Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak II · 14. siječnja

O bl. Engelmaru, pustinjaku i mučeniku u Bavarskoj

DE B. ENGELMARO EREMITA MART. IN BAVARIA

Sadržaj (1)
  1. Životopis, nepoznati autor.

Ferrari u općem katalogu svetaca pod 14. siječnjem: U Bavarskoj bl. Engelmara pustinjaka, i ponovno 24., za što ne navodi nikakva razloga. Da je on zasigurno na ovaj dan ili prvoga dana nakon osmine Bogojavljenja ubijen, pokazat će se niže. On navodi Annales Bavariæ. Henrik Kanizije u 6. svesku Antiquæ lectionis objavio je origines Windbergenses iz staroga rukopisa istoga samostana, a u njima djela bl. Engelmara, koja je otmjenije preveo Rader u 1. svesku Bavariæ sanctæ, navodeći Bruschijeve bilješke, kako u životopisu bl. Vilima na istom mjestu priznaje, neobjavljene, a zatim Brunner u Annal., 11., br. 8., pod naslovom Sv. Engelmara krvava smrt. Taj mu se ures svetosti s pravom pridaje, jer se u životopisu napisanom već prije gotovo 500 godina slave ćelija sv. Engelmara i zagovori s neba označenoga mučenika, a Rader je svjedok da se i danas slavi u Windbergu.

2 Nadalje, pisac tih početaka i životopisa bio je sljedbenik premonstratske ustanove i pitomac samostana Windberg. Sam svjedoči: Godine 1142. od Gospodnjega utjelovljenja, dok je kraljevstvom upravljao kralj Konrad, a našoj dijecezanskoj Crkvi predsjedao časni biskup Henrik; prve godine stupanja u službu časnoga oca i upravitelja ovoga mjesta Gebharda itd. I malo poslije: Posvetio je pak te oltare gospodin Stilco, biskup Olomouca, iz pokrajine koja se zove Moravska, muž velika imena i zasluge, podjednako drag i mio kako duhovnim tako i svjetovnim osobama, ljubitelj redovništva koliko se tiče zavjeta našega reda, naime premonstratskoga.

3 Čini se pak da je živio u začetcima istoga samostana, pa tako i reda. Jer govoreći o Rudbertu, prvom prepozitu Windberga, kaže: Spomenutomu Rudbertu, nekoć samo svjetovnomu prezbiteru, a sada i revnitelju strožega načina života. I prije, govoreći o bl. Vilimu: Po kojemu (duhu proroštva) budući da je mnogo toga prorekao, kako nam je ispripovjedila blažene uspomene njegova odgojiteljica grofica Luitkarda itd. Čini se da je raniji dio knjižice i život sv. Engelmara napisao dok je sam Rudbert još bio živ, što pokazuje ona riječ sada, a ostalo da je dodao u nastavku, kako se što događalo, sve do posvete veće bazilike godine 1167., 1. indikcije, 28. studenoga.

4 Njegova je vjerodostojnost pouzdana jer prenosi samo ono što je ili sam svojim očima vidio ili primio od očevidaca. Ali zato što svecima upisuje samo rođendanski dan, ne navodeći godinu, koja mu je bila pri ruci, Brunner u navedenoj knjizi, br. 2., smatra ga nemarnim piscem. Engelmar doduše posve prešućuje koje je godine života ili Kristove umro; u koji je pak drugi pustinjak prešao, naznačuje kao kroz rešetku kad spominje smrt sv. Grgura, njegova učitelja u anahoretskom životu, koja se dogodila 23. rujna 1093.

5 Između rijeka Regen i Isar, od kojih se ova nasuprot Passauu, a ona kod Regensburga ulijeva u Dunav, prema granici Češke, u slavnoj i prostranoj oblasti prostire se grofovija Bogen, kako prenose Aventin u 7. Annal. i Hund u 3. svesku Metrop; spominjući postanak i napredak samostana Windberg. U puku se naziva Pogen i Bogen, što neki tumače kao luk (i to je značenje riječi Bogen): odatle drugi podrijetlo obitelji izvode iz Arca na Benakovsku jezeru u Italiji, a drugi nagađaju da ovdje makar u imenu preživljavaju tragovi starih Bavaraca. Onaj dio te grofovije koji se okreće prema sjeveru i Češkoj u puku se naziva Waldt ili šuma, od Hercynske šume koja, kao što je nekoć obuhvaćala svu tu oblast, tako je i sada, i to na nekim mjestima golemim šumama, okružuje.

6 U tu se dakle šumu godine 1093. preselio iz Passaua i boravio oko brda Wind ili Windberga, nedaleko od bogenskoga gradića i gorske utvrde, a na drugoj obali Dunava udaljen na drugu milju od kasnije sagrađenoga Straubinga ili Strubinga: gdje je nekoliko godina poslije od grofa Adelberta podignut prostrani windberški samostan premonstratskoga reda, koji i sada cvjeta, na vrlo ljupku mjestu. U brižno izrađenu korografiju Bavarske Petra Weinera pohodi se neko mjesto unutar same Hercynske šume, zvano Engelmanswaldt ili Engelmarova šuma: je li ondje bilo njegovo pustinjačko boravište ili ćelija postavljena nad grobom, koja se priljevom hodočasnika proširila u veće selo pa je darom grofa Adelberta pridružena utemeljenju samostana Windberg, nipošto nemamo pouzdano.

7 Ono što Rader piše: Engelmar je oko šuma i gajeva kasnije utemeljenoga Windberga s drugom učvrstio prebivalište, valja shvatiti o samostanu (koji se jednako kao i samo selo posvuda naziva Windberg): jer su i selo i crkva stariji od Engelmarova dolaska. Iz navedenih početaka toga mjesta proizlazi da je neki Winth ili Windo, podrijetlom Saksonac, prvi stanovnik toga mjesta i začetnik imena, ondje (neizvjesno koje godine) sagradio crkvu u čast Bogorodice Djevice i svih svetih, pošto je onamo bilo doneseno veoma mnogo moći i pohranjeno te položeno u kamenje zatvoreno po njemu samomu na oltaru, u nazočnosti prezbitera Azelina. Od moći se pak ondje nabrajaju one koje su navedene pod izričitim imenima. Tomu je Windu stariji brat bio, kako se ondje pripovijeda, istoga imena, pomagač u gradnji te crkve, koji je iz Saske u vrijeme kralja Ludovika, dok su ih vodili Huni, stigao u te krajeve. Čini se da se to dogodilo za kralja Ludovika, sina cara Arnulfa, koji je umro godine Kristove 912., u 12. godini kraljevanja: jer su za njegova vladanja češće njemačke pokrajine, a poimence Sasku i Tiringiju, pustošili ili Mađari, kao što je očito iz Reginonova nastavljača, Hermana Ugovoroga, Lamberta iz Hersfelda i drugih. Tim računom zaključit ćeš da su ime i hram Windberga za čitavo stoljeće stariji od Engelmarova rođenja. I to je časna i mila starina Windsberške Crkve, kako kaže anonimni pisac početaka.

8 Prije Engelmara također, kako piše isti pisac, istomu mjestu, obdarenomu tolikim zalozima svetaca (od braće Windovih), pridonio je ne malom čašću zaslužni i prekaljeni Kristov vojnik Vilim, koji je, slomljen dugim hodočašćima k raznim grobovima svetaca i naporima, ondje proveo pustinjački život, dok mu je opskrbu davala pobožna odgojiteljica Luitkarda, supruga Hertwika II., grofa od Bogena, i majka Alberta I., utemeljitelja Windberga (a ne supruga, kako piše Rader, brkajući je sa snahom Hedvigom). On je svojoj odgojiteljici, koja je još dugo poslije nadživjela, prorekao poraz Saksonaca na rijeci Unstrut, koji se dogodio godine 1073., kao što je očito iz Hersfeldskoga i drugih. Albert I., koji je i utemeljitelj samostana Windberg, u buli kojom Eugen II. godine Kristove 1126. potvrđuje drugo utemeljenje ili obnovu Gornjega Altaicha, u 2. svesku Metropolis Hunda, naziva se grofom Adelbertom od Windebercha, a kod Henningesa, 4. svezak Stemmat; windberškim. Tim nazivom, izvedenim od utvrde (možda na samom onom mjestu gdje je poslije smješten samostan), čini se da se razlikuje od druge obitelji iz Bogena, započete od Fridrika, brata Aswinova, Albertova djeda, kojoj je u to vrijeme na čelu, u odvojenoj oblasti, bio Fridrikov sin Fridrik, odvjetnik Regensburške Crkve, spomenut u istoj Honorijevoj ispravi.

9 Živio je Engelmar, kaže Rader, godinu nakon blagoslovljenoga poroda Djevice 1088., što Ferrari prenosi: preminuo je oko godine spasenja 1088. Ali godine 1093. preminuo je biskup Grgur, a poslije se Engelmar povukao u osamu u blizini Windberga: gdje je poginuo kao mučenik ne mnogo godina poslije. Brunner pod godinom 1096. navodi njegovo ubojstvo: ali griješi kad piše da je zaklan 7. siječnja, gdje Rader uz same blagdane Bogojavljenja; jer gotovo suvremeni pisac izričito tvrdi da se to dogodilo nakon osmine Bogojavljenja.

Životopis, nepoznati autor.

6 iz 6. sv. djela Antiquae lectiones Henrika Canisija. a Povrh toga, na poticaj časnoga prezbitera Rudberta i uz pristanak spomenutoga grofa Adelberta, u posjed ovoga mjesta pripala je šumska ćelija sv. Engelmara, o kojemu mi, želeći dati povod budućim piscima koji će pisati opširnije, postavljamo početke pomnoga istraživanja. Naposljetku smo saznali da je bio podrijetlom Bavarac, rodom i zanimanjem γεωργός, to jest zemljoradnik; ali, odreknuvši se zemaljskih želja i ostavivši vlastita dobra iz ljubavi prema Kristu, započeo je stegu pustinjačkoga života pod poukom sv. Grgura, nekoć, kako prenose, armenskoga nadbiskupa, ali tada u obilnijoj nadi nebeske nagrade slijedeći dragovoljno siromaštvo uz hodočašće oko Passaua. Kad je ovaj preminuo, prema onomu što je i sam prorekao, 23. rujna, oko podneva, u sat u koji se dogodilo ono najpoznatije pomrčenje sunca, koje je pratila ne samo najveća smrtnost nego i jeruzalemska vojna, po poticaju pape Urbana II., povukao se bl. Engelmar u samoću svoga počinka; sagradivši ondje boravište, počeo je živjeti od rada svojih ruku prema Psalmistu i Apostolu, te je unatoč tomu bdjenjima, postovima i molitvama žarka duha tražio milost svoga Stvoritelja.

2 I dok je zbog svoje dobrote i pobožnosti bio veoma omiljen svima koji su bili oko njega, njegov drug, kojega valja nazvati novim Kainom, vođen zavišću zbog veće milosti koju mu je Bog udijelio, i žaleći što se pokazuje manje vrijednim, bez svjedoka se nije zgrozio pružiti ruke na njega te ga, pošto ga je udario, pokriti snijegom i ruševinama. Prenosi se naime da je dan nakon osmine Bogojavljenja počinio ovo zlodjelo i sve do Duhova ga skrivao različitim pretvaranjima i prikrivanjima. Ali nakon svetkovine Duha Svetoga nije smio ostati skriven počinitelj tako teškoga zločina, jer i Njegovo je djelo da osudi svijet zbog grijeha. Dok je dakle krv novoga Abela vapila Gospodinu, postao je lutalicom i bjeguncem onaj nedavni Kain koji se nadao da će postići samostalnu vlast u pustinji, uz jednakost ljudske naklonosti nakon smrti bl. Engelmara, po primjeru Židova koji su da bi zadržali mjesto ubili Krista, ali su zbog ubijenoga Krista izgubili mjesto i raspršeni su na sve vjetrove.

3 Došavši pak neki obični svećenik, pronađeno je tijelo pokopao na običan način, naime ne prema uzvišenosti svetosti, nego prema poniznosti siromaštva. Pobožnost naime i nagrada ovoga truda čuvala se za gore spomenutoga Rudberta, nekoć samo svjetovnog prezbitera, a sada i nasljedovatelja strožega života, kako bi naime dostojnomu pripravio dostojan spomenik u koji bi tada bile prenesene njegove svete kosti, kad se također posvećivala kamena crkva sagrađena nad njime zauzimanjem istoga Rudberta, naime godine Gospodnjega utjelovljenja 1131., dok su rimskim prvosvećeništvom i kraljevstvom složno upravljali Inocent II. i Lotar III.

4 Od prvoga je pak ukopa po božanskome nadahnuću zavladalo kao zakon da svake godine u sredini duhovskoga tjedna ondje hrli puk i pobožno traži zaštitu od Boga određenoga mučenika. Jer kako svjedoče vjerni ljudi koji su još živi, kad je ono mjesto nekoć bilo bez ikakva stanovnika, a siromašna kapelica štitila grob časnoga pustinjaka, i kad bi oni slučajno noću prolazili onuda, ugledali su ondje mnoga svjetla odozgo zapaljena koja su blistala čudesnom jasnoćom i mamila ih ne samo da zavire unutra nego i da uđu; povrh toga osjetili su i prelijep miris miomirisa, bez ikakve tvari miomirisa. Osim toga, pripovijeda se da su mnogi bolesnici i nevoljnici ondje iskusili ozdravljenja i izbavljenja; ali jer su nam nepoznati, čekamo poznate o kojima bismo pisali. U budućim se naime vremenima nadamo da će se ondje očitovati veća slava Božja.

a Bio je unaprijed stavio dva poglavlja o imenu i crkvi Windberga te o bl. Vilimu.
b Govoreći prije o bl. Vilimu, napisao je ovo: „Hartwig, biskup Regensburga časne uspomene, posvetio je kapelu koju je nad njime (bl. Vilimom) sagradio grof Adelbert, opomenut u snu kao lijek za tešku bolest.” Stolovao je Hartwig, prema Hundu u 1. sv. Metropolis, od godine 1105. do 1126.
c Aventin u djelu Nomenclator kaže: „Angel i engel kod nas Nijemaca Bavaraca znači žalac, stožer, među, odakle Angilomarus, Engelmair, znači onaj koji povećava među.” Zadnji dio riječi, osim povećanja, kod Heutera u staroj Belgiji znači glasinu, a kod Juniusa u Batavia, 23. pogl., znači upravitelja ili Meiera, naziv koji je i danas uobičajen u belgijskim i njemačkim gradovima i selima.
d γεωργός je zemljoradnik.
e Ono što se pučki zove Passau, a nekoć Batava, kako smo rekli 8. siječnja uz životopis sv. Severina, 6. pogl., br. 27., Rader je razumio kao Padovu u Veneciji; piše naime da je Grgur, potajno ostavivši nadbiskupsko dostojanstvo, stigao u tuđinu u Italiju i boravio oko Padove. Ispravnije Brunner: „Engelmar, odgojen na selu i prešavši od njive i pluga na obrađivanje duha, predao se stezi Grgura, armenskoga biskupa koji je u izgnanstvu živio u Bavarskoj.”
f Urspergensis: „Godine 1093. dogodilo se pomrčenje sunca 23. rujna u treći sat, i uslijedila je velika smrtnost.” Dodechin u dodatku uz Marijana: „Dogodilo se pomrčenje sunca u treći sat dana, i viđen je zmaj. Godine 1094. bila je velika pošast.”
g Godine 1093. proglašena na Koncilu u Clermontu, a 1096. poduzeta, pod glavnim vođom Godefroyem Bouillonskim.
h Engelmara je, kaže Brunner, sunce otkrilo kad se otopio snijeg. i Katalog windberških opata kod Hunda ovako glasi: „Rudbert, svjetovni svećenik, obukavši premonstratski sveti red godine Gospodnjega utjelovljenja 1125., kao prvi prepozit počeo je upravljati ovom Crkvom. Upravljao je 15 godina.” Ostendin gore pod 13. siječnja kaže da je te godine u Regensburg došao sv. Norbert. Tada su naime vjerojatno postavljeni temelji windberškoga samostana, ili radije kad se odatle vratio iz Rima početkom godine 1126., jer se u apostolskoj potvrdi reda izdanoj 17. veljače 1126. godine ne spominje Windberg, dok se ostali samostani i njihova imanja, vinogradi, posjedi itd. najtočnije navode. k U Canisijevu izdanju, nemarom prepisivača, čita se: „godine 1101.” Lotar je godine 1125. izabran za cara, a Inocent II. godine 1130. za rimskoga prvosvećenika. l Drugdje su kod Nijemaca uobičajene prošnje u srijedu o Duhovima uz grobove svetaca.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus II, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

14. siječnja Kalendar godine