Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 17. siječnja

O sv. Sulpiciju Pobožnom, biskupu Bourgesa u Galiji

DE S. SULPITIO PIO EP. BITURICENSI IN GALLIA

Sadržaj (16)
  1. § II. Životopis sv. Sulpicija Pobožnog, odnosno drugoga.
  2. § III. Doba sv. Sulpicija.
  3. § IV. Relikvije i njihov prijenos.
  4. ŽIVOTOPIS Od nepoznatoga suvremenog pisca, iz triju starih rukopisa. PROLOG.
  5. Ponašanje sv. Sulpicija u svjetovnom životu.
  6. Život u svetom ruhu prije biskupstva.
  7. Apostolski život u biskupstvu.
  8. Razna čudesa koja je učinio.
  9. Druga čudesa učinjena znakom križa.
  10. Nepravedan porez ukinut njegovim posredovanjem.
  11. Prihvaćanje koadjutora, vježbanje u krepostima.
  12. Suzbijena napastovanja zlih duhova.
  13. Slavna dobročinstva prema raznima.
  14. Smrt, pokop, čudesa.
  15. POGLAVLJE I. Slavne kreposti sv. Sulpicija.
  16. Smrt i čudesa na njegovu grobu.

§ 1. Razlikovanje prvoga i drugoga sv. Sulpicija.

Dva su biskupa Sulpicija upravljala Crkvom u Bourgesu: prvi s nadimkom Sever za kralja Guntrama, a drugi Pobožni za Klotara II. i Dagoberta. Obojica su ubrojena među svece, ovaj XVII., a onaj 29. siječnja. Je li onaj treći, mnogo stariji Sulpicije, učenik sv. Martina, s pravom od nekih ubrojen među njih, raspravit ćemo drugdje. O Pobožnome Usuard na ovaj dan piše ovako: „U gradu Bourgesu preminuće sv. Sulpicija biskupa, čiji su život i dragocjena smrt proslavljeni slavnim čudesima.” Isto donose Martyrologium Romanum (osim što dodaje da je prozvan Pobožnim), Bellini, Maurolico, Ménard i vrlo mnogi rukopisi. Spominju ga Raban, Adon, Felicije, Kanizije, rukopisni Florarium, Ghinius, Dorganius, Saussay i drugi koje ćemo poslije navesti.

2 Mnogi su, misleći da je onaj Sulpicije koji se štuje 29. siječnja bio učenik sv. Martina, ružno pomiješali drugu dvojicu. Molanus je doduše u prvom izdanju Usuardu dodao ovo: „Preminuće sv. Sulpicija Pobožnog, kojemu je Grgur iz Toursa napisao povijest sedmorice spavača u Velikom samostanu. Guibert iz Gemblouxa u djelu Apologia Severi.” U kasnijem je pak izdanju zabilježio ovo: „Ovaj nije Sever, nego Pobožni, kojemu je sv. Grgur iz Toursa posvetio povijest o sedmorici spavača u Velikom samostanu.” Galesini piše: „U Bourgesu sv. Sulpicija Pobožnog biskupa; on je od dječaštva bio poučen u svetim pismima i uvježban u pravilima stege, pa je već dok je bio svjetovnjak sjajio svakom krepošću; zatim je postao monah, potom opat, a naposljetku je izabran za biskupa te je, slavan po pobožnosti života, svetosti i čudesima, usnuo u Gospodinu.” U bilješkama ovako tumači: „Sv. Sulpicija Pobožnog, naime prvoga, koji je bio nazočan na II. koncilu u Mâconu. Bio je naime Sulpicije Sever nadbiskup Bourgesa, čiji je život vrlo lijepo sastavio Giselin na početku njegovih djela. Život pak onoga prvoga nalazi se kod Surija u I. svesku.” Tako on. O koncilu u Mâconu govorit ćemo poslije. Sulpicije čiji je život napisao Viktor Giselin jest Sever, učenik sv. Martina, koji je živio stoljeće prije toga koncila, tako da, sve kad bi on doista i bio biskup, a ovaj naš Pobožni potpisao onaj koncil, ovaj se ne bi mogao nazvati prvim.

3 Baronije u djelu Notationes ad Martyrologium na ovaj dan piše: „Ovaj je nazvan Sulpicije Pobožni s obzirom na drugoga Sulpicija, biskupa istoga grada, s nadimkom Sever. O Sulpiciju Pobožnom piše Grgur iz Toursa u predgovoru djela Historia Dormientium, i Guibert u djelu Apologia pro Severo. On je naslijedio biskupa Remigija u vrijeme franačkoga kralja Guntrama, godine Gospodnje 587, kako svjedoči isti Grgur u djelu Historia Francorum, knj. 6, pogl. 39, premda se u njegovu životopisu, koji je prepisao Surije u I. svesku, drži da je naslijedio Austregizila u vrijeme kralja Klotara. No u tome više vjerujemo Grguru iz Toursa, čije mišljenje posve sigurnim čine spisi II. koncila u Mâconu, koji je održan dvadeset četvrte godine istoga kralja Guntrama; na toj je sinodi Sulpicije bio nazočan i potpisao se. U vrijeme naime kralja Klotara nisu Crkvom u Bourgesu upravljali Sulpicije ili Austregizil, nego Probacijan, Feliks, Honorat i Arkadije, kako pokazuju koncili održani u njegovo doba. Istom prosudbom valja ispraviti popise biskupa Bourgesa kod Democharisa, u kojima se pojavljuje i ona teža zabluda da se Sulpicije Sever smatra onim koji je sudjelovao na II. koncilu u Mâconu za kralja Guntrama, iako je sigurno i očito da je onaj Sever živio u vrijeme careva Teodozija Starijega i njegova sina Honorija. Prema spisima sv. Austregizila, koje navodi Surije u III. svesku, trebalo bi reći da je tom Crkvom upravljao još i treći biskup istoga imena. Ali dosta o tome. Sulpicije pak Pobožni, o kojemu govorimo (kako piše Aimoin, knj. 4, pogl. 16 i drugi), preselio se iz ovoga života godine Gospodnje 594; to je šesnaesta godina kralja Hildeberta, u kojoj je umro, kako svjedoči Grgur iz Toursa u djelu Historia Francorum, knj. 10, pogl. 26. Imao je nasljednika Eustazija.”

4 Tako Baronije, koji, premda u III. svesku djela Annales za godinu 431, br. 190 priznaje kako se čini da Sever, učenik sv. Martina, nije bio biskup, ipak smatra da se u popise Crkve u Bourgesu uvukla pogreška time što se Sulpicijem Severom naziva onaj suvremenik Grgura iz Toursa, za kojega on misli da je Pobožni o kojemu ovdje raspravljamo. Zatim u VIII. svesku za godinu 395, br. 90 prema istomu Grguru iz Toursa navodi smrt biskupa sv. Sulpicija i kaže da ga Crkva štuje 17. siječnja, kako, veli, pokazuju svi martirologiji Latina. Te je godine umro Sever, o kojemu je riječ 29. siječnja, a ne Pobožni. No svaku pojedinost valja ukratko preispitati. O djelu Historia Dormientium posvećenu Sulpiciju raspravljat ćemo 4. studenoga, a o djelu Apologia Guiberta iz Gemblouxa 29. siječnja.

5 Sv. Sulpicije Sever naslijedio je Remigija ili Remedija, a njega pak Eustahije ili Eustazije. Pobožni je pak naslijedio sv. Austregizila, o kojemu ćemo raspravljati 20. svibnja, a njega Vulfkod ili Vulfolent. Tako Surije ne proturječi Grguru iz Toursa. II. koncil u Mâconu godine Kristove 583, 24. godine kralja Guntrama i 2. godine Klotara II., potpisao je Sever; koncil u Reimsu pod nadbiskupom Sonacijem godine 630. potpisao je Pobožni. Ostale predstojnike Crkve u Bourgesu koje Baronije nabraja, premda obrnutim redom, sudjelovali su na koncilima za vladavine Klotara I.: Honorat na II. koncilu u Orléansu godine Kristove 533. i na I. koncilu u Clermontu godine 533., Arkadije na III. koncilu u Orléansu godine 538. (Dezirata, koji je godine 349. potpisao III. koncil u Orléansu i II. koncil u Clermontu, Baronije je ispustio), Probijan ili Probacijan na II. koncilu u Parizu godine 535. i na III. koncilu u Parizu 537., a Feliks pak na IV. koncilu u Parizu godine 573, dvanaeste godine nakon Klotarove smrti, a jedanaeste prije rođenja Klotara Mlađega. Nepravedno pak Baronije optužuje Democharisove popise, jer se u njima ne prenosi da je za Guntrama stolovao onaj Sever koji je umro početkom petoga stoljeća, nego mnogo kasniji. Neće biti potrebno ni priznavati trojicu Sulpicija iz Bourgesa ako izbrišemo učenika sv. Martina, nego dvojicu, koje je ona Crkva od pamtivijeka štovala. Aimoin u knj. 4, pogl. 16 ne govori o onome starijem Sulpiciju, nego o Pobožnome; i ne spominje njegovu smrt, nego zdravlje koje je Klotaru vraćeno njegovim molitvama.

6 Nakon tolikih velikana manje je čudno što se Wion prevario kada je postavio trojicu Sulpicija: prvoga, učenika sv. Martina, koji se štuje 29. siječnja; drugoga, Pobožnog, Remigijeva nasljednika, koji se štuje na ovaj dan; trećega, drugoga Pobožnog, postavljena na mjesto sv. Austregizila, koji se štuje 16. siječnja. Ali nismo čitali da je itko prije Wiona stavio Sulpicija na 16. siječnja. Navodi Adona, u kojemu njegovo ime ne nalazimo 16. siječnja, nego XV., kada se slavi njegov prijenos moći, kao što ćemo dolje reći. Prigovara Suriju i Petru de Natalibus što su onoga koji se štuje na ovaj dan nazvali Sulpicijem Pobožnim i nasljednikom sv. Austregizila; i oni su to doista učinili s pravom. Pogrešno Wion kaže da je onaj Sulpicije koji je živio u doba Guntrama najprije bio monah i opat samostana sv. Nicetija u Lyonu, dok sv. Grgur iz Toursa u knj. 6, pogl. 39 kaže da je bio od prvih senatora Galije, a Ménard priznaje da nikada nije bio monah. No o njemu opširnije 29. siječnja. Neoprezno slijedeći Wiona, i Dorganius i Ferrari stavili su kasnijega Sulpicija na 16. siječnja. 26. siječnja u nekim Adonovim rukopisima, kod pučkoga Bede, Notkera i drugih navodi se sv. Sulpicije iz Bourgesa; nije jasno radi li se o ovome ili o Severu. Ne valja ispustiti ni to da stari pisci onome prvome Sulpiciju uopće nisu pridijevali nadimak Sever; to se možda uvriježilo odatle što su neki smatrali da je on onaj Sulpicije Sever, blizak prijatelj sv. Paulina.

§ II. Životopis sv. Sulpicija Pobožnog, odnosno drugoga.

Donosimo dvostruki životopis sv. Sulpicija Pobožnog, oba napisana od njegova suvremenika. Prvi je izdao Surije izmijenjenim stilom. Mi smo vratili izvorni izričaj prema rukopisima sv. Marije od Ripatorija, Crvene doline i Corsendonka. Pisac naznačuje svoje doba u pogl. 1, br. 4: „Svakako koliko smo doznali iz kazivanja onih koji su mu od dječaštva sve do naših vremena bili pratitelji i poslužitelji”, te u pogl. 2, br. 12: „I budući da smo ono što smo doznali od naših starijih, suvremenika blaženoga muža, slijed djela, s onom vjernošću kako je do nas došlo, perom sredili, sada počnimo od našega vremena, dijelom ono što smo sami vidjeli, a dijelom ono što su nam predali naši suučenici, i ostavimo za spomen potomstvu”; u pogl. 3, br. 13, govoreći o Židovima koje je on obratio, kaže: „Neki od njih danas žive pod zakonom naše vjere”; u pogl. 4, br. 17, o onome koji je njegovim zaslugama zadobio dar govora: „I sve do danas čudesno govori u raznim razgovorima i odgovorima”; i u br. 18, o dječaku vraćenom u život: „Vjeruje se da je i danas živ, siguran od pogibelji gladi, jer je potom dugo vremena boravio kod nas”; i naposljetku u pogl. 8, br. 34, o Ansulfu kojega je zloduh teško izmučio, a svečeve molitve izliječile: „To smo doznali potvrđeno od samoga onoga koji je to pretrpio i svjedočanstvom vjernika.”

8 Možda je dopušteno naslutiti da je ovaj pisac bio opat Domion, o kojemu je riječ u drugom životopisu, pogl. 2, br. 10, ili netko od njegovih monaha. Na to upućuju kako neki od već navedenih navoda, tako i to što ono što pisac drugoga životopisa piše o bazilici koju je on proširio, ovaj pripovijeda tako da iz revnosti za poniznost naizgled namjerno prešućuje tko je to učinio. Za onaj pak samostan kojemu je Domion bio na čelu, a koji je poslije nazvan samostanom sv. Sulpicija, Ivan Chenu u djelu Chronologia Archiepiscoporum Bituricensium prenosi da ga je osnovao Klotar II. izvan gradskih zidina, na mjestu gdje se nalazila kapela zvana kapela Blažene Marije od Lađe. Ondje spominje i više drugih pojedinosti o istom samostanu. Saussay piše da je sam sv. Sulpicije sagradio dva samostana, jedan za djevice u samome gradu, a drugi za muškarce izvan zidina. Taj se u životopisu sv. Leopardina naziva Navense.

9 Drugi, kraći životopis prepisao je nekoć Rosweyde iz najstarijega kodeksa gospodina Preudhomija, kanonika iz Cambraia; mi smo ga usporedili s rukopisima iz Corsendonka i sv. Maksimina. Pisac je živio u isto vrijeme. To je očito iz prologa: „Pobrinuo sam se ukratko sažeti ono malo što sam vidio, ili iz kazivanja onih koji su mu služili od mladosti sve do duboke starosti, ili što je postalo poznato od mnogih vjernika koji su vidjeli”; u pogl. 1, br. 4, o izliječenom nijemome: „I još je i danas živ te potpuno razgovijetno govori”; u br. 5, o obraćenim Židovima: „I danas se vidi da žive pod kršćanskom stegom”; u pogl. 2, br. 8 pokazuje da je pisao za njegova nasljednika Vilfolenda: „Koji, preuzevši biskupstvo ovoga grada, još i danas u ime Božje upravlja Crkvom.” Da je pak ovaj životopis napisan u obliku poslanice, očito je iz br. 12: „Niti to dopušta mjera ove poslanice.” U njemu ima nemalo pogrešaka, čak i protiv sintakse, bilo zbog neznanja pisca, bilo zbog nemara prepisivača; ništa nismo mijenjali.

10 Djela sv. Sulpicija spominju i drugi: Vincent iz Beauvaisa, knj. 23, pogl. 27 i sljedeća dva, gotovo istim riječima prvoga životopisa, ali sažeto, a iz njega sv. Antonin, dio 2, nasl. 13, pogl. 6, § 3, Petar de Natalibus, knj. 2, pogl. 94, Franjo Haræus, koji smatra da rješava pitanje raspravljano u prethodnom § o dvojici Sulpicija ako se postavi doduše jedan jedini, ali takav koji je najprije živio na dvoru vladara Teodorika, naime brata Klotara I., a zatim za samoga Klotara, te poslije naslijedio sv. Austregizila (koji da je bio nazvan Remigije Austregizil) i naposljetku umro oko godine Gospodnje 594. No, osim što je poznato da je Austregizil bio posve druga osoba od Remigija, nije živio za Teodorika I. ili Klotara I., sinova Klodvigovih, nego za Teodorika, sina Hildebertova, i Klotara II., sina Hilperikova, unuka Klotara I., te za Dagoberta. Osim toga o njemu raspravlja Jakov Doubletius; Zaharija Lippelous, koji ga također brka s drugim Sulpicijem; Tritemije u djelu De viris illustribus Ord. S. Benedicti, knj. 3, pogl. 81 i knj. 4, pogl. 53; Antun Yepes u djelu Chronic. Benedict; stoljeće 2, god. 588, gdje hoće da on bude Remigijev nasljednik, a ipak o njemu pripovijeda sve ono što Surije pripovijeda o drugome te kaže da je živio čas za Klotara, čas za Guntrama. I Domeneccus spaja djela obojice u pohvalu jednoga, za kojega kaže da je živio za Guntrama.

11 Sv. Sulpicija spominje Baudemund u životopisu sv. Amanda 6. veljače: „Nakon toga pak”, veli, „primivši blagoslov od opata toga mjesta i od braće, uputio se u grad Bourges k svetomu Austregizilu, koji se tada smatrao velikim i znamenitim u Božjim stvarima. Kad su ga on i njegov arhiđakon, naime presveti Sulpicije, koji se poslije proslavio kao biskup, najblažim srcem primili, iskazavši mu svaku uljudnost itd.” Gotovo isto ima Notger u životopisu sv. Landoalda 19. ožujka, i opat Hariger u pogl. 41, dok ovaj u pogl. 48, govoreći o sv. Remaklu, piše: „Dva su metropolitanska sjedišta: jedno u Bordeauxu, uvijek urešeno naslovima velikih muževa, a drugo u Bourgesu, koje u ovo doba ima za nadbiskupa sv. Austregizila, a za arhiđakona bl. Sulpicija, ubrzo potom obdarena biskupskom čašću.” Notger pak u životopisu istoga sv. Remakla 3. rujna piše: „Dječak dobre naravi Remaklo bio je odgojen pod bl. Sulpicijem, u čiju je čast, poznato je, isti sveti muž poslije posvetio vrlo mnoge crkve u našoj biskupiji (u Liègeu).” U životopisu sv. Dulkarda 23. listopada stoji: „Od toga je vremena tako prirastao srcu sv. Sulpicija, predstojnika Bourgesa, da se on, iako je bio tako velik biskup, udostojao vrlo često dolaziti k njemu kako bi s njime vodio razgovore o nebeskoj slavi.”

§ III. Doba sv. Sulpicija.

Već je pobijeno mišljenje onih koji tvrde da je sv. Sulpicije Pobožni preminuo za Guntrama, prije sv. Grgura iz Toursa. Konstantin Ghinius pogrešno prenosi da je umro oko godine 600; Florarium godine 629; Tritemije da je djelovao godine 640; Ivan Chenu da je stolovao od godine 628. do 640; Aimoin da je sudjelovao na saboru u Clichyju godine 639., što će poslije biti pobijeno.

13 Iz životopisa je očito da je za kralja Teodorika preuzeo teret kleričkoga staleža i zadobio levitski red; da je u taboru Klotarovu obnašao službu opata te njegovom naredbom zaslužio stolicu biskupskoga vrha; da je od Dagoberta ishodio ukidanje nepravednoga poreza, a sam je kralj nakon kratkoga vremena umro. Teodorik je umro godine 613. Klotar je godine 614. zadobio vrhovnu vlast nad franačkim kraljevstvom i umro godine 628., a Dagobert 644. Flodoard u djelu Historia Remensis, knj. 2, pogl. 5 piše da je nadbiskup Reimsa Sonacije u vrijeme kralja Dagoberta održao sinodu s još četrdeset ili više biskupa Galije, među kojima nabraja i Sulpicija iz Bourgesa. Naš Sirmond pokazuje da je ta sinoda održana oko godine Kristove 630.

14 No koje je godine preuzeo biskupstvo, nije jasno. Poznato je da je njegov prethodnik sv. Austregizil stolovao 12 godina. Ivan Chenu piše da je postavljen godine 613., odakle bi slijedilo da je umro 627. ili 628., te da je tako Sulpicije izabran za biskupa u posve posljednjim vremenima Klotarovim. Ali da je Austregizil stolovao za Teodorika, očito je iz Sulpicijeva životopisa, premda on sam drukčije uređuje kronologiju kraljeva, kao i Sigebert, koji za godinu 627. piše ovako: „U Galiji su cvali Austregizil iz Bourgesa, a pod njim Sulpicije.”

13 Drugi pak žele da je sam Sulpicije stolovao za Teodorika. 7. listopada donijet ćemo dvostruki životopis sv. Leopardina, opata i mučenika; u drugome se nalazi ovo: „Čuvši naime po svakodnevnoj pouzdanosti istinita izvješća da u vrijeme kralja Teodorika u Bourgesu na nadbiskupskoj stolici predsjeda blaženi i veliki ukras sve pobožnosti, Supplicije Pobožni po glasovitu imenu, krenuo je na put k njemu”, te zatim dodaje više toga o međusobnom susretu i kasnijim događajima. I u životopisu sv. Austregizila kaže se da je, dok je bl. Austregizil još boravio među živima... iz palače kralja Teodorika, uz dopuštenje samoga kralja, u grad Bourges došao najokrutniji čovjek Guarnerije... da od toga grada u kraljevo ime utjera novac koji ovaj nije bio navikao davati, ali mu je sv. Austregizil zabranio čak i ulazak u grad. Tada je pak, obuzet ljutim gnjevom što protiv volje biskupa ne može izvršiti kraljevu i svoju volju, bijesan otišao kralju i javio mu da zbog opiranja biskupa Austregizila nije mogao učiniti ono što je on zapovjedio. U međuvremenu je pak Austregizil blaženim svršetkom usnuo u miru, a naslijedio ga je njegov đakon Sulpicije. Poslije se Guarnerije vratio da za Sulpicija provede ono što nije mogao za Austregizila. Sulpicije se pak tjeskoban utekao Gospodinu, moleći od njega savjet kako da dobro riješi stvar: bio je naime blag i krotak muž te nije vidio kako bi se mogao oduprijeti nasilju toga čovjeka. Zatim odlazi Guarneriju i moli da one koji su za njegova prethodnika bili slobodni od takva tereta pusti da i u njegovo vrijeme uživaju uobičajenu slobodu. Ali divlji čovjek Guarnerije prezreo je molbe Božjega čovjeka. Stoga mu Sulpicije reče: „Ako doduše protiv prava i pravde postigneš svoju volju, ipak to nećeš dugo nekažnjeno nositi”; zatim pisac kod Surija nastavlja pripovijedati kakvu je osvetu Bog nedugo zatim izvršio nad tim bogohulnim i okrutnim čovjekom.

16 Netko će prigovoriti da je to životopisu sv. Austregizila dodao kasniji pisac, koji je dotaknuo i djela Pipinova doba, te se stoga podnošljivijom čini pogreška od stotinu pedeset godina poslije. Ali ono prijašnje, za što je poznato da je povjereno pismu od suvremenika, proturječi životopisu sv. Sulpicija: jer ovaj prenosi da je on pod biskupom Austregizilom, ošišavši kosu, preuzeo teret kleričkoga staleža, dok onaj tvrdi da je već bio đakon kada je Austregizil preuzeo biskupstvo: „Kad je naime ušao na prve granice grada Bourgesa, te je noći ostao u selu koje se zove Germiniacum; zatim je u zoru pozvao k sebi đakona Sulpicija, koji ga je poslije naslijedio u biskupstvu, a isto tako i đakona Dezirata, te im reče: itd.” Zato je možda Saussay u martirologiju napisao da je sv. Apolinar, nadbiskup Bourgesa, po uobičajenim stupnjevima uzdigao Sulpicija u levitski red. Nije ni čudno da se tko prevari u sjećanju, čak i kad pripovijeda ono što je vidio: ipak se čini da o vremenu radije valja pristati uz onoga koji pomno prati djela samoga Sulpicija. O sv. Apolinaru, prethodniku sv. Austregizila, raspravljat ćemo 5. listopada.

17 Sada valja istražiti o Sulpicijevoj smrti. Wion na 16. siječnja prenosi da je umro godine 647., Chenu 640., Klaudije Robert 640. ili 641. U kraćem životopisu, pogl. 1, br. 7 kaže se, nakon što je ukinut nasilni namet narodu koji je vlašću kralja Dagoberta pripremao Lulon: „Ipak se vjeruje da su božanskom osvetom i kralj i njegov pratitelj nakon kratkoga vremena poginuli.” Budući da se čini da je sam Sulpicije i nakon toga događaja još bio na životu, nimalo nije daleko od istine da je doživio godinu 647., koju postavlja Wion (premda ne znamo na temelju pouzdanosti kojega pisca). Koncil u Chalonu, održan za Klodviga oko godine Kristove 630., kako smatra Sirmond, potpisao je Vilfoled, biskup Crkve u Bourgesu, a isto tako i povlasticu slobode podijeljenu samostanu sv. Dionizija od pariškoga biskupa Landerika 15. godine Klodviga II., godine Kristove 658. Odakle je očito da se vara Aimoin u knj. 4, pogl. 41 kada piše da je bl. Sulpicije godine Kristove 639. sudjelovao na saboru u Clichyju, na kojemu je kralj Klodvig zapovjedio da se napiše isprava njegove vlasti o istoj slobodi samostana sv. Dionizija, jer se ondje ne nalazi potpisan ni sam Vilfolen.

18 U I. svesku djela Franciscorum scriptores Andrije du Chesnea nalazi se pismo sv. Dezirata, biskupa Cahorsa, o kojemu ćemo raspravljati 16. studenoga, naslovljeno „svetomu patrijarhu Sulpiciju”, te pismo samoga Sulpicija, biskupa grada Bourgesa, naslovljeno „Gospodinu uvijek vlastitomu i od Apostolske Stolice štovanomu Deziratu, biskupu grada Cahorsa”, i drugo „Gospodinu uvijek poštovanomu i sa svom čašću časno spominjanomu gospodinu papi Deziratu”. Također i drugo pismo istoga Sulpicija Veru, biskupu grada Rodeza.

§ IV. Relikvije i njihov prijenos.

Vincent Antun Domeneccus u knjizi De SS. Principatus Catalauniæ piše da je glava sv. Sulpicija, nadbiskupa Bourgesa, prenesena u Villefranche, gradić pokrajine Conflent uz rijeku Têt, te da se ondje u župnoj crkvi čuva s velikim štovanjem. U jednom martirologiju briselske kartuzije na rubu je novijom rukom o sv. Sulpiciju dopisano ovo: „Sada počiva u Abresouseu.” Koje je to mjesto, nije poznato.

20 Adon na 15. siječnja ima ovo: „U gradu Bourgesu prijenos sv. Sulpicija biskupa i ispovjedaoca, koji je od dječaštva bio poučen u svetim pismima i istaknut svjetlom svetačkoga života, te je i kao svjetovnjak sjajio krepostima. Poslije je, odloživši i kosu, postao ocem monaha, a odatle uzdignut na biskupsku stolicu, slavan životom i dičan čudesima, usnuo.” Isto ima pučki Beda. Toga se prijenosa spominju i Wion, Ménard, Saussay, Florarium i drugi rukopisi. U koje se pak vrijeme ili u koje mjesto on dogodio, ne navode. Ivan Chenu prenosi da je u crkvi samostana sv. Sulpicija nekoć počivalo njegovo tijelo, koje su redovnici čuvali s velikom pomnjom.

21 26. siječnja, kao što smo prije napomenuli, u nekim je martirologijima zabilježeno ime sv. Sulpicija iz Bourgesa: nije jasno je li se toga dana negdje običavao slaviti rođendan ovoga ili prvoga, ili se toga dana dogodio neki prijenos jednoga od njih, ili pak umjesto iz Bourgesa valja staviti iz Bayeuxa, koji se štuje sutradan. Ali opet 27. kolovoza kartuzijanci iz Kölna u dodatku Usuardu, Bellini iz Padove u pariškom izdanju iz godine 1524. i Martyrol. Germanicum imaju ovo: „U gradu Bourgesu prijenos sv. Sulpicija biskupa i ispovjedaoca.” Istoga se toga dana spominju neki rukopisi i Saussay.

ŽIVOTOPIS Od nepoznatoga suvremenog pisca, iz triju starih rukopisa. PROLOG.

Premda smo manje prikladni da dostojno izreknemo presvijetli sjaj kojim se darom vječnoga Cara zbog zasluga blagoga predstojnika ispunja dvorana Crkve dok blista svjetiljka kreposti, ipak barem skromnim govorom pokušavamo to prinijeti ušima pobožnoga puka: osobito jer je na korist slušateljima perom izlagati djela vjernih muževa na spomen narodima. I premda pravednik, čije je ime već zapisano na nebeskoj stranici, nimalo ne treba smrtnoga slova, ipak raste umnožavanje vjere dok se ponavljaju svježi primjeri svetaca, kada se kršćanskoj četi zemaljskim perom prikazuje pastir zatvoren u raju, a stado potaknuto primjerima upravlja korak k nebesima: kako bi prema Danielovu proročanstvu i narod poučen učiteljstvom zaštitnika blistao poput sjaja nebeskoga svoda, i učitelj a sjajio zvjezdanom svjetlošću koja mu se umnaža: osobito jer poradi očitovanja njegove zasluge, u prostranom svijetu Galije, usred obilne građe kreposti, izvanrednim Kristovim darom kod njegova svetoga tijela neprestani izvor ulja prelijeva se nebeskom rosom, te tako vječni oganj prima hranu da izlijevanjem Duha Svetoga neprekinuto umnožena tekućina dimi: i premda je tom razboritom mužu narav dugovane smrti ugasila tjelešce, on ipak sjaji ub poliandru živih čudesa.

a Rukopis iz Ripatorija: poput zvijezda.
b Polyandrum, a uobičajenije polyandrium, u pravom je smislu mjesto gdje su mnogi muževi, i gotovo se uvijek uzima za groblje ili grobnicu; ovdje se čini da se općenito uzima za spomenik ili znak.

Ponašanje sv. Sulpicija u svjetovnom životu.

U ono vrijeme bl. Sulpicije, rođen od slavnih roditelja, gotovo od prvaka među građanima, odgojen na kraljevskom dvoru, bio je vrstan pastir grada Bourgesa, a sada je slavnim preminućem postao njegovim zaštitnikom. On je u cvijetu prve mladosti, raskinuvši zamke svijeta, odlukom ustrajnosti preuzeo Kristovu vojničku službu; i još kao dječačić blaženi je muž toliko izgarao od nakane da prigrli pobožnost da bi se (tako da kažem), da nije nedostajalo vrijeme progonstva, dragovoljno i naglo izložio pogibeljima. On se već počeo predavati čitanju božanskih svitaka i revno se vježbati u poukama vjere.

3 Naposljetku, radi obuzdavanja mladenačkih požuda i stjecanja napretka u mudrosti, stezao se uzdama molitve i uzdržljivosti. I od same mu je kolijevke crkveno pravilo bilo u tako časnom opsluživanju da je mnoštva mladića i staraca koja su k njemu hrlila raspitujući se o zakonu naše vjere ne samo obraćao na vjeru, nego ih je i oblikovao poukama savršena života. Očito je pak s njime bila božanska milost, po kojoj je nebrojene poticao na nasljedovanje samoga sebe u vjeri Božjoj. Prije svega smatrao je da evanđeoske zapovijedi i glas Spasiteljev valja ispunjavati s najvećom ljubavlju i revnošću. Jer premda se možda činio mladim i još nesavršena razbora, ipak je, pružajući dokaz najsavršenije čistoće, kao neki prvi temelj u dušu položio uzdržljivost; i tako je napokon na njoj nastavio graditi ostale kreposti; te je prema vjeri evanđelja, gdje se glasom Spasiteljevim iznosi poticaj: „Jer ima uškopljenika koji se sami onesposobiše za ženidbu poradi kraljevstva Božjega”, prezrevši bračnu vezu, očuvao odluku čistoće.

4 Svakako koliko smo doznali iz kazivanja onih koji su mu od dječaštva sve do naših vremena bili pratitelji i poslužitelji, dok je još bio u svjetovnom odijelu, nije se vidjelo da čini išta drugo nego da gradi samostane, podiže bazilike novom gradnjom, obnavlja porušene crkve, pruža pomoć bijednima, siromasima i potrebitima iz svojih dobara dijeli što je potrebno, te da posrnule ne samo riječju i poticanjem savršenoga i duhovnog naukab nego i svojim službama i nastojanjima mnoge oslobađa od kazni okova i prljavštine.

5 Postojaše neka crkva nedaleko od doma njegovih roditeljac, gotovo porušena od neprijatelja, gdje nije bilo nikakva okupljanja klerika ni puka. Kako je ondje blaženi muž stjecao česte dobitke molitava, on je, izbjegavajući dotaknuti poticaj hvalisavosti, kad bi nastala duboka noćna tišina, potajno odjeven u haljine kojima se običavaju služiti pokornici,d nenaoružan odlazio probdjeti noć u svetim molitvama; i u svetom trudu prezrevši lijeni san, provevši vrijeme u slatkom razmatranju, kad bi sjaj ružičaste svjetlosti obasjao svijet, ponovno bi se odijevao u ruho svjetovnjaka i tako se trudio sakriti svoju svetu nakanu.

6 e To bijahu prvi dječački počeci, to igra njegova djetinjstva, takva je u njemu gorjela ljubav prema Bogu. Jedne noći u crkvi o kojoj smo govorili, dok je bdio s dvojicom dječačića i predano se posvećivao molitvi, dok mu je sva naslada uma bila usredotočena na najdublje stvari, dva najodvratnija i strašna duha, nalik licu Etiopljana, pograbe svaki po jednoga dječaka i pokušavahu ih nasilno izvući iz crkve. Naposljetku Božji čovjek iza svojih leđa zateče svoje kako zapomažu velikim povicima; pogleda na te strašne likove, podigne ruku protiv neprijatelja i, dok su već nasilno odvlačili dječake otimajući izlaz van, Božjif sveti stijegg križa utisne. Odmah su ti strašni i krvavi duhovi iščeznuli, a dječaci su ostali neozlijeđeni.

7 Od toga je dakle vremena onaj zavidnik svake dobrote, neprijatelj istine i dušmanin ljudskoga spasenja, okrećući sve spletke protiv Božjega vojnika, onoga kojega nije mogao pokvariti u duhu pokušavao zastrašiti utvarnim prijetnjama. Ako tko o tome želi pomnije doznati, ukratko ćemo to malo poslije izložiti na svojim mjestima. U međuvremenu se počeo proslavljati znamenjima i resiti čudesima kreposti. Jer i dok je bio u svjetovnom odijelu, riječju je izgonio zloduhe i molitvom liječio bolesnike; Kristov se borac svim silama trudio da oko svete nakane koju je želio sakriti od ljudske naklonosti ne bi izbilo što od daha naklonosti ovoga svijeta i okaljalo njegove uši onečišćenjem oholosti.

8 Dok je dakle on to činio i dok se dobrotom njegovih djela nekim tihim propovijedanjem spoznavala istina našega Boga, te dok je najčešće (kako to biva) jedne koji pobožno vjeruju rasplamsavao sjaj svjetlosti, a druge koji bezbožno pogrđuju prekrivala strašna tama maglovite nevjere, tako da se činilo ispunjenim ono što je napisano u Knjizi Postanka: „Jer Egipćanima bijaše gusta i opipljiva tama, a sinovima Izraelovim bijaše svjetlost u svim njihovim prebivalištima”, ipak se naš Bog nastavljao veličati u svome svecu i započeto djelo kreposti širiti još sretnijim uspjesima.

a Chenu prenosi da je rođen u gradiću Vatinenskom (Klaudije Robert: Vastino), pučki Vatan, u pokrajini Bourgesa; Felicije da je podrijetlom iz Gaskonje.
b Čini se da nedostaje: pomagati.
c Yepes piše da je on sam sagradio tu crkvu.
d Rukopis iz Corsendonka: naoružan.
e Isti: Ondje.
f Rukopis iz Corsendonka: svećenik.
g Rukopis iz Crvene doline: iznese.

Život u svetom ruhu prije biskupstva.

Kad se pak iznenada glas o njemu nadaleko i naširoko proširio, osobito u kraju koji leži pod zapadnim nebom, i prolazeći prohujao, zatražio je Austregizil, biskup grada Bourgesa, od vladara Teodorika da mu se dade dopuštenje da mu u Crkvi preda udio u naučavanju, zato što su k njemu radi nauka hrlila mnoštva. Bez odgode biva donesena kraljevska odredba da, ošišavši kosu, preuzme teret kleričkoga staleža; i prolazeći kroz stupnjeve, godinu dana i više pretpostavljajući ga ostalima, zadobivši levitski red, služio je Crkvi.

10 U međuvremenu se sve više i više opasivao milošću znamenja. A kad su vjernici nagovorili vladara Klotara, odmah zamoli biskupa da se za spasenje njegovo i njegove vojske dade dopuštenje da blaženi muž u njegovu taboru a obnaša službu opata. Naposljetku, kad bi se za njegove troškove i troškove svih njegovih davala opskrba za tri dana, zadržavši ono što je dovoljno za jedan dan, ostalo je dijelio potrebitima. A kad su njegovi iz straha od oskudice gunđali, reče: „Oko svoga uma, o sinovi, upravite u Gospodina Spasitelja; tražite najprije njegovo kraljevstvo i pravednost, i sve će vam se nadodati. Sjetite se one proročke riječi: ‘A koji traže Gospodina, neće oskudijevati ni u kakvu dobru.’” Doista, vjernici su mu iznenada slali toliko obilje hrane da se s pravom radovao što je bez ljudske slave primio onu stostruku nagradu koju je vjerni Naplatitelj obećao svojim učenicima.

11 Naposljetku, nakon što je prošlo nekoliko dana,b kralja zahvati okrutna bolest, a otrov proširen udovima naglo je žurio prema smrti. U međuvremenuc kraljica, pogođena iznenadnom žalošću, odbacuje nakit, razdire haljine, kida kosu i obraze te već oplakuje supruga kao izgubljenoga. Nastaje pomutnja u kući, naricanju gospodarice pridružuju se suze slugu. Dotrče naime k preblaženomu mužu, privinu se uz koljena sveca, suzama mu kvase noge kako bi pobožni svećenik izlio molitvu Gospodinu za kraljevo zdravlje. On pak, čija je nada počivala u svemogućem Bogu, natapa lice suzama i udarajući se u prsa izvlači bolne uzdahe; nastavlja s bdjenjima i postom, neprestano izlijeva molitve za bolesnika. Kad je prošlo pet dana, kralj je sve više i više klonio k smrti; tada drugovi zamole svećenika da radi ublažavanja prekomjerna gladovanja uzme malo hrane. „Neću jesti”, reče, „dok ne mognem od Krista Gospodina, kojemu služim, izmoliti zdravlje za vladara.” Kad su mu pak oni vikali da dugotrajnim gladovanjem uzalud muči nedužno tijelo dok vladar već svakoga trena izdiše i gotovo je bez duše, on, čiji je spas čvrsto počivao u Bogu, obeća da će vladar, kad se navrši sedam dana, povrativši prijašnju snagu, s njime i ostalim drugovima blagovati hranu. I tako osvanu dand iščekivan svim željama: svećenikova se obećanja ispunjavaju, vladaru se udjeljuje brzo ozdravljenje, svi na rukama uzdižu svećenika u slavnom slavlju i uz velike ga časti pozivaju na kraljevsku gozbu. Zbog toga je naime svima bio drag i mio.

Monasi u taboru.

a Tako 13. siječnja u životopisu sv. Futicija opata, br. 3: „I u tolikoj ga je ljubavi držao kralj da mu je unutar svoje palače sagradio samostan.” Vilim Tirski u knj. 9, pogl. 9 o Gotfridu Bouillonskom piše ovako: „Spomenuti je Bogu mili muž, spremajući se krenuti na hodočašće, doveo i iz dobro uređenih samostana monahe, pobožne ljude i istaknute svetim životom, koji su mu tijekom cijeloga putovanja u dnevne i noćne časove, po crkvenom običaju, obavljali božanske službe.” Ali ovdje se teško možemo složiti s Ivanom Chenuom koji piše da je sv. Sulpicije postao opat u samostanu Navense te da je bio monah prije nego što mu je sv. Austregizil povjerio službu naučavanja, budući da se čini da se u br. 9 tvrdi suprotno.
b Naime, onaj o kojemu je govor jest Klotar II., a ne Guntram, kako je mislio Yepes.
c Prva Klotarova supruga bila je Beretruda, majka Dagobertova, za koju se prenosi da je umrla 36. godine Klotarove vladavine, Kristove 620., mnogo hvaljena žena, a druga Sihilda. Koja je ovdje bila, nije sigurno.
d Rukopis iz Crvene doline: željno tražen.

Od nepoznatoga suvremenog pisca, iz rukopisa. a Po smrti sv. Austregizila, mnogi simonijski teže za stolicom u Bourgesu: b Lk 12, 32.

na nagovor kraljice, c na njegovo se mjesto postavlja Sulpicije.

d e Živi u biskupstvu presveto.

f Ustraje u propovijedanju.

Obraća mnoge Židove.

g

Apostolski život u biskupstvu.

Kad je dakle kraljevski dvor cvjetao lijepim uresom cvijeća njegovih kreposti, milošću i draguljima znamenja, te je on poput nekog sjaja svjetlosti a obasjao ovaj svijet i nadaleko ga i naširoko ispunio miomirisom svoga mirisa, dogodilo se da je sveti biskup, kojega smo malo prije spomenuli, slavnim preminućem otišao Gospodinu. I kad se sav puk Crkve okupio na jedno mjesto radi izbora biskupa, te su jedni vikali za jednoga, a drugi za drugoga, kako to u takvim prilikama biva, i kad je neki nerazumniji dio svjetine iz naklonosti prema zaštitnicima dao pristanak nekima od prvaka, te su preko smrtnoga i drskoga prefekta, s neizmjernim teretima zlata i srebra, prenijeli kralju suglasnost svoga izvješća kako bi po onoj svetogrdnoj sljedbi opakogab Šimuna protiv prava i pravde ugrabili nebesku milost: naši su pak, kojima Spasitelj govori: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo”, od besmrtnoga Krista i savršenoga Boga tražili da im blaženi muž bude svećenik; ipak šalju skroman obrazac poslanstva s malo riječi i preko jednoga od onih za koje se kaže: „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko” dolaze do kraljevih ušiju. Kad je pak on (kako to najčešće biva), zaražen otrovom ljudske pohlepe, priklonio srce obilnom donesenom novcu, njegova je supruga, raspaljena božanskom ljubavlju, opominjala svoga muža vičući da bi bilo dostojno i pravedno nakon preminuća takva i tolikoga muža na njegovu stolicu postaviti ovoga, koji je po zasluzi jednak i poduprt sličnim uresom znakova čudesa ic kreposti milosti. I podsjećala je slavna žena svoga muža na to kolikim ga je trudom svojom molitvom malo prije izvukao s ruba smrti. Naposljetku je nebeskom blagošću vladar donio uzvišeniju odluku: suzbivši otrov pohlepe i prezrevši nagovore zlih, bez odgode je zapovjedio da se ispuni ono što je bilo po božanskoj providnosti. I tako je Božjim posredovanjem zaslužiod stolicu biskupskoga vrha Prve Akvitanije. Bijaše naime nazočna pomoć Božje volje, tako da je brzo obraćenje pozvalo na ljubav prema biskupu narode koji su se među sobom razilazili ie duhom neslagali, te ih je iznenada povezalo u jednu slogu.

14 Stekavši dakle biskupsku čast, podvrgnuo se teretu, a ne časti: postao je napokon svima sve, ne tražeći što bi njemu bilo korisno, nego što je korisno mnogima da se spase; i Gospodin odmah požuri zapaliti svoga svećenika poput neke svjetiljke. Blaženi se muž naime posve predao velikoj uzdržljivosti, neprestanim postovima, gotovo neprekidnim bdjenjima, tako da, ako bi kada naravna potreba zahtijevala malo sna, ne bi lijegao na mekoću postelje, kojom se nikada nije običavao služiti, nego samo na površinuf prostirke i kostrijeti.

13 Časni muž i dostojan Boga, premda je u svemu bio slavan čistoćom života i krepostima duše, nije mnogo držao do ukrasa govora, naime zato što je u njemu bila duša urešena božanskim krepostima i ujedno milošću znamenja koja mu je bila udijeljena od Gospodina našega Isusa Krista; svakodnevno je umnažao propovijedanje riječi Božje i naširoko sijao spasonosno sjeme kraljevstva nebeskoga po svoj zemlji. Uskoro je doduše toliko napredovao u popravljanju židovskoga naroda zaraženoga drevnim otrovima da im se činilo kao da gledaju neku novu svjetlost istine; i budući da je učitelj vjere mnogo poučavao riječima, a još više primjerima, niti su vidjeli da on učenicima zapovijeda ono što sam prije nije učinio, nijeg doduše dopustio da u gradu koji mu je s neba povjeren stanuje ijedan Židov bez milosti krštenja. Jer kako je neprestano molio Gospodina za njihovo obraćenje i poučavao ih da po krštenju imaju oproštenje grijeha te da drukčije ne mogu ući u kraljevstvo Božje, kao da su zrake pravoga sunca zasjale u njihovim srcima, zadivljeni i otkrivena lica promatrajući slavu Božju, kajući se za stare zablude i dolazeći s vjernom ispoviješću, bijahu kršteni od samoga biskupa. Božjim je dakle darom izvrsni ratnik oteo plijen neprijatelju, vratio ga Stvoritelju i iz dubina srdaca Kristovom ljubavlju izgnao ljagu nevjere. Neki od njih danas žive pod zakonom naše vjere.

16 Nakon kratka se naime vremena u njemu toliko umnožila milost kreposti da su se po njemu događala ništa manja znamenja negoli nekoć po apostolima. Jer dok smo malo prije rekli da je riječju izgonio zloduhe i molitvom liječio bolesnike, naš je Bog nastavio veličati svoga sveca, tako da je tijekom vremena slijepima vraćao vid, gluhima sluh, nijemima govor, mrtvima život, kljastima desnice, hromima hod i vrlo mnogo drugih stvari koje bi bilo predugo nabrajati pojedinačno: od kojih želimo, ako nam pomogne Božja naklonost, ukratko dotaknuti tek ponešto. Hajde dakle, govore,h ispuni što obećavaš.

a Rukopis iz Corsendonka: obasjao.
b Uvijek iznova niče ova otrovna klica, kojim god se spravama sasijecala. Jer već je prije kod izbora starijega Sulpicija, kako piše sv. Grgur iz Toursa, kad su mnogi nudili darove, kralj (Guntram) onima koji su tražili biskupstvo navodno odgovorio ovako: „Nije običaj naše vladavine prodavati svećeništvo za cijenu itd.” Poslije su se protiv te pošasti morali boriti i sv. Eligije i sv. Audoen.
c Rukopis iz Corsendonka: milošću kreposti.
d Rukopis iz Crvene doline: prvu, i ne loše; podložni su mu naime, kao primasu, nadbiskupi Auchsa, Narbonne, Bordeauxa i Toulousea, kako je očito iz popisa nadarbina Galije.
e Rukopis iz Corsendonka: duhove.
f Matta, ili mattula, jest strunjača koja je punjena kučinom, sijenom, slamom ili grubljom vunom; riječ uobičajena i kod Francuza i Nijemaca.
g Rukopis iz Corsendonka: bez odgode.
h drugdje: što obećavaš?

Razna čudesa koja je učinio.

Neki Guntoald postavi pred noge blaženoga muža svoga sina od otprilike deset godina, čije je grlo bilo toliko sraslo s jezikom da nikada iz njegovih usta nije izašla oblikovana riječ, te mu iznese cijeli slučaj. A on, ganut ljudskim suosjećanjem, s uzdahom i jecajima podigne ujedno k nebu i oči i dlanove; zazove Krista, koji je Bog nad svima, svom vjerom i prolivenim suzama, te nakon prethodne molitve dotakne dječakov jezik i utisne mu znak križa. Odmah se jezik razriješio, i sve do danas čudesno govori u raznim razgovorima i odgovorima. Slavnim i dičnim znamenjima slijede zadivljujuća djela.

18 U ono vrijeme kad je smrtonosna glad opustošila gotovo sve pokrajine, neki se dječak, napola mrtav od gladi, s jedva primjetnim dahom dovuče do koljena sveca i zamoli da mu se smiluje. Sažalivši se nad njim, muž pun pobožnosti pogleda onoga koji je bio upravitelj kuće i reče: „Ovoga ti s najvećom brigom pod svjedočanstvom Kristovim povjeravam.” Tada onaj obeća da će uložiti marljivost kako je zapovijedao; no dok je bio zaokupljen raznim poslovima tamo i amo, počeo je malo nemarnije skrbiti o siromahu, koji se, iscrpljen ujedno studeni i glađu, bacio u peć kupališta. I kako slabim dahom više nije mogao vući već klonule udove, naposljetku je izdahnuo i umro. Kad je sluga sve ispitao i posvuda pretražio, a nigdje nije našao traga o dječaku, blaženi biskup zatraži od sluge povjerenoga dječaka. A onaj, obujmivši mu koljena, prizna da ga je izgubio. Odmah blaženi muž uđe u sobicu, prostre se po zemlji, prolijeva obilne suze,c udvostručuje duboke uzdahe. Preklinje Gospodina Isusa da mu napokon bude vraćen pred oči. Toliko je naime teško primio ono što je čuo i ispuštao takav plač s glasnim naricanjem kao da oplakuje vlastiti zločin, i kao da se pred sudištem vječnoga Suca duša preminuloga traži iz njegovih ruku. U međuvremenu onaj komu je to bila služba požuri naložiti peć te, našavši mrtvo tijelo, pokuša izvući ukočene udove, a prepoznavši mrtvaca, javi blaženomu biskupu. On se ponovno prostre po zemlji, zaječi, izlijeva molitve i dugo ostaje u uzdasima; podigavši zatim glavu, zapovjedi da se na kosti mrtvaca izlije topla voda. Za to je vrijeme Božji svećenik bez prestanka udarao se u prsa i molio Gospodina za njega. Udovi su se pokojnika počeli malo pomalo micati, a kosti su se, služeći svojoj svrsi, vraćale u prijašnju službu; i premda slab, dok je blaženi nastavljao molitvu, dopuže do njegovih nogu te, dotaknuvši njegovu stopu, prikupi prijašnju snagu. Vjeruje se da je i danas živ, siguran od pogibelji gladi, jer je potom dugo vremena boravio kod nas.

19 Nije prošlo mnogo vremena, a spominje se još jedno djelo koje je po njemu božanski učinjeno. Postojao je neki vir na polju stanovnikad Vierzona, tako obilan vodenom masom, jer je bio posvećen zlodusima, da bi svatko tko bi iz bilo kojega razloga ušao u njega, iznenada obavijen demonskim užetima, okrutno gubio život;e ali Božjom pomoću jednom je uslijedio dolazak bl. Sulpicija. Tada se mještani toga kraja privinu uz koljena sveca: preklinju da im svećenik pritekne u pomoć, jer su oplakivali što su ondje izgubili mnoge rođake i sluge. A on se (kao i uvijek) sažalivši svim srcem, zapovjedi da se pomiješa malo krizme s uljem i vodom te, blagoslovivši, preda učeniku naređujući da po uzoru na proroka Elizeja kaže: „Ovako govori Gospodin: Ozdravio sam ove vode i u njima više neće biti ni smrti ni neplodnosti.” Kad je to bilo učinjeno, najgori je neprijatelj iznenada bio tako otjeran s toga mjesta da otada svi sretno prelaze, obilje se riba izvlači na obalu i nitko ne osjeća opasnost. Vraćeno je dakle zdravlje narodu i uklonjena je pogubnost vode.

20 Nedugo zatim slijedi daleko slavnije čudo. Kad se jedan od seljaka, kako bi ublažio ljetnu žegu,f samovoljno bacio u rijeku, odmah sputan Sotoninim zamkama, nasilno je izgubio život. To se mjesto nalazi nedaleko od zgrade bazilike, gdje je Božji svetacg u nekoj dvorani za razgovor blagovao s braćom. U međuvremenu neka starica, koja je stajala podalje, iznenada mahne rukom poslužiteljima koji su stajali pred blaženim biskupom. A oni preko jednoga od susluga nastoje doznati o čemu se radi. I kad su došli na mjesto, žena pokaže da je netko potonuo na dno i ostao bez daha. Tada dozove drugove i javi biskupu, koji zapovjedi da se izvučeno tijelo čuva sve do devetoga sata. A kad su se svi okrijepili, ode na mjesto molitve; i doduše, čim je zamolio, izmolio je oživljenje mrtvaca. No zato je smatrao da od šestoga sata trebaju proći tri sata kako nitko ne bi sumnjao da je doista bio mrtav. Naposljetku ustane s molitve i zapovjedi da mrtvaca donesu preda nj, te podigavši ruku utisne znak križa: povrativši dah, udovi se pokojnika posvuda pokrenu; na glas biskupov brzo ustane neozlijeđen i, zadobivši snagu, vrati se vlastitim koracima.

a Surije: Gothaldus. Rukopis sv. Maksimina: Gondoaldus.
b Rukopis iz Corsendonka: slab dah.
c Rukopis iz Crvene doline: ponavlja uzdahe.
d Virsio je gradić u pokrajini Bituriga, drugdje zvan Virsana, a kod Francuza pučki Vierzon; kod njega se rijeka Avaricus, pučki Yèvre, ulijeva u Cher.
e Rukopis iz Corsendonka: Ali Božja je pomoć jednom pritekla dolaskom bl. Sulpicija.
f Rukopisi iz Ripatorija i Corsendonka: dalje.
g Yepes kaže da je Sulpicije tada bio u nekom samostanu smještenom uz istu rijeku.

Druga čudesa učinjena znakom križa.

Jednom zgodom dođe blaženomu biskupu radi posjeta neki od velikaša po imenu Teodegizil; iskaže mu ljubav koju je znao dijeliti svima; a kako je bila zima, naloži se previše goriva na vatru. Misli su poslužitelja možda bile zaokupljene nečim drugim te se nitko nije brinuo o nesreći s vatrom. Naposljetku plamen proždrljivo zahvati krovove; već su se sve grede zapaljene počele rušiti, a zbog prijeteće propasti opaze snažne plamenove: silan je oganj a sve bacio u strah zbog prevelike teškoće, jer se nitko nije usuđivao popeti na krov; izgubivši nadu u obranu, svi se daju u bijeg. Sa stijegom križa u ruci svećenik se pokuša oduprijeti plamenovima. I dok su se svi divili, ognjene su se kugle istoga trena tako ugasile, prije negoli je Božji svećenik povukao svoju ruku, kao da su sa svih strana bile opkoljene navalom voda velike rijeke.

22 Ispripovjedimo svakako događaj sličan ovome. Unutar gradskih zidina neka je žena iz uglednih obitelji napunila velik žitnjak klasjemb usjeva; u gluho doba noći potajno uđe neki zločinac i podmetne vatru, te uskoro plamenovi sa svih strana okruže zgradu. Nije moglo ostati skriveno ono što očituje zapomaganje sviju; nastade graja ondje gdje je blaženi muž bio utonuo u neuobičajen san. Naposljetku preko učenika dozna uzrok događaja, pohita brzim trkom, obiđe lomaču plamenova uz duhovne pjesme te na čudesan način štapom označi granicu koju vatreni brijeg ne smije prijeći. Dok su sa svih strana dodirivali susjedne i priljubljene kuće, plamenovi se okrenu k sebi i ugase u jedno, bježeći od ponora koji se ne usuđuju prijeći. Kličući od radosti, otac se vrati u crkvu da u jutarnjim časovima ispjeva dužne hvale.

23 Dodajmo i treće slično čudo. Neki je samostan u istom gradu Božji muž sagradio najvećim naporom, u koji je zatvorio mnoštvo djevica i uzdržljivih žena, gdje je kamenu gradnju podigao u velebnim zgradama. Nepažnjom nekogad od neoprezih, kad je nastala noćna tišina, vatra zahvati zid i malo pomalo rastući se proširi; ubrzo probije kuću i požuri zahvatiti susjedne. Već je masa plamenova narasla u veliko brdo. Naposljetku Božji svećenik, dozvan molbom svojih ovaca, dotrči k ovčinjaku i pripremi se znakom križa oduprijeti plamenovima neizmjerne visine. Odmah usred lomače zasja sveta pomoć u liku stupa, u kakvu je Duh Sveti sišao nad krštenoga Gospodina. Iznenada ugašeni plamenovi ne usuđuju se dotaknuti ostale kuće. Izbavljene ovce pastir pouči spasonosnim opomenama; njegovim naukom među njima i danas blista odluka čistoće; dok se one revnošću za mudrošću odijevaju, ne posvećuju djevičanstvu samo tijela nego i duše, pripravljajući čiste posude za mudrost, iz kojih žude za svetim i besmrtnim sjedinjenjem s božanskom Riječju, iz kojega ostaje potomstvo nimalo podložno raspadljivoj smrtnosti; a kolikom ljepotom među njima sjaji milost uzdržljivosti, trijeznosti i čestitosti, nadilazi snage da se iskaže. Sada se vratimo tijeku našega pripovijedanja.

24 f Daleko od grada, na mjestu koje se zoveg Anatra, zapovjedio je da se sjekirama posiječe golemo stablo; i kad se ono posječeno brzo srušilo, jedan od dječaka, zabavljen mislima u nešto drugo i zapanjen stojeći, bezumno nije izbjegao smrt. Odmah svećenik podigne ruku sa znakom križa, čudesno okrene stablo na drugu stranu i izvuče dječaka neozlijeđena iz smrtne pogibelji.

a Rukopis iz Corsendonka: u zaprepaštenje.
b Rukopis iz Crvene doline: naslaganim. Nije posve vjerno to prenio Petar de Natalibus: „Također drugom prilikom, kad je vatra zapalila drugu kuću, a neka se žena brinula za usjev koji je ondje pokraj spremila, načinio je znak križa protiv plamenova itd.”, ali čini se da je gorio sam žitnjak.
c Rukopis iz Corsendonka: zgrnutom vatrom.
d Isti: onoga koji je izbjegavao.
e Isti rukopis: zagrljajima.
f Yepes kaže da je to bilo tik uz grad.
g Rukopis iz Crvene doline: Avatra.

Nepravedan porez ukinut njegovim posredovanjem.

I dok su već blistala, poput svjetlosti najsjajnijih zvijezda, bezbrojna čudesa znamenja, a vjera cvjetala, kojom su posvuda svi jednako vjerovali u Gospodina Spasitelja, onaj zavidnik svake dobrote i drevni zavodnik ljudskoga roda pokuša nekim zlobnim ljudima unutarnjim ratom napasti Crkvu koja je počivala u miru sa svim pukom; i jednoga a vladara galskih pokrajina raspali žarom pohlepe te ga tajnim nagovorima potakne da puk Bourgesa zajedno sa svećenicima Crkve popiše za sramotan porez. I poput neke zvijeri koja sikće dvostrukim ustima i dvostrukim jezicima sije đavolske otrove, pošalje jednoga od svojih pristaša da muči spomenuti puk. No budući da božanska snaga i milost u najvećoj i najvažnijoj borbi nikada ne napuštaju svoje, opaki je službenik pod kraljevskom okrutnošću prisilio kršćansko mnoštvo, koje je oduvijek bilo slobodno, da robuje.

26 Ne podnoseći svi bezbožnu nevolju, toliko je mnoštvo nagrnulo k pobožnom pastiru i tolika je graja naricatelja podignutih glasova odjeknula da se slušateljima činilo kao da je strašna grmljavina; glasovi svih vikali su samo ovo: „Pobožni pastiru, priteci u pomoć stadu koje si sve dosad njegovao pastirskom ljubavlju. Učini da ne propadne stado koje ti je povjereno od Gospodina: obrani od vuka ono što razdire bijesnim zubom.” Stoga on, ganut prevelikim suosjećanjem, proglasivši svima post, blago oslovi namjesnika da prestane provoditi bezbožnu naredbu. Ali kako se tvrdo srce nije slomilo u svojoj oholosti, nego je, prezrevši riječi svećenikove, sve žešće i žešće bjesnjelo, blaženi pođe u sobicu, prostre se po zemlji, udara svete grudi i moli od Gospodina ono što nije mogao postići od namjesnika; i znajući da nije manja krepost duše moliti Gospodina za neprijatelja nego pasti ničice za Gospodina, radije je molio obraćenje neprijatelja negoli njihovu propast. A doista, da je odmah zatražio, stigla bi dostojna kazna koja bi pogodila neobuzdanoga vladara i najokrutnijega namjesnika. No blaženi je muž prema svojim protivnicima uvijek bio blag i pobožan.

27 U međuvremenu pošalje jednoga od svojih pustinjaka, po imenub Ebregizila, koji je, odrekavši se svega, to jest svijeta s njegovim djelima, životom i riječju po uzoru na blaženoga muža bio izvrsniji od ostalih, da prekori okrutnost vladara i navijesti mu da mu prijeti iznenadna propast ako se ne obrate na poboljšanje boljega života. Dodavao je također sljedbenik blaženoga opominjući vladara i zbog počinjenih bezbožnih zločina, ne bi li se možda mogao pokajati za učinjeno, ne bi li mogao zaplakati zbog zločina i obiljem suza ugasiti osvetničke plamenove kazni, jer Bog ne želi toliko smrt grešnika koliko da se obrati i živi. Čuvši to, kralj se silno uplaši i potrese ga toliki strah da je odmah, priznavši krivnju i okajavajući prijestup sa suzama, čineći pokoru bez kraljevske oholosti, rado ispunio ono što mu je od tolikoga svećenika po učeniku bilo poručeno. Brzo se ukida neuobičajeni porez, poništava se bezbožni popis, narodu se vraća spas, i kao da se nakon silne oluje vratio sjaj sunca, kad je crkvama dan mir, umnažaju se radosti svećenika. Na čudesan je način kralj također dodao da se izda opća odredba kako se ubuduće bezbožni postupak ne bi ponovio protiv puka. Okrutnoga pak namjesnika, koji nije pristao na kraljevo obraćenje, pogodila je božanska osveta te je odmah sa sramotom izgubio život kojim se nedostojno koristio. Nije naime službenik tolikoga zločina mogao umaći nekažnjen. O po svemu blaženi mužu, koji se nikada od bijesa protivnika nije branio rukom ni oružjem, nego je postovima i neprekidnim bdjenjima, položen pod oltarom, molitvom pribavljao sebi i svojoj Crkvi Boga za branitelja! I tko bi njega ikada mogao zastrašiti svojim spletkama i napadima, kad je pomoćničkom desnicom Kristovom uvijek ostajao siguran i nepobjediv?

a Da je to bio kralj Dagobert, izričito navodi pisac kraćega životopisa, a da je kao izvršitelj okrutne pljačke bio poslan Lulon.
b U drugom se životopisu naziva Ebrigisel.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

17. siječnja Kalendar godine