Razna čudesa. Uprava samostana u Firenci.
Bijaše pak neki plemić, i premoćan u bogatstvu, koji je imao jednu kćer od deset godina, a ona je bolovala od sušice; za ponovno zadobivanje njezina zdravlja učinio je sve što je bilo moguće po savjetu liječnika; i budući da nije imao drugih sinova, silno se bojao da ne izgubi tu jedinu kćer. Jednoga dana s mnogim suzama ode k svojoj kćeri i reče: „Jao, jao meni, kćeri moja! Što još da učinim za tebe i za ponovno zadobivanje tvoga zdravlja? Ti si moje srce i moja duša, i u ovom životu nisam imao nikakve druge nade osim tebe, i bojim se da te ne izgubim. Molim te da mi kažeš želiš li ili čezneš za čim, ako vjeruješ da možeš ozdraviti kakvim lijekom: znaš naime da sam bogat i da nemam nikakva drugoga baštinika osim tebe: stoga je sve moje tvoje. Reci dakle bez straha, preslatka kćeri moja, traži što god hoćeš: jer novca neće nedostajati.” Djevojčica pak u plaču i suzama reče: „Eto, oče moj, nemam nikakve nade u ozdravljenje osim u pomoći Boga i preslavne Djevice Marije, za čije isprošenje molim da pošaljete po slugu Božjega brata Andriju Corsinija, da on sam svojim presvetim rukama pripravi meni jelo, što će rado učiniti; i tako se nadam da ću biti oslobođena od ove sušične groznice.” Čuvši to otac, ne šalje sluge, nego vlastitim koracima trči u samostan karmelićana; ulazi u crkvu i nalazi brata Andriju kako moli pred Raspetim: baca se pred njegove noge i uz najveće zapomaganje i bolne suze govori: „Moli te i zaklinjem, Božji čovječe, da dođeš u moju kuću i udostojiš se pohoditi moju kćer, koja te u bolesti zaziva, te da za njezino zdravlje izvoliš zazvati božansku pomoć.” Njemu brat Andrija odgovori: „Jao, jao, brate moj, znaš da sam najbezvrijedniji grješnik: ali Bog, koji ozdravlja sve skršena srca, neka udijeli tvojoj kćeri zdravlje duše i tijela. Uzdaj se dakle u Gospodina Isusa, u njegovu presvetu Majku, i pođi, jer ću odmah doći za tobom”, i dobivši dopuštenje od priora pođe, te uđe u sobu gdje je ležala djevojčica, gdje su bili roditelji i mnogi iz rodbine, i ulazeći u sobu reče: „Bog koji čini da se spase oni koji se u nj uzdaju, neka te on ozdravi od ove bolesti da mogneš služiti Bogu i preslavnoj Djevici.” Tada reče djevojčica: „Molim te, oče Andrija, da svojim rukama pripraviš jelo od kojega će se očistiti moja prsa.” Tada Andrija uze kruh i stavi ga u vino te moleći reče: „Gospodine Bože svemogući i Kriste Isuse Spasitelju, koji si, da bismo spomen tvoje presvete muke uvijek imali u pameti, pod prilikama kruha i vina predao vjernicima svoje tijelo za hranu i krv za piće; blagoslovi i posveti ovaj kruh pomiješan s vinom, da bude na zdravlje kako duše tako i tijela ove djevojčice koja se uzda u tebe i u tvoju pomoć, koji živiš blagoslovljen u vijeke, Amen.” I vlastitim rukama predade djevojčici kruh i vino, a ona je, čim je ponešto pojela i popila, zaspala: a kad se malo poslije probudila, poče vikati: „Oče moj, oče moj i majko moja, trčite i dajte mi moju odjeću, jer me zove brat Andrija.” Pošto se obukla, vlastitim koracima bez ičije pomoći ode u crkvu zdrava i slobodna da iskaže zahvalnost Bogu, dok su se svi čudili i pjevali hvale Bogu, a nju je otac Andrija zatvorio i posvetio među redovnicama sv. Ane.a
16 U to je dakle vrijeme na kapitulu održanom u samostanu u Pisi brat Andrija poslan u Pariz na studij: on je radosna srca pošao, i da se pokori nalozima poglavara, i da izbjegne ljudskim pohvalama, i radi napredovanja u svetim čitanjima. U tom je pak studiju ostao tri godine a toliko, u kojima je veoma napredovao. Biva pozvan natrag iz provincije, i vraćajući se svrati ub AVIGNON, gdje ga zadrža prečastni gospodinc Petar Corsini, kardinal, s kojim je ostao nekoliko dana, u kojima je pohodio crkve i pobožna mjesta. Jednoga dana, pohađajućid crkvu sv. Marije od Darova u podne, neki je slijepac bio pred vratima crkve proseći milostinju. Andrija pak upita kako je postao slijep. On odgovori: „Najbolji čovječe, imam ženu i djecu, a moj je zanat bio pročišćavati zlato i srebro. Stoga sam uvijek stajao blizu vatre, uprtih očiju u vatru, i da bih dao za troškove svojoj djeci i ženi, neštedice sam radio; tako sam od prevelike žestine postao slijep, zbog čega se silno žalostim, ne zbog sebe, nego zbog svoje djece, koja su još mala i ne znaju zaraditi kruh. Molim te stoga, oče, da moliš Boga za mene.” Nije Andrija mogao zadržati suze nego reče: „Bog, koji je pravo svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet, neka se udostoji prosvijetliti tebe da mogneš na njegovu hvalu odgajati svoju djecu”: i uđe u crkvu, te se položi ničice pred glavni oltar i ispruži po zemlji u obliku križa, i tako osta gotovo sat vremena. I ustavši dođe k slijepcu te ga poškropivši blagoslovljenom vodom reče: „Bog i Gospodin naš Isus Krist, koji je prosvijetlio slijepe od rođenja i vratio svjetlo slijepcu na putu, svojom snagom i moći neka ti vrati svjetlo.” O čudesne i zadivljujuće stvari! Odmah mu se otvoriše oči i jasno je vidio te, zahvaljujući Bogu, to razglasi po cijelom gradu.
17 I ostavi AVIGNON te dođe u svoj zavičaj, naime u grad Firencu, u kojem se održava provincijalni kapitul; i brat Andrija postade prior samostana u Firenci. Pošto je upravljao samostanom i braćom u najvećoj čestitosti i pobožnosti, izliječio je brata Venturu iz Pise od bolesti vodene bolesti stavivši prst u njegova usta u ime Isusa, a on je izbacio iz usta jednue bačvu vode i ozdravio je.
18 Pozva ga neki plemeniti građanin za kuma djetetu kojemu se bio rodio sin; on je to prihvatio. Dok je pak dječak bio u njegovu naručju da bude kršten, poče plakati, a poslije krštenja ga upitaše zašto je tako plakao dok se dječak krstio, kad je to djelo radosti. Odgovori bl. Andrija: „Kume moj, nisam mogao zadržati suze kad je taj dječak rođen da podnosi toliku bijedu i nevolje ovoga svijeta: i naviještam vam da će, ako taj dječak ne umre u djetinjstvu ili ne postane redovnik, biti uzrok svoje propasti i cijeloga svoga roda.” Nerazboriti se pak otac poče smijati i reče: „Radije hoću da postane plaćenik i razbojnik nego redovnik.” Što se dogodilo, poslušajte. Odgaja se dječak u raskoši, tako da još nije imao dvadeset godina kada se udružio s nekim pobunjenicima i izgnanicima iz grada, s kojima je smjerao pobuniti jednu utvrdu i silom je držati, na prezir grada, i pljačkati sve prolaznike. Zbog toga su svi iz te najopakije družine bili uhvaćeni, pa i obješeni, a svi iz njihove rodbine lišeni službi i časti: tako kako je navijestio, tako mu se i dogodilo.
a Da je postigao stupanj magisterija uče Ferrari u katalogu svetaca Italije i Emanuel Bohemus, razjašnjuje 27., koje navodi Dominik od Isusa u Bilješkama. Ali odakle su to crpili? Iz Života sv. Petra Tome 29. siječnja, br. 8, očito je da se tada ondje zahtijevao dulji boravak na studiju.
b Drugi životopis i Alegrius imaju Dijon, gdje je onaj kardinal obavljao službu apostolskoga legata: pogrešno, kao što je očito iz sljedećega.
c Bio je u to vrijeme Petar Corsini ne kardinal, nego biskup Volterre i opći revizor svete palače. Zatim je naslijedio u firentinskom biskupstvu Filipa Aurelija godine Kristove 1361. Naposljetku ga je imenovao kardinalom naslova sv. Lovre i Damaza Urban V., 8. godine svoga pontifikata, Kristove 1369., 9. srpnja. Umro je u AVIGNONU 36. godine svoga kardinalata, Kristove 1408. Tako otprilike Ciaconius i Victorellus kod Urbana V.
d To je u AVIGNONU katedrala u kojoj su ustoličeni pape Inocent VI., Urban V. i Grgur XI.
e Barile, talijanska riječ, znači vrč.
Biskupstvo u Fiesoleu. Izražene kreposti svetoga ispovjedaoce.
Godine dakle Gospodnjea 1362., u vrijeme pape Urbana V., koji je ukrasio glaveb apostola, kad je grad Fiesole zbog prirodne smrti bio bez biskupa, sav je kler jednoglasnom privolom za pastira i biskupa izabrao brata Andriju Corsinija. Čuvši to, potajno pobježe k kartuzijancima i ostade skriven moleći i preklinjući preslavnu Djevicu da bude oslobođen od te pogibeljne časti. Kanonici, svećenici, pa i laici tražili su ga šaljući po pokrajini i među znancima; i ne nalazeći ga, nisu znali što da učine: stoga su odlučili promijeniti izbor. Okupivši se dakle klerici i puk u glavnoj crkvi da o tome vijećaju, neki od njih govorahu: „Pričekajmo još nekoliko dana”; drugi su pak govorili: „Nipošto, nego promijenimo izbor.” O čudesne i divljenja vrijedne stvari! Dječak od gotovo tri godine, koji je jedva znao zatražiti kruha, silovito uđe u skupštinu i glasno reče: „Izabrao je Bog Andriju za svećenika sebi, nemojte naopako mijenjati izbor: nego pošaljite k kartuzijancima i naći ćete ga kako moli.” A dok je i Andrija o tome molio, ukaza mu se dječak u bijelu govoreći: „Ne boj se, Andrija, jer ću ja biti tvoj čuvar, a Marija će ti u svemu biti pomoćnica; bez straha preuzmi biskupstvo.” Radosni klerici i puk zbog objave, i ne malo se čudeći, poslaše u kartuziju, gdje nađoše Andriju kako moli, kako je dječak prorekao. I tako bi izabran u biskupsku čast i potvrđen također od Urbana petoga.
20 U tom je biskupstvu uistinu zaslužio ono što se o njemu može s pravom pjevati:
„Ovaj pobožan, razborit, ponizan, čedan; trijezan, čist bijaše i miran, dok je sadašnji život krijepio udove njegova tijela.”
Kod njegova se svetog groba često itd., gdje je osam dijelova na pohvalu njegova presvetoga života, od kojih je prvi: „Ovaj Andrija pobožan.” Kolike je pobožnosti i milosrđa bio prema siromasima i nevoljnima, i zatvorenicima, rodiljama, bijednima, siročadi, udovicama, odjekuje poklik mnoštva: „Hosana.” Tolike je pobožnosti bio da je, kad bi vidio bijedne siromaha ili kad bi čuo čiju nevolju i bijedu, neprestano brizgao u suze; iz pobožnosti je dao načiniti i obnovio cijelo biskupstvo, i kor crkve, i krov, kad je sve bilo na neki način u ruševini i razoreno. I iz pobožnosti je dao načiniti prvu novu gredu crkve karmelićana u Firenci, u što je utrošio 200 florina. Iz pobožnosti je svakoga dana siromasima vlastitim rukama pružao kruh i vino: iz pobožnosti je držao knjigu u kojoj su bili zapisani svi bijedni i siromašni ljudi koji se nisu mogli sami pomagati, kojima je potajno i skrivećki pomagao. Dok je pak u to vrijeme bila velika oskudica, odnosno skupoća, svakoga je dana vlastitim rukama davao pet sekstarija kruha. A kad su se siromasi množili, a njegov je upravitelj sačuvao samo petnaest kruhova za objed, reče spomenutomu upravitelju: „Idi i donesi mi još kruha: zar ne vidiš da se siromasi množe?” On odgovori: „Gospodine, sve je razdijelilo Vaše Očinstvo; ostalo je samo petnaest za objed naših.” Tada reče Andrija: „Idi i vidi dobro ima li, da se ovi ne sablazne.” On je pak tvrdio da nema više. Reče pak biskup: „Budući da ne želiš ići, pođi sa mnom”: dođoše pak do škrinje i nađoše je punu svježega i toploga kruha. Tada se upravitelj baci na zemlju govoreći: „Gospodine, odakle je došao ovaj kruh ne znam; jedno znam, da nitko ovdje ne može ući bez mene, jer nema ključeva: nego znam pouzdano da je to učinjeno snagom i moći Božjom i vašim zaslugama”, te je radosno predao siromasima.
21 Drugi: „Ovaj razborit”: ne govorim o njegovoj razboritosti u promišljanju prošloga i budućega; budući da je sam preispitivao sve svoje godine u gorčini i nutarnjoj boli, i od svake je najmanje stvari činio veliku savjest: te se uvijek bojao božanskoga suda: imao je pak veliku razboritost u smirivanju i pomirivanju građana Firence, pa i pučana, mnogo se posvećujući tome da, uništavajući njihove stranke i privodeći ih na cjelov mira, budu ujedinjeni. Kad je jednom propovijedao na trgu u Fiesoleu, a bio nazočan velik dio Firentinaca, snažno povika: „Ustanite i podignite glave svoje i vidite odakle dolaze vaše svađe i stranke”: i ugledaše iznad grada nebrojeno mnoštvo vrana i jastrebova koji se međusobno bore, a koji su uistinu bili demoni u tom obličju, potičući Firentince na ratove. Zbog toga su se pomirili, opraštajući sve uvrede.
22 Treći: „Ovaj ponizan.” Premda smo mnogo raspravljali o njegovoj dubokoj poniznosti dok je bio među braćom i dok je vlastitim rukama dijelio milostinju siromasima, iznijet ću još jedno da se vidi plod njegove poniznosti: uvijek je naime četvrtkom, na spomen da je Isus Krist naš učitelj oprao noge učenicima, i on prao noge siromasima i hranio ih, osobno im služeći; i među ostalim se dogodilo da je, pošto je nekima oprao noge, bio jedan koji nikako nije htio da mu se operu. Njemu Andrija: „Reci, brate moj, zašto ne želiš da ti operem noge, kao što sam učinio drugima?” Odgovori: „Gospodine, imam potkoljenice posve trule, stoga bi bilo neprikladno sablazniti Vaše Očinstvo.” Njemu biskup: „Dođi, brate moj, i uzdaj se u božansku moć i milosrđe, jer će on izliječiti sve tvoje bolesti”: stavi pak noge i potkoljenice svoje posve trule u posudu, a biskup ih ponizno opra, obrisa i poljubi. O čudesne stvari! Dok je on ljubio noge sa suzama suosjećajući s bolešću, suze su bile mast njegova ozdravljenja, i ozdravio je, odmah zahvaljujući Bogu i biskupu.
23 O njegovoj čednosti i stidljivosti, kolika je bila, pokazuje se već po tome što se ovaj čedan u svojoj mladosti tako sramio razgovarati sa svojom majkom i svojim sestrama kao da su tuđinke; izbjegavao je druženja i razgovore sa ženama, a ako je iz nužde govorio, uvijek je držao oči uprte u zemlju. Tolika je bila njegova čednost da su ga, dok je bio na studiju u Parizu, drugi studenti zvali Andrija slijepi, gluhi i nijemi; i to zato što je sva osjetila obuzdavao od nečednosti.
24 Peti je: „Ovaj trijezan.” Tako smo također govorili o njegovoj trijeznosti i postu, jer otkako je od vuka postao janje, otkako je primio redovnički habit, posvećivao se mnogim postovima i uzdržavanjima. Piće mu je bila voda malo obojena vinom; i premda je bio opterećen mnogim bolestima, ipak nije htio jesti meso; gladan je uvijek ustajao od stola, a kruh je uzimao na težinu, pa ni vodu nije uzimao koliko je bilo potrebno, nego je sve uzimao s mjerom i redom.
25 Šesti: „Ovaj čist.” O toj čistoći neću ništa reći, budući da je uistinu bio djevica i neokaljan, niti je na bilo koji način iskusio tjelesnu pokvarenost, kao što je poslije njegove smrti objavio nekomu svećeniku koji je bio kanonik i njegov stolni drug: njemu se ukazao sav bijel i lijep s rukovetju ruža i ljiljana u rukama: kad ga je on upitao zašto nosi ljiljane i ruže, jer biskupu ne priliči nositi takvo što, odgovorio je da to nosi kao svjedočanstvo svoje čistoće i djevičanstva, te stoga s djevicama slijedi Jaganjca.
26 Sedmi je: „Ovaj miran.” Miran je bio ne govoreći glasno, ni oholo, ni mnogo, nego malo i korisno, i to ponizno i tiho: tako iz njegovih riječi nikada nije nikla sablazan, nego radije mir. Također miran u svojoj strpljivosti, u svojim bolestima, koji je, premda je bio mučen, ipak nikada ili malo jadikovao te je, kao što smo prije rekli, sve koje je mogao poticao na mir i spokoj.
27 Osmi: „Udovi tijela”, jer se mršavost tijela pokazala od posta. Uistinu je mogao pjevati s Apostolom: „Krotim svoje tijelo i podvrgavam ga ropstvu.” Jer povrh najgrublje kostrijeti nosio je oko bokova željezo savijeno u obliku lanaca, naime onih koji se drže kod vatre, koje je kod mene, a dobio sam ga od neke najpobožnije žene iz Fiesolea koja ga je ugrabila poslije njegove smrti i sama ga nosila do smrti. Bičevao se uz litanije svakoga dana poslije pokorničkih psalama do krvi. Njegovo je spavanje bilo gotovo nevjerojatno: načinio je naime postelju od lozovih mladica, a odozgoc sclavinu, te snop mladica pod glavom, a da se to ne bi vidjelo, odozgo je držao oslikano platno, kao za ukras.
28 Jedno dodajem: jedne je noći pozvao svoga klerika i pjevajući psalme pošli su u pohod u crkvu opatije, a vraćajući se poslije pohoda dođoše do onoga mjesta gdje je tabernakul koji se zove LA VERGINE MARIA, koji nađoše zatvoren prevelikim zidom; njemu tada reče drug: „Eto, oče, što je ovo? Tko je, otkako smo prošli, tako brzo sagradio zid? Jer sada kad smo došli, nije ga bilo.” Andrija pak poče kao da se smije i, približavajući se i štiteći se znakom križa, reče: „Zapjevajmo, brate, jer je ovo đavolska obmana”, i počeše pjevati: „Deus in adjutorium meum” itd. i „Domini est terra” itd; čim je to završilo, obmana je nestala i slobodno su prošli.
a Ovdje je raspravljeno u Uvodu to mjesto i označena pogreška.
b Petra i Pavla. O tom ukrasu više uz njihov rođendan 20. lipnja.
c Meursiusov Glossarium: Σλιζεῖνα, talijansko, Sciavina. Prostirka, dragocjena kruna, pokrivač. Amalthea Laurentiana: Sclabina, krparica.
Preminuće, ukop, Prijenos.
Kad je pak u biskupstvu poživio dvanaest godina i približavalo se vrijeme njegove smrti, pošto je bio sedamdesetogodišnjak i učinio mnoga čudesa, kad je u noći Rođenja Gospodnjega, prije nego što bi otpjevao prvu misu, molio u crkvi sv. Marije Pumerane, ukaza mu se preslavna Djevica govoreći: „Evo, sine moj, približava se vrijeme u kojem moraš izići iz ove tamnice pune nevolja: stoga u noći Bogojavljenja, kada su mudraci mome Sinu i meni prinijeli zlato, tamjan i smirnu, a ti si dao svoju dušu, tijelo, srce i sva dobra iz ljubavi prema njemu i meni, stoga ću te iste noći doći po tvoju dušu i pridružiti je anđelima u kraljevstvu nebeskom.” Andrija se pak silno obradovao toj objavi i s najvećom je radošću otpjevao tri mise, i bio je tolike radosti da mu se lice činilo ružičastim i kerubinskim, dok je prije zbog strogosti pokore bilo blijedo i bez ikakve žive boje. Sutradan je dakle, oboren groznicom, pozvao k sebi kanonika Gvida, kojega je smatrao najvjernijim, i povjerio mu kako će preminuti u noći Bogojavljenja te da za njega prinosi molitve Bogu. Čuvši to, taj Gvido poče glasno plakati i vikati: „Jao nama! Uistinu je pala kruna s naše glave: naši grijesi ne zaslužuju takva muža.” U međuvremenu ga pohađaju građani i klerici, koje je sve hrabrio na mir i jedinstvo govoreći: „Sinovi, ne dajte mjesta đavlu.”
30 U noći dakle Bogojavljenja Gospodnjega, ležeći na svojoj najtvrđoj postelji, dao je donijeti psaltir i uz pomoć klerika započeo vrlo pozorno Atanazijevo Vjerovanje, „Quicumque vult salvus esse” itd., i Apostolsko vjerovanje i Vjerovanje otaca; i kad su izgovorili ta vjerovanja, soba je postala tako sjajna kao da je sunce u podne, tako da su se nazočni ne malo začudili. A nakon jednoga sata, kad su svi kanonici i klerici bili pred njim, sv. Andrija u zoru poče govoriti: „Nunc dimittis servum tuum, Domine, secundum verbum tuum, in pace.” Kad je to završio, njegova se duša odvojila od smrtnoga tijela i slobodno odletjela u slavu, gore spomenutoga dana, naime šestoga siječnja, a godine spasonosnoga Utjelovljenja 1283., u 72. godini života, od ulaska doduše u Red 55., a u biskupstvu dvanaeste godine: tijelo mu je pak ostalo na slami, ali mirisno, tako da su se po tom mirisu mnogi oslobodili od različitih bolesti. Dolazili su mnogi bolesnici koji su se dotaknuvši ga ozdravljali. To doduše svjedoči Coluccio, tadašnji firentinski kancelar, u nadgrobnom natpisu koji je uklesan na grobu, a koji započinje:
„Montis Carmeli de religione vetusta”, i na kraju:
„Qui qualis fuerit, miracula multa fatentur, Quæ Deus ostendit corporis ad tumulum.” „To su oni koji se nisu okaljali sa ženama” itd. Od toga je viđenja žalost zbog smrti kćeri pretvorena u radost i objavio je svima nazočnima, iskazujući svevišnjemu Gromovniku i hvale i zahvale.
32 Biva položen i pokopan tijelo bl. Andrije s najvećom čašću u kamenom grobu; a budući da je bio naznačio da bude pokopan u Firenci u crkvi karmelićana, a ni kanonici ni puk nisu htjeli braći dati sveto tijelo, stoga su braća, vrebajući zgodan čas poslije petnaestoga dana, došavši potajno noću odnijela tijelo; a to je tijelo bilo tako cjelovito i mirisno kao prvoga dana smrti, te su ga položili u kapeli sv. Uršule na jednu stolicu za sjedenje, kao da je živo; i na taj su ga način držali dok nije bio načinjen njegov časni grob. U međuvremenu su se stjecali narodi da isprose milosti, koji su se s radošću vraćali svojim kućama, iskazujući hvale Bogu i zahvale bl. Andriji. a Ondje su gore utrošeni.
Pobjeda Firentinaca. Štovanje relikvija sv. Andrije.
Ostalo je pak tako nepokopano u grobu sve do godine 1440., u kojoj je godinia papa Eugen IV. sa svojom veoma znamenitom kurijom bio osobnob u Firenci.c Crkvu doduše, a također i Firentince, okrutno je uznemiravaod Filip Marija, milanski vojvoda, i Niccolò Piccinino, zapovjednik vojske spomenutoga vojvode. Tako i na taj način da je bila izgubljena većina utvrda, naime onih koje su od grada Firence prema aretinskom i sijenskom području; i čete gospodina kapetana došle su sve do ravnice grada Firence, pljačkajući dobra i ljude, paleći i čineći neizmjerna zla: tako da su plemići, građani i obrtnici grada, kao i dvorjani, bili kao slijepi i nisu znali što da čine:e bojali su se naime zametnuti rat i izvesti bojne redove protiv gospodina kapetana, budući da je bio veoma lukav i imao vrlo veliko mnoštvo hrabrih ljudi, kao i oružja i konja. Ali Bog, koji je čudesan u svojim svecima i ne prezire niti ostavlja ljude koji se u nj uzdaju, nego pomaže, brani i štiti, pošto je već prve godine pokazao nebrojena čudesa po bl. Andriji, posebno liječeći od različitih bolesti, i kad su dolazili skupovi naroda pohoditi njegove relikvije, noseći i prinoseći svoje zavjete; objavi po bl. Andriji nekom mladiću kako će na dan sv. Petra apostola, koji je glava Crkve, a taj se blagdan približavao za manje od osam dana, biti zametnut boj i bitka protiv pljačkaša, neprijatelja Crkve i Firentinaca, protiv kojega će biti izvojevana najveća pobjeda; stoga će cijeli grad biti u pjesmama, plesovima, ognjima, svjetiljkama i ophodima: a taj je mladić dobio nalog da to javi desetorici službenika Balìe, odnosno rata grada, među kojima su bili ovi, koliko se sjećam, gospodinf Anđeo Jakova Acciaiolija, vitez, Cosimo Ivana de' Medicija, Neri Ginija Capponija, Ivan Petra Bartolomeija itd., a taj je mladić neustrašiv i muževan bez ikakva straha ušao u skupštinu spomenutih, koje je našao žalosne i pune boli, te im vedra i radosna lica reče: „Gospodo moja Desetorica, zašto se žalostite kad je Bog po svojim svecima i zaštitnicima ovoga grada spreman boriti se protiv vaših neprijatelja tako i na taj način da njegovom pomoći postignete takvu pobjedu kakvu u ljudskom pamćenju u prošlom vremenu ovaj grad nije imao? Stoga se ohrabrite i postupajte junački, jer je bl. Andrija Corsini, vaš sugrađanin, biskup fiesolski, iz reda karmelićana i pokopan u njihovoj kući, koji je nedavno pokazao tolika čudesa, htio da vam ovo objavim i naložim da javim vama, mojim gospodarima.”
34 Ti su pak gospodari i službenici, veoma ohrabreni i okrijepljeni, odbacivši svaki strah, kao pravi vjernici i sigurni u takvu objavu, nastojali sa svojim kapetanom i kapetanom Crkve zametnuti rat i bitku protiv svojih neprijatelja na sam blagdanski dang sv. Petra apostola. O čudesne i gotovo nečuvene stvari! U nekoliko je sati izvojevana takva pobjeda da je od neprijatelja ostao jedva tko. Jer su neke pobožne osobe, boraveći ondje gdje se odvila bitka, ili u blizini, ispripovjedile da su u zraku vidjele nekoga biskupa odjevena u bijelo, na konju sa štapom u rukama, kako pred sobom pokreće nebrojen bojni red oružja protiv spomenutih naših neprijatelja, i tako je po božanskoj milosti i zaslugama blaženih svetaca, zaštitnika grada Firence, a osobito bl. Andrije Corsinija, zadobivena spomenuta pobjeda, i grad je oslobođen od tirana, a posljedično i Crkva, naime papa Eugen sa svim svojim klerom. Zbog te je pobjede određen najveći blagdan, naime svečani ophod svih redovnika i svih firentinskih građana; kojima je naloženo da dođu u crkvu karmelićana i da se ondje otpjeva svečana misa o Trojstvu, i po volji našega gospodina pape Eugena, kojega su zamolili prečastni kardinali koji slijede, naimeh gospodin Capranica, i gospodin Colonna, k gospodin Anžujski, l gospodin Piacentinski i m gospodin od Santa Maria Nuova na zahtjev cijeloga firentinskoga puka, u takvu je ophodu svima pokazano tijelo samoga bl. Andrije, koje je tako cjelovito kao da je danas umro. Zbog toga darovanja učinjenoga i odobrenoga po spomenutomu papi Eugenu sa svjetiljkama i kađenjima, rekli su spomenuti gospodari kardinali da je po nakani bl. Andrija kanoniziran, jer kanonizacija nije ništa drugo nego potvrda svetosti po Crkvi i kardinalima, i da su njegove relikvije dostojne štovanja.
35 Istoga dana, kad je neki brat Petar Andrija, tada bakalar, trebao propovijedati puku i ispripovjediti njegov život i čudesa, dvoumio se i bojao nazvati ga pred Crkvom SVECEM ili BLAŽENIKOM: ode stoga k n gospodinu kardinalu Svetoga Križa o velikomu pokorniku, tražeći savjet što da učini, a on odgovori: „Pođi, sine, i nazovi ga Svecem i Blaženikom, jer se Crkva Božja nikada ne uznemiruje što se zaziva tko od svetaca. Nama naime nije novo da je on svetac. Kad sam bio bolonjski biskup, čitao sam kako je po gospodinu papi Urbanu V. taj bl. Andrija bio poslan u Bolonju da njih p izmiri, i dana mu je vlast i poslanstvo da izopći, pooštri kazne, pa i dade vremenite kazne protiv onih koji ne žele živjeti u miru; on je ponizno pošao i zadržao se u samostanu sv. Martina od Lanise te slao po krajevima, poticao ih na mir i slogu i da odlože oružje; od njih je jedan dio pristao na njegovu volju, a drugi dio, koji nije htio mir niti položiti oružje, po bl. Andriji bi izopćen; a ti sinovi đavla zatvoriše bl. Andriju u tamnicu i staviše u okove te mu sve oteše, protjeravši njegove sluge i drugove. Ali Bog, koji kažnjava neprijatelje svojih svetaca kada hoće, pogodi sve glavare te đavolske stranke bolešću boli u bubrezima i rukama tako teško da nisu prestajali jaukati i vikati, moleći Boga i sv. Andriju da ih poštedi takve opačine, i nitko od njih nije mogao biti oslobođen osim tjelesnim pohodom bl. Andrije. Biva on sam izveden iz tamnica i sutradan ih sve ponizno pohodi, odrješuje, blagoslivlja i ponizno grli, i tako su svi bili oslobođeni od takve boli, odložiše oružje i međusobno se izmiriše, te su mu poslije iskazali najveću čast i mnogo mu toga darovaše; ali on je, povrh svoje hrane, sve dijelio siromasima. Poslije su ga pak nekoliko dana ugledniji građani pratili sve do Fiesolea, neprestano moleći oproštenje i zaklinjući da moli za njihov mir.”
36 Vraćajući se dakle na spomenutu namjeru, spomenuti bakalar javno je propovijedao gotovo sve što je gore rečeno, gdje su bili neki gospodari kardinali, biskupi i opati, a također sav kler Firentinaca, redovnika, kao i gospodari majstori sa svojim q gonfalonierom i desetoricom r balìje, kapetani s gvelfske stranke, osmorica službenika straže, konzuli monte, regulari mora, šestorica trgovine, s dvadeset i pet pročelnika cehova, i nebrojeno mnoštvo muškaraca i žena. I odmah poslije propovijedi pokazano je svima njegovo preblaženo tijelo, uz svjetiljke, pjesme i himne, zvuk orgulja, truba i svih gradskih glazbala, gdje je sav puk vikao: „Sv. Andrijo, moli za nas.” I poslije jednoga najpobožnijega ophoda, poslije je po prikladnim vijećima grada na spomen tolikoga dobročinstva određeno, ozakonjeno i ustanovljeno da svake godine zauvijek dvadeset i devetoga lipnja gospodari majstori grada i šestorica trgovine, s pročelnicima cehova, budu dužni i moraju časno i svečano doći u crkvu karmelićana i svaki prinijeti voštanu baklju na čast Bogu i bl. Andriji, kako je običaj grada, i u taj sat spomenutim gospodarima službenicima i puku mora biti svečano pokazano njegovo tijelo: i tako se čini, i učinjeno je i ozakonjeno crkvenom voljom našega gospodina pape. Izostavit ću ono o vremenitom slavlju zbog pobjede izborene zagovorom bl. Andrije, jer bi bilo predugo pripovijedati kakvi su se turniri i plesovi održali, i po svim putovima ognjevi, i po svim utvrdama i gradovima podložnima Firentincima, i mnogo drugoga što zbog kratkoće izostavljam; nego namjeravam ispripovjediti neka čudesa da se vidi njegova svetost.
a Stolovao je od 3. ožujka god. Kr 1431. do 23. veljače 1447.
b Prenio je (Ekumenski) sabor iz Ferrare u Firencu 6. siječnja god. 1438. (zatim iz Firence u Rim 26. travnja 1442.) i u to je vrijeme bio u Firenci, kako svjedoče Djela sabora koja je izdao Horatio Giustiniani.
c O tom ratu raspravljaju Flavio Biondo u 4. dekadi, 1. knj., Leonardo Bruni u djelu de rebus Florentinis, sv. Antonin u 3. dijelu, nasl. 22, pogl. 11, § 10, 11, 12, 13., Tarcagnota u 4. sv. povijesti svijeta, knj. 39., i drugi.
d Pohvalu i lik ovoga vojvode, te pohvalu Piccininovu, donosi Paolo Giovio u 2. knj. Elogia.
e Sv. Antonin u § 11. da je ulio velik strah firentinskim građanima i papi Eugenu, kojemu su bila poznata lukavstva i Filipa Marije, milanskoga vojvode, i Niccolòa Piccinina, te ih je iskusio kao uvijek neprijateljske i nevjerne.
f Vitezu Anđelu Acciaioliju: Firentincu je u to vrijeme Leonardo Bruni posvetio komentar grčkih događaja, kako ima Gerard Vossius u djelu de Scriptoribus Latinis.
g Sv. Antonin u § 13. opisuje bitku zametnutu 29. lipnja, onoga dana kada je svetkovina apostola Petra i Pavla, godine 1440., i dodaje: „Mnogi prenose da je pobjeda izvojevana više Božjom snagom nego ljudskim silama ili umijećem.”
h Domenico Capranica, đakon kardinal sv. Marije u Via Lata, kojega je imenovao Martin V., a objavio Eugen IV., poslije prezbiter kardinal Svetoga Križa u Jeruzalemu: pozvan na Baselski sabor u Firencu bio je došao. i Prospero Colonna, Rimljanin, kardinal sv. Jurja u Velabru, kojega je imenovao isti Martin. k Guillaume d'Estouteville, od priora samostana sv. Martina na Poljima u Parizu, najprije biskup Thérouannea, tada anžuvinski, u Firenci na općem saboru 18. prosinca 1439. od Eugena kardinal sv. Silvestra i Martina na brdima. l Je li Ivan Carvajal, biskup Plasencije? Ali on je, po Ciaconiju, naposljetku imenovan kardinalom od Eugena u Rimu 16. prosinca god. 1440. m Pietro Barbo, Mlečanin, najprije biskup Vicenze, zatim Palentije, na saboru u Firenci imenovan kardinalom sv. Marije Nove. n Niccolò Albergati iz kartuzijanskoga reda, bolonjski biskup, kojega je imenovao Martin V. god. 1425. kardinalom Svetoga Križa u Jeruzalemu. Objavljen je njegov životopis koji je napisao Garnefelt. o Naslijedio je u toj službi kardinala Giordana Orsinija, umrloga 29. svibnja 1439. p O ratovima, pobunama i miru u Bolonji za Urbana V. raspravljali smo 29. siječnja uz život sv. Petra Tome, pogl. 12. i 13. Čini se da su se neke od tih pobuna ponovno rasplamsale nakon njegove smrti. q Talijanska riječ Gonfaloniere znači stjegonošu, Gonfalone stjeg, a Gonfalonata četu pod stjegom. Da su Firentinci slobodu, kupljenu god. Kr 1287. od cara Rudolfa, stvorivši magistrat koji nazivaju priorima cehova i dodavši stjegonošu pravde, tvrdi Platina u Honoriju IV; Leandro u Toskani kaže da je taj magistrat trajao samo dva mjeseca i stjegonošu naziva Gonfalonierom. Da je imao tisuću vojnika podložnih svome stjegu i vlasti, dodaje Tarcagnota u 4. dijelu povijesti svijeta, knj. 35. Katalog gonfaloniera po obiteljima donosi Jacopo Nardi u djelu Historia Florentina. r I talijanska riječ Balìa označuje vlast ili moć, ali balìa ili balivatus u zakoniku starih zakona uzima se za pokrajinu ili kotar nekoga mjesta. s O strankama gvelfa i gibelina, od kojih su ovi slijedili carevu, a oni papinu stranu, raspravljaju posvuda pisci talijanske povijesti, a poimence o prevlasti gvelfa u Firenci Bruni.
POGLAVLJE VIII. Razna čudesa.
Neki župnik neke župe bio je čudesno uznemiravan od puka i svojih župljana, tako da u svojoj nadarbi nije nikako mogao boraviti, te ga oni nepravedno optužuju za mnogo toga, progone ga, parniče s njima više mjeseci i nikako se nije mogao osloboditi od njih niti odvratiti svoju župu. Obrati stoga svoje oči k bl. Andriji moleći i preklinjući za svoje oslobođenje te učini zavjet da će mu, ako se oslobodi od njih i u miru posjeduje svoju nadarbinu, dati voštanu baklju dugu onoliko koliko je on sam bio visok i dati da se položi pred ono tijelo. Taj je zavjet učinio u subotu; a u nedjelju ode u nadarbinu i reče u sebi pobožno: „O sveti i blaženi Andrijo, pod sjenom tvojih krila idem u svoju crkvu; uzdam se u tvoju pomoć i zaštitu.” Dođe pak župnik na ulaz u trg župe, gdje je sav puk bio okupljen s kopljima u rukama, i svatko je prijetio govoreći: „Ako ovaj dođe, ubit ćemo ga; nećemo ga nikako za župnika ni za svoga svećenika”, i svi su bili međusobno zakleti i uzburkani. O čudesne stvari: čim su ugledali župnika, svatko je bacio oružje i pošli su mu u susret govoreći svi: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje”, te ulazeći s njime u crkvu vratiše mu sve ključeve kuće i sva dobra, svi moleći oproštenje sa suzama i klečeći na zemlji. Župnik pak, silno se čudeći tome, reče im: „Oci i braćo moja, molim vas iz ljubavi prema Bogu da mi kažete odakle ta promjena. Jučer ste me svi htjeli ubiti, a danas me primate s tolikom ljubavlju: izvolite javiti.” A glavni i najstariji među njima ustade i reče: „Gospodine župniče, ne samo jučer, nego već je osam mjeseci kako smo bili u nakani da vas ubijemo, i cijele noći, i ništa drugo nismo jutros na trgu rekli da ćemo učiniti osim toga da čim vas ugledamo među svojim pukom, svatko bude obvezan ubiti vas: odakle je pak to došlo, ne znamo, jer smo, čim smo vas vidjeli da se pojavljujete, bacili oružje i srce nam se promijenilo; ne vjerujemo da je to osim od Boga, koji je istjerao svu tamu iz naših srdaca.” Tada župnik reče: „Neka zna svatko od vas, prijatelji moji, da sam jučer učinio zavjet bl. Andriji da ću, ako uđem u miru i nastanim se u ovoj župi, položiti voštanu baklju pred njegovo tijelo, predajući se njemu i stavljajući se pod sjenu njegova okrilja. Stoga je on po božanskoj milosti vaše zle nakane promijenio u dobre. I rado mu se svidjelo primiti me. Zbog toga najprije Bogu, drugo bl. Andriji, treće vama iskazujem zahvalnost i milosrdno molim oproštenje”, i tako su se pomirili.
38 Prečasni teolog magistar brat a Nikola Kenton, provincijal Engleske reda karmelićana, bi pritisnut najtežom groznicom, tako da je od glavobolje danju i noću vičući, na neki način doveden u najveću tjeskobu, želio smrt. Dogodi se pak da, dok su se snažno oglašavala zvona zbog okupljanja puka, spomenuti provincijal upita zašto toliko zvone zvona; kaže mu se da je pronađen nov svetac i da Bog po njemu čini mnoga čudesa, a on je iz vašega reda i bio je biskup fiesolski. Tada reče spomenuti provincijal: „Brzo mi pomozite, jer želim poći u crkvu; možda me neće prezreti, nego će mi i pomoći da ne umrem ogorčen.” Ulazeći u crkvu dođe pred njegovu sliku i vidje ljude i žene kako dodiruju njegovu sliku i zatim trljaju svoja lica, te reče: „Što to čine oni?” Odgovori mu se: „Trpe glavobolju i od te pobožnosti mnogi ozdravljaju.” Kad je pak provincijal čuo takvo što, približi se slici ili ikoni na kojoj je naslikan lik bl. Andrije i reče: „Molim, bl. Andrijo, molim te i preklinjem da me ne prezreš; nego pomozi meni koji sam iz tvoga reda: vidi moju bol i muku moje glave i oslobodi me, jer sam ogorčen”; i govoreći to dodirnu spomenutu sliku s najvećom vjerom, pobožnošću i nadom, te zatim protare glavu i svoje lice, i uistinu je odmah bio oslobođen od svake boli i groznice. Kad se pak vraćao u svoj zavičaj, dao je svečano naslikati lik bl. Andrije s nekim čudesima.
39 b Čudesa pokazana oko vremena njegova prijenosa, naime godine Gospodnje 1439.
Neka Firentinka, imenom Bilia, žena Francesca Martina, postolara iz župec sv. Fredijana, ležeći u postelji, veoma pritisnuta nekom bolešću, tako da nikako nije mogla ići pješice i bila je kao zgrčena, prizva u pamet bl. Andriju pokopanoga u crkvi karmelićana; i budući da joj se duh uzdigao k njemu, poče spavati ili drijemati misleći o njemu: i dok je bila u postelji, u viđenju joj se ukazaše dva brata reda sv. Marije s brda Karmela, odjevena u bijeli plašt, govoreći joj: „Ustani i pođi k bl. Andriji biskupu pokopanomu u crkvi karmelićana, i izliječit će te”; čuvši to, od pobožnosti poče plakati i učini zavjet Bogu. Pošto je to učinila, zdrava i slobodna iziđe iz postelje te s najvećim poštovanjem pješice ode u istu crkvu i, kleknuvši pred grobom, ispuni zavjet koji je bila učinila.
40 Antonio Aleksija Nochi, tkalac svile, kojega ja pisac poznajem, imajući kćerčicu imenom Doroteju, veoma mučenu bolešću glista i dovedenu na kraj života, čuvši za svetost bl. Andrije i čudesa koja je svakodnevno činio, zavjetova mu se da će, ako je izliječi, donijeti na njegov grob voštani lik; ona je iznenada oslobođena i pohodila je grob s likom.
41 Filippo Gospodina Andrije, također tkalac svile, iz župe sv. Fredijana, trpeći najtežu bolest u potkoljenici, tako da deset dana ležeći u postelji nije mogao pomaknuti nju bez tuđe pomoći; čuvši za čudesa koja su se svakodnevno pokazivala po bl. Andriji, obeća da će s najvećom pobožnošću pohoditi njegov grob: i odmah je bio oslobođen te je tako učinio pješice bez tuđe pomoći, iskazujući zahvalu Bogu i bl. Andriji.
42 Niccolò Augustina Niccolaija iz iste župe, nalazeći se u sakristiji spomenute crkve karmelićana, gdje je neki brat spomenutoga reda s poštovanjem pokazivao mitru i cipeled i druge relikvije bl. Andrije vrlo mnogim firentinskim građanima koji su ih s najvećim poštovanjem željeli vidjeti prignutih koljena, rugao se tako pobožnima: ustrajući u tom ruganju, odmah pade na zemlju i izgubi svjetlo očiju, te nije mogao ustati sa zemlje niti išta vidjeti. I ležeći na zemlji spozna svoj grijeh; pošto ga je ispovjedio moleći oproštenje i ponizno zazivajući pomoć bl. Andrije, zadobi svjetlo očiju.
43 Leonarda, žena pokojnoga Bartolomea Jakova Banota, pekara iz iste župe, trpjela je veliku bol u ruci, tako da je izgubila svu snagu i krepkost te ruke s lopaticom te se nikako nije mogla posvećivati poslovima i vježbama svoje kuće, čuvši za svetost bl. Andrije i čudesa koja je po njemu Bog neprestano činio, zavjetova se samomu njemu da će mu, ako je oslobodi od te boli, prinijeti voštani lik: pošto je donijela odluku, odmah je bila oslobođena i ponovno zadobila prijašnje zdravlje: stoga je na njegov grob s najvećom pobožnošću prinijela voštani lik, iskazujući mu nebrojene zahvale.
44 Marco Antonio Cini, iz župe sv. Stjepana u Ognanu blizu Firence, deset godina i više trpio je bolest ili bol u potkoljenici, koja ga je silno mučila, tako da bez tuđe pomoći nije mogao hodati niti obavljati ikakav posao, i za ponovno zadobivanje zdravlja nikada nije našao nikakva lijeka: čuvši za čudesa koja je Bog svakodnevno činio po bl. Andriji i da su kod njegova groba prineseni mnogi voštani likovi, zavjetova se da će mu, ako ponovno zadobije zdravlje, prinijeti voštani lik: stoga je bolesnik bio odveden k njegovu grobu, a pošto ga je dotaknuo rukama, najpobožnije je njima trljao potkoljenicu i odmah je bio tako oslobođen od bolesti i boli da je, ispunivši zavjet, bez ičije pomoći hodao i trčao po istoj crkvi, pokazujući čudo svima koji su bili u crkvi. To je također posvjedočio u nazočnosti prečastnoga oca i gospodina g. Benedetta Federighija, biskupa fiesolskoga, i časnih muževa g. Ivana Nikole Spinellija, i g. Salutata i g. Kozme Salutatija, kanonika sv. Reparate u Firenci, te Domenica Amideija Francesca, bilježnika iz Firence, koji je o tom čudu i o drugim gore zapisanima pokazanim godine 1429. bio pozvan po običaju bilježnika, iz čijih sam ovjerovljenih zapisa ja pisac izvukao. Oslobođen dakle spomenuti Marco, pješice se bez druge pomoći vratio kući, ne bez najvećega čuđenja sviju, iskazujući ponizno i pobožno nebrojene zahvale Bogu i bl. Andriji.
45 Kad su godine 1430. došle mnoge procesije iz različitih mjesta u Firencu da pohode tijelo bl. Andrije, u procesiji iz Prata došla je neka žena, imenom gospođae Beta, žena pokojnoga Filipa Ivana Klentija iz Porte Gualdimari u Pratu: ona je, pošto je malo prije bila u crkvi župe sv. Marije u Pratu, slušajući propovijed magistra Petra Franje iz Prata, reda karmelićana, i slušajući čudesa koja je po njemu propovijedao o bl. Andriji, s najvećom pobožnošću i vjerom kleknuvši ponizno pred raspetim, na pučkom jeziku rekla: „O bl. Andrijo, molim te da posreduješ za mene kod Gospodina neba i zemlje da me vrati čitavu i zdravu u mojoj lijevoj ruci, koju ne mogu podići, i sluh u lijevom uhu: a ako to učini, prinijet ću voštanu glavu na njegovu i tvoju čast pred tvojim grobom.” Čim je to rekla, malo je zaspala; poslije se probudila i ispripovjedila da je osjetila kako joj ramena silaze s glave i ruke te se od nje odmiču, i tako je podigla ruku i primila sluh te ostala posve slobodna i zdrava: ona je poslije sa spomenutom procesijom došla u Firencu i prinijela voštanu glavu.
46 Anđela, kći Checca iz Capelle i žena Andree Antonija iz Quarachija, dok je bila zdrava i dobra razuma i išla k mužu da se dovrši ženidba te bila u kući svoga muža, postala je luda i bezumna i učinila je mnoge ludosti kroz dugo vrijeme. Čuvši dakle gospođa Checca, njezina majka, čudesa koja je Bog činio po bl. Andriji, s najvećom je pobožnošću i vjerom zavjetovala spomenutu Anđelu, svoju kćer, da će, ako je Bog po njezinu zagovoru oslobodi od te bolesti, s njom triput pobožno pohoditi njegovo tijelo i prinijeti dvije voštane svijeće. Pošto je to učinila, svezanu ju je na magarici dovela u Firencu u crkvu karmelićana i ondje je s velikom pobožnošću dala položiti na njezinu glavu uzglavlje i mitru bl. Andrije; oni su se, premda su oko šezdeset i sedam godina stajali u grobu s tijelom, činili novima i bez mrlje. Pošto je to položeno, njezina je majka odvela nju k oltaru bl. Andrije i, upalivši dvije voštane svijeće, prignuvši koljeno ponizno je preporučila njemu i zamolila za njezino zdravlje: pošto su obavili molitvu, izišli su iz crkve i vratili se kući. Nakon pak dvadeset dana, kako se svidjelo Bogu, po zagovoru istoga bl. Andrije, spomenuta je bezumna Anđela bila vraćena prijašnjemu zdravlju i savršeno je oslobođena. Poslije su majka i kći dvaput došle pohoditi njegovo tijelo i na njegovu su grobu prinijele jednu voštanu svijeću, iskazujući zahvale Bogu i bl. Andriji. Ova su dva posljednja čudesa učinjena u nazočnosti brata Filipa Tommasija iz Firence, reda karmelićana, Benedikta Jakova, Benedikta Tempija, Zenobija Jakova Benintendija i vrlo mnogih drugih, te Paola Lorenza Paola, firentinskoga bilježnika, koji je bio pozvan zbog toga, iz čijih sam zapisa ja pisac ovo izvukao na hvalu i slavu Božju i bl. Andrije napisano.
a Izvrsno je ovdje cvao i pohvalom svetosti i pohvalom učenosti, kako svjedoče John Pitseus, Siksto Sijenski, naš Possevino i drugi. Umro je u Londonu 4. rujna 1468. Među ostalim se kaže da je napisao život sv. Ćirila Grka, štoviše i djela svetaca, starih i novijih, osobito svoga reda. Kod nas se nalazi rukopisni život sv. Ćirila Jeruzalemskoga, kojemu je pridodan traktat o starim i novijim svecima karmelićanskoga reda. Je li to njegov pravi plod ili radije sažetak većega djela, istražit će se uz život sv. Ćirila 6. ožujka.
b pet sljedećih.
c Sv. Fridijan, ili Frigidijan, biskup Lucce, rođendan se slavi 18. ožujka; Prijenos, koji je njegov glavni blagdan, 18. studenoga.
d U Aktima kanonizacije kod Pavla V. spominje se također pastoralni štap i željezni lanac koji su bili na štovanju.
e U navedenim Aktima ondje se zove Berta.
Drugi životopis nepoznatog autora
iz rukopisa samostana Rubea Vallis, sravnjen sa Surijem.
Dok je svijet od početka svojega stvaranja čuvao svoj tijek i klizeći sve do naših vjekova dosezao posljednja vremena, a ljudi se nimalo nisu odvajali od grijeha, Gospodin naš Isus Krist, koji ne želi da itko propadne, nego hoće da se svi ljudi spase, podigao nam je pravedan izdanak na spasenje grešnika u ovim posljednjim danima, naime blaženoga Andriju Corsinija, uzor svih kreposti. On je u Crkvi Božjoj, poput ljiljana, proklijao kao izdanak pravednosti, jer je njome pobožno, brižno i korisno upravljao te tako umnožio mnogostruk plod. Stoga upoznajmo njegov život koji nam je stavljen pred oči, kako bismo ga promotrili kao neko prozirno zrcalo i prema njemu, uz Božju pomoć, upravili svoje vladanje na put pravednosti. a Ovaj predgovor nedostaje kod Surija. Ne znamo je li ga sastavio sam autor ili ga je dodao Ivan Gielemans.
Rođenje, odgoj i redovnički novicijat sv. Andrije.
Blaženi Andrija Corsini rođen je u Firenci iz plemenite obitelji Corsini, od oca Nikole i majke Peregrine. Nakon što su stupili u brak, ništa im nije bilo preče nego da u svemu obdržavaju vjerske zapovijedi. Stoga su, zanemarivši žudnju za zemaljskim dobrima i težeći za onim što je Božje, često pohađali dom Gospodnji. A kad su čuli ono što se čita u Exodusu, da naime prvine valja prinositi Bogu, kako bi Bogu i njegovoj Roditeljici prinijeli ugodan dar, silno su željeli imati vlastitu djecu, zavjetujući se da će svoga prvorođenca posvetiti redovničkoj zajednici Djevice Marije. Blažena Djevica uslišala je njihove molitve i božanski ispunila njihov zavjet. Nakon nekoliko dana majka Peregrina začela je budući porod, Andriju; a kad se već približilo vrijeme porođaja, u snu joj se učinilo da je umjesto čovjeka rodila vuka, koji je, ušavši u crkvu i ondje ostavši, malo-pomalo promijenjen te se pretvorio u janje. Probudivši se i u šutnji razmišljajući o tome, nije se usudila ni mužu ispričati što je u snu vidjela. Sljedeće pak noći, to jest 30. studenoga, rodi se dječak; kad je bio očišćen sakramentom krštenja, dobio je ime Andrija, jer je rođen onoga dana kada kršćanska vjera slavi svetkovinu blaženoga Andrije apostola.
3 Dječak plemenito odgojen raste i predaje se učenju književnosti. Budući da je bio vrlo bistar dječak i naočita izgleda, bio je veoma drag obama roditeljima. Naposljetku, postavši mladić, počeo je držati pse, kupovati konje, priređivati društva, rukovati oružjem, voditi parnice i povrh svega toga bez razlike postupati s božanskim i ljudskim stvarima; roditeljima ne samo da je bio neposlušan, nego nije mogao podnijeti ni kad bi ga korili. Kada su pak roditelji uvidjeli kolika pogibelj prijeti mladiću, bojeći se da zbog svojih nedjela sramotno ne izgubi život, odlučili su ga, dok je već navršavao petnaestu godinu života, odvratiti od tako opakih običaja. Stoga su, ugrabivši priliku, zapovjedili da Andriju pozovu k njima. On je, zanemarujući zapovijedi roditelja i odgovarajući uvredljivim riječima, drsko odlazio ispred njihova lica. Teško to podnoseći, majka mu uzbuđena duha reče: „Ti si doista”, reče, „onaj vuk kojega mi se u snu učinilo da sam rodila.” Prestrašen tim riječima, mladić se vrati korak natrag i zamoli majku da mu protumači što znače te riječi. Tada majka reče: „Čuj, sine moj, moje riječi i ne prezri govora svoje majke. Ja sam s tvojim ocem mnogo godina živjela nerotkinja, a ljubav prema potomstvu bila je tolika da sam položila i zavjete za dobivanje djece. Stoga sam najčvršće zavjetovala da ću prvinu svoje utrobe prinijeti Bogu i Mariji, majci njegovoj; to isto zajedničkim je zavjetom obećao i tvoj otac Nikola. I dogodilo se da sam po Marijinim molitvama začela; i kad je već došlo vrijeme porođaja, u snu mi se učinilo da rađam vuka koji je, ušavši u crkvu, napustio vučji lik i postao janje; a sutradan sam rodila tebe. Kakvim si životom dosad živio, nije ti skriveno: nisi naime živio kao čovjek koji se služi razumom, nego kao najgrabežljiviji vuk. Sada već vrijeme zahtijeva da se pretvoriš u janje i da pobožnim umom ispuniš zavjete koje smo za tebe položili: jer nisi rođen nama, nego Blaženoj Djevici Mariji. Probudi se stoga, sine, i nemoj više lijenošću i lošim običajima kaljati svoj život.”
4 Nakon što je majka završila govor, Andrija, potresen takvim riječima i u šutnji razmatrajući svoj prijašnji život, potaknut kajanjem, s mnogo je suza molio Djevicu da se udostoji uputiti molitve svome Sinu za njega, kako ne bi uzeo u obzir grijehe njegove mladosti. Sutradan pak ujutro pošao je u karmelićansku crkvu i ondje dugo moleći pred oltarom slavne Djevice zalijevao lice suzama, usrdno moleći da njega, vuka, pretvori u janje. Napokon, ustavši od molitve, prostrt na tlo zamolio je karmelićanina Jeronima Meliorata, koji je u to vrijeme, naime godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1316., upravljao toskanskom provincijom, da ga primi u svoj red. Kada je to čuo taj izvrsni muž, diveći se što mladić plemenita roda, odgojen u mnogim raskošima, želi biti posvećen Bogu i podvrgnuti se službi redovništva, poslao je k njegovim roditeljima glasnike da im jave kako njihov sin Andrija traži redovničko odijelo. Kada su roditelji po glasnicima doznali da je u njihovu sinu Duh Sveti tako brzo i čudesno djelovao, obuzeti zanosom i radošću, žurno su pohitali onamo gdje je bio Andrija; i jednodušno prinoseći Blaženoj Djevici sina kojega su zatekli u molitvi, kako su bili zavjetovali, ispunili su obvezu položenoga zavjeta.
Siječanj, svezak III.
Tako je Andrija, pretvoren u janje, pripušten u redovničku zajednicu. Njemu su, kako bi iskušali postojanost njegova duha, povjeravali poslove najnižega staleža; zapovijedali su mu da mete kuću, pazi na vrata, a katkad i da pere posuđe. Sve je to podnosio tako dragovoljno da je divota pripovijedati o njegovoj poslušnosti i poniznosti.
5 Dogodilo se da je, dok su ostali objedovali, Andriji bila povjerena straža na vratima, da nikoga ne pusti unutra dok braća ne završe s objedom. Đavao pak, zavideći tolikoj poniznosti, pokušao je zavesti mladića te je uzeo lik veoma bogata čovjeka i, stojeći s golemom pratnjom pred samostanskim vratima, zapovjedio da mu se otvore vrata. Andrija se začudio čovjekovoj nametljivosti i upitao što želi. On mu reče: „Zar me ne poznaješ? Iz tvojega sam roda: kad sam čuo da si stupio u red, teško to podnoseći, došao sam ovamo da te iz tako sramotna načina života pozovem natrag u prijašnje užitke. Stoga odmah brzo otvori, da se zajedno sa mnom vratiš kući. Otac ti je već zaručio djevicu iz plemstva s golemim mirazom.” Njemu Andrija odgovori: „Niti vas poznajem, niti ste doista od naše krvi, vi koji me nastojite odvratiti od tako spasonosne službe. Moji su me roditelji, prije nego što sam se rodio, rodili za ovo mjesto, gdje sam, prigrlivši poniznost, za zaručnicu uzeo poslušnost.” Tako je onaj neprijatelj, otjeran s vrata i pobijeđen dječačkom postojanošću, uzalud poduzeo toliki pothvat.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.