Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 31. siječnja

O sv. Marceli, rimskoj udovici

DE S. MARCELLA VIDUA ROMANA

Sadržaj (5)
  1. § I. Udovištvo, svetost i učenost sv. Marcele.
  2. § II. Smrt, rođendan (dan smrti), Djela.
  3. Proučavanje Svetoga pisma i pobožnosti. Monaški život.
  4. Mržnja prema krivovjerju.
  5. POGLAVLJE VI. Sužanjstvo, smrt.

§ I. Udovištvo, svetost i učenost sv. Marcele.

Jedinstvenim uzorom udovištva i rimske svetosti naziva Marcelu sv. Jeronim ovako u predgovoru poslanice Efežanima, upućenome Pauli i Eustohiji: „Zaklinjem”, kaže, „kako vas koje ste sada prisutne, tako i Marcelu, jedinstveni uzor udovištva, da moje spise ne predajete olako klevetnicima i zavidnicima, niti da dajete svetinje psima i biserje pred svinje.” O Pauli i Eustohiji bit će riječi dolje. Za obje se dolje u br. 3 kaže da su bile učenice sv. Marcele. Isti u predgovoru Danijelu, upućenome Pamahiju i Marceli: „Zaklinjem vas”, kaže, „Pamahije φιλομαθέστατε, i Marcelu, jedinstveni uzor rimske svetosti, povezane vjerom i krvlju, da svojim molitvama pomognete moje napore” itd.

2 O toj krvnoj povezanosti isti u 53. poslanici Pamahiju piše: „Nedavno sam preveo Joba na naš jezik, čiji primjerak možeš posuditi od svoje sestrične sv. Marcele.” Sv. Pamahije se štuje 30. kolovoza. Bio je zet sv. Paule, oženivši njezinu kćer Paulinu, kako se 26. siječnja kaže u njezinu životopisu u br. 3, premda je sv. Jeronim ne naziva samo punicom, nego i majkom Pamahijevom; ono je naime ime po tijelu, a ovo po duhu, kako piše Pamahiju u predgovoru Ozeju. Je li Marcela bila povezana srodstvom sa sv. Paulom, nismo pronašli, no zbog istoga načina života naziva se njezinom sestrom u 74. poslanici Marceli: „Dvije poslanice”, kaže, „koje bijah poslao tvojoj sestri Pauli i njezinu djetetu Eustohiji priložio sam ovome govoru.” Iz istoga se razloga ista Marcela naziva sestrom ili samoga sv. Jeronima ili sv. Azele u 99. poslanici: „Pozdravi majku Albinu i sestru Marcelu.” O Albini, majci sv. Marcele, ovako u navedenoj 74. poslanici: „Želim da naša zajednička majka Albina bude zdrava (govorim o tijelu, jer ne sumnjam da je zdrava duhom), i molim da je po tebi pozdravim i okrijepim dvostrukom dužnošću ljubavi, jer se u jednoj te istoj kršćanki istodobno ljubi i majka.”

3 Da je sv. Jeronim u predgovoru poslanice Galaćanima pohvalio tu Albinu kao veoma željnu učenja, pogrešno je smatrao Baronije u svesku 4, god. Kr 382., br. 38, budući da Jeronim govori o kćeri Marceli. Rado donosimo same riječi koje sadrže njezinu izvanrednu pohvalu: „Donesena su mi pisma”, kaže, „iz Grada, koja javljaju da je i časna starica Albina vraćena u nazočnost Gospodnju, i da sv. Marcela, lišena majčina društva, sada još više traži vašu utjehu, o Paula i Eustohijo. A budući da se to zasad ne može ostvariti zbog golemih prostranstava mora i kopna između nas, želio bih svježe zadobivenu ranu izliječiti barem lijekom Pisama. Znam doduše njezin žar, znam da vjera (koju je kao plamen uvijek nosila u grudima) nadilazi spol, zaboravlja ljudsku narav i, dok odjekuje bubanj božanskih svitaka, prelazi Crveno more ovoga vijeka. Svakako, dok sam bio u Rimu, nikada me nije vidjela u tolikoj žurbi a da me nije nešto upitala o Pismima. Niti je pak po pitagorejskom običaju smatrala ispravnim štogod bih odgovorio, niti je kod nje bez razloga vrijedilo unaprijed stvoreno mišljenje o ugledu: nego je sve ispitivala i oštroumnim umom sve vagala, tako da sam osjećao kako nemam toliko učenicu koliko sutkinju. Stoga ću pristupiti djelu za koje smatram da će i njoj odsutnoj biti veoma drago, i vama koje ste sada prisutne korisno” itd. Tako Jeronim, za kojega je jasno da ondje govori o sv. Marceli, jer je Albina već bila umrla, kako je izvrsno primijetio i Rosweyde uz životopis sv. Marcele u br. 10.

4 S tim se slaže ono što piše Pauli i Eustohiji u predgovoru 2. knjige Komentara na poslanicu Efežanima, koju je kanio poslati u Rim, jer je sv. Marcela u pismima usrdno tražila da se upravo to učini: „Kad god se”, kaže, „sjetim njezina proučavanja, nadarenosti i truda, toliko puta samoga sebe osuđujem zbog lijenosti, jer ja, smješten u samoći samostana i gledajući pred sobom one jaslice u kojima su žurni pastiri poklonili se plačućemu Djetešcu, ne mogu učiniti ono što plemenita žena usred bučne posluge i brige za kućanstvo obavlja u slobodnim trenucima.” Od nje često upitan, Jeronim ju je običavao poučavati o raznim stvarima pismima poslanima iz Palestine: u 136. poslanici, među mnogim drugim stvarima, protumačio joj je deset riječi kojima se kod Hebreja izriče ime Božje. U 137. poslanici tumači joj izraze Aleluja, Amen, Maranatha; u 138. poslanici grčku riječ Diapsalma; u 141. poslanici razlaže što u 126. psalmu znači kruh boli i tko su sinovi odbačenih; u 149. poslanici šalje raspravu o huli protiv Duha Svetoga; u 148. poslanici obrađuje druga pitanja. Njoj je napisao 15. poslanicu o pohvalama sv. Azele djevice, koja se štuje 6. prosinca; 24. poslanicu o preminuću sv. Leje udovice, koju ćemo navesti 22. ožujka; 23. poslanicu o bolesti sv. Blezile udovice, o kojoj smo govorili 22. siječnja; u 34. poslanici otkriva joj zablude Frigijca Montana, začetnika krivovjerja koje se naziva katafrizijskim; u 78. poslanici pobija zablude origenista; naposljetku u 102. poslanici pruža joj ono čime će začepiti usta klevetnicima. Sv. Marcela bila je poslala u Jeruzalem darove Jeronimu, Pauli, Eustohiji i djevicama koje su ondje boravile: stolice, vreće, voštanice, kaleže i mahalice kojima se tjeraju muhe: Jeronim joj u 20. poslanici sve to tumači ἀλληγορικῶς sveto i duhovito.

5 Istu Marcelu Jeronim u 140. poslanici predlaže za učiteljicu djevici Principiji: „Ondje imaš”, kaže, „u proučavanju Pisama te u svetosti uma i tijela, Marcelu i Azelu, od kojih neka te jedna (Marcela) kroz zelene livade i raznoliko cvijeće božanskih svitaka vodi k onomu koji u Pjesmi kaže: Ja sam cvijet poljski i ljiljan u dolinama; a druga (Azela), i sama cvijet Gospodnji, neka s tobom zavrijedi čuti: Kao ljiljan među trnjem, takva je prijateljica moja među kćerima.” Ta se Principija ondje, a i ovdje dolje u br. 15, naziva kćeri sv. Jeronima u Kristu, koja je od njegova odlaska iz Rima, god. Kr 386., sve do smrti prionula uz sv. Marcelu; i budući da ju je po ljubavi doživljavala kao majku, njoj se iskazala kao kći po duhu. Niti ju je ona rodila, kako se čini da Baronije u svesku 3, god. Kr 410., br. 30 i 33 natuknjuje, a u kazalu se jasno izriče. Doista se u br. 13 sv. Marcela u gotskom bijesu ne bi trebala bojati za njezinu mladost, kad bi već imala sedamdeset godina, prema računu samoga Baronija, budući da on tvrdi kako je god. Kr 340. Marcela, poučena od sv. Atanazija o redovničkom uređenju, već kao udovica počela ispovijedati taj način života, kako piše ondje u svesku 3, br. 7 i 8. Svakako, dok je sv. Antun tada još živio, kao što se dolje u br. 5 kaže, Marcela je njegov način života crpila od sv. Atanazija i nasljedovala ga.

§ II. Smrt, rođendan (dan smrti), Djela.

Mnogim je nedaćama bila kušana Marcela, kao i svi koji žele pobožno živjeti u Kristu Isusu. O tome postoji pismo u 9. svesku djela sv. Jeronima upućeno samoj Marceli kako bi podnosila nedaće, doduše otmjeno i učeno, koje se ipak, po sudu Mariana Vittorija, zbog različitosti stila prije čini djelom Paulina Nolanskoga negoli Jeronima. U njemu pisac ovako oslovljava Marcelu: „Veliko je pouzdanje našoj malenkosti da piše tvojoj časnosti dala Kristova ljubav, koja te učinila poniznom u srcu pobožnosti i bogatom djelima blagoslova. Takav je naime glas o svetom bogatstvu tvoje vjere izišao da je prodro i do nas koji se nalazimo u daljini, te je, čuvši za Božju milost, poput ulja radosti natopio naše kosti. Postalo nam je naime poznato tvoje dobro: jer je Bog obasjao svoje lice nad tobom. Odvojio te iz krila tvoje rodbine i tvoje zemlje, ne mjestom, nego duhom dobre volje, kako bi te od zemaljskoga bogatstva učinio sebi vjernom dionicom u nebeskom, o kojima je pisano: Mudre žene sagradiše sebi kuće. Slušajući pak to o tvojoj nebeskoj sreći, izlili smo pred Bogom svoja srca i glasom klicanja onoga koji slavi rekli: Gospodin usmrćuje, Gospodin oživljuje, odvodi u podzemlje i izvodi. Gospodin bogate čini siromašnima, ponizne uzvisuje: jer je čaša u ruci Gospodnjoj. Premda se čini da to pripada svemu otajstvu kraljevstva, ipak se može posebno odnositi i na tvoju milost, koja si velikom odlukom milosrdnoga Gospodina bila uzvišena da bi bila ponižena, i ponižena da bi bila uzvišena. Ne zaboravljamo naime, časna sestro i blagoslovljena kćeri, tvoju negdašnju slavu na ovome svijetu. Jer vidjeli smo te i u ono vrijeme kad je tvoj dom okruživala kraljevska srodnost, istaknutu u onim častima koje se ruše: jer premda su i one od Gospodina Boga, ipak su prolazne i krhke one koje se zbivaju pod ovim svijetom, čije obličje prolazi kao sjena. Stoga se još gorljivije divimo milosti koja ti je dana i u tebi veličamo Gospodina, koji te stavio u ljudske muke i pohodio spasonosnim bičem očinske ljubavi, kako bi tebe, kušanu u malome, dobro uredio u mnogome.” A nakon mnogo toga ovako zaključuje: „Raduj se jer si postala, poput slavne Judite, moćna među krepostima čistoće zaslugama neokaljanog udovištva; kao i časna Ana, u čistoći postova ustrajna u molitvi noću i danju.”

7 Dok je Jeronim pomno izrađivao tumačenja na Ezekiela, jednim je te istim glasnikom primio vijest da je kralj Alarik opsjeo i zauzeo Grad te da su sveti Pamahije i Marcela preminuli s ovoga svijeta; stoga ovako započinje predgovor: „Želio sam prijeći na Ezekiela i staviti, kako se kaže, posljednju ruku na proročko djelo. I evo, iznenada mi je javljena smrt Pamahija i Marcele, opsada rimskoga grada i usnuće mnoge braće i sestara. I tako sam zaprepašten zanijemio da danima i noćima nisam mislio ni na što drugo nego na spas svih, te sam smatrao da sam i sam sužanj u sužanjstvu svetih; niti sam mogao prije otvoriti usta dok ne bih doznao nešto sigurnije, dok zabrinut visim između nade i očaja i mučim se tuđim nevoljama. Nakon što se pak ugasilo najsjajnije svjetlo svih zemalja, štoviše odsječena glava Rimskoga Carstva, i (da istinitije kažem) u jednome je gradu propao cijeli svijet, onijemio sam, ponizio se i zašutio o dobrima itd.” Marcelin piše da je Grad zauzet za konzulata Varana godine Kristove 410., a Historia Miscella, knj. 43, pogl. 27, navodi IX. rujanskih kalenda. Baronije za tu godinu pod br. 32 kaže: Nakon osvajanja Grada sv. Marcela je završila svoj posljednji dan, čiji spomen crkvene knjige slave na godišnji dan, ali ne onaj na koji je umrla, nego na koji je, obdarena doličnijim ukopom, prenesena, 31. siječnja; dok se rođendan Pamahija, koji je umro u isto vrijeme, slavi III. rujanskih kalenda. Oni dakle koji su bili povezani krvlju i drugovi u načinu svetoga života (obojica su naime njegovali monašku stegu), ti su isti umrli ove iste godine.

8 31. siječnja ovako rođendan Marcelin navodi Martyrologium Germanicum izdan godine 1573.: „Također svete udovice Marcele, kojoj je pisao sv. Jeronim.” Više donosi Galezinije: „Na ovaj također dan sv. udovice Marcele, koja je, prezrevši bogatstvo i odbacivši plemstvo, a nakon muževljeve smrti odbivši drugu udaju, tako prigrlila siromaštvo, poniznost, čistoću, proučavanje Svetoga pisma, ustrajnost u molitvama i ostale vježbe kršćanske pobožnosti da je spisima bl. Jeronima preporučen njezin presveto proveden život.” Gotovo isto ima Martyrologium Germanicum, prošireno izdanje tiskano godine 1599. Martyrologium Romanum: „U Rimu sv. udovice Marcele, čije je preslavne pohvale napisao sv. Jeronim.”

Siječnja svezak III.

9 Životopis sv. Marcele, ili nadgrobni govor, napisao je sv. Jeronim djevici Principiji u 16. pismu, koje je više puta pretiskano i među njegovim djelima i zasebno s ostalim pismima, a također je rasvijetljeno bilješkama Mariana Vittorija iz Rietija i primjedbama Henrika Gravija. Budući da se prva u Rimu nije stidjela javno prihvatiti monaški način života, poučena stegom egipatskih samostana od sv. Atanazija, ovaj je njezin životopis na kraju 1. knjige djela Vitae Patrum izdao Rosweyde i protumačio bilješkama. Isti su njezin hvalospjev, bilo u cijelosti bilo donekle sažeto, izdali Surije, Haræus, Lippeloo, Ribadeneira, Flamma, Razzi, Gazaeus i drugi.

10 I samu djevicu Principiju u 1. svesku djela De feminis sanctitate illustribus na ovaj dan navodi Silvano Razzi i naziva je blaženom Kristovom djevicom Principijom. Također Antonio Gallonio u djelu Liber de Virginibus Romanis ukratko opisuje njezin život te je naziva slavnom i blaženom Kristovom djevicom, ali priznaje da je njezin rođendan (dan smrti) nepoznat.

NAPISAO SV. JERONIM, 16. pismo.

Rod, brak i udovištvo sv. Marcele.

Često i uporno tražiš, Kristova djevice Principijo, da pisanim putem obnovim spomen na svetu ženu Marcelu i da dobro, u kojem smo dugo uživali, opišem kako bi ga i drugi upoznali i nasljedovali. Dovoljno žalim što potičeš onoga koji sam od sebe trči i smatraš da su meni potrebne molbe, meni koji ni tebi ne ustupam u ljubavi prema njoj; i mnogo ću više dobročinstva primiti negoli pružiti spominjući se tolikih kreposti. Jer to što sam dosad šutio i dvije godine proveo u šutnji nije bilo iz prijetvornosti, kako pogrešno misliš, nego iz nevjerojatne tuge koja mi je tako pritisnula dušu da sam smatrao boljim u ovom trenutku šutjeti negoli reći išta nedostojno njezinih pohvala. Niti ću pak tvoju, štoviše moju, i da istinitije kažem, našu Marcelu, slavni ures svih svetih, a osobito rimskoga grada, hvaliti prema pravilima govornikâ, tako da izlažem uglednu obitelj, sjaj visoke krvi i rodoslovlja koja se protežu kroz prokonzule i prefekte pretorija. Ništa u njoj neću hvaliti osim onoga što je njezino vlastito; i tim plemenitije što je, prezrevši bogatstvo i plemstvo, siromaštvom i poniznošću postala plemenitija.

2 Ostavši siroče očevom smrću, sedmoga je mjeseca nakon vjenčanja ostala i bez muža. A kad ju jea Cerial, čije je ime slavno među konzulima, zbog njezine dobi i starine obitelji te izvanredne tjelesne ljepote, što se muškarcima najviše sviđa, i umjerenosti ćudi veoma gorljivo prosio, i u poodmakloj dobi obećavao svoje bogatstvo, želeći na nju prenijeti darovnicu ne kao na suprugu nego kao na kćer; a majka Albina sama od sebe žudjela za tako slavnom zaštitom obudovjeloga doma; ona je odgovorila: „Kad bih se htjela udati, a ne bih željela posvetiti se vječnoj čistoći, svakako bih tražila muža, a ne baštinu.” A kad joj je on poručio da i starci mogu dugo živjeti, a mladi brzo umrijeti, otmjeno se našalila: „Mladić doduše može brzo umrijeti, ali starac dugo živjeti ne može.” Odbijen tom izrekom, bio je primjer ostalima da izgube svaku nadu u ženidbu s njom. Čitamo u Evanđelju po Luki: „I bijaše Ana proročica, kći Fanuelova, iz plemena Ašerova; i ona bijaše poodmakle dobi u mnogim danima. Živjela je sa svojim mužem sedam godina od svoga djevičanstva i bijaše udovica osamdeset i četiri godine, niti je odlazila iz hrama, služeći Gospodinu postovima i molitvama noću i danju.” Nije čudo ako je zavrijedila vidjeti Spasitelja, kojega je tolikim trudom tražila. Usporedimob sedam godina sa sedam mjeseci; nadati se Kristu i držati ga; ispovijedati rođenoga i vjerovati u raspetoga: ne zanijekati djetešce i radovati se mužu koji kraljuje. Ne pravim nikakvu razliku među svetim ženama, što su neki ludo običavali činiti među svetim muževima i crkvenim poglavarima: nego tvrdnja smjera na to da onima kojima je jedan trud bude jedna i nagrada. a sigurna od zlih jezika,

3 Teško je u brbljavom gradu i u mjestu u kojem je nekoć bio narod svega svijeta i palma porokâ, gdje su ogovarali čestite i kaljali čisto i neokaljano, ne navući kakvu priču zloga glasa. Stoga kao najtežu i gotovo nemoguću stvar Prorok radije želi negoli se usuđuje tvrditi, govoreći: „Blaženi neokaljani na putu, koji hode po zakonu Gospodnjemu.” Neokaljanima na putu ovoga svijeta naziva one koje nije okaljao nikakav dah sramotnoga glasa, koji nisu primili porugu protiv svojih bližnjih. O njima i Spasitelj u Evanđelju kaže: „Budi dobrohotan, ili dobro misleći o svome protivniku, dok si s njim na putu.” Tko je ikada o ovoj ženi čuo išta neugodno da bi povjerovao? Tko je povjerovao a da nije radije samoga sebe osudio za zlobu i sramotu? Po njoj je najprije bilo postidjeno poganstvo, dok je svima postalo očito što je kršćansko udovištvo, koje je očitovala i savješću i odjećom. One naime običavaju rumenilom i bjelilom bojiti lica, blistati u svilenim haljinama, sjati draguljima, nositi zlato oko vrata i o probušene uši vješati najdragocjenija zrna Crvenoga mora, mirisatic po mošusnom mišu, tako oplakivati muževe da se naposljetku raduju što su se oslobodile njihove vlasti, i tražiti druge, ne kojima bi prema Božjoj odredbi služile, nego kojima bi zapovijedale. Stoga biraju i siromahe kako bi se činilo da imaju samo ime muževa, koji bi strpljivo podnosili suparnike; ako promrmljaju, odmah ih treba izbaciti. skromnost odijevanja, Naša se udovica služila takvom odjećom kojom bi odbijala hladnoću, a ne razotkrivala udove: odbacujući zlato sve do pečatnoga prstena i pohranjujući ga radije u utrobe siromaha negoli u kese. Nikada bez majke. Nikoga od klerika ili monaha (što je katkad zahtijevala potreba prostranoga doma) nije vidjela bez svjedoka. Uvijek je u svojoj pratnji imala djevice i udovice, i to ozbiljne žene; znajući da se po raspuštenosti djevojaka često sudi o ćudoređu gospodarica i da svaka, kakva jest, uživa u društvu takvih. pratnja ozbiljnih žena. Tko je bio Cerial, prosac sv. Marcele?

a To je Neracije Cerial, koji je zatim kao gradski prefekt u čast cara Konstancija, nakon što je ubijen tiranin Magnencije, podigao kip, na čijem postolju uklesani spomenik pobjede donosi Baronije u 3. sv., za g. Kr 353., br. 9. Taj je isti obnašao konzulat s Tiberijem Fabijem Ticijanom (kod drugih Dacijanom) g. Kr 358., čije ime uklesano na postolju kipa njemu posvećenoga postoji i danas u Rimu u kući Cevoli u ulici Via Giulia, a navodi ga Baronije za g. Kr 375., br. 7: „NERATIUS CEREALIS V. C. CONS. ORD. THERMARUM RESTITUTOR CENSUIT.” Spominje se i Cerial, ujak Valentinijana II., kod Amijana u knj. 30, pogl. 31: „Dječak Valentinijan”, kaže, „sin pokojnoga Valentinijana, poziva se da bude suizabran u carstvo. Kad je to potvrđeno jednodušnom odlukom svih, njegov ujak Cerial brzo je poslan, posjeo istoga dječaka u nosiljku i odveo u tabor, te je šestoga dana nakon očeve smrti zakonito proglašen carem i po svečanom običaju nazvan Augustom.” Da je ovaj Neracije Cerial bio konzul i prosac sv. Marcele, nagovješćuje pisac gore navedenoga pisma Marceli da podnosi nedaće: „Vidjeli smo te”, kaže, „u ono vrijeme kad je tvoj dom okruživala kraljevska srodnost, istaknutu u onim častima koje se ruše itd.”
b U 40. pismu Furiji donosi istu usporedbu: „Dovoljna ti je sv. Marcela, koja nam je, odgovarajući svome rodu, donijela nešto iz Evanđelja. Ana je sedam godina od djevičanstva živjela s mužem: ova sedam mjeseci. Ona je iščekivala Kristov dolazak: ova drži onoga kojega je ona primila. Ona je pjevala o novorođenčetu koje plače: ova naviješta pobjednika. Ona je o njemu govorila svima koji su iščekivali otkupljenje Izraela: ova s otkupljenim narodima kliče: brat ne otkupljuje, otkupit će čovjek. I iz drugoga psalma: Čovjek se rodio u njoj, i sam ju je Svevišnji utemeljio.”
c Sv. Jeronim, knj. 2 protiv Jovinijana, pogl. 7: „Da mošus i kožica stranoga miša dolikuju raspuštenima i ljubavnicima, ne niječe nitko osim raspuštenika.” razmatrat će noću i danju. Razmatranje zakona shvaćala je ne u ponavljanju onoga što je napisano, kako smatraju židovski farizeji, nego u djelu, prema onoj apostolskoj izreci: „Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Gospodnju.” I riječi proroka koji kaže: „Po zapovijedima tvojim postadoh razuman”: tako da je znala kako tek nakon što ispuni zapovijedi zaslužuje razumijevanje Pisama. Što i drugdje čitamo, da je „Isus počeo činiti i učiti.” Stidi se naime ma kako slavan nauk kojega vlastita savjest kori. I uzalud jezikom propovijeda siromaštvo i uči o milostinji onaj tko se nadima Krezovim bogatstvom i, zaogrnut jeftinim plaštem, ratuje protiv moljaca svilenih haljina. Njezini su postovi bili umjereni, uzdržavanje od mesa, miris vina više negoli okus, zbog želuca i čestih slabosti. Rijetko je izlazila u javnost, a osobito je izbjegavala kuće plemenitih gospođa, kako ne bi bila prisiljena gledati ono što je prezrela; pohađala je bazilike apostolâ i mučenikâ skrovitim molitvama, koje su izbjegavale mnoštvo naroda; majci je bila toliko poslušna da je katkad činila ono što nije htjela. Jer dok je ona ljubila svoju krv i bez djece i unučadi htjela sve prenijeti na bratovu djecu, ova je birala siromahe, a ipak se majci nije mogla usprotiviti: prepuštajući bogatima nakit i sve što je bilo od pokućstva da propadne, radije želeći izgubiti novac negoli ražalostiti majčino srce.

5 Nijedna plemenita žena u to vrijeme u Rimu nije poznavala monaški zavjet, niti se zbog novosti stvari usuđivala uzeti u narodu prezreno, kako se tada smatralo, i nisko ime. Ona je a najprije od aleksandrijskih svećenika i pape Atanazija, a poslije odb Petra, koji su, uklanjajući se progonstvu arijanskoga krivovjerja,c kao u najsigurniju luku svoga zajedništva pobjegli u Rim, naučila život bl. Antuna, tada još živoga, i stegu samostanâd Pahomija u Tebaidi te djevica i udovica. Niti se stidjela javno ispovjediti ono za što je spoznala da se sviđa Kristu. Nju je mnogo godina poslije nasljedovala Sofronija i druge, na koje se najispravnije može primijeniti ona Enijeva izreka:e „O da nikad u šumi Pelijskoj.” Njezinim je prijateljstvom uživalaf časna Paula, u njezinoj je ložnici odgojenag Eustohija, ures djevičanstva; tako da je lako procijeniti kakva je bila učiteljica ondje gdje su bile takve učenice. Možda će se nevjerni čitatelj smijati što se zadržavam na pohvalama slabih žena: ali ako se sjeti svetih žena, pratiteljica Gospodina Spasitelja, koje su mu služile od svoga imetka, i triju Marija koje su stajale pred križem, te osobito Marije Magdalene, koja je zbog revnosti i žara vjere dobila imeh „Kula” i prva prije apostolâ zavrijedila vidjeti uskrsloga Krista, osudit će radije sebe za oholost negoli nas za ludost: nas koji kreposti ne sudimo po spolu, nego po duši, i većom slavom smatramo prezreno plemstvo i bogatstvo. Stoga je i Isus najviše ljubio evanđelista Ivana: koji je zbog plemenitosti roda bio poznat velikomu svećeniku i nije se bojao židovskih zasjeda, toliko da je uveo Petra u dvorište i jedini od apostolâ stajao pred križem te primio Spasiteljevu Majku k sebi, kako bi baštinu Gospodina Djevice, Djevicu Majku, primio sin djevac.

6 Tako je dakle tijekom veoma mnogo godina provela svoj vijek da se prije vidjela staricom negoli se sjetila da je bila djevojka, hvaleći onu Platonovu izreku koji je rekao da je filozofija razmatranje smrti. Stoga i naš Apostol kaže: „Svaki dan umirem zbog vašega spasenja.” A Gospodin prema starim primjercima: „Ako tko ne uzme svoj križ svaki dan i ne pođe za mnom, ne može biti moj učenik.” I mnogo prije po Proroku Duh Sveti: Ps 43, 22. „Poradi tebe ubijaju nas svaki dan, smatraju nas ovcama za klanje.” A nakon mnogo vjekova ona izreka: Sir 7, 40.

Proučavanje Svetoga pisma i pobožnosti. Monaški život.

Ps 118, 11. Njezin je žar za Božjim Pismima bio nevjerojatan, te je uvijek pjevala: „U srce svoje pohranih riječi tvoje da ne sagriješim protiv tebe.” I ono o savršenome mužu: Ps 1, 2. „Nego je u zakonu Gospodnjemu volja njegova, i o zakonu njegovu

„Sjeti se uvijek dana smrti i nikada nećeš sagriješiti.” I propis veoma rječitoga satiričara:

„Živi sjećajući se smrti: bježi sat: ovo što govorim od toga je.”

Tako je dakle, kao što smo počeli govoriti, provela vijek i živjela kao da je uvijek vjerovala da će umrijeti. Tako se odijevala da se sjećala groba, prinoseći sebe kao žrtvu razumnu, živu, Bogu ugodnu.

7 Napokon, kad je i mene i u Rim sa svetim biskupima Paulinom i Epifanijem dovela crkvena potreba; od kojih je jedan upravljao Antiohijskom Crkvom u Siriji, a drugi Salaminskom na Cipru, te sam se stidljivo uklanjao očima plemenitih žena, ona je postupala, prema Apostolu, „u nevrijeme i u vrijeme”, tako da je svojom marljivošću svladala moju stidljivost. I budući da se tada smatralo kako imam nekakav ugled u proučavanju Pisama, nikada se nismo susreli a da nije nešto upitala o Pismima: niti da bi se odmah zadovoljila, nego bi s druge strane postavljala pitanja, ne da bi se prepirala, nego da bi pitajući naučila rješenja onih prigovora za koje je shvaćala da se mogu iznijeti. Što sam u njoj pronašao od kreposti, što od oštroumlja, što od svetosti, što od čistoće, bojim se reći da ne prijeđem mjeru vjerodostojnosti i da tebi ne zadam veću bol dok se sjećaš kakvoga si dobra bila lišena. Samo ću ovo reći: sve što je u nama dugim proučavanjem bilo sabrano i dugotrajnim razmatranjem gotovo pretvoreno u narav, to je ona kušala, naučila i posjedovala: tako da se nakon našega odlaska, ako bi nastao spor o nekom svjedočanstvu Pisama, odlazilo k njoj kao sutkinji. A budući da je bila veoma razborita i poznavala ono što filozofi nazivaju τὸ πρέπον, to jest da dolikuje ono što činiš, tako je odgovarala na pitanja da je i svoje govorila kao da nije njezino, nego ili moje ili bilo koga drugoga: kako bi u samome tome što je poučavala priznala sebe učenicom. Znala je naime da je Apostol rekao: „Ženi pak ne dopuštam poučavati”: kako se ne bi činilo da nanosi nepravdu muškome spolu, a katkad i svećenicima, koji su je pitali o nejasnim i dvojbenim mjestima.

8 Odmah smo čuli da si ti na naše mjesto prionula uz njezino društvo i da se nikada od nje nisi udaljila ni za širinu nokta, kako se kaže. Služila si se istom kućom, istom sobom, tako da je svima u preslavnome gradu postalo poznato da si i ti našla majku i ona kćer. Prigradsko imanje bilo vam je umjesto samostana, a izabrano selo umjesto samoće: i dugo ste tako živjele da smo se zbog vašega nasljedovanja i obraćenja mnogih radovali što je Rim postao Jeruzalem. Česti samostani djevica, nebrojivo mnoštvo monaha, tako da je zbog brojnosti onih koji služe Bogu ono što je prije bilo na sramotu poslije postalo na slavu. U međuvremenu smo svoju odsutnost tješili međusobnim razgovorima i ono što nismo mogli tijelom, vraćali smo duhom. Uvijek ići ususret pismima, nadmašivati uslugama, pretjecati pozdravima. Nije mnogo gubila odsutnost koja se povezivala neprestanim pismima.

a Ovo smo mjesto opširno ispitali uz Životopis sv. Antuna gore 17. siječnja, br. 33 u Predgovoru, i dokazali da odatle Baronije i Possevino pogrešno zaključuju kako je sv. Atanazije napisao Životopis sv. Antuna dok je ovaj još bio živ i da je već bio donesen u Grad; odavde bi se moglo zaključiti samo to da je sv. Marcela mnogo naučila o životu, to jest o slavnom načinu življenja, čudesima i krepostima sv. Antuna i Pahomija iz pripovijedanja sv. Atanazija i drugih egipatskih svećenika.
b Taj je Petar tada bio prezbiter, a poslije nasljednik sv. Atanazija u biskupstvu.
c Da su se u sporovima vjere svi uvijek utjecali Rimu kao metropoli svih Crkava, pokazuje bezbrojnim primjerima Baronije u djelu Annales, koji ovdje spomenuti dolazak sv. Atanazija u Grad stavlja u g. Kr 340., što ćemo ispitati uz njegov životopis 2. svibnja.
d O sv. Pahomiju raspravljat ćemo 14. svibnja.
e U ovom Enijevu polustihu u djelu Medea sadržane su riječi sluškinje koja kaže da bi bilo poželjno za Medeju da Argonauti nikada nisu otplovili u Kolhidu.
f Životopis sv. Paule donijeli smo 26. siječnja.
g Eustohija se slavi 28. rujna.
h To znači nadimak Magdalene. Naime Magdal, ili Migdal, Hebreji nazivaju kulu: odakle potječe ime Magdalene, to jest Kule, na što upućuje sv. Jeronim u 140. pismu Principiji u tumačenju 144. psalma: „Magdalena”, kaže, „uistinu πυργῖτις, uistinu kula čistoće i Libana, koja gleda prema licu Damaska, to jest prema krvi Spasiteljevoj, koja potiče na pokoru u kostrijeti.” Tako Rosweyde, a gotovo sve iz 2. sveska Barradija. i U jesen g. Kr 382., kao što je rečeno 26. siječnja uz Životopis sv. Paule, br. 5, slova K i L, gdje je riječ i o Paulinu i Epifaniju.

Mržnja prema krivovjerju.

U tom miru i služenju Gospodinu, a krivovjerna oluja koja je nastala u ovim pokrajinama sve je uzburkala i razbjesnjela se u toliku mahnitost da nije štedjela ni sebe ni ikoga od dobrih. I kao da je bilo malo što je ovdje sve pokrenula,b donijela je brod pun bogohulstava u rimsku luku. I odmah je lonac našao poklopac, a blatni su tragovi zamutili najčistiji izvor rimske vjere. Nije ni čudo ako na trgovima i na tržnici robec lažni vrač udara stražnjice luđaka i kvrgavom batinom izbija zube onima koji grizu, kad je otrovnim i prljavim naukom u Rimu našao koga će zavesti. Tada je nastalo ozloglašeno tumačenjed knjiga περὶ ἀρχῶν, tada učenike θεῖος i uistinu svoga imena, da nije nabasao na takva učitelja. Tada je nastalo proturječje naših διδακτικῶν, i uzburkala se škola farizejâ. Tada se sv. Marcela, koja se dugo suzdržavala da ne bi izgledalo kako nešto čini iz suparništva, nakon što je osjetila da se vjera, hvaljena apostolskim ustima, u mnogima narušava, tako da je na pristanak k sebi privlačila i svećenike i neke od monaha, a ponajviše svjetovne ljude, te se rugala jednostavnostif biskupa koji je po svojoj naravi sudio o drugima, javno usprotivila, radije želeći ugoditi Bogu negoli ljudima.

10 Hvali Spasitelj u Evanđelju upravitelja nepravednoga što je protiv gospodara doduše postupio prijevarno, ali za sebe razborito. Vidjevši krivovjerci da se od male iskre raspiruju najveći požari i da je odavno podmetnuti plamen već dopro do vrhova, te da se ne može sakriti ono što je mnoge prevarilo, traže i ishode crkvena pisma kako bi izgledalo da su otišli u zajedništvu s Crkvom. Nedugo zatim u biskupsku službu stupa znameniti mužg Anastazije, kojega Rim nije zaslužio dugo imati, kako glava svijeta ne bi bila odsječena pod takvim biskupom: štoviše, zato je bio uzet i prenesen kako ne bi svojim molitvama pokušao ublažiti jednom izrečenu osudu, jer Gospodin govori Jeremiji: „Ne moli za ovaj narod i ne zauzimaj se za njihovo dobro: jer ako budu postili, neću uslišati njihove molitve. I ako prinesu paljenice i žrtve, neću ih primiti. Mačem naime, glađu i kugom ja ću ih zatrti.” Reći ćeš: Kakve to veze ima s pohvalom Marcele? Osudi krivovjeracah to je bio početak, dok ona dovodi svjedoke koji su najprije od njih bili poučeni, a poslije od krivovjerne zablude ispravljeni: dok pokazuje mnoštvo prevarenih, dok donosi bezbožne sveske περὶ ἀρχῶν, za koje se pokazivalo da su ispravljeni rukom škorpiona: dok krivovjerci, pozvani čestim pismima da se obrane, nisu se usudili doći: a tolika je bila snaga savjesti da su radije htjeli i biti osuđeni u odsutnosti negoli biti razobličeni u prisutnosti. Začetnica te tako slavne pobjede jest Marcela: a ti, glavo i uzroče ovih dobara, znaš da pripovijedam istinu, mene koji sam jedva rekao malo od mnogoga, kako mrsko ponavljanje ne bi čitatelju izazvalo dosadu i kako se kod zlonamjernih ne bi činilo da pod izlikom pohvale drugoga iskaljujem svoju žuč. Prijeći ću na ostalo.

11 Sa zapadnih strana na Istok prešla je oluja i mnogima prijetila velikim brodolomima. Tada se ispunilo: „Misliš li da će Sin Čovječji, kada dođe, naći vjeru na zemlji?” Kad je ohladnjela ljubav mnogih, malobrojni koji su ljubili istinu vjere pridruživali su se našoj strani, čija se glava javno tražila, protiv kojih su se pripremala sva sredstva, tako da je i Barnaba bio naveden na onu prijetvornost, štoviše otvoreno ocoubojstvo, koje nije počinio snagom, nego voljom. I evo, sva je oluja, kad je Gospodin dahnuo, bila uništena, i ispunilo se proročko pretkazanje: „Oduzet ćeš duh njihov i nestat će, i u prah će se svoj vratiti: U onaj dan propast će sve pomisli njihove.” I ono evanđeosko: „Bezumniče, ove će se noći duša tvoja zatražiti od tebe: a što si pripravio, čije će biti?” a Misli na krivovjerje origenovaca, kojim su se u Jeruzalemu napojili Rufin i Melanija Starija te su ga nastojali naširoko širiti, osobito u Gradu, kako sam svjedoči Jeronim u 101. pismu Pamahiju.b Taj Rufinov dolazak u Rim isti Jeronim u 2. knjizi djela Apologia ovako ironično šiba: „O prebogata troveslarko, koja si s istočnjačkom i egipatskom robom došla obogatiti siromaštvo rimskoga grada!” Baronije piše da je on pristao u Rim g. Kr 397.c Jeronim, Apologia 1 adversus Rufinum, pogl. 4: „Svakodnevno na trgovima lažni vrač udara stražnjice luđaka i kvrgavom palicom izbija zube onima koji grizu.” Aludira na Lukijanove riječi o Peregrinovoj smrti. Usporedi Rosweydeov Onomasticon.d Isti u djelu Dialogus adversus Pelagianos: „Rufin nije samo u jedan Grad, nego u svijet unio Origenova bogohulstva i knjige περὶ ἀρχῶν, koliko je bilo do njega, tako da je i prvu knjigu Euzebijeve obrane Origena izdao pod imenom mučenika Pamfila; i kao da je onaj premalo rekao, umjesto njega izbljuvao je novi svezak, kojemu je naslov bio De adulteratione librorum Origenis.” Sv. Jeronim pak preveo je na latinski Origenove knjige περὶ ἀρχῶν kako bi pokazao mnogobrojne zablude kojima te knjige vrve.e To je Makarije kojemu je Rufin posvetio predgovor djelu περὶ ἀρχῶν; θεῖος i Μακάριος u Grka su istoznačnice i znače blaženoga. Taj je Makarije poslije vraćen čistoći katoličkoga nauka i bio je slavan i po svetosti života: štuje se u Italiji, kako smo rekli 2. siječnja. Sačuvani su ovdje spomenuti spisi i ulomci knjige περὶ ἀρχῶν u 9. svesku djela sv. Jeronima, 2. niz.f Siricija, o kojem ovako Baronije zag. 397., br. 31: „Kori sv. Jeronim jednostavnost pape Siricija, a ne prijevaru. Dok se naime nije mogao navesti da povjeruje kako se u kršćanima tako uglednima po glasu skriva otrov krivovjerja, iz čestitosti svoje duše ne znajući (kako kaže) zlo misliti o drugima, nije odmah mačem duhovne vlasti (kako je dolikovalo) satro nakazno čudovište, niti je najbrže osudio na oganj onaj prijevod Origenova djela περὶ ἀρχῶν pun otrova.”g Sv. Anastazije izabran je za prvosvećenika g. Kr 398., 14. ožujka, a štuje se 27. travnja: „Muž prebogata siromaštva i apostolske skrbi, odmah je udario škodljivu glavu i obuzdao siktajuća usta hidre.” Tako sv. Jeronim u 8. pismu Demetrijadi o tom krivovjerju. Rufinova obrana njegove vjere upućena sv. Anastaziju i presuda ovoga o Rufinu upućena Ivanu, jeruzalemskom biskupu, nalaze se u 9. svesku djela sv. Jeronima, 2. niz.h Baronije za g. Kr 397., br. 27, ovako hvali Marcelu: „Posve se dogodilo da, kao što je neka žena, kad je Krist bio napadan porugama farizeja, podigavši glas neustrašivo počela njega veličati, tako ispovijedanjem rimske žene katolička vjera bude nepovrijeđena obranjena od bogohulstava origenovaca: dok je posramljivao mudrost mudrih, dok su šutjeli oni čija je dužnost bila ustati i stati kao zid za dom Izraelov, Gospodin je podigao duh žene. Doista, ustavši tada žena, nova Debora, oborila je bojne redove Kanaanaca.” i Jeronim, 78. pismo Pamahiju i Marceli: „Glasovitim je govorom razglašeno da je blaženi papa Anastazije istim žarom, jer je istoga duha, progonio krivovjerce koji su se skrivali u svojim jamama: a njegova pisma uče da je na Zapadu osuđeno ono što je osuđeno na Istoku; njemu želimo mnoge godine kako bi obnovljeni rasadnici krivovjerja, njegovom revnošću dugo vremena sušeni, umrli.”

POGLAVLJE VI. Sužanjstvo, smrt.

Dok se to događa u Jebusu, sa Zapada stiže strašan glas da jea Rim opsjednut i da se zlatom otkupljuje spas građana,b te da su opljačkani ponovno opkoljeni kako bi nakon imetka izgubili i život. Zapinje glas, a jecaji prekidaju riječi onoga koji diktira. Osvaja se grad koji je osvojio cijeli svijet: štoviše, umire od gladi prije negoli od mača, i jedva se našlo nekoliko onih koji bi bili zarobljeni. Doc bezbožnih je jela provalio bijes izgladnjelih, i jedni su drugima kidali udove, dok majka ne štedi dojenče i u svoju utrobu prima ono što je malo prije rodila. „Noću je Moab osvojen, noću je pao zid njegov.” „Bože, pogani dođoše u baštinu tvoju, oskvrnuše sveti hram tvoj, postaviše Jeruzalem kao čuvarnicu voća. Postaviše mrtva tjelesa slugu tvojih za hranu pticama nebeskim, tijela svetaca tvojih zvijerima zemaljskim. Proliše krv njihovu kao vodu oko Jeruzalema, i ne bijaše nikoga da ih pokopa.”

„Tko bi pokolj one noći, tko li pogibe govorom Mogao iskazati, ili suzama izjednačiti bol?

Ruši se drevni grad, koji je vladao mnoge godine:

Mnoštvo se mrtvih tjelesa posvuda rasipa po ulicama I po kućama, i prečesta slika smrti.”

13 Dok u međuvremenu, kao u tolikoj pomutnji stvari, krvoločni pobjednik ulazi i u Marcelinu kuću. Neka mi bude dopušteno reći što sam čuo, štoviše pripovijedati što su vidjeli sveti muževi koji su bili nazočni, koji kažu da si joj i u pogibelji bila družica. Kaže se da je neustrašivim licem dočekala one koji su ušli: a kad se tražilo zlato i kad je zakopano blago opravdavala jeftinom tunikom, ipak nije uvjerila u dragovoljno siromaštvo. Kažu da, tučena batinama i bičevima, nije osjećala muke, nego je to suzama, to prostrta pred njihovim nogama izmolila, da te ne odvoje od njezina društva, kako mladost ne bi podnijela ono čega se staračka dob nije mogla bojati. Krist je umekšao tvrda srca, i među krvavim mačevima pobožnost je našla mjesto: a kad su barbari i nju i tebe odveli ud baziliku apostola Pavla, kako bi vam pokazali ili spas ili grob, kaže se da je provalila u toliku radost da je zahvaljivala Bogu što te sačuvao netaknutu za nju, što je sužanjstvo nije učinilo siromašnom, nego ju je takvom zateklo: što je oskudijevala svagdanjom hranom, što zasićena Kristom nije osjećala glad, što je i glasom i djelom govorila: „Gola iziđoh iz utrobe majke svoje, gola ću se i vratiti. Kako se Gospodinu svidjelo, tako se i dogodilo. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje.”

14 Nakon nekoliko dana u zdravu, netaknutu i krepku tjelešcu usnula je u Gospodinu i ostavila tebe baštinicom svoga siromaštva, štoviše po tebi siromahe, sklopivši oči na tvojim rukama, predavši duh u tvojim poljupcima, dok se ona među tvojim suzama smiješila, zbog svijesti o dobru životu i nagrada budućih dobara.

13 Ovo sam tebi, časna Marcelo, i tebi, kćeri Principijo, u jednom i kratkom noćnom bdjenju izdiktirao, ne ljepotom govora, nego odanošću najzahvalnije duše prema vama, želeći ugoditi i Bogu i čitateljima.

a Alarik, kralj Gota, nakon što je opustošio Grčku i dugo boravio u Epiru, prodro je u Italiju: da ga odvrati, car Honorije ustupio mu je Galije i Hispanije za naseljavanje, jer te pokrajine nije mogao zadržati. Kad je Alarik onamo krenuo, poganski vojskovođa Saul nepromišljeno je napao barbare i od njih bio pobijeđen. Ponesen uspjehom, Alarik je vratio čete u Italiju: želeći ponovno sklopiti mir s carem Honorijem, bio je nepromišljeno odbijen. Odmah je dakle s Ataulfom, bratom svoje žene, opsjeo Rim, zauzeo ga i opljačkao.
b Alarik je, opljačkavši Rim, otišao u Regij kako bi se zaputio na Siciliju i u Afriku, ali je ondje umro od bolesti. Zamijenio ga je Ataulf, koji je ponovno opljačkao Rim.
c Sozomen, knj. 9, pogl. 8, kaže da je glad u Rimu, ali prije opsade, toliko ojačala da su se umjesto žita služili kestenima, a sumnjalo se i da su neki okusili ljudsko meso. A Zosim, knj. 5, prenosi da je narod, kopneći od gladi, vikao caru: „Odredi cijenu ljudskom mesu.”
d Orozije, knj. 7, pogl. 39, piše da je Alarik izdao proglas: „Da ako bi tko pobjegao na sveta mjesta, a osobito u bazilike svetih apostola Petra i Pavla, neka puste da oni prije svega ostanu nepovrijeđeni i sigurni.” Sozomen, knj. 9, pogl. 9, kaže da je Alarik iz poštovanja prema Apostolu htio da utočište bude onaj prostrani hram sv. Petra koji je sagrađen nad njegovim grobom i obuhvaća veoma mnogo prostora, a u 10. poglavlju opisuje izvanrednu čistoću onamo dovedene rimske gospođe.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

31. siječnja Kalendar godine