Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Andriji Corsinu, biskupu fiesolskom, reda Karmelićana

DE S. ANDREA CORSINO, EPISCOPO FÆSULANO, ORDINIS CARMELITARUM

Sadržaj (16)
  1. §1. Vrijeme stolovanja i smrti sv. Andrije. Djela.
  2. § II. Staro štovanje bl. Andrije i beatifikacija.
  3. § III. Kanonizacija sv. Andrije.
  4. Izvanredne njegove kreposti, svećeništvo.
  5. Razna čudesa. Uprava samostana u Firenci.
  6. Biskupstvo u Fiesoleu. Izražene kreposti svetoga ispovjedaoce.
  7. Preminuće, ukop, Prijenos.
  8. Pobjeda Firentinaca. Štovanje relikvija sv. Andrije.
  9. POGLAVLJE VIII. Razna čudesa.
  10. Drugi životopis nepoznatog autora
  11. Redovničko zavjetovanje. Svećeništvo, uprava samostana, kreposti, čudesa.
  12. Biskupstvo, apostolsko poslanstvo. Izvrsne kreposti.
  13. POGLAVLJE IV. Smrt, ukop, prijenos.
  14. Firentinska pobjeda. Svečano štovanje Andrije.
  15. POGLAVLJE VI. Razna čudesa.
  16. Novija čudesa

§1. Vrijeme stolovanja i smrti sv. Andrije. Djela.

Fiesole, grad koji se nekoć ubrajao među glavne u Etruriji, bio je uzdrman neprijateljskim sukobima s Firencom dugih petsto godina, udaljenom oko tri tisuće koraka, a naposljetku su ga građani te iste Firence noćnim prepadom do temelja razorili; pošteđeni su bili samo crkva i biskupski dvor, a građani su preseljeni u Firencu: jedva se sada naziru slabi ostaci nekoć prostranoga grada; ipak ostaje biskupsko sjedište, koje je ondje, kako predaja kaže, osnovao sv. Romul, učenik apostola, o kojem ćemo govoriti 6. srpnja.

2 Bio je među njegovim nasljednicima sv. Andrija Corsini iz reda sv. Marije s brda Karmela, koji je godine 1373., 6. siječnja, preminuo svetom smrću, u dobi, kako se kaže u prvome životopisu (jer donosimo dva), u br. 28, od 72 godine ili radije 71, kako stoji u drugome u br. 19 i 21. Odatle je razvidno da je na svijet došao godine 1301. ili 1302., 30. dana studenoga, kao što se niže tvrdi. Sav tijek toga života može se ovako sažeti: u prvome životopisu u br. 4, kada mu je bilo gotovo petnaest godina, potaknut majčinim ukorom, odvratio se od razuzdanijega života, a u br. 5, sutradan, odlazi u crkvu karmelićana te upravivši prikladne molitve moli da bude primljen u taj red: želja mu se ispunjava, u br. 7, biva odveden u samostan, tri mjeseca je na kušnji itd. Slaže se i drugi životopis, u kojem u br. 3, dok je navršavao petnaestu godinu života, opominje ga majka, a u br. 4 se kaže da je primljen u redovničku zajednicu godine 1316., možda bi bilo točnije reći 1317., tako da je pod Gvidom Perpinijanskim, o kojem ćemo govoriti u Napomenama, položio zavjete. Dominik od Isusa u Bilješkama uz prvi životopis koji je sam izdao tvrdi da je u red karmelićana ušao u 18. godini života, zato što se u br. 28 kaže da je umro u lv. godini od ulaska u red. Ali mi sumnjamo da se ondje potkrala kakva pogreška prepisivača te da je autor napisao 56 ili LVII.

3 Teže je odrediti u kojoj je godini života stupio na biskupsku stolicu. U prvome životopisu u br. 19 navodi se godina Kristova 1362., u vrijeme pape Urbana. Te riječi nedostaju u drugome životopisu i uistinu se čini, kao i mnogo drugo o čemu će biti riječi u Napomenama, da ih je dodao neki interpolator. Naime, za papu je izabran Urban V. godine 1362., 27. rujna. Bio bi dakle i te iste godine uzdignut na biskupstvo Andrija: napravi se račun: do 6. siječnja 1373. ne navršava se više od deset godina i nekoliko mjeseci, dok se ipak u br. 28 kaže da je umro u 12. godini biskupstva, koji je broj godina izrazio i Surije. U drugome životopisu iz rukopisa Rubeæ-vallis sve je povezano čvršćim lancem: naime, u br. 14 čita se da je postao biskupom u LVIII. godini svoga rođenja, a u br. 21 da je umro u XIII. godini svoga biskupstva, a u dobi, kao što je gore rečeno, u LXXI. godini, Kristove 1372. Iz toga nužno slijedi da je rođen godine Kr 1302., biskupom postao god. 1360., a umro 1373.

4 Toliko ukratko o dobi Sveca. Što misle noviji pisci, pojedinačno nabrajati i procjenjivati nije potrebno. Toma Saraceno u Menologium Carmeliticum tvrdi da je za biskupa zaređen godine Kristove 1362., za Urbana V., u 38. godini svoga života, a da je ipak umro u 12. godini biskupstva, u 72. godini života, Kristove 1373., što se ne slaže. Abraham Bzovije u sv. 14., Annal., pod god. Kristovom 1373., br. 7, navodi ispravu Klementa VI. (koje je početak: Inter cetera, quæ suprema dispositione) izdanu u osmoj godini njegova pontifikata upućenu Andriji već postavljenom za upravitelja Fiesolske crkve. Klement je izabran 7. svibnja god. 1342., a umro je pri kraju godine 1352. Njegova je osma godina bila od svibanjskih nona godine 1350. do istih nona godine 1351., pa ako bi to slijedilo, Andrija bi bio biskup najmanje 22 godine.

5 Nakon što je tijelo sv. Andrije preneseno u Firencu u karmelićansku crkvu, da su se kod njega dogodila mnoga čudesa dokazuje se u prvome životopisu u br. 28 iz epitafa koji mu je postavio Coluccio Salutati, tadašnji kancelar Firence. To je Coluccio Pieri iz Firence, koji je bio tajnik Urbanu V. i Grguru XI., dakle samome Andriji suvremenik; njegov učenik, prema svjedočanstvu Possevina, bio je Leonardo Aretino, koji u 1. knjizi pisama Nikoli piše da je on umro god. 1406., kako kaže isti pisac, koji i o drugim knjigama što ih je isti Coluccio sastavio u prozi i stihu govori u Apparatus sacer. Nadalje, ovaj epitaf sv. Andrije koji je sastavio Coluccio rukopisni kodeks iz Rubeæ-vallis donosio je ovako: Epitaf ovoga sveca, koji je objavio pjesnik ovjenčan lovorom Coluccio i uklesao u njegov mramorni spomenik, glasi ovako:

Iz drevnoga redovništva brda Karmela Uzdignut na Crkvu i fiesolsku mitru.

Slavan po rodu, još slavniji po svakoj kreposti,

Leži pokriven pod ovim mramorom Corsinijevih.

Andrija, s pravom nazvan Kristovim slugom,

Sav u službi vječnoga Božanstva;

Štovatelj kreposti, otac i pomoćnik potrebitima,

Čudesan u životnom primjeru i u rječitosti.

Kakav je bio, svjedoče mnoga čudesa,

Koja Bog očituje kod groba njegova tijela.

Preminuo je na dan šesti siječnja, dok su prolazile Godine sedamdeset i treća Gospodnja uz tisuću i tristo.

A koja su to bila čudesa što ih ovdje spominje Coluccio, nigdje ne čitamo.

6 Nema dvojbe da je i u ono vrijeme napisan životopis sv. Andrije: tko bi povjerovao da su tek oko 80 godina nakon smrti zapisana djela onoga o kojem se govorilo u svačijim razgovorima? To je možda onaj životopis koji mi donosimo, napisan tada, ali poslije od nekoga interpoliran i na razne načine proširen. Na gotovo suvremenoga autora upućuje ono što se nalazi u br. 25: Na svojim je slabinama nosio željezo savijeno poput lanaca, naime onih koji se drže kod ognja, što je kod mene, a to sam dobio od jedne vrlo pobožne žene iz Fiesola, koja ga je ugrabila nakon njegove smrti i sama ga nosila sve do smrti.

7 Uostalom, prvi od onih životopisa koje ovdje donosimo izdao je iz rukopisnoga kodeksa Vatikanske knjižnice i popratio Bilješkama Dominik od Isusa, bosonogi karmelićanin, u knjižici koju je prikupio o Aktima kanonizacije sv. Andrije. Sadrži, kaže u Bilješkama, ovaj rukopisni kodeks život triju junaka Reda blažene Djevice Marije s brda Karmela, naime bl. Anđela Jeruzalemskoga i mučenika, Alberta Sicilijanskoga i ispovjedaoca, te bl. Andrije Corsinija, kao što svjedoči njegov pisac ovim stihovima koje je stavio na početak kodeksa:

Prijatelju čitatelju, kratka ova knjižica drži djela Trojice junaka, kojima se s visokoga brda slavna loza Početak uzela: s vrha Karmela, svetoga Brda, sveta se rađa grana, hvaljeni rod,

Anđeo iz Jeruzalema, Albert koji se rodio na sicilskim obalama,

Pobožni Andrija, potomak Corsinijev.

Autorom ovoga životopisa isti Dominik kaže da je Petar Andrija de Castaneis iz istoga reda, profesor svete teologije, budući da je o sebi samome izrekao one riječi u br. 33: Kad je neki brat Petar Andrija, tada bakalaureus, trebao propovijedati puku i iznijeti sam život i čudesa, dvoumio se i bojao da ga pred licem Crkve nazove Svecem ili Blaženikom itd., čime daje naslutiti da se on, koji je tada, to jest godine 1440., bio bakalaureus, poslije uzdigao na viši stupanj doktorata u teologiji. I uistinu, ne malo godina nakon one pobjede koju su godine 1440. izvojevali Firentinci čini se da je sam autor naznačio da je zapisan taj životopis, ili barem čudesa, kao kad u 7. pogl., br. 31 piše: Među njima (magistratima) bili su oni, kako se sjećam, g. Anđeo Jakovljev itd., i u br. 42:

Iz čijih sam autentičnih sažetaka ja pisac izvukao; i na isti način govori u br. 44. Da je to ipak zapisano prije godine 1466., može se zaključiti odatle što se u br. 34 kaže da je odlukom senata određena procesija glavnih magistrata u baziliku karmelićana sa svijećama (koji je obred, kao što ćemo reći u sljedećem paragrafu, poslije bio prekinut, a zatim promijenjen) još tada bila na snazi; tako se naime ondje kaže: I tako se čini i učinjeno je te potvrđeno crkvenom voljom Gospodina našega Pape.

8 Ali ako tko to usporedi međusobno, što autor životopisa priznaje da je primio od pobožne žene iz Fiesola željezo kojim se sv. Andrija uobičavao opasivati, a koje je ona nakon njegove smrti ugrabila, te zatim naznačuje da je poslije godine 1440., a možda oko 1460., zapisao čudesa, pomislit će možda da je životopis napisao ili Coluccio ili tko drugi, a da je Petar Andrija de Castaneis dodao samo čudesa. Što ako su čudesa koja se pripovijedaju od br. 37 sve do kraja dodao također netko drugi?

9 Kraći drugi životopis donosimo iz rukopisnoga kodeksa samostana Rubeæ-vallis regularnih kanonika u šumi Soignes kod Bruxellesa: čiji se autor čini ponešto mlađim od prvoga, osobito zbog toga što se u br. 27 kaže: Najnovije u naše pamćenje Matej Corsini itd. Ipak ne može biti mnogo mlađi, budući da je Ivan Gilemannus, koji je skupio one životopise koji se čuvaju u Rubea vallis i vlastitom ih rukom prepisao, umro godine 1487. Taj je životopis, ali okrnjen, objavio Surije 6. siječnja.

10 Iz tih dvaju vrela potoke su izveli svi koji su pisali o sv. Andriji: Abraham Bzovije u sv. 14. Annal. pod god. 1373., Franjo Hareus, Zaharija Lippeloo, Gabrijel Flamma, Silvano Razzi u De Sanctis Etruriae, Petar Ivan Maffeo naš u De Vita XVII Confessorum, Franjo Cattani da Diacceto, biskup fiesolski, u Gesta Pontificum Fæsulanorum, Diego Coria u 11. knjizi Chronici Carmelitarum, 10. pogl., Toma Saraceno u Menologium Carmelitarum, Marko Antun Allegri u Paradiso Carmelitici decoris, u 4. stanju, 15. dobi, 139. pogl. Odatle je crpljeno i ono što postoji napisano o kanonizaciji i svetosti sv. Andrije: Relatio ad Paulum V, koju su sastavila trojica auditora rimske Rote, Franjo Sagrato, Ivan Krstitelj Coccino i Alfons Manzanedo; Relatio ad Urbanum VIII, koju je sastavio Preuzvišeni kardinal Ivan Krstitelj Deti, biskup Porta; Oratio Comitis Antonii Montecatini Advocati Consistorialis, održana pred Urbanom VIII; Responsio Joannis Ciampoli Secretarii domestici istoga Pape; Instrumentum Canonizationis koje je napisao Konstantin de Ruvere, papinski referendar. Sve je to više puta tiskano zasebno pojedinačno, a ponešto je uvršteno u Bzovijeve Anale; naposljetku je sabrano u jednu knjižicu trudom Dominika od Isusa i tiskano u Parizu godine Kristove 1638.

§ II. Staro štovanje bl. Andrije i beatifikacija.

Živio je bl. Andrija na velikome glasu svetosti. Taj je glas u smrti veoma porastao i ubrzo bio potvrđen čudesima. Odatle je nastalo nadmetanje oko zadobivanja njegovih svetih ostataka između fiesolskih kanonika i firentinskih karmelićana. Prvi su ih s najvećom čašću pokopali u kamenoj grobnici; drugi su ih, zato što je u njihovoj crkvi izabrao sebi grobnicu, potajno noću odnijeli i poslije položili u mramorni grob. Nastalo je mnoštvo naroda kod toga groba, a božanska dobročinstva udjeljivana po njegovu zagovoru: Uistinu je čudno, kaže kardinal Deti u Relatione Canonizationis, s kolikim je štovanjem svih odmah nakon smrti posjećivan grob blaženoga muža, čuvane relikvije i prizivano ime.

12 Godine Kristove 1339., dok se u Firenci održavao Ekumenski sabor, priprema se novi prijenos tijela, čudesa se množe, i ono što se ovamo, ili pak na prijašnja vremena, mora pripisati, iskazano mu je javno štovanje, i to ono koje duguje samo Svecima. Jer (kako sadrži Relatio Canonizationis upućena Pavlu V.) dan njegove smrti kao blagdan s Misom i vlastitim oficijem prije godine 1440. sve do sada bio je uvijek slavljen u crkvi bl. Marije s brda Karmela u Firenci, u cijeloj Fiesolskoj biskupiji, kao što se dokazuje iz spomenutoga oficija zabilježenoga u knjizi koja se čuva u sakristiji Fiesolske crkve i odatle izvučenoga u spomenutome postupku Akata. Ali tome nipošto ne ide u prilog to što je god. 1440., nakon firentinske pobjede o kojoj niže u br. 32, otpjevana svečana Misa o Trojstvu i po volji Gospodina pape Eugena... pokazano tijelo... sa svijećama i kađenjima, te po savjetu kardinala Albergatija propovjednik ga je nazvao Svecem i Blaženikom. To upućuje da prije o njemu nije slavljena sveta Misa ni crkveni oficij te da se na gornjemu mjestu potkrala kakva pogreška u brojevima godina.

13 Kardinali su, na navedenome mjestu, rekli da je prema nakani bl. Andrija bio kanoniziran. To kardinal Deti u svome Relatione tumači ovako: Kad su kardinali, koji su tada bili prisutni u Firenci, vidjeli nastojanja plemstva i puka koji se pobožno nadmeću u štovanju blaženoga biskupa, a ujedno i suglasnost pape Eugena koji je veoma ljubazno udovoljavao željama i molbama naroda, nisu se ustručavali potvrditi da te počasti imaju oblik kanonizacije te da se po njihovu sudu Andrija Corsini toga dana može smatrati ubrojenim među Nebesnike. Montecatini u Oratione ad Urbanum VIII naziva to beatifikacijom: Sam papa Eugen, kaže, zbog toga tako znamenitoga čudesa (firentinske pobjede), pridodanoga tolikim drugima, ubrojio ga je među Blaženike. I to je razlog zašto su mnogi od novijih pisaca mislili da je sv. Andriju kanonizirao Eugen IV.

14 Od toga se dakle vremena javno štovanje počelo povećavati, osobito 29. lipnja, kada se dogodila firentinska pobjeda: naime, toga se dana tijelo svake godine po Eugenovu dopuštenju pokazivalo, a voštane baklje prinosio je Firentinski senat, kao što se navodi u br. 34. Ali taj je svečani prinos prenesen na drugu nedjelju u lipnju i iz kojega je razloga poslije promijenjen. Tako u 4. dijelu Relationis ad Paulum V. Nezadovoljna prvim slavljem, Firentinska republika odredila je da svake godine na drugu nedjelju u lipnju gospoda Priori slobode, Gonfaloniere di giustizia i drugi magistrati moraju poći u crkvu bl. Marije del Carmine i ondje s upaljenim svijećama prinijeti dar u čast bl. Andriji. A budući da je oko godine 1466. kroz nekoliko kratkih godina spomenuti prinos bio prekinut, na vijeću je ispričana povijest objave i učinka pobjede, te su spomenute odredbe tada donesene u spomen dobročinstva u vijeću; i određeno je, da se ne bi zanemarila uspomena na spomenutu objavu, da se umjesto spomenutoga prinosa obuku 10 novaka spomenutoga samostana bl. Marije del Carmine, koji bi u procesiji morali ići u crkvu sv. Petra Velikoga i odatle u spomenutu crkvu del Carmine, što se obdržava sve do sada, a u 3. dijelu, § 3, kaže se... odluka Republike donesena god. 1446. (treba čitati možda kao gore 1466.) kojom je magistratima naloženo da u spomen primljenoga dobročinstva od sluge Božjega Corsinija svake godine o trošku općine bude odjeveno dvadeset siromaha; što je ubrzo poslije bilo i određeno, da se odjene deset zavjetovanih novaka samostana sv. Marije del Carmine, gdje se čuva tijelo toga Blaženika, te da se izvrše neka druga djela.

15 Dodaje u svome Relatione kardinal Deti: Firentinski puk, nezadovoljan onim častima koje je, premda velike i godišnje, ishodio od Eugena, usrdno je zatražio od Pavla II. da ga se udostoji ubrojiti među Svece. Ni Pavao nije odbijao, nego je stvar povjerio kardinalima iz Rouena, Teana i Pavije. Ali promjenom vremena i osoba dovedena je sve do Klementa VIII. Na papinsku stolicu stupio je Klement VIII. 30. siječnja god. 1392., a Pavao II. vladao je od 30. kolovoza 1444. do 23. srpnja 1471. U međuvremenu se počeo slaviti blagdan s Misom i vlastitim oficijem kod karmelićana u Firenci i u Fiesolskoj biskupiji, kao što se pripovijeda u Relatione Canonizationis upućenoj Pavlu V., u 4. dijelu, § 1, gdje se dodaje: Štoviše, to isto obdržavalo se u cijelome karmelićanskome redu, kao što stoji u njegovu Misalu i Brevijaru tiskanome još od godine 1357., a kad je biskup fiesolski godine 1583. (ne zna se iz kojega razloga) upitao za savjet blaženoga spomena Grgura XIII. o slavljenju toga blagdana, kardinal Sirleto je svojim pismom odgovorio da je Papa dopustio da se može slaviti Misa i vlastiti oficij prema karmelićanskome Misalu i Brevijaru. Tu izjavu spominju Franjo Cattani da Diacceto, biskup fiesolski, Filip Ferrari u De SS. Italiæ pod 14. siječnja u napomeni uz Životopis sv. Andrije, Luca Castellini u De certitudine gloriæ Sanctorum Canonizatorum, 9. pogl., br. 42, i Dominik od Isusa u Bilješkama uz Životopis sv. Andrije, koji tada želi da sv. Andrija bude ubrojen među Blaženike i da je određeno da se o njemu kao o jednome ispovjedaocu može slaviti crkveni oficij u cijelome karmelićanskome redu i Fiesolskoj crkvi.

16 Ali na koji se dan tada slavio taj oficij? Šestoga siječnja, kada je umro, navodi se u većini martirologija. Rukopisni Florarium: U gradu Firenci bl. Andrije Corsinija, biskupa i ispovjedaoca, koji je cvao oko godine spasenja 1373. Kölnski kartuzijanci u dodatku Usuardu izdanome 1515. i 1521.: U gradu Firenci bl. Andrije karmelićanina, biskupa fiesolskoga. Stari kalendar karmelićanskoga reda kod Dominika od Isusa: U Firenci bl. Andrije karmelićanina, fiesolskoga biskupa, koji sjaji mirisom punim kreposti što se nadaleko i naširoko širi. Isto o njemu govore Molanus u dodacima i Kanizije u Njemačkome martirologiju. Galesini u Bilješkama uz 6. siječnja: U Firenci bl. Andrije Fiesolskoga, čiji se pobožno sastavljeni životopis nalazi kod Surija. Costanzo Felice: Andrije Corsinija, biskupa fiesolskoga, Reda karmelićana, koji je rođen posljednjega dana studenoga, u red je ušao godine 1317., a poslije u 58. godini svoga života, nevoljko izabran i posvećen za biskupa; naposljetku, kad je zbog učinjenih čudesa već stekao slavno ime, umro je godine 1373., u 71. godini svoga života, a štuju ga Firentinci po dopuštenju Eugena IV.

17 To je za 6. siječnja, na koji se dan ipak zbog svetkovine Bogojavljenja oficij o bl. Andriji nije mogao moliti, i stoga se 14. siječnja, pošto prođe osmina Bogojavljenja, navodi u nekim brevijarima, na koji dan prema popisima Fiesolske crkve Ferrari u Catalogo generali Sanctorum piše: U Fiesolama u Toskani bl. Andrije, biskupa, Reda karmelićana, te bilježi da se po dopuštenju vrhovnoga svećenika Grgura XIII. časti crkvenim oficijem na ovaj dan, premda je umro na dan Bogojavljenja. Navodi se na isti dan u katalogu svetaca Italije i u novoj Topografiji istoga Ferrarija. Ne slaže se Dominik od Isusa u Bilješkama uz Životopis sv. Andrije i kaže da Ferrari luta daleko od istine: Pouzdano je, kaže, među našim asketima da nikada na isti dan nije slavljen blagdan sv. Andrije. Naime, budući da je umro na dan Bogojavljenja Gospodnjega, 6. siječnja, njegova je svetkovina premještena na 30. siječnja po starome običaju Reda. I dodaje da Ferrari navodi za potkrepu svoga mišljenja Franju Maurolyca, dok je sam pogrešno shvatio te Ferrarijeve riječi o sv. Andriji zbog izostavljene razlike. Maurolyco na ovaj dan, kaže Ferrari, nakon sv. Poncijana mučenika spominje Klera, đakona i mučenika. Tako stoji kod Maurolyca: Kod Spoleta Poncijana mučenika. Isto tako Klera đakona potopljenoga u moru.

§ III. Kanonizacija sv. Andrije.

Toliko o staroj pobožnosti prema bl. Andriji i počastima koje su mu odredbom dodijeljene. Što se zatim događalo dok nije obavljena svečana kanonizacija, tumači kardinal Deti u Relatione ad Urbanum VIII. Klement VIII., papa, potaknut molbama najkršćanskijih kraljeva Francuske i Ferdinanda, velikoga vojvode Etrurije, te časnoga Reda karmelićana i plemenite obitelji Corsini, naložio je apostolskim pismom gospodi kardinalima svetih obreda da prouče i izvijeste o informativnome postupku koji je već sastavljen redovnom vlašću i sadržava stotinu osamdeset i jednoga svjedoka. Oni su proučili i izvijestili Papu da je parnica u takvu stanju da se može povjeriti auditorima svete Rote. Stoga je na molbu knezova koje sam spomenuo i generala karmelićanske obitelji sa svim redom, kao i Bartolomeja Corsinija, firentinskoga senatora, u svoje ime i u ime cijeloga roda Corsini, isti Papa povjerio vođenje parnice trojici auditora svete Rote: Franji Peni, dekanu, Ivanu Garziji Millinu i Aleksandru Justu.

19 Ali kad je Klement uklonjen iz života, Pavao V., udovoljivši ponovljenim molbama istih prvaka i drugih, potvrdio je istim auditorima Rote da parnicu propisno istraže. Oni su tu parnicu prihvatili s novim žarom, izdali remisorijalna i kompulsorijalna pisma te odredili Aleksandru Marzi Mediciju, nadbiskupu firentinskome, Luci Alemanniju, biskupu volterrskome, i Bartolomeju Lanfrediniju, biskupu fiesolskome, da ispitaju sto i četrnaest svjedoka uz svu uloženju brigu kako je bilo naloženo, te da prikupe isprave i stare spomenike, pa je zakonito sastavljen postupak o životu, svetosti i čudesima blaženoga biskupa poslan u Rim istim auditorima Rote. Ali od tih auditora, budući da je jedan bio odsutan, dvojica preminula, a onaj koji je bio postavljen kao zamjena, Horacije Lancellotti, uzdignut na kardinalsku čast, naposljetku su za suce ove parnice iz iste rimske Rote zamjenski postavljeni Franjo Sagrato, Ivan Krstitelj Coccino i Alfons Manzanedo; oni su se često sastajali, napokon su proglasili da je postupak propisno sastavljen, te su pošto su pojedinačno proučili sve stvari prosudili da je razvidna svetost i izvrsnost života te čudesa, i svoje su mišljenje podnijeli istomu Papi.

20 Takvo je bilo stanje parnice, NAJBLAŽENIJI OČE, kad su Pavao V. i njegov nasljednik Grgur petnaesti bili uklonjeni smrću, pa se Božjom dobrotom dogodilo da je Vaša Svetost po zaslugama uzdignuta na taj vrhovni vrh svećeništva. Tada su ponovno počeli navaljivati, osim već pohvaljenih prvaka, Oktavije, nadbiskup tarzijski, i njegov brat Filip, te sinovi već preminuloga brata Nereja, iz slavne obitelji Corsini, kao i o. Grgur Canali, Mlečanin, general karmelićanskoga reda, da se Vaša Svetost udostoji staviti završni pečat, onom vlašću kojom može i raspolaže, na parnicu koja je već toliko puta raspravljana i gotovo dovedena do svršetka. Bilo je po volji Vašoj Svetosti udovoljiti tako pravednim i ponovljenim molbama mnogih te blagonaklono uputiti na raspravu našoj Kongregaciji svetih obreda izvješće podneseno Pavlu V.

21 A mi smo, NAJBLAŽENIJI OČE, o njemu u više sjednica pomno raspravljali i naposljetku jednoglasnim glasom i suglasnošću prosudili da je u postupku sastavljenome u Firenci sve bilo valjano, da su svjedoci propisno i ispravno ispitani, te da su dokazi koji se u tome postupku nalaze o svetosti, izvrsnosti vjere i presjajnim čudesima sluge Božjega Andrije Corsinija zakoniti i dostatni. To je, NAJBLAŽENIJI OČE, ono što je iz zakonitih Akata ove parnice trebalo reći o životu i krepostima bl. Andrije Corsinija i o čudesima učinjenima po njegovu zagovoru. Pošto su to opširnije u mnogim kongregacijama razmotrili i raspravili, kardinali Kongregacije svetih obreda došli su do jednodušnoga zaključka: da Vaša Svetost (ako joj tako bude ugodno) može poći na daljnje korake i dovršiti te svečanim obredom proslaviti kanonizaciju bl. Andrije Corsinija prema svetim kanonima Rimske Crkve. To kaže kardinal Deti.

22 Ostalo nastavlja Konstantin de Ruvere u Instrumentum Canonizationis: Vrhovni je svećenik naredio da se po običaju sazove tajni konzistorij dana 14. ožujka 1629., na kojem je Preuzvišeni i Velečasni g. Andrija, kardinal biskup Peretti, u ime Preuzvišenoga i Velečasnoga g. Ivana Krstitelja, kardinala biskupa Detija, u svoje ime i u ime cijele Kongregacije izvijestio da su spisi, postupci i sva Akta ovakve parnice zakonito sastavljeni te da imaju snagu najvećega autoriteta i dokazane istine: zatim je, pošto je iznio život, djela, kreposti i čudesa sluge Božjega Andrije, rekao da su on i ostali kardinali spomenute Kongregacije svetih obreda prosudili da Andrija (ako se tako učini Vašoj Svetosti) može biti pridružen katalogu Svetaca. A dana 20. mjeseca ožujka 1629. Naš Sveti Gospodar sazvao je po staroj ustanovi rimskih prvosvećenika javni konzistorij, na kojem su se osim Preuzvišenih kardinala Svete Rimske Crkve okupili i patrijarsi, nadbiskupi, biskupi, protonotari i drugi prelati, kao i ukućani Njegove Svetosti; na njemu je grof Antun Montecatini, odvjetnik konzistorijalnoga dvora, u svome veoma kićenom govoru prikazao izvanrednu ljubav sluge Božjega Andrije, svetost života i čudesa, te je naposljetku u ime gore navedenih, kralja Francuza, vojvoda, knezova i cijeloga karmelićanskoga reda, kao i najplemenitije obitelji Corsini, ponizno zatražio da Andriju izvoli ubrojiti među Svece. Pošto je to saslušao, isti je Papa odgovorio da rado prihvaća želje kraljeva i knezova koji od apostolske vlasti traže svečane naslove Svetaca za Andriju Corsinija, te da su zasluge i čudesa istoga Andrije, iznesena rječitim riječima i propisno utvrđena pitanjima mudrih sudaca, sjajni dokazi nebeskoga blaženstva: ali budući da se apostolska vlast ne usuđuje istraživati onu knjigu vječnoga života, u kojoj su zapisana imena Božjih izabranika, osim kad je otvara Duh Sveti, stoga u tako teškoj stvari treba još zrelije vijećati s istom braćom kardinalima Svete Rimske Crkve i patrijarsima, nadbiskupima, biskupima. I u međuvremenu je ista Njegova Svetost prosudila i stoga sve u Gospodinu potaknula da zajedno sa svetim molitvama, postovima i milostinjama ispitaju odluku božanske mudrosti, kako bi Njegova Svetost zatim, pošto sasluša njihova mišljenja, naposljetku uz pouku Duha Svetoga mogla izreći ono što je pravedno sa katedre kršćanske istine.

23 Naposljetku, dana 2. travnja iste godine 1629., kad se okupio konzistorij (koji se naziva polujavnim) od kardinala Svete Rimske Crkve te patrijaha, nadbiskupa, biskupa, na kojem su pozvani nazočili i protonotari Apostolske Stolice i auditori parnica svetoga apostolskog dvora, isti je Papa, pošto je u veoma otmjenome govoru iznio postupak, svetost, čudesa i zasluge spomenutoga sluge Božjega, zatražio mišljenja iste braće kardinala, patrijaha, nadbiskupa i biskupa: i kad su najprije kardinali, a zatim patrijarsi, nadbiskupi i biskupi, svi po redu, jednoglasnim pristankom odgovorili da se na temelju onoga što je u cijelome postupku dokazano sluga Božji Andrija može opravdano apostolskom vlašću proglasiti dionikom zajedništva Svetaca, spomenuta je Njegova Svetost najprije zahvalila po Isusu Kristu što postoji tolika suglasnost svih u ime Duha Svetoga sazvanih o toj stvari, gotovo kao jednoga srca i jedne duše; zatim je, pošto je odredila dan kanonizacije spomenutoga sluge Božjega Andrije Corsinija, naime 22. mjeseca travnja tekuće godine 1629., sve u Gospodinu opomenula da u međuvremenu ponovljenim molitvama, postovima i milostinjama zajedno s Njegovom Svetošću mole milost i pomoć onoga koji prosvjetljuje umove i srca ljudi u ovoj veoma teškoj stvari.

24 I tako, kad je sve bilo propisno i ispravno obavljeno prema predajama svetih otaca, odredbama svetih kanona, obredu Svete Rimske Crkve i starome običaju, spomenutoga dana 22. travnja u presvetu baziliku Petra, prvaka apostola, uređenu najraskošnijim sjajem i različitom vrstom ukrasa te blistavu od nebrojenih svijeća i baklji, svečanim je obredom u procesiji pošao isti Naš Sveti Gospodar papa Urban, odjeven u najdragocjenije papinsko ruho i ovjenčan tijarom koja je blistala draguljima, zajedno s istim Preuzvišenim kardinalima Svete Rimske Crkve, patrijarsima, nadbiskupima i biskupima odjevenima u sveto ruho, te poslanicima carskoga, najkršćanskijega i drugih vladara, kao i prelatima i dužnosnicima Rimske kurije te ukućanima Njegove Svetosti, dok je naprijed išao sav redovnički kler svakoga reda i svjetovni kler, te kanonici zbornih i ostalih bazilika i crkava Grada, odjeveni u kote i ročete prema običaju svakoga od njih i noseći upaljene svijeće, a zbor pjevača pjevao je himan AVE MARIS STELLA, koji je započela Njegova Svetost; i ondje je nakon ponovljenih, prvih, drugih i trećih poniznih molbi po Preuzvišenome i Preuzvišenome G. Filipu de Béthunesu, grofu od Sellesa, kraljevskome savjetniku, poslaniku kod Našega Svetoga Gospodara itd., te u ime gore spomenutih kralja, vojvoda i knezova, kao i karmelićanskoga reda i najplemenitije obitelji Corsini, da Njegova Svetost Andriju Corsinija ubroji među Svece, te nakon trostrukih odgovora iste Njegove Svetosti kojima je u prikladnome vremenskome razmaku dodala litanije, himne i molitve, naposljetku pošto je izvršila sve što su rimski prvosvećenici ustanovili da se u sličnim prilikama mora čuvati i što su običavali ispuniti, te pošto je zajedničkim molitvama zazvala pomoć Duha Svetoga, izrekla niže napisani dekret.

25 Na čast svete i nedjeljive Trojice, i na uzvišenje katoličke vjere, i na porast kršćanske religije, vlašću istoga svemogućega Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga, blaženih apostola Petra i Pavla, i našom, po savjetu naše braće određujemo i definiramo da je Andrija Corsini iz Firence, Reda karmelićana i biskup fiesolski, blaženoga spomena, Svetac i da ga treba ubrojiti u katalog Svetaca, te ga u takav katalog i ubrajamo; određujući da opća Crkva svake godine na dan smrti spomenutoga Andrije pobožno i svečano slavi njegov blagdan i oficij, kao za jednoga ispovjedaoca biskupa. Štoviše, istom vlašću svima uistinu pokajanim i ispovjeđenim vjernicima koji svake godine na isti blagdanski dan pobožno pohode grob udjeljujemo milosrdni oprost jedne godine i četrdeset dana, a onima koji svake godine u osmini spomenutoga blagdana pohode grob četrdeset dana od naloženih pokora.

26 Kad je naposljetku sve propisno obavljeno što pripada kanonizaciji spomenutoga sv. Andrije Corsinija, te pošto je svečano otpjevan himan TE DEUM LAUDAMUS i zazvana božanska pomoć po zaslugama sv. Andrije po posebnoj molitvi koju je spomenuta Njegova Svetost pobožno izmolila, isti je Papa slavio presvetu i nekrvnu žrtvu Mise sa svečanom pompom i obredom kod oltara Prvaka apostola, te je svim vjernicima Kristovim koji su bili nazočni, ispovjeđenima i skrušenima, udijelio otpust i oprost svih potpunih grijeha, na hvalu Božju i slavu sv. Andrije. Toliko on.

27 U Rimski martirologij, po nalogu Urbana VIII., god. Kr 1630. dopunjen i pregledan, upisan je sv. Andrija 6. siječnja ovim riječima: U Firenci sv. Andrije Corsinija, Firentinca, karmelićanina, biskupa fiesolskoga, kojega je, čuvenoga po čudesima, Urban VIII. ubrojio među Svece, a 30. siječnja, na koji se dan časti u Kalendaru bosonogih karmelićana kod Dominika od Isusa: U Firenci sv. Andrije, biskupa fiesolskoga i ispovjedaoca, reda karmelićana, čuvenoga po čudesima u životu i smrti.

iz rukopisnoga kodeksa Vatikanske knjižnice izdao Dominik od Isusa, bosonogi karmelićanin.

Podrijetlo, odgoj i svjetovni život sv. Andrije.

Andrija se rodio od plemenitih roditelja iz Firence, naime oda Corsinijevih, kojima je otac nazvanb Niccolo, a majka pakc Pellegrina: oni su živeći u svetome braku i vodeći život u strahu i službi Božjoj, dan i noć unaprijed smišljali i čeznuli da na hvalu Božju i porast svete majke Crkve od sebe začnu sinove. Kad su dakle jednom, kao što je dužnost kršćana, ud nedjelju slušali propovijed u firentinskoj katedrali i po njima po Duhu Svetomu razumjeli ono što je napisano u Izlasku, kako je propovjednik naveo: Nećeš oklijevati prinijeti Bogu desetine i prvine, i ono što je napisano u Pjesmi nad pjesmama, prvi i najčistiji plodovi njezini, prosudili su da je to rečeno o njima samima i da prvi plod koji treba da se od njih začne pripada Bogu. Iz toga je svatko od njih pobožno u sebi nakanio dati Bogu i njegovoj Majci Djevici prvi plod koji će se od njih roditi. A budući da je u ono vrijeme, naime godine Gospodnje 1300., u crkvi svetoga reda karmelićana bila ikona ili slika Majke Božje, koju je puk nazivao naša Gospa od puka, kamo je narod iz pobožnosti hrlao da isprosi milosti, osobito žene koje nisu mogle začeti, oboje dolaze te se najpobožnije Bogu i Djevici zavjetovaše, svatko za sebe, da će prvine sinova predati u službu njezina svetoga reda.

2 Pošto je zavjet izrečen, dok su zajedno bili za stolom, reče Pellegrina svome mužu Niccolu: Reci mi, zaklinjem te, preslatki mužu, što si naime molio kad si jutros tako pomno ostajao pred slikom slavne Djevice? Njoj Niccolo slatko odgovarajući reče: Ovo je istina, preljubljena ženo: jučer slušajući propovijed u glavnoj crkvi, kad sam shvatio da se Bogu moraju prinijeti prvi i najčistiji plodovi, od srca sam nakanio tako učiniti. Njemu će žena: Nemoj dalje nastaviti, već te razumijem: ja sam, slušajući to isto, bila iste volje i nakane te sam jutros zavjetovala da ću prvorođenca svoje utrobe darovati Bogu i slavnoj Djevici. Tako i ja, reče muž, dok si me vidjela da stojim pred ikonom naše Gospe. Zbog toga su se ne malo čudeći jednakoj volji govorili: Od Gospodina je to učinjeno. I tako su uzajamno ono što je svatko od njih za sebe zavjetovao, prignuvši koljena na zemlju, oboje obećali Bogu. Kad je dakle prošlo ne mnogo tjedana, Pellegrina, Niccolova žena, osjetivši da je po božanskome daru začela iz zakonitoga i svetoga braka, oboje su zahvaljujući Bogu neprestano molili i prosili Gospodina da njihov plod bude takav da bude Bogu mio. Kad se dakle približilo vrijeme porođaja, u noći prije toga, dok je sama Pellegrina molila, zaspa, i u snu joj se činilo da rađa vuka, zbog čega se u viđenju veoma žalostila i o Djevici Mariji se tužno jadala, te je tako tugujući vidjela kako vuk ulazi u crkvu i da se odmah pretvara u bijelo jaganje. Kad se probudila, razmišljala je što bi bio uzrok sna, nije se usudila nikomu otkriti, nego je stvar u sebi tiho razmatrala.

3 Sljedeće dakle noći, naime sv. Andrije apostola, rodila je prekrasnoga dječaka, tako da su se svi, kako oni iz kuće tako i stranci, čudili jer se činilo da mu nije jedan dan, nego tri mjeseca. Radost je bila najveća i slavlje u kući, jer je rodila nerotkinja; ali je ona sve više i više u srcu uspoređivala uzrok sna. Dječak se krsti i u svetome krštenju mu se nadijeva ime Andrija, u čemu se pokazivao predznak njegova budućega razmatranja. Dječak raste i odbija se od sise te se poučava u svjetovnim znanostima. A kad mu je bilo dvanaest godina, budući da je bio lijep sin i domišljat, roditelji su ga previše voljeli, premda su nakon njega imali više drugih sinova; postajao je veoma neposlušan, odavao se igrama i malo je mario za poslušnost roditeljima: nego je uvijek činio suprotno njihovoj volji, svakoga je dana u kući izazivao svađe i prepirke; uživao je u oružju, u lovovima: a za Crkvu ili za ono što je Božje nimalo nije mario.

4 Roditelji, veoma ožalošćeni zbog njegova zlog svršetka, bojali su se i nisu znali što da čine. Jednoga dana, kad je Andriji već bilo gotovo petnaest godina i kad je rastao u zlim običajima, roditelji ga zovu; ali on, podigavši glavu, nije htio poći k njima, nego je izrekao riječi pune prezira. Zbog toga majka glasno reče: Uistinu, uistinu, Andrija sine moj, ti si vuk kojega sam sanjala. Čuvši Andrija te riječi dođe majci i reče: Što govorite, majko? Kako sam ja vuk? Tada ona reče: Znaj, sine, kako smo tvoj otac i ja bili neplodni i zavjetovali smo se slavnoj Djevici da ćemo joj dati prvoga sina, a ti si taj, i znaj kako sam sanjala da rađam vuka, ali se vuk ulaskom u crkvu pretvarao u jaganjca. Stoga, sine moj, ti nisi naš, osim po tjelesnome rođenju, ti si Djevice Marije; zato te molim da se ne gnušaš služiti tako velikoj Djevici. Te su riječi bile poput Božje strijele koja ranjava njegovo srce, i cijele te noći upravio je oči prema Djevici govoreći: Od kada sam tvoj, Djevice Marijo, dušom ću ti dan i noć služiti, ali zamoli svoga premilosrdnoga Sina da se udostoji oprostiti mi prijestupe moje mladosti i mladenaštva: koliko sam se njemu i tebi zamjerio živeći zlo, toliko ću se svim snagama truditi da vam ugodim mijenjajući svoj život.

a Obitelj de Corsini od god. Kr 1282. često je obnašala vrhovne magistrature u Firenci, u najtežim ratovima davala je toj Republici vrle vojskovođe i poslanike najvećim vladarima; po svjedočanstvu Montecatinija. Iz iste obitelji bili su firentinski biskupi Petar, poslije kardinal, o kojemu niže u br. 16, i Amerigo, kojega je Martin V., god. Kr 1420., postavio za prvoga nadbiskupa istoga grada.
b Drugdje Nicolaus.
c Drugdje Peregrina.
d Noviji pisci misle da se to dogodilo na blagdan Prikazanja Gospodnjega, zbog riječi iz Izlaska koje odgovaraju otajstvu toga dana. Ali budući da smo gore pokazali da je sv. Andrija rođen godine 1301. ili 1302., tih godina Prikazanje nije palo na nedjelju, nego godine 1298. i 1304.

Ulazak u Red karmelićana. Vježba novicijata. Zavjetovanje.

Sutradan je dakle došao u crkvu karmelićana i ponizno se bacio na koljena pred ikonom naše Gospe od puka, pred kojom su roditelji dali zavjet. Evo, slavna Djevice, reče, proždrljivi vuk i pun svake opake krivice stoji pred tvojom slikom, ponizno moleći da kao što si ti rodila neokaljanoga Jaganjca Isusa Krista, Sina Božjega, koji nas je od svakoga grijeha otkupio, oprao i očistio svojom dragocjenom krvlju, tako mene čisteći i perući promijeni moju vučju i okrutnu narav, tako da me u tvojemu presvetome redu učini krotkim jaganjcem i ugodnim žrtvom hvale dok neprestano služim iz ljubavi prema tvomu Sinu. U toj je molitvi stajao sve do devetoga sata natapajući suzama cijelo lice, i ustavši došao je bratu Jeronimu de Melioratisu, koji je tada bio provincijal Toskane, te bacivši se na zemlju zatražio ulazak u redovništvo. Njemu otac provincijal odgovarajući reče: Sine, reci odakle dolazi ta želja, kad si rođen od plemenita roda i ništa ti ne nedostaje? Odgovori Andrija: Od Gospodina je to učinjeno i od mojih roditelja, koji su me zavjetovali da ću biti posvećen na ovo mjesto i u njemu zauvijek boraviti na čast Djevici. Tada reče provincijal: Pričekaj malo i uskoro ću ti dati odgovor.

6 Saziva oce samostana i šalje glasnika u kuću Andrijinih roditelja. A roditelji, koji su ga tražili, obradovali su se, došli su u samostan i ušavši u crkvu našli sina kako kleči pred spomenutom ikonom. Kad je naime majka ugledala sina: Evo, reče, moj sin, koji je od vuka postao jaganjac. Došao je pak provincijal zajedno s ocima samostana u crkvu, gdje su bili Niccolo i Pellegrina, Andrijini roditelji, i pita ih je li po njihovoj volji da Andrija primi redovnički habit. Oni su oboje podigli ruke k nebu govoreći: Ništa drugo ne želimo niti čeznemo, jer smo takvo obećanje dali Bogu i slavnoj Djevici. Zove se pak Andrija i pita se što traži: a on bacivši se na zemlju reče poniznim i golubljim glasom: Ja tražim ulazak u ovaj sveti red da bih mogao činiti pokoru za svoje grijehe, i odmah se okrenuo roditeljima s neizmjernim suzama te ljubeći zemlju zamolio da mu oproste i udijele blagoslov. Oni su mu s poljupcima, zagrljajem i suzama stavili ruke na glavu i rekli: Blagoslovio te Bog, Bog naš, blagoslovio te Bog, i duša ti se ispunila takvim blagoslovom koji će biti na tvoje spasenje. I odmah okrenuvši oči prema Djevici rekoše: Evo, slavna Djevice, naše obećanje; evo dar iz naše utrobe: njega ti darujemo i u tvoje ruke preporučujemo. Budi, slavna Djevice, zaštitnica, upraviteljica i pomoćnica našega sina. O kako je bilo pobožno tada prolijevati suze! Štoviše, tko bi ih mogao zadržati, slušajući takve slatke riječi, toliku poniznost, videći vuka preobraženoga u jaganjca?

7 Nakon dakle roditeljskoga blagoslova Andrija biva odveden u samostan i tri mjeseca je na kušnji, tijekom kojih mu se daju najponiznije službe: postaje naime vratar, čistač kuće, pomoćnik kuhara, poslužitelj braće za stolom, što je sve sebi računao na slavu: postaje štovatelj velike šutnje, ustrajan u molitvi, a također i veoma strpljiv. Jer kad su ga ismijavali rođaci i oni koji su mu obično bili drugovi, pobjeđivao ih je šutnjom i strpljivošću. Mnogo je puta, dok je čuvao vrata samostana dok su braća blagovala, bio zatečen u molitvi toliko zadubljen pred slikom koja se još nalazi iznad vrata kojima se iz crkve ulazi u klaustar, da iako su braća nakon okrepe prolazila pjevajući MISERERE MEI itd., on ih naime ni vidio ni čuo.

8 Dok su braća blagovala, jednoga dana dođe netko i snažno pokuca na vrata. A Andrija došavši do maloga prozora na vratima i vidjevši ga dobro odjevena i sa slugama upita što želi. Odgovori oholim glasom: Otvori brzo, jer sam ja jedan od tvojih rođaka i nikako ne namjeravam da ti ovdje ostaješ s tim nitkovima i prosjacima: i to je po volji tvojih roditelja, jer su te već obećali oženiti jednom prekrasnom djevojkom. Njemu Andrija odgovori: Ja ne namjeravam otvoriti, jer mi je pod poslušnošću naloženo da nikomu ne otvaram bez dopuštenja: ne vjerujem da ste vi od mojih rođaka, jer vas nikada više nisam vidio: i ako služim toj poniznoj braći, i Krist je postao čovjekom da bi nama služio, i nipošto ne vjerujem da je po volji mojih roditelja da ja izađem iz ovoga mjesta, jer su me zavjetovali Bogu i Djevici, u kojoj se službi neizmjerno radujem; i već sam za svoju zaručnicu uzeo poslušnost i poniznost: a vjerujem da ste vi od đavlovih srodnika. Tada ponovno reče: Andrijo, molim te da mi moraš malo otvoriti kako bih mogao s tobom o nečemu porazgovoriti, jer te prior neće vidjeti. Njemu Andrija: Čak i ako prior ne vidi, odozgo gleda Bog, koji je ispitivač srdaca, i nitko se od njega ne može sakriti; iz ljubavi prema kojemu ovdje kod vrata ostajem kao čuvar, da bi sam Bog bio moj čuvar i pomoćnik. I govoreći to, osiguravajući se znakom križa, sam kucatelj, koji je bio đavao, nestade poput smrdljive munje. Andrija dakle, zahvaljujući Bogu na pobjedi izvojevanoj protiv đavla, postaje jači i savršeniji.

9 Kad je prošla spomenuta godina kušnje, došlo je vrijeme zavjetovanja. Sutradan po Bogojavljenju okupljaju se braća u kapitulu, jednako i svi iz njegove rodbine; prisutan je notar: u čijoj se nazočnosti dovodi Andrija, kako je običaj, bez habita, i postavljen pred provincijala biva upitan što traži. A on s mnogim suzama reče: Ja tražim milosrđe Božje i Djevice Marije te zajedništvo braće karmelićana, s redovničkim habitom, i molim da me se udostojite primiti na zavjetovanje. Tada ga otac provincijal, nakon nagovora i blagoslova habita, obuče, i odmah brat Andrija, prekriženih ruku u rukama provincijala, poče s najdubljom poniznošću pjevati: Ja, brat Andrija, polažem zavjete i obećajem poslušnost Bogu i bl. Mariji Djevici s brda Karmela i bratu a Ivanu Balisteriju, najdostojnijemu generalu, sve do smrti: koje je riječi triput ponovio. Bilo je pak nekih od njegovih rođaka koji su ga poticali da ne položi zavjete, obećavajući mu jedni novce, drugi imanja, drugi haljine, a drugi nakit. A on im je govorio: Odstupite od mene svi koji činite bezakonje, jer je Gospodin danas uslišao glas mojega plača i čežnje. Potom se okretao roditeljima i ostalima iz kuće, moleći da primi blagoslov, i govorio: Budite, gospodari i prijatelji moji, zadovoljni mojim ulaskom u ovaj red svete Djevice Marije, jer je to volja Božja, i ja ću moliti za vaše grijehe. Od tih je riječi sve, kako braću tako i svjetovnjake, poticao na suze. a Pogreška je. Naime, Ivan Balisterio izabran je za generala na kapitulu održanu u Bordeauxu 8. rujna god. 1358., a umro je 24. rujna 1374., kako donose Anali reda koje su izdali razni pisci. Pod njim je dakle sv. Andrija umro, a nije položio zavjete. Možda treba staviti Gvida Perpinijanskoga, koji je god. Kr 1318. izabran, a poslije bio biskup Mallorce: i odatle je možda nastala prigoda zabune koja se nalazi i u starome rukopisnome Kronikonu Reda karmelićana kod Dominika od Isusa.

Izvanredne njegove kreposti, svećeništvo.

Primivši dakle habit i položivši zavjete, uz blagoslov i poljubac braće i svih rođaka, ustrajavao je u svim krepostima, a najviše u poniznosti. Bio je naime, kao što smo prije rekli, marljiv u poniznim kućnim poslovima, svakoga je dana vlastitim rukama htio dijeliti milostinju siromasima, čistiti kuću, s velikom pobožnošću služiti bolesnicima u samostanu, držeći u svome srcu zapisano: Što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili. Nikada nije propuštao božanske časove, nego se danju i noću viđao prvi u koru. Nikada se nije protivio nalogu pretpostavljenih, nego se utoliko više radovao i veselio ukoliko mu se više nešto naređivalo; i da ne bi gubio vrijeme, bio je ustrajan u proučavanju svetih pisama.

11 Jednoga dana Andrija je najusrdnije zamolio oca provincijala za najveću milost, da ga uvijek petkom pusti da ide kod križa. A provincijal je smatrao da on želi napraviti disciplinu te reče: Pristajem, sine, ali razborito i umjereno, da te ne prevari đavao. Sam Andrija pak, uzevši odmah nakon Mise disciplinu uz psalam Smiluj mi se, Bože itd., K tebi uzdižem itd., Iz dubine itd. sa uobičajenim molitvama, činio je disciplinu u redu sve do krvi: a zatim je uzimao košaru oko vrata iz ljubavi prema Kristu i išao među plemićima i rođacima ulicom koja se zove Via maggiore, proseći kruh i milostinju. A rođaci su smatrali da se to čini na njihovu sramotu, veoma su se srditi i određivali da ga svi ismijavaju i da mu govore pogrdne riječi. Tada je dragovoljnije i radosnije išao i u sebi govorio: Moj Gospodin Isus Krist kad su ga grdili nije uzvraćao grdnjom, i kad je trpio nije prijetio. Ovo je moje zvanje, jer sam iz prosjačkoga reda; jer moja je kruna i moje umijeće prositi, i tako je sve pobjeđivao.

12 Iz njegovih pak usta nikada nije čuto ništa ludo ili mladenačko; nego je, kako smo prije rekli, bio velike šutnje: bježao je od pjesme, žena i razuzdanih riječi: vrt mu je bio utjeha, a samoća ćelije: raj naslada bila mu je crkva, drvo života Raspeti, a sveta zemlja bila mu je slavna Djevica. Bio je naime najvećega uzdržavanja i strogosti života; postio je preko postova koje je Crkva zapovjedila i koje se u Redu obdržavaju, uvijek u ponedjeljak, srijedu i petak, kao i subotama iz ljubavi prema Majci Božjoj, u kojim je postovima kušao samo kruh i vodu; svoje je tijelo kroti najstrožom kostrijeti i u njoj je uvijek spavao na slamnjači.

13 Kad je pak išao po milostinju u petak, kako smo prije rekli, bio je jedan od njegovih rođaka kojega je mučila bolest vuka, od koje su mu se izjedala sva mesa na potkoljenici, zbog čije je boli dan i noć urlikao, i da bi dao kakvo olakšanje boli i svojoj muci, bavio se igrama i od svoje kuće napravio mjesto za igrače, kamo su svi igrači hrleći dolazili. A Andrija vidjevši to, sažalivši se nad njim i žaleći više dušu nego tijelo, dođe k njemu i reče: Ivane, striče moj, želite li ozdraviti? Odgovori Ivan: Odlazi, odlazi, prosjače, misliš da mi se rugaš. Njemu Andrija: Nemojte se uznemirivati, rođače moj; nego ako želite ozdraviti, poslušajte moje savjete. Ivan je pak odmah popustio i ponizivši se reče: Učinit ću sve što želiš, ako je moguće. Reče Andrija: Ako želite ozdraviti, ja želim da se sedam dana suzdržite od igara, i šest dana postite, i sedam dana pobožno i pomno izmolite sedam OČE NAŠ sa ZDRAVO MARIJO, a poslije recite ZDRAVO KRALJICE; i obećavam vam da će slavna Djevica za vaše zdravlje isprositi milost od svoga Sina. A Ivan, premda je bio nepobožan čovjek, slušajući toga jaganjca i videći njegovu jednostavnost, popusti pobijedivši samoga sebe, te obeća da će tako učiniti i učini, ostavivši igre, moleći i posteći. A u subotu, naime sedmoga dana od početka, Andrija ode da ga posjeti: upita ga kako mu je. On odgovori: Uistinu si Božji prijatelj, ništa me više ne boli, i mogu hodati tako kao da sam mlad i zdrav, ondje gdje sam prije uvijek ležao. Njemu Andrija: Pođimo zajedno u samostan, i dođoše pred ikonu i sliku Djevice te se zajedno pomoliše prignutih koljena. A nakon molitve reče Andrija: Striče moj, otkopčajte svoju potkoljenicu, jer je posve ozdravila; i tako se dogodilo: ondje gdje je prije bilo meso izjedeno sve do kosti, postalo je kao meso maloga djeteta. A Ivan je postao sav pobožan i bogobojazan, zahvaljujući Bogu i Djevici.

14 Dok je pak brat Andrija ustrajavao u svetosti, tako da je već bio u velikome savršenstvu, te je bio promaknut i pobožnošću puka na svete redove; on nije odbio, nego je ponizno prihvatio, smatrajući da u njima može više služiti Bogu i slavnoj Djevici. Kad je pak bio zaređen za svećenika, njegovi su rođaci htjeli da otpjeva Misu s velikim sjajem. A on, primivši dopuštenje od provincijala, ode u a samostan Le Selve i ondje s najvećom pobožnošću srca otpjeva svoju prvu Misu, u kojoj mu se odmah nakon pričesti ukaza slavna Djevica i reče: Sluga moj jesi ti, jer sam te izabrao i u tebi ću se proslaviti. Ipak se ne uznosi zbog takva viđenja, niti zbog promaknuća u svete redove, nego se sve više i više ponizuje, perući noge braći, čisteći kape, čuvajući životinje kad ih je bilo, bježeći od ljudskih pohvala i uvijek ono što je čitao uspoređujući i čuvajući u svome srcu. a Udaljen je od Firence 7 milja, a ime je dobio po šumama.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine