Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Adelelmu ili Elesmesu, opatu, u Burgosu u Španjolskoj

DE S. ADELELMO SIVE ELESME, ABBATE, BURGIS IN HISPANIA

U Burgosu, najslavnijem gradu Stare Kastilije, glasovito je štovanje sv. Adelelma, koji se pučki naziva Elesmes, ili Lesmes. Jer premda jedni drugoga nazivaju Lesmesom, ili Elesmesom, ili Elesnusom, ipak oba imena pridaju i prvomu. Prenosi se da je kasniji bio sluga sv. Julijana, biskupa Cuence, kao što smo uz njegov životopis 28. siječnja rekli u pogl. 2, br. 7, slovo k. Antun Yepes u Chronic. Benedictin; sv. 6, st. 7, uz god. 1091., pogl. 2, piše da je on, dok je po zapovijedi svoga biskupa mjerio pšenicu potrebitima, od napora rada zadobio veoma mučnu kilu uslijed puknuća, koja mu je u preostalom dijelu života zadavala velike bolove, što ih je on podnosio s iznimnom strpljivošću, te se nakon smrti biskupa vratio u Burgos i završio život najsvetijim svršetkom; te se pučki smatra i naziva blaženim, položen u izvrstan grob koji se još i danas posjećuje u crkvi u Burgosu. Njih se ponekad brka, Elesmi ili Elesmes; a kasniji, koji je 100 godina mlađi od drugoga i možda nazvan po njegovu imenu, rodom Španjolac, jednostavno se naziva svecem. Tako Ferrari ovoga dana, pošto je naveo sv. Adelelma, dodaje: „Ondje (u Burgosu) sv. Elesmesa prezbitera.” Drugi ga ne nazivaju prezbiterom, nego daju naslutiti da je bio radije laik ili barem klerik nižega reda; tako između ostalih Trujillo 28. siječnja u životopisu sv. Julijana: „Po nalogu svetoga muža neki njegov sluga razdijelio je ono žito siromasima: a taj se sluga zvao Lesmes, koji je od golemoga truda što ga je podnio dijeleći pšenicu umro, ostavivši kod građana nemali glas svoje svetosti.” Tko bi povjerovao da u biskupovu domu nije bilo nikoga tko bi preuzeo taj trud osim domaćega prezbitera, kojega se ne bi baš prikladno nazivalo biskupovim slugom? Isti Ferrari 28. siječnja: „Kod Burgosa u Španjolskoj sv. Elesmesa, prezbitera i ispovjedaoca.” Da on to shvaća o ovome kasnijem Elesmesu, jasno je iz Bilježaka: „Kod drugih”, kaže, „30. ovoga mjeseca. U popisima Crkve u Burgosu ne bilježi se nijednoga drugog dana.” Što isto ponavlja ovoga 30. dana. Ostavivši dakle ovoga Elesmesa, ovdje ćemo govoriti o starijemu.

Burgis, Castellæ veteris clarissima urbe, celebris est S. Adelelmi veneratio, qui vulgo Elesmes, sive Lesmes appellatur. Nam licet alterum alii Lesmem, sive Elesmem, aut Elesnum statuant, utroque tamen nomine priorem etiam appellant. Posterior traditur S. Juliani Episcopi Conchensis famulus fuisse, ut ad hujus vitam 28 Janu. diximus cap. 2, nu. 7, lit. k. Antonius Yepes Chronic. Benedictin. to. 6, centur. 7, ad an. 1091, cap. 2 scribit eum, dum egentibus triticum Antistitis sui jussu metitur, vi laboris ruptoomento herniam contraxisse perquam molestam, quæ illi in reliquam deinceps vitam magnos dolores attulerit, quos ille insigni patientia toleravit, atque Antistite vita functo Burgos reversus sanctissimo fine vitam conclusit; ac vulgo Beatus habetur et nuncupatur, egregio conditus tumulo, qui etiamnum in Burgensi ecclesia visitur. Confunduntur hi quandoque, Elesmi vel Elesmes; et posterior, qui altero annis 100 junior, atque de illius fortassis appellatus nomine, gente Hispanus fuit, Sanctus simpliciter nominatur. Ita Ferrarius hoc die postquam S. Adelelmum retulisset, subjungit: Ibidem (Burgis) S. Elesmis Presbyteri. Alii Presbyterum non vocant, ac potus laicum fuisse, aut sane inferioris ordinis Clericum innuunt; ita inter ceteros Trugillo 28 Janu. in vita S. Juliani: Ex mandato viri sancti quidam ejus famulus distribuit frumentum istud pauperibus: vocabatur autem famulus ille Lesmes, qui ex ingenti labore, quem sumpsit in tritico distribuendo, mortuus est, non minimam sanctitatis suæ opinionem apud cives relinquens. Quis credat neminem e familia Episcopi fuisse qui id laboris susciperet præter domesticum Presbyterum, qui haud satis apte famulus diceretur Episcopi? Idem Ferrarius 28 Januarii: Apud Burgos in Hispania S. Elesmis Presbyteri et Confessoris. Quæ eum de posteriori hoc Elesme accipere patet ex Annotationibus: Apud alios, inquit, die 30 hujus. In tabulis Ecclesiæ Burgensis, neque alia die annotatur. Quod idem hoc 30 die repetit. Hoc ergo omisso Elesme, de seniore hic agemus.

2 Opat sv. Adelelm štovan je od Crkve u Burgosu kao zaštitnik dvostrukim oficijem. O njemu isti Ferrari ovoga dana: „U Burgosu u Španjolskoj sv. Adelelma ispovjedaoca.” Benedikt Dorganije: „Sv. Adelelma opata.” Hugo Ménard: „U Burgosu u Španjolskoj sv. Adelelma opata, učenika sv. Roberta, opata iz La Chaise-Dieu.” Andrija Saussay: „Preminuće sv. Adelelma, koji, rodom Francuz, iz mjesta Loudun na granici Poitoua i Anjoua, odbacivši u samom cvatu mladosti ispraznosti i mamce svijeta, odluči služiti Kristu pod redovničkom stegom. Postavši dakle učenikom bl. Roberta, prvoga opata samostana La Chaise-Dieu u Auvergneu, tako je naučio načela svetoga monaštva da je svojim životom bio sjajno ogledalo evanđeoskoga savršenstva. Stoga ne samo da je treći po redu uzdignut na upravu samostana, nego je, dok je nadaleko širio zrake divljenja vrijedne svetosti, učestalim molbama pozvan u Španjolsku od kraljice Konstancije; ondje je, otvorivši put najsvetijega života, na molbu i uz pomoć spomenute kraljice sagradio samostan u čast sv. Ivana Krstitelja, te pošto je okupio mnoge askete koje je poučio propisima spasonosne stege, dovršen svetim svršetkom blažen je usnuo u Kristu i, obdaren časnim grobom, dao sjajna svjedočanstva slave koju uživa po zaslugama.”

2 Colitur S. Adelelmus Abbas ab Ecclesia Burgensi, ut Patronus, officio duplici. De eo idem Ferrarius hoc die: Burgis in Hispania S. Adelelmi Confessoris. Benedictus Dorganius: S. Adelelmi Abbatis. Hugo Menardus: Burgis in Hispania S. Adelelmi Abbatis, discipuli S. Roberti Abbatis Casæ-Dei. Andreas Saussaius: Depositio S. Adelelmi, qui natione Gallus, patria Lodunensis in Pictaviæ et Andegaviæ confiniis, in ipso adolescentiæ decore mundi fucos et illecebras respuens, Christo servire sub regulari disciplina constituit. Factus igitur B. Roberti primi Abbatis Casæ-Dei in Arvenis discipulus, sanctæ monastices theoremata ita didicit, ut Evangelicæ perfectionis nitidum speculum sua conversatione existeret. Unde non solum ad monasterii regimen tertius ordine provectus est, sed cum radios admirandæ sanctitatis longe lateque diffunderet, a Constantia Regina in Hispaniam crebris flagitationibus evocatus; ibi sanctissimæ vitæ propalato tramite, petente et adjuvante præfata Regina monasterium in honorem S. Joannis Baptistæ extruxit, ascitisque plerisque ascetis, quos præcepta disciplinæ salutaris edocuit, sancto fine consummatus in Christo beate obdormivit, honorificoque sepulchro donatus, gloriæ qua fruitur ex meritis præclara edidit testimonia.

3 Svjedoči Yepes da u samostanu sv. Ivana Krstitelja u Burgosu postoji rukopisna povijest djela koje je učinio sv. Adelelm, sastavljena od monaha Rudolfa iz samostana La Chaise-Dieu, kojega je onamo poslao Almerik, ili radije Ajmerik, šesti opat samostana La Chaise-Dieu, nedugo nakon Adelelmove smrti, budući da je sam Ajmerik u vrijeme Ludovika Debeloga, koji je 30. godine svoga kraljevanja umro god. 1137., bio biskup Clermont-Ferranda. Ovu povijest monaha Rudolfa češće navodi Yepes i u pogl. 3 iznosi ove njegove riječi: „Tada je čovjek Božji Adelelm došao u ćeliju koja mu je dana, gdje su po njemu izvršena bezbrojna čudesa: na golom je tlu molio tako dugo dok mu narav, prisiljavajući ga, nije nametnula san; a kad bi ondje malo odspavao, odmah se budeći nije prestajao moliti. U svojoj ćeliji, koju mu je dao kralj, svakodnevno je nakon jutarnje slavio mise; pošto bi ih obavio, sjedeći svakodnevno s košarama kruha, koliko je mogao, na vratima ćelije gdje su prolazili siromasi, dijelio je svima koji su trpjeli oskudicu ono što je imao.”

3 Testatur Yepes extare in Burgensi S. Joannis Baptistæ monasterio MS. historiam rerum a S. Adelelmo gestarum, compositam a Rudolpho monacho cænobii Casæ-Dei, quem Almericus, vel potius Aimericus, sextus Casæ-Dei Abbas eo miserat, haud diu post Adelelmi obitum, cum ipse Aimericus tempore Ludovici Crassi, qui an. 1137 regni sui 30 obiit, Episcopus Arvernensis fuerit. Hanc Rudolphi monachi historiam saxpius allegat Yepes, et cap. 3 hæc ipsius recitat verba: Tunc vir Dei Adelelmus ad sibi datam cellulam venit, ubi per eum innumerabilia completa sunt miracula: super nudum solum tamdiu orabat, donec cogente natura vim somnus inferret; ibique cum paululum obdormisceret, statim evigilans ab oratione non cesabat. In cella sua, quam ei dederat Rex, quotidie post Matutinos Missas celebrabat; quibus peractis, cum panum cophinis, quos poterat, ad ostium cellulæ, ubi pauperum transitus erat, quotidie sedens, quæcumque habebat, necessitatem patientibus largiebatur.

4 Svjedoči isti Yepes da je Alfons Venero napisao životopis sv. Adelelma. Njega nismo vidjeli; vidjeli smo onaj koji je objavio Ivan Maldonado, Toma Trujillo u Thesauro concionator; Alfons Villegas, Benedikt Gonon u knj. 3 de votis PP. Occidental; Lucio Marineo u knj. 3 de reb. Hispaniae. Ovdje donosimo onaj koji je na španjolskom napisao Ivan Marieta iz Reda propovjednika u knj. 1 histor. Ecclesiast. Hispan; pogl. 4 i pet sljedećih, premda nije bez ikakve pogreške, osobito kronološke, kako ćemo niže zabilježiti. Točnije je Yepesovo pripovijedanje, ali priznaje da je namjerno izostavio čudesa radi izbjegavanja opširnosti; jesu li Marietina sva točno ispripovijedana, ne znamo. Spominje sv. Adelelma i Martin Carrillo u Annal. uz god. 1093.

4 Alfonsum Venerum testatur idem Yepes S. Adelelmi Vitam scripsisse. Hanc non vidimus; vidimus quam edidit Joannes Maldonatus, Thomas Trugillo in Thesauro concionator. Alfonsus Villegas, Benedictus Gononus lib. 3 de votis PP. Occidental. Lucius Marineus lib. 3 de reb. Hispaniæ. Damus hic quam Joannes Marietta Ord. Prædic. lib. 1 histor. Ecclesiast. Hispan. cap. 4 et quinque sequentibus, Hispanice scripsit; etsi non omni mendo, præsertim Chronologico, carentem, ut infra adnotabimus. Accuratior est Yepesii narratio, sed miracula a se consulto prætermissa, vitandæ prolixitatis gratia, fatetur; quæ an Marietta cuncta persecutus sit, nescimus. Meminit quoque S. Adelelmi Martinus Carillius in Annal. ad an. 1093.

5 Životnu dob sv. Adelelma jednako su izrazili isti pisci, kao što se može zaključiti i iz životopisa sv. Roberta, utemeljitelja samostana La Chaise-Dieu, koji ćemo donijeti 24. travnja, s kojim je poznato da je Adelelm živio. U njemu Marbod piše ovako: „U to je vrijeme Francima vladao Henrik, a Apostolsku je Stolicu držao Lav IX; stoga je spomenuti biskup (Rencon) pošao papi, a sveti muž kralju Franaka, da obojici zatraže snagu vlasti i prikladne povlastice za postojanost novoga mjesta”, itd. Vladao je Henrik I. od godine 1033. do 1060. Lav IX. stolovao je od god. 1049. do 16. travnja 1054. Marieta niže piše da je Adelelm umro oko godine 1070. Točnije Yepes piše da je preminuo dok je Crkvom upravljao Urban II., koji je posvećen godine 1088. 12. ožujka u nedjelju, a umro 29. srpnja 1099. Da je Adelelm bio živ godine 1091., Yepes dokazuje dvostrukom poveljom Alfonsa VI., kralja Kastilije, od kojih je svaka dana ere 1129., to jest Kristove godine 1091., 3. studenoga, u ponedjeljak. U prvoj kralj kaže: „Sve ovo dajem sv. Robertu i gospodinu Adelelmu.” A u drugoj: „Stoga u ime Božje ja, car Aldefonz, zajedno s privolom svoje supruge kraljice Konstancije, dragovoljno i vlastitom voljom odlučih učiniti darovnicu i činim je, za spas svoje duše i svojih roditelja, Gospodinu Bogu i sv. Robertu iz La Chaise-Dieua i vama, gospodinu Adelelmu, o onoj mojoj kapeli”, itd.

5 Ætatem S. Adelelmi tum iidem expressere Scriptores, tum ex S. Roberti Casæ-Dei fundatoris Vita, quam 24 Aprilis dabimus, colligere licet, cui convixisse Adelelmum constat. In ea ita scribit Marbodus: Eo tempore Francis imperabat Hainricus, Sedem Apostolicam Leo IX tenebat; Papam itaque supradictus Episcopus (Rencon) adiit, vir sanctus Regem Francorum, utrique super loci novi stabilitate, auctoritatis robur, et congrua privilegia petituri etc. Regnavit Henricus I, ab anno 1033 usque ad 1060. Sedit Leo IX, ab an. 1049 ad 16 April 1034. Obiisse Adelelmum scribit Marietta infra, a circiter annum 1070. Accuratius Yepes decessisse scribit, cum Ecclesiam regeret Urbanus II, qui anno 1088 consecratus 12 Martii die Dominico, obiit 29 Julii 1099. Superstitem fuisse anno 1091 Adelelmum probat Yepes ex gemino Alfonsi VI, Castellæ Regis diplomate, utroque dato Æra 1129, id est, anno Christi 1091, III Non. Novemb. seria 2. In priori dicit Rex: Hæc omnia concedo S. Roberto et Domno Adelelmo. In secundo vero: Igitur in Dei nomine ego Aldephonsus Imperator una cum consensu conjugis ineæ Reginæ Constantiæ, evenit mihi charo animo et propria voluntate, ut facerem chartulam donationis, et facio, propter remedium animæ meæ et parentum meorum, Domino Deo, et S. Roberto de Casæ-Dei, et vobis Domino Adelelmo de illa mea capella etc.

6 Živio je dakle, kako smo već pokazali, sv. Adelelm god. 1091., 3. studenoga; ali godine 1102. ili barem 1103., 11. listopada, samostanom sv. Ivana već je umjesto njega upravljao Konstantin; dakle on je već bio preminuo. Kod istoga Yepesa postoji povelja Alfonsa VI., u kojoj se nalazi ovo: „Ja, car Aldefonz, zajedno s privolom svoje supruge kraljice Elizabete, dragovoljno i vlastitom voljom odlučih učiniti darovnicu vama, gospodinu Konstantinu prioru i monasima samostana sv. Ivana u Burgosu, koji pripada sv. Robertu iz La Chaise-Dieua, u Gospodinu našemu Kristu, Amen.” Da nitko ne bi posumnjao da je Konstantin doista bio prior, a Adelelm opat, isti Yepes navodi bulu pape Siksta IV. danu 13. kolovoza godine 1478., 8. godine njegova pontifikata, u kojoj se nalazi ovo: „Uistinu, molba koja nam je nedavno podnesena sa strane ljubljenih sinova priora i samostana sv. Ivana blizu i izvan zidina Burgosa, koji se običava upravljati po prioru, reda sv. Benedikta, sadržavala je”, itd. O podrijetlu, napretku i sadašnjem stanju toga samostana može se više čitati kod istoga Yepesa. Nadalje, kada je izdana ona već navedena povelja kralja Alfonsa, ovako je označeno: „Napisana oporučna isprava poznatoga dana petoga ida listopadskih, ere MCXII.” Ali očita je pogreška u broju ere; jer kako je iz Pelagija iz Ovieda, kojega ćemo navesti niže uz pogl. 1 životopisa, slovoe, pouzdano da je Elizabeta bila četvrta Alfonsova supruga, ona nije mogla biti kraljica ere 1112., to jest Kristove godine 1074., kad je Konstancija, koja je bila druga, još bila živa godine 1091. Stoga se čini da broj ere treba ispraviti tako da se umjesto MCXII vrati MCXL ili MCXLI, što je Kristova godina 1102. ili 1103. Ne može se staviti era MCL ili MCLI, što bi bila godina 1112. ili 1113., jer je Alfons umro godine 1109., 1. srpnja. Posve se čini da je bilo napisano MCXLI, a L promijenjeno u I.

6 Vivebat ergo, ut jam ostendimus, S. Adelelmus an. 1091, 3 Novemberis; ast anno 1102 vel saltem 1103, 11 Octobris jam monasterio S. Joannis pro eo præerat Constantinus; ergo is jam decesserat. Extat apud eumdem Yepes diploma Alfonsi VI, in quo istæc habentur: Ego Aldephonsus Imperator una cum consensu conjugis meæ Reginæ Elisabeth, evenit mihi caro animo et propria voluntate ut facerem chartulam donationis vobis Domino Constantino Priori et monachis monasterii S. Joannis Burgensis, quod est de S. Roberto de Casa-Dei, in Domino nostro Christo, Amen. Ne quis suspicetur Constantinum quidem Priorem fuisse, sed Adelelmum Abbatem, recitat idem Yepes Bullam Sixti IV, Papæ datam 13 Aug. anno 1478, pontificatus illius an. 8, in qua hæc habentur: Sane pro parte directorum filiorum Prioris et Conventus monasterii S. Joannis prope et extra muros Burgenses, per Priorem soliti gubernari, ordinis S. Benedicti, nobis nuper exhibita petitio continebat, etc. De ejus monasterii origine, progressu, moderno statu, plura legere est apud eumdem Yepes. Porro diploma illud Alfonsi Regis jam citatum quando latum sit, ita exprimitur: Facta charta testamenti noto die quinto Idus Octobris, Æra MCXII. Sed manifestum in Æræ numero mendum; nam cum ex Pelagio Ovetensi, citando infra ad cap. 1, Vitæ litt. e, constet Elisabeth fuisse quartam Alfonsi conjugem, non potuit ea fuisse Regina Æra 1112, id est, anno Christi 10 ⁄, cum Constantia, quæ secunda fuit, adhuc vixerit anno 1091. Ergo Æræ numerus ita corrigendus videtur, ut pro MCXII, restituatur MCXL vel MCXLI, qui est annus Christi 1102, vel 1103. Non potest Æra poni MCL vel MCLI, qui esset annus 1112 vel 1113, quia anno 1109, 1 Julii obiit Alfonsus. Omnino videtur scriptum fuisse MCXLI, atque L in I mutatum.

7 Piše Yepes da je sv. Adelelm bio pokopan u kapeli sv. Ivana Evanđelista, nedaleko od samostana koji je sada augustinskih redovnica unutar gradskih zidina; ali oko godine 1480. izgrađena je milostinjama građana znamenita župna crkva sv. Adelelma, koja sada postoji izvan gradskih zidina, te je onamo preneseno njegovo tijelo; a grob je ukrašen najvećim sjajem i veličanstvenošću prije gotovo 50 godina.

NAPISANO NA ŠPANJOLSKOM OD IVANA MARIETE.

Odgoj, vojno služenje i obraćenje sv. Adelelma.

Cvjetao je sv. Adelelm, žitelj i zaštitnik veličanstvenoga grada Burgosa, a za Henrika, sina Henrikova, rimskoga cara, koji je preuzeo carstvo Kristove godine 1057., a držao ga četrdeset osam godina, dok sub Aleksandar II., Grgur VII., Urban II., začetnik jeruzalemskoga pohoda, i drugi redom vršili vrhovno svećeništvo; tada je u Španjolskoj kraljevaoc Alfons VI.,d slavan po zasluzi oslobođenja Toleda od maurskoga ropstva, koji je za drugu ženu uzeo Konstanciju, kćer francuskoga kraljae Ludovika, a upravljao je kraljevstvom preuzetim godine 1063. do godine 1109.

7 Scribit Yepes sepultum fuisse S. Adelelmum in sacello S. Joannis Evangelistæ, haud longe a cænobio quod nunc est sanctimonialium Augustinianarum intra urbis muros: verum sub annum 1480, insignem S. Adelelmi ecclesiam parochialem, quæ nunc extat extra urbis muros, civium elecmosynis ædificatam, coque illius translatum corpus; sepulchrum vero summo splendore et magnificentia ornatum ante annos fere 50.

HISPANICE SCRIPTA A JOANNE MARIETTA.

S. Adelelmi institutio, militia, conversio.

Floruit S. Adelelmus, magnificæ urbis Burgensis accola ac patronus, a Henrico Henrici filio, Romanorum Imperatore, qui anno Christi millesimo quinquagesimo septimo capessivit imperium, at tenuit annos octo et quadraginta,b Alexandro II, Gregorio VII, Urbano II, Hierosolymitanæ expeditionis auctore, aliisque summum Pontificatum ex ordine gerentibus: regnabat tunc in Hispaniise Alphonsus VI,d Toleti a Maurorum servitute asserti laude illustris, qui Constantiam Galliæ Regise Ludovici filiam, secun dis sibi tedis junxerat, regnum vero anno 1063, susceptum ad annum 1116, administravit.

2 Bio je rođen Adelelm uf gradu Lyonu u Galiji, koji oplakuju preglasovite rijeke Rona i Saône, od roditelja slavnih po rodu, bogatstvu i kreposti; poučen u slobodnim umijećima u najranijoj dobi, zatim je prisiljen voljom svojih stupio u vojnu službu; ali ipak to vrijeme nije potrošio na uobičajene mane drugih i igre. Nakon smrti roditelja počeo je dijeliti siromasima sjajnu milostinju i na njih velikodušno trošiti svoju baštinu. Potom, potaknut evanđeoskom riječjug: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago, i dođi, slijedi me”, odlučio je odreći se svega, razliti to na potrebite i slijediti Krista. Tada su pak rođaci navalili na njega i opominjali ga da za baštinike radije upiše srodnike nego tuđince. On reče: „Nikomu od smrtnika ne ostavljam svoja dobra; nego kako su ona neznatna da bih se njima mogao prikladno uzdržavati, želim ih prodati i kupiti druga najprostranija imanja koja daruju život obilan svakim dobrom i vječan.” Ukorio ga je netko, i gotovo pogrdom, što se, iako su ga roditelji poučili u znanostima kako bi se jednom pokazao prikladnim za crkvenu službu, sam nije pokorio njihovoj volji.

2 Natus erat Adelelmusf Lugduni Galliæ nobili urbe, quam Rhodanus et Arar celeberrima flumina allaunt, parentibus genere, opibus, virtute illustribus: disciplinis liberalibus in prima ætate institutus, suorum deinde voluntate coactus militiæ nomen dedit; neque tamen id tempus solitis aliarum vitii ac ludis trivit. Mortuis deinde parentibus luculentam largiri pauperibus stipem, inque eos suam liberaliter hæreditatem erogare. Post Evangelico admonitus oraculog, Si vis perfectus esse, vade, vende quæ habes, et da pauperibus et habebis thesaurum, et veni sequere me; omnibus sese abdicare, eaque in egentes effundere, ac Christum sequi constituit. Tum vero consanguinei invehi in eumac monere ut cognatos potius hæredes scribat, quam alienos. Ille, Nulli, inquit, mortali facultates meas lego: sed cum exiguæ illæ sint, ut iis sustentari commode non possim, iis venditis alias mercari possessiones amplissimas cupio, quæ omni bonorum copia affluentem vitam et sempiternam largiantur. Reprehendit eum quidam, ac pene cum convicio, quod cum litteris esset a parentibus eruditus, ut Ecclesiastico muneri aptus aliquando redderetur, eorum ipse non obtemperaret voluntati.

3 Naposljetku odluči posve reći zbogom svijetu, ostaviti svoje i otići iz domovine te se predati Bogu. Stoga potajno od sviju, uzevši za pratioca jedinoga slugu, odlazi iz domovine. Kad je prešao dio puta, otpusti druga od sebe, pošto mu je najprije podijelio sve što je imao kod sebe i zamijenio s njim i odjeću; zatim krene u Rim da pobožno pohodi grobove apostola Petra i Pavla i drugih svetaca. Vjerojatno je da su se rastali ne bez suza i da je Adelelm poučio slugu spasonosnim nalozima da se brine za dušu, da ne uvrijedi Boga kakvim težim grijehom i da naposljetku shvati kako se mnogi zbog ljubavi prema prijateljima i rodbini odvraćaju od brige za spasenje, te da je to njemu razlog dragovoljnoga izgnanstva.

3 Statuit tandem omnino nuntium mundo remittere, suaque relinquere, atque a patria abire, et Deo sese committere. Clam igitur omnibus, unico famulo in comitem adscito, e patria discedit. Cum partem itineris confecisset, sodalem a se dimittit, omnia ei primum quæ penes se habebat elargitus, ac veste quoque cum eo mutata: tum Romam proficiscitur, Apostolorum Petri ac Pauli aliorumque Sanctorum monumenta religiose visitaturus. Credibile est non sine lacrymis ab invicem divulsos, ac salutaribus mandatis institutum ab Adelelmo famulum, ut animæ curam gereret, ut ne Deum aliquo graviori piaculo offenderet, intelligeret denique, plerosque amicorum ac propinquorum caritate a salutis studio revocari; hanc sibi spontanei exilii caussam esse.

4 Zatim je nastavio put sam, hranio se prošnjući i radovao se oskudici potrebnih stvari kojom bi postao sličan Kristu. Put mu je vodio uh Issoire, gdje je tada našao i Roberta, opata samostana La Chaise-Dieu, koji je za života i nakon smrti blistao mnogim nebeskim čudesima. Robertu se silno svidjela njegova sveta odluka da slijedi Kristove stope; stoga ga je mnogim molbama poticao da, ostavivši hodočašće, ostane s njim u samostanu La Chaise-Dieu. Adelelm je bio položio zavjet da će poći do svetih pragova apostola. Bilo je stoga nedopušteno pristati uz Robertov savjet; ipak je obećao da će se na povratku pokoriti njegovim opomenama i primiti sveti habit sv. Benedikta. Pošto su se dakle pozdravili, na neko se vrijeme odvojio od onoga s kojim je ostao najprisnije povezan duhom.

Prenose da je Adelelm taj put obavio bosih nogu; da je obdržavao neprestani post, osim nedjelja i blagdana, uvijek predan molitvama. Sa sobom nije ponio ni novca ni hrane, da bi svetije poslušao Krista koji je svojima zapovijedao: „Ne nosite ništa na put, ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca.” Dogodilo se da je, dok je prosio milostinju, neki čestit čovjek ponudio novac pod imenom milostinje; njega je on odbio, tvrdeći da mu nije potreban ni njemu ni onima koji uopće traže kraljevstvo Božje; da je njegova dobra volja već ugodna Bogu; da zahvaljuje, a Bog će, uvjeren je, uzvratiti.

Pristigavši u Rim, pobožno časti relikvije svetaca i provodi dvije godine obilazeći k sveta mjesta, uz iznimnu strogost života, gladovanje, bičevanje svoga tijela, suze i molitve, proseći za sebe milostinju s ostalim prosjacima s velikom vedrinom duha i utjehom. Naposljetku se vraća u Galiju da ispuni zadanu riječ opatu Robertu. Toliko ga je bila izobličila strogost života da ga Robert više nije prepoznavao. Ali kad je riječima otkrio tko je, časni opat potrča u njegov zagrljaj i poljupce te, obliveni uzajamnim suzama, zapjevaše hvale Bogu koji je ispunio njihove želje da uživaju u uzajamnom pogledu, te da se poticajem i primjerom probude na gorljiviju ljubav prema Bogu i postanu spremniji trčati putem Božjih zapovijedi. Smjesta Robert odjenu Adelelma u sveta ruha i znamenjima benediktinskoga vojevanja posveti Kristova vojnika. a Nakon što je Henrik II., koji je bio treći kralj toga imena, umro godine 1086., 5. listopada, naslijedio ga je petogodišnji sin Henrik i vladao pedeset godina na veliku štetu kršćanstva; umro je u Liègeu godine 1106., 7. kolovoza. Odavde ispravi Marietinu kronologiju.b Pape koji se ovdje navode da su stolovali dok je vladao Henrik: Aleksandar II. od kraja listopada 1061. do 22. travnja 1073; Grgur VII., koji je istoga dana postavljen, do 25. svibnja 1085; njega je na Duhove sljedeće godine naslijedio Viktor III., umro 16. rujna 1087; naslijedio ga je Urban II. i umro 29. srpnja 1099.c Umro je kralj Ferdinand I. god. 1065., 27. prosinca, podijelivši kraljevstva sinovima: Sanču Kastiliju, Alfonsu León, Garciji Galiciju. Sančo je god. 1072. poginuo opsjedajući Zamoru; njega je naslijedio brat Alfons, koji je god. 1109., 1. srpnja, u četvrtak, umro u dobi od 69 godina.d Alfons VI. zauzeo je Toledo predajom god. 1085., 25. svibnja, u nedjelju.e Kćer kojega Ludovika je bila Konstancija? Ludovik V., posljednji od karolinških kraljeva, umro je god. 987., a Ludovik VI., nadimkom Debeli, počeo je kraljevati god. 1108., navršivši najviše 30 godina, tako da nije vjerojatno da je 17 godina prije mogla pristati i potpisati gore navedene darovnice njegova kći već kao kraljica, kad je on sam imao tek 13 godina. Yepes piše da je Konstancija bila Francuskinja i zato sklonija monasima iz La Chaise-Dieua. Drugi su je učinili Španjolkom. Pelagije iz Ovieda, kojega treba navesti niže uz pogl. 1 životopisa, slovoe, ne navodi njezin rod i domovinu; on naime piše o Alfonzu VI.: „On je imao 5 zakonitih supruga: prvu Agnezu; drugu kraljicu Konstanciju, od koje je rodio kraljicu Uraku, suprugu grofa Rajmunda, od koje je on rodio Sanču i kralja Alfonza; treću Bertu, podrijetlom iz Toskane; četvrtu Elizabetu, od koje je rodio Sanču, suprugu grofa Rodriga, i Elviru, kojom se oženio kralj Roger Sicilski; petu Beatriciju, koja se nakon njegove smrti vratila u svoju domovinu.” O tome drugi opširnije.f Isto piše Yepes. Da je rođen u Loudunu na granici biskupija Poitiersa i Angersa, piše Hugo Ménard.g Ono što je čuo da se čita u crkvi, kao nekoć Antun, kaže Yepes prema monahu Rudolfu.h O gradiću Issoireu u Auvergneu, pučki Issoire, raspravljalo se u 2. životopisu sv. Prejekta biskupa, 25. siječnja, pogl. 1, br. 3. i Ni u životopisu sv. Roberta, koji ćemo donijeti 24. travnja, ne spominje se sv. Adelelm. k Kaže Yepes da je svakodnevno obilazio sve postaje Rima.

4 Tum iter solus prosequi, mendicato victitare, gaudere necessariarum rerum indigentia, qua Christo similis efficeretur. Iter illih Icciodoro fuit ubi tunc i Robertum reperit Abbatem Casæ-Dei, qui multis vivus ac mortuus coelestibus prodigiis clarus extitit. Vehementer Roberto sanctum ejus sequendorum Christi vestigiorum probatum propositum est: multis igitur eum precibus hortari, ut omissa peregrinatione, secum in monasterio Casæ-Dei commoraretur. Nuncuparat Adelelmus votum sacra Apostolorum limina adeundi. Nefas igitur fuit Roberti acquiescere consilio: pollicitus est tamen se reducem ejus monitis obtemperaturum, sanctumque D. Benedicti habitum suscepturum. Salute ergo data, ab eo tantisper separatur, cum quo animo conjunctissimus permanebat.

Ferunt hoc iter peregisse Adelelmum nudis pedibus: servasse assiduum, exceptis Dominicis ac festivis diebus, jejunium, precationibus perpetuo intentum. Nihil secum aut pecuniæ aut cibi detulit, ut sanctius obediret Christo præcipienti suis: Nihil tuleritis in via, neque virgam, neque peram, neque panem, neque pecuniam. Fuit cum stipem oranti vir quidam probus pecunias eleemosynae nomine offeret; quas ille recusavit, negans sibi aut omnino quærentibus regnum Dei necessarias esse: bonam ejus voluntatem jam Deo acceptam: gratias se agere, quas relaturum Numen confidat.

Romam appulsus Sanctorum reliquias pie veneratur, sacrisque locis k obeundis duos annos exigit, insigni cum vitæ austeritate, inedia, corporis sui diverberatione, lacrymis, orationibus, stipem cum ceteris mendicis magna animi alacritate et solatio corrogans sibi. Tandem in Galliam redit ut datam Roberto Abbati fidem exsolvat. Ita eum vitæ asperitas deformarat, ut illum jam non agnosceret Robertus. Sed cum quis esset, verbis aperuisset, ruit in ejus amplexum et oscula venerabilis Abbas, ac mutuis perfusi lacrymis Deo laudes cecinere, qui eorum votis annuisset, ut mutuo et aspectu fruerentur, et hortatu ac exemplo ad ardentiorem Dei caritatem excitarentur, atque ad decurrendam viam mandatorum Dei alacriores redderentur. Continuo sanctis Adelelmum vestibus induit Robertus, ac Benedicinæ militiæ insignibus militem Christi auctoravit.

a Henrico II, qui Regum ejus nominis tertius fuit anno 1086, 5 Oct. mortuo, successit filius quinquennis Henricus, regnavitque magno rei Christianæ damno annos 50. obiit Leodii anno 1106. 7 Aug. Unde hic Mariettæ chronologiani emendes.
b Sedere qui ic memorantur Henrico imperante Pontifices, Alexander II, a fine Octob.

Octob. 1061, usque ad 22 April 1073. Gregorius VII, qui eodem die suffectus est, usque ad 25 Maii 1083, huic successit die Peniecostes anni sequentis Victor III, obiit 15 Septemb. 1087, successit Urbanus II, obiitque 2) Jul. 1009.c Obiit Ferdinandus I, Rex an. 1063, 27 Decembris, filiis regna partitus, Sanctio Castellam, Alfonso Legionem, Garcieæ Gallæciam. Sanctius an. 1073, Zamorram obsidens interfectus est; successit ei Alfonsus frater, qui an. 1109, 1 Julii, feria 5, obiit natus annos 69.d Cepit Alfonsus VI, deditione Toletum an. 1088. 25 Maii, die Dominico.e Cujus Ludovici filia fuit Constantia? Ludovicus V, ultimus Regum Carolidarum obiit ann. 987, Ludovicus VI, cogniomento Crassus, regnare cæpit an. 1108, annos summum 30 natus, ut non verisimile sit annis 17 ante, citatis supra donationibus assentiri et subscribere potuisse ejus filiam jam Reginam, cum ipse non nisi 13 esset annorum. Yepes Francam fuisse Constantiam scribi, eoque in Casæ-Dei monachos propensiorem. Alii Hispanam factivt. Pelagius Ovetensis genus patriamque ejus non exprimit: ia enim scribit in Adefonso VI. Hic habuit 5 uxores legitimas; primam Agnetem: secundam Constantiam Reginam, ex qua genuit Urracam Reginam, uxorem Comitis Raymundi, de qua ipse genuit Sanctiam et Adefonsum Regem: tertiam Bertam, Tusia oriundam; quartam Elisabeth, ex qua genuit Sanctiam conjugem Comitis Roderici, et Gloriam, quam duxit Rogerius Dux Siciliæ: quintam Beatricem, quæ mortuo eo repedavit in patriam suam. De his alii pluribus. I idem scribit Yepes. Loduni in terminis Pictaviensis et Andegavensis diacceseon natum scribit Hugo Menardus.g Quod legi in ecclesia audierat, ut olim Antonius, inquit Yepes ex Rudolpho monacho.h De Ieciodorensi, vel Issiodorensi in Arvernis oppido, vulgo Issoire, actum est in 2 Vita S. Præjecti Episc. 25 Janu. cap. 1, nu. 3. i Nulla in vita S. Roberti, quam 24 Aprilis dabimus, S. Adelelmi fit mentio. K Ait Yepes quotidie omnes Stationes Urbis circumvisse.

Adelelmove kreposti i čudesa prije svećeništva.

Virtutes Adelelmi ac miracula ante sacerdotium.

Živi sveto: Nevjerojatan je napredak u krepostima ovdje učinio Adelelm, iscrpljujući tijelo neprestanim postovima i bičevima, najrevniji u poniznosti i poslušnosti, uvijek predan molitvi; otuda i najčvršći u šutnji, osim kad bi govoriti prisiljavala potreba ili zapovijedi starijih, jer je neprestano duhom razgovarao s Kraljem slave. Bio je najrevniji ljubitelj mira i sloge; najpomnije je koliko je mogao išao stopama sv. oca Benedikta i drugih junaka istoga reda. Život svetaca bio mu je uzor prema kojemu je oblikovao svoj život. biva postavljen za učitelja novaka:

Sancte vivit: Incredibilem hic Adelelmus in virtutibus progressum fecit, assidua inedia et flagellis macerans carnem humilitatis et obedientiæ studiosissimus, semper intentus orationi; hinc et silentii, nisi loqui aut necesitas aut Majorum imperia cogerent, tenacissimus, quippe qui cum Rege gloriæ assidue animo colloqueretur. Pacis erat et concordiæ amantissimus: S. P. Benedicti aliorumque ejusdem instituti Heroum insistebat quam diligentissime poterat vestigiis. Sanctorum vita exemplar ei erat, ad quod vitam conformabat suam. fit Magister Novitiorum:

8 Zatim je postavljen za poučavanje novaka, a ta se služba u redovničkim zajednicama običava povjeravati samo muževima prokušane kreposti. To je pak obavljao tako da je, kako molitvama upućenima Bogu tako i sjajnim primjerima, mnoge doveo do izvanredne svetosti života. Presveto je ime Isusovo pratio velikom pobožnošću, tako da bi, kad god ga je izgovarao, ili spustio oči na zemlju ili skromno priklonio glavu, te je štovao ono ime po kojemu je ljudskomu rodu doneseno spasenje. Ta mu je pobožnost ishodila od milostivoga Boga moć činjenja čudesa. Kad ga je neki mladić zamolio za lijek protiv mučne groznice nastale od teškoga proljeva, podigavši ruku blagoslovio ga je i odmah ga oslobodio svake bolesti. a dobrostivo prima gubavca.

8 Tironibus deinde instruendis præficitur: quod munus in religiosis congregationibus non nisi viris probatæ virtutis committi solet. Id vero ita gessit, ut qua precibus ad Deum fundendis, qua præclaris exemplis multos ad egregiam vitæ sanctitatem effixerit. Sacratissimum Jesu nomen magna prosequebatur pietate, ut quoties id proferret, aut oculos in terram demitteret, aut modeste inflecteret caput, idque veneraretur nomen per quod generi humano allata est salus. Hæc illi devotio patrandorum miraculorum virtutem a propitio Deo obtinuit. Ab juvene quodam remedium rogatus adversus molestam febrim ex diarrhæa difficili natam; sublata manu ei benedixit, omnique eum ægritudine illico solvit. a leprosum benigne excipit.

9 Kad se Adelelm po božanskom migu počeo slaviti, za primjer svetijega života te za lijek dušama i tijelima, opat ga je poslao u Boutervilliers; to je bilo prebivalište iste zajednice. Ondje mu je pak pripala velika čast zbog sjajnih čudesa ondje učinjenih. Jednomu je plemenitom mužu služio kuhar a podrijetlom iz Montgascona; pošto je bio zaražen gubom, nije bio uklonjen samo od te službe, nego posve od zajedničkoga druženja s drugim ljudima, što je zakonom određeno za takvu zarazu. Stoga je odlučio ostatak života provesti u tuđini; i najprije posjeti svetoga monaha Adelelma, sa suzama mu otkrije svoju bolest i kako se njome počeo boriti. Svetac mu nalaže da položi nadu u Krista Isusa, Spasitelja našega, te da mu se nudi neporeciva pomoć. Kroz sedam dana daje mu kruh koji je sam blagoslovio, poškropi mu lice posvetnom vodom i tako ga dobrostivo otpusti. Kad je taj išao uz golemu rijeku i vidio kako se vode vrtlože u zapletenu viru prema sredini korita, očajavajući da će povratiti zdravlje i obuzet velikom mučnoćom života, baci se na to mjesto da jadnim svršetkom prekine mučan život. Dok ga je već silina vode nosila u taj vir, dođe mu u sjećanje sv. Adelelm i poče ga zazivati ovim riječima: „Slugo Božji Adelelme, ako si onaj kakvim te svi hvale, budi uz mene u ovoj smrtnoj pogibelji.” Čudesno za reći: opazi dvojicu muževa iznad same vode, od kojih je jedan bio Adelelm, koji ga, uhvativši ga za ruku, postavi na obalu i ubrzo se ukloni ispred njegova pogleda. Poslije opet po nagovoru zloga duha skoči u vodu, na mjesto gdje mu se činilo da će naći najspremniju smrt, a ujedno i kraj tolikim nevoljama i porugama. Dok je već propadao, ponovno mu dođe sjećanje na bl. Adelelma; opet zaziva njegovu pomoć u ovoj pogibelji duše i tijela. Divan je Bog u svojim svecima! Ponovno, kad je već gotovo ispuštao dušu, nazočan je Adelelm i izvodi ga iz vode na obalu. To je čudo zatim ispripovijedao svojim drugovima, koje je bio namjerno pretekao da se na zao način pogubi; a naposljetku je božanskom snagom posve izliječen od gube.

9 Ut cæpit divino nutu celebrari Adelelmus, ad vitæ sanctioris exemplum atque animorum corporumque remedium, missus ab Abbate Buterlionem est: ejusdem congregationis domicilium erat. Hic vero magnus ei ob illustria isthic patrata miracula honor accessit. Viro nobili coquus famulabatur e a Monte-Gasconis oriundus: hic feoda infectus lepra non modo ab ea functione, sed omnino ab ceterorum convictu mortalium submotus est; quod legibus de ejusmodi contagione cautum est. Ergo reliquum vitæ peregre agere statuit: ac primum sanctum monachum Adelelmum visit: morbum illi suum cum lacrymis aperit, utque eo primum cœperit conflictari. Spem eum in Christo Jesu Salvatore nostro reponere Sanctus jubet: non dubiam ab eo opem offerri. Septem diebus panem ei a se benedictum præbet, eique faciem lustrali aqua aspergit, et sic a se benigne dimittit. Hic propter ingens flumen gradiens, cernensque implexo ad medium alveum vortice aquas devolvi, de recuperenda valetudine desperans, ma gnoque affectus vitæ tædio in eum se locum immittit miserabili exitu ærumnosam vitam abrupturus. Cum jam aquæ impetu in eum vorticem ageretur, subiit S. Adelelmi memoria, eumque his cæpit verbis compellare: Dei famule Adelelme, si is es quem te omnes prædicant, ades mihi in hoc vitæ discrimine. Mirabile dictu: duos supra aquam ipsam viros conspicit, quorum alter Adelelmus erat, qui manu prehensum eum in littus collocat, et mox ejus se conspectibus subducit. Post iterum mali genii instinctu in aquam insilit, quo loco paratissimam sibi mortem reperturus videbatur, simulque tot calamitatibus et ôpprobriis finem. Jam pereunti subiit rursus B. Adelelmi recordatio: iterum illius opem in hoc animæ et corporis periculo implorat. Mirabilis Deus in Sanctis suis. Denuo pæne jam agenti animam adest Adelelmus, atque ex aqua in littus educit. Hoc miraculum suis deinde sodalibus retulit, quos consulto præcesserat ut male se perderet; ac tandem divina virtute ab lepra omnino curatus est.

10 Otada su se sa svih strana počela događati velika okupljanja bolesnika k svetomu mužu, te ih je sve otpuštao zdravima na tijelu, pošto je molio Boga i za spas njihovih duša. Nekome seljaku koji je spavao na livadi ušla je zmija u usta; doveden od prijatelja k Adelelmu, popije vodu koju je ovaj blagoslovio i pružio mu je zazvavši ime Isusovo, te odmah povraća zmiju obavijenu krvlju. Oni koji su stajali uokolo provališe u hvalu Bogu.

10 Hinc magni fieri undique ad sanctum virum concursus infirmorum, quos omnes corpore sanos dimittebat, pro animarum quoque incolumitate Deum precatus. Rustico in prato dormientiin os penetrarat anguis, ab amicis ad Adelelmum perductus, aquam ab eo benedictam, sibique Jesu nomine invocato præbitam potat; et continuo anguem sanguine involutum evomuit. Prorupere qui adstabant in Dei laudem.

11 Neke su žene koja je dojila djetešce toliko otekle dojke da je naposljetku gnojna tekućina otvorila gnojni kanal. Ona je velik dio svoga imetka uzalud potrošila na liječnike, izigrana u svakoj pomoći; tada, potaknuta glasom o Adelelmim čudesima, dođe k njemu i zaklinje ga da obavi molitve za nju. Ganula se svecu utroba pobožnosti, prigne koljena, obavi uobičajene molitve u takvoj stvari i u takvo vrijeme te ulije malo vina razrijeđena vodom koju je sam blagoslovio u onu gnojnu oteklinu na dojkama. Odmah se tako vratila prijašnja cjelovitost da se nije vidio ni ožiljak otekline.

11 Mulieri cuidam infantulum educanti ita intueuere ubera, ut tandem parulentus humor fistulam aperuerit. Magnam illa facultatum partem in medicos frustra expendit, omni auxilio frustrata: tum fama miraculorum Adelelmi mota, ad eum adit, obtestatur ut pro se peragat preces. Commota sunt Sancto viscera pietatis, flectit genua, consuetas tali in re ac tempore preces facit, vini paullum aqua a se benedicta diluti in abscessum illum uberum infundit. Illico ita pristina restituta est integritas, ut ne cicatrix quidem apostematis cerneretur.

12 Nekoga nijemoga od rođenja u Auvergneu dovode roditelji k Adelelmu da, pošto mu položi ruku, od Boga isprosi sposobnost govora. Uvidjevši njihovu vjeru, umoči tri zalogaja kruha u blagoslovljenu vodu i dade znak nijemomu da ih pojede. Bio je progutao jedan, kad svetac, nadajući se da je Bog uslišao njegove molitve, reče: „Reci: Blagoslovljen Bog na nebu i na zemlji.” Čudesna stvar: dječak tečno izgovori te iste riječi. A kad je pojeo i ostale zalogaje, sveti mu muž zapovjedi da kaže to isto. Odmah sluša, niti je otada u njemu ostao trag te mane. Ipak, da bi izbjegao ispraznu slavu, zapovjedi da to nikomu ne otkriju, nasljedujući Krista koji je, kad je izliječio nijemoga, zabranio da se to razglasuje. Ali kad su otišli od njega, nisu mogli prešutjeti tolika Božja čudesa. a Tako u životopisu sv. Roberta: „Vojnika iz Montgascona, kojemu je bilo ime Bernard”, itd.

12 Arvernis quidam ab incunabulis mutus, a parentibus ad Adelelmum adducitur, ut imposita ei manu loquendi divinitus impetraret facultatem. Eorum perspecta fide, tres panis bucceas in aquam benedictam intingit, ac muto annuit ut eas edat. Unam deglutierat, cum Sanctus sperans suas a Deo exauditas preces: Dic, inquit, Benedictus Deus in coelo et in terra. Mira res: puer expedite eadem verba pronuntiat. Cumque ceteras edisset bucceas, jubetur a viro sancto eadem dicere. Paret illico, nec deinceps vitii illius vestigium in eo haesit. Inanis tamen vitandæ gloriæ caussa præcepit ne cui id aperirent, Christum imitatus, qui cum mutum curasset vetuit id vulgari. Sed cum ab eo abscessissent, non potuere tanta Dei mirabilia reticere. a Sic in Vita S. Roberti: Militem de Monte Gasconis, cui Bernardus nomen erat etc.

Svećeništvo, druga čudesa.

Sacerdotium, alia miracula.

Zatim je Adelelm bio prisiljen primiti svećenički red. Ali kad je doznao da je biskup koji ga je posvetio bio isključen od svetih obreda od rimskoga prvosvećenika jer je bio vezan zločinom simonije, nije htio vršiti službu primljenoga reda. Kad je pak na mjesto toga biskupa bio postavljen drugi, uputio se k njemu da po običaju zatraži ovlast za obavljanje svećeništva. Ali budući da su se k njemu neprestano slijevali bezbrojni ljudi, bio je prisiljen krenuti na put noću. Bilo je tada, kao u zimsko vrijeme, vrlo jakoga vjetra i veoma oštre studeni. A kako je noć bila mračna, trebalo je svjetlo za pronalaženje puta. Zapovijeda stoga drugu da u ruci nosi upaljenu svijeću dok stignu do grada. Neobična stvar! Dizao se sve jači vjetar, pa ipak se svijeća, nimalo zatvorena u svjetiljku, nego nošena samo u ruci, nije ugasila, nego je cijele noći pružala svjetlo svetomu mužu. Pročulo se da je u Auvergne došao Adelelm: nitko ne može lako izreći kolika se nebrojena mnoštva ljudi slila koji su se nadali ili utjesi duše ili lijeku za tijelo.

Coactus est deinde Adelelmus sacerdotio initiari. Sed cum intellexisset a Episcopo, qui se consecrarat, a Romano Pontifice sacris interdictum, quod simoniæ crimine esset obstrictus; fungi suscepti ordinis munere noluit. Cum vero huic Episcopo alius esset subrogatus, ad eum profectus est, ut de more sacerdotium obeundi potestatem postularet. Sed cum innumeri assidue ad eum confluerent, coactus est noctu aggredi iter. Erat tunc, ut hiberna tempestate, ventus maximus, et frigus peracre. Cumque nox esset obscura, lumine opus erat ad viam reperiendam. Jubet ergo socium candelam ardentem manu gestare, dum ad civitatem pertingerent. Res inusitata! ventus validior insurgebat, nec tamen candela, nulla inclusa laterna, manu tantum prælata, extincta est; sed nocte tota sancto viro lumen præbuit. Percrebuit Arvernos venisse Adelelmum: nemo facile assequi dicendo potest, quam innumerabilis concurrerit multitudo hominum, qui aut animæ solatium, aut corporis remedium sperabant.

14 Ali kako zavist nikada ne izostaje uz krepost, bio je u tom mnoštvu svećenik koji se pridružio ostalima radije radi izrugivanja nego radi pobožnosti: on se počeo smijati onima koji su prilazili sv. Adelelmu. Ali božanska strogost, koja kažnjava zločince ili ovdje ili nakon smrti kako bi Adelelmava krepost bila sjajnija, udari toga svećenika ulozima, tako teškima i mučnima da je u kratkom vremenu na žalostan način izobličen jedva bio prepoznat od svojih. Osjetio je bijednik ranu koja mu je od Boga nanesena da osveti uvredu koju je nanio svecu; stoga se baca pred njega s mnogo suza, ispovijedajući svoj zločin i moleći oproštenje od Boga i sveca. Sveti muž, kao onaj koji je od svoga učitelja Krista naučio blagost, nije mu samo oprostio uvredu, nego ga je nakon kratke opomene poslao kući zdrava.

14 Verum ut numquam virtutem non sequitur invidia, fuit in eo cœtu Sacerdos, qui ludibrii potius quam pietatis causas ceteris se junxerat: hic ridere accedentes ad S. Adelelmum copit. At quæ sceleratos aut hic aut post mortem plectit divina severitas, ut esset Adelelmi virtus illustrior, Sacerdotem illum podagra percutit, tam gravi ac molesța, ut exiguo tempore tristem in modum deformatus vix agnosceretur a suis. Sensit miser divinitus inflictum sibi vulnus, ad ulciscendam quam Sancto conscierat injuriam; ante eum ergo abjicit sese cum multis lacrymis, suum confitendo scelus, veniamque Deum ac Sanctum flagitando. Vir sanctus ut qui a Magistro suo Christo clementiam didicerat, non modo injuriam illi condonavit, sed post brevem ad monitionem domum remisit incolumem.

15 Kad je opat samostana La Chaise-Dieub Aduran bio uzdignut na biskupsko dostojanstvo, monasi zac opata izabraše Adelelma; tu je službu, premda se dugo i mnogo opirao moleći da ga poštede, naposljetku bio prisiljen preuzeti; a vodio ju je tako spretno da je bio mio i Bogu i ljudima, što se rijetko događa: toliko je teško u svakoj dobroti i pobožnosti, u strahu i ljubavi Božjoj sačuvati one koji su povjereni. Bio je on dalekod od običaja ovoga vremena, dok većina prelatā, ostavivši svaku brigu za podložnike, tovi samo sebe. Stoga, držeći se svoga običaja i želeći svojim svijetliti primjerom, iscrpljivao je tijelo mnogim uzdržavanjem i bičevima; za povjerene je molio Boga, bdio nad njihovim spasenjem, ne zaboravljajući kako će biti težak budući sud onima koji su na čelu, i kako će se od njih strogo tražiti račun i za sebe i za stado koje im je povjereno.

15 Abbate Casæ-Deib Adurano ad Episcopalem dignitatem assumpto, electus estc Abbas a monachis Adelelmus: quod munus quantumvis diu multumque deprecatus, tandem suscipere coactus est; gessit vero ita dextre, ut Deo esset acceptus ac hominibus, quod raro evenire solet: adeo arduum est in omni bonitate ac religione, timore et amore Dei, sibi creditos conservare. Longe ille aberatd ab hujus ætatis moribus, cum plerique Prælati subditorum cura omni posita, seipsos tantum saginant. Ergo et consuetudinis retinens suæ, et exemplo snis prælucendi cupidus, corpus multa macerabat abstinentia ac flagris: pro sibi commissis Deum precabatur, eorum saluti invigilabat, non ignorans quam durum iis qui præsunt futurum judicium sit, quamque ab iis severa exigenda ratio et sui et crediti sibi gregis.

16 Toliko je težio za poniznošću da, premda je vršio brigu i skrb, ipak nije htio da mu se iskazuje čast koja se običava iskazivati opatima. Nešto je zatražio od nekoga plemenitog muža: on to ne samo da nije dao, nego je nanio i uvredu. Najstrpljivije je to podnio Adelelm i zamolio Boga da mu udijeli milost kojom bi mogao spoznati svoju krivnju. Sljedeće noći spopadoše ga veliki i nepodnošljivi bolovi; stoga prisiljen pristupa čovjeku Božjem, moli oproštenje i traži lijek za zlo. Adelelm moli Boga i vraća zdravlje čovjeku, koji mu je ubrzo rado udijelio ono što je bio zamoljen.

16 Ita humilitatem sectabatur, ut etsi curam solicitudinemque gereret, honorem tamen Abbatibus deferri solitum, nollet sibi haberi. Virum nobilem nescio quid rogavit: quod ille non tantum non tribuit, ut etiam contumeliam intulerit. Patientissime id toleravit Adelelmus, Deumque rogavit ut ei gratiam largiretur, qua culpam posset suam agnoscere. Insequenti nocte magni et intolerabiles eum dolores incessere: coactus igitur ad virum Dei accedit, veniam orat, mali remedium poscit. Deo supplicat Adelelmus, et viro recuperat sanitatem, qui mox quod rogabatur lubens concessit.

17 Velikih je zasluga biti na čelu, ali to mnogo rastrojava duh i odvlači od nutarnjega bogoštovlja. Vidjevši stoga Adelelm krunu dobro obavljene uprave postavljenu pred sobom, ali smatrajući da miran, spokojan i razmatranju božanskih stvari posvećen život nadmašuje ostale, odluči odreći se te službe; i nije se smirio dok to nije izvršio, zanemarivši svaku čast i dostojanstvo. Jer premda ništa nije štetilo njegovoj nedužnosti, nego je radije dodavalo puninu njegovim zaslugama, ipak je radije htio biti bez toga i posvetiti se sebi nego drugima. Stoga se, iako su se monasi protivili, odriče službe i daje im mogućnost da izaberu opata kojega žele, kad je sebe smatrao nedostojnim te službe.

17 Magni meriti res est præesse, sed multum distrahit animum, avocatque ab interiore cultu. Propositam igitur sibi præfecturæ bene gestæ coronam cernens Adelelmus, sed quietam et tranquillam ac divinarum rerum contemplationi vacantem vitam ceteris arbitratus præstare, statuit eo se munere abdicare: neque nisi ea re perfecta conquievit, omni neglecto honore et dignitate. Nam etsi nihil ejus innocentia officerent, sed cumulum potius ad ejus merita adjicerent; maluit tamen iis carere, ac sibi quam ceteris vacare. Monachis ergo invitis officio cedit, facitque eis quem vellent eligendi Abbatis facultatem, quando se eo munere censeret indignum.

18 Pripovijedaju da je kraljica Engleskec bila pogođena obamrlošću (letargijom), te je, pošto je uzalud iskušala druge lijekove, poslala k njemu poslanike i zatražila da joj učini Boga sklonim. On niječe da ima toliku milost kod Boga da bi molitvom mogao postići tako veliku stvar; naposljetku ipak, pošto je bila iskušana kraljičina vjera i gotovo dosadna upornost poslanika u moljenju, blagoslivlja kruh i šalje ga kraljici kao lijek za bolest. Kraljica je bila pojela komadić toga kruha kad joj se vratilo zdravlje, kao i svi bolesnicif koji su ga pojeli. Kraljica je htjela da ostane spomen na primljeno dobročinstvo i svjedočanstvo njezine zahvalnosti. Budući da je dakle znala da se on gnuša zlata, srebra i posve svakoga novca, poslala mu je ruha kojima se služila pri prinošenju žrtve. Adelelm je primio sveti dar, cijeneći ga više po pobožnosti nego po cijeni.

18 Angliæc Reginam ferunt lethargo obnoxiam. alia frustra remedia expertam, ad eum misisse Legatos, utque Deum sibi propitium redderet postulasse. Negat ille tantum se apud Deum gratia valere, ut rem consequi tantam precando valeat: tandem tamen et Reginæ explorata fide, et Legatorum pene importuna in petendo constantia, panem benedicit, mittitque ad Reginam in medelam ægritudinis. Frustum ex eo pane comederat Regina, cum est sanitati reddita; et quotquot ex eof ægri comedere. Voluit Regina extare accepti beneficii memoriam, suæque testimonium gratitudinis. Cum ergo sciret eum aurum, argentum, atque omnem prorsus pecuniam aversari; vestes, quibus in sacrificio offerendo usus est, ad eum misit. Acepit sacrum munus Adelelmus, pietate id magis quam pretio æstimans.

a O biskupu Clermont-Ferranda Ranconu, odnosno Renconu, časno se govori u životopisu sv. Roberta, opata samostana La Chaise-Dieu. Čini se da je njegov nasljednik bio ovaj simonijski biskup. Savaron i glasoviti Robert smještaju Stjepana između Rencona i Duranda.
b Savaron ga naziva Durantom, a glasoviti Robert Durandom i Duranom. Umro je 20. studenoga 1095.
c Da je Adelelm bio opat, pišu također Yepes, Gonon i Maldonado. Izostavljen je iz kataloga opata samostana La Chaise-Dieu kod Roberta, a nalazi se u Bilješkama uz Litanije Poitoua Henrika Ludovika de Chastaignera.
d Mi i sami znamo da u našoj Belgiji postoje vrlo mnogi opati izvrsni po kreposti i učenosti, a doznali smo da ih ima i u drugim pokrajinama; na koga ovdje cilja Marieta, ne znamo.
e Čini se da je to bila ili Edita, udovica sv. Edvarda Ispovjedaoca (za koju Westminsterski piše da je umrla 5. travnja 1075., a Firentinac iz Worcestera u mjesecu prosincu god. 1074.), ili Matilda, supruga Vilima I., koja je preminula 1083.
f Piše Yepes da su tada mnogi u Engleskoj bolovali od letargije.

a Ranconis, sive Renconis Episcopi Arvernensis honorifica fit mentio in vita S. Roberti Abb. Casæ-Dei. Ejus successor fuisse hic Simoniacus Episcopus videtur. Stephanus inter Renconem et Durandum collocatur a Savarone et Cl. Roberto.
b Durantum vocat Savaro, Cl. Robertus Durandum, et Duranum. Obiit 20 Nov. 1095.
c Abbatem fuisse Adelelmum scribunt quoque Yepes, Gononus, Maldonatus. Abest a catalogo Abbatum Casæ-Dei apud Robertum, habetur in Notis ad Litanias Pictonicas Henr. Lud. Castanæi.
d Plurinos virtute et eruditione præstantes Abbates et ipsi novimus in Belgio nostro, et in aliis provinciis existere didicimus: quos hic perstringat Marietta haud scimus.
e Ilæc videtur vel Edgita fuisse, vidua S. Eduardi Confessoris, (quam 5 April. 1075, obiisse scribii Westmonasteriensis, Wigorniensis mense Decembri an. 1074,) vel Mathildis, uxor Guilielmi I. quæ 1083, decessit.
f Scribit Yepes tunc plures in Anglia lethargo laborasse.

Čudesa učinjena u Španjolskoj.

Patrata in Hispania miracula.

Glas o njegovoj svetosti nije se mogao zadržati u granicama Galije ni Britanije; prodro je i u Španjolsku. Konstancija, druga supruga kralja Alfonsa VI. (od čije je kćeri Urake, udane za Rajmunda Burgundskoga, oca Alfonsa koji je nazvan carem, izvedena kraljevska loza Španjolaca), upoznavši njegovu svetost, zapovjedi da ga vlašću njezina muža pozovu u Španjolsku da je prosvijetli svojom učenošću i čudesima. Smatrala je naime da će njegovim dolaskom biti uvećana slava Božja i da će se plod iz njegove nazočnosti preliti na sva španjolska kraljevstva. Svetac se nije mogao oduprijeti kraljičinim željama, spoznavši s kakvom vjerom moli i kolika je oskudica pobožnih muževa u španjolskim pokrajinama nedavno oslobođenima od maurskoga jarma, ili zasigurno potaknut nekim tajnim gibanjem božanske volje. Silnom su se radošću obradovali kralj i kraljica čim su ga ugledali u svome kraljevstvu, a osobito kad su vidjeli da se glas koji se o njemu proširio ondje također potvrđuje ili nadmašuje sjajem učinjenih djela i kreposti. Nadalje, vođeni nadom da će im zbog njegove nazočnosti biti na pomoći božanska zaštita, željeli su da bude uz njih.

Non poterat Galliarum finibus aut Britanniæ sanctitatis ejus fama contineri; in Hispanias quoque penetravit. Constantia Alphonsi VI, Regis secunda uxor (a cujus filia Urraca, Raimondo a Tolosati, patri Alphonsi qui imperator appellatus est, nupta, Hispanorum regia stirps ducitur) cognita ejus sanctitate, viri sui auctoritate invitari eum ad Hispaniam sua eruditione et miraculis illustrandam jussit. Opinari enim se, ejus adventu amplificatum iri Dei gloriam, fructumque ex ejus præsentia ad omnia Hispaniarum regna reduntaturum. Non potuit Sanctus reginæ votis obniti, cognito quali fide peteret, et quanta in Hispanis provinciis recens a Maurorum jugo vindicatis religiosorum virorum inopia esset, aut certe arcano quodam divinæ voluntatis motu instinctus. Ingenti gestiere gaudio Rex et Regina, ubi eum in suo regno conspexere: ac præsertim cum vulgatam de eo famam viderunt rerum isthic quoque gestarum et virtutum splendore aut confirmari aut superari. Porro spe ducti divinum sibi afföre præsidium obillius præsentiam, eum apud se esse voluerunt.

20 Smatrajući zatim da nije baš dolično da muž tolikoga imena i svetosti neprestano prati dvor, dopustiše mu da se povuče na svoju molbu, prepisavši mu za stanovanje kapelu ili kuću sv. Ivana Evanđelista, koju je kralj bio sagradio kod zidina grada Burgosa radi primanja i pomaganja milostinjom hodočasnika koji su išli u Compostelu k grobu sv. Jakova. Kad je na tom putu trebalo prijeći rijeku Tajo, koja je u to vrijeme bila široko nabujala od kišnih voda, a strahovalo se od pogibelji jer nije bilo mostova, kralj zapovjedi da se izaberu snažni konji koji bi slomili silu rijeke, kako bi oni koji su jahali na slabijim životinjama sigurnije prešli. Već je kralj, prešavši rijeku, pitao za Adelelma: kažu da još nije stigao do rijeke. Šalje k njemu izvrsna konja, jer je jahao na mršavoj i slaboj životinji, da se ne bi bacio u kakvu pogibelj. On, oslonjen na pomoć Božanstva koje je prebivalo u njemu, pošto je oblikovanim križem označio čelo, a zatim vode, izgovarajući one riječi Psalmista: „Jedni u kolima, a drugi u konjima, mi se pak uzdasmo u ime Gospodina Boga našega”, neustrašivo prelazi rijeku, dok voda jedva dopire do magarčevih zglobova. Kralj, zapanjen čudom, baca se k njegovim nogama te mu ljubi noge i ruke, preporučujući mu spas svoje duše i tijela te sigurnost kraljevstva.

20 Rati deinde haud satis decere, ut tanti vir nominis et sanctimoniæ, Aulam perpetuo sequeretur, secedere id rogantem permiserunt, transscripta illi ad habitationem capella aut domo S. Joannis Evangelistæ, quam ad muros urbis Burgensis Rex construxerat suscipiendis juvandisque eleemosyna peregrinis, Compostellam ad S. Jacobi sepulchrum tendentibus. Cum eo in itinere transmittendus Tagus fluvius esset, qui aquis pluviis eo tempore late intumuerat, ac periculum metueretur, quod pontes nulli erant; præcipit Rex validos legi equos, qui impetum fluminis frangerent, ut qui imbecillioribus vehebantur jumentis tutius trajicerent. Jam Rex fluvium prætervectus de Adelelmo quærit: negant adhuc ad flumen pervenisse. Equum præstantem ad eum mittit, quod strigoso et infirmo jumento sedebat, ne se in discrimen aliquod conjiceret. Ille inhabitantis in se niminis auxilio fretus, cum frontem ac deinde aquas efformata cruce consignasset, illa Psalmistæ verba proferens: Hi in curribus et hi in equis, nos autem in nomine Domine Dei nostri speravimus; intrepide flumen transmittit, aqua vix ad asini suffragines pertingente. Rex miraculo attonitus ad ejus sese abjicit pedes, eosque ac manus exosculatur, salutem ei animæ suæ ac corporis regnique incolumitatem commendat.

21 Zatim mu darova mnoga imanja smještena između dviju rijeka,b Arlanzóna i Vena; u njihovoj se sredini posjećuje ona kapela sv. Ivana i grob sv. Adelelma. Čim je Adelelm došao u prebivalište koje mu je bilo predano, počeo je ondje najpobožnije služiti Bogu, revno posluživati hodočasnike, primati ih pod krov, krijepiti hranom i oslobađati od bolesti. Mnoga je naime čudesa ondje učinio. Dovedena je k njemu mjesečarka, ružno iskrivljenih usta, koja je činila nesuvisle pokrete od siline zloga duha koji je u njoj boravio. Svetac, pošto je po običaju obavio molitvu, ovako ukori zloga duha: „Zapovijedam ti, opaki duše, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, da iziđeš iz ove službenice Božje i odeš onamo gdje otada nikomu od smrtnika nećeš moći naškoditi.” Dok je to govorio, jadna žena poče povraćati i pade na zemlju bez svijesti. Pošto se Adelelm pomolio za nju, odmah ustaje, uzima hranu koju joj on pruža te, vraćena prijašnjemu zdravlju, pred vrlo mnogima povrati grimizno platno, koje, jer se nitko nije usudio dotaknuti ga, ubrzo iščeznu svima ispred očiju.

21 Multas deinde illi possessiones tribuit, inter duo flumina sitasb Arlançonem et Bayvillum; in quorum medio illa S. Joannis capella visitur, ac S. Adelelmi sepulchrum. Ut traditam sibi habitationem Adelelmus adiit, Deo isthic copit religiosissime famulari, peregrinis sedulo ministrare, tecto recipere, cibo recreare, morbis liberare. Multa enim ab eo isthic edita miracula sunt. Perducta est ad eum lunatica, ore fœdum in modum distorto, inconditos edens gestus ex violentia insidentis dæmonii. Sanctus facta ex more oratione, ita dæmonem increpat: Præcipio tibi spiritus nequam in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti, ut ab hac Dei famula excedas, eoque abeas ubi nulli deinceps nocere mortali queas. Dum hæc loqueretur, cœpit miseranda mulier vomere et ruere in terram exanimis. Bene illi precato Adelelmo, continuo surgit, cibum eo largiente sumit, ac pristinæ restituta sanitati, et coram quam plurimis pannum purpureum evomuit, qui, nemine eum contingere auso, ex omnium conspectu mox evanuit.

22 Drugoj ženi koja je spavala otvorenih usta u želudac uđe zmija; njoj nikako nisu pomogla sva nastojanja liječničkoga umijeća. Dovedena k sv. Adelelmu, popije blagoslovljenu vodu od njega, ispljune zmiju nalik na jegulju te po božanskoj snazi bude bez ikakve boli i tegobe. I drugoj je ženi isti lijek bio na spasenje.

22 Alteri feminæ aperto ore dormienti, in stomachum anguis subiit, nihil illi medicinæ artis conatus omnes profuere. Ad S. Adelelmum perducta benedictam ab eo aquam bibit, serpentem instar anguillæ exspuit, ac divina virtute dolore omni ac molestiacaruit. Alteri quoque feminæ idem remedium saluti fuit.

23 Svećenik koji se mnogo mučio s povratnom četverodnevnom groznicom, kad mu nije donosila olakšanje nijedna liječnikova pomoć, pristupi k sv. Adelelmu te, poškropljen jednom jedinom kapi blagoslovljene vode kojom je on škropio one koji su mu prilazili, odmah bi oslobođen svake muke groznice. Mnogo je drugoga o nauku i životu ovoga svetoga ispovjedaoca predano pismu; ali da čitatelju ne bih stvorio zasićenje, suzdržavam se sada od pripovijedanja toga. a Štoviše, kako prema najozbiljnijim piscima prenosi Mariana, knj. 9, pogl. 20, bratu burgundskoga grofa i Gvida, najprije nadbiskupa Beča, a zatim rimskoga prvosvećenika kojemu je bilo ime Kalist II. Da je Rajmund, prvi suprug Urake, bio Burgundac, piše i Rodrigo Méndez Silva.d U darovnici koju su dali Alfons i Konstancija sv. Robertu i gospodinu Adelelmu, ere 1129., 3. studenoga, u ponedjeljak, to jest Kristove godine 1091., stoji ovo: „i sve one vrtove koji su između potoka Arlanzóna i potoka Vena.” U drugoj povelji, koju navodi Antun Yepes u dodatku sv. 6., označenoj istom godinom i danom, kaže se: „I sva ona nasljedstva koja su između dviju voda, od kojih se jedna zove Riovena, a druga Arlanzón.”

23 Sacerdos multum quartana febri recidiva conflictatus, cum nullo medicinæ auxilio levaretur, ad S. Adelelmum accessit, et gutta unica aquæ benedictæ, qua ille ad se accedentes aspergebat, perfusus, continuo omni febris molestia liberatus est. Multa alia de doctrina et vita sancti hujus Confessoris tradita sunt litteris: sed ne fastidium creem lectori, iis nunc narrandis supersedeo. a Imo, ut ex gravissimis auctoribus tradit Mariana lib. 9, cap. 20. Comitis Burgundi fratri, atque Guidonis Archiepiscopi Viennensis primum, deinde Romani Pontificis, cui Callisto II, nomen fuit. burgundum quoque scribit fuisse naimundum Urrace primum conjugem Rodericus Mendez Silva.d In diplomate donationis factæ ab Alfonso et Constantia, S. Roberto et Domino Adelelmo, Era 1129, 3 Non. Novemb. feria 2, id est anno Christi 1191, ista habentur: et totos illos hortos, qui sunt inter rivulo de Arlançon et rivulo de Vena. In alio diplomate, rectitato ab Antonio Yepes in appendice tom. 6, eodem anno et die signato, dicitur: Et omnes illas hæreditates, quæ sunt inter duas aquas. quarum una vocatur Riovena, et altera vocatur Arlançon.

Njegova smrt, čudesa učinjena poslije.

Ejus obitus, facta post miracula.

Kad se približilo vrijeme u kojem je Adelelm imao smrtni i mučni život zamijeniti blaženim i besmrtnim, te od Boga primiti plaću za svoje napore, počeo je gubiti tjelesne snage, a kako je bolest rasla iz dana u dan, što je više tijelo slabjelo, to je većom klicao duhovnom živahnošću, čeznući za željenim pogledom i zagrljajem svoga Boga. Zatim je dugom molitvom potaknuo svoje na duhovne napore kojima se stječe vječni počinak. Tko da spomene suze i uzdahe slugu Božjih? Tko žalost cijeloga grada, kad su osjećali da će uskoro biti lišeni najboljega oca, od kojega su primali tolika i tako velika dobra za tijela i duše? Tada je u Burgosu bio Petar, biskup Pamplone, od kojega je Adelelm, pošto je prethodno pred njim obavio ispovijest svih svojih grijeha, primio ostale presvete sakramente kršćanske vjere koji se običavaju podjeljivati umirućima, izlijevajući s velikom pobožnošću duha silnu bujicu suza.

Cum tempus immineret, quo mortalem vitam et ærumnosam cum beata et immortali mutaturus, atque a Deo mercedem suorum laborum percepturus erat Adelelmus, cœpit corporis viribus destitui, et crescente indies infirmitate, quo magis corpus debilitabatur, hoc majori exultabat animi alacritate, ad desideratum Dei sui conspectum amplexumque anhelans. Prolixa deinde oratione suos ad labores spirituales, quibus æterna requies comparatur adhortatus est. Quis lacrymas memoret et suspiria famulorum Dei? quis civitatis universæ mœrorem, cum sentirent se brevi orbandos optimo parente, a quo tot ac tanta corporum animorumque emolumenta percipiebant? Erat tum Burgis Petrus Pampelonensis Episcopus, a quo Adelelmus, facta ei prius peccatorum suorum omnium exomologesi, cetera impendi solita morientibus sacrosancta Christianæ religionis Sacramenta suscepit, magna animi pietate ingentem profundens vim lacrymarum.

25 Pošto je zatim obavio molitvu za sve koji su mu se preporučili, zapovjedi da ga prenesu u oratorij sv. Ivana Evanđelista, na čijem je ulazu izgovorio one riječi Psalmista: „Bože, u ime svoje spasi me i u snazi svojoj sudi mi.” I pobožno počastivši križ: „U ruke tvoje”, reče, „Gospodine, predajem duh svoj”, te predade dušu svomu Spasitelju Isusu, koji mu je već bio pripravio sjedište i prebivalište na nebu. Ubrzo se slio sav grad i sav kler da zazove zaštitu njegovih molitava i obavi sprovodne obrede. Pošto su oni kroz tri dana svečano obavljeni, tijelo je predano ukopu zdesna od njegove ćelije, tridesetoga siječnja, oko Kristove godine 1070.

23 Facta deinde pro omnibus qui ei se commendarant precatione, ad oratorium se S. Joannis Evangelistæ deportari jussit, in cujus ingressu illa Psalmistæ verba pronuntiavit: Deus in nomine tuo salvum me fac, et in virtute tua judica me. Crucemque religiose veneratus: In manus tuas, inquit, Domine commendo spiritum meum: et animam reddidit Salvatori suo Jesu, qui ei sedem jam et mansionem in cœlo præpararat. Confluxit mox omnis civitas ac Clerus universus, ut illius precum patriocinium imploraret, et exequias celebraret. Quibus triduo solemniter peractis, traditum est corpus sepulturæ ad dextram cellæ ejus, trigesimo Januarii, circiter annum Christi 1070.

26 Čudesima i nakon smrti s neba je potvrđena njegova svetost. U njegovoj je ćeliji bio neki mladić izobličena tijela, koji se ipak nadao da će po njemu postići zdravlje; doveden u kapelicu u kojoj je sveto tijelo, još nepokopano u zemlju, ležalo, čim ga je dotaknuo dok je bilo položeno na nosilima, odmah je božanskom snagom vraćen cjelovitosti i zdravlju: to su čudo promatrali mnogi ljudi oba staleža.

26 Miraculis a morte quoque confirmata cœlitus ejus sanctitas est. In cella ejus adolescens quidam erat informi corpore, qui tamen ab eo sanitatem se consecuturum sperabat: ad sacellum, in quo sanctum corpus necdum terra conditum jacebat, deductus, ut illud tetigit feretro impositum, illico divina virtute integritati et valetudini restitutus est: quod prodigium multi conspexere utriusque ordinis homines.

27 Neka je žena, prekomjerno plačući na pogrebima muža i sinova, toliko oslabila svoje oči da je posve ostala bez vida. Odlučila je hodočastiti u Rim da pohodi grobove svetih apostola Petra i Pavla, uzevši za sebe druga i vodiča. Kad su stigli u Burgos, onoj se slijepoj ženi u snu učinilo da vidi starca iznimna ugleda, kojemu je izložila razlog svoga puta dok se raspitivao; zatim joj je bilo naloženo da nadu položi u Božje milosrđe te da pođe u kapelicu sv. Ivana Evanđelista pokraj gradskih zidina: ondje da je pokopan neki Adelelm od kojega može dobiti lijek za svoju sljepoću ako to zatraži s iskrenom pobožnošću. Ona nije odgodila izvršiti što joj je bilo naloženo: ode u kapelicu i sa suzama zazove sv. Adelelma. Nije joj daleko bila ni naklonost sveca ni Božja dobrostivost. Primila je vid te je započeto hodočašće obavila ne trebajući nikakva vodiča.

27 Mulier quædam mariti et filiorum funeribus immoderate illacrymans, oculos ita debilitarat suos, ut visu omnino careret. Decrevit ad sanctorum Apostolorum Petri et Pauli visenda sepulchra Romam peregrinari, sodali sibi et duce conducta. Ut Burgos venere, cæca illa senem eximiæ auctoritatis conspicere sibi in somnis visa est, cui et sui caussam itineris sciscitanti exposuit: jussa dein in Dei misericordia spem collocare, atque ad S. Joannis Evangelistæ ædiculam juxta urbis muros adire: sepultum isthic esse Adelelmum quemdam, a quo posset suæ remedium cæcitatis obtinere, siid sincera pietate flagitaret. Non distulit illa quod jubebatur exequi: ædiculam petit, S. Adelelmum cum lacrymis invocat. Nec longe illi aut Sancti favor, aut Dei benignitas fuit. Visum recepit, cœptam peregrinationem nihil ducis egens peragit.

28 Neki čovjek, na žalostan način zgrčenih svih udova, dok bdije uz grob sv. Adelelma i moli za lijek, gleda ga pred sobom vidljiva i čuje kako govori: „Ako budeš htio postići tjelesno zdravlje i Božje milosrđe, popravi život i iz srca oprosti uvrede koje su ti nanesene.” A kad je obećao da će to izvršiti, svetac ga uhvati za ruku i reče: „U ime Gospodnje ustani i idi, i ne prestaj navješćivati Kristove hvale.” Iznenada je pred svima stao zdrav i zapjevao velike hvale Bogu divnomu u svojim svecima.

28 Vir quidam cortortis tristem in modum membris omnibus, dum ad S. Adelelmi sepulchrum excubat, remediumque orat, eum coram aspectabilem intuetur, auditque edicentem: Si salutem corporis consequi Deique misericordiam voles, vitam corrige, atque ex animo illatas tibi injurias condona. Utque ea se præstiturum recepit, manu eum Sanctus prehendit, et, In nomine Domini surge, inquit, et abi, nec a Christi prædicandis laudibus cessa. Subito coram omnibus incolumis extitit, et amplas laudes ceceinit Deo admirabili in Sanctis suis.

29 Neki Bartol bio je došao u Burgos da kupi neku robu; kad se htio vratiti kući, spopade ga golema bol, tako da je bio lišen službe jezika i svih udova. Prenesen k grobu sv. Adelelma, pošto je obavio bdjenje u toj crkvi, a pomoć sv. Adelelma nije bila uzalud zazvana, otišao je zdrav.

29 Bartholomæus quidam Burgos venerat, res nescio quas mercaturus: ut reverti domum voluit, ingenti correptus est dolore, adeo ut linguæ et membrorum omnium officio privaretur. Deportatus ad S. Adelelmi sepulchrum, peractis in ea æde excubiis, S. Adelelmi ope haud frustra implorata, incolumis abscessit.

30 Mladić Pelagije bio je mučen oštrim bolovima u bubrezima, tako da se zbog žestine boli nije mogao ni osloniti na noge ni sjediti. Dovedenomu k grobu sv. Adelelma, božanska je dobrota po zaslugama svoga ispovjedaoca podarila savršeno zdravlje.

30 Pelagius adolescens acerbis renum doloribus torquebatur, ut neque niti pedibus, nec sedere prædoloris vehementia posset. Perducto ad S. Adelelmi sepulchrum, divina bonitas sancti sui Confessoris meritis perfectam contulit sanitatem.

31 Slavili su se u Burgosu blagdani svetoga pape Grgura; neki je kovač toliko nije svetkovao da je čak i druge odvraćao od pobožnosti. I nije dugo odgađana Božja osveta. Zadrhtaše mu ruke tako da nije mogao ne samo obavljati svoj zanat, nego ni prinijeti hranu ustima. Osjetio je kaznu koju mu je Bog nanio zbog njegova svetogrđa: ispovijeda zločin, utječe se grobu sv. Adelelma te, raširivši ruke iznad njega, sa suzama moli i oproštenje grijeha i zdravlje tijela. Svetac ne odbija molitve upućene iz srca: stoga su uslišani uzdasi čovjeka, oslobođen je drhtanja, te je otada pobožno štovao sv. Grgura i sv. Adelelma, koji s ostalim Božjim izabranicima uživaju u vječnom počinku. Crkva u Burgosu slavi Adelelma 30. siječnja, na dan kada je preminuo.

31 Agebantur Burgis sancti Papæ Gregorii seriæ: ferrarius quidam faber tantum non eas celebravit, ut etiam religiosiores alios rediret. Nec diu dilata Dei ultio est. Intremuere illi manus, ut non modo opificium exercere suum non posset, sed ne cibum quidem ad os admovere. Sensit sacrilegio suo inflictam a Deo pœnam: crimen confitetur, ad S. Adelelmi sepulchrum confugit, extentisque supra illud manibus cum lacrymis et peccati veniam et salutem corporis orat. Non aversatur Sanctus missas ex animo preces: ergo exauditi sunt viri gemitus, tremore absolutus est, pie deinceps veneratus S. Gregorium ac S. Adelelmum, qui cum ceteris Dei electis æterna requie perfruuntur. Celebrat Adelelmum Ecclesia Burgensis 30 Januarii, quo die excessit e vita.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine