Između Franačke i Hesije, poznatih njemačkih pokrajina, prostire se šuma Buchonia, koja je dobila ime po stablu bukve, koje ondje obilno raste i Nijemci ga nazivaju buche ili buchbaum. U njoj je uz rijeku Fuldu biskup sv. Bonifacije osnovao samostan i sam je nazvan imenom Fulda; njegove je starine u četiri knjige obradio naš Kristofor Brower. U tom su samostanu živjeli drugi sveti muževi, a u XI. stoljeću i Amnichad Škot, koji je mnogo godina proveo presveto zatvoren u ćeliji i umro ovoga XXX. dana siječnja; na taj dan Wion piše ovako: „U Buchoniji, u samostanu u Fuldi, preminuće sv. Amnichada Škota, monaha rekluza; pri njegovoj smrti, da bi se očitovale njegove zasluge, ukazala su se viđenja nebeskih svjetala i čulo se psalmodiranje koje je božanski odjekivalo kod njegova groba.” Isto imaju Hugo Ménard, Benedikt Dorganije, Ivan Wilson u Martyrol. Anglicano i David Camerarius u knj. 3 de Scotorum pietate, koji svi bezuvjetno pišu Svetac, kao i neki rukopisni Kalendarij SS. Ord. S. Benedicti i Ferrari u općem Cat. SS. U imenu se razlikuju: većina ga nazivaju Annichadusom, Camerarius također Annichadusom, navedeni rukopis Ammechadusom, Marijan Annuchadusom, Firentinac iz Worcestera Animchadusom; Ferrari ovdje Amnicardusom, a 1. veljače Annachardusom, možda misleći da je različit; Juraj Conaeus Ammichabusom; Brower Amichadusom.
Inter Franconiam ac Hassiam, notus Germaniæ provincias, Buchonia jacet silvæ, a sago arbore, quæ plurima isthic enascitur, et buche vel buchbaum Germanis dicitur, nomen sortita. In ea ad Fuldam amnem conditum a S. Bonifacio Episcopo monasterium, et ipsum Fuldæ nomine appellatum; cujus antiquitates libris quatuor complexus est Christophorus Browerus noster. Eo in caenobio cum alii vixere sancti viri, tum seculo XI Amnichadus Scottus, qui annos complures cellæ inclusus sanctissime exegit, obiitque, hoc XXX die Januarii, quo die Wion ita scribit: In Buchonia, Fuldensi monasterio, depositio S. Amnichadi Scoti, monachi reclusi; in cujus morte, ad ejus declaranda merita, visiones celestium luminum apparuere, et psalmodia ad ejus sepulchrum divinitus emissa audita est. Paria habet Hugo Menardus, Benedictus Dorganius, Joannes Wilsonus in Martyrol. Anglicano, David Camerarius lib. 3 de Scotorum pietate, qui omnes absolute Sanctum scribunt, uti et MS. quoddam Kalendarium SS. Ord. S. Benedicti, et Ferrarius in generali Cat. SS. In nomine variant: plerique Annichadum vocant, Camerarius etiam Annichadum; MS. citatum, Ammechadum; Marianus, Annuchadum, Florentius Wigorniensis Animchadum; Ferrarius hic Amnicardum, at Kalendis Februarii Annachardum, fors diversum ratus; Georgius Conxus Ammichabum; Browerus Amichadum.
2 Umro je godine 1043., uz koju godinu Marijan Škot piše ovako: „Annuchadus Škot i rekluz umro je 30. siječnja u samostanu u Fuldi; nad njegovim su grobom viđena svjetla i čulo se psalmodiranje. Nad njim sam ja, Marijan Škot, 40 godina zatvoren stojeći iznad njegovih nogu svakodnevno pjevao mise.” Tako tiskani Marijan, ali je očito da su ga prepisivači iskrivili, što je vidljivo iz Firentinca iz Worcestera, koji je umro godine 1119., 31 godinu nakon Marijanove smrti; on naime uz godinu 1043. piše ovako: „Animchadus Škot, monah i rekluz, umro je u Fuldi; nad njegovim je grobom Marijan, pisac ove kronike, deset godina stojeći zatvoren uz njegove noge pjevao misu; on je također iznio ovo o gore spomenutom Animchadu.” On, kaže, dok je bio na otoku u Irskoj koji se zove Keltra, jednoga dana kad su došla neka braća, uz dopuštenje svoga starješine imenom Kortram, iskazao im je ljubav. A kad su neki nakon jela izišli, oni koji su ostali sjeli su grijući se uz vatru i zatražili od njega da piju, te su ga protiv njegove volje i bez dopuštenja prisilili. Naposljetku je pristao, ali je prije toga od toga pića poslao svome starješini kao blagoslov. A kad ga je sutradan on upitao odakle mu je poslao to piće, ispripovijedao je sve što se dogodilo; i odmah mu je starješina samo zbog te krivnje zapovjedio da ode iz Irske. To je on ponizno ispunio, te tako došavši u Fuldu i živeći sveto kao rekluz, umro je kako sam prije rekao. To mi je pak ispripovjedio moj starješina Tigernah kad sam pred njim počinio neku malu krivnju.
2 Obiit anno 1043, ad quem annum ita scribit Marianus Scotus: Annuchadus Scotus et inclusus obiit III Kalend. Februarii, in monasterio Fuldensi: super cujus sepulchrum visa sunt lumina, et psalmodia audita. Super quem ego Marianus Scotus 40 annis inclusus super pedes ejus stans quotidie cantavi Missas. Ita Marianus vulgatus, sed quem a librariis multitatum constat ex Florentio Wigorniensi, qui anno 1119 a Mariani morte 31 decessit; hic enim ad annum 1043 ita scribit: Animchadus Scotus monachus et inclusus in Fulda obiit, super cujus sepulchrum Marianus hujus Chronicæ auctor, decem annis ad pedes ejus stans inclusus Missam cantavit; qui etiam hæc de supradicto Animchado retulit. Ipse, inquit, cum in Hibernia esset insula, quæ Keltra dicitur, quadam die Fratribus quibusdam advenientibus, cum licentia senioris sui, nomine Kortram, caritatem eis fecit. Cumque quidam post cibum essent egressi; illi qui remanserant, ad ignem se calfacientes consederunt, atque bibere ab eo petierunt, quo nolente sine licentia coegerunt illum. Tandem consensit; prius tamen ex eo potu seniori suo quasi benedictionem misit. Crastino autem ab eo interrogatus, unde sibi illum potum misisset, omnia quæ gesta erant retulit: moxque propter hanc tantum culpam eum senior de Hibernia exire jussit. Quod ille humiliter adimplevit, sique Fuldam veniens sancte vivendo inclusus, ut prædixi, obiit. Hoc autem mihi retulit Tigernah senior meus, cum quandam culpam parvam coram eo fecissem.
3 Dok sam i ja slušao zatvoren u Fuldi, neki najpobožniji monah istoga samostana, imenom Vilim, zamolio je gore spomenutoga Animchada, već pokopanoga, da ga blagoslovi; i kako mi je poslije potvrdio, iste je noći u viđenju vidio Animchada... kako stoji u svome grobu, sjaji silnim sjajem i pruženom ga rukom blagoslivlja; a i ja sam cijelu tu noć proveo ispunjenu medenosnim mirisom. Tako kaže Marijan.
3 Me quoque audiente in Fuldam incluso, quidam religiosissimus ejusdem cœnobii monachus, nomine Gulielmus, supradictum Animchadum, jam sepultum, rogavit ut se benediceret: atque, sicut postea mihi confirmavit, eadem nocte per visum videre Animchadum...in sepulchro suo stantem, nimio fulgore nitentem, et extenta manu se benedicentem; totamque ipsam noctem etiam ego mellifluo plenam odore duxi. Hæc ait Marianus.
4 Tako Firentinac. Ovaj Tigernah, Marijanov učitelj, sasvim je različit od onoga kojega kölnski kartuzijanci navode 4. travnja; jer je taj bio suvremenik sv. Brigite, kao što je vidljivo iz njezina životopisa. Juraj Conaeus u knj. 1 de statu religionis apud Scotos piše da je Amnichad rođen u ne beznačajnom mjestu u Škotskoj. Isto ima Wilson u Martyrologio. Ubraja ga Tritemije među ugledne muževe reda sv. Benedikta i naziva ga svecem, knj. 3, pogl. 244. Spominje ga i u Chronico Hirsaugiensi. Naš Kristofor Brower u knj. 1 Antiquit. Fulden; pogl. 20, govoreći o opatu Rikardu, o njemu piše ovako: „On je stupio u svoju službu nakon početaka cara Henrika; i budući da je znao da su prekomorski pridošlice, monasi sv. Benedikta, došli iz Škotske u Njemačku s iznimnom revnošću za savršeniji život i strogošću stege, nastojao je da, kako bi razbudio tromost svojih i primjerom raspalio krepost, u Fuldu pozove više monaha škotskoga roda; te da pomnim nastojanjima oko života i nauka probudi kod svojih drevnu pobožnost i učenost.” To nije prešutio ni Marijan Škot, koji i Amichada, monaha Škota u samostanu u Fuldi, slavnoga po svetosti života, slavi uz Kristovu godinu 1043., kada je i umro. Jer on je, strogo zatvoren po starim obredima ondje, živio s takvim glasom svetosti da su nad njegovim grobom viđena i nebeska svjetla i čuti glasovi anđeoskoga psalmodiranja.
4 Ita Florentius. Tigernah hic Mariani Magister alius longe est ab eo quem Carthusiani Colonienses 4 April. referunt; nam is S. Brigidæ xqualis fuit, ut ex ejus vita patet. Georgius Conxus lib. 1 de statu religionis apud Scotos, scribit Amnichadum non ignobili in Scotia loco natum. Idem habet Wilsonus in Martyrologio. Recenset cum Trithemius inter viros illustres ordinis S. Benedicti, et Sanctum appellat, lib. 3, cap. 244. Ejus quoque meminit in Chronico Hirsaugiensi. Christophorus Browerus noster lib. 1, Antiquit. Fulden. cap. 20, de eo ita scribit, agens de Richardo Abbate: Iniit ipse munus suum post Henrici Imperatoris exordia; dia; cumque advenas trans mare monachos S. Benedicti nosset, insigni perfectioris vitæ studio ac severitate disciplinæ ex Scotia venisse in Germaniam, dedit operam ut at excutiendum suorum torporem, et accendendum exemplo virtutem, complures Scoticæ gentis monachos Fuldam accerseret; horumque accuratis vitæ doctrinæque studiis, veterem pietatem ac eruditionem apud suos excitaret. Id quod Marianus Scotus non siluit, qui et Amichadum monachum Scotum in Fuldensi monasterio vitæ sanctimonia clarum celebrat ad annum Christi mllii, quo et obiit. Quippe is priscos rituisthicarctius inclusus ea sanctitatis opinione vixit, ut super ejus sepulchrum et cœlestia visa lumina, haustæque voces Angelicæ psalmodiæ.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.