Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Adelelmu ili Elesmesu, opatu, u Burgosu u Španjolskoj

DE S. ADELELMO SIVE ELESME, ABBATE, BURGIS IN HISPANIA

Sadržaj (4)
  1. Adelelmove kreposti i čudesa prije svećeništva.
  2. Svećeništvo, druga čudesa.
  3. Čudesa učinjena u Španjolskoj.
  4. Njegova smrt, čudesa učinjena poslije.

U Burgosu, najslavnijem gradu Stare Kastilije, glasovito je štovanje sv. Adelelma, koji se pučki naziva Elesmes, ili Lesmes. Jer premda jedni drugoga nazivaju Lesmesom, ili Elesmesom, ili Elesnusom, ipak oba imena pridaju i prvomu. Prenosi se da je kasniji bio sluga sv. Julijana, biskupa Cuence, kao što smo uz njegov životopis 28. siječnja rekli u pogl. 2, br. 7, slovo k. Antun Yepes u Chronic. Benedictin; sv. 6, st. 7, uz god. 1091., pogl. 2, piše da je on, dok je po zapovijedi svoga biskupa mjerio pšenicu potrebitima, od napora rada zadobio veoma mučnu kilu uslijed puknuća, koja mu je u preostalom dijelu života zadavala velike bolove, što ih je on podnosio s iznimnom strpljivošću, te se nakon smrti biskupa vratio u Burgos i završio život najsvetijim svršetkom; te se pučki smatra i naziva blaženim, položen u izvrstan grob koji se još i danas posjećuje u crkvi u Burgosu. Njih se ponekad brka, Elesmi ili Elesmes; a kasniji, koji je 100 godina mlađi od drugoga i možda nazvan po njegovu imenu, rodom Španjolac, jednostavno se naziva svecem. Tako Ferrari ovoga dana, pošto je naveo sv. Adelelma, dodaje: „Ondje (u Burgosu) sv. Elesmesa prezbitera.” Drugi ga ne nazivaju prezbiterom, nego daju naslutiti da je bio radije laik ili barem klerik nižega reda; tako između ostalih Trujillo 28. siječnja u životopisu sv. Julijana: „Po nalogu svetoga muža neki njegov sluga razdijelio je ono žito siromasima: a taj se sluga zvao Lesmes, koji je od golemoga truda što ga je podnio dijeleći pšenicu umro, ostavivši kod građana nemali glas svoje svetosti.” Tko bi povjerovao da u biskupovu domu nije bilo nikoga tko bi preuzeo taj trud osim domaćega prezbitera, kojega se ne bi baš prikladno nazivalo biskupovim slugom? Isti Ferrari 28. siječnja: „Kod Burgosa u Španjolskoj sv. Elesmesa, prezbitera i ispovjedaoca.” Da on to shvaća o ovome kasnijem Elesmesu, jasno je iz Bilježaka: „Kod drugih”, kaže, „30. ovoga mjeseca. U popisima Crkve u Burgosu ne bilježi se nijednoga drugog dana.” Što isto ponavlja ovoga 30. dana. Ostavivši dakle ovoga Elesmesa, ovdje ćemo govoriti o starijemu.

2 Opat sv. Adelelm štovan je od Crkve u Burgosu kao zaštitnik dvostrukim oficijem. O njemu isti Ferrari ovoga dana: „U Burgosu u Španjolskoj sv. Adelelma ispovjedaoca.” Benedikt Dorganije: „Sv. Adelelma opata.” Hugo Ménard: „U Burgosu u Španjolskoj sv. Adelelma opata, učenika sv. Roberta, opata iz La Chaise-Dieu.” Andrija Saussay: „Preminuće sv. Adelelma, koji, rodom Francuz, iz mjesta Loudun na granici Poitoua i Anjoua, odbacivši u samom cvatu mladosti ispraznosti i mamce svijeta, odluči služiti Kristu pod redovničkom stegom. Postavši dakle učenikom bl. Roberta, prvoga opata samostana La Chaise-Dieu u Auvergneu, tako je naučio načela svetoga monaštva da je svojim životom bio sjajno ogledalo evanđeoskoga savršenstva. Stoga ne samo da je treći po redu uzdignut na upravu samostana, nego je, dok je nadaleko širio zrake divljenja vrijedne svetosti, učestalim molbama pozvan u Španjolsku od kraljice Konstancije; ondje je, otvorivši put najsvetijega života, na molbu i uz pomoć spomenute kraljice sagradio samostan u čast sv. Ivana Krstitelja, te pošto je okupio mnoge askete koje je poučio propisima spasonosne stege, dovršen svetim svršetkom blažen je usnuo u Kristu i, obdaren časnim grobom, dao sjajna svjedočanstva slave koju uživa po zaslugama.”

3 Svjedoči Yepes da u samostanu sv. Ivana Krstitelja u Burgosu postoji rukopisna povijest djela koje je učinio sv. Adelelm, sastavljena od monaha Rudolfa iz samostana La Chaise-Dieu, kojega je onamo poslao Almerik, ili radije Ajmerik, šesti opat samostana La Chaise-Dieu, nedugo nakon Adelelmove smrti, budući da je sam Ajmerik u vrijeme Ludovika Debeloga, koji je 30. godine svoga kraljevanja umro god. 1137., bio biskup Clermont-Ferranda. Ovu povijest monaha Rudolfa češće navodi Yepes i u pogl. 3 iznosi ove njegove riječi: „Tada je čovjek Božji Adelelm došao u ćeliju koja mu je dana, gdje su po njemu izvršena bezbrojna čudesa: na golom je tlu molio tako dugo dok mu narav, prisiljavajući ga, nije nametnula san; a kad bi ondje malo odspavao, odmah se budeći nije prestajao moliti. U svojoj ćeliji, koju mu je dao kralj, svakodnevno je nakon jutarnje slavio mise; pošto bi ih obavio, sjedeći svakodnevno s košarama kruha, koliko je mogao, na vratima ćelije gdje su prolazili siromasi, dijelio je svima koji su trpjeli oskudicu ono što je imao.”

4 Svjedoči isti Yepes da je Alfons Venero napisao životopis sv. Adelelma. Njega nismo vidjeli; vidjeli smo onaj koji je objavio Ivan Maldonado, Toma Trujillo u Thesauro concionator; Alfons Villegas, Benedikt Gonon u knj. 3 de votis PP. Occidental; Lucio Marineo u knj. 3 de reb. Hispaniae. Ovdje donosimo onaj koji je na španjolskom napisao Ivan Marieta iz Reda propovjednika u knj. 1 histor. Ecclesiast. Hispan; pogl. 4 i pet sljedećih, premda nije bez ikakve pogreške, osobito kronološke, kako ćemo niže zabilježiti. Točnije je Yepesovo pripovijedanje, ali priznaje da je namjerno izostavio čudesa radi izbjegavanja opširnosti; jesu li Marietina sva točno ispripovijedana, ne znamo. Spominje sv. Adelelma i Martin Carrillo u Annal. uz god. 1093.

5 Životnu dob sv. Adelelma jednako su izrazili isti pisci, kao što se može zaključiti i iz životopisa sv. Roberta, utemeljitelja samostana La Chaise-Dieu, koji ćemo donijeti 24. travnja, s kojim je poznato da je Adelelm živio. U njemu Marbod piše ovako: „U to je vrijeme Francima vladao Henrik, a Apostolsku je Stolicu držao Lav IX; stoga je spomenuti biskup (Rencon) pošao papi, a sveti muž kralju Franaka, da obojici zatraže snagu vlasti i prikladne povlastice za postojanost novoga mjesta”, itd. Vladao je Henrik I. od godine 1033. do 1060. Lav IX. stolovao je od god. 1049. do 16. travnja 1054. Marieta niže piše da je Adelelm umro oko godine 1070. Točnije Yepes piše da je preminuo dok je Crkvom upravljao Urban II., koji je posvećen godine 1088. 12. ožujka u nedjelju, a umro 29. srpnja 1099. Da je Adelelm bio živ godine 1091., Yepes dokazuje dvostrukom poveljom Alfonsa VI., kralja Kastilije, od kojih je svaka dana ere 1129., to jest Kristove godine 1091., 3. studenoga, u ponedjeljak. U prvoj kralj kaže: „Sve ovo dajem sv. Robertu i gospodinu Adelelmu.” A u drugoj: „Stoga u ime Božje ja, car Aldefonz, zajedno s privolom svoje supruge kraljice Konstancije, dragovoljno i vlastitom voljom odlučih učiniti darovnicu i činim je, za spas svoje duše i svojih roditelja, Gospodinu Bogu i sv. Robertu iz La Chaise-Dieua i vama, gospodinu Adelelmu, o onoj mojoj kapeli”, itd.

6 Živio je dakle, kako smo već pokazali, sv. Adelelm god. 1091., 3. studenoga; ali godine 1102. ili barem 1103., 11. listopada, samostanom sv. Ivana već je umjesto njega upravljao Konstantin; dakle on je već bio preminuo. Kod istoga Yepesa postoji povelja Alfonsa VI., u kojoj se nalazi ovo: „Ja, car Aldefonz, zajedno s privolom svoje supruge kraljice Elizabete, dragovoljno i vlastitom voljom odlučih učiniti darovnicu vama, gospodinu Konstantinu prioru i monasima samostana sv. Ivana u Burgosu, koji pripada sv. Robertu iz La Chaise-Dieua, u Gospodinu našemu Kristu, Amen.” Da nitko ne bi posumnjao da je Konstantin doista bio prior, a Adelelm opat, isti Yepes navodi bulu pape Siksta IV. danu 13. kolovoza godine 1478., 8. godine njegova pontifikata, u kojoj se nalazi ovo: „Uistinu, molba koja nam je nedavno podnesena sa strane ljubljenih sinova priora i samostana sv. Ivana blizu i izvan zidina Burgosa, koji se običava upravljati po prioru, reda sv. Benedikta, sadržavala je”, itd. O podrijetlu, napretku i sadašnjem stanju toga samostana može se više čitati kod istoga Yepesa. Nadalje, kada je izdana ona već navedena povelja kralja Alfonsa, ovako je označeno: „Napisana oporučna isprava poznatoga dana petoga ida listopadskih, ere MCXII.” Ali očita je pogreška u broju ere; jer kako je iz Pelagija iz Ovieda, kojega ćemo navesti niže uz pogl. 1 životopisa, slovoe, pouzdano da je Elizabeta bila četvrta Alfonsova supruga, ona nije mogla biti kraljica ere 1112., to jest Kristove godine 1074., kad je Konstancija, koja je bila druga, još bila živa godine 1091. Stoga se čini da broj ere treba ispraviti tako da se umjesto MCXII vrati MCXL ili MCXLI, što je Kristova godina 1102. ili 1103. Ne može se staviti era MCL ili MCLI, što bi bila godina 1112. ili 1113., jer je Alfons umro godine 1109., 1. srpnja. Posve se čini da je bilo napisano MCXLI, a L promijenjeno u I.

7 Piše Yepes da je sv. Adelelm bio pokopan u kapeli sv. Ivana Evanđelista, nedaleko od samostana koji je sada augustinskih redovnica unutar gradskih zidina; ali oko godine 1480. izgrađena je milostinjama građana znamenita župna crkva sv. Adelelma, koja sada postoji izvan gradskih zidina, te je onamo preneseno njegovo tijelo; a grob je ukrašen najvećim sjajem i veličanstvenošću prije gotovo 50 godina.

NAPISANO NA ŠPANJOLSKOM OD IVANA MARIETE.

Odgoj, vojno služenje i obraćenje sv. Adelelma.

Cvjetao je sv. Adelelm, žitelj i zaštitnik veličanstvenoga grada Burgosa, a za Henrika, sina Henrikova, rimskoga cara, koji je preuzeo carstvo Kristove godine 1057., a držao ga četrdeset osam godina, dok sub Aleksandar II., Grgur VII., Urban II., začetnik jeruzalemskoga pohoda, i drugi redom vršili vrhovno svećeništvo; tada je u Španjolskoj kraljevaoc Alfons VI.,d slavan po zasluzi oslobođenja Toleda od maurskoga ropstva, koji je za drugu ženu uzeo Konstanciju, kćer francuskoga kraljae Ludovika, a upravljao je kraljevstvom preuzetim godine 1063. do godine 1109.

2 Bio je rođen Adelelm uf gradu Lyonu u Galiji, koji oplakuju preglasovite rijeke Rona i Saône, od roditelja slavnih po rodu, bogatstvu i kreposti; poučen u slobodnim umijećima u najranijoj dobi, zatim je prisiljen voljom svojih stupio u vojnu službu; ali ipak to vrijeme nije potrošio na uobičajene mane drugih i igre. Nakon smrti roditelja počeo je dijeliti siromasima sjajnu milostinju i na njih velikodušno trošiti svoju baštinu. Potom, potaknut evanđeoskom riječjug: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago, i dođi, slijedi me”, odlučio je odreći se svega, razliti to na potrebite i slijediti Krista. Tada su pak rođaci navalili na njega i opominjali ga da za baštinike radije upiše srodnike nego tuđince. On reče: „Nikomu od smrtnika ne ostavljam svoja dobra; nego kako su ona neznatna da bih se njima mogao prikladno uzdržavati, želim ih prodati i kupiti druga najprostranija imanja koja daruju život obilan svakim dobrom i vječan.” Ukorio ga je netko, i gotovo pogrdom, što se, iako su ga roditelji poučili u znanostima kako bi se jednom pokazao prikladnim za crkvenu službu, sam nije pokorio njihovoj volji.

3 Naposljetku odluči posve reći zbogom svijetu, ostaviti svoje i otići iz domovine te se predati Bogu. Stoga potajno od sviju, uzevši za pratioca jedinoga slugu, odlazi iz domovine. Kad je prešao dio puta, otpusti druga od sebe, pošto mu je najprije podijelio sve što je imao kod sebe i zamijenio s njim i odjeću; zatim krene u Rim da pobožno pohodi grobove apostola Petra i Pavla i drugih svetaca. Vjerojatno je da su se rastali ne bez suza i da je Adelelm poučio slugu spasonosnim nalozima da se brine za dušu, da ne uvrijedi Boga kakvim težim grijehom i da naposljetku shvati kako se mnogi zbog ljubavi prema prijateljima i rodbini odvraćaju od brige za spasenje, te da je to njemu razlog dragovoljnoga izgnanstva.

4 Zatim je nastavio put sam, hranio se prošnjući i radovao se oskudici potrebnih stvari kojom bi postao sličan Kristu. Put mu je vodio uh Issoire, gdje je tada našao i Roberta, opata samostana La Chaise-Dieu, koji je za života i nakon smrti blistao mnogim nebeskim čudesima. Robertu se silno svidjela njegova sveta odluka da slijedi Kristove stope; stoga ga je mnogim molbama poticao da, ostavivši hodočašće, ostane s njim u samostanu La Chaise-Dieu. Adelelm je bio položio zavjet da će poći do svetih pragova apostola. Bilo je stoga nedopušteno pristati uz Robertov savjet; ipak je obećao da će se na povratku pokoriti njegovim opomenama i primiti sveti habit sv. Benedikta. Pošto su se dakle pozdravili, na neko se vrijeme odvojio od onoga s kojim je ostao najprisnije povezan duhom.

Prenose da je Adelelm taj put obavio bosih nogu; da je obdržavao neprestani post, osim nedjelja i blagdana, uvijek predan molitvama. Sa sobom nije ponio ni novca ni hrane, da bi svetije poslušao Krista koji je svojima zapovijedao: „Ne nosite ništa na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca.” Dogodilo se da je, dok je prosio milostinju, neki čestit čovjek ponudio novac pod imenom milostinje; njega je on odbio, tvrdeći da mu nije potreban ni njemu ni onima koji uopće traže kraljevstvo Božje; da je njegova dobra volja već ugodna Bogu; da zahvaljuje, a Bog će, uvjeren je, uzvratiti.

Pristigavši u Rim, pobožno časti relikvije svetaca i provodi dvije godine obilazeći k sveta mjesta, uz iznimnu strogost života, gladovanje, bičevanje svoga tijela, suze i molitve, proseći za sebe milostinju s ostalim prosjacima s velikom vedrinom duha i utjehom. Naposljetku se vraća u Galiju da ispuni zadanu riječ opatu Robertu. Toliko ga je bila izobličila strogost života da ga Robert više nije prepoznavao. Ali kad je riječima otkrio tko je, časni opat potrča u njegov zagrljaj i poljupce te, obliveni uzajamnim suzama, zapjevaše hvale Bogu koji je ispunio njihove želje da uživaju u uzajamnom pogledu, te da se poticajem i primjerom probude na gorljiviju ljubav prema Bogu i postanu spremniji trčati putem Božjih zapovijedi. Smjesta Robert odjenu Adelelma u sveta ruha i znamenjima benediktinskoga vojevanja posveti Kristova vojnika. a Nakon što je Henrik II., koji je bio treći kralj toga imena, umro godine 1086., 5. listopada, naslijedio ga je petogodišnji sin Henrik i vladao pedeset godina na veliku štetu kršćanstva; umro je u Liègeu godine 1106., 7. kolovoza. Odavde ispravi Marietinu kronologiju.b Pape koji se ovdje navode da su stolovali dok je vladao Henrik: Aleksandar II. od kraja listopada 1061. do 22. travnja 1073; Grgur VII., koji je istoga dana postavljen, do 25. svibnja 1085; njega je na Duhove sljedeće godine naslijedio Viktor III., umro 16. rujna 1087; naslijedio ga je Urban II. i umro 29. srpnja 1099.c Umro je kralj Ferdinand I. god. 1065., 27. prosinca, podijelivši kraljevstva sinovima: Sanču Kastiliju, Alfonsu León, Garciji Galiciju. Sančo je god. 1072. poginuo opsjedajući Zamoru; njega je naslijedio brat Alfons, koji je god. 1109., 1. srpnja, u četvrtak, umro u dobi od 69 godina.d Alfons VI. zauzeo je Toledo predajom god. 1085., 25. svibnja, u nedjelju.e Kćer kojega Ludovika je bila Konstancija? Ludovik V., posljednji od karolinških kraljeva, umro je god. 987., a Ludovik VI., nadimkom Debeli, počeo je kraljevati god. 1108., navršivši najviše 30 godina, tako da nije vjerojatno da je 17 godina prije mogla pristati i potpisati gore navedene darovnice njegova kći već kao kraljica, kad je on sam imao tek 13 godina. Yepes piše da je Konstancija bila Francuskinja i zato sklonija monasima iz La Chaise-Dieua. Drugi su je učinili Španjolkom. Pelagije iz Ovieda, kojega treba navesti niže uz pogl. 1 životopisa, slovoe, ne navodi njezin rod i domovinu; on naime piše o Alfonzu VI.: „On je imao 5 zakonitih supruga: prvu Agnezu; drugu kraljicu Konstanciju, od koje je rodio kraljicu Uraku, suprugu grofa Rajmunda, od koje je on rodio Sanču i kralja Alfonza; treću Bertu, podrijetlom iz Toskane; četvrtu Elizabetu, od koje je rodio Sanču, suprugu grofa Rodriga, i Elviru, kojom se oženio kralj Roger Sicilski; petu Beatriciju, koja se nakon njegove smrti vratila u svoju domovinu.” O tome drugi opširnije.f Isto piše Yepes. Da je rođen u Loudunu na granici biskupija Poitiersa i Angersa, piše Hugo Ménard.g Ono što je čuo da se čita u crkvi, kao nekoć Antun, kaže Yepes prema monahu Rudolfu.h O gradiću Issoireu u Auvergneu, pučki Issoire, raspravljalo se u 2. životopisu sv. Prejekta biskupa, 25. siječnja, pogl. 1, br. 3. i Ni u životopisu sv. Roberta, koji ćemo donijeti 24. travnja, ne spominje se sv. Adelelm. k Kaže Yepes da je svakodnevno obilazio sve postaje Rima.

Adelelmove kreposti i čudesa prije svećeništva.

Živi sveto: Nevjerojatan je napredak u krepostima ovdje učinio Adelelm, iscrpljujući tijelo neprestanim postovima i bičevima, najrevniji u poniznosti i poslušnosti, uvijek predan molitvi; otuda i najčvršći u šutnji, osim kad bi govoriti prisiljavala potreba ili zapovijedi starijih, jer je neprestano duhom razgovarao s Kraljem slave. Bio je najrevniji ljubitelj mira i sloge; najpomnije je koliko je mogao išao stopama sv. oca Benedikta i drugih junaka istoga reda. Život svetaca bio mu je uzor prema kojemu je oblikovao svoj život. biva postavljen za učitelja novaka:

8 Zatim je postavljen za poučavanje novaka, a ta se služba u redovničkim zajednicama običava povjeravati samo muževima prokušane kreposti. To je pak obavljao tako da je, kako molitvama upućenima Bogu tako i sjajnim primjerima, mnoge doveo do izvanredne svetosti života. Presveto je ime Isusovo pratio velikom pobožnošću, tako da bi, kad god ga je izgovarao, ili spustio oči na zemlju ili skromno priklonio glavu, te je štovao ono ime po kojemu je ljudskomu rodu doneseno spasenje. Ta mu je pobožnost ishodila od milostivoga Boga moć činjenja čudesa. Kad ga je neki mladić zamolio za lijek protiv mučne groznice nastale od teškoga proljeva, podigavši ruku blagoslovio ga je i odmah ga oslobodio svake bolesti. a dobrostivo prima gubavca.

9 Kad se Adelelm po božanskom migu počeo slaviti, za primjer svetijega života te za lijek dušama i tijelima, opat ga je poslao u Boutervilliers; to je bilo prebivalište iste zajednice. Ondje mu je pak pripala velika čast zbog sjajnih čudesa ondje učinjenih. Jednomu je plemenitom mužu služio kuhar a podrijetlom iz Montgascona; pošto je bio zaražen gubom, nije bio uklonjen samo od te službe, nego posve od zajedničkoga druženja s drugim ljudima, što je zakonom određeno za takvu zarazu. Stoga je odlučio ostatak života provesti u tuđini; i najprije posjeti svetoga monaha Adelelma, sa suzama mu otkrije svoju bolest i kako se njome počeo boriti. Svetac mu nalaže da položi nadu u Krista Isusa, Spasitelja našega, te da mu se nudi neporeciva pomoć. Kroz sedam dana daje mu kruh koji je sam blagoslovio, poškropi mu lice posvetnom vodom i tako ga dobrostivo otpusti. Kad je taj išao uz golemu rijeku i vidio kako se vode vrtlože u zapletenu viru prema sredini korita, očajavajući da će povratiti zdravlje i obuzet velikom mučnoćom života, baci se na to mjesto da jadnim svršetkom prekine mučan život. Dok ga je već silina vode nosila u taj vir, dođe mu u sjećanje sv. Adelelm i poče ga zazivati ovim riječima: „Slugo Božji Adelelme, ako si onaj kakvim te svi hvale, budi uz mene u ovoj smrtnoj pogibelji.” Čudesno za reći: opazi dvojicu muževa iznad same vode, od kojih je jedan bio Adelelm, koji ga, uhvativši ga za ruku, postavi na obalu i ubrzo se ukloni ispred njegova pogleda. Poslije opet po nagovoru zloga duha skoči u vodu, na mjesto gdje mu se činilo da će naći najspremniju smrt, a ujedno i kraj tolikim nevoljama i porugama. Dok je već propadao, ponovno mu dođe sjećanje na bl. Adelelma; opet zaziva njegovu pomoć u ovoj pogibelji duše i tijela. Divan je Bog u svojim svecima! Ponovno, kad je već gotovo ispuštao dušu, nazočan je Adelelm i izvodi ga iz vode na obalu. To je čudo zatim ispripovijedao svojim drugovima, koje je bio namjerno pretekao da se na zao način pogubi; a naposljetku je božanskom snagom posve izliječen od gube.

10 Otada su se sa svih strana počela događati velika okupljanja bolesnika k svetomu mužu, te ih je sve otpuštao zdravima na tijelu, pošto je molio Boga i za spas njihovih duša. Nekome seljaku koji je spavao na livadi ušla je zmija u usta; doveden od prijatelja k Adelelmu, popije vodu koju je ovaj blagoslovio i pružio mu je zazvavši ime Isusovo, te odmah povraća zmiju obavijenu krvlju. Oni koji su stajali uokolo provališe u hvalu Bogu.

11 Neke su žene koja je dojila djetešce toliko otekle dojke da je naposljetku gnojna tekućina otvorila gnojni kanal. Ona je velik dio svoga imetka uzalud potrošila na liječnike, izigrana u svakoj pomoći; tada, potaknuta glasom o Adelelmim čudesima, dođe k njemu i zaklinje ga da obavi molitve za nju. Ganula se svecu utroba pobožnosti, prigne koljena, obavi uobičajene molitve u takvoj stvari i u takvo vrijeme te ulije malo vina razrijeđena vodom koju je sam blagoslovio u onu gnojnu oteklinu na dojkama. Odmah se tako vratila prijašnja cjelovitost da se nije vidio ni ožiljak otekline.

12 Nekoga nijemoga od rođenja u Auvergneu dovode roditelji k Adelelmu da, pošto mu položi ruku, od Boga isprosi sposobnost govora. Uvidjevši njihovu vjeru, umoči tri zalogaja kruha u blagoslovljenu vodu i dade znak nijemomu da ih pojede. Bio je progutao jedan, kad svetac, nadajući se da je Bog uslišao njegove molitve, reče: „Reci: Blagoslovljen Bog na nebu i na zemlji.” Čudesna stvar: dječak tečno izgovori te iste riječi. A kad je pojeo i ostale zalogaje, sveti mu muž zapovjedi da kaže to isto. Odmah sluša, niti je otada u njemu ostao trag te mane. Ipak, da bi izbjegao ispraznu slavu, zapovjedi da to nikomu ne otkriju, nasljedujući Krista koji je, kad je izliječio nijemoga, zabranio da se to razglasuje. Ali kad su otišli od njega, nisu mogli prešutjeti tolika Božja čudesa. a Tako u životopisu sv. Roberta: „Vojnika iz Montgascona, kojemu je bilo ime Bernard”, itd.

Svećeništvo, druga čudesa.

Zatim je Adelelm bio prisiljen primiti svećenički red. Ali kad je doznao da je biskup koji ga je posvetio bio isključen od svetih obreda od rimskoga prvosvećenika jer je bio vezan zločinom simonije, nije htio vršiti službu primljenoga reda. Kad je pak na mjesto toga biskupa bio postavljen drugi, uputio se k njemu da po običaju zatraži ovlast za obavljanje svećeništva. Ali budući da su se k njemu neprestano slijevali bezbrojni ljudi, bio je prisiljen krenuti na put noću. Bilo je tada, kao u zimsko vrijeme, vrlo jakoga vjetra i veoma oštre studeni. A kako je noć bila mračna, trebalo je svjetlo za pronalaženje puta. Zapovijeda stoga drugu da u ruci nosi upaljenu svijeću dok stignu do grada. Neobična stvar! Dizao se sve jači vjetar, pa ipak se svijeća, nimalo zatvorena u svjetiljku, nego nošena samo u ruci, nije ugasila, nego je cijele noći pružala svjetlo svetomu mužu. Pročulo se da je u Auvergne došao Adelelm: nitko ne može lako izreći kolika se nebrojena mnoštva ljudi slila koji su se nadali ili utjesi duše ili lijeku za tijelo.

14 Ali kako zavist nikada ne izostaje uz krepost, bio je u tom mnoštvu svećenik koji se pridružio ostalima radije radi izrugivanja nego radi pobožnosti: on se počeo smijati onima koji su prilazili sv. Adelelmu. Ali božanska strogost, koja kažnjava zločince ili ovdje ili nakon smrti kako bi Adelelmava krepost bila sjajnija, udari toga svećenika ulozima, tako teškima i mučnima da je u kratkom vremenu na žalostan način izobličen jedva bio prepoznat od svojih. Osjetio je bijednik ranu koja mu je od Boga nanesena da osveti uvredu koju je nanio svecu; stoga se baca pred njega s mnogo suza, ispovijedajući svoj zločin i moleći oproštenje od Boga i sveca. Sveti muž, kao onaj koji je od svoga učitelja Krista naučio blagost, nije mu samo oprostio uvredu, nego ga je nakon kratke opomene poslao kući zdrava.

15 Kad je opat samostana La Chaise-Dieub Aduran bio uzdignut na biskupsko dostojanstvo, monasi zac opata izabraše Adelelma; tu je službu, premda se dugo i mnogo opirao moleći da ga poštede, naposljetku bio prisiljen preuzeti; a vodio ju je tako spretno da je bio mio i Bogu i ljudima, što se rijetko događa: toliko je teško u svakoj dobroti i pobožnosti, u strahu i ljubavi Božjoj sačuvati one koji su povjereni. Bio je on dalekod od običaja ovoga vremena, dok većina prelatā, ostavivši svaku brigu za podložnike, tovi samo sebe. Stoga, držeći se svoga običaja i želeći svojim svijetliti primjerom, iscrpljivao je tijelo mnogim uzdržavanjem i bičevima; za povjerene je molio Boga, bdio nad njihovim spasenjem, ne zaboravljajući kako će biti težak budući sud onima koji su na čelu, i kako će se od njih strogo tražiti račun i za sebe i za stado koje im je povjereno.

16 Toliko je težio za poniznošću da, premda je vršio brigu i skrb, ipak nije htio da mu se iskazuje čast koja se običava iskazivati opatima. Nešto je zatražio od nekoga plemenitog muža: on to ne samo da nije dao, nego je nanio i uvredu. Najstrpljivije je to podnio Adelelm i zamolio Boga da mu udijeli milost kojom bi mogao spoznati svoju krivnju. Sljedeće noći spopadoše ga veliki i nepodnošljivi bolovi; stoga prisiljen pristupa čovjeku Božjem, moli oproštenje i traži lijek za zlo. Adelelm moli Boga i vraća zdravlje čovjeku, koji mu je ubrzo rado udijelio ono što je bio zamoljen.

17 Velikih je zasluga biti na čelu, ali to mnogo rastrojava duh i odvlači od nutarnjega bogoštovlja. Vidjevši stoga Adelelm krunu dobro obavljene uprave postavljenu pred sobom, ali smatrajući da miran, spokojan i razmatranju božanskih stvari posvećen život nadmašuje ostale, odluči odreći se te službe; i nije se smirio dok to nije izvršio, zanemarivši svaku čast i dostojanstvo. Jer premda ništa nije štetilo njegovoj nedužnosti, nego je radije dodavalo puninu njegovim zaslugama, ipak je radije htio biti bez toga i posvetiti se sebi nego drugima. Stoga se, iako su se monasi protivili, odriče službe i daje im mogućnost da izaberu opata kojega žele, kad je sebe smatrao nedostojnim te službe.

18 Pripovijedaju da je kraljica Engleskec bila pogođena obamrlošću (letargijom), te je, pošto je uzalud iskušala druge lijekove, poslala k njemu poslanike i zatražila da joj učini Boga sklonim. On niječe da ima toliku milost kod Boga da bi molitvom mogao postići tako veliku stvar; naposljetku ipak, pošto je bila iskušana kraljičina vjera i gotovo dosadna upornost poslanika u moljenju, blagoslivlja kruh i šalje ga kraljici kao lijek za bolest. Kraljica je bila pojela komadić toga kruha kad joj se vratilo zdravlje, kao i svi bolesnicif koji su ga pojeli. Kraljica je htjela da ostane spomen na primljeno dobročinstvo i svjedočanstvo njezine zahvalnosti. Budući da je dakle znala da se on gnuša zlata, srebra i posve svakoga novca, poslala mu je ruha kojima se služila pri prinošenju žrtve. Adelelm je primio sveti dar, cijeneći ga više po pobožnosti nego po cijeni.

a O biskupu Clermont-Ferranda Ranconu, odnosno Renconu, časno se govori u životopisu sv. Roberta, opata samostana La Chaise-Dieu. Čini se da je njegov nasljednik bio ovaj simonijski biskup. Savaron i glasoviti Robert smještaju Stjepana između Rencona i Duranda.
b Savaron ga naziva Durantom, a glasoviti Robert Durandom i Duranom. Umro je 20. studenoga 1095.
c Da je Adelelm bio opat, pišu također Yepes, Gonon i Maldonado. Izostavljen je iz kataloga opata samostana La Chaise-Dieu kod Roberta, a nalazi se u Bilješkama uz Litanije Poitoua Henrika Ludovika de Chastaignera.
d Mi i sami znamo da u našoj Belgiji postoje vrlo mnogi opati izvrsni po kreposti i učenosti, a doznali smo da ih ima i u drugim pokrajinama; na koga ovdje cilja Marieta, ne znamo.
e Čini se da je to bila ili Edita, udovica sv. Edvarda Ispovjedaoca (za koju Westminsterski piše da je umrla 5. travnja 1075., a Firentinac iz Worcestera u mjesecu prosincu god. 1074.), ili Matilda, supruga Vilima I., koja je preminula 1083.
f Piše Yepes da su tada mnogi u Engleskoj bolovali od letargije.

Čudesa učinjena u Španjolskoj.

Glas o njegovoj svetosti nije se mogao zadržati u granicama Galije ni Britanije; prodro je i u Španjolsku. Konstancija, druga supruga kralja Alfonsa VI. (od čije je kćeri Urake, udane za Rajmunda Burgundskoga, oca Alfonsa koji je nazvan carem, izvedena kraljevska loza Španjolaca), upoznavši njegovu svetost, zapovjedi da ga vlašću njezina muža pozovu u Španjolsku da je prosvijetli svojom učenošću i čudesima. Smatrala je naime da će njegovim dolaskom biti uvećana slava Božja i da će se plod iz njegove nazočnosti preliti na sva španjolska kraljevstva. Svetac se nije mogao oduprijeti kraljičinim željama, spoznavši s kakvom vjerom moli i kolika je oskudica pobožnih muževa u španjolskim pokrajinama nedavno oslobođenima od maurskoga jarma, ili zasigurno potaknut nekim tajnim gibanjem božanske volje. Silnom su se radošću obradovali kralj i kraljica čim su ga ugledali u svome kraljevstvu, a osobito kad su vidjeli da se glas koji se o njemu proširio ondje također potvrđuje ili nadmašuje sjajem učinjenih djela i kreposti. Nadalje, vođeni nadom da će im zbog njegove nazočnosti biti na pomoći božanska zaštita, željeli su da bude uz njih.

20 Smatrajući zatim da nije baš dolično da muž tolikoga imena i svetosti neprestano prati dvor, dopustiše mu da se povuče na svoju molbu, prepisavši mu za stanovanje kapelu ili kuću sv. Ivana Evanđelista, koju je kralj bio sagradio kod zidina grada Burgosa radi primanja i pomaganja milostinjom hodočasnika koji su išli u Compostelu k grobu sv. Jakova. Kad je na tom putu trebalo prijeći rijeku Tajo, koja je u to vrijeme bila široko nabujala od kišnih voda, a strahovalo se od pogibelji jer nije bilo mostova, kralj zapovjedi da se izaberu snažni konji koji bi slomili silu rijeke, kako bi oni koji su jahali na slabijim životinjama sigurnije prešli. Već je kralj, prešavši rijeku, pitao za Adelelma: kažu da još nije stigao do rijeke. Šalje k njemu izvrsna konja, jer je jahao na mršavoj i slaboj životinji, da se ne bi bacio u kakvu pogibelj. On, oslonjen na pomoć Božanstva koje je prebivalo u njemu, pošto je oblikovanim križem označio čelo, a zatim vode, izgovarajući one riječi Psalmista: „Jedni u kolima, a drugi u konjima, mi se pak uzdasmo u ime Gospodina Boga našega”, neustrašivo prelazi rijeku, dok voda jedva dopire do magarčevih zglobova. Kralj, zapanjen čudom, baca se k njegovim nogama te mu ljubi noge i ruke, preporučujući mu spas svoje duše i tijela te sigurnost kraljevstva.

21 Zatim mu darova mnoga imanja smještena između dviju rijeka,b Arlanzóna i Vena; u njihovoj se sredini posjećuje ona kapela sv. Ivana i grob sv. Adelelma. Čim je Adelelm došao u prebivalište koje mu je bilo predano, počeo je ondje najpobožnije služiti Bogu, revno posluživati hodočasnike, primati ih pod krov, krijepiti hranom i oslobađati od bolesti. Mnoga je naime čudesa ondje učinio. Dovedena je k njemu mjesečarka, ružno iskrivljenih usta, koja je činila nesuvisle pokrete od siline zloga duha koji je u njoj boravio. Svetac, pošto je po običaju obavio molitvu, ovako ukori zloga duha: „Zapovijedam ti, opaki duše, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, da iziđeš iz ove službenice Božje i odeš onamo gdje otada nikomu od smrtnika nećeš moći naškoditi.” Dok je to govorio, jadna žena poče povraćati i pade na zemlju bez svijesti. Pošto se Adelelm pomolio za nju, odmah ustaje, uzima hranu koju joj on pruža te, vraćena prijašnjemu zdravlju, pred vrlo mnogima povrati grimizno platno, koje, jer se nitko nije usudio dotaknuti ga, ubrzo iščeznu svima ispred očiju.

22 Drugoj ženi koja je spavala otvorenih usta u želudac uđe zmija; njoj nikako nisu pomogla sva nastojanja liječničkoga umijeća. Dovedena k sv. Adelelmu, popije blagoslovljenu vodu od njega, ispljune zmiju nalik na jegulju te po božanskoj snazi bude bez ikakve boli i tegobe. I drugoj je ženi isti lijek bio na spasenje.

23 Svećenik koji se mnogo mučio s povratnom četverodnevnom groznicom, kad mu nije donosila olakšanje nijedna liječnikova pomoć, pristupi k sv. Adelelmu te, poškropljen jednom jedinom kapi blagoslovljene vode kojom je on škropio one koji su mu prilazili, odmah bi oslobođen svake muke groznice. Mnogo je drugoga o nauku i životu ovoga svetoga ispovjedaoca predano pismu; ali da čitatelju ne bih stvorio zasićenje, suzdržavam se sada od pripovijedanja toga. a Štoviše, kako prema najozbiljnijim piscima prenosi Mariana, knj. 9, pogl. 20, bratu burgundskoga grofa i Gvida, najprije nadbiskupa Beča, a zatim rimskoga prvosvećenika kojemu je bilo ime Kalist II. Da je Rajmund, prvi suprug Urake, bio Burgundac, piše i Rodrigo Méndez Silva.d U darovnici koju su dali Alfons i Konstancija sv. Robertu i gospodinu Adelelmu, ere 1129., 3. studenoga, u ponedjeljak, to jest Kristove godine 1091., stoji ovo: „i sve one vrtove koji su između potoka Arlanzóna i potoka Vena.” U drugoj povelji, koju navodi Antun Yepes u dodatku sv. 6., označenoj istom godinom i danom, kaže se: „I sva ona nasljedstva koja su između dviju voda, od kojih se jedna zove Riovena, a druga Arlanzón.”

Njegova smrt, čudesa učinjena poslije.

Kad se približilo vrijeme u kojem je Adelelm imao smrtni i mučni život zamijeniti blaženim i besmrtnim, te od Boga primiti plaću za svoje napore, počeo je gubiti tjelesne snage, a kako je bolest rasla iz dana u dan, što je više tijelo slabjelo, to je većom klicao duhovnom živahnošću, čeznući za željenim pogledom i zagrljajem svoga Boga. Zatim je dugom molitvom potaknuo svoje na duhovne napore kojima se stječe vječni počinak. Tko da spomene suze i uzdahe slugu Božjih? Tko žalost cijeloga grada, kad su osjećali da će uskoro biti lišeni najboljega oca, od kojega su primali tolika i tako velika dobra za tijela i duše? Tada je u Burgosu bio Petar, biskup Pamplone, od kojega je Adelelm, pošto je prethodno pred njim obavio ispovijest svih svojih grijeha, primio ostale presvete sakramente kršćanske vjere koji se običavaju podjeljivati umirućima, izlijevajući s velikom pobožnošću duha silnu bujicu suza.

25 Pošto je zatim obavio molitvu za sve koji su mu se preporučili, zapovjedi da ga prenesu u oratorij sv. Ivana Evanđelista, na čijem je ulazu izgovorio one riječi Psalmista: „Bože, u ime svoje spasi me i u snazi svojoj sudi mi.” I pobožno počastivši križ: „U ruke tvoje”, reče, „Gospodine, predajem duh svoj”, te predade dušu svomu Spasitelju Isusu, koji mu je već bio pripravio sjedište i prebivalište na nebu. Ubrzo se slio sav grad i sav kler da zazove zaštitu njegovih molitava i obavi sprovodne obrede. Pošto su oni kroz tri dana svečano obavljeni, tijelo je predano ukopu zdesna od njegove ćelije, tridesetoga siječnja, oko Kristove godine 1070.

26 Čudesima i nakon smrti s neba je potvrđena njegova svetost. U njegovoj je ćeliji bio neki mladić izobličena tijela, koji se ipak nadao da će po njemu postići zdravlje; doveden u kapelicu u kojoj je sveto tijelo, još nepokopano u zemlju, ležalo, čim ga je dotaknuo dok je bilo položeno na nosilima, odmah je božanskom snagom vraćen cjelovitosti i zdravlju: to su čudo promatrali mnogi ljudi oba staleža.

27 Neka je žena, prekomjerno plačući na pogrebima muža i sinova, toliko oslabila svoje oči da je posve ostala bez vida. Odlučila je hodočastiti u Rim da pohodi grobove svetih apostola Petra i Pavla, uzevši za sebe druga i vodiča. Kad su stigli u Burgos, onoj se slijepoj ženi u snu učinilo da vidi starca iznimna ugleda, kojemu je izložila razlog svoga puta dok se raspitivao; zatim joj je bilo naloženo da nadu položi u Božje milosrđe te da pođe u kapelicu sv. Ivana Evanđelista pokraj gradskih zidina: ondje da je pokopan neki Adelelm od kojega može dobiti lijek za svoju sljepoću ako to zatraži s iskrenom pobožnošću. Ona nije odgodila izvršiti što joj je bilo naloženo: ode u kapelicu i sa suzama zazove sv. Adelelma. Nije joj daleko bila ni naklonost sveca ni Božja dobrostivost. Primila je vid te je započeto hodočašće obavila ne trebajući nikakva vodiča.

28 Neki čovjek, na žalostan način zgrčenih svih udova, dok bdije uz grob sv. Adelelma i moli za lijek, gleda ga pred sobom vidljiva i čuje kako govori: „Ako budeš htio postići tjelesno zdravlje i Božje milosrđe, popravi život i iz srca oprosti uvrede koje su ti nanesene.” A kad je obećao da će to izvršiti, svetac ga uhvati za ruku i reče: „U ime Gospodnje ustani i idi, i ne prestaj navješćivati Kristove hvale.” Iznenada je pred svima stao zdrav i zapjevao velike hvale Bogu divnomu u svojim svecima.

29 Neki Bartol bio je došao u Burgos da kupi neku robu; kad se htio vratiti kući, spopade ga golema bol, tako da je bio lišen službe jezika i svih udova. Prenesen k grobu sv. Adelelma, pošto je obavio bdjenje u toj crkvi, a pomoć sv. Adelelma nije bila uzalud zazvana, otišao je zdrav.

30 Mladić Pelagije bio je mučen oštrim bolovima u bubrezima, tako da se zbog žestine boli nije mogao ni osloniti na noge ni sjediti. Dovedenomu k grobu sv. Adelelma, božanska je dobrota po zaslugama svoga ispovjedaoca podarila savršeno zdravlje.

31 Slavili su se u Burgosu blagdani svetoga pape Grgura; neki je kovač toliko nije svetkovao da je čak i druge odvraćao od pobožnosti. I nije dugo odgađana Božja osveta. Zadrhtaše mu ruke tako da nije mogao ne samo obavljati svoj zanat, nego ni prinijeti hranu ustima. Osjetio je kaznu koju mu je Bog nanio zbog njegova svetogrđa: ispovijeda zločin, utječe se grobu sv. Adelelma te, raširivši ruke iznad njega, sa suzama moli i oproštenje grijeha i zdravlje tijela. Svetac ne odbija molitve upućene iz srca: stoga su uslišani uzdasi čovjeka, oslobođen je drhtanja, te je otada pobožno štovao sv. Grgura i sv. Adelelma, koji s ostalim Božjim izabranicima uživaju u vječnom počinku. Crkva u Burgosu slavi Adelelma 30. siječnja, na dan kada je preminuo.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine