Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 14. siječnja

O bl. Engelmaru, pustinjaku i mučeniku u Bavarskoj

DE B. ENGELMARO EREMITA MART. IN BAVARIA

Ferrari u općem katalogu svetaca pod 14. siječnjem: U Bavarskoj bl. Engelmara pustinjaka, i ponovno 24., za što ne navodi nikakva razloga. Da je on zasigurno na ovaj dan ili prvoga dana nakon osmine Bogojavljenja ubijen, pokazat će se niže. On navodi Annales Bavariæ. Henrik Kanizije u 6. svesku Antiquæ lectionis objavio je origines Windbergenses iz staroga rukopisa istoga samostana, a u njima djela bl. Engelmara, koja je otmjenije preveo Rader u 1. svesku Bavariæ sanctæ, navodeći Bruschijeve bilješke, kako u životopisu bl. Vilima na istom mjestu priznaje, neobjavljene, a zatim Brunner u Annal., 11., br. 8., pod naslovom Sv. Engelmara krvava smrt. Taj mu se ures svetosti s pravom pridaje, jer se u životopisu napisanom već prije gotovo 500 godina slave ćelija sv. Engelmara i zagovori s neba označenoga mučenika, a Rader je svjedok da se i danas slavi u Windbergu.

Ferrarius in generali SS. catalogo, XIV Januarii: In Bavaria B. Engelmari eremitæ, et iterum XXIV cujus rationem nullam affert. Hoc certe, sive proximo post octavam Epiphaniæ die, interfectum esse, infra patebit. Citat ille Annales Bavariæ. Henricus Canisius tomo 6, Antiquæ lectionis origines Windbergenses ex ejusdem cœnobii vetusto codice vulgavit, inque iis B. Engelmari gesta; quæ elegantius reddidit Raderus to. 1, Bavariæ sanctæ, citans Bruschii schedas, ut in B. Wilhelmo ibidem fatetur, ineditas; ac deinde Brunnerus Annal. 11, nu. 8, titulo S. Engelmari cruenta mors. Quod sanctitatis honestamentum ei recte tribuitur, cum in vita jam ab annis prope 500, scripta cella S. Engelmari, coelitusque designati Martyris patrocinia celebrentur, et Raderus testis sit hodieque Winburgi celebrari.

2 Nadalje, pisac tih početaka i životopisa bio je sljedbenik premonstratske ustanove i pitomac samostana Windberg. Sam svjedoči: Godine 1142. od Gospodnjega utjelovljenja, dok je kraljevstvom upravljao kralj Konrad, a našoj dijecezanskoj Crkvi predsjedao časni biskup Henrik; prve godine stupanja u službu časnoga oca i upravitelja ovoga mjesta Gebharda itd. I malo poslije: Posvetio je pak te oltare gospodin Stilco, biskup Olomouca, iz pokrajine koja se zove Moravska, muž velika imena i zasluge, podjednako drag i mio kako duhovnim tako i svjetovnim osobama, ljubitelj redovništva koliko se tiče zavjeta našega reda, naime premonstratskoga.

2 Illarum porro originum et vitæ scriptor, instituti Præmonstratensis sectator fuit, ac cœnobii Windbergensi alumnus. Testatur ipse: Anno 1142 ab incarnatione Dominica, gubernante monarchiam Rege Conrado, præsidente diœcesanæ nostrae Ecclesiae venerabili Henrico Episcopo; anno primo ingressionis venerandi Patris et provisoris hujus loci Gebhardi. etc. et paullo post: Consecravit autem ea altaria D. Stilco Olmuciensis Episcopus, de provincia quae est Moravia, vir magni nominis et meriti, tam spiritualibus quam laicis acceptus et gratus personis, amator religionis quantum ad professionem nostri ordinis, scilicet Præmonstratensis.

3 Čini se pak da je živio u začetcima istoga samostana, pa tako i reda. Jer govoreći o Rudbertu, prvom prepozitu Windberga, kaže: Spomenutomu Rudbertu, nekoć samo svjetovnomu prezbiteru, a sada i revnitelju strožega načina života. I prije, govoreći o bl. Vilimu: Po kojemu (duhu proroštva) budući da je mnogo toga prorekao, kako nam je ispripovjedila blažene uspomene njegova odgojiteljica grofica Luitkarda itd. Čini se da je raniji dio knjižice i život sv. Engelmara napisao dok je sam Rudbert još bio živ, što pokazuje ona riječ sada, a ostalo da je dodao u nastavku, kako se što događalo, sve do posvete veće bazilike godine 1167., 1. indikcije, 28. studenoga.

3 Vixisse autem sub ejusdem monasterii, adeoque ordinis, primordia videtur. Nam de Rudberto primo Windbergensi Præposito loquens, ait: Supradicto Rudberto, olim duntaxat populari Presbytero, nunc autem et arctioris conversationis æmulo. Et ante de B. Guilielmo loquens: Per quem (prophetiæ spiritum) cum multa prædixerit, ut nobis beatæ recordationis altrix ejus Comitissa Luitkardis retulit, etc. Videtur priorem libelli partem, vitamque S. Engelmari ipso adhuc superstite Rudberto scripsisse, quod particula illa nunc indicat; cetera deinceps adjecisse, ut quæque gesta sunt, usque ad majoris basilicæ dedicationem anno 1167, Indict. 1, IV Kal. Decemb.

4 Njegova je vjerodostojnost pouzdana jer prenosi samo ono što je ili sam svojim očima vidio ili primio od očevidaca. Ali zato što svecima upisuje samo rođendanski dan, ne navodeći godinu, koja mu je bila pri ruci, Brunner u navedenoj knjizi, br. 2., smatra ga nemarnim piscem. Engelmar doduše posve prešućuje koje je godine života ili Kristove umro; u koji je pak drugi pustinjak prešao, naznačuje kao kroz rešetku kad spominje smrt sv. Grgura, njegova učitelja u anahoretskom životu, koja se dogodila 23. rujna 1093.

4 Ejus fides constat, quod referat solum vel a se coram conspecta, vel ab oculatis accepta testibus. Verum quod Sanctis natalem duntaxat diem adscribat, anno, quod in promptu erat, non expresso, scriptor indiligens censetur Brunnero libro citato, nu. 2, Engelmarus quidem quo aut ætatis aut Christi anno obierit, penitus silet: quo ad secundam eremum transierit, veluti per transennam indicat, dum S. Gregorii ejus in anachoreticis magistri mortem memorat, quæ 23 Septembris 1093 contigit.

5 Između rijeka Regen i Isar, od kojih se ova nasuprot Passauu, a ona kod Regensburga ulijeva u Dunav, prema granici Češke, u slavnoj i prostranoj oblasti prostire se grofovija Bogen, kako prenose Aventin u 7. Annal. i Hund u 3. svesku Metrop; spominjući postanak i napredak samostana Windberg. U puku se naziva Pogen i Bogen, što neki tumače kao luk (i to je značenje riječi Bogen): odatle drugi podrijetlo obitelji izvode iz Arca na Benakovsku jezeru u Italiji, a drugi nagađaju da ovdje makar u imenu preživljavaju tragovi starih Bavaraca. Onaj dio te grofovije koji se okreće prema sjeveru i Češkoj u puku se naziva Waldt ili šuma, od Hercynske šume koja, kao što je nekoć obuhvaćala svu tu oblast, tako je i sada, i to na nekim mjestima golemim šumama, okružuje.

5 Inter Reginum Ilisumque annes, quorum hic e regione Passavii, ille Ratisbonæ Danubio miscetur, ad Bohemiæ confinia, celebri et ampla ditione sese Pogiensis Comitatus extendit, ut Aventinus 7 Annal. et Hundius to. 3, Metrop. cænobii Windbergensis ortum progressumque memorantes tradunt. Pogen vulgo, et Bogen appellatur, quod quidam arcum interpretantur, (estque ea vocis Bogen notio:) inde alii originem familiæ de Arcu ad lacum Benacum in Italia repetunt: alii veterum Boiorum hic superesse vel in nomine vestigia divinant. Quæ Comitatus illius pars ad Septemtrionem ac Bohemiam vergit, vulgo Waldt, sive silva, nuncupatur, ab Hercynio saltu, qui, ut omnem eam, olim ditionem obtinuit, ita etiamnum, et quidem ingentibus alicubi silvis, præcingit.

6 U tu se dakle šumu godine 1093. preselio iz Passaua i boravio oko brda Wind ili Windberga, nedaleko od bogenskoga gradića i gorske utvrde, a na drugoj obali Dunava udaljen na drugu milju od kasnije sagrađenoga Straubinga ili Strubinga: gdje je nekoliko godina poslije od grofa Adelberta podignut prostrani windberški samostan premonstratskoga reda, koji i sada cvjeta, na vrlo ljupku mjestu. U brižno izrađenu korografiju Bavarske Petra Weinera pohodi se neko mjesto unutar same Hercynske šume, zvano Engelmanswaldt ili Engelmarova šuma: je li ondje bilo njegovo pustinjačko boravište ili ćelija postavljena nad grobom, koja se priljevom hodočasnika proširila u veće selo pa je darom grofa Adelberta pridružena utemeljenju samostana Windberg, nipošto nemamo pouzdano.

6 In hunc igitur saltum anno 1093, Passavio demigravit, commoratusque est circa Windi montem, sive Windbergam, Pogiensi municipio et arce montana haud procul, Straubinga, sive Strubinga, ad alteram Danubii ripam posterius extructa secundo milliari distantem: ubi aliquot annis post ab Adelberto Comite extructum est, quod etiamnum viget, Windbergense amplissimum cænobium, ordinis Præmonstratensis, loco peramæno. In Bavariæ chorographia studio Petri Weineri accurata, visitur locus quidam intra ipsum saltum Hercynium, Engelmanswaldt, sive Engelmari silva dictus: num isthuc illius eremitica mansio fuerit, an cella sepulchro imposita, quæ supplicantium confluxu in ampliorem vicum vicum dilatata, Comitis Adelberti dono fundatione caenobii Windbergensis accessit, haudquam compertum habemus.

7 Ono što Rader piše: Engelmar je oko šuma i gajeva kasnije utemeljenoga Windberga s drugom učvrstio prebivalište, valja shvatiti o samostanu (koji se jednako kao i samo selo posvuda naziva Windberg): jer su i selo i crkva stariji od Engelmarova dolaska. Iz navedenih početaka toga mjesta proizlazi da je neki Winth ili Windo, podrijetlom Saksonac, prvi stanovnik toga mjesta i začetnik imena, ondje (neizvjesno koje godine) sagradio crkvu u čast Bogorodice Djevice i svih svetih, pošto je onamo bilo doneseno veoma mnogo moći i pohranjeno te položeno u kamenje zatvoreno po njemu samomu na oltaru, u nazočnosti prezbitera Azelina. Od moći se pak ondje nabrajaju one koje su navedene pod izričitim imenima. Tomu je Windu stariji brat bio, kako se ondje pripovijeda, istoga imena, pomagač u gradnji te crkve, koji je iz Saske u vrijeme kralja Ludovika, dok su ih vodili Huni, stigao u te krajeve. Čini se da se to dogodilo za kralja Ludovika, sina cara Arnulfa, koji je umro godine Kristove 912., u 12. godini kraljevanja: jer su za njegova vladanja češće njemačke pokrajine, a poimence Sasku i Tiringiju, pustošili ili Mađari, kao što je očito iz Reginonova nastavljača, Hermana Ugovoroga, Lamberta iz Hersfelda i drugih. Tim računom zaključit ćeš da su ime i hram Windberga za čitavo stoljeće stariji od Engelmarova rođenja. I to je časna i mila starina Windsberške Crkve, kako kaže anonimni pisac početaka.

7 Quod Raderus scribit: Engelmarus circa Winburgi, postea conditi, saltus et nemora cum socio sedem fixit, de caenobio (quod xque ac pagus ipse Windberga passim nuncupatur) accipi debet: nam et pagus et ecclesia adventu Engelmari antiquiora sunt. Constat ex citatis loci originibus, Winth quemdam, sive Windum, gente Saxonem, primum loci incolam, et nominis auctorem, isthic ecclesiam (incertum tamen quo anno) construxisse honori Deiparæ Virginis et omnium Sanctorum, plurimis isthuc allatis reliquiis, et in altari per se conclusis lapidibus absconditis et collocatis, præsente Azelino Presbytero. Ex vero reliquiæ isthic expressis nominibus recensetur. Huic Windo frater senior fuit, ut ibidem narratur, ejusdem nominis, in illius ædificatione ecclesiæ adjutor, qui de Saxonia tempore Ludovici Regis, deducentibus Hunnis, in eas oras advenerat. Videtur id contigisse sub Ludovico Rege Arnulphi Imperatoris filio, qui anno Christi 912, regni 12, obiit: nam eo regnante saepius Germanicas provincias, ac nominatim Saxoniam et Tluringiam populati sunt sive Hungari, ut ex Reginonis continuatore, Hermano Contracto, Lamberto Schafnaburgensi et aliis liquet. Quo calculo, Windbergæ nomen ac templum integro seculo Engelmari ortu priora concludes. Atque hæc est honorabilis et amabilis antiquitas Windbergensis Ecclesiæ, ut anonymus originum scriptor ait.

8 Prije Engelmara također, kako piše isti pisac, istomu mjestu, obdarenomu tolikim zalozima svetaca (od braće Windovih), pridonio je ne malom čašću zaslužni i prekaljeni Kristov vojnik Vilim, koji je, slomljen dugim hodočašćima k raznim grobovima svetaca i naporima, ondje proveo pustinjački život, dok mu je opskrbu davala pobožna odgojiteljica Luitkarda, supruga Hertwika II., grofa od Bogena, i majka Alberta I., utemeljitelja Windberga (a ne supruga, kako piše Rader, brkajući je sa snahom Hedvigom). On je svojoj odgojiteljici, koja je još dugo poslije nadživjela, prorekao poraz Saksonaca na rijeci Unstrut, koji se dogodio godine 1073., kao što je očito iz Hersfeldskoga i drugih. Albert I., koji je i utemeljitelj samostana Windberg, u buli kojom Eugen II. godine Kristove 1126. potvrđuje drugo utemeljenje ili obnovu Gornjega Altaicha, u 2. svesku Metropolis Hunda, naziva se grofom Adelbertom od Windebercha, a kod Henningesa, 4. svezak Stemmat; windberškim. Tim nazivom, izvedenim od utvrde (možda na samom onom mjestu gdje je poslije smješten samostan), čini se da se razlikuje od druge obitelji iz Bogena, započete od Fridrika, brata Aswinova, Albertova djeda, kojoj je u to vrijeme na čelu, u odvojenoj oblasti, bio Fridrikov sin Fridrik, odvjetnik Regensburške Crkve, spomenut u istoj Honorijevoj ispravi.

8 Ante Engelmarum quoque, eidem loco, ut idem auctor scribit, tantis Sanctorum pignoribus (a Windis fratribus) gratificato, non minimum gratificationis addidit emeritus et veteranus Christi miles Willihelmus, qui longis peregrinationibus ad varia Sanctorum sepulchra, ac laboribus fractus, isthic eremiticam vitam peregit, Luîtkarde pia semina, Hertwici II, Comitis Pogensis uxore, Alberti I, fundatoris Windbergensis matre (non conjuge, ut Raderus, eam cum Hadwige nuru confundens, scribit) ei annonam subministrante. Is huic suæ altrici, quæ dñu post superfuit, cladem Saxonum ad Vostrutum fluvium prædixit, quæ anno 1073, contigit, ut ex Schafnaburgensi et aliis patet. Albertus I, qui et Windbergensis monasterii fundator, in bulla qua E'ugenius II, anno Christi 1126, Altachii superioris fundationem secundam, sive restaurationem confirmat, to. 2, Metropolis Hundii, vocatur Adelbertus Comes de Windeberch; atque ab Henninges tom. 4, Stemmat. Windbergensis. Qua nomenclatura, ab arce (eo fortassis ipsa loco sita, ubi deinde monasterium locatum) ducta, distingui videtur ab altera Pogiensium familia, cujus a Frederico, fratre Asswini, avi Alberti, cæptæ, princeps hoc tempore, in sejuncta ditione erat Frederici filius Fredericus Advocatus Ratisbonensis Ecclesiæ, memoratus in eodem Honorii diplomate.

9 Živio je Engelmar, kaže Rader, godinu nakon blagoslovljenoga poroda Djevice 1088., što Ferrari prenosi: preminuo je oko godine spasenja 1088. Ali godine 1093. preminuo je biskup Grgur, a poslije se Engelmar povukao u osamu u blizini Windberga: gdje je poginuo kao mučenik ne mnogo godina poslije. Brunner pod godinom 1096. navodi njegovo ubojstvo: ali griješi kad piše da je zaklan 7. siječnja, gdje Rader uz same blagdane Bogojavljenja; jer gotovo suvremeni pisac izričito tvrdi da se to dogodilo nakon osmine Bogojavljenja.

9 Vixit Engelmarus, inquit Raderus, anno post almum Virginis partum 1088, quod Ferrarius reddit: cessit e vita circa annum salutis 1088. Astanno 1093, cessit e vita Gregorius Episcopus, ac post Engelmarus in solitudinem Windbergæ vicinam secessit: ubi Martyr occubuit non multis post annis. Brunnerus ad annum 1096, ejus cædem refert: sed fallitur dum VII Id. Januarii jugulatum scribit, ubi Raderus ad ipsa regalia; nam auctor fere coævus diserte asserit post octavas regalium id contigisse.

Životopis, nepoznati autor.

Vita, auctore anonymo.

6 iz 6. sv. djela Antiquae lectiones Henrika Canisija. a Povrh toga, na poticaj časnoga prezbitera Rudberta i uz pristanak spomenutoga grofa Adelberta, u posjed ovoga mjesta pripala je šumska ćelija sv. Engelmara, o kojemu mi, želeći dati povod budućim piscima koji će pisati opširnije, postavljamo početke pomnoga istraživanja. Naposljetku smo saznali da je bio podrijetlom Bavarac, rodom i zanimanjem γεωργός, to jest zemljoradnik; ali, odreknuvši se zemaljskih želja i ostavivši vlastita dobra iz ljubavi prema Kristu, započeo je stegu pustinjačkoga života pod poukom sv. Grgura, nekoć, kako prenose, armenskoga nadbiskupa, ali tada u obilnijoj nadi nebeske nagrade slijedeći dragovoljno siromaštvo uz hodočašće oko Passaua. Kad je ovaj preminuo, prema onomu što je i sam prorekao, 23. rujna, oko podneva, u sat u koji se dogodilo ono najpoznatije pomrčenje sunca, koje je pratila ne samo najveća smrtnost nego i jeruzalemska vojna, po poticaju pape Urbana II., povukao se bl. Engelmar u samoću svoga počinka; sagradivši ondje boravište, počeo je živjeti od rada svojih ruku prema Psalmistu i Apostolu, te je unatoč tomu bdjenjima, postovima i molitvama žarka duha tražio milost svoga Stvoritelja.

2 I dok je zbog svoje dobrote i pobožnosti bio veoma omiljen svima koji su bili oko njega, njegov drug, kojega valja nazvati novim Kainom, vođen zavišću zbog veće milosti koju mu je Bog udijelio, i žaleći što se pokazuje manje vrijednim, bez svjedoka se nije zgrozio pružiti ruke na njega te ga, pošto ga je udario, pokriti snijegom i ruševinama. Prenosi se naime da je dan nakon osmine Bogojavljenja počinio ovo zlodjelo i sve do Duhova ga skrivao različitim pretvaranjima i prikrivanjima. Ali nakon svetkovine Duha Svetoga nije smio ostati skriven počinitelj tako teškoga zločina, jer i Njegovo je djelo da osudi svijet zbog grijeha. Dok je dakle krv novoga Abela vapila Gospodinu, postao je lutalicom i bjeguncem onaj nedavni Kain koji se nadao da će postići samostalnu vlast u pustinji, uz jednakost ljudske naklonosti nakon smrti bl. Engelmara, po primjeru Židova koji su da bi zadržali mjesto ubili Krista, ali su zbog ubijenoga Krista izgubili mjesto i raspršeni su na sve vjetrove.

3 Došavši pak neki obični svećenik, pronađeno je tijelo pokopao na običan način, naime ne prema uzvišenosti svetosti, nego prema poniznosti siromaštva. Pobožnost naime i nagrada ovoga truda čuvala se za gore spomenutoga Rudberta, nekoć samo svjetovnog prezbitera, a sada i nasljedovatelja strožega života, kako bi naime dostojnomu pripravio dostojan spomenik u koji bi tada bile prenesene njegove svete kosti, kad se također posvećivala kamena crkva sagrađena nad njime zauzimanjem istoga Rudberta, naime godine Gospodnjega utjelovljenja 1131., dok su rimskim prvosvećeništvom i kraljevstvom složno upravljali Inocent II. i Lotar III.

4 Od prvoga je pak ukopa po božanskome nadahnuću zavladalo kao zakon da svake godine u sredini duhovskoga tjedna ondje hrli puk i pobožno traži zaštitu od Boga određenoga mučenika. Jer kako svjedoče vjerni ljudi koji su još živi, kad je ono mjesto nekoć bilo bez ikakva stanovnika, a siromašna kapelica štitila grob časnoga pustinjaka, i kad bi oni slučajno noću prolazili onuda, ugledali su ondje mnoga svjetla odozgo zapaljena koja su blistala čudesnom jasnoćom i mamila ih ne samo da zavire unutra nego i da uđu; povrh toga osjetili su i prelijep miris miomirisa, bez ikakve tvari miomirisa. Osim toga, pripovijeda se da su mnogi bolesnici i nevoljnici ondje iskusili ozdravljenja i izbavljenja; ali jer su nam nepoznati, čekamo poznate o kojima bismo pisali. U budućim se naime vremenima nadamo da će se ondje očitovati veća slava Božja.

a Bio je unaprijed stavio dva poglavlja o imenu i crkvi Windberga te o bl. Vilimu.
b Govoreći prije o bl. Vilimu, napisao je ovo: „Hartwig, biskup Regensburga časne uspomene, posvetio je kapelu koju je nad njime (bl. Vilimom) sagradio grof Adelbert, opomenut u snu kao lijek za tešku bolest.” Stolovao je Hartwig, prema Hundu u 1. sv. Metropolis, od godine 1105. do 1126.
c Aventin u djelu Nomenclator kaže: „Angel i engel kod nas Nijemaca Bavaraca znači žalac, stožer, među, odakle Angilomarus, Engelmair, znači onaj koji povećava među.” Zadnji dio riječi, osim povećanja, kod Heutera u staroj Belgiji znači glasinu, a kod Juniusa u Batavia, 23. pogl., znači upravitelja ili Meiera, naziv koji je i danas uobičajen u belgijskim i njemačkim gradovima i selima.
d γεωργός je zemljoradnik.
e Ono što se pučki zove Passau, a nekoć Batava, kako smo rekli 8. siječnja uz životopis sv. Severina, 6. pogl., br. 27., Rader je razumio kao Padovu u Veneciji; piše naime da je Grgur, potajno ostavivši nadbiskupsko dostojanstvo, stigao u tuđinu u Italiju i boravio oko Padove. Ispravnije Brunner: „Engelmar, odgojen na selu i prešavši od njive i pluga na obrađivanje duha, predao se stezi Grgura, armenskoga biskupa koji je u izgnanstvu živio u Bavarskoj.”
f Urspergensis: „Godine 1093. dogodilo se pomrčenje sunca 23. rujna u treći sat, i uslijedila je velika smrtnost.” Dodechin u dodatku uz Marijana: „Dogodilo se pomrčenje sunca u treći sat dana, i viđen je zmaj. Godine 1094. bila je velika pošast.”
g Godine 1093. proglašena na Koncilu u Clermontu, a 1096. poduzeta, pod glavnim vođom Godefroyem Bouillonskim.
h Engelmara je, kaže Brunner, sunce otkrilo kad se otopio snijeg. i Katalog windberških opata kod Hunda ovako glasi: „Rudbert, svjetovni svećenik, obukavši premonstratski sveti red godine Gospodnjega utjelovljenja 1125., kao prvi prepozit počeo je upravljati ovom Crkvom. Upravljao je 15 godina.” Ostendin gore pod 13. siječnja kaže da je te godine u Regensburg došao sv. Norbert. Tada su naime vjerojatno postavljeni temelji windberškoga samostana, ili radije kad se odatle vratio iz Rima početkom godine 1126., jer se u apostolskoj potvrdi reda izdanoj 17. veljače 1126. godine ne spominje Windberg, dok se ostali samostani i njihova imanja, vinogradi, posjedi itd. najtočnije navode. k U Canisijevu izdanju, nemarom prepisivača, čita se: „godine 1101.” Lotar je godine 1125. izabran za cara, a Inocent II. godine 1130. za rimskoga prvosvećenika. l Drugdje su kod Nijemaca uobičajene prošnje u srijedu o Duhovima uz grobove svetaca.

6 Antiq. lect. Hen. Canisii. a Præterea suggerente venerabili Rudberto Presbytero, et annuenteb præfato Comite Adelberto, cessit in dominium hujus loci silvestris cella S.c Engelmari, de quo nos plura scribenti futuris scriptoribus occasionem dare cupientes, diligentis inquisitionis initia ponimus. Denique reperimus eum natione fuisse Baioarium, genere et opered georgium, hoc est, terræ colonum: sed abdicatis terrenis desideriis propriisque facultatibus pro amore Christi derelictis, eremiticae vitae disciplinam cæpisse sub eruditione S. Gregorii Armeniorum quondam, ut ferunt, Archiepiscopi, sed tunc uberiori spe cælestis præmii voluntariam paupertatem cum peregrinatione circae Pataviam sectati. Quo defuncto, secundum quod ipse prædixerat, Nona Calendarum Octobris, circa meridiem,f hora qua illa famosissima solis Eclepsis accidit, quam non solum maxima mortalitas, sed et Hierosolymitana sequebatur expeditiog, auctore Papa Urbano II, contulit se B. Engelmarus in solitudinem requietionis suæ: factaque inibi mansione, cæpit laboribus manuum suarum juxta Psalmistam et Apostolum vivere, et nihilominus juxta Psalmistam et Apostolum vivere, et nihilominus vigiliis ac jejuniis et orationibus conditoris sui gratiam spiritu fervens quærere.

2 Cumque pro bonitate et religione sua valde acceptus esset omnibus, qui in circuitu ejus erant, socius suus novus Cain appellandus, invidia ductus potioris ei divinitus collatæ gratiæ; seque dolens inæqualem apparere, remotis arbitris non exhorruit in illum manus extendere: percussumque nive et ruderibus operire. Fertur enim post octavam Epiphaniæ proxima die facinus hoc perpetrasse, et usque ad Pentecosten variis simulationibus et dissimulationibus occultasse. Ultra vero solemnitatem sancti Spiritus non debuit tanti sceleris reus latere, quoniam ipsius etiam est mundum de peccato arguere. Igitur novi Abel sanguine ad Dominum clanante, vagus et profugus factus est recens Cain ille, qui singularem eremi potestatem, cum æquipollentiæ favoris humani post mortem B. Engelmari speraverat obtinere, exemplo Judaërum, qui propter obtinendum locum occiderunt Christum, sed propter occisum Christum perdiderunt locum, et dispersi sunt in omnem ventum.

3 Veniens autem quidam vulgaris Sacerdos,h inventum corpus vulgariter sepelivit, videlicet non secundum sublimitatem sanctitatis, sed secundum humilitatem paupertatis. Hujus enim diligentiæ pietas et merces servabatur supradicto Rudberto, olim dumtaxat populari Presbytero, i nunc autem et arctioris conversationis æmulo, uti scilicet digno dignum monumentum præpararet, in quo tunc sacra ossa ejus transponerentur; cum etiam ecclesia lapidea ejusdem Rudberti patratu, super eum constructa dedicaretur, anno videlicet Incarnationis Dominicæ millesimo centesimo trigesimo primo, Romanorum præsulatum et regnum concorditer gubernantibus Innocentio II, et Lothario III.

4 A prima tamen sepultura divino instinctu tamquam lex obtinuit, ut singulis annis in media Pentecostes hebdomada populus ibi confluat, et celitus designati Martyris patrocinia devotus requirat. Nam sicut fideles in verbis suis adhuc superstites viri pronuntiant, cum ille locus aliquando nullum habitatorem haberet, et vilis ædicula sepulchrum venerabilis Eremitæ protegeret, ipsique forte noctu præterirent, prospexerunt ibi numerosa luminaria divinitus accensa, mirabili claritate radiantia, seque non solum ad introspiciendum, sed etiam ad introeundum provocantia: insuper odorati sunt et suavissima aromata, absque specie aromatica. Præterea plures infirmi et afflicti medelas et ereptiones ibidem perhibentur experti: sed quia nobis ignoti sunt, notos expectamus de quibus scribamus. Futuris namque temporibus majorem Dei gloriam speramus illic apparituram.

a Duo capita præmiserat de Windbergæ nomine et ecclesiæ, ac B. Wilhelmo.
b Ante de B. Wilhelmo loquens hxc scripserat: Hertwicus honoratæ memoriæ Ratisponensis Episcopus cæpellam dedicavit, quam super eum (B. Wilhelmum) Comes Adelbertus in somnis ædmonitus admonitus pro medicamento gravis infirmitatis ædificavit. Sedit Hartwicus, ut Hundius lom. 1 Metrop. ab anno 1105 ad 1126.
c Aventinus in Nomencl. ait: Angel et engel aculeum, cardinem, limitem, nobis Germanis Boiis valet, unde Angilomarus, Engelmair, est augmentans limitem. Ultima vocabuli pars, præter augmentum, Heutero in veteri Belgio rumorem significat, Junio Batavix cap. 23, significat Præfectum, sive Meier, usitato etiam hodie in oppidis pagisque Belgicis ac Germanicis nomine.
d γεωφής est colonus.
e Quæ vulgo Passavium, olim Batava, ut diximus VIII Janu. ad vilam S. Severini cap. 6, num. 27, Raderus Palavium Venetix intellexit; scribit enim Gregorium dimissa clam pontificatus dignitate in Italiam peregre advenisse, et circa Patavium versatum. Rectius Brunnerus: Engelmarus ruri educatus et ab agro stivaque ad cultum animi transgressus, Gregorio Armeniæ Pontifici in Boica exuluin disciplinam se dederat.
f Urspergen. Anno 1093 eclipsis solis facta est IX Kal. Octob. hora tertia, et mortalitas magna subsecuta. Dodechinus in Appendice Mariant: Eclipsis solis facta est hora tertia diei, et draco visus est. Anno 1094, pestilentia magna fuit.
g Anno 1093, exente in concilio Claromontano decreta, 1096, suscepta, duce primario Godefrido Bullonio.
h Engelmarum, inquit Brunnerus, sol liquata nive prodidit. i Catalogus Abbatum Windbergensium apud Hundium ita habet: Rudbertus popularis sacerdos sacro ordine Præmonstratensi indutus anno Incarnationis Christi 1125, hujus Ecclesiæ Præpositus primus regere ceepit. Rexit annos 15: Ostendinus supra XIII Januarii eo anno Raisbonam venisse S. Norbertum. Tum nimirum jacta Windbergensis cornobii fundamenta, aut potius cum isthac Roma rediit initio anni 1126, nam in Apostolica confirmatione ordinis facta XIV Kal. Martii 1126, nulla mentio fil Windbergæ, cum catera monasteria, eorumque prædia, vineæ, mansi, etc. accuratissime memorentur. k In Canisiana editione, librarii incuria. legitur: anno millesimo centesimo primo. Lotharius anno 1125, Imperator creatus est, Innocentius II, anno 1130, Pontifex Romanus. l Alibi apud Germanos usitatæ feria quarta Pentecostes ad Sanctorum sepulchra supplicationes.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

14. siječnja Kalendar godine