Prihvaćanje koadjutora, vježbanje u krepostima.
U isto pak vrijeme muž Božji, u svemu urešen znamenjima i svim krepostima te u riječi Božjoj opslužujući apostolsku jednostavnost, ni od koga manji i u svemu savršen, uistinu svećenik i žrtva Božja, budući da se posvuda revno trudio dovršiti odavno započeto djelo oko neimaštine siromaha, a već zrela dob naginjala je prema oronuloj starosti, vidjevši da ne može dostajati za sve, niti se posvetiti dubljim božanskim stvarima, niti ustrajati u svetim molitvama, kako je neprestano želio, niti ispuniti poučavanja onih koji su se svakodnevno vraćali vjeri, od čega mu svega nije preostajalo slobodnog vremena ni da barem sat vremena predahne, dok je neprestano bio pozivan s jednoga posla na drugi, tako da od prvoga svitanja pa sve do kasne večeri nikada nije prestajao biti zaokupljen raznim poslovima; vidjevši da je opterećen tolikim teretom, smatrao je korisnijim jednome od vjernih kršćanskih prvaka toga kraja, već potpuno i izvrsno poučenome mužu Vulfelentu, predati barem sudjelovanje u svojoj službi i trudu te povjeriti službu božanske riječi, i tako je ondje, uz suglasnost klera, preuzeo prava svećeništva.
29 Tko bi mogao ispripovjediti s kolikom se poniznošću i s kolikom ljubavlju otada trudio iskazivati oko uzdržavanja svojih pratilaca i službenika te siromaha? On je neprestano najčišćim ustima prebirao onu evanđeosku riječ i svim se silama trudio djelom je ispuniti: „Tko želi među vama biti prvi, neka vam bude poslužitelj; i tko želi među vama biti gospodar, neka vam bude sluga.” I budući da je oko svoga uma imao posve uprto u Boga, neprestano je naime razmatrao kako nas je Gospodin naš Isus Krist, postavši radi nas čovjekom, tome poučio, da se sve do smrti borimo protiv grijeha; jer ni on sam nije smatrao plijenom to što je jednak Bogu, nego je samoga sebe oplijenio uzevši lik sluge, i postavši sličan ljudima, ponizio je samoga sebe sve do smrti: njega je slijedio sluga Božji Sulpicije te je preuzeo sve napore pokore i muke tijela i duše, da ne bi savjest okaljao kršenjem odluke vjere.
30 Jer ako bismo sada htjeli pripovijedati o krepostima blaženoga biskupa Sulpicija i izložiti snagu njegove postojanosti, niti imamo obilje tako uzvišena govora, niti smatramo da bi se to činilo vjerojatnim ikome osim onima samima koji su to vlastitim očima gledali. Neka sada govor prijeđe na ono što je prije započeo, da nastojimo ukratko izložiti ponešto od čudesnih djela koja je, otkako mu se pridružio prvak, nadalje s neba učinio. Jednoga dana neki od zločinaca, i to od onih koji su bili u oskudici, noću je nasilno provalio u smočnicu blaženoga muža; odmah nastoji opljačkati ono zlodjelo krađe koje je okrutnim umom bio zamislio: a kad se požurio otići, povratniku se nije ukazao nikakav izlaz, i opkoljen sa svih strana kao u kakvu zatvoru, krivac ostaje svezan sa svake strane. Potrošivši dakle uzalud cijelu noć u lutanju, onome komu je ulazak bio lagan, nije se otvorio ni najmanji izlazak. U međuvremenu sjaj svjetlosti obasja svijet, i muž Božji pozove jednoga od čuvara te ga pošalje drugu i zapovjedi da izvuče onoga koga u smočnici nađe izmorena lutanjem i sputana kao kakvim okovima.
31 Bez oklijevanja: službenik žurno ode drugu, pozove ga te unutra nađu zločinca i odmah ga uhvate da ga izvuku. Sklizak, on im iznenada isklizne iz ruku, i kad je vidio da je opkoljen zbog zločina i sa svih strana okružen mnoštvom, radije birajući brzu smrt nego da trpi duge muke zbog zlodjela, strmoglavo se baci u zdenac dubok gotovo osamdeset lakata, koji se nalazio podalje, da ondje pogine. Ipak, kad ga je proždrljiva zemlja primila, počeo je zazivati zagovor blaženoga biskupa. Tada muž Božji, prispjevši brzim trkom, zapovjedi jednome od momaka da se svezan spusti za bjeguncem, ozbiljno ga opominjući da s najvećom pažnjom obuhvati zločinca i izvuče ga. A dok su svi vikali da više ne može biti živ onaj koga je progutao tako dubok zemaljski ponor, nego su svi štoviše vjerovali da je već poginuo, on zapovjedi momku da brzo posluša naredbe. Sluga uđe i, ne oklijevajući, oboružan znakom muža Božjega, nađe živahna onoga za kojega su svi vjerovali da je mrtav: privezana užetima izvuče zarobljenika na površinu zemlje: zidine se ispune mnoštvom naroda: na prizor tako velikoga događaja strčao se gotovo cijeli grad: plješćući rukama odjekivali su glasovi sviju: dive se što je živ i zdrav onaj za kojega su već mislili da je mrtav, potonuo u toliku dubinu. Dotadašnji zločinac, potresen dubokim zaprepaštenjem duha, prostrt pred nogama sveca, moli oproštenje za zlodjelo. Odmah mu muž pun pobožnosti oprašta i daje mu što je potrebno za život, opominjući ga često da radije moli negoli da otima, da želi primati hranu kao dar, a ne pljačkom. A budući da su u njemu bili savršena poniznost, spremno milosrđe i sveta jednostavnost, tko bi mogao izreći kolike li je bio strpljivosti i dugotrpljivosti?
32 Dok je jedan od učenika iz reda levita tražio dopuštenje da se vrati u svoj zavičaj, on mu iz ljubavi, da mu se na dugačku putu ne bi dogodila kakva nesreća, nije dao slobodu odlaska. Ovaj pak, oboružan duhom oholosti, čim je prvi san donio zaborav briga, odmah se, potaknut zločinom, brzim kolima dao u bijeg: i bi pogođen tako zasluženom kaznom sljepoće da je cijelu noć nesiguran lutao amo i tamo u uzaludnu trudu. Kad je zemlji svanuo dan, nakon uzaludne vožnje, opazi da stoji na istome mjestu s kojega je žurno krenuo na put. Naposljetku od svećenika, za kojega mislim da mu ništa nije bilo skriveno, zatraži oproštenje za zlodjelo, prigrli svečeva koljena i redom prizna sve što je učinio: srce najspremnije na milosrđe oprašta i odmah udjeljuje oproštenje pokajniku.
a Kod drugih se naziva Wifolentus, Wifolendus, Wifolenus, Wifoledus, Wifcodus.
b Petar de Natalibus hiperbolično kaže: koraka.
c Rukopis iz Ripatorija ima: priznaje.
Suzbijena napastovanja zlih duhova.
Doista, s kolikim je lukavstvima i s kolikim naporom najgori zloduh sa svom svojom vojskom ratovao protiv njega, te iznio nove napade povrh svih ostalih koji su se u ono vrijeme borili za Kristovo ime, i podigao protiv njega oružje demonskoga bijesa, pobrinuli smo se ukratko izložiti onima koji to žele upoznati. A budući da smo malo prije već govorili o njegovim čestim noćnim bdjenjima, kad je u dubokoj tišini neke noći završio pjevanje psalama u krstionici, pošao je s nekolicinom u baziliku blaženoga Martina da ostatak noći sve do jutarnje ondje provede u božanskim hvalama. I kad je dječak išao pred njim sa svjetiljkom te već stigao do vrata bazilike, nasrne pogubni zloduh u snažnu liku i obličju najodvratnije i strašne ptice, te najprije pokuša ugasiti svjetlo koje je išlo naprijed. Zatim se velikom silinom baci u lice i oči svetoga muža te, oblijećući amo i tamo, smiješnim nasrtajima iznova i iznova postajao je nasilan i napasan. Na to muž Božji, procijenivši djela opakoga, reče: „Znam tko si, slugo stare zmije, niti dopuštaš da ostaneš skriven ti koji se gotovo neprestano pokazuješ kao najopakiji progonitelj.” Napokon, podignuvši ruku sa znakom križa, ne samo da se zloduh više nije usudio nasrnuti, nego je na utisnuti znak križa odmah iščeznuo.
34 Kako je bio bestidan i bijedan varalica, pobunjeni neprijatelj zatim raspali žalce na štetu svetoga muža. Kad je dakle jednoga od momaka, priprosta duha i vladanja, imenom Ansulfa, poslao u neko mjesto radi nabave potrebne hrane za braću i siromahe, on bez oklijevanja posluša zapovijedi, izvrši naređeno i požuri se vratiti kući: njemu u susret iziđe najokrutniji zloduh sa svojim slugama, zbaci ga s kola i ostavi teško izudarana bičevima, tako da su ga bližnji polumrtva donijeli kući. I budući da zbog žalosti sv. Sulpicija nitko nije izvijestio što se dogodilo, napokon je božanskim nadahnućem po Duhu (jer bio je primio dar proroštva) osjetio da službenik već deset uzastopnih dana ostaje nijem i slijep, svih udova gotovo obamrlih, a usta i zuba tako stisnutih da mu nitko unutra nije mogao uliti ni kap vode. U međuvremenu muž Božji braći otkrije redoslijed događaja koje je u duhu spoznao, suosjećajući s patnikom od srca i prolijevajući suze iz samilosti, jer je pastir više tugovao zbog toga što se ovca radi njega muči u gorkoj boli. Odmah ipak prostre svete udove na zemlju te, ustavši sa zemlje nakon molitve, zapovjedi da se polumrtvome donese zalogaj kruha s vinom. Odmah su mu bližnji željezom rastvorili zube i u usta ulili kap vina koje je bio poslao: ubrzo se većinom obamrlome vrate izgubljena osjetila, a udovi se vrate u prijašnju snagu i službu. To smo pak doznali potvrđeno od samoga onoga koji je to pretrpio i svjedočanstvom vjernika.
35 Nedugo zatim, kad je na zemlju pao suton dana, uđe s nekolicinom u crkvu da ondje probdije noć, i kad je zavladala duboka tišina, zmijska lukavost najprije tihim siktanje zatreperi u zraku. Zatim, dok je posvuda bio mir, silovitim naletom potrese crkvene ograde, lukove, oltare, svjetiljke i ostali crkveni pribor, tako da su učenici mislili da se cijela crkva iz temelja ruši. I dok su, dršćući od silnoga straha i ostavivši pjevanje psalama, očekivali propast priljubljeni uz pločnik, blaženi i u svemu nepobjedivi muž tako je hrabro ustrajao u božanskim pjesmama, prezirući ono što je zavidnik činio, da ni u blagostanju nikada nije bio postojaniji ni svjetliji. Napokon se zavidna zmija sa svojom vojskom skupi u jednu gromadu i, misleći da će težim udarcima i bukom prestrašiti neokaljanu postojanost, bučeći silnom tutnjavom, strmoglavi se udarivši o pločnik pred licem blaženoga muža, tako da su učenici mislili da je učitelj smrvljen u komadiće. Oni su doduše dugo ostali zapanjeni, a slavni je svećenik, ranjavajući protivnika božanskim strelicama, ustrajao u duhovnim pjesmama; dapače, prekorio je učenike zašto su, napustivši pjesme, dopustili da ih prestraše prikaze i prijetnje. Ali što je čudno ako taj neprijatelj ljudskoga roda traži smrt tolikoga svećenika, koji je bio vođa i stjegonoša u narodu Božjem, kad je nekoć i bezbožnim i nečistim zločinima posegnuo na uvredu samoga božanstva?
36 A budući da zloba neprestano ratuje protiv dobrote i zavist protivnika progoni svece Božje, nismo kadri izreći koliko je, kako se pripovijeda, najgori neprijatelj, očitujući se raznim priviđenjima, umnožio žalce svoga bijesa protiv Kristova stada koje je njegova desnica štitila po svome svećeniku. Ipak ćemo u kratku govoru prenijeti jedan od događaja koji je okrutno počinio nad jednim od slugu Božjih pred tolikim svjedocima. Kad je jedan iz zbora onih kojima je služba neprestano pjevati Bogu u matičnoj crkvi, imenom Leguncije, uobičajenim putem išao u crkvu na noćno bdjenje, naiđe na neprijatelja ljudskoga roda koji je protiv njega ratovao. I škrgućući od bijesa, protivnik nastoji odvratiti slugu Božjega od započeta puta dobra djela te ga, izudarana mnogim udarcima, ostavi polumrtva i gotovo bez duše. A kad su ga ujutro mnogi našli prostrta na tlu, svako je osjetilo bilo izgubilo svoju službu. Tada je svetac Božji slučajno bio otputovao daleko od grada, a kad se nakon tri dana vratio, nađe ga polumrtva i teško izudarana bičevima. Tada se prostre pokraj udova brata, snažno uzdahne te, silom rastvorivši zube, svećenik Božji vlastitim mu rukama ulije u usta posvećenu žrtvu, i dok su svi s čudesnim zaprepaštenjem gledali, tako se iznenada, uhvativši se za ruku svećenika, pred njegovim licem uspravio posve zdrav, kao da se moglo pomisliti da nikada nije imao nikakva zla, i posvuda poskakujući blagoslivljao je Gospodina.
Slavna dobročinstva prema raznima.
Nedugo zatim jedan od seljaka, uzevši u ruku sjekiru, bezbožnim radom oskvrne dan Uskrsnuća Gospodnjega. Odmah mu se svetogrdna ruka osuši, koža se sa žilama stvrdne, a sjekira ostane čvrsto prilijepljena uz ruku. Brzo pohita k svecu Božjemu i baci se pred noge Kristova borca: osušena ruka odaje začetnika svetogrđa. Svećenik opomene rasplakana krivca da radije ode u crkvu i nastavi molitve pod oltarom, kako bi napokon od Krista mogao isprositi oproštenje za zlodjelo koje je počinio. U međuvremenu svetac Božji pritekne uobičajenoj zaštiti, uđe u ćeliju posutu pepelom i probdije noć u molitvi lijući suze: a kad je ujutro došao u crkvu da obavi dužne hvale svećenik Božji, dok je raznoliko mnoštvo promatralo čovjeka sa sjekirom, muž Božji pade ničice u molitvi. I tako iznenada krivac, ne mogavši podnijeti muke, poče vikati snažnim povicima, tako da se činilo da se i samo ono mjesto iznenada potreslo: jer silan strah obuze sve prisutne. U međuvremenu se svetogrdna ruka iznenada vrati u svoju službu, kosti, koža i žile ispune se svojim sokovima, a sjekira s nje čudesno odskoči u komadima: zločinac prolije obilne suze, ispovjedi grijeh i dobije odrješenje te se odriješen vrati kući. Tako božanska providnost, nadvisujući milosrđem, tjelesnom nevoljom liječi bolesti duše, prema onome: „Pohodit ću šibom opačine njihove, ali milosrđa svoga neću im uskratiti.”
38 A budući da je nekoć na zemlji Gospodin i Spasitelj naš rekao učenicima: „Ako budete vjerovali u mene, djela koja ja činim i vi ćete činiti, i veća od ovih ćete činiti”, dotle je naposljetku duhovni plamen raspalio blaženoga muža na ljubav prema vjeri da bi svatko tko bi potajno uzeo vodu što je kapala s njegovih ruku dok su se prale, i njome dotaknuo tijelo bilo kojega bolesnika, odmah bio oslobođen većine bolesti, a osobito su oni koje su mučile trodnevne i četverodnevne groznice s čudesnim zaprepaštenjem zadobivali prijašnje zdravlje. Jer kolika je ili kakva znamenja Gospodin naposljetku po njemu učinio te kreposti novim i zadivljujućim čudesima očitovao, smatramo da nije vjerojatno nikome osim onima samima koji su to vlastitim očima vidjeli.
39 I budući da se vjerovalo kako zajedništvo života i djela nema s ostalim smrtnicima, nego s besmrtnim anđelima, do te je mjere odbacio prijevare i laskanja svijeta da je s pravom s Apostolom mogao reći: „Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.” I ono: „Želio sam se rastati i biti s Kristom, osim što bih radi onih želio živjeti za koje bih želio i umrijeti.” Naposljetku je kao blato prezreo sjaj svijeta, prezreo je zlato, a srebro odbacio kao glinu. Održava sabore, saziva biskupe na sinode; često opominje da se ne zanemaruju božanske zapovijedi, neprestano ponavljajući onu Spasiteljevu zapovijed: „Ne stječite zlata ni srebra”, itd., nego prema Apostolu: „Imajući hranu i odjeću, time budimo zadovoljni”, a ono što slijedi treba izbjegavati. On pak sam svim se silama trudio, kroteći svoje tijelo i podvrgavajući ga ropstvu, da ne bi možda, dok drugima propovijeda, sam postao odbačen. Dugo vremena naime nije ni imao niti upotrebljavao srebrno posuđe, nego je sve u njegovoj upotrebi bilo drveno, glineno i mramorno. O neokaljana postojanosti, koja je život, što ga udara ljudska krhkost, zgazila krepošću strpljivosti! I budući da je, prema Spasiteljevoj riječi, naučavao ono što je sam prije u svemu činio, nitko ne sumnja da je bio velik u kraljevstvu nebeskom. To je bio svećenik Božji koji je nosio biskupsku pločicu a petalum, koji je razapinjući u sebi tijelo i progoneći mane postigao novo mučeništvo, ne smrću, nego mrtvljenjem tijela.
40 I kad je već obilato sagradio crkve, samostane i ćelije, postao je otac bezbrojnih klerika i monaha, dok su se veoma mnogi odricali svojih imanja; oni su, predani takvoj mudrosti, razdavši svoja dobra svima potrebnima te odbacivši daleko i mnoge životne brige, boravili izvan grada u vrtićima ili na kakvim malenim poljima: drugi su pak, kako se u Djelima apostolskim spominje da su živjeli oni koji su prvi povjerovali, prodavali svoje posjede i imanja
SUVREMENI ANONIMNI AUTOR, IZ RUKOPISA.
molitvom liječi.
Ps 88, 33
Iv 14, 12.
Vodom kojom je prao ruke liječe se bolesti.
Prezire svijet.
Fil 1, 22.
Ondje 23.
Poučava kler:
Mt 10, 9.
1 Tim 6, 8.
ljubitelj siromaštva i mrtvljenja.
Mt 5, 49.
a
Osniva mnoga sveta mjesta.
Dj 4.
127
prodavali svoje posjede i imanja te polagali novac pred noge ostalih, dijeleći svakome prema potrebi, kako bi lakše vršili evanđeosku službu. Svi koje je želio bili su najpotpunije poučeni u duhovnim naucima i tako predani proučavanju kršćanske mudrosti po uzoru na blaženoga učitelja da su neki tek nakon tri dana dopuštali tijelu ne toliko željenu koliko nužnu hranu; naime, dok su se mnogi bavili dubljim razumijevanjem svetih svitaka, kao da hlepe za obilnim gozbama, nisu se mogli nasititi, nego su se razmatranjem još snažnije raspaljivali i neprestanom se borbom tako natjecali protiv tijela da ni u čemu nisu popuštali njegovoj nasladi i požudi, nego su dušu hranili pašnjacima mudrosti i jelima znanja, uvijek je sve više uzdižući. Radujući se Otac zbog takve revnosti sinova, napokon se požuri od vječnoga Oca zatražiti pohranjenu nagradu: i odmah pristupi Gospodin da utješi i nagradi vjernoga slugu. a Πιταλον prijestolje, pločica; čini se da se ovdje misli na pločicu koju je nekoć na prsima nosio veliki svećenik, a sinegdohom na bilo koje biskupsko obilježje.
Smrt, pokop, čudesa.
I dok je cvao ovim čudesima kreposti, dođe slavno vrijeme blaženoga dovršenja. Ali dok su već od starosti slomljeni udovi malaksali, izmučeno i umrtvljeno tijelo krijepio je teret uzdržljivosti; i što je narav uskratila, zasluga je učvršćivala. Tako, sit dana, dovršivši vrijeme svoga vijeka, blistajući sjajem zasluga, zemaljske udove predaje zemlji, a nebeski duh među korovima anđela uzlazi u visine neba.
42 Stoga se sa svake strane grada iznenada odasvud sleglo mnoštvo bezbrojnih naroda. Ispune se zidine, predvorja i svi trgovi, naposljetku dotle da bi, da nije bilo pomoći blaženoga biskupa, najveći dio naroda, zgažen pod nogama i silom ugušena daha, bio poginuo od tolikoga tiskanja. Bio je neizmjeran plač sviju i nepodnošljiva žalost, a narikači su brizgali u glas s tolikim jecanjem da bi i kamena srca prolila obilne suze. Ne znam je li ondje bio itko tako okrutan i bezuman tko bi se mogao suzdržati od suza. Tolika je naime buka glasova odjeknula da se činilo kao da se ono mjesto potresa od silne grmljavine. I dok je u sviju bila beskrajna tuga duše, bolno naricanje klerika s posve isprekidanim jecajima jedva je dopuštalo pjevati duhovne himne; samo je te riječi između jecaja iznuđivalo stenjanje ožalošćenih: „Jao, napušteno stado, što činiš? Evo, izgubivši pastira, raspršit ćeš se, i tko će te moći osloboditi od bijesnih vučjih zuba? U tvojoj smrti naposljetku, o dobri pastiru, tko bi dvojio da smo svi mi propali?”
43 U međuvremenu se stiglo do bazilike, gdje sada svećenik Božji, u slavnu pobjedonosnu slavlju očekujući vrijeme uskrsnuća, leži pokopan s čudesnim dostojanstvom, a nju je on sam nekoć s najvećim naporom bio sagradio. Kad je tijelo položeno u grob, sav narod, ne mogavši podnijeti odsutnost pastira, prostrt po pločniku ispuštao je jauk iznad ljudske mjere; tako da ni crkvenim službenicima nije bila dopuštena sloboda obavljanja službe. Oplakivali su ga doduše kao odsutna, onoga koga nisu izgubili, nego poslali naprijed; ne znajući nimalo kakvo je poslanstvo za njih, prodrijevši u nebo pred božanskim pogledom, žurio obaviti, kako bi ondje zagovarao za narod ono što bi ovdje uzvratio molitelju i vjerniku, ondje izlio molitve, a ovdje odgovorio na molitve.
44 I bez oklijevanja ne dopušta da bude odsutan od onih koje je, dok je bio na zemlji, njegovao neprestanim trudom; nego odmah duhom požuri pohoditi one koje je ostavio tijelom, ali ne i ljubavlju. I tako se iznenada, vraćajući zdravlje u raznim bolestima, pokazao prisutnim, da je kao svjetlo pokazano s neba, ili neka sunčeva zraka koja probija, obasjao cijeli svijet sjajem višnjega svjetla: zbog čega se po svim gradovima i selima okuplja silno mnoštvo naroda u crkve, kao pšenica na gumna u vrijeme žetve. I nije samo glas o raznim čudesima ozdravljenja obasjao susjedne gradove, nego sva kraljevstva svijeta, poput najsjajnijega plamena na krilatu letu. I da sama bazilika nije bila većim dijelom proširena, svojim prostorom ne bi mogla primiti mnoštvo bolesnika. A ako zaslužim da mi Bog bude vođa, želim još u kratku govoru prikazati ono što sada čini slavni pobjednik. Dostojno se također i posve s pravom od starih prethodnika mjesto gdje se to događa naziva Navis zbog luke za plovidbu, jer kao nekim predznakom budućih događaja ono je nekoć označavalo ime koje sada očituje božanskom naklonošću: to je naime lađa u kojoj oni koji se nje drže prelaze more ovoga vijeka i slobodni stižu u daleko položenu domovinu, to jest u kraljevstvo nebesko. Ondje se naime od prijetećih oluja vidljivih i nevidljivih zala otvara luka utočišta, ondje se daje milost da se umakne valovima svijeta i vihorima oluja. Ondje svakodnevno ulijevaju sol znanja i vjere nemoćnima i neukima. Ondje se po zagovoru blaženoga oca našega od vječnoga i nevidljivoga liječnika besplatno dijeli lijek bolesnicima. Po njoj se naposljetku brodolomci i prognanici vraćaju u prijašnju domovinu.
45 Preskočivši dakle ostalo, čemu ću se malo kasnije, kao što sam gore obećao, posvetiti, sada ću ukratko reći o onoj svjetiljci koja visi pred grobom Blaženika. Pripovijeda se da su je službenici jednom napunili uljem te da se iz nje, dok se sveti tekući sadržaj prelijevao, odozgo neprestanim curenjem izlijevalo obilje, čime su se mnogi pomazali i oslobodili veoma mnogih bolesti. A i ovo treba ne bez divljenja priznati, da je jednom u večernje vrijeme, dok je svećenički zbor odjekivao božanskim pjesmama, iznenada munjevitim udarom nebeski plamen zahvatio stijenj svjetiljke i, dok su svi gledali, čudesno dao svjetlo, te otada nikada nije izgubila sjaj sve dok se do danas potaknutom službom održava gorivo.
Svjetiljka obješena pred njegovim grobom neprestano toči ulje.
46 Ovim djelima preslavnoga muža, premda su izložena nedostojnim riječima, sada u prikladno vrijeme kanimo staviti svršetak, stavljamo ruku na usta, žurimo se vratiti u nutrinu k savjesti, i onoga koga ne možemo nasljedovati, molitvama ištemo da nam postane zaštitnik, kako bismo bili potpomognuti zaslugama onoga čiji spomendan slavimo, uz pomoć onoga koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.
a To jest: curenjem.
DRUGI KRAĆI ŽIVOTOPIS
od suvremenoga anonimnog autora,
iz triju starih rukopisa.
a PROSLOV.
Od početka pa sve do kraja po pojedinim mjestima i naraštajima smatram da nije nedostajalo muževa od Boga izabranih, u kojima je blistala milost Duha Svetoga i po kojima je Gospodin, čini se, očitovao znamenja čudesa i na utjehu i na poticaj onima koji ga traže: kao što se u sadašnje vrijeme po jednome svome biskupu Sulpiciju, o kojemu mi je govor, udostojao zaslugom njegova života pokazati mnoga djela i čudesa. Budući da su mi braća naložila to djelo, da o njemu napišem ponešto što sam znao, korisno za spomen potomstvu, premda znam da nisam dorastao teretu ovoga naloženog djela niti mogu dostojnim riječima, kako dolikuje, izraziti tolike kreposti muža Božjega koje je činio od početka svoje mladosti, ipak, da ne bih drsko odbio njihov nalog, pobrinuo sam se ukratko iznijeti ponešto od onoga što sam vidio, ili po pripovijedanju onih koji su mu služili od mladosti pa sve do oronule starosti, ili što je postalo poznato po svjedočanstvu veoma mnogih vjernika koji su to vidjeli.
U svakom vijeku ima nekih svetaca,
Autor je živio sa sv. Sulpicijem.
A Ovaj proslov nedostaje u rukopisima iz Corsendoncka i sv. Maksimina.
POGLAVLJE
POGLAVLJE I. Slavne kreposti sv. Sulpicija.
Dakle blaženi biskup Sulpicije, dok je još u svjetovnu odijelu boravio u roditeljskom domu, bio je toliko predan dobrim djelima da se činilo kako ništa drugo radije ne čini nego ili gradi crkve, ili podiže samostane, ili se neumorno vježba u djelima milosrđa prema siromasima, a iz ljubavi prema čistoći vidjelo se da je prezreo bračnu vezu. A kad se Gospodin već udostojao udovoljiti njegovoj želji i dobroj nakani, ošišavši kosu s glave, primio je kleričku krunu te prolazeći redom stupnjeve crkvenoga dostojanstva stigao do toga mjesta da se izborom naroda i suglasnošću klera uspeo na biskupsko dostojanstvo. U toj službi ni na čemu nije više ustrajao uz upravljanje Crkvom nego da vodi brigu o siromasima i s najvećim se naporom trudi da im uvijek priskrbi hranu i odjeću, a bio je i muž koji je sa svima dijelio potrebe ovoga života. b
3 Neki plemenit muž imenom Teudogislo, kraljevski upravitelj, dođe radi nekoga posla spomenutom biskupu. On ga s uobičajenom ljubavlju dobrostivo primi i zapovjedi da se pripremi gozba. Budući da je bilo zimsko vrijeme, sluge su, da bi suzbili oštrinu hladnoće, naložili obilnu vatru, i dok nitko nije pazio na vatru, slučajno se dogodi da se krov te kuće zapalio, te se tada počeo širiti i jačati veliki plamen toga požara; tako da su pomagači i ostali, obuzeti strahom, mislili jedino na to kako da brzim trkom iziđu van. A kako se oni koji su se trebali popeti na krov zbog težine uspona nisu mogli popeti, i taj je plamen sve više i više jačao, isti blaženi biskup Sulpicije podigne ruku, suprotstavi stijeg križa, i sam se požar čudesnom snagom smiri. Oni koji su tada vidjeli, a i danas su živi, svjedoče da se onaj plamen smirio i ugasio tolikom brzinom da je, prije negoli je sam biskup povukao ruku k sebi, sav onaj požar bio ugašen kao da je odozgo proliveno mnogo vode.
4 Nedugo zatim, kako je pripovijedao neki čovjek Guntoald, svoga sinčića od otprilike deset godina, nijema i koji od rođenja nikada nije izgovorio razumljivu riječ, dovede pred spomenutoga biskupa i iznese mu razlog. On, ispruživši ruke i oči prema nebu, nakon prethodne molitve, dotakne usne toga dječačića, utisne znak križa i rukom dotakne njegov jezik; pritekne u pomoć milosrđe Gospodnje: odmah je progovorio, i sve do danas je živ i potpuno jasno govori.
5 Niti ovo nisam smatrao da treba prešutjeti, da za svoga života sveti muž u gradu Bourgesu nije dopustio da bez milosti krštenja stanuje ni heretik, ni poganin, ni Židov. Jer kad su se u ono vrijeme u gradu Bourgesu nalazili Židovi, a on im je često blago govorio i propovijedao im božansku riječ, kako prema Evanđelju nitko ne može ući u kraljevstvo Božje ako se ne rodi nanovo iz vode i Duha Svetoga, te je danima i noćima molio milosrđe Gospodnje za njihovo obraćenje, oni mu se pokoriše, najprije nekolicina, a zatim svi dođoše u crkvu na sakrament krštenja. Oni, kršteni od samoga biskupa, i danas žive pod kršćanskim stegom.
6 Tko bi od klerika u usporedbi s blaženim mužem mogao tako neprestanim noćima bdjeti ili postiti po njegovoj mjeri? Kad bi noću došao u crkvu, prije negoli bi pjevajući dovršio knjigu psalama, iz crkve nije izlazio.
7 U to je vrijeme, potaknut pohlepom, kralj Dagobert zapovjedio svome pristaši Lulonu, čovjeku okrutne naravi i bez ikakva traga milosrđa, da narodu Bourgesa nametne neuobičajen porez, te da žive pod teretom poreza i služe kraljevoj vlasti. Zbog te se nevolje sav narod toga kraja okupio k spomenutom mužu Božjemu; skupilo se toliko mnoštvo narikača, i podignuvši tužaljku, zbrkanim su glasom molili muža Božjega da im pritekne u pomoć. On, ganut sućuti, ne mogavši podnijeti njihovo zapomaganje i suze, zajedno s klericima, odredio je trodnevni post i molio milosrđe Gospodnje da olakša nevolju spomenutoga svoga naroda. Poslao je dakle jednoga od svojih klerika, imenom Ebrigisela, da prekori spomenutoga kralja zbog toga zločina i navijesti mu brzu propast ako se to što prije ne ispravi. Kad je to učinjeno, kralj se uplašio strahom i odmah zapovjedio da se njegov narod oslobodi toga poreza te da se vrati popis koji je bio načinjen. I onaj narod, oslobođen te nevolje, sve do danas ostaje u prijašnjoj slobodi. Ipak se po glasu o božanskoj osveti vjeruje da su i kralj i njegov doglavnik nakon kratka vremena poginuli.
a Rukopis Preudhommeov ima: suglasnošću.
b Okrljašten smisao, kao i drugdje češće u ovom isprekidanom životopisu.
c Možda kraljevski; jer u prvom životopisu, br. 21, ovaj Teodegisil ili Teudogislo naziva se jednim od velikaša.
d Rukopis Preudh. ima: noćnim.
e Rukopis sv. Maksimina: da narodu njegova grada nametne neuobičajen porez.
Smrt i čudesa na njegovu grobu.
Kad je spomenuti biskup vidio da je teško preopterećen tolikim teretom između brige za crkve, skrbi za siromahe i poslova svega naroda, zatražio je od kralja druga za nošenje toga tereta. Kralj mu je dao pristanak i dodijelio mu koga je tražio, najrazboritijega muža kojemu je ime Vulfolendo: on je, preuzevši biskupiju ovoga grada, sve do danas u ime Božje upravlja Crkvom. On pak sam, u onoj poniznosti u kojoj je i prije vodio brigu o siromasima, sve je više i više otada pružao potporu siromasima. Neki su ga pak ogovarali zašto je, ostavivši biskupiju, predao je drugome i radovao se umnažanju nekih duša. Ali on je ustrajao u započetu djelu; i bježeći od ljudske hvale te izbjegavajući hvalisanje taštine, uvijek je ustrajao u tome da siromahe oslobađa od oskudice hrane i odjeće.
9 I nakon toga, dovršivši već vijek svoga vremena, sit dana u miru je preminuo Gospodinu. A kad su ga iz crkve nosili prema grobu, toliko mnoštvo uplakanih siromaha ispunilo je crkvu; svi su trgovi bili zakrčeni i dizali su zbrkan glas prema nebu: nastala je tolika buka kao da se činilo da se ono mjesto potresa od silne grmljavine; a među glasovima narikača nije se čula nikakva druga riječ, nego su svi vikali: „Dobri pastiru, zašto nas napuštaš i kome nas ostavljaš? Danas u tvojoj smrti očito svi mi umiremo.” Stigli su do bazilike koju je on sam sebi prije bio zapovjedio sagraditi. Kad je položen u grob, oni siromasi nisu mogli podnijeti odsutnost pastira; ležalo je u crkvi kao mrtvaca toliko mnoštvo da ni crkveni službenici nisu mogli slobodno obavljati svoju službu.
10 Bez oklijevanja: nakon nekoliko proteklih dana neki je nemoćnik, kojemu su se dugo vremena udovi bili osušili zbog zgrčenosti živaca te nije mogao hodati vlastitim nogama, ustrajući ondje u molitvi tako zadobio zdravlje da se bez oslonca štapa vlastitim koracima vratio u grad. Čemu mnogo riječi? Koliko je onaj časni opat Gospodinu i njegovi monasi, koji danju i noću u spomenutoj bazilici obavljaju službu Božju i, kako se pripovijeda, drže revna bdjenja, toliko je mnoštvo bolesnika ondje milošću Duha Svetoga ozdravilo od raznih bolesti da su slijepi vid, gluhi sluh, hromi hod, a oni koje je, činilo se, okrutnošću zloga duha mučila žestina bolesti, zagovorom gore spomenutoga blaženoga muža svi zadobivši zdravlje, radosno se vratili kućama. Od njih su mnogi viđeni u gradu, koji su govorili da su dugo vremena bili pogođeni sljepoćom, kako jasno vide, i mnogi ozdravljeni od raznih bolesti.
11 I tada, kad se Gospodin po njemu udostojao pokazati ta čudesa ozdravljenja, nije taj glas ispunio samo susjedne gradove, nego i daleka prostranstva pokrajina poput krilata leta: tako da se nebrojeno mnoštvo narikača na raznim kolima slilo k mjestu ukopa spomenutoga muža, te ni prostor one bazilike ne bi mogao primiti toliko mnoštvo da providnošću spomenutoga opata ona bazilika nije bila većim dijelom proširena. Iz toga mnoštva bolesnika mnogi su na samome mjestu zadobili zdravlje te, blagoslivljajući milosrđe Gospodnje, radosno se vratili kućama.
12 Što da kažem o onoj svjetiljci koja je pred njegovim grobom, za koju pripovijedaju da je jednom bila napunjena te da su mnogi, pomazani obiljem ulja koje se prelijevalo i odozgo kapalo na zemlju, bili oslobođeni svoje bolesti? Budući da bi bilo predugo pojedinačno nabrajati kakva je znamenja ozdravljenja Gospodin ondje udostojao pokazati, niti to dopušta opseg ovoga pisma, jer se još uvijek pripovijeda da u narodu pritisnutom raznim bolestima bivaju velika ozdravljenja, neka ovo ukratko sažeto bude dovoljno.
13 Ono se mjesto gdje je sama bazilika, u kojoj je pokopan spomenuti muž Božji, naziva Navis, jer se ondje nalazila luka za plovidbu: veoma ljupko mjesto između dviju rijeka, obilno šumarcima i vinogradima, i neizmjerna ravnica ispresijecana livadama i rijekama, tako da se čini kako oni koji ondje prebivaju posjeduju sliku raja. Neka se na tome mjestu milost Gospodnja udostoji trajati na spasenje ljudskoga roda, po daru onoga koji u savršenom Trojstvu živi i kraljuje jedan vječni Bog i bez kraja nepromjenjiv ostaje u vijeke vjekova. Amen.
a Rukopis sv. Maksimina ima: mesti.
b Čini se da treba čitati: pripovijedaju.
c Papija: Cicendelia nazivamo staklene svjetiljke.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.