Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Andriji Corsinu, biskupu fiesolskom, reda Karmelićana

DE S. ANDREA CORSINO, EPISCOPO FÆSULANO, ORDINIS CARMELITARUM

Sadržaj (16)
  1. §1. Vrijeme stolovanja i smrti sv. Andrije. Djela.
  2. § II. Staro štovanje bl. Andrije i beatifikacija.
  3. § III. Kanonizacija sv. Andrije.
  4. Izvanredne njegove kreposti, svećeništvo.
  5. Razna čudesa. Uprava samostana u Firenci.
  6. Biskupstvo u Fiesoleu. Izražene kreposti svetoga ispovjedaoce.
  7. Preminuće, ukop, Prijenos.
  8. Pobjeda Firentinaca. Štovanje relikvija sv. Andrije.
  9. POGLAVLJE VIII. Razna čudesa.
  10. Drugi životopis nepoznatog autora
  11. Redovničko zavjetovanje. Svećeništvo, uprava samostana, kreposti, čudesa.
  12. Biskupstvo, apostolsko poslanstvo. Izvrsne kreposti.
  13. POGLAVLJE IV. Smrt, ukop, prijenos.
  14. Firentinska pobjeda. Svečano štovanje Andrije.
  15. POGLAVLJE VI. Razna čudesa.
  16. Novija čudesa

Redovničko zavjetovanje. Svećeništvo, uprava samostana, kreposti, čudesa.

Nakon što su karmelićani dovoljno iskušali Andrijinu poniznost i poslušnost, položio je po običaju zavjete te u ruke provincijala položio svečane redovničke zavjete. Nakon toga duša mladića iz dana u dan sve je više plamtjela u božanskoj ljubavi i kreposti, postovima, uzdržljivošću i bičevanjem tijela svladavao je zemaljske požude, a postao je toliko šutljiv da nije govorio osim kad je bilo krajnje potrebno. Tri dana u tjednu je postio, u kojima nije običavao uzimati nikakve hrane osim kruha i vode. Poslušnost je toliko obdržavao da se činilo kako ništa više ne želi nego da mu netko zapovijeda, kao da je ušao u red samo zato da bi služio. Predan molitvama i Svetom pismu, nijedan trenutak nije trošio uzalud. Svoje tijelo neprestanim bičevanjem moreći, podlagao ga je u ropstvo, krotio postom, kažnjavao kostrijeti. Žudeći za slastima samoće, bježeći od šala, igre je osobito izbjegavao.

7 Začepljivao je svoje uši da ne bi čuo riječi onih koji su ga ogovarali. Naime, kako je običaj prosjačkih redova subotom obilaziti kuće građana radi primanja milostinje, Andrija je iz poniznosti tu službu veoma često obavljao, i kad bi od svojih rođaka, koji su u toj ulici imali goleme palače, prosio milostinju, uz mnoge je uvrede bio tjeran s njihovih kućnih pragova. Jer Andrija je bio primio redovničko odijelo protiv njihove volje. Poznanci su ga ismijavali, vršnjaci prezirali, a tako velikom i spasonosnom trudu nadijevali su ime lijenosti. Sve je to i tome slično Andrija podnosio s golemom strpljivošću, kao da se redovnička savršenost sastoji u podnošenju uvreda.

8 U to je vrijeme neki Ivan Corsini iz njegova roda bolovao od bolesti zvane vuk na nozi, koja je bolest čovjeka danju i noću silno mučila. I kako bi ublažio takve tjeskobe i muke, bavio se svakom vrstom igara, tako da su njegovu kuću nazivali trijemom kockara. Kad je Andrija opazio da Ivan, nastojeći ublažiti bol u nozi, upada u propast duše, odlučio je pobrinuti se za njega te mu se obratio ovim riječima:

„Ivane, ako poslušaš moje savjete, vratit ću ti prijašnje zdravlje i božanskom zaštitom osloboditi te od zasjeda tvojih neprijatelja.” On, jedva vjerujući da je Andrija u Božjim očima zaslužio i našao takvu milost da odgoni bolesti, ipak je iz želje za ozdravljenjem obećao da će učiniti sve što god mu taj izvrsni mladić zapovjedi. Njemu Andrija reče: „Potrebno je najprije da odbaciš sve ove kockarske navike; nakon toga da se, posvećujući se postovima, kroz osam dana usrdnim molitvama nastojiš umilostiviti Djevici Mariji.” Ivan, potaknut jednostavnošću riječi, odmah prihvati zavjete, s čudesnom pobožnošću izvrši sve što mu je Andrija zapovjedio te po njegovim zaslugama zadobi uobičajeno zdravlje.

9 Tako je Andrija, plamteći u krepostima i iz dana u dan sve više napredujući u svetosti, pripušten svetim redovima. Svi su Corsiniji okupljeni odlučili da Andrija po običaju domovine proslavi prvu misnu žrtvu uz velike pripreme i golem sjaj. Ali on se, čim je to čuo, dobivši najprije dopuštenje od provincijala, povukao sedam milja od grada u samostan u šumi; i ondje mu se, dok je najpobožnije prinosio prvine svojega svećeništva, ukazala Blažena Djevica Marija s pratnjom anđela govoreći mu: „Ti si sluga moj, jer sam te ja izabrala i u tebi ću se proslaviti.” Rekavši to, malo-pomalo iščeznu u zrak. Andrija pak, obuzet divljenjem, nije se uzoholio zbog viđenja, nego se još više poniznošću nastojao učiniti dostojnim slugom, bježeći od ljudskih pohvala i baveći se plemenitim umijećima pripravljao sebi besmrtnost.

10 Bio je u to vrijeme neki plemić čija kći, koju je imao kao jedinicu, venući od teške groznice, nikakvim liječničkim znanjem nije mogla biti izliječena. Kako je ona slušala o čudesima koja je Andrija Corsini svakodnevno činio, nadala se bez sumnje da će ozdraviti ako joj čovjek Božji vlastitim rukama pruži hranu. Shvativši to, otac je od blaženoga Andrije usrdnim molbama izmolio da kod kuće posjeti njegovu bolesnu kćer, koja je u njega jedinoga položila svu nadu svoga spasenja. Kada je Andrija spoznao djevojčinu vjeru, pomolivši se najprije dugo, posjetio ju je, dao joj hranu i vratio je u prijašnje zdravlje.

11 Nakon nekoliko godina u Pisi se slavio kapitul, a Andrija je poslan u Francusku, naime u grad Pariz, da se posveti svetim znanostima; odande je nakon tri godine pozvan natrag u provinciju. Dok se tako vraćao u domovinu, putujući krozb Dijon, posjetio je strica koji je ondje u to vrijeme kao kardinal obnašao službu legata. Dok je ondje kod kardinala boravio nekoliko dana, naišao je na nekoga slijepca koji je sjedio pred vratima hrama i od prolaznika prosio milostinju; kad ga je slijepac zamolio za novčić, Andrija mu je umjesto novčića božanskim milosrđem vratio vid.

12 Nakon nekoliko dana vratio se u Firencu, gdje se tada održavao provincijalni kapitul, na kojem je Andrija postavljen za starješinu firentinskoga samostana. U toj je upravi bio takve svetosti života da bi to bilo teško opisati. U to je vrijeme izliječio nekog Venturu, pisanskoga karmelićanina, od vodene bolesti. Zamoljen od nekog znanca, kojemu se rodio dječak, da toga istog dječaka krsti, nije odbio. Ali dok se dijete po običaju pralo vodom i krizmom, Andrija, kojemu je Bog otkrio budućnost, na čudesan se način oblijevao suzama. Kad ga je djetetov otac upitao za uzrok suza, Andrija reče: „Ovaj je dječak rođen na propast sebi i svojoj obitelji.” Otac pak, malo mareći za takvo pretkazanje, prezreo je riječi čovjeka Božjega. Dječak je pak rastao i, upravo onako kako je Andrija prorekao, ogrezao u sramotna djela i zločine te se s mnogima urotio protiv Republike. Pozvan na sud, platio je kaznu za toliki zločin, a svi njegovi rođaci bili su lišeni svake uprave u Republici, kako ubuduće ne bi pokušali sličnu nevjeru protiv nje.

a U ranijem životopisu, br. 11 i 13, petkom se ide po milostinju.
b Misli se na Avignon, gdje je Petar bio generalni auditor svete palače, još ne kardinal.

Biskupstvo, apostolsko poslanstvo. Izvrsne kreposti.

Nedugo zatim, kad je Bogu poslušnost njegova sluge bila dovoljno prokušana, htio ga je pozvati na veću brigu. Dogodilo se naime da je biskup Fiesola završio svoj posljednji dan. Nakon što su mu po biskupskom običaju veličanstveno obavili sprovodne obrede, kanonici i ostali kojima je pripadalo pravo skupili su se zajedno da među sobom vijećaju o izboru biskupa; njihovim vijećanjem jednoglasno je za biskupa izabran karmelićanin Andrija Corsini. Kad je to javljeno Andriji, bojeći se da ne klone pod tolikim teretom, sakrio se tri milje od grada kod kartuzijanaca. Kanonici pak zapovjede da ga traže po cijeloj provinciji; ali kad ga nisu mogli pronaći, ponovno su vijećali o opozivu izbora; i dok su se njihova kolebljiva srca nalazila u nedoumici, Duh Sveti progovorio je na usta djeteta govoreći: „Bog je izabrao Andriju sebi za svećenika; evo, on moli kod kartuzijanaca i ondje ćete ga naći.” Ispunjeni zanosom zbog tih riječi, svi potvrdiše ono što je prije bilo učinjeno. Stoga bi donesena odluka da se kartuzijancima pošalju poslanici koji će pronaći skrivenoga biskupa i potaknuti ga na preuzimanje biskupske skrbi. Dok se to događalo u Fiesolu, Andriji se u molitvi ukazao dječak u bijeloj haljini, navješćujući mu da se božanskom voljom dogodilo to da bude postavljen za biskupa i neka ne izbjegava taj trud. Jer bio mu je dan anđeo čuvar da upravlja njegove korake u Božjoj volji. Andrija stoga, potresen viđenjem anđela i ustavši od molitve, susretne Fiesolance koji su ga tražili. Oni, idući ususret biskupu i miroljubivo ga pozdravljajući, poticali su ga da ne prezre svoje stado i ovce svoje paše. Andrija, zahvaljujući Bogu, postojanim je duhom prihvatio teret koji je malo prije nastojao otresti sa sebe.

14 Postavši dakle biskupom u 57. godini svoga života, nevjerojatno je spomenuti kolikom je svetošću života procvjetao. Sve zemaljske požude podložio je pod noge; postao je toliko jak da je lako svladavao sva uzbuđenja duše. Društva i razgovore žena, kao sjeme mana, s velikom je revnošću izbjegavao; prigrlivši umjerenost, nije ga mučila nikakva tjelesna požuda. Morio je tijelo smanjujući hranu, a ispod tunike na golo tijelo opasivao se željeznim lancem. Rozge vinove loze pružale su njegovim udovima noćni počinak. Kao najveći sijač miroljubivoga sjemena, iskorjenjivao je unutarnje ratove, građanske bune i nesloge mnogih. Predan božanskim razmatranjima, nije govorio ništa svjetovno ili što bi se ticalo lakrdijaštva. Što je naime bio uzvišeniji dostojanstvom, to se činio nižim poniznošću. Veoma brižan za svete građevine, zapovjedio je da se o njegovu trošku učvrsti katedralna crkva u Fiesolu, kojoj je sa svih strana prijetila ruševina.

15 Što da kažem o njegovoj sućuti prema siromasima, što o njegovoj ljubavi prema svome puku? Ne samo da nije mogao bez suza gledati nekoga pogođena neimaštinom, nego o tome nije mogao ni slušati. Tolike je naime bio darežljivosti prema siromasima i svim potrebitima koji su tada bili u Fiesolu da ih je dao popisati, te im je potajno pružao uzdržavanje. Nitko nikada nije od njega odlazio bez milostinje. Štoviše, kad je zavladala velika oskudica žita i k njemu se radi milostinje slilo veliko mnoštvo potrebitih, on je siromasima razdijelio sve kruhove kojih je bilo u kući; kako pak nisu bili dovoljni za toliko mnoštvo, zapovjedio je da mu donesu još kruhova. Poslužitelji pak, koji su znali da u škrinji nisu ostavili ni jednoga kruha, javili su biskupu da je kruha nestalo. On je zapovjedio da pažljivije potraže u škrinji. Oni pak, da ne bi izgledalo kako zanemaruju biskupove zapovijedi, vrativši se u smočnicu, pronašli su velik broj kruhova. Diveći se tome, odnijeli su ih biskupu. On pak, uzevši kruhove, razdijelio ih je siromasima, kako bi u svemu nasljedovao stope Spasiteljeve.

16 Običavao je čovjek Božji svakoga četvrtka, na spomen Gospodnje poniznosti, prati noge siromasima. Dogodilo se da se jedan od onih prosjaka opirao biskupu da mu ne opere noge. Kad ga je Andrija upitao za razlog, on reče: „Moje su se noge od bolesti pretvorile u gnoj i bojim se da tvojoj preuzvišenosti ne izazovu gađenje.” Njemu reče biskup: „Uzdaj se, sine, u Gospodina Isusa Krista”, i ulivši vodu u posudu, počeo je prati noge istomu siromahu. O čudesne li stvari! Čim su mu noge bile oprane, odmah je bio oslobođen bolesti.

17 Običavao je noću nakon jutarnje molitve, u pratnji samo jednoga poslužitelja, pohađati hram ili crkvu koju puk naziva Opatijom, nedaleko od metropolitanske crkve. Dogodilo se dok su se vraćali da su na putu našli poprijeko sagrađen zid. Prestrašen time, poslužitelj reče: „Oče biskupe, tko je ovdje tako brzo sagradio zid?” Njemu reče Andrija: „Molimo da ne padnemo u napast.” I prostrvši se na zemlju, pjevali su psalme Deus in adjutorium i Domini est terra itd. I nakon obavljene molitve zid je nestao.

18 Kada je u Bologni nastala građanska nesloga, tolikom snagom da se taj metež nije mogao smiriti nikakvim ljudskim ugledom, papa Urban V., vrhovni svećenik, a čuvši za čestitost biskupa Fiesola, šalje ga kao legata u Bolognu da ublaži zavađena srca i smekša žestoke duhove građana. Andrija je izvršio papine zapovijedi i pošao u Bolognu. Čim su građani osjetili biskupov ugled i blagost njegovih riječi, odmah su odložili oružje i pomirili se; nekolicinu pak onih koji su se tome protivili pogodila je teška bolest. Napokon su i oni po zaslugama blaženoga Andrije bili oslobođeni te su, odbacivši žestinu duha, sklopili mir. Tako se Andrija, obavivši posao, uz jednodušnu pohvalu sviju odmah vratio u Fiesole. Tim je djelima i nastojanjima doživio zrelu dob. a Kod Surija je bilo dodano: Koji je također zbog zasluga života zasjao čudesima.

POGLAVLJE IV. Smrt, ukop, prijenos.

U sedamdeset i prvoj dakle godini svoga života, u noći Rođenja Gospodnjega, dok je u katedralnoj crkvi sa svečanim sjajem služio svetu službu, ukazala mu se slavna Djevica, navješćujući mu njegovu smrt u sljedećem mjesecu, naime 6. siječnja, na dan kada se slavi Bogojavljenje ili Ukazanje Gospodnje. Tom je objavom bio ispunjen tolikom radošću i veseljem da je onaj koji je prije zbog strogosti života bio mršav i ispijen, zasjao gotovo serafskim rumenilom. Upravo onako kako je Blažena Djevica prorekla, obuzet bolešću blaženi i božanski biskup preminuo je toga dana. Pri njegovu prijelazu dogodila su se mnoga božanska čudesa koja svjedoče da je odletio k nebesnicima.

20 Napokon, one noći u kojoj je taj muž preminuo s ovoga svijeta, mnoge su djevice imale viđenja. Jer, kako se pripovijeda, desetogodišnja djevojčica u snu je vidjela otvoreno nebo i ljestve koje su sezale do visine neba, po kojima se uspinjao biskup odjeven u biskupsko ruho. Njega su s desne i s lijeve strane pratila druga dvojica biskupa. Kad je to ispričala majci, ona reče: „Andrija Corsini uzašao je k nebesnicima.” I usporedivši vrijeme, doznala je da je Andrija preminuo u isti sat u koji je djevica u snu vidjela biskupe kako uzlaze na nebo. Te je noći druga plemenita djevica, kojoj je Andrija još za života prorekao dan smrti, umirući glasno povikala: „O Kristov biskupe, pričekaj me da zajedno uđemo u nebesku domovinu.” Rekavši to i pruživši k nebu molećive ruke, preminula je s ovoga svijeta. Ali što da pripovijedam o onome što se dogodilo oko smrti ovoga blaženoga muža; kakve je riječi, kakva životna pravila, kakve redovničke predaje dao, kakva je svjetlost obasjala umirućega, kakav je ugodan miris širilo tijelo pokojnoga? Mnogi su dodirom njegova tijela na čudesan način oslobođeni od raznih slabosti i bolesti.

21 Umro je dakle sveti Andrija u 71. godini svoga života, a u a 13. godini svoga biskupstva, godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1373., 6. siječnja, a njegova duša s najblaženijim dusima gleda lice Višnjega Kralja. Njegovo je tijelo po običaju uz pogrebnu povorku pokopano u kamenoj grobnici u katedralnoj crkvi u Fiesolu, premda je oporučno ostavio da njegovo tijelo bude pokopano kod karmelićana u Firenci. Građani pak, zbog čudesne svetosti toga muža, nisu dopustili da se tijelo prenese u Firencu, jer su se u njemu nadali velikoj zaštiti. Karmelićani pak, ugrabivši povoljnu priliku, noću potajno i krišom uzeše tijelo i prenesoše ga u Firencu, gdje je u to vrijeme zasjalo mnogim čudesima. a Surije i raniji životopis navode 12. godinu.

Firentinska pobjeda. Svečano štovanje Andrije.

Nakon mnogo vremena, naime godine Utjelovljenja Gospodnjega 1440., za vrhovnoga svećenika Eugena IV., Filip Marija, milanski vojvoda, svojevoljno je navijestio rat Crkvi i Firentincima te je preko Nikole Piccinina, zapovjednika svoje vojske, zauzeo mnoge firentinske gradove i mnoge opustošio. Tako je neprijateljska vojska već bila zauzela mjesta blizu grada; Firentince, a i kardinale koji su tada bili u Firenci s vrhovnim svećenikom Eugenom, obuzme strah; sve se činilo uzburkanim i teškim. Potresen tim događajima, grad poče drhtati, ne uzdati se u oružje, a svatko je prema svome strahu mjerio opasnosti. Donesena je odluka da se izabere desetorica za vođenje rata, koji će se brinuti da Republika ne pretrpi kakvu štetu, te im se dopušta da opreme legije, vode rat i hrabre saveznike i građane. Među njima bili su Cosimo Medici, Neri Capponi, vitez Anđeo Acciaiuoli i Ivan Scodellari. Oni su se okupili zajedno i vijećali o obrani Republike; u pogibelji tolikoga rata njihovi su duhovi bili u nedoumici.

23 Dok se to tako događalo, sveti je Andrija Corsini blistao mnogim čudesima. Kako se pak iz najveće pobožnosti gotovo cijeli grad slijegao u karmelićansku crkvu, gdje počiva tijelo toga biskupa, neki je mladić iz silne pobožnosti žurio zajedno s ostalima. Njemu se ukaza blaženi biskup govoreći: „Mladiću, požuri brzo k desetorici za vođenje rata i prenesi im ove moje riječi: Bog koji je Izraela istrgnuo iz faraonove ruke, sam će skršiti njihove protivnike; neka se ne boje sukobiti s neprijateljima, jer će Bog raspršiti sve njihove snage. Stoga neka već odvažno uzmu oružje da se bore s neprijateljem. Petoga dana nakon sljedećega blagdana svetoga Ivana Krstitelja, koji će se slaviti za osam dana od danas, odnijet će pobjedu nad neprijateljima.” Premda je mladić bio prestrašen božanskim viđenjem, ipak je otišao k desetorici i javio im što je rekao Andrija Corsini. Kad je to bilo javljeno, poglavarstvo je s čudesnom vjerom prihvatilo te riječi, obnovilo snagu vjerom i ohrabrilo se, smatrajući da besmrtni Bog vodi brigu o ovome narodu. Pripreme stoga vojsku, i 28. lipnja vojske se sukobe; no nakon duge borbe s obje strane, neprijateljske su čete bile razbijene. Vjeruje se da se to nije dogodilo bez božanske pomoći, jer je golemom mnoštvu poraz nanijela mala šačica ljudi, tako da ih je tek nekolicina umakla bijegom. Kad je Piccinino vidio da njegovi posustaju i da mu je položaj uzdrman, ne uzdajući se u svoje snage, pobjegao je s nekolicinom u a Borgo San Sepolcro.

24 Nakon što je u Firenci javljeno o toj pobjedi, grad se iz najveće žalosti iznenada preobrazio te bio obuzet veseljem i golemom radošću; proglašeni su blagdani, priređene igre i drugo tome slično, kako se u takvoj prilici običava činiti. A kako se ne bi činilo da su zaboravili na vjeru, donesena je odluka da se sav kler i sve poglavarstvo zajedno s narodom okupe u katedralnoj crkvi; odakle će u svečanoj procesiji, kako je običaj, poći u karmelićansku crkvu, gdje počiva časno tijelo svetoga biskupa, te ondje na čast Presvetoga Trojstva po običaju svečano pjevati misu, a tijelo blaženoga Andrije Corsinija pokazati svemu narodu uz baklje i mnogo tamjana. A budući da se to što se ticalo štovanja ovoga svetoga muža nije moglo učiniti bez prethodnoga savjetovanja s Apostolskom Stolicom, upućena je molba vrhovnomu svećeniku Eugenu preko prečasne gospode kardinala Colonne, Anžuvinskoga, Trapanijskoga, Piacentinskoga, Svetoga Križa i Svete Marije Nove, da se tomu tijelu svake godine zakonito mogu iskazivati takve počasti. Premda je Eugen već prije mnogo čuo o svetosti toga muža, ipak, potaknut novim glasovima i molbom tolikih muževa, zakonito je dopustio ono što je firentinski narod tražio. Kad je to ishođeno, vjerski je obred, kako je bilo odlučeno, izvršen uz čudesnu pobožnost naroda. Također je zakonom određeno da sva poglavarstva grada Firence po običaju svečano pohode karmelićansku crkvu, naime onoga dana kada sami karmelićani slave godišnju svetkovinu ovoga blaženoga muža. To se pak sve do ovoga našega vremena obdržava s najvećom pobožnošću. a Grad u Umbriji na planini Apeninima, koji je Eugen IV. za 12 tisuća zlatnika založio Firentincima, koji ga i sada drže.

POGLAVLJE VI. Razna čudesa.

U to se vrijeme neki svećenik, posvađavši se sa svojim župljanima, našao istjeran sa svoje nadarbine te optužen pred nadbiskupom zbog mnogih zala i nedjela; i nikako ih nije mogao umilostiviti niti se s njima pomiriti. Kako je u toj stvari potrošio mnogo novca, a nije mogao vratiti nadarbinu, obratio se s mnogim molitvama blaženomu Andriji, zavjetujući se da će pred njegovo tijelo postaviti voštani lik u svojoj prirodnoj veličini ako ga njegovi župljani mirno prime; čim je položio zavjet, pošao je u crkvu i zatekao sve promijenjene; i oni koji su se malo prije bili urotili da će ga ubiti, primaju ga kao prijatelja.

26 Nedugo zatim neki karmelićanin, koji je bio na čelu engleske provincije, u Firenci je teško patio od glavobolje; i nikakvim liječničkim umijećem nije mogao biti oslobođen. Kad je čuo što se događa po blaženomu Andriji, koji je u to vrijeme blistao mnogim čudesima, s mnogo je suza zazivao njegov zagovor; položivši zavjet, oslobođen je muka u glavi te se, zahvaljujući Bogu koji po svojim svetima tako čudesno djeluje, vratio u svoju domovinu.

27 a Nedavno, u naše vrijeme, neki je Matej Corsini na selu pao strmoglavce s visoka mjesta na glavu; pri tom je padu bio teško ozlijeđen te petnaest dana nije izgovorio nijedne suvisle riječi; štoviše, sve je stvari nazivao pogrešnim imenima, kao netko tko je zbog ozljede mozga zaboravio sve stvari. Liječnici, izgubivši nadu u njegovo ozdravljenje, potpuno su odustali od njegova liječenja. Petnaestoga dana ujutro, pozvavši svoju ženu Titu njezinim pravim imenom, rekao joj je da je Andrija Corsini u karmelićanskom odijelu, u pratnji jednoga poslužitelja s upaljenom bakljom, u snu s njim dugo razgovarao te mu dao sigurnu nadu u ozdravljenje. Kad je žena to čula, nemalo se začudivši neočekivanoj promjeni u govoru, rekla je: „Uzdaj se, mužu, da možeš biti oslobođen takvim zagovorom; jer isti je Andrija, odjeven u isto odijelo i govoreći iste riječi, otišao od mene malo prije nego što si me pozvao.” Matej se iz dana u dan oporavljao i ubrzo je zadobio prijašnje zdravlje.

28 Plemeniti mladić Petar Vettori, dok je posjećivao svoga ujaka koji je bio načelnik u Pratu, gradiću udaljenom deset milja od grada Firence, popevši se zajedno sa svojim vršnjacima na gradske zidine, neoprezno je pao s visoke kule. Dok je padao, preporučivši se blaženomu Andriji Corsiniju, izbjegao je neozlijeđen tolikoj životnoj pogibelji.

Učinio je i mnoga drugab čudesa koja radi kratkoće izostavljamo.

a Sljedeće nedostaje u ranijem životopisu.
b Naime ona koja se navode od br. 39 do kraja ranijega životopisa.

Novija čudesa

iz Relat. Cardinal. Deti ad Urbanum VIII.

Junipera Ricci, Firentinka, uhvaćena teškom bolešću nakon porođaja, a ubrzo dovedena i do ludila, nakon što su uzalud primjenjivani lijekovi, naposljetku je prislanjanjem relikvija blaženoga Andrije vraćena u prijašnje tjelesno zdravlje te je (što se rijetko događa) ponovno došla k zdravoj pameti.

2 c Dvogodišnji Bonaventura, sin Kasandre, nakon što je sedamnaest dana ležao bolestan u kolijevci i uzdržavajući se od svake hrane i pićad liječnik ga je već smatrao mrtvim, čim su na dječakova prsa prislonili lanac blaženoga biskupa i njegov prsten nataknuli na dječakov prst, odmah je zatražio hranu, obukao odjeću, izašao iz kuće i zaigrao se s dječacima.

3 Trideset je godina ruke prekrivene gubom imala Anđelika de Castro iz Romagne; a nakon što je uzalud upotrijebila pomoć lijekova, utekla se pomoći blaženoga Andrije; i obećavši zavjetne ruke na njegovu grobu, odmah su se počele čistiti, te se u roku od osam dana na rukama nije vidio ni trag gube.

4 Elizabeta, kći Petra dee Cavarella, Firentinka, bijedno mučena neprestanom groznicom i padavicom kroz trideset mjeseci, lišena zbog siromaštva pomoći liječnika i lijekova, našla je brži lijek u pomoći blaženoga biskupa; dotaknuvši s najvećim pouzdanjem i pobožnošću njegov lanac, iznenada je ozdravila od obiju bolesti.

5 Nakon što je pala na zemlju i slomila lijevu rukuf Flammetta, kći Jakovljeva, budući da lijekovi ljudskoga umijeća nisu ništa pomagali, utekla se blaženomu Andriji te je u karmelićanskom hramu, položivši ruku na njegov oltar, ponovno zadobila zdravlje.

6 U istome hramu, dok se na blagdan Uzašašća pokazivalo tijelo blaženoga Andrije, Katarina, žena Julija de Garba, Firentinka, potpuno lišena sluha, pružila je krunicu Blažene Djevice da dotakne tijelo blaženoga; i kad ju je primila natrag te s velikom nadom cjelivala, prislonivši jedno njezino zrno na uho, odmah je i savršeno počela čuti.

a Ista se čudesa nalaze u relaciji o kanonizaciji Pavlu V., dio 5, § 3, gdje se navode svjedoci, a kod nekih se dodaje i godina kada su se dogodila.
b Kaže se da je ozdravila god. 1596. i naziva se Ginevra.
c God. 1607.
d kroz tri dana.
e Conanella.
f God. 1603.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine