§ I. Izbor sv. Fabijana; trajanje pontifikata.
Nakon što je Anter 3. siječnja bio pogubljen, na papinstvo je zatim uzdignut Fabijan, rodom Rimljanin, od oca Fabija, kako stoji u knjizi De Romanis Pontificibus; iz četvrti brežuljka Celija, kako piše Petar de Natalibus. Georgije Kedren, Chronicon Alexandrinum i neki Grci nazivaju ga Flavijanom; Maksim Kiteranin i Mineji Fabijem; Onofrio Panvinio Fabijem Fabijanom, ne baš u skladu s običajem Rimljana, koji su Fabija rođenoga od oca Fabija, ali posvojenoga u drugu obitelj, običavali nazivati ne više Fabijem, nego Fabijanom, kao Emilijanima, Oktavijanom i drugima.
2 Dok je Fabijan bio prezbiter, pobožno zaokupljen pokapanjem tijela blaženih mučenika, kako piše Galesini, prenio je u Rim tijelo pape i mučenika Poncijana, koji je zbog vjere bio poslan u progonstvo i umro, te ga pokopao na Kalistovu groblju, a također i papu i mučenika Antera, na čije je mjesto neposredno naslijedio, uz Apijevu cestu. O Poncijanu svjedoči knjiga De Rom. Pontific.: „Na istome otoku (Sardiniji) umro je 3. dana prije studenih kalenda (Baronije kaže 19. studenoga; Catalogus Pontificum, koji je iz našega rukopisa objavio Boucher, 28. rujna)... njega je blaženi Fabijan dovezao s klerom i pokopao na Kalistovu groblju, uz Apijevu cestu.” No o Poncijanu ćemo govoriti 19. studenoga. Nekoć je cvala ta sveta revnost rimskih prezbitera da dolično pokapaju tijela svetaca, o čemu je drugdje rečeno za sv. Ivana, Krispa, Marcela, koji je poslije bio papa, i druge. Niti su sami pape smatrali da im je to ispod časti. Eutihijan je zasigurno, kako stoji u navedenoj knjizi De Pontificib; u svoje vrijeme na različitim mjestima vlastitom rukom pokopao 342 mučenika.
3 Tim se djelima Fabijan pokazao dostojnim vrhovnoga svećeništva pred svecima zagovornicima. Kako ga je stekao, pripovijeda Euzebije u 6. knjizi, poglavlju 22.: „Nakon Anterove smrti kažu da je Fabijan zajedno s drugima došao sa sela u Rim i ondje se nastanio: gdje je čudesno, po daru božanske i nebeske milosti, zadobio vrhovno svećeništvo. Kada su se naime sva braća radi izbora onoga koji će preuzeti biskupstvo sastala u crkvi, i dok su mnogi razmišljali o brojnim uglednim i slavnim muževima prikladnima za tu službu, Fabijan, koji je bio nazočan, nikome nije pao na pamet: kadli pripovijedaju da je iznenada s visine sletjela golubica i sjela na njegovu glavu, pružajući sličnost Duha Svetoga koji je u obliku golubice sišao na našega Spasitelja; nato je sav narod, potaknut jednim te istim nadahnućem posvećenoga Duha, s velikom radošću i jednoglasnom slogom proglasio njega dostojnim toga stupnja te su ga bez oklijevanja uzeli i posjeli na papinsko prijestolje.”
4 Isto pripovijeda Nicefor Kalist u 5. knjizi, poglavlju 26., koji kaže da su izborima prisustvovali biskupi koji su bili u Rimu i sva braća, te da su se već počeli davati glasovi, ali podijeljeni, prije nego što je onim čudom golubice s neba bio izabran Fabijan. Rufin u 6. knjizi, poglavlju 21., kaže da je i on sam stajao među ostalima, želeći znati kakav će biti ishod stvari, ali čini se da je i sam bio jedan od onih koji su imali pravo glasa. To se čudo, kako prenosi isti Rufin, po jednima dogodilo nad njim, a po drugima nad Zefirinom. O sv. Zefirinu govorit ćemo 26. kolovoza. Petar de Natalibus u 2. knjizi, poglavlju 103., to je čudo prenio ovako: „I gle, bijela golubica siđe s neba na njegovu glavu govoreći: 'Bit ćeš okrunjen za rimskoga biskupa.'” Naime, budući da je Euzebije rekao kako je to bio πισηνεξ odraz silaska Duha Svetoga na našega Spasitelja, Natalibus nije htio da ovdje nedostaje nebeski glas. No zajedno sa starim piscem, to ujedno nema ni vjerodostojnosti u djelima starih.
5 Sve se to dogodilo za konzulata cara Maksimina i Gaja Julija Afrikanca godine Kristove 236., dok još nije bila istekla prva godina vladavine istoga Maksimina. Tako stoji u knjizi De Rom. Pontif.: „Bio je pak u vrijeme Maksimina i Afrikanca sve do Decija II. i Kvadrata, a podnio je mučeništvo 29. siječnja.” Bolje drugi popis papa: „Bio je u vrijeme Maksimina, Gordijana i Filipa, od konzulata Maksimina i Afrikanca sve do Decija II. i Grata. Podnio je mučeništvo 21. siječnja.” Ako je nadalje, kako ima prva knjiga, nakon smrti sv. Antera biskupstvo bilo upražnjeno 13 dana, onda je 16. siječnja, ili radije 17., što je bila nedjelja, izabran Fabijan i stolovao je 14 godina, 10 mjeseci i 11 dana; ali se to ne slaže: jer ako je toga dana bio izabran i tako dugo stolovao, onda je umro 27. ili 28. studenoga godine 250., za konzulata Decija i Grata. Drugi popis ima da je stolovao 14 godina, jedan mjesec i deset dana, a ne navodi koliko je vremena stolica bila upražnjena nakon Anterova ubojstva: ako je 13 dana, onda je umro 13. ili 16. veljače. Baronije ispravlja da je stolovao 13 godina i 4 dana, a ipak priznaje da je izabran za konzulata Maksimina i Afrikanca, za koju godinu on hoće da je dvjesto trideset osma godina Kristova, te da je ubijen za konzulata Decija i Grata godine Kristove, prema njegovu računu, 252., 20. siječnja; ali od 16. siječnja godine 238. do 20. istoga mjeseca godine 252. dobiva se 14 godina i 4 dana. Sigurno je da su brojevi pobrkani; a uistinu ništa nije toliko podložno zbrci kao brojčane oznake. Beda u pučkom izdanju i Adon pripisuju mu 14 godina, 11 mjeseci i 12 dana stolovanja; Galesini 14 godina, 11 mjeseci i 15 dana; Abon iz Fleuryja 14 godina, 11 mjeseci i 10 dana; Platina jedan dan više; Hraban, Notker i razni rukopisi 25 godina; Euzebije u djelu Chronicon i Usuardus u djelu Martyrologium 13 godina; pisac djela De Rom. Pontif; koji se naziva Liutprandom, 13 godina, jedan mjesec i 11 dana. Budući da nije sigurno kojega je dana izabran, možemo ustvrditi samo to da je od ubojstva sv. Antera do smrti samoga sv. Fabijana proteklo 14 godina i 17 dana.
§ II. Djela u pontifikatu, poslanice.
Fabijanova djela ukratko sažima knjiga De Romanis Pontificibus: „On je razdijelio gradske četvrti đakonima i postavio sedam subđakona koji su nadgledali sedam bilježnika, kako bi u cjelini prikupljali djela mučenika; i zapovjedio je da se po grobljima podignu mnoge građevine... On je obavio pet ređenja u mjesecu prosincu, zaredio 22 prezbitera, 7 đakona i 11 biskupa po različitim mjestima, a i sam je pokopan na Kalistovu groblju uz Apijevu cestu 19. siječnja.”
7 Četrnaest je pak bilo četvrti Grada, a sedam đakona: stoga je svaki upravljao po dvjema četvrtima. Prvi se nazivao arhiđakonom, a ostali kardinalima đakonima ove ili one četvrti. Galesini navodi stari potpis pisama pape Gelazija I., koji glasi ovako: „Ciprijan, arhiđakon Svete Rimske Crkve i kardinal đakon u trećoj i desetoj četvrti; Anastazije, kardinal đakon u četvrtoj i jedanaestoj četvrti itd.” Poslije su pojedinim četvrtima postavljeni đakoni, a zatim su dodani drugi, o čemu učeno raspravlja Galesini u djelu Notat. ad Martyrol.
8 O bilježnicima isti Galesini tumači ovo: „Njih je najprije ustanovio preblaženi papa i mučenik Klement radi zapisivanja djela mučenika i razdijelio ih po četvrtima, te su se u starini nazivali pokrajinskim bilježnicima. A da bi ispravno obavljali svoju službu, sv. im je Fabijan pridružio isto toliko pokrajinskih subđakona, čija je dužnost bila prikupljati djela mučenika, kako bi im olakšali tu službu. Kad su se pak ugasile baklje progona, da im ne bi ponestalo građe za pisanje, budući da nakon što je Crkvi darovan mir nije preostalo ništa pisati o mučenicima, papa Julije I. htio je da se u njihovu službu stavi prikupljanje svih crkvenih isprava koje pružaju vjerodostojnost, te da oni sastavljaju jamčevine, darovnice, oporuke, zamjene i sve spise u Crkvi; a to je osobito bila dužnost onoga koji se među njima nazivao prvim, PRIMICERIUS NOTARIORUM. I ta je njihova podjela po četvrtima u Rimu opstala sve do vremena papa Paskala II. i Urbana III. Ovaj je posljednji naime onima raspoređenima po četvrtima odredio stalnu plaću. Postoje zapisi djela koje su oni zabilježili i koji se čitaju u starim rukopisnim kodeksima Svete Rimske Crkve: takva su djela preblaženih mučenika Fabijana, Sebastijana, Marcela i bezbrojnih drugih, čija je djela osobito Adon preuzeo iz marljivosti tih bilježnika. Osim toga bila je njihova služba najavljivati narodu kada i gdje je papa odlučio održati litanije, svečane mise ili postaje. No kad se poslije umnožio broj bilježnika, oni koji su potjecali od onih sedmorice nazvani su protonotarima: stupanj ne samo njihove službe nego i dostojanstva postao je takav da im je kao znak dostojanstva dodijeljena i uporaba bijele lanene tunike, koja je vlastita biskupima; i napokon su, ne znam kako, u dostojanstvu napredovali dotle da su gotovo u svakom javnom činu išli ispred biskupa: što je Pio II. na Mantovskom saboru s punim pravom zabranio.”
9 To je Fabijan odredio na početku pontifikata, a prilike su to i zahtijevale; ono što slijedi o građevinama podignutima po grobljima čini se da se dogodilo poslije, u vrijeme Gordijana ili radije Filipa, kada se za kršćanskih careva nitko nije usuđivao stvarati Crkvi nikakve neprilike. O grobljima i njihovim podzemnim gradnjama izvrsno raspravlja Galesini i nabraja četrdeset i tri rimska groblja.
10 Isti je, ne zna se koje godine, najstrože ukorio heretika Privata i lišio ga crkvenoga zajedništva. O njemu sv. Ciprijan u 35. poslanici Korneliju, malo prije sredine, piše: „Po Felicijanu sam ti pak javio, brate, da je u Kartagu došao stari heretik Privat, u koloniji Lambaesisu prije mnogo godina zbog mnogih i teških prijestupa osuđen odlukom devedesetorice biskupa, a također i pismima naših prethodnika, što nije nepoznato ni tvojoj svijesti, Fabijana i Donata, najstrože ukoren itd.”
11 O trima poslanicama koje postoje pod Fabijanovim imenom neka sude drugi. Za dio prve koji govori o Novatu Baronije tvrdi da nipošto ne pripada Fabijanovu dobu, a još manje počecima njegova pontifikata, naime konzulatu Maksimina i Afrikanca, nego Kornelijevu vremenu, o čemu ćemo i mi govoriti uz Kornelijev životopis 14. rujna; a to se zaključuje iz knjige De Romanis Pontificibus, gdje stoji ovo: „I nakon njegove (Fabijanove) muke uhićeni su i bačeni u tamnicu prezbiteri Mojsije i Maksim te đakon Nikostrat. U isto je vrijeme iz Afrike došao Novat i odvojio od Crkve Novacijana i neke ispovjedaoce, nakon što je prezbiter Mojsije umro u tamnici, gdje je bio 11 mjeseci, kao što su bili i mnogi drugi.” O sv. Mojsiju prezbiteru govorit ćemo 25. studenoga. Očito je da, ako je Novat prvi put došao u Rim nakon Fabijanove smrti, nije ga Fabijan mogao osuditi prve godine svoga pontifikata. I drugu Fabijanovu poslanicu neki smatraju apokrifnom, kako svjedoče Possevino u djelu Apparatus i Bellarmino u djelu De Confirmatione, knjiga 2., poglavlje 8. Za treću se kaže da je izdana 17. dana prije studenih kalenda, za konzulata presvijetlih muževa Afrikanca i Decija; no nigdje se ne nalazi da je Decije obnašao konzulat s Afrikancem, osim ako možda obojica nisu bili naknadni konzuli: druga godina Decijeve vladavine, godina Kristova 250., u ulomku konzularnih popisa koji je objavio Boucher zasigurno je označena kao Decije II. i Grat, dok nigdje nije naveden prvi Decijev konzulat.
§ III. Car Filip kršten zajedno sa sinom.
Papi Fabijanu s neba je darovana neočekivana sreća da je sam krstio prve kršćanske careve i poučio ih otajstvima naše vjere. Bili su to Filipi, otac i sin. Otac je bio rođen u Bostri u Arabiji, te je, nakon što je Gordijan Mlađi bio ubijen njegovom prijevarom, kako piše Eutropije, ili, kako piše Sekst Aurelije Viktor u djelu Epitome, nakon što je potaknuo vojnike na pobunu, prigrabio vlast i uzeo za suvladara svoga još posve mlada sina. To ubojstvo Gordijana svi poganski pisci pripisuju Filipu, najizričitije Julije Kapitolin, možda zato da bi se protiv kršćanskoga imena izazvala mržnja; premda ga neki od naših pisaca, poput Euzebija i drugih, nipošto ne poriču: tada još nije bio kršćanin, a jednako je u mnogih pogana bilo častohleplje koje nije prezalo ni od rođaka. Ipak, ako je taj zločin i počinio, Filip ga je okajao mnogim slavnim djelima. Orozije je u 7. knjizi, poglavlju 19. (možda radi prikrivanja?) ostavio to u neodređenosti: „Gordijan je dakle”, kaže, „nakon uspješno vođenih velikih bitaka protiv Parta, prijevarom svojih ljudi ubijen nedaleko od Kirkesija na Eufratu.”
Car Filip nakon ubojstva Gordijana.
13 Kako god bilo s tom stvari, Filip je, kako pripovijeda Zosim, sklopio prijateljstvo sa Šapurom uz zakletve, okončao rat i krenuo u Rim, umirujući duhove vojnika obilnim darovima; a u Rim je poslao glasnike koji su javili da je Gordijan umro od bolesti. Kad je stigao u Rim, blagim je govorom pridobio ljude senatorskoga staleža i pobrinuo se da se najviše državne službe predaju ljudima koji su mu bili najbliži. Tada je sklopio prisno prijateljstvo s najplemenitijim mužem Poncijem, od kojega je naučio otajstva kršćanske vjere, dok ga u njih nije uveo papa Fabijan. To valja ovdje iznijeti iz djela Acta S. Pontii, koja ćemo objaviti 14. svibnja.
14 Zatim je Fabijan, naslijedivši u papinstvu, ljubio blaženoga Poncija kao pravi otac pravoga sina. Sveti je pak Poncije, već savršen u Gospodinu, uzeo sav svoj imetak i predao ga blaženomu biskupu Fabijanu te ga razdijelio siromasima, osobito domaćima u vjeri. Sada pak neću prešutjeti kako je prvi od svih učinio careve kršćanima, ili kako se borio s đavlom i izišao kao pobjednik, odnosno primio palmu mučeništva. U vrijeme cara Filipa, koji je sa svojim sinom Filipom upravljao Rimskim Carstvom, prijatelj toj dvojici Filipa bio je blaženi Poncije, najkršćanskiji muž i najučeniji u svim božanskim knjigama. I kako je među njima vladala nerazdvojna naklonost, treće godine njihove vladavine (a to je tisućita godina od osnutka Rima), kad su htjeli poći žrtvovati svojim bogovima, rekoše blaženomu Ponciju: „Pođimo i umilostivimo sebi velike bogove koji su nas doveli u ovaj krug tisućite obljetnice rođendana Rima.” Blaženi ih je Poncije različitim izlikama nastojao odvratiti.
nagovara ih na vjeru, 15 Carevi su ga pak kao prijatelja silili da prinese žrtvu. A blaženi Poncije, prepoznavši priliku koju mu je dao Gospodin, reče: „O najpobožniji carevi, budući da vas je Bog postavio za vladare ljudima, zašto ne prignete šiju pred onim koji vam je udijelio tu čast i njemu jedinome ne prinesete žrtvu hvale?” Car Filip reče: „Upravo zato i ja želim prinijeti žrtvu velikomu bogu Jupiteru, koji mi je dao ovu vlast.” Blaženi Poncije smiješeći se odgovori: „Nemoj se varati, care; na nebesima je Bog koji je sve stvorio svojom jedinom riječju i oživio milošću Duha Svetoga.” Filip, sin cara Filipa, zajedno s ocem reče: „Ne znamo s kakvom namjerom to govoriš.” Blaženi Poncije reče: „Zar je Jupiter bio od početka?” Car reče: „Nije, jer je njegov otac Saturn stariji od njega, onaj koji je mirnom blagošću upravljao narodima Italije.” Blaženi Poncije reče: „A dok je Saturn kraljevao na Kreti, prije nego što ga je sin Jupiter protjerao iz kraljevstva, zar Italija nije imala naroda? Zar nije odmah čim je bio protjeran, kako svjedoče vaše knjige, bio primljen u gostoprimstvo?”
protumačivši pad čovjeka;
16 I ponovno doda: „Najpobožniji carevi, ne dajte se zavesti ispraznim izmišljotinama pjesnika; jedan je Bog na nebesima, Otac sviju, koji sa svojim Sinom i Duhom Svetim svojom moći uzdržava sve što je stvorio.” Car reče: „Ako je jedan Bog za kojega tvrdiš da je na nebesima, zašto spominješ da je imao i Sina?” Preblaženi Poncije reče: „Jedan je Bog, kako sam često posvjedočio, koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima. Naposljetku je stvorio čovjeka besmrtnim na svoju sliku i priliku te sve što je na zemlji i iznad zemlje ili dolje boravi u vodama podložio vlasti čovjeka; a đavao, bačen s neba, vidjevši čovjeka postavljena u toliku čast, vođen zavišću nagovori čovjeka da postane nezahvalan i neposlušan onomu koji mu je sve podložio. Kad se to dogodilo, lišen besmrtnosti kojom bijaše odjeven, čovjek je neposluhom navukao smrt na samoga sebe zajedno sa svim svojim potomstvom. Đavlu se naime učinilo premalo da jednom obori čovjeka, nego je sam izmislio idole, koje sada nazivate bogovima, kako bi ljudski rod posve odvojio od njegova Stvoritelja. Ali blagi Gospodin, ne želeći da propadne djelo njegove slike, udostojao se s nebeskih prijestolja poslati na zemlju svoju jedinu Riječ, po kojoj je stvoreno sve što je na nebesima i na zemlji; uzevši od Djevice neokaljano tijelo radi našega spasenja, došao je kao čovjek da obnovi paloga čovjeka, a đavla s njegovim slugama preda vječnom ognju. Jer dok je na zemlji pokazivao mnoga čudesa kakva nikada nisu bila viđena, naime da je slijepima od rođenja vraćao vid; uzete, koji su kroz duga vremena osušenih udova bili lišeni tjelesne snage, vraćao u prijašnje zdravlje; gubavcima, kojima je meso bilo posve gnjilo, izjedeno i smrdljivo, čudesno obnavljao sjaj kože; mrtve i četverodnevnoga Lazara pred očima naroda uskrisivao iz groba; te činio mnoga druga čudesa kojima nema broja (ta što ne bi obnovio onaj koji je sve oblikovao?), Židovi, ne vjerujući nego radije zavideći, predadoše ga namjesniku Ponciju Pilatu i pribiše na križ onoga koji bijaše došao radi njihova spasenja: njega je Bog treći dan uskrisio od mrtvih, i mnogo je dana nakon svoga uskrsnuća boravio s ljudima. Smrt pak, koju je đavao nanio ljudima, umirući je ubio i svojim nam uskrsnućem darovao život: da kao što on, uskrsnuvši nakon te smrti, više ne umire, tako i mi, uskrsnuvši nakon ovoga kratkog i bijednog života, s njime živimo u vijeke. Uzašavši naime na nebo, pokazao je put nebeskoga života. Stoga, ako tko zanemari ovo spasenje, bit će s đavlom osuđen u vječnost; ako pak tko povjeruje, ostat će s Kristom u nebeskim kraljevstvima.”
17 Dok je ovim i mnogim drugim riječima raspravljao radi njihova spasenja, po Božjoj su volji carevi povjerovali i molili ga da im sljedećega dana potpunije otkrije otajstvo toga spasenja: kako bi mogli izbjeći vječni oganj i bez kraja uživati besmrtnost sa svetima; i doista su se od toga dana nadalje klonili žrtava idolima te su zapovjedili da se prirede samo igre za završetak tisućite godine, kojom su slavili rođendan Grada. Tada preblaženi Poncije pohita k biskupu grada Rima imenom Fabijanu, koji je bio na čelu Crkve Božje, i sve mu po redu izloži. Tada sveti papa Fabijan pade s njime na molitvu i reče: „Gospodine Isuse Kriste, zahvaljujem tvome imenu što si se po svome sluzi Ponciju udostojao privesti careve rimskoga naroda k svojoj spoznaji.” Drugoga pak dana, kad su zajedno došli k vladarima i protumačili im božanska otajstva, oni zadobiše milost krštenja.
18 Kakva je tada radost obuzela taj grad i kakvo je iznenadno klicanje nastalo, tko bi mogao ispripovjediti? Na početku pak sveti Fabijan i preblaženi Poncije po zapovijedi careva uzeše hram koji nazivahu velikim te, razbivši sve njegove kipove, zajedno s hramom iz temelja ga srušiše: tako da je sav narod s radošću i veseljem hrlio k spoznaji Gospodina našega Isusa Krista i, poliven vodom krštenja, blagoslivljao Gospodina. Jer gdje su se rušili hramovi zloduha, ondje su odmah nicale crkve. Gle koliko je Gospodin udijelio svome sluzi Ponciju da prije svih ljudi pridobije za Krista vladare cijeloga svijeta, te da on, koji je po svjetovnom dostojanstvu bio konzul i čekao glasove naroda, duhovno savjetujući ljude pokaže im svjetlo istine. To se pak zbivalo kroz četiri godine, koliko su kršćanski carevi Filipi upravljali rimskim narodom.
19 Ono što se pripovijeda o hramovima koje su srušili car Filip i papa Fabijan, Baronije uz godinu 246., broj 9, smatra da je dodao netko drugi. Nama se pak nimalo ne čini dvojbenim da su, premda je većina poganskih svetišta ostala netaknuta, ipak oni idoli i njihova svetišta koja su bila u vlasti careva, a možda i druga, bila srušena. Uostalom, da je Filip bio kršćanin prenosi Euzebije u djelu Chronicon: „Filip učini svoga sina Filipa suvladarom kraljevstva i prvi od svih rimskih careva bijaše kršćanin.” A Vincent iz Lérinsa u djelu Adversus hæreses, poglavlje 23., piše: „Svjedočanstvo pružaju pisma istoga (Origena) koja je s autoritetom kršćanskoga učiteljstva napisao caru Filipu, koji je bio prvi kršćanin među Rimljanima.”
§ IV. Tisućita godina grada Rima.
Nevjerojatnom nekom zavišću poganski su povjesničari prešutjeli većinu Filipovih vrlina, iako nipošto ne bi zatajili da su postojale kakve sramote oni koji posvuda ističu da je carstvo zadobio oceubojstvom. Nema sumnje da je taj oštrouman i razborit muž učinio mnoga slavna djela u miru i u ratu: svakako i sam Zosim, premda nerado, priznaje da je on pokorio narod Karpa. Dvije njegove odredbe spominje Baronije koje snažno odišu kršćanskom pobožnošću: prvo, što je iscrpio i posve uklonio onu kaljužu odvratnih sramota ukorijenjenu i nepokolebljivo prilijepljenu u Rimu, naime skupine bludnika (egzoleta). Svjedok je Lampridije u životopisu Aleksandra: imao je na umu zabraniti bludnike; što je poslije učinio Filip. Čini se da je to dvostrukom, ali besmislenom izmišljotinom htio zamagliti Aurelije Viktor; prva je uzeta iz haruspicije, za koju je sigurno da ju je Filip prokleo: druga je da je, prolazeći slučajno, ugledao mladića koji je po držanju nalikovao njegovu sinu, te je stoga ubuduće zabranio tu ljagu. Drugi njegov hvalevrijedan dekret bio je onaj kojim je obuzdao raspuštenost pjesnika koji su posvuda klevetali ćudoređe najčestitijih muževa i duše mladića natapali sramotom; te ih je izbrisao s popisa učitelja lijepih umijeća. To se nalazi u L. Poeta, C. de professor; knj. 10. Da mu je nadalje za donošenje ovih i drugih takvih zakona poticatelj bio Fabijan, ne može biti sumnje. Izostavljamo javne građevine, Transtiberinsko jezero i ostalo.
21 Ono je naposljetku za obojicu, za cara i za prvosvećenika, slavno što je u njihovo vrijeme s najvećom svečanošću proslavljena tisućita godina Grada. Aurelije Viktor u djelu de Cæsaribus: tisućitu godinu Grada slave igrama svih vrsta. Eutropije, knj. 9: Za njihove vladavine (Filipove) proslavljena je tisućita godina grada Rima s golemim sjajem igara i priredbi. Još jasnije za našu stvar Pavao Orozije, knj. 7, pogl. 20: On je bio prvi kršćanin od svih careva, a nakon treće godine njegove vladavine navršila se tisućita godina od osnutka Rima. Tako je veličanstvenim igrama ova najuzvišenija od svih prošlih obljetnica bila proslavljena od kršćanskoga cara. Niti ima sumnje da je Filip milost i čast ove tolike pobožnosti prenio na Krista i Crkvu, budući da nijedan pisac ne pokazuje da se uzašlo na Kapitolij niti da su po običaju prinesene žrtve. Isto je gore potvrđeno iz Djela sv. Poncija.
22 Niti je narod odveć želio žrtve, zaokupljen raznolikošću i veličanstvenošću igara. O tome Euzebije u djelu Chronicon: Za vladanja Filipa navršila se tisućita godina rimskoga grada, zbog koje su svečanosti u Velikom cirku ubijene nebrojene zvijeri; a kazališne igre na Marsovu polju slavljene su tri dana i noći dok je narod bdio... Četrdeseti trk održan je na rođendan rimskoga grada, i izvedeno je natjecanje tisuću godina. Julije Kapitolin u životopisu Gordijana Trećega: Bilo je pod Gordijanom u Rimu trideset i dva slona, od kojih je on sam poslao dvanaest, a Aleksandar deset; deset losova, deset tigrova, šezdeset pitomih lavova; trideset pitomih leoparda, deset belba, to jest hijena; tisuću pari carskih gladijatora; jedan vodenkonj i jedan nosorog; deset arholeonta; deset žirafa; dvadeset divljih magaraca; četrdeset divljih konja; i ostalih takvih životinja, nebrojenih i različitih: sve je to Filip na sekularnim igrama ili darovao ili dao ubiti. Sve je pak te pitome zvijeri, a osim toga i divlje, pripremao za perzijski trijumf: ali javni zavjet nije ništa vrijedio. Jer sve je to Filip prikazao na sekularnim igrama, predstavama i cirkuskim utrkama, kad je u svome i sinovljevu konzulatu slavio tisućitu godinu od osnutka Grada.
23 Započela je ta svečanost godine Kristove 247., na same Palilije, 21. travnja, za konzulata Filipa oca po drugi put i sina po prvi put; a završena je za istih konzula, oca po treći put i sina po drugi put, te je ova posljednja godina redovito utisnuta na sekularnim novčićima, možda zato što su takvi novčići za bacanje narodu bili podijeljeni ili 1. siječnja ili na sam Filipov rođendan, u mjesecu ožujku. Baronije prikazuje dva takva novčića; od kojih prvi prikazuje lik oca Filipa s natpisom: Imp. Jul. Philippus Aug; a naličje miljokazni stup i na njemu natpis: Cos. III, unaokolo: Sæculares ludi; drugi prikazuje lik sina: Imp. Cæs. M. Julius, Philippus, Aug; a na drugoj strani miljokazni stup s natpisom Cos. II, te Filipa Mlađega kako stoji pokraj njega i štapom pokazuje ulaz u hram, kao da novome vijeku predlaže novu vjeru koju valja čuvati. Drugi novčići koje je urezao i objavio Jacobus Bieus prikazuju lik Filipa Starijega, a na drugoj strani neki lava, drugi losa, treći vučicu s Romulom i Remom, četvrti žirafu; oko svakoga je napisano: sæculares Augg; drugi slona s maurskim jahačem koji zamahuje kopljima: Æternitas Augg; drugi hram ili šest stupova: Sæculum novum. Postoji i lik Marcije Otacilije Severe Auguste, a na naličju vodenkonj s natpisom: Sæculares Aug; na drugome gospođa koja sjedi, u ljevici drži koplje, a desnicom prinosi koprenu glavi: Pudicitia Aug. Naposljetku, novčić kovan s likom Filipa Mlađega na drugoj strani prikazuje dvojicu mladića u vojničkoj odori kako desnicama zamahuju kopljima, dok prvi u ljevici drži kuglu; njih se obično tumači kao dvojicu Filipa, s natpisom: Principi Juvent; drugi košutu ili losa: Sæculares Augg; drugi vijenac od cvijeća i lišća; u sredini je napisano: Æternitati Impp. Mnoge druge te vrste izostavljamo: ipak svi oni jedva da donose ikakvu sliku poganskoga praznovjerja. Čude se neki ozbiljni muževi što na novčićima velikoga Konstantina postoji malo tragova kršćanske vjere: ali oni koji su bili nadstojnici tih poslova, A. A. A. F. F. F., možda su se gnušali naših svetinja; a car je to prešućivao, bez čijega su se znanja mnogi od njih i kovali. Pod Filipom se pak čini da su tu stvar vodili neki kršćani, ili je svakako od njega bilo zabranjeno da na novčićima bude ikakav lik bogova. Kod nas se nalazi srebrni novčić na čijoj je jednoj strani lik Filipa ovjenčanoga zrakastom krunom, s natpisom: Imp. M. Jul. Philippus Aug; a na drugoj: P. M. TR. P. III. Cos. PP; u sredini Felicitas u ženskom liku, u desnici drži koplje čiji je gornji dio poput kaduceja ukrašen isprepletenim i sučeljenim zmijama, a u ljevici rog obilja.
§ V. Kršćanske kreposti obojice Filipa.
To je bilo dano javnoj radosti i započinjanju sigurnosti novih svetinja. Među kojima su carevi pokazali i druge primjere kršćanskih kreposti. Sin je naime oca koji se na sekularnim igrama razuzdano grohotom smijao, premda je još bio nježne dobi, ukorio okrenutim licem, kako piše Aurelije Viktor, koji je uobičajenom zavišću najljepšu pohvalu skromnosti i stidljivosti u dječaka prenio na strogost duha i prirodnu turobnost: kako se naime ne bi činilo da kršćanski dječak poganima predbacuje ona čudovišta sramota, Heliogabale, Komode i Nerone.
23 A otac je pružio još slavniji prizor poniznosti, ugodan nebesnicima i Kristu Spasitelju. To spominje Euzebije u 6. knjizi, pogl. 27: Priča se da je on (Filip), budući da je bio kršćanin, na dan posljednjega vazmenog bdjenja htio s mnoštvom postati dionikom crkvenih molitava, ali mu biskup koji je tada bio na čelu Crkve nije dopustio ući prije nego što se ispovjedio i pridružio onima koji su, sputani okovima grijeha, zauzimali mjesto pokornika; inače ga ni na koji način, ako to ne učini, zbog mnogih prijestupa za koje se govorilo da ih je počinio, ne bi primio bez sumnje. Priča se pak da se car spremnim i radosnim duhom pokorio te samim činom očitovao iskrenu skromnost i pobožnu naklonost potaknutu strahom Božjim. Toliko Euzebije; a da to tko ne bi shvatio o pokori koja se običava stavljati prije krštenja, koja ipak nije zahtijevala nikakvu ispovijed grijeha, Rufin u 6. knjizi, pogl. 23, jasnije izlaže o pričešćivanju otajstvima, odnosno euharistijom: O njemu nam je predano, kaže, da je bio kršćanin, i kad je na dan Uskrsa, to jest na samom bdjenju, htio sudjelovati i pričestiti se otajstvima, mjesni mu biskup nije dopustio prije nego što ispovjedi svoje grijehe i stane među pokornike: niti bi mu ikako bio dopušten pristup otajstvima ako prije pokorom ne bi oprao krivnje kojih se o njemu navodilo veoma mnogo. Kažu dakle da je rado prihvatio ono što mu je svećenik zapovjedio, dokazujući djelima i činima da u njemu prebiva strah Božji i najpunija vjera pobožnosti.
26 Da je taj biskup bio Fabijan, ispravno nagađa Baronije, čija se veličina duha vidi već i po tome što se usudio u ono vrijeme tako javno opomenuti cara, rodom barbara, tek nedavno pridruženoga Kristu, vojničke ćudi pa stoga i manje popustljiva. Zbrkano je to i zamršeno u djelu Chronicon Alexandrinum: Ovaj je Decije ubio sv. Babilu ne samo zbog Kristove vjere, nego zato što se usudio supruzi cara Filipa i samome Filipu, budući da su bili kršćani, zbog toga što je Filip sagriješio, zabraniti pristup u crkvu. No uzrok ubojstva sv. Babile nije bio taj što bi od ulaska u crkvu odbio Filipa okaljana ubojstvom Gordijana, nego poganskoga tiranina koji je odisao nasiljem i zločinom i bio okrvavljen krvlju kraljevskoga mladića koji je bio dan Rimljanima kao talac, kako ćemo reći 24. siječnja.
§ VI. Ubojstvo Filipa i sv. Fabijana.
Tako je Filip nastojao staviti na sigurno nade ne toliko svoje obitelji koliko Katoličke Crkve, potpomognut najmudrijim savjetima pape Fabijana. I možda je iz toga razloga pozvao Origena iz Egipta u Rim. U Rimu je on svakako boravio za Filipove vladavine; pošto je prije pisao papi Fabijanu o svome ispravnom i zdravom nauku vjere, kako pripovijeda Euzebije u 6. knjizi, pogl. 29, gdje donosi i ovo: Postoji također njegovo pismo napisano samome caru, i drugo njegovoj supruzi Severi. Dodaje Rufin da su ta pisma napisana bez ikakva laskanja. Jesu li ga oni pozvali u Grad, ili je došao dragovoljno da prvosvećeniku položi račun o svojoj vjeri, ili pak, ako bi on i carevi pristali, da možda u Rimu tumači Sveto pismo, kamo je čuo da je već došao platonovac Plotin; ili ga je Fabijan pozvao da se brani, nije sigurno. Dok je ondje boravio i jednom došao u škole, Plotin je odmah, obliven rumenilom po obrazima, kako iz Porfirija piše Baronije, htio ustati. A kad ga je Origen zamolio da nastavi predavanje, odgovorio je da prestaje revnost za govorenjem kad onaj koji govori opazi da će govoriti onima koji to isto i sami znaju. I tako, pošto je ukratko o nečemu raspravljao, ustao je odatle. Ali o Origenu neka vide drugi.
28 Naposljetku, 249. godine Kristove, Filip, ostavivši sina u Gradu, kako svjedoči Aurelije Viktor u knjižici de Cæsaribus, sam, premda slaba tijela zbog dobi, krenuvši protiv Decija, pada kod Verone, pošto mu je vojska bila razbijena i izgubljena. Kad se za to doznalo u Rimu, kod pretorijanskoga tabora biva ubijen sin. Vladali su pet godina. Sin je bio, kako isti pripovijeda u djelu Epitome, u dvanaestoj godini života. Zosim, po svom običaju neprijateljski raspoložen prema kršćanima, dok neumjereno hvali Decija, ujedno Filipovim djelima predbacuje tromu nemarnost u svemu, premda priznaje da je poginuo boreći se. Drugi pak ukazuju da Deciju uzrok rata nije bilo samo častoljublje, inače dovoljno snažno oružje, nego mržnja prema kršćanskoj vjeri. Juraj Kedren: Ubijen je Filip zajedno sa sinom boreći se za kršćane protiv Decija. Pavao Orozije, knj. 7, pogl. 21: Tisuću i četvrte (štoviše, tisuću i druge) godine od osnutka Grada Decije, poticatelj i gušitelj građanskoga rata, ubivši Filipe, dvadeset i peti nakon Augusta, prigrabio je carstvo i držao ga tri godine. On je odmah (čime je pokazao da je i zbog toga ubio Filipe) sedmi nakon Nerona razaslao kobne edikte za progon i ubijanje kršćana te je veoma mnoge svece s njihovih križeva poslao k Kristovim krunama.
29 Ako je to tako, doista je čudno što u broj svetih mučenika nije uvršten barem Marko Julije Filip Mlađi, koji je u Rimu, obdaren najsvetijim ćudoređem, još u nevinim godinama, bio ubijen ponajviše zbog vjere. Osim ako je možda bio uvršten, ali mu je spomen izblijedio, osobito stoga što su, kako svjedoči Eutropije, obojica od pogana bili uvršteni među bogove. Petar de Natalibus u 11. knjizi, poglavlju 92, ovako naslovljuje: O sv. Filipu i Filipu, carevima i mučenicima; ali kaže da je starijega Decije ubio u Veroni dok je počivao na postelji, pošto su mu srca vojnika bila otuđena pod izlikom kršćanstva.
30 Kako god bilo, Decije, kako u djelu Chronicon piše Euzebije, pošto je ubio Filipe, oca i sina, zbog mržnje prema njima pokreće progonstvo protiv kršćana. Chronicon Alexandrinum: Decije, započevši vladavinu pokoljem kršćana, zbog vjere ubija rimskoga prvosvećenika Flavijana. Da je Fabijanu odrubljena glava, prenosi Petar de Natalibus u 2. knjizi, pogl. 105, te Martyrologium Germanicum i Maksim Kiterski s minejima. Dogodilo se to početkom 250. godine, za konzulata Decija i Grata. Pokopan je pak Fabijan na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti, iznad kojega je groblja sagrađena crkva sv. Sebastijana, o kojoj niže uz njegova Djela.
31 Smrt presvetoga prvosvećenika rimski je kler javio Ciprijanu Kartaškom; ali je to pismo propalo. Odgovara Ciprijan pismom koje je u Pamelijevu izdanju četvrto, ovim riječima: Premda je kod nas glas o smrti dobroga muža, moga subrata, bio nesiguran, predraga braćo, i mišljenje se kolebalo u dvojbi, primio sam od vas pismo poslano mi po subđakonu Klemenciju, kojim sam najpotpunije obaviješten o njegovu slavnom odlasku, i veoma sam se obradovao što je u skladu s besprijekornošću njegova upravljanja uslijedilo i časno dovršenje. U tome i vama veoma čestitam što njegovu uspomenu pratite tako svečanim i slavnim svjedočanstvom: da bi po vama postalo poznato nama ono što je i vama bilo slavno u pogledu uspomene na predstojnika, a i nama pružilo primjer vjere i kreposti. Jer koliko je pogubna stvar za pad onih koji slijede propast predstojnika, toliko je naprotiv korisno i spasonosno kad se biskup učvršćenjem vjere pruža braći za nasljedovanje.
32 Isti prezbiteri i đakoni koji borave u Rimu pišu istome Ciprijanu u 31. pismu ovako: Premda na nama leži veća potreba odgađanja ove stvari, jer nama nakon smrti muža najplemenitije uspomene Fabijana još nije postavljen biskup, zbog teškoća prilika i vremena, koji bi svim tim upravljao i mogao s vlašću i savjetom voditi brigu o onima koji su pali.
33 Smrt sv. Fabijana spominje sv. Jeronim u djelu lib. de Eccl. Scriptor; pogl. 54, pišući ovako: O okrutnosti pak progonstva koje se pod Decijem podiglo protiv kršćana zato što je bjesnio protiv Filipove vjere, kojega je i ubio, suvišno je govoriti; budući da je u njemu pao i Fabijan, biskup Rimske Crkve, itd. Također i Euzebije u 6. knjizi, pogl. 32, Rufin u 6. knjizi, pogl. 29, i drugi. Što se tiče apostolskih muževa za koje sv. Grgur iz Toursa u 1. knjizi djela histor. Franc., pogl. 28, prenosi da su bili poslani u Galiju za konzulata Decija i Grata, teško da ih je mogao poslati Fabijan (premda je to André Duchesne napisao u djelu vitæ Pontificum), budući da je on sam ubijen početkom godine. Ali možda je njihovo poslanje, koje je on prije odredio, nakon njegove smrti izvršeno vlašću rimskoga klera. Čini se da ga Grgur iz Toursa pripisuje Sikstu (koji je tada bio jedan od prvaka klera): neki su možda bili poslani mnogo prije, što ćemo o pojedinima istražiti drugdje.
34 Ubrzo je posvećena uspomena sv. Fabijana, kako je jasno iz najstarijih martirologija: sv. Jeronima, staroga Rimskoga, Bedina, Uzvardova, Rabanova, Adonova, Wandelbertova, Notkerova i drugih, te se slavi 20. siječnja, zajedno sa sv. Sebastijanom, dvostrukim blagdanom. Rukopisni martirologij samostana sv. Martina u Tournaiju smješta ga na 20. ožujka: U Rimu na Apijevoj cesti rođendan Fabijana, biskupa i mučenika. Grci ga slave 5. kolovoza, ali ga nazivaju Fabijem. Mineji: Istoga dana sv. Fabije, nadbiskup Rima, mačem završava život.
Leži mrtav Fabije, Kristov svećenik, Kristu prinesen kao nova žrtva mačem.
33 Neke se relikvije sv. Fabijana čuvaju u crkvi sv. Martina na Montima, kako u 2. regiji Grada, 41. crkvi, piše Panciroli: neke u crkvi sv. Praksede, u istoj regiji, 42. crkvi. Glava i jedna ruka u bazilici sv. Sebastijana, kod Katakombi, odnosno Kalistova groblja, gdje je najprije bio pokopan. One prve u crkvu sv. Martina prenio je papa Sergije II., koji je stolovao od 10. veljače 844. do 12. travnja 847. Svjedoči Anastazije u njegovu životopisu: I na čast svemogućega Boga smjestio je tijelo istoga preblaženoga biskupa Silvestra zajedno s preblaženim Fabijanom te Stjepanom i Soterom mučenicima... Isto iz Anastazija pripovijeda Baronije u 10. svesku, god. 847., br. 3, te u br. 4 navodi natpis postavljen u to isto vrijeme na mramornoj ploči: U vremena gospodina pape Sergija Mlađega pohranjena su u ovome svetom oltaru tijela bl. biskupa Silvestra i bl. Martina. Također tijela preblaženih Fabijana i Stjepana sa Soterom, mučenikom i prvosvećenikom, itd. Ali ono što se na kraju kaže: Ova su tijela svetaca prenesena s Priscilina groblja na Salarijskoj cesti, ne smije se shvatiti za sve, budući da je poznato da je sv. Fabijan bio pokopan na Apijevoj cesti, koja je suprotna Salarijskoj.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.