Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 20. siječnja

O sv. Fabijanu, papi i mučeniku u Rimu

DE S. FABIANO PAPA MARTYRE, ROMÆ

§ I. Izbor sv. Fabijana; trajanje pontifikata.

§ I. S. Fabiani electio; tempus Sedis.

Nakon što je Anter 3. siječnja bio pogubljen, na papinstvo je zatim uzdignut Fabijan, rodom Rimljanin, od oca Fabija, kako stoji u knjizi De Romanis Pontificibus; iz četvrti brežuljka Celija, kako piše Petar de Natalibus. Georgije Kedren, Chronicon Alexandrinum i neki Grci nazivaju ga Flavijanom; Maksim Kiteranin i Mineji Fabijem; Onofrio Panvinio Fabijem Fabijanom, ne baš u skladu s običajem Rimljana, koji su Fabija rođenoga od oca Fabija, ali posvojenoga u drugu obitelj, običavali nazivati ne više Fabijem, nego Fabijanom, kao Emilijanima, Oktavijanom i drugima.

Antero III Nonas Januarii trucidato, evectus dein ad pontificatum Fabianus est, natione Romanus, ex patre Fabio, ut habet liber de Romanis Pontificibus; de regione Cœlii montis, ut Petrus de Natal. Is Georgio Cedreno, Chronico Alexandrino, et quibusdam Græcorum Flavianus dicitur; Maximo Cythereo et Menæis Fabius; Onuphrio Panvinio Fabius Fabianus, haud satis ex usu Quiritium, qui Fabium Fabio patre natum, sed in aliam familiam adoptatum, non jam Fabium, sed Fabianum: ut Æmilianos, Octavianum, aliosque appellare consuerunt.

2 Dok je Fabijan bio prezbiter, pobožno zaokupljen pokapanjem tijela blaženih mučenika, kako piše Galesini, prenio je u Rim tijelo pape i mučenika Poncijana, koji je zbog vjere bio poslan u progonstvo i umro, te ga pokopao na Kalistovu groblju, a također i papu i mučenika Antera, na čije je mjesto neposredno naslijedio, uz Apijevu cestu. O Poncijanu svjedoči knjiga De Rom. Pontific.: „Na istome otoku (Sardiniji) umro je 3. dana prije studenih kalenda (Baronije kaže 19. studenoga; Catalogus Pontificum, koji je iz našega rukopisa objavio Boucher, 28. rujna)... njega je blaženi Fabijan dovezao s klerom i pokopao na Kalistovu groblju, uz Apijevu cestu.” No o Poncijanu ćemo govoriti 19. studenoga. Nekoć je cvala ta sveta revnost rimskih prezbitera da dolično pokapaju tijela svetaca, o čemu je drugdje rečeno za sv. Ivana, Krispa, Marcela, koji je poslije bio papa, i druge. Niti su sami pape smatrali da im je to ispod časti. Eutihijan je zasigurno, kako stoji u navedenoj knjizi De Pontificib; u svoje vrijeme na različitim mjestima vlastitom rukom pokopao 342 mučenika.

2 Fabianus Presbyter cum esset, in beatorum Martyrum corporibus humandis, ut Galesinius scribit, pie occupatus, Pontiani Pontificis et Martyris, qui fidei causa in exilium missus obiit, corpus a se Romam delatum, in cœmiterio Callisti, et Anterum Pontificem ac Martyrem etiam, in cujus locum is proxime successit, in via Appia sepelivit. De Pontiano testatur liber de Rom. Pontific. In eadem insula (Sardinia) defunctus est III Kal. Novemb. (Baronius, 19 Novembris; Catalogus Pontificum a Bucherio ex MS. nostro editus, IV Kal. Octob.).... quem B. Fabianus adduxit cum Clero, et sepelivit in cœmiterio Callisti, via Appia. At de Pontiano agemus XIX Novembris. Viguit istud olim sanctum Romanorum Presbyterorum studiom, ut Sanctorum corpora decenter sepelirent, quod alibi de SS. Joanne, Crispo, Marcello, qui dein Pontifex fuit, aliisque dictum. Nec ipsi id se indignum rati Pontifices. Eutychianus certe, ut citatus de Pontificib. liber habet, temporibus suis per diversa loca 342, Martyres sua manu sepelivit.

3 Tim se djelima Fabijan pokazao dostojnim vrhovnoga svećeništva pred svecima zagovornicima. Kako ga je stekao, pripovijeda Euzebije u 6. knjizi, poglavlju 22.: „Nakon Anterove smrti kažu da je Fabijan zajedno s drugima došao sa sela u Rim i ondje se nastanio: gdje je čudesno, po daru božanske i nebeske milosti, zadobio vrhovno svećeništvo. Kada su se naime sva braća radi izbora onoga koji će preuzeti biskupstvo sastala u crkvi, i dok su mnogi razmišljali o brojnim uglednim i slavnim muževima prikladnima za tu službu, Fabijan, koji je bio nazočan, nikome nije pao na pamet: kadli pripovijedaju da je iznenada s visine sletjela golubica i sjela na njegovu glavu, pružajući sličnost Duha Svetoga koji je u obliku golubice sišao na našega Spasitelja; nato je sav narod, potaknut jednim te istim nadahnućem posvećenoga Duha, s velikom radošću i jednoglasnom slogom proglasio njega dostojnim toga stupnja te su ga bez oklijevanja uzeli i posjeli na papinsko prijestolje.”

3 His artibus dignum se summo sacerdotio suffragatoribus Divis Fabianus probavit. Ut illud adeptus sit, Eusebius narrat lib. 6, cap. 22. Post Anterotis mortem aiunt Fabianum una cum aliis ex agro Romam venisse, ibique fixisse domicilium: ubi mirabiliter, divina et coelesti gratia largiente, summum sacerdotium sortitus est. Nam cum fratres omnes, causa deligendi ejus qui episcopatum esset gesturus, convenissent in ecclesiam, et multi de plurimis illustribus et præclaris viris ad illud munus idoneis cogitarent; Fabianus, qui aderat, nemini venerat in mentem: cum subito e sublimi devolantem columbam, ejus capiti insedisse narrant, quæ similitudinem exhiberet Spiritus Sancti specie columbæ super Salvatorem nostrum descendentis: inde populum universum uno pariter sacrati Spiritus instinctu commotum, magna cum alacritate, uno animorum consensu, illum eo gradu dignum acclamasse, et absque cunctatione arreptum in throno pontificali collocasse.

4 Isto pripovijeda Nicefor Kalist u 5. knjizi, poglavlju 26., koji kaže da su izborima prisustvovali biskupi koji su bili u Rimu i sva braća, te da su se već počeli davati glasovi, ali podijeljeni, prije nego što je onim čudom golubice s neba bio izabran Fabijan. Rufin u 6. knjizi, poglavlju 21., kaže da je i on sam stajao među ostalima, želeći znati kakav će biti ishod stvari, ali čini se da je i sam bio jedan od onih koji su imali pravo glasa. To se čudo, kako prenosi isti Rufin, po jednima dogodilo nad njim, a po drugima nad Zefirinom. O sv. Zefirinu govorit ćemo 26. kolovoza. Petar de Natalibus u 2. knjizi, poglavlju 103., to je čudo prenio ovako: „I gle, bijela golubica siđe s neba na njegovu glavu govoreći: 'Bit ćeš okrunjen za rimskoga biskupa.'” Naime, budući da je Euzebije rekao kako je to bio πισηνεξ odraz silaska Duha Svetoga na našega Spasitelja, Natalibus nije htio da ovdje nedostaje nebeski glas. No zajedno sa starim piscem, to ujedno nema ni vjerodostojnosti u djelima starih.

4 Eadem narrat Nicephorus Callistus lib. 5, cap. 26, qui comitiis interfuisse ait Episcopos qui Romæ erant et fratres omnes, cæptaque fuisse ferri, sed variantia, suffragia, priusquam illo columbæ portento cœlitus deligeretur Fabianus. Ruffinus lib. 6, cap. 21, adstitisse ipsum ait inter ceteros, scire cupientem qui rei exitus foret, at videtur ipse unus fuisse ex eorum numero, penes quos suffragii jus erat. Id miraculum, ut idem tradit Ruffinus, alii super hujus, alii super Zephyrini nomine gestum tradunt. De S. Zephyrino agemus 26 Aug. Petrus de Nat. lib. 2, cap. 103, hoc prodigium ita retulit: Et ecce columba candida super caput ejus de cœlo descendit, dicens: Romæ Episcopus coronaberis. Nempe cum Eusebius πισηνεξ imitamentum, id fuisse descensus Spiritus sancti supra Salvatorem nostrum dixisset, noluit Natalitius vocem caelestem hic desiderari. Sed cum vetusto auctore, simul et fide caret, in veterum gestis.

5 Sve se to dogodilo za konzulata cara Maksimina i Gaja Julija Afrikanca godine Kristove 236., dok još nije bila istekla prva godina vladavine istoga Maksimina. Tako stoji u knjizi De Rom. Pontif.: „Bio je pak u vrijeme Maksimina i Afrikanca sve do Decija II. i Kvadrata, a podnio je mučeništvo 29. siječnja.” Bolje drugi popis papa: „Bio je u vrijeme Maksimina, Gordijana i Filipa, od konzulata Maksimina i Afrikanca sve do Decija II. i Grata. Podnio je mučeništvo 21. siječnja.” Ako je nadalje, kako ima prva knjiga, nakon smrti sv. Antera biskupstvo bilo upražnjeno 13 dana, onda je 16. siječnja, ili radije 17., što je bila nedjelja, izabran Fabijan i stolovao je 14 godina, 10 mjeseci i 11 dana; ali se to ne slaže: jer ako je toga dana bio izabran i tako dugo stolovao, onda je umro 27. ili 28. studenoga godine 250., za konzulata Decija i Grata. Drugi popis ima da je stolovao 14 godina, jedan mjesec i deset dana, a ne navodi koliko je vremena stolica bila upražnjena nakon Anterova ubojstva: ako je 13 dana, onda je umro 13. ili 16. veljače. Baronije ispravlja da je stolovao 13 godina i 4 dana, a ipak priznaje da je izabran za konzulata Maksimina i Afrikanca, za koju godinu on hoće da je dvjesto trideset osma godina Kristova, te da je ubijen za konzulata Decija i Grata godine Kristove, prema njegovu računu, 252., 20. siječnja; ali od 16. siječnja godine 238. do 20. istoga mjeseca godine 252. dobiva se 14 godina i 4 dana. Sigurno je da su brojevi pobrkani; a uistinu ništa nije toliko podložno zbrci kao brojčane oznake. Beda u pučkom izdanju i Adon pripisuju mu 14 godina, 11 mjeseci i 12 dana stolovanja; Galesini 14 godina, 11 mjeseci i 15 dana; Abon iz Fleuryja 14 godina, 11 mjeseci i 10 dana; Platina jedan dan više; Hraban, Notker i razni rukopisi 25 godina; Euzebije u djelu Chronicon i Usuardus u djelu Martyrologium 13 godina; pisac djela De Rom. Pontif; koji se naziva Liutprandom, 13 godina, jedan mjesec i 11 dana. Budući da nije sigurno kojega je dana izabran, možemo ustvrditi samo to da je od ubojstva sv. Antera do smrti samoga sv. Fabijana proteklo 14 godina i 17 dana.

5 Gesta porro hæc Maximino Imperat. et C. Julio Africano Coss. anno Christi 236, imperii ejusdem Maximini primo nondum evoluto. Ita liber de Rom. Pontif. Fuit autem temporibus Maximini et Africani usque ad Decium II et Quadratum, et passus est iv Kal. Februarias. Melius alter Pontificum indiculus: Fuit temporibus Maximini et Gordiani et Philippi, a consulatu Maximini et Africani, usque Decio II et Grato. Passus xii Kalendas Februarii. Si porro, ut prior liber habet, post S. Anteri mortem vacavit Episcopatus dies xIII, ergo xVI Januarii, aut potius xVII, quæ erat Dominica, subrogatus est Fabianus, et sedit annos xiv, menses x, dies xi, ast ea non congruunt: nam si eo die creatus est, et tamdiu sedit, ergo decessit 27, vel 28 Novembris, an. 250. Decio et Grato Coss. Alter indiculus habet sedisse annos xiv, mensem unum, dies decem; quanto tempore post Anteri necem vacaverit Sedes, non exprimit: si 13 diebus, ergo obiit 13, vel 16 Februarii. Baronius corrigit, sedisse annos 13, dies 4, fatetur tamen Maximino et Africano Coss. quem ille annum Christi vult ducentesimum trigesimum gesimum octavum esse, creatum; interfectum Decio et Grato Coss. anno Christi, juxta illius calculum, 252 20 Januarii, atqui a 16 Januarii, an. 238, ad 20 ejusdem mensis 232, non conficiet nisi annos 14, dies 4. Certum est perturbatos esse numero; et vero nihil æque confusioni obnoxium ac numerales notæ. Beda vulgatus, et Ado, ei Sedis tribuunt annos 14, menses 11, dies 12. Galesinius a 14, m. 11, d. 15, Abbo Floriac. a. 14, m. 11, d. 10. Platina unum amplius diem. Rabanus, Notherus, et varia MSS. annos 25. Eusebius in Chronico et Usnuardus in Martyrologio, annos 13. Auctor de Rom. Pontif. qui Luithprandus appellatur, annos 13, mensem unum, dies 11. Quia quo die electus sit non constat, id solum possumus pronuntiare, a cæde S. Anteri ad ipsius S. Fabiani necem intercessisse annos 14, dies 17.

§ II. Djela u pontifikatu, poslanice.

§ II. Gesta in pontificatu, epistolæ.

Fabijanova djela ukratko sažima knjiga De Romanis Pontificibus: „On je razdijelio gradske četvrti đakonima i postavio sedam subđakona koji su nadgledali sedam bilježnika, kako bi u cjelini prikupljali djela mučenika; i zapovjedio je da se po grobljima podignu mnoge građevine... On je obavio pet ređenja u mjesecu prosincu, zaredio 22 prezbitera, 7 đakona i 11 biskupa po različitim mjestima, a i sam je pokopan na Kalistovu groblju uz Apijevu cestu 19. siječnja.”

Fabiani res gestas breviter perstringit liber de Romanis Pontificibus: Hic regiones divisit Diaconibus, et fecit septem Subdiaconos, qui septem Notariis imminerent, ut gesta Martyrum in integro colligerent; et multas fabricas per cœmiteria fieri præcepit..... Hic fecit ordinationes quinque per mensem Decembris, Presbyteros 22, Diaconos 7. Episcopos per diversa loca numero 11, qui etiam sepultus est in cœmiterio Callisti via Appia xiv Kal. Februarii.

7 Četrnaest je pak bilo četvrti Grada, a sedam đakona: stoga je svaki upravljao po dvjema četvrtima. Prvi se nazivao arhiđakonom, a ostali kardinalima đakonima ove ili one četvrti. Galesini navodi stari potpis pisama pape Gelazija I., koji glasi ovako: „Ciprijan, arhiđakon Svete Rimske Crkve i kardinal đakon u trećoj i desetoj četvrti; Anastazije, kardinal đakon u četvrtoj i jedanaestoj četvrti itd.” Poslije su pojedinim četvrtima postavljeni đakoni, a zatim su dodani drugi, o čemu učeno raspravlja Galesini u djelu Notat. ad Martyrol.

7 Erant autem regiones Urbis quatuordecim; Diaconi vero septem: quare singuli binis regionibus præerant. Primus Archidiaconus dicebatur, ceteri Diaconi Cardinales hujus aut illius regionis. Citat Galesinius antiquam subscriptionem litterarum Gelasii I Papæ, quæ sic habet: Cyprianus S. R. E. Archidiaconus, et in regione tertia Diaconus Cardinalis et decima. Anastasius Diaconus Cardinalis in regione quarta et undecima, etc; post singulis regionibus præfecti Diaconi: alii dein additi, de quibus erudite disputat Galesinius in Notat. ad Martyrol.

8 O bilježnicima isti Galesini tumači ovo: „Njih je najprije ustanovio preblaženi papa i mučenik Klement radi zapisivanja djela mučenika i razdijelio ih po četvrtima, te su se u starini nazivali pokrajinskim bilježnicima. A da bi ispravno obavljali svoju službu, sv. im je Fabijan pridružio isto toliko pokrajinskih subđakona, čija je dužnost bila prikupljati djela mučenika, kako bi im olakšali tu službu. Kad su se pak ugasile baklje progona, da im ne bi ponestalo građe za pisanje, budući da nakon što je Crkvi darovan mir nije preostalo ništa pisati o mučenicima, papa Julije I. htio je da se u njihovu službu stavi prikupljanje svih crkvenih isprava koje pružaju vjerodostojnost, te da oni sastavljaju jamčevine, darovnice, oporuke, zamjene i sve spise u Crkvi; a to je osobito bila dužnost onoga koji se među njima nazivao prvim, PRIMICERIUS NOTARIORUM. I ta je njihova podjela po četvrtima u Rimu opstala sve do vremena papa Paskala II. i Urbana III. Ovaj je posljednji naime onima raspoređenima po četvrtima odredio stalnu plaću. Postoje zapisi djela koje su oni zabilježili i koji se čitaju u starim rukopisnim kodeksima Svete Rimske Crkve: takva su djela preblaženih mučenika Fabijana, Sebastijana, Marcela i bezbrojnih drugih, čija je djela osobito Adon preuzeo iz marljivosti tih bilježnika. Osim toga bila je njihova služba najavljivati narodu kada i gdje je papa odlučio održati litanije, svečane mise ili postaje. No kad se poslije umnožio broj bilježnika, oni koji su potjecali od onih sedmorice nazvani su protonotarima: stupanj ne samo njihove službe nego i dostojanstva postao je takav da im je kao znak dostojanstva dodijeljena i uporaba bijele lanene tunike, koja je vlastita biskupima; i napokon su, ne znam kako, u dostojanstvu napredovali dotle da su gotovo u svakom javnom činu išli ispred biskupa: što je Pio II. na Mantovskom saboru s punim pravom zabranio.”

8 De Notariis ista idem commentatur Galesinius: Qui primum a Beatissimo Clemente Pontifice et Martyre ad res Martyrum conscribendas instituti, ac per regionis divisi, antiquitus Notarii regionarii nominabantur. Utque munus suum recte explerent, totidem regionarios Subdiaconos, quorum munus esset Martyrum Acta conquirere, ad illos in eo munere sublevandos, S. Fabianus adjunxit. Restinctis autem persecutionem facibus, ne iis deesset scribendi argumentum, cum de Martyribus, pace Ecclesiæ data, scriptio nulla reliqua esset; Julius I, Pontifex id in illorum munere positum esse voluit, ut notitia omnium Ecclesiasticorum monumentorum, quæ fidem facerent, per eos colligeretur, confectioque ab iisdem extaret cautionum, donationum, testamentorum, commutationum, omniumque in Ecclesia actorum; idque præcipue munus esset illius, qui eorum primus PRIMICERIUS NOTARIORUM dicebatur. Atque horum quidem regionalis divisio usque ad Paschalis II et Urbani III, Pontif. tempora Romæ permansit. Hic enim ultimus certam mercedem iis in regiones distributis constituit. Extant monimenta Actorum, quæ litteris per hos consignata, in S. R. E. codicibus antiquis manu exaratis, leguntur: cujusmodi acta sunt beatissimorum Martyrum Fabiani, Sebastiani, Marcelli, et innumerabilium: quorum res gestas Ado præsertim ab horum Notariorum industria accepit. Fuit præterea eorumdem officium populo denuntiare, quando et ubi Pontifex vel Litanias agere, vel Missarum solennia, vel Stationes indicare statuisset. Verum multiplicato deinceps Notariorum numero, qui ex illis septem fuerunt, ii Protonotarii appellati sunt: quorum non officii solum, sed dignitatis gradus ejusmodi esse cœpit, ut lineæ tunicæ candidæ usus, qui proprius Episcoporum est, tanquam insigne dignitatis, iis quoque tributus sit; ac demum usque eo dignitate, nescio quo modo, isti processerunt, ut Episcopis in omni fere actione publica præirent: id quod Pius II, in Concilio Mantuano optimo jure vetuit.

9 To je Fabijan odredio na početku pontifikata, a prilike su to i zahtijevale; ono što slijedi o građevinama podignutima po grobljima čini se da se dogodilo poslije, u vrijeme Gordijana ili radije Filipa, kada se za kršćanskih careva nitko nije usuđivao stvarati Crkvi nikakve neprilike. O grobljima i njihovim podzemnim gradnjama izvrsno raspravlja Galesini i nabraja četrdeset i tri rimska groblja.

9 Hæc principio pontificatus statuta a Fabiano; et res poscebat: quod sequitur de fabricis per cœmiteria factis, id postea videtur contigisse, Gordiani aut potius Philipporum temporibus, cum, Christianis Imperatoribus, nemo quidquam facessere negotii Ecclesiæ auderet. De cœmiteriis eorumque substructionibus præclare disserit Galesinius, et Romana quadraginta tria enumerat.

10 Isti je, ne zna se koje godine, najstrože ukorio heretika Privata i lišio ga crkvenoga zajedništva. O njemu sv. Ciprijan u 35. poslanici Korneliju, malo prije sredine, piše: „Po Felicijanu sam ti pak javio, brate, da je u Kartagu došao stari heretik Privat, u koloniji Lambaesisu prije mnogo godina zbog mnogih i teških prijestupa osuđen odlukom devedesetorice biskupa, a također i pismima naših prethodnika, što nije nepoznato ni tvojoj svijesti, Fabijana i Donata, najstrože ukoren itd.”

10 Idem, incertum quo anno, Privatum hæreticum severissime notatum Ecclesiastica communione privavit. De eo S. Cyprianus epist. 35, ad Cornelium, paullo ante medium: Per Felicianum autem significavi tìbi, frater, venisse Carthaginem Privatum veterem hæreticum, in Lambesitana colonia ante multos fere annos ob multa et gravia delicta, nonaginta Episcoporum sententia condemnatum; antecessorum etiam nostrorum, quod et vestram conscientiam non latet, Fabiani et Donati litteris severissime notatum, etc.

11 O trima poslanicama koje postoje pod Fabijanovim imenom neka sude drugi. Za dio prve koji govori o Novatu Baronije tvrdi da nipošto ne pripada Fabijanovu dobu, a još manje počecima njegova pontifikata, naime konzulatu Maksimina i Afrikanca, nego Kornelijevu vremenu, o čemu ćemo i mi govoriti uz Kornelijev životopis 14. rujna; a to se zaključuje iz knjige De Romanis Pontificibus, gdje stoji ovo: „I nakon njegove (Fabijanove) muke uhićeni su i bačeni u tamnicu prezbiteri Mojsije i Maksim te đakon Nikostrat. U isto je vrijeme iz Afrike došao Novat i odvojio od Crkve Novacijana i neke ispovjedaoce, nakon što je prezbiter Mojsije umro u tamnici, gdje je bio 11 mjeseci, kao što su bili i mnogi drugi.” O sv. Mojsiju prezbiteru govorit ćemo 25. studenoga. Očito je da, ako je Novat prvi put došao u Rim nakon Fabijanove smrti, nije ga Fabijan mogao osuditi prve godine svoga pontifikata. I drugu Fabijanovu poslanicu neki smatraju apokrifnom, kako svjedoče Possevino u djelu Apparatus i Bellarmino u djelu De Confirmatione, knjiga 2., poglavlje 8. Za treću se kaže da je izdana 17. dana prije studenih kalenda, za konzulata presvijetlih muževa Afrikanca i Decija; no nigdje se ne nalazi da je Decije obnašao konzulat s Afrikancem, osim ako možda obojica nisu bili naknadni konzuli: druga godina Decijeve vladavine, godina Kristova 250., u ulomku konzularnih popisa koji je objavio Boucher zasigurno je označena kao Decije II. i Grat, dok nigdje nije naveden prvi Decijev konzulat.

11 De tribus, quæ extant Fabiani nomine, epistolis, aliorum esto judicium. Primæ certe partem quæ de Novato agit, nequaquam ad Fabiani xtatem, nedum Sedis primordia. consulatum nempe Maximini et Africani, pertinere, sed ad Cornelium contendit Baronius; et nos ad Cornelii vitam 14 Septemb. dicemus; colligiturque ex libro de Romanis Pontificibus, ubi ista habentur: Et post passionem ejus (Fabiani) Moyses et Maximus Presbyteri, et Nicostratus Diaconus comprehensi sunt, et in carcerem missi sunt. Eodem tempore supervenit Novatus ex Africa, et separavit de Ecclesia Novatianum, et quosdam Confessores, postquam Moyses Presbyter in carcere defunctus est, qui fuit ibi menses 11, sicut et multi fuerunt. De S. Moyse Presbytero agemus 25 Novemberis. Manifestum est, si primum post Fabiani mortem Romam venit Novatus, non potuisse cum a Fabiano pontificatus sui anno primo damnari. Secundam quoque Fabiani epistolam aliqui apocrypham judicant, ut testantur Possevinus in Apparatu, et Bellarminus de Confirmatione lib. 2, cap. 8. Tertia data dicitur XVII Kal. Novemb. Africano et Decio Viris Clariss. Coss. at nusquam cum Africano gessisse consulatum Decius reperitur; nisi forte uterque suffectus fuerit: annus certe secundus imperii Decii, Christi 250, in fragmento tabularum consularium a Bucherio edito, signatur Decio II et Grato, cum nusquam Decii primus consulatus expressus sit.

§ III. Car Filip kršten zajedno sa sinom.

§ III. Philippus Augustus cum filio baptizátus.

Papi Fabijanu s neba je darovana neočekivana sreća da je sam krstio prve kršćanske careve i poučio ih otajstvima naše vjere. Bili su to Filipi, otac i sin. Otac je bio rođen u Bostri u Arabiji, te je, nakon što je Gordijan Mlađi bio ubijen njegovom prijevarom, kako piše Eutropije, ili, kako piše Sekst Aurelije Viktor u djelu Epitome, nakon što je potaknuo vojnike na pobunu, prigrabio vlast i uzeo za suvladara svoga još posve mlada sina. To ubojstvo Gordijana svi poganski pisci pripisuju Filipu, najizričitije Julije Kapitolin, možda zato da bi se protiv kršćanskoga imena izazvala mržnja; premda ga neki od naših pisaca, poput Euzebija i drugih, nipošto ne poriču: tada još nije bio kršćanin, a jednako je u mnogih pogana bilo častohleplje koje nije prezalo ni od rođaka. Ipak, ako je taj zločin i počinio, Filip ga je okajao mnogim slavnim djelima. Orozije je u 7. knjizi, poglavlju 19. (možda radi prikrivanja?) ostavio to u neodređenosti: „Gordijan je dakle”, kaže, „nakon uspješno vođenih velikih bitaka protiv Parta, prijevarom svojih ljudi ubijen nedaleko od Kirkesija na Eufratu.”

Car Filip nakon ubojstva Gordijana.

13 Kako god bilo s tom stvari, Filip je, kako pripovijeda Zosim, sklopio prijateljstvo sa Šapurom uz zakletve, okončao rat i krenuo u Rim, umirujući duhove vojnika obilnim darovima; a u Rim je poslao glasnike koji su javili da je Gordijan umro od bolesti. Kad je stigao u Rim, blagim je govorom pridobio ljude senatorskoga staleža i pobrinuo se da se najviše državne službe predaju ljudima koji su mu bili najbliži. Tada je sklopio prisno prijateljstvo s najplemenitijim mužem Poncijem, od kojega je naučio otajstva kršćanske vjere, dok ga u njih nije uveo papa Fabijan. To valja ovdje iznijeti iz djela Acta S. Pontii, koja ćemo objaviti 14. svibnja.

14 Zatim je Fabijan, naslijedivši u papinstvu, ljubio blaženoga Poncija kao pravi otac pravoga sina. Sveti je pak Poncije, već savršen u Gospodinu, uzeo sav svoj imetak i predao ga blaženomu biskupu Fabijanu te ga razdijelio siromasima, osobito domaćima u vjeri. Sada pak neću prešutjeti kako je prvi od svih učinio careve kršćanima, ili kako se borio s đavlom i izišao kao pobjednik, odnosno primio palmu mučeništva. U vrijeme cara Filipa, koji je sa svojim sinom Filipom upravljao Rimskim Carstvom, prijatelj toj dvojici Filipa bio je blaženi Poncije, najkršćanskiji muž i najučeniji u svim božanskim knjigama. I kako je među njima vladala nerazdvojna naklonost, treće godine njihove vladavine (a to je tisućita godina od osnutka Rima), kad su htjeli poći žrtvovati svojim bogovima, rekoše blaženomu Ponciju: „Pođimo i umilostivimo sebi velike bogove koji su nas doveli u ovaj krug tisućite obljetnice rođendana Rima.” Blaženi ih je Poncije različitim izlikama nastojao odvratiti.
nagovara ih na vjeru, 15 Carevi su ga pak kao prijatelja silili da prinese žrtvu. A blaženi Poncije, prepoznavši priliku koju mu je dao Gospodin, reče: „O najpobožniji carevi, budući da vas je Bog postavio za vladare ljudima, zašto ne prignete šiju pred onim koji vam je udijelio tu čast i njemu jedinome ne prinesete žrtvu hvale?” Car Filip reče: „Upravo zato i ja želim prinijeti žrtvu velikomu bogu Jupiteru, koji mi je dao ovu vlast.” Blaženi Poncije smiješeći se odgovori: „Nemoj se varati, care; na nebesima je Bog koji je sve stvorio svojom jedinom riječju i oživio milošću Duha Svetoga.” Filip, sin cara Filipa, zajedno s ocem reče: „Ne znamo s kakvom namjerom to govoriš.” Blaženi Poncije reče: „Zar je Jupiter bio od početka?” Car reče: „Nije, jer je njegov otac Saturn stariji od njega, onaj koji je mirnom blagošću upravljao narodima Italije.” Blaženi Poncije reče: „A dok je Saturn kraljevao na Kreti, prije nego što ga je sin Jupiter protjerao iz kraljevstva, zar Italija nije imala naroda? Zar nije odmah čim je bio protjeran, kako svjedoče vaše knjige, bio primljen u gostoprimstvo?”
protumačivši pad čovjeka;

16 I ponovno doda: „Najpobožniji carevi, ne dajte se zavesti ispraznim izmišljotinama pjesnika; jedan je Bog na nebesima, Otac sviju, koji sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojom moći uzdržava sve što je stvorio.” Car reče: „Ako je jedan Bog za kojega tvrdiš da je na nebesima, zašto spominješ da je imao i Sina?” Preblaženi Poncije reče: „Jedan je Bog, kako sam često posvjedočio, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima. Naposljetku je stvorio čovjeka besmrtnim na svoju sliku i priliku te sve što je na zemlji i iznad zemlje ili dolje boravi u vodama podložio vlasti čovjeka; a đavao, bačen s neba, vidjevši čovjeka postavljena u toliku čast, vođen zavišću nagovori čovjeka da postane nezahvalan i neposlušan onomu koji mu je sve podložio. Kad se to dogodilo, lišen besmrtnosti kojom bijaše odjeven, čovjek je neposluhom navukao smrt na samoga sebe zajedno sa svim svojim potomstvom. Đavlu se naime učinilo premalo da jednom obori čovjeka, nego je sam izmislio idole, koje sada nazivate bogovima, kako bi ljudski rod posve odvojio od njegova Stvoritelja. Ali blagi Gospodin, ne želeći da propadne djelo njegove slike, udostojao se s nebeskih prijestolja poslati na zemlju svoju jedinu Riječ, po kojoj je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji; uzevši od Djevice neokaljano tijelo radi našega spasenja, došao je kao čovjek da obnovi paloga čovjeka, a đavla s njegovim slugama preda vječnom ognju. Jer dok je na zemlji pokazivao mnoga čudesa kakva nikada nisu bila viđena, naime da je slijepima od rođenja vraćao vid; uzete, koji su kroz duga vremena osušenih udova bili lišeni tjelesne snage, vraćao u prijašnje zdravlje; gubavcima, kojima je meso bilo posve gnjilo, izjedeno i smrdljivo, čudesno obnavljao sjaj kože; mrtve i četverodnevnoga Lazara pred očima naroda uskrisivao iz groba; te činio mnoga druga čudesa kojima nema broja (ta što ne bi obnovio onaj koji je sve oblikovao?), Židovi, ne vjerujući nego radije zavideći, predadoše ga namjesniku Ponciju Pilatu i pribiše na križ onoga koji bijaše došao radi njihova spasenja: njega je Bog treći dan uskrisio od mrtvih, i mnogo je dana nakon svoga uskrsnuća boravio s ljudima. Smrt pak, koju je đavao nanio ljudima, umirući je ubio i svojim nam uskrsnućem darovao život: da kao što on, uskrsnuvši nakon te smrti, više ne umire, tako i mi, uskrsnuvši nakon ovoga kratkog i bijednog života, s njime živimo u vijeke. Uzašavši naime na nebo, pokazao je put nebeskoga života. Stoga, ako tko zanemari ovo spasenje, bit će s đavlom osuđen u vječnost; ako pak tko povjeruje, ostat će s Kristom u nebeskim kraljevstvima.”

17 Dok je ovim i mnogim drugim riječima raspravljao radi njihova spasenja, po Božjoj su volji carevi povjerovali i molili ga da im sljedećega dana potpunije otkrije otajstvo toga spasenja: kako bi mogli izbjeći vječni oganj i bez kraja uživati besmrtnost sa svetima; i doista su se od toga dana nadalje klonili žrtava idolima te su zapovjedili da se prirede samo igre za završetak tisućite godine, kojom su slavili rođendan Grada. Tada preblaženi Poncije pohita k biskupu grada Rima imenom Fabijanu, koji je bio na čelu Crkve Božje, i sve mu po redu izloži. Tada sveti papa Fabijan pade s njime na molitvu i reče: „Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem tvome imenu što si se po svome sluzi Ponciju udostojao privesti careve rimskoga naroda k svojoj spoznaji.” Drugoga pak dana, kad su zajedno došli k vladarima i protumačili im božanska otajstva, oni zadobiše milost krštenja.

18 Kakva je tada radost obuzela taj grad i kakvo je iznenadno klicanje nastalo, tko bi mogao ispripovjediti? Na početku pak sveti Fabijan i preblaženi Poncije po zapovijedi careva uzeše hram koji nazivahu velikim te, razbivši sve njegove kipove, zajedno s hramom iz temelja ga srušiše: tako da je sav narod s radošću i veseljem hrlio k spoznaji Gospodina našega Isusa Krista i, poliven vodom krštenja, blagoslivljao Gospodina. Jer gdje su se rušili hramovi zloduha, ondje su odmah nicale crkve. Gle koliko je Gospodin udijelio svome sluzi Ponciju da prije svih ljudi pridobije za Krista vladare cijeloga svijeta, te da on, koji je po svjetovnom dostojanstvu bio konzul i čekao glasove naroda, duhovno savjetujući ljude pokaže im svjetlo istine. To se pak zbivalo kroz četiri godine, koliko su kršćanski carevi Filipi upravljali rimskim narodom.

19 Ono što se pripovijeda o hramovima koje su srušili car Filip i papa Fabijan, Baronije uz godinu 246., broj 9, smatra da je dodao netko drugi. Nama se pak nimalo ne čini dvojbenim da su, premda je većina poganskih svetišta ostala netaknuta, ipak oni idoli i njihova svetišta koja su bila u vlasti careva, a možda i druga, bila srušena. Uostalom, da je Filip bio kršćanin prenosi Euzebije u djelu Chronicon: „Filip učini svoga sina Filipa suvladarom kraljevstva i prvi od svih rimskih careva bijaše kršćanin.” A Vincent iz Lérinsa u djelu Adversus hæreses, poglavlje 23., piše: „Svjedočanstvo pružaju pisma istoga (Origena) koja je s autoritetom kršćanskoga učiteljstva napisao caru Filipu, koji je bio prvi kršćanin među Rimljanima.”

Insperata Fabiano Pontifici oblata divinitus felicitas est, ut primos Christianos Imperatores ipse baptizaret, instrueretque mysteriis nostræ religionis. Philippi hi fuere, pater ac filius. Ac pater quidem Bostris in Arabia natus, cum Gordianus junior ejus fraude, ut Eutropius scribit, aut, ut Sex. Aurelius Victor in Epitome, accensis ab eo in seditionem militibus, occisus esset, imperium invasit, sumpto in consortium filio admodum adolescente. Cædem quidem illam Gordiani Philippo omnes imputant Ethnici scriptores, disertissime Julius Capitolinus, fortassis ut Christiano nomini conflaretur invidia; licet eam nostrorum quidam, ut Eusebius aliique, haudquam inficientur: neque Christianus tunc erat, et par in plurimis Gentilium ambitio, quæ nec ab agnatis cohiberet manus. Id tamen scelus si perpetravit, multis præclare factis expiavit Philippus. Orosius lib. 7, cap. 19, (an dissimulandi gratia)? in ambiguo reliquit: Igitur Gordianus, inquit, ingentibus præliis adversum Parthos prospere gestis, servorum fraude, haud longe a Circesso super Euphratem interfectus est.

Philippus Imperator interfecto Gordiano.

13 Ut ut ea res se habuerit, Philippus, ut narrat Zosimus, sacramentis intervenientibus amicitia cum Romanos sibi conciliat.

Sapore constituta, belloque sopito, Romam proficiscitur, militum animos amplis largitionibus demulcens; Romamque nuntios mittens, qui Gordianum morbo extinctum dicerent. Ubi Romam venisset, ordinis Senatorii viris oratione benigna sibi conciliatis, magistratus amplissimos hominibus sibi conjunctissimis tradendos curavit. Contracta ei tum necessitudo est cum Pontio viro nobilissimo, a quo Christianæ religionis mysteria didicit, donec iisdem a Fabiano Papa initiatus est. Quod ex Actis S. Pontii quæ

14 Maii dabimus, hic delibandum.

14 Deinde Fabianus in pontificatum succedens, ita B. Pontium, ut verus pater verum filium, diligebat. Sanctus autem Pontius jam perfectus in Domino, omnes facultates suas accipiens B. Fabiano Episcopo tradidit, et eas pauperibus distribuit, maxime domesticis fidei. Nunc autem qualiter primus omnium Imperatores Christianos fecerit, aut quomodo cum diabolo certaverit victor existens, vel palmam martyrii sumpserit, non tacebo. Temporibus Philippi Imperatoris, qui cum filio suo Philippo Romanum regebat imperium, fuit his duobus Philippis amicus B. Pontius Christianissimus et omnium divinarum litterarum doctissimus. Cumque gratia individua in eis esset, tertio imperii eorum anno, (ipse est millesimus annus a conditione Romae) cum ad Diis suis sacrificandum pergere vellent, dicunt B. Pontio: Eamus et repropitiemus nobis Deos magnos, qui nos in istius millesimi anni circulum natalis Romae perduxerunt. Quos B. Pontius diversis excusationibus declinare nitebatur.
fidem iis suadel,

15 Imperatores vero velut amicum ad sacrificandum cogebant. Beatus autem Pontius cognoscens a Domino datam sibi occasionem, ait: O piissimi Imperatores, cum sitis a Deo Principes ordinati hominum, cur non ei qui vobis hunc honorum præstitit cervices flectitis, et ipsi soli sacrificium laudis offertis? Philippus Imperator dixit: Propterea et ego magno Deo Jovi sacrificium offerre desidero, qui mihi hanc tribuit potestatem. B. Pontius subridens respondit: Ne erres Imperator; est Deus in cælis, qui cuncta unico verbo suo constituit, et Spiritus sancti gratia animavit. Philippus Philippi Imperatoris filius una cum patre dixit: Qua animi intentione ista referas, ignoramus. B. Pontius dixit: Numquid ab initio Jovis fuit? Imperator dixit: Non, quia Saturnus pater ejus antiquior illo est, qui populos Italiæ tranquilla moderatione gubernavit. B. Pontius dixit: Et quando Saturnus Cretæ regnabat, antequam a Jove filio de regno pelleretur, numquid Italia populos non habebat? nonne statim ut expulsus est, sicut litteræ vestræ declarant hospitio est receptus?
declarato lapsu hominis;

16 Rursumque addit: Piissimi Imperatores, ne seducamini in vanis poetarum figmentis; unus est Deus in cælis, pater omnium, qui cum Filio suo et Spiritu sancto, omnia quæ fecit sua potestate continet. Imperator dixit: Si unus est Deus, quem in cælis esse asseris, cur et filium eum habuisse commemoras? Beatissimus Pontius dixit: Unus est Deus, quem saepe testatus sum, qui fecit cœlum et terram, mare et omnia quæ in eis sunt. Postremo fecit hominem immortalem ad imaginem et similitudinem suam, et cuncta quæ in terra et quæ super terram vel deorsum morantur in aquis, potestati hominis subjecit, diabolus autem e cœlo projectus videns in tanto honore hominem positum, invidia ductus, homini persuasit, ut ingratus vel inobediens ei qui omnia illi subdidit; existeret. Quo facto immortalitate qua indutus fuerat exspoliatus, mortem per inobedientiam cum sua omni prole sibimet ipsi inflixit. Nam et diabolo ut semel hominem elideret parvum visum est, sed idola, quæ nunc Deos dicitis, ipse adinvenit, ut genus humanum in toto a creatore suo separaret. Sed pius Dominus nolens fabricam imaginis suæ perire, unicum Verbum suum, per quem omnia quæ in cælis et quæ in terra habentur creatæ sunt, ad terram e cælestibus thronis mittere dignatus est; qui carnem immaculatam pro nostra salute ex virgine sumens, venit homo, ut lapsum hominem reformaret, et diabolum cum suis ministris igni perpetuo deputaret. Nam cum multa mirabilia in terris ostenderet, quæ numquam talia visa sunt, scilicet ut cæcos a nativitate sua illuminaret; paralyticos, qui per multorum temporum spatia arentibus membris corporali virtute destituti erant, pristinæ restitueret sanitati; leprosis, putridissimis comestisque atque fœtentibus carnibus, nitorem cutis mirabiliter restauraret; mortuos, et quatriduanum Lazarum de monumento aspiciente populo suscitaret; et alia multa mirabilia, quorum numerus non est, faceret; (quippe quid non reformaret qui omnia formaverat?) Judæi, non credentes, sed potius invidentes, tradiderunt Pontio Pilato Præsidi, et eum qui pro salute eorum venerat cruci affixerunt: quem Deus suscitavit tertia die a mortuis, et per dies multos post resurrectionem suam cum hominibus conversatus est. Mortem vero, quam diabolus hominibus intulit, moriendo occidit, et vitam sua resurrectione nobis donavit: ut quemadmodum ipse post istam mortem resurgens jam non moritur, ita et nos post hanc vitam parvam et miserabilem resurgentes, in æternum cum illo vivamus. Nam ascendens in cœlum iter vitæ cælestis monstravit. Unde si quis hanc salutem neglexerit, cum diabolo in æternum damnabitur; si quis autem crediderit, cum Christo in cælestibus regnis permanebit.

17 Cumque his et aliis multis pro salute eorum disputaret verbis, Dei voluntate Imperatores crediderunt, et eum deprecabantur, ut mysterium hujus salutis superveniente die eis plenius aperiret; qualiter ab igne perpetuo evadere et immortalitate cum Sanctis sine fine perfrui potuissent; et quidem ex die illa et deinceps sacrifica idolorum declinantes, spectacula tantum pro conclusione millesimi anni, quo natalem Urbis celebrabant, fieri imperaverunt. Tunc beatissimus Pontius ad Episcopum urbis Romae nomine Fabianum, qui Ecclesiæ Dei præerat, convolavit, et omnia ei ex ordine pandit. Tunc sanctus Papa Fabianus cadens cum eo in orationem, dixit: Domine Jesus Christe, gratias ago nomini tuo, qui per famulum tuum Pontium Imperatores populi Romani ad tuam notitiam perducere dignatus es. Alia vero die cum simul ad Principes venissent. et sacramenta eis divina demonstrassent, baptismi gratiam consecuti sunt.

18 Quæ tunc illi civitati lætitia fuerit, quæve exultatio repentina supervenerit, quis poterit enarrare? In initio autem templum, quod magnum vocabant, ex jassione Imperatorum arripientes S. Fabianus et Beatissimus Pontius, ac confringentes omnia ejus sculptilia, simul cum templo funditus subverterunt: ita ut omnis populus ad notitiam Domini nostri Jesu Christi cum alacritate et gaudio concurreret, et baptismatis unda perfusus Domino benediceret. Nam ubi dæmonum templa destruebantur, ibi illico ecclesiæ consurgebant. Ecce quanta contulit Dominus Pontio famulo suo, ut ante omnes homines Principes totius orbis Christo adquireret, et ipse qui secundum seculi dignitatem Consul ad suffragia populi expectabatur humanis spiritaliter consulens, lucem eis veritatis demonstraret. Hoc autem factum est per annos quatuor, quibus Philippi Christiani Imperatores Romanum populum continebant.

19 Quæ de templis dirutis a Philippo Imper. atque Fabiano Papa, narrantur, ea ab alio addita censet Baronius ad an. 246, nu. 9. At minime nobis dubium videtur, quin, etsi pleraque Gentilium delubra intacta permanserint, ea tamen idola corumque sacella quæ in potestate erant Augustorum, atque alia etiam fortassis, eversa eversa sint. Ceterum Philippum Christianum fuisse Eusebius in Chronico tradit: Philippus Philippum filium suum consortem regni facit, primusque omnium ex Romanis Imperatoribus Christianus fuit. Vincentius Lirinensis adversus hæreses cap. 23. Ejusdem (Origenis) epistolæ testimonium perhibent, quas ad Philippum Imperatorem, qui primus Romanorum Christianus fuit, Christiani magisterii auctoritate conscripsit.

§ IV. Tisućita godina grada Rima.

§ IV. Annus urbis Romæ millesimus.

Nevjerojatnom nekom zavišću poganski su povjesničari prešutjeli većinu Filipovih vrlina, iako nipošto ne bi zatajili da su postojale kakve sramote oni koji posvuda ističu da je carstvo zadobio oceubojstvom. Nema sumnje da je taj oštrouman i razborit muž učinio mnoga slavna djela u miru i u ratu: svakako i sam Zosim, premda nerado, priznaje da je on pokorio narod Karpa. Dvije njegove odredbe spominje Baronije koje snažno odišu kršćanskom pobožnošću: prvo, što je iscrpio i posve uklonio onu kaljužu odvratnih sramota ukorijenjenu i nepokolebljivo prilijepljenu u Rimu, naime skupine bludnika (egzoleta). Svjedok je Lampridije u životopisu Aleksandra: imao je na umu zabraniti bludnike; što je poslije učinio Filip. Čini se da je to dvostrukom, ali besmislenom izmišljotinom htio zamagliti Aurelije Viktor; prva je uzeta iz haruspicije, za koju je sigurno da ju je Filip prokleo: druga je da je, prolazeći slučajno, ugledao mladića koji je po držanju nalikovao njegovu sinu, te je stoga ubuduće zabranio tu ljagu. Drugi njegov hvalevrijedan dekret bio je onaj kojim je obuzdao raspuštenost pjesnika koji su posvuda klevetali ćudoređe najčestitijih muževa i duše mladića natapali sramotom; te ih je izbrisao s popisa učitelja lijepih umijeća. To se nalazi u L. Poeta, C. de professor; knj. 10. Da mu je nadalje za donošenje ovih i drugih takvih zakona poticatelj bio Fabijan, ne može biti sumnje. Izostavljamo javne građevine, Transtiberinsko jezero i ostalo.

Incredibili quadam invidentia pleraque Philippi decora Gentiles historici suppressere, haudquaquam dissimulaturi si quæ extitissent flagitia, qui adeptum paricidio Imperium passim inculcant. Non dubium quin vir acer ac prudens, multa domi militiæque præclara gesserit: certe Carporum gentem ab eo debellatam fatetur, vel invitus, Zosimus. Duo ab eo statuta commemorat Baronius, quæ Christianum magnopere redolent pietatem: primum, quod sentinam illam detestabilium turpitudinum Romæ inolitam et immobiliter hærescentem hausit ac penitus sustulit, nempe exoletorum classes. Testis Lampridius in Alexandro: habuit in animo ut exoletos vetaret; quod postea Philippus fecit. Id gemino, sed ineptio commento obscurare velle Aurelius Victor videtur; prius ab aruspicina petitum, quam certum est execratum esse Philippum: alterum quia forte præteriens, filii similem pro merito ephebum conspexerat, ideo cam labem deinceps vetuisse. Alterum laudabile illius decretum fuit, quo poetarum coercuit licentiam, passim honestissimorum virorum carpentem mores, et juvenum animos turpitudine imbuentem; eosque ex albo professorum bonarum artium expuncit. Extat id L. Poeta. C. de professor. lib. 10. Harum porro aliarumque ejusmodi legum sanciendarum illi auctorem fuisse Fabianum ambigi non potest. Omittimus xedificia publica, lacum Transtiberinum, aliaque.

21 Ono je naposljetku za obojicu, za cara i za prvosvećenika, slavno što je u njihovo vrijeme s najvećom svečanošću proslavljena tisućita godina Grada. Aurelije Viktor u djelu de Cæsaribus: tisućitu godinu Grada slave igrama svih vrsta. Eutropije, knj. 9: Za njihove vladavine (Filipove) proslavljena je tisućita godina grada Rima s golemim sjajem igara i priredbi. Još jasnije za našu stvar Pavao Orozije, knj. 7, pogl. 20: On je bio prvi kršćanin od svih careva, a nakon treće godine njegove vladavine navršila se tisućita godina od osnutka Rima. Tako je veličanstvenim igrama ova najuzvišenija od svih prošlih obljetnica bila proslavljena od kršćanskoga cara. Niti ima sumnje da je Filip milost i čast ove tolike pobožnosti prenio na Krista i Crkvu, budući da nijedan pisac ne pokazuje da se uzašlo na Kapitolij niti da su po običaju prinesene žrtve. Isto je gore potvrđeno iz Djela sv. Poncija.

21 Illud demum utrique, Augusto ac Pontifici, gloriosum, quod eorum tempore annus Urbis millesimus summa celebritate peractus est. Aurelius Victor de Cæsaribus: annum Urbis millesimum ludis omnium generum celebrant. Eutropius lib. 9. His imperantibus (Philippis) millesimus annus Romæ urbis ingenti ludorum apparatu spectaculorumque celebratus est. Clarius ad rem nostram Paulus Orosius lib. 7, cap. 20. Hic primus Imperatorum omnium Christianus fuit, ac post tertium Imperii ejus annum millesimus a conditione Romæ annus impletus est. Ita ludis magnificis augustissimus omnium præteritorum hic natalis annus a Christiano Imperatore celebratus est. Nec dubium quin Philippus hujus tantæ devotionis gratiam et honorem ad Christum et Ecclesiam reportarit, quando vel ascensum fuisse in Capitolium, immolatasque ex more hostias, nullus auctor ostendit. Idem supra ex S. Pontii Actis firmatum.

22 Niti je narod odveć želio žrtve, zaokupljen raznolikošću i veličanstvenošću igara. O tome Euzebije u djelu Chronicon: Za vladanja Filipa navršila se tisućita godina rimskoga grada, zbog koje su svečanosti u Velikom cirku ubijene nebrojene zvijeri; a kazališne igre na Marsovu polju slavljene su tri dana i noći dok je narod bdio... Četrdeseti trk održan je na rođendan rimskoga grada, i izvedeno je natjecanje tisuću godina. Julije Kapitolin u životopisu Gordijana Trećega: Bilo je pod Gordijanom u Rimu trideset i dva slona, od kojih je on sam poslao dvanaest, a Aleksandar deset; deset losova, deset tigrova, šezdeset pitomih lavova; trideset pitomih leoparda, deset belba, to jest hijena; tisuću pari carskih gladijatora; jedan vodenkonj i jedan nosorog; deset arholeonta; deset žirafa; dvadeset divljih magaraca; četrdeset divljih konja; i ostalih takvih životinja, nebrojenih i različitih: sve je to Filip na sekularnim igrama ili darovao ili dao ubiti. Sve je pak te pitome zvijeri, a osim toga i divlje, pripremao za perzijski trijumf: ali javni zavjet nije ništa vrijedio. Jer sve je to Filip prikazao na sekularnim igrama, predstavama i cirkuskim utrkama, kad je u svome i sinovljevu konzulatu slavio tisućitu godinu od osnutka Grada.

22 Neque populus magnopere sacrificia desideravit, ludorum varietate et magnificentia captus. Qua de re Eusebius in Chronico: Regnantibus Philippis millesimus annus Romanæ urbis expletus est, ob quam solennitatem innumerabiles bestiæ in Circo magno interfectæ; ludique in Campo Martio theatrales tribus diebus ac noctibus populo pervigilante celebrati.... Quadragesimus missus natali Romanæ urbis cucurrit, et agon mille annorum actus. Julius Capitolinus in Gordiano tertio: Fuerunt sub Gordiano Romæ elephanti triginta et duo, quorum ipse duodecim miserat, Alexander decem; alces decem, tigres decem, leones mansueti sexaginta; leopardi mansneti triginta, belbi, id est, hyænæ, decem; gladiatorum fiscalium paria mille; hippopotamus et rhinoceros unus; archoleontes decem; camelopardali decem; onagri viginti; equi feri quadraginta; et cetera hujusmodi animalia, innumera et diversa: quæ omnia Philippus ludis secularibus vel dedit vel occidit. Has autem omnes feras mansuetas, et præterea efferas, parabat ad triumphum Persicum: sed votum publicum nihil valuit. Nam omnia hæc Philippus exhibuit secularibus ludis et muneribus atque Circensibus, quum millesimum ab Urbe condita annum in consulatu suo et filii sui celebravit.

23 Započela je ta svečanost godine Kristove 247., na same Palilije, 21. travnja, za konzulata Filipa oca po drugi put i sina po prvi put; a završena je za istih konzula, oca po treći put i sina po drugi put, te je ova posljednja godina redovito utisnuta na sekularnim novčićima, možda zato što su takvi novčići za bacanje narodu bili podijeljeni ili 1. siječnja ili na sam Filipov rođendan, u mjesecu ožujku. Baronije prikazuje dva takva novčića; od kojih prvi prikazuje lik oca Filipa s natpisom: Imp. Jul. Philippus Aug; a naličje miljokazni stup i na njemu natpis: Cos. III, unaokolo: Sæculares ludi; drugi prikazuje lik sina: Imp. Cæs. M. Julius, Philippus, Aug; a na drugoj strani miljokazni stup s natpisom Cos. II, te Filipa Mlađega kako stoji pokraj njega i štapom pokazuje ulaz u hram, kao da novome vijeku predlaže novu vjeru koju valja čuvati. Drugi novčići koje je urezao i objavio Jacobus Bieus prikazuju lik Filipa Starijega, a na drugoj strani neki lava, drugi losa, treći vučicu s Romulom i Remom, četvrti žirafu; oko svakoga je napisano: sæculares Augg; drugi slona s maurskim jahačem koji zamahuje kopljima: Æternitas Augg; drugi hram ili šest stupova: Sæculum novum. Postoji i lik Marcije Otacilije Severe Auguste, a na naličju vodenkonj s natpisom: Sæculares Aug; na drugome gospođa koja sjedi, u ljevici drži koplje, a desnicom prinosi koprenu glavi: Pudicitia Aug. Naposljetku, novčić kovan s likom Filipa Mlađega na drugoj strani prikazuje dvojicu mladića u vojničkoj odori kako desnicama zamahuju kopljima, dok prvi u ljevici drži kuglu; njih se obično tumači kao dvojicu Filipa, s natpisom: Principi Juvent; drugi košutu ili losa: Sæculares Augg; drugi vijenac od cvijeća i lišća; u sredini je napisano: Æternitati Impp. Mnoge druge te vrste izostavljamo: ipak svi oni jedva da donose ikakvu sliku poganskoga praznovjerja. Čude se neki ozbiljni muževi što na novčićima velikoga Konstantina postoji malo tragova kršćanske vjere: ali oni koji su bili nadstojnici tih poslova, A. A. A. F. F. F., možda su se gnušali naših svetinja; a car je to prešućivao, bez čijega su se znanja mnogi od njih i kovali. Pod Filipom se pak čini da su tu stvar vodili neki kršćani, ili je svakako od njega bilo zabranjeno da na novčićima bude ikakav lik bogova. Kod nas se nalazi srebrni novčić na čijoj je jednoj strani lik Filipa ovjenčanoga zrakastom krunom, s natpisom: Imp. M. Jul. Philippus Aug; a na drugoj: P. M. TR. P. III. Cos. PP; u sredini Felicitas u ženskom liku, u desnici drži koplje čiji je gornji dio poput kaduceja ukrašen isprepletenim i sučeljenim zmijama, a u ljevici rog obilja.

23 Inchoata est ea solennitas anno Christi 247, ipsis Palilibus, XI Kal. Maii, Coss. Philippis patre II, filio primum; absoluta, iisdem Coss. patre III, filia II, et hic postremus annus fere secularibus nummis inditus, forte quod missilia ejusmodi numismata vel Kalendis Januariis, vel ipso Philippi natali, mense Martio, erogata sint. Repræsentat ejusmodi numismata Barontus bina; quorum prius effigiem patris Philippi exhibet cum inscriptione: Imp. Jul. Philippus Aug. pars adversa columnam miliarium, eique inscriptum: Cos. III, circum: Sæculares ludi, alterum filii imaginem: Imp. Cæs. M. Julius, Philippus, Aug. altera parte miliariam columuam, cum inscriptione Cos. II, adstantemque Philippum juniorem virga templi aditum demonstrantem, quasi nova seculo novam religionem servandam proponat. Alia numismata a Jacobo Bixo sculpta editaque exhibent effigiem senioris Philippi, in altera parte quædam leonem, alia alcen, alia lupam cum Romulo et Remo, alia leopardalim; singulis circum adscriptum, seculares Augg. aliud elephantem cum sessore Mauro spicula vibrante: Æternitas Augg. Aliud, templum, vel columnas sex: Sæculum novum. Est et Marciæ Otacillæ Severæ Augustæ effigies, inque adversa parte hippopotamus, cum inscriptione: Seculares Aug. in alio matrona considens, læva hastam tenens, dextra admovens capiti velum: Pudicitia Aug. Denique Philippi junioris imagine cusus nummus, in altera parte binos exhibet militari habitu juvenes, dextris hastilia vibrantes, priorem læva globum sustinentem; quos vulgo duos Philippos interpretantur, adscriptum: Principi Juvent, alius cervan, alcenve. Seculares Augg. alius sertum e floribus ad frondibus; medis inscriptum, Æternitati Impp. Alia id genus complura missa facimus: quæ tamen omnia vix ullam gentilitæ superstitionis imaginem referunt. Mirantur in nummis magni Constantini quidam viri graves, pauca extare vestiga Christianæ religionis: at qui istis rebus, A. A. A. F. F. F. præfecti erant, fortassis a nostris sacris adhorrebant; et dissimulabat Imperator, quo etiam inscio multi eorum cudebantur. Sub Philippo autem videtur ea res a quibuspiam Christianus curata, aut certe ab eo prohibitum, ne quæ deorum in nummis effigies esset. Est penes nos argenteus nummus, in cujus una parte imago est Philippi, corona radiis distincta redimuti, cum inscriptione: Imp. M. Jul. Philippus Aug. in altera, P. M. TR. P. III. Cos. PP. medio Felicitas, forma muliebri, dextra hastile tenens, cujus pars superior, caducei instar, serpentibus implexis et obversis insignita; læva corþu copiæ.

§ V. Kršćanske kreposti obojice Filipa.

§ V. Philippi utriusque virtutes Christianæ.

To je bilo dano javnoj radosti i započinjanju sigurnosti novih svetinja. Među kojima su carevi pokazali i druge primjere kršćanskih kreposti. Sin je naime oca koji se na sekularnim igrama razuzdano grohotom smijao, premda je još bio nježne dobi, ukorio okrenutim licem, kako piše Aurelije Viktor, koji je uobičajenom zavišću najljepšu pohvalu skromnosti i stidljivosti u dječaka prenio na strogost duha i prirodnu turobnost: kako se naime ne bi činilo da kršćanski dječak poganima predbacuje ona čudovišta sramota, Heliogabale, Komode i Nerone.

Illa publicæ lætitiæ data, auspicandæque novorum sacrorum securitati. Inter quæ alia ab Augustis edita specimina virtutum Christianarum. Nam filius quidem, patrem ludis secularibus petulantius cachinnantem, quamquam adhuc tener, vultu notavit aversato, ut scribit Aurelius Victor, qui solita invidia pulcherrimam modestiæ in'puero verecundiæque laudem, ad animis everitatem ac naturalem mæstitiam transtulit: ne videlicet Christianus puer illa turpitudinum monstra Heliogabalos, Commodos, Nerones, exprobrare Gentilibus videretur.

23 A otac je pružio još slavniji prizor poniznosti, ugodan nebesnicima i Kristu Spasitelju. To spominje Euzebije u 6. knjizi, pogl. 27: Priča se da je on (Filip), budući da je bio kršćanin, na dan posljednjega vazmenog bdjenja htio s mnoštvom postati dionikom crkvenih molitava, ali mu biskup koji je tada bio na čelu Crkve nije dopustio ući prije nego što se ispovjedio i pridružio onima koji su, sputani okovima grijeha, zauzimali mjesto pokornika; inače ga ni na koji način, ako to ne učini, zbog mnogih prijestupa za koje se govorilo da ih je počinio, ne bi primio bez sumnje. Priča se pak da se car spremnim i radosnim duhom pokorio te samim činom očitovao iskrenu skromnost i pobožnu naklonost potaknutu strahom Božjim. Toliko Euzebije; a da to tko ne bi shvatio o pokori koja se običava stavljati prije krštenja, koja ipak nije zahtijevala nikakvu ispovijed grijeha, Rufin u 6. knjizi, pogl. 23, jasnije izlaže o pričešćivanju otajstvima, odnosno euharistijom: O njemu nam je predano, kaže, da je bio kršćanin, i kad je na dan Uskrsa, to jest na samom bdjenju, htio sudjelovati i pričestiti se otajstvima, mjesni mu biskup nije dopustio prije nego što ispovjedi svoje grijehe i stane među pokornike: niti bi mu ikako bio dopušten pristup otajstvima ako prije pokorom ne bi oprao krivnje kojih se o njemu navodilo veoma mnogo. Kažu dakle da je rado prihvatio ono što mu je svećenik zapovjedio, dokazujući djelima i činima da u njemu prebiva strah Božji i najpunija vjera pobožnosti.

23 At parens illustrius etiam, acceptumque cælitibus et Christo Salvatori, spectaculum edidit, humilitatis. Id Eusebius memorat lib. 6, cap. 27. Fama est istum, (Philippum) Christianus cum esset, die postremæ vigiliæ Paschatis, Ecclesiasticarum precum cum multiudine participem fieri voluisse, at non prius ab Episcopo qui tunc Ecclesiæ præerat permissum esse ingredi, quam esset confessus, atque iis qui peccatorum vinculis adstricti, pœnitentiæ locum habebant, se adjunxisset; nulla alioquin ratione, ni id faceret, propter multa quæ deliquisse ferebatur, ab ipso suspectum iri. Fertur autem Imperator prompto et alacri animo morem gessisse, et ingenuam modestiam ac religiosam piamque affectionem, Dei timore incitatam, re ipsa declarasse. Hæc Eusebius; quæ ne quis de pœnitentia præmitti baptismo solita recipiat, quæ tamen nullam requirebat peccatorum confessionem, Ruffinus lib. 6, cap. 23, clarius de mysteriorum, sive Eucharistiæ, communione exponit: De hoc traditum nobis est, inquit, quod Christianus fuerit, et in die Paschæ, id est, in ipsis vigiliis cum interesse voluisset et communicare mysteriis, ab Episcopo loci non prius esse permissum, nisi confiteretur peccata sua, et inter pœnitentes staret: nec ullo modo copiam sibi mysteriorum futuram, nisi prius per pœnitentiam culpas, quæ de eo ferebantur plurimæ deluisset. Ferunt igitur libenter cum quod a Sacerdote imperatum fuerat suscepisse, divinum sibi inesse metum et fidem religionis plenissimam rebus atque operibus comprobando.

26 Da je taj biskup bio Fabijan, ispravno nagađa Baronije, čija se veličina duha vidi već i po tome što se usudio u ono vrijeme tako javno opomenuti cara, rodom barbara, tek nedavno pridruženoga Kristu, vojničke ćudi pa stoga i manje popustljiva. Zbrkano je to i zamršeno u djelu Chronicon Alexandrinum: Ovaj je Decije ubio sv. Babilu ne samo zbog Kristove vjere, nego zato što se usudio supruzi cara Filipa i samome Filipu, budući da su bili kršćani, zbog toga što je Filip sagriješio, zabraniti pristup u crkvu. No uzrok ubojstva sv. Babile nije bio taj što bi od ulaska u crkvu odbio Filipa okaljana ubojstvom Gordijana, nego poganskoga tiranina koji je odisao nasiljem i zločinom i bio okrvavljen krvlju kraljevskoga mladića koji je bio dan Rimljanima kao talac, kako ćemo reći 24. siječnja.

26 Episcopum hunc Fabianum fuisse recte conjicit Baronius, cujus vel eo magnitudo animi cernitur, qui Imperatorem, natione barbarum, recens Christo additum, militari ingenio proindeque, minus, tractabili, ita publice eo tempore monere ausus sit. Confusa hæc et intricata in Chronico Alexandrino: Decius hic S. Babylam non solum ob Christi religionem interfecit, sed quod ausus esset Philippi Imperatoris conjugem, et ipsum Philippum, cum Christiani essent, quod peccasset Philippus, aditu ecclesiæ prohibere. Ast S. Babylæ cædis causas fuit, non quod Philippum cæde Gordiani pollutum, sed tyrannum Gentilem, vim scelusque anhelantem et sanguine regii adolescentis, qui obses Romanis erat datus, madentem, ab ingressu ecclesiæ arcuisset, ut 24 Januarii dicemus.

§ VI. Ubojstvo Filipa i sv. Fabijana.

§ VI. Philipporum cædes, ac S. Fabiani.

Tako je Filip nastojao staviti na sigurno nade ne toliko svoje obitelji koliko Katoličke Crkve, potpomognut najmudrijim savjetima pape Fabijana. I možda je iz toga razloga pozvao Origena iz Egipta u Rim. U Rimu je on svakako boravio za Filipove vladavine; pošto je prije pisao papi Fabijanu o svome ispravnom i zdravom nauku vjere, kako pripovijeda Euzebije u 6. knjizi, pogl. 29, gdje donosi i ovo: Postoji također njegovo pismo napisano samome caru, i drugo njegovoj supruzi Severi. Dodaje Rufin da su ta pisma napisana bez ikakva laskanja. Jesu li ga oni pozvali u Grad, ili je došao dragovoljno da prvosvećeniku položi račun o svojoj vjeri, ili pak, ako bi on i carevi pristali, da možda u Rimu tumači Sveto pismo, kamo je čuo da je već došao platonovac Plotin; ili ga je Fabijan pozvao da se brani, nije sigurno. Dok je ondje boravio i jednom došao u škole, Plotin je odmah, obliven rumenilom po obrazima, kako iz Porfirija piše Baronije, htio ustati. A kad ga je Origen zamolio da nastavi predavanje, odgovorio je da prestaje revnost za govorenjem kad onaj koji govori opazi da će govoriti onima koji to isto i sami znaju. I tako, pošto je ukratko o nečemu raspravljao, ustao je odatle. Ali o Origenu neka vide drugi.

Ita spes non tam familiae suæ, quam Catholicæ Ecclesiæ, collocare in tuto Philippus nitebatur, sapientissimis Fabiani Papæ adjutus consiliis. Eaque fortassis causasa accersiverat Romam ab Egypto Origenem. Romæ certe Philippo imperante is fuit; cum prius Fabiano Papæ scripsisset de recta sua et sana fidei doctrina, ut narrat Eusebius lib. 6, cap. 29, ubi et ista habet: Exstat etiam illius epistola ad ipsum Imperatorem scripta, et alia ad ejus uxorem Severam. Addit Ruffinus, has epistolas absque ullo adulationis fuco scriptas. Ab hisne evocatus sit in Urbem, an sponte venerit vel Pontifici rationem fidei suæ redditurus, vel si ipse atque Imperatores annuissent, explicaturus fortassis Romæ sacras litteras, quo jam venisse Plotinum Platonicum audierat; an citatus at causam dicendam a Fabiano, incertum est. Isthic cum esset, et aliquando venisset in scholas, Plotinus statim genas rubore sufflusus, ut ex Porphyrio scribit Baronius, assurgere voluit. Sermones vero ab Origene continuare rogatus, respondit, Studium loquendi cessare, quando qui loquitur, animadvertit se ad illos, qui idem ipsi noverint, verba facturum. Atque ita cum pauca quædam disseruisset, inde surrexit. Sed de Origine alii viderint.

28 Naposljetku, 249. godine Kristove, Filip, ostavivši sina u Gradu, kako svjedoči Aurelije Viktor u knjižici de Cæsaribus, sam, premda slaba tijela zbog dobi, krenuvši protiv Decija, pada kod Verone, pošto mu je vojska bila razbijena i izgubljena. Kad se za to doznalo u Rimu, kod pretorijanskoga tabora biva ubijen sin. Vladali su pet godina. Sin je bio, kako isti pripovijeda u djelu Epitome, u dvanaestoj godini života. Zosim, po svom običaju neprijateljski raspoložen prema kršćanima, dok neumjereno hvali Decija, ujedno Filipovim djelima predbacuje tromu nemarnost u svemu, premda priznaje da je poginuo boreći se. Drugi pak ukazuju da Deciju uzrok rata nije bilo samo častoljublje, inače dovoljno snažno oružje, nego mržnja prema kršćanskoj vjeri. Juraj Kedren: Ubijen je Filip zajedno sa sinom boreći se za kršćane protiv Decija. Pavao Orozije, knj. 7, pogl. 21: Tisuću i četvrte (štoviše, tisuću i druge) godine od osnutka Grada Decije, poticatelj i gušitelj građanskoga rata, ubivši Filipe, dvadeset i peti nakon Augusta, prigrabio je carstvo i držao ga tri godine. On je odmah (čime je pokazao da je i zbog toga ubio Filipe) sedmi nakon Nerona razaslao kobne edikte za progon i ubijanje kršćana te je veoma mnoge svece s njihovih križeva poslao k Kristovim krunama.

28 Tandem anno Christi 249, Philippus filio Urbi relicto, ut auctor est Aurelius Victor in libello de Cæsaribus, ipse quamquam debili per ætatem corpore, adversum Decium profectus, Veronæ cadit, pulso amissoque exercitu. Quis Romae compertis, apud Castra Praetoria filius interficitur. Annos potentiæ quinque egere. Agebat filius, ut idem in Epitome narrat, vitæ annum duodecimum. Zosimus suo more Christianis insensus, cum immodice Decium laudat, tum Philippo inertem in omnibus secordiam objicit, quem tamen fatetur pugnantem occubuisse. Caussum belli non solum ambitionem, satis alioquin validum telum, sed Christianæ religionis odium Decio fuisse, alii indicant. Georgius Cedrenus: Interfectus est Philippus, una cum filio, pro Christianis contra Decium pugnans. Paulus Orosinus lib. 7, cap. 21. Anno ab Urbe condita millesimo quarto (imo, millesimo secundo) Decius civilis belli incentor et repressor, occisis Philippis, XXV, ab Augusto, invasit Imperium, tenuituque annis tribus. Idem continuo (in quo se etiam ob hoc Philippos interfecisse docuit) ad persequendos interficiendosque Christianos septimus post Neronem feralia dispersit edicta, plurimosque Sanctorum ad coronas Christi de suis crucibus misit.

29 Ako je to tako, doista je čudno što u broj svetih mučenika nije uvršten barem Marko Julije Filip Mlađi, koji je u Rimu, obdaren najsvetijim ćudoređem, još u nevinim godinama, bio ubijen ponajviše zbog vjere. Osim ako je možda bio uvršten, ali mu je spomen izblijedio, osobito stoga što su, kako svjedoči Eutropije, obojica od pogana bili uvršteni među bogove. Petar de Natalibus u 11. knjizi, poglavlju 92, ovako naslovljuje: O sv. Filipu i Filipu, carevima i mučenicima; ali kaže da je starijega Decije ubio u Veroni dok je počivao na postelji, pošto su mu srca vojnika bila otuđena pod izlikom kršćanstva.

29 Id si ita est, mirum profecto, non esse relatum in numerum sanctorum Martyrum saltem M. Julium Philippum juniorem, qui Romæ sanctissimis præditus moribus, innocenti adhuc ætate, religionis præcipue causasse interfectus sit. Nisi forte relatus est, sed oblitterata memoria, eo præsertim, quod, ut Eutropius auctor est, ab Ethnicis inter Divos relati ambo essent. Petrus de Natal. lib. 11, caput 92, ita inscribit: de SS. Philippo et Philippo Imperatoribus Martyribus; sed seniorem ait a Decio in strato quiescentem Veronæ interfectum, alienatis ab eo militum animis prætextu Christianitatis.

30 Kako god bilo, Decije, kako u djelu Chronicon piše Euzebije, pošto je ubio Filipe, oca i sina, zbog mržnje prema njima pokreće progonstvo protiv kršćana. Chronicon Alexandrinum: Decije, započevši vladavinu pokoljem kršćana, zbog vjere ubija rimskoga prvosvećenika Flavijana. Da je Fabijanu odrubljena glava, prenosi Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 105, te Martyrologium Germanicum i Maksim Kiterski s minejima. Dogodilo se to početkom 250. godine, za konzulata Decija i Grata. Pokopan je pak Fabijan na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti, iznad kojega je groblja sagrađena crkva sv. Sebastijana, o kojoj niže uz njegova Djela.

30 Ut ut sit, Decius, ut scribit in Chronico Eusebius, cum Philippos patrem et filium interfecisset, ob odium eorum in Christianos persecutionem movet. Chronicon Alexandrinum: Decius imperium a Christianorum cæde exorsus, Flavianum Pontificem Romanum religionis causasse occidit. Capite truncatum esse Fabianum tradit Petrus de Natal. lib. 2, cap. 105, et Martyrologium Germanicum, ac Maximus Cythereus cum Menæis. Contigit id anno 250, ineunte, Decio et Grato Coss. Sepultus est autem Fabianus in cæmiterio Callisti, via Appia, supra quod cæmiterium S. Sebastiani constructa ecclesiæ, de qua infra ad ejus Acta.

31 Smrt presvetoga prvosvećenika rimski je kler javio Ciprijanu Kartaškom; ali je to pismo propalo. Odgovara Ciprijan pismom koje je u Pamelijevu izdanju četvrto, ovim riječima: Premda je kod nas glas o smrti dobroga muža, moga subrata, bio nesiguran, predraga braćo, i mišljenje se kolebalo u dvojbi, primio sam od vas pismo poslano mi po subđakonu Klemenciju, kojim sam najpotpunije obaviješten o njegovu slavnom odlasku, i veoma sam se obradovao što je u skladu s besprijekornošću njegova upravljanja uslijedilo i časno dovršenje. U tome i vama veoma čestitam što njegovu uspomenu pratite tako svečanim i slavnim svjedočanstvom: da bi po vama postalo poznato nama ono što je i vama bilo slavno u pogledu uspomene na predstojnika, a i nama pružilo primjer vjere i kreposti. Jer koliko je pogubna stvar za pad onih koji slijede propast predstojnika, toliko je naprotiv korisno i spasonosno kad se biskup učvršćenjem vjere pruža braći za nasljedovanje.

31 Significavit sanctissimi Pontificis obitum Cypriano Carthaginiensi Clerus Romanus; sed intercidit ca epistola. Respondet Cyprianus epistola quæ in Pamelii editione quarta est, his verbis: Cum de excessu boni viri collegæ mei rumor apud nos incertus esset, fratres carissimi, et opinio dubia nutaret; accepi a vobis litteras ad me missas per Clementium hypodiaconum, quibus plenissime de glorioso ejus exitu instrueret, et exultavi satis, quod pro integritate administrationis ejus, consummatio quoque; honesta processerit. In quo vobis quoque plurimum gratulor, quod ejus memoriam tam celebri et illustri testimonio prosequamini: ut per vos innotesceret nobis, quod et vobis esset circa Praepositi memoriam gloriosum, et nobis quoque fidei ac virtutis præberet exemplum. Nam quantum perniciosa res est ad sequentium lapsum, ruina Praepositi, intantum contra utile est et salutare, cum se Episcopus per firmamentum fidei fratribus præbet imitandum.

32 Isti prezbiteri i đakoni koji borave u Rimu pišu istome Ciprijanu u 31. pismu ovako: Premda na nama leži veća potreba odgađanja ove stvari, jer nama nakon smrti muža najplemenitije uspomene Fabijana još nije postavljen biskup, zbog teškoća prilika i vremena, koji bi svim tim upravljao i mogao s vlašću i savjetom voditi brigu o onima koji su pali.

32 Idem Presbyteri et Diaconi Romae consistentes ad eumdem Cyprianum, epistola 31, ita scribunt: Quamquam nobis differendæ hujus rei necessitas major incumbat, quibus post excessum nobilissimæ memoriæ viræ Fabiani, nondum est Episcopus, propter rerum et temporum difficultates constitutus, qui omnia ista moderatur, et eorum qui lapsi sunt possit cum auctoritate et consilio habere rationem.

33 Smrt sv. Fabijana spominje sv. Jeronim u djelu lib. de Eccl. Scriptor; pogl. 54, pišući ovako: O okrutnosti pak progonstva koje se pod Decijem podiglo protiv kršćana zato što je bjesnio protiv Filipove vjere, kojega je i ubio, suvišno je govoriti; budući da je u njemu pao i Fabijan, biskup Rimske Crkve, itd. Također i Euzebije u 6. knjizi, pogl. 32, Rufin u 6. knjizi, pogl. 29, i drugi. Što se tiče apostolskih muževa za koje sv. Grgur iz Toursa u 1. knjizi djela histor. Franc., pogl. 28, prenosi da su bili poslani u Galiju za konzulata Decija i Grata, teško da ih je mogao poslati Fabijan (premda je to André Duchesne napisao u djelu vitæ Pontificum), budući da je on sam ubijen početkom godine. Ali možda je njihovo poslanje, koje je on prije odredio, nakon njegove smrti izvršeno vlašću rimskoga klera. Čini se da ga Grgur iz Toursa pripisuje Sikstu (koji je tada bio jedan od prvaka klera): neki su možda bili poslani mnogo prije, što ćemo o pojedinima istražiti drugdje.

33 Meminit necis S. Fabiani S. Hieronymus lib. de Eccl. Scriptor. cap. 54, ita scribens: De crudelitate autem persecutionis quæ adversus Christianos sub Decio consurrexit, eo quod in religionem Philippi desæviret, quem et interfecit, superfluum est dicere; cum etiam Fabianus Romanæ Ecclesiæ Episcopus in ipsa occubuerit etc. Eusebius quoque lib. 6, cap. 32. Ruffinus lib. 6, cap. 29, et alii. Quos in Galliam missos

Decio et Grato Coss. viros Apostolicos refert. S. Gregorius Turonensis lib. 1, histor. Franc. cap. 28, ii vix est ut a Fabiano mitti potuerint, (licet id Andreas du Chesne in vitis Pontificum scripserit) cum ipse principio anni interfectus sit. Sed fortassis ab eo ante destinata corum missio, post ejus mortem Cleri Romani auctoritate perfecta est. Gregorius Turonens. Sixto (qui tunc unus e primoribus Cleri) videtur tribuere: quidam fortassis multo ante missi erant, quod de singulis alibi disquiremus.

34 Ubrzo je posvećena uspomena sv. Fabijana, kako je jasno iz najstarijih martirologija: sv. Jeronima, staroga Rimskoga, Bedina, Uzvardova, Rabanova, Adonova, Wandelbertova, Notkerova i drugih, te se slavi 20. siječnja, zajedno sa sv. Sebastijanom, dvostrukim blagdanom. Rukopisni martirologij samostana sv. Martina u Tournaiju smješta ga na 20. ožujka: U Rimu na Apijevoj cesti rođendan Fabijana, biskupa i mučenika. Grci ga slave 5. kolovoza, ali ga nazivaju Fabijem. Mineji: Istoga dana sv. Fabije, nadbiskup Rima, mačem završava život.

Leži mrtav Fabije, Kristov svećenik, Kristu prinesen kao nova žrtva mačem.

34 Consecrata mox S. Fabiani memoria, ut ex antiquissimis Martyrologiis patet. S. Hieronymi, veteri Romano, Bedæ, Usuardi, Rabani, Adonis, Wandelberti, Notkeri, aliorumque celebraturque XX Januarii, unaque S. Sebastiani, festo duplici. MS. Martyrologium monasterii S. Martini Tornaci XX Martii eum locat: Romæ via Appia natalis Fabiani Episcopi et Martyris. Græci V Augusti, sed Fabium vocant. Menæa: Eodem die S. Fabius Archiepiscopus Romae, gladio vitam finit.

Jacet Fabius mortuus Christi sacerdos, Christo immolatus hostia nôva gladio.

33 Neke se relikvije sv. Fabijana čuvaju u crkvi sv. Martina na Montima, kako u 2. regiji Grada, 41. crkvi, piše Panciroli: neke u crkvi sv. Praksede, u istoj regiji, 42. crkvi. Glava i jedna ruka u bazilici sv. Sebastijana, kod Katakombi, odnosno Kalistova groblja, gdje je najprije bio pokopan. One prve u crkvu sv. Martina prenio je papa Sergije II., koji je stolovao od 10. veljače 844. do 12. travnja 847. Svjedoči Anastazije u njegovu životopisu: I na čast svemogućega Boga smjestio je tijelo istoga preblaženoga biskupa Silvestra zajedno s preblaženim Fabijanom te Stjepanom i Soterom mučenicima... Isto iz Anastazija pripovijeda Baronije u 10. svesku, god. 847., br. 3, te u br. 4 navodi natpis postavljen u to isto vrijeme na mramornoj ploči: U vremena gospodina pape Sergija Mlađega pohranjena su u ovome svetom oltaru tijela bl. biskupa Silvestra i bl. Martina. Također tijela preblaženih Fabijana i Stjepana sa Soterom, mučenikom i prvosvećenikom, itd. Ali ono što se na kraju kaže: Ova su tijela svetaca prenesena s Priscilina groblja na Salarijskoj cesti, ne smije se shvatiti za sve, budući da je poznato da je sv. Fabijan bio pokopan na Apijevoj cesti, koja je suprotna Salarijskoj.

33 Reliquiæ S. Fabiani aliquæ asservantur in ecclesia S. Martini in Montibus, ut regione 2 Urbis, eccl. 41, scribit Pancirolus: aliquæ in S. Praezedis, eadem regione, eccl. 42. Caput ac brachiitm unum in S. Sebastiani basilica, ad Catacumbas, sive cœmiterium Callisti, ubi prinum conditus fuit. Priores illæ ad ædem S. Martini a Sergio II, Papa, qui a 10 Febr. 844, ad 12 April. 847, sedit, translatæ sint. Testatur Anastasius in ejus vita: Et ad honorem omnipotentis Dei, ejusdemque Beatissimi Silvestri Præsulis corpus cum Beatissimo Fabiano atque Stephano et Sotere Martyribus..... collocavit. Narrat idem ex Anastasio Baronius tom. 10, an. 847, nu. 3, recitatque num. 4, inscriptionem eo ipso tempore in marmorea tabula postam: Temporibus Domni Sergii junioris Papæ recondita sunt in hoc sacro altari B. Silvestri Præsulis corpora et B. Martini. Item corpora Beatissimorum Fabiani atque Stephani cum Sotere Mart. ac Pont. etc. Sed quod in fine dicitur: Hæc Sanctorum corpora translata sunt de cœmiterio Priscillæ via Salaria, non de omnibus accipi debet, cum constet S. Fabianum via Appia, quæ Salariæ opposita, esse conditum.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

20. siječnja Kalendar godine