantur, ut ipse auctor est Hieronymus, epist. 101 ad Pammachium.
b Hunc Ruffini Romam appulsum, lib. 2, Apolog. ita ironice perstringit idem Hieronymus: O triremen locupletissimam, quæ Orientalibus et Ægyptiis mercibus Romanæ urbis ditare venerat paupertatem! Appulisse eum Romam scribit Baron. an. Ch. 397.
c Hieron. Apolog. 1 adversus Ruffinum cap. 4. Quotidie in plateis flectus ariolus stultorum nates ærberat, et obtorto scipione dentes mordentium quatit. Aludit ad verba Luciani de morte Peregrini. Consule Onomasticon Rosweydi.
d Idem in dialogo adversus Pelag. Ruffinus non uni Urbi, sed orbi blasphemias Origenis, et περ ἀρχαν libros, quantum in se fuit, inteulit, ita ut Eusebii quoque primum librum defensionis Origenis sub nomine Pamphili Martyris ederet; et quasi ille parum dixisset, novum pro eo volumen evomeret, hujus titulus erat: De adulteratione librorum Origenis. S. Hieronymus vero Latine vertit libros Origenis περ ἀρχαν, ut ostenderet errores plurimos, quibus libri illi scatent.
e Macarius hic est, cui Ruffinus præfationem in περ ἀρχαν inscripserat, διείος et Μεχαρίος Γράχις Synonyma sunt, ac beatum significant. Macarius hic dein puritati Catholicæ doctrinæ redditus, vilæ etiam sanctimonia clarus fuit: coliturgue in Italia, ut 2 Januarii diximus. Extant memorata hic scripta, et fragmenta libri περ ἀρχαν, tom. 9, operum S. Hieronymi, serie 2.
f Siricii de quo ita Baronius an 397, num. 31. Sugillat S. Hieronymus Siricii Papæ simplicitatem, non dolum. Dum enim non adduci posset, ut crederet, in Christianis adeo fama conspicuis hæresis occultari venenum, ex probitate animi sui nesciens (ut ait) mala existimare de aliis, haud confestim spiritualis gladio potestatis (ut pær erat) deforme monstrum exstinxit, neque citissime damnavit igni versionem illam veneno refertam περ ἀρχαν Origenis.
g S. Anastasius creatus est Pontifex ann. Chr. 398, pridie Idus Martias, colitur 27 Aprilis: Vir ditissimæ paupertatis, et Apostolicæ sollicitudinis, statim noxium percussit caput, et sibilantia hydræ ora compescuit. Ita S. Hieronymus epist. 8 ad Demcetriadem de hae hæresi. Ruffini apologia pro fide sua ad S. Anastasium, et hujus sententia de Ruffino ad Joannem Episcopum Hierosolymorum extant tom. 9 operum S. Hieronymi, serie 2.
h Baronius an. Chr. 397, num. 27, ita Marcellam laudat: Plane accidit, ut sicut cum Christus Phariseorum exagitaretur opprobriis, extollens vocem quædam mulier magnificare eum intrepide cepit, ita Romanæ femine confessione fides Catholica ab Origenistarum blasphemiis vindicaretur illesa: dum confundens sapientiam sapientum, silentibus iis, quorum muneris erat exurgere, et stare pro muro domus Israel, excitavit Dominus spiritum feminæ. Etenim exurgens tunc mulier. nova Debora, phalanges evertit Channaccorum. i Hieronymus ep. 78, ad Pammachium et Marcellam: Celebri sermone vulgatum est beatum Papam Anastasium eodem fervore, quia eodem spiritu est, latitantes in foveis suis hæreticos persecutum: ejusque litteræ docent, damnatum in Occidente, quod in Oriente damnatum est; cui multos imprecamur annos, ut hæreseos rediviva plantaria per illius studium longo tempore arefacta moriantur.
POGLAVLJE VI. Sužanjstvo, smrt.
CAPUT VI. Captivitas, obitus.
Dok se to događa u Jebusu, sa Zapada stiže strašan glas da jea Rim opsjednut i da se zlatom otkupljuje spas građana,b te da su opljačkani ponovno opkoljeni kako bi nakon imetka izgubili i život. Zapinje glas, a jecaji prekidaju riječi onoga koji diktira. Osvaja se grad koji je osvojio cijeli svijet: štoviše, umire od gladi prije negoli od mača, i jedva se našlo nekoliko onih koji bi bili zarobljeni. Doc bezbožnih je jela provalio bijes izgladnjelih, i jedni su drugima kidali udove, dok majka ne štedi dojenče i u svoju utrobu prima ono što je malo prije rodila. „Noću je Moab osvojen, noću je pao zid njegov.” „Bože, pogani dođoše u baštinu tvoju, oskvrnuše sveti hram tvoj, postaviše Jeruzalem kao čuvarnicu voća. Postaviše mrtva tjelesa slugu tvojih za hranu pticama nebeskim, tijela svetaca tvojih zvijerima zemaljskim. Proliše krv njihovu kao vodu oko Jeruzalema, i ne bijaše nikoga da ih pokopa.”
„Tko bi pokolj one noći, tko li pogibe govorom Mogao iskazati, ili suzama izjednačiti bol?
Ruši se drevni grad, koji je vladao mnoge godine:
Mnoštvo se mrtvih tjelesa posvuda rasipa po ulicama I po kućama, i prečesta slika smrti.”
Dum hæc aguntur in Iebus, terribilis de Occidente rumor affertur, a obsideri Romam, et auro. salutem civium redimi,b spoliatosque rursum circumdari, ut post substantiam, vitam quoque perderent. Hæret vox, et singultus intercipiunt verba dictantis. Capitur urbs, quæ totum cepit orbem: imo fame perit, antequam gladio, et vix pauci qui caperentur, inventi sunt. Ad cnefandos cibos erupit esurientium rabies, et sua invicem membra laniarunt, dum mater non parcit lactenti infantiae, et suo recipit utero, quem paullo ante effuderat. Nocte Moab capta est, nocte cecidit murus ejus. Deus, venerunt gentes in hereditatem tuam, polluerunt templum sanctum tuum, posuerunt Jerusalem in pomorum custodiam. Posuerunt cadavera Sanctorum tuorum escas volatilibus cæli, carnes Sanctorum tuorum bestiis terræ. Effuderunt sanguinem eorum sicut aquam in circuitu Jerusalem, et non erat qui sepeliret.
Quis cladem illius noctis, quis funera fando Explicet, aut possit lacrymis æquare dolorem? Urbs antiqua ruit, multos dominata per annos: Plurima perque vias sparguntur inertia passim Corpora, perque domos, et plurima mortis imago.
13 Dok u međuvremenu, kao u tolikoj pomutnji stvari, krvoločni pobjednik ulazi i u Marcelinu kuću. Neka mi bude dopušteno reći što sam čuo, štoviše pripovijedati što su vidjeli sveti muževi koji su bili nazočni, koji kažu da si joj i u pogibelji bila družica. Kaže se da je neustrašivim licem dočekala one koji su ušli: a kad se tražilo zlato i kad je zakopano blago opravdavala jeftinom tunikom, ipak nije uvjerila u dragovoljno siromaštvo. Kažu da, tučena batinama i bičevima, nije osjećala muke, nego je to suzama, to prostrta pred njihovim nogama izmolila, da te ne odvoje od njezina društva, kako mladost ne bi podnijela ono čega se staračka dob nije mogla bojati. Krist je umekšao tvrda srca, i među krvavim mačevima pobožnost je našla mjesto: a kad su barbari i nju i tebe odveli ud baziliku apostola Pavla, kako bi vam pokazali ili spas ili grob, kaže se da je provalila u toliku radost da je zahvaljivala Bogu što te sačuvao netaknutu za nju, što je sužanjstvo nije učinilo siromašnom, nego ju je takvom zateklo: što je oskudijevala svagdanjom hranom, što zasićena Kristom nije osjećala glad, što je i glasom i djelom govorila: „Gola iziđoh iz utrobe majke svoje, gola ću se i vratiti. Kako se Gospodinu svidjelo, tako se i dogodilo. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.”
13 Cum interim, ut in tanta confusione rerum, Marcellæ quoque domum cruentus victor ingreditur. Sit mihi fas audita loqui, imo a sanctis viris visa narrare, qui interfuere præsentes, qui te dicunt in periculo quoque ei fuisse sociatam. Intrepido vultu excepisse dicitur introgressos: cumque poseretur aurum, et defossas opes vili excusaret tunica, non tamen fecit fidem voluntariæ paupertatis. Cæsam fustibus flagellisque aiunt non sensisse tormenta, sed hoc lacrymis, hoc pedibus eorum prostratam egisse, ne te a suo consortio separarent, ne sustineret adolescentia, quod senilis ætas timere non poterat. Christus dura corda mollivit, et inter cruentos gladios invenit locum pietas: cumque et illam et te add Apostoli Pauli basilicam barbari deduxissent, ut vel salutem vobis ostenderent, vel sepulchrum, in tantam lætitiam dicitur erupisse, ut gratias ageret Deo, quod te integram sibi reservasset, quod pauperem illam non fecisset captivitas, sed invenisset: quod egeret quotidiano cibo, quod saturata Christo, non sentiret esuriem, quod et voce et opere loqueretur: Nuda exivi de utero matris meæ, nuda et redeam. Sicut Domino visum est ita et factum est. Sit nomen Domini benedictum.
14 Nakon nekoliko dana u zdravu, netaknutu i krepku tjelešcu usnula je u Gospodinu i ostavila tebe baštinicom svoga siromaštva, štoviše po tebi siromahe, sklopivši oči na tvojim rukama, predavši duh u tvojim poljupcima, dok se ona među tvojim suzama smiješila, zbog svijesti o dobru životu i nagrada budućih dobara.
14 Post aliquot dies sano, integro, vegetoque corpusculo obdormivit in Domino, et te paupertatulæ suæ, imo per te pauperes reliquit heredes, claudens oculos in manibus tuis, reddens spiritum in tuis osculis, dum inter lacrymas tuas illa rideret, conscientia vitæ bonæ, et præmiis futurorum.
13 Ovo sam tebi, časna Marcelo, i tebi, kćeri Principijo, u jednom i kratkom noćnom bdjenju izdiktirao, ne ljepotom govora, nego odanošću najzahvalnije duše prema vama, želeći ugoditi i Bogu i čitateljima.
a Alarik, kralj Gota, nakon što je opustošio Grčku i dugo boravio u Epiru, prodro je u Italiju: da ga odvrati, car Honorije ustupio mu je Galije i Hispanije za naseljavanje, jer te pokrajine nije mogao zadržati. Kad je Alarik onamo krenuo, poganski vojskovođa Saul nepromišljeno je napao barbare i od njih bio pobijeđen. Ponesen uspjehom, Alarik je vratio čete u Italiju: želeći ponovno sklopiti mir s carem Honorijem, bio je nepromišljeno odbijen. Odmah je dakle s Ataulfom, bratom svoje žene, opsjeo Rim, zauzeo ga i opljačkao.
b Alarik je, opljačkavši Rim, otišao u Regij kako bi se zaputio na Siciliju i u Afriku, ali je ondje umro od bolesti. Zamijenio ga je Ataulf, koji je ponovno opljačkao Rim.
c Sozomen, knj. 9, pogl. 8, kaže da je glad u Rimu, ali prije opsade, toliko ojačala da su se umjesto žita služili kestenima, a sumnjalo se i da su neki okusili ljudsko meso. A Zosim, knj. 5, prenosi da je narod, kopneći od gladi, vikao caru: „Odredi cijenu ljudskom mesu.”
d Orozije, knj. 7, pogl. 39, piše da je Alarik izdao proglas: „Da ako bi tko pobjegao na sveta mjesta, a osobito u bazilike svetih apostola Petra i Pavla, neka puste da oni prije svega ostanu nepovrijeđeni i sigurni.” Sozomen, knj. 9, pogl. 9, kaže da je Alarik iz poštovanja prema Apostolu htio da utočište bude onaj prostrani hram sv. Petra koji je sagrađen nad njegovim grobom i obuhvaća veoma mnogo prostora, a u 10. poglavlju opisuje izvanrednu čistoću onamo dovedene rimske gospođe.
13 Hæc tibi Marcella venerabilis, et tibi Principia filia, una et brevi lucubratione dictavi, non eloquii venustate, sed voluntate in vos animi gratissimi, et Deo et legentibus placere desiderans.
a Alaricus Gotthorum Rex, cum populata Græcia in Epiro diu moras egisset, in Italiam penetravit: quem ut averteret Honorius Imperator, Gallias et Hispanias habitandas ei concessit, quod eas provincias retinere nō posset. Quo cum Alaricus pergeret, Saulus Dux gentilis inconsiderate barbaros aggressus, ab illis vincitur. Successu elatus Alaricus copias in Italiam reducit: cum Honorio Imperatore tierum pacisci cupiens, improvide repulsus est. Extemplo igitur cum Athaulso uxrois fratre Romam obsedit, obtinuit, diripuit.
b Alaricus Roma expilata, Rhegium abiit, ut Siciliam et Africanam peteret, sed morbo ibidem interiit. Subrogatus est Athaulfus, a quo Roma denuo spoliata est.
c Sozomenus lib. 9, cap. 8, ait famem Romae, sed ante obsidionem, intantum invaluisse, ut et castaneis pro frumento uterentur, et nonnullos etiam carnes humanas gustasse suspicarentur. At Zosimus lib. 5 tradit, a populo fame tabescente conclamatum fuisse ad Imperatorem: Pretium pone carni humanæ.
d Scribit Orosius lib. 7, cap. 39, edictum ab Alarico latum: Ut si qui in sancta loca, præcipueque ad sanctorum Apostolorum Petri et Pauli basilicas, confugissent. hos in primis inviolatos securosque esse sinerent. Sozomenus lib. 9, cap. 9, ait Alaricum asylum voluisse, ob reverentiam Apostoli, Divi Petri templum illud amplissimum, quod supra illius tumbam constructum est, et loci plurimum ambit, et cap. 10 describit eximiam castitatem matronæ Romanæ eo abductæ.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.