Penda, bezbožni i okrutni kralj Mercije u Engleskoj, imao je sa ženom Kinestvitom više djece, koja nisu pokazivala ništa očeva osim izvanredne veličine duha, kojom nisu, poput njega, zlorabili vlast za pokolje i zločine, nego za učvršćivanje Kristove vjere u svojim zemljama. Prvi je bio Veda, ili Peada, podložnik svoga tasta Osvija, kralja Nortumbrije: ovaj je naime, izazvan nepravednim ratom od Pende, više božanskom pomoću nego ljudskim snagama, potukao njegove veoma snažne čete; ipak je dio kraljevstva prepustio njegovu sinu, kojemu je prije bio dao svoju kćer za ženu. Kad je Veda umro, Mercijci su nedugo zatim zbacili jaram i žezlo predali njegovu bratu Vulferu. Njime oženjena sv. Ermenilda, rođena od Erkomberta, kralja Kenta, i svete Seksburge, rodila je sv. Verburgu i najpobožnijega kralja Kenreda. Kad je Vulfer umro, kraljevstvo je preuzeo brat sv. Etelred te ga je, izvrsno upravljajući njime 30 godina, prepustio Kenredu, sinu Vulferovu; a prigrlivši monaški život, zaslužio je kasnije biti ubrojen među svece. Njihove sestre bile su sv. Kinesburga, žena Alfrida, kralja Nortumbrije, i sv. Kinesvida, djevica.
2 Drugi Pendin sin Mervald, ili Mervala, vladao je u zapadnom dijelu Mercije, kako piše Westmonasteriensis pod godinom 676. On je imao tri kćeri: Milburgu, Mildredu i Milvidu, te sina Merevina, koji su svi ubrojeni u zbor nebesnika. Sv. Ermenilda se štuje 13. veljače, sv. Seksburga 6. srpnja, sv. Verburga 3. veljače, sv. Etelred 4. svibnja, sv. Kinesburga 13. rujna, sv. Kinesvida 6. ožujka, sv. Milburga 23. veljače, sv. Mildreda 20. veljače, sv. Mildvida 17. siječnja. Takav je dakle bio sjaj njezina očeva roda.
3 Ne mnogo manji sjaj imalo je i njezino majčinsko podrijetlo. Sv. Etelbert, prvi kršćanski kralj Kenta, bio joj je prapradjed. Njemu su se od žene Berte rodili Eadbald, nasljednik kraljevstva, sv. Edburga, djevica, i sv. Etelburga, žena sv. Edvina, prvoga kršćanskoga kralja Nortumbrije: Eadbaldu su se rodili Erkombert, Ermenred i sv. Eansvita. Erkombert je sa sv. Seksburgom, sestrom sv. Eteldrede i sv. Etelburge, rodio sv. Erkongotu i svetu Ermenildu, udanu, kako je rečeno, za Vulfera. Ermenredu pak (kojega Ranulf iz Chestera u knjizi 4, pogl. 18, također naziva kraljem Kenta) ili Eormredu, kako se kaže u životopisu sv. Verburge, od slavne žene Oslave rodili su se Etelred i Etelbrikt, koje je, nevino zaklane, sjajni stup svjetlosti s neba očitovao kao Kristove mučenike. Također su mu četiri svete kćeri, Domneva, Ermenberga, Ermenburga i Ermengida, zablistale poput četiriju rijeka rajskoga izvora.
4 Jedna od tih Ermenredovih kćeri bila je udana za kralja Mervalda: ali koja od njih, o tome se pisci ne slažu dovoljno. Malmesburiensis u knjizi 1, De Regibus Anglorum, pogl. 4, kaže da je to bila Ermenburga. Isto piše Westmonasteriensis pod godinom 676, Firentinac iz Worcestera, Polidor Vergilije u knjizi 4, Historia Anglica, Hugo Ménard u knjizi 2, Observationes, pod 14. veljače, te Harpsfield u stoljeću 7, pogl. 10. Ipak ovaj u pogl. 23 za majku sv. Milburge postavlja Domnevnu, kao i Ivan Capgrave u životopisu sv. Milburge; izričito je također citiran i najstariji životopis sv. Verburge: „A blažena i kraljevska Domneva, udana za kraljevskoga Vulferova brata Mervalu, na milost Presvetoga Trojstva donijela je trostruki vijenac djevičanstva, naime presvete sestre Mildburgu, Mildridu i Mildgidu, koje pojedinim kamenjem svojih samostana obasjavaju domovinu.”
5 Od tih je dakle predaka potekla Milvida, ili Mildvida, drugima Mildgita. Od svetaca majčinskoga roda koje smo spomenuli, u martirologijima se slave: sv. Etelbert 24. veljače, sv. Edburga 13. prosinca, sv. Etelburga 8. rujna, sv. Edvin, njezin muž, 4. listopada, sv. Eansvita 12. rujna, sv. Seksburga 6. srpnja, sv. Eteldreda 23. lipnja, sv. Etelburga i sv. Erkongota 7. srpnja, sv. Etelred i sv. Etelbrit 17. listopada, sv. Ermenburga 19. studenoga: za tri njezine sestre nismo pronašli dan spomendana.
6 O toj sv. Milvidi Engleski martirologij na ovaj dan ima: „U Canterburyju spomen sv. Milvide, djevice, kćeri Mervalda, kralja Mercije, i sestre sv. Milburge i sv. Mildrede, djevica, koja je, prezrevši svjetske naslade i užitke, prigrlila redovnički život u samostanu koji je nedaleko od Canterburyja, metropole Kenta, bio sagradio sveti kralj Etelbert: ondje je zablistala izvanrednom svetošću života, ljubavlju prema Bogu i primjerima pobožna življenja, te predala dušu nebeskomu Zaručniku oko godine spasenja 676. Imala je i brata imenom Meresina, muža velike svetosti i ljubavi, koji je živio u isto vrijeme; njega se često spominje kod engleskih povjesničara.” Istoga dana Ferrari u Catalogus generalis Sanctorum: „U Canterburyju u Engleskoj sv. Milvide.”
7 Ali Hugo Ménard pod 26. veljače: „U Engleskoj sv. Milgite, djevice.” Isti u knjizi 2, Observationes, piše da se drugima čini vjerojatnijim kako je ona bila redovnica zajedno sa svojim sestrama, ili u Wenlocku sa sv. Milburgom, ili na otoku Thanetu sa sv. Mildredom; tko su ti drugi koji tako sude, ne navodi. Iz spomenutoga životopisa sv. Verburge čini se da proizlazi kako nije živjela u istom samostanu sa sestrama, budući da kaže kako su pojedinim kamenjem svojih samostana obasjale domovinu.
8 Onoga kojega Engleski martirologij naziva mužem Meresinom, a drugi ga zovu Merefinom i Merevinom, iz drugih izvora proizlazi da je po dobi bio sasvim dječak. Životopis sv. Verburge: „Rodio mu se (Mervali) i sin Merevin koji je kao malen dječak od krštenja bio uzet k Svetoj Nevinoj dječici.” Ipak se ne čini da je umro u ranom djetinjstvu; jer takve Crkva ne štuje (iako je sigurno da su ušli u baštinu kraljevstva nebeskoga), osim ako im možda nije pridodan vijenac mučeništva. O njemu pak spominje Harpsfield u stoljeću 7, pogl. 10: „Ermenburga”, kaže, „bila je majka Milburge, Mildrede, Milgite i svetoga dječaka Merefina.” Westmonasteriensis pod godinom 676: „Rodila mu je osim toga (Ermenburga Mervaldu) sina imenom Merefina, dječaka izvanredne svetosti.” Isto ima Wigorniensis pod godinom 675, i Ranulf iz Chestera u knjizi 3, pogl. 18, koji ga zove Meresyn. U kazalu svetaca koji se slave u Engleskom martirologiju nalazi se Merezin, ispovjedalac, 17. siječnja.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.