Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O bl. Hildegundi grofici, utemeljiteljici samostana u Meeru premonstratskoga reda

DE B. HILDEGUNDE COMITISSA,FUNDAT. COENOBII MARENSIS ORDINIS PRÆMONSTRATENSIS,Commentarius prævius

Sadržaj (4)
  1. Životopis kojemu je autor petar rostius
  2. Isprava II
  3. ISTOGA NADBISKUPA REINOLDA, o podjeli dobara
  4. Bula aleksandra III. Pape

Samostan je u Meeru, na kölnskom području, ispod grada Neussa, plemenitih djevica premonstratskoga reda: koji, premda je pretrpio mnoge nedaće u nedavnim ratovima i u prošlom stoljeću, ipak i sada cvate čistoćom običaja i bogoslužjem. Osnovan prije gotovo 10 godina, u Meeru ili Mehreu, utvrdi smještenoj uz jezero, odakle ime, koje na našem njemačkom jeziku znači more ili jezero: zatim je prostranije i prikladnije sagrađen izvan utvrde, ali ne daleko od jezera.

2 Njega je sagradila bl. Hildegunda i obdarila svojim posjedima i posjedima svoje djece. Kaže se da je rođena od Hermanna i Hadewige, grofova Lidtberga, udana za Lotara, grofa Arenskog, čiji je posjed, čini se, bio u Eifelu i oko rijeke Ahr, gdje su i sada osim Arenberga, nedavno uresenog naslovom vojvodstva, grofovija Neue-Ahr, pučki Nievenar, također Ahrweiler i Altenahr ili Vetus-Ara, i možda nekoć Ara Ubiorum. U istom kraju predaje se da je Sibodo iz Hochstadena, grof od Are, u drugom stoljeću prije nastanka premonstratenata osnovao Steinfeld. Hildegunda je Lotaru rodila Hermanna i Teodorika te kćer Hadwigu. Ali kad su joj umrli muž i sin Teodorik, posvetila se Bogu s kćeri i osnovala samostan u Meeru: nasljedujući primjer majke i sestre Gertruda, koje su, nakon što je grof Hermann preminuo, povukle u dunwaldski samostan premonstratskoga reda, iznad Mülheima, nedaleko od Kölna, da služe Bogu. Pobožne Hildegundine nakane promicao je njezin sin Hermann, koji je već prije pristupio istomu redu u samostanu Cappenbergu, kojim je poslije kroz XI. godina hvalevrijedno upravljao. Odatle nadbiskup kölnski Reinold u svojoj prvoj ispravi koju ćemo niže navesti kaže da je bl. Hildegunda, pridruživši svoju ruku ruci svoga časnog sina Hermanna, kojega je tada imala jedinoga, prikazala svoja dobra Bogu. I papa Aleksandar III. u buli koju ćemo također ubrzo iznijeti, prema

A prema odredbi, kaže, Hermanna, prepošta cappenberškoga, u čijoj je vlasti poznato da je bila utvrda Mere. Zbog toga se isti Hermann smatra utemeljiteljem Meera. Tako 12. siječnja § 10 uz Život bl. Godefrida Cappenberškoga br. 33 u Catalogo Præpositorum Cappenbergensium: 1v Bl. Hermann, grof Arenski, rođen od Lotara i bl. Hildegunde, utemeljitelj samostana u Meeru, upravljao je s najvećom pohvalom 40 godina. I ubrzo u drugom katalogu: Četvrti je kormilo naše Crkve preuzeo g. Hermann, opat, utemeljitelj meerenskoga samostana: koji je, pošto je 40 godina vrlo hvalevrijedno upravljao, počinuo blaženim svršetkom. drugdje se naziva kćeri grofa od Klevea.
po imenu Margareta:
B Druge roditelje utemeljiteljici Meera, a drugo ime njoj i kćeri, pripisuju rukopisne Chronica Cliviæ, Jutiæ, Gelriæ: Arnold, kažu, Teodorikov brat, grof od Klevea xvii, vladao je 47 godina, u vremena Henrika v, Lotara II. te Konrada III., rimskih careva, knez tolikih kreposti da je zaslužio za suprugu uzeti Margaretu, kćer švapskog vojvode i sestru cara Fridrika I.: od koje je rodio nasljednika Teodorika. Alejdu, groficu od Altene ili Marke, i Margaretu, groficu od Meera i Ahra, koja je, potaknuta osobitom pobožnošću, nakon pogibije muža, uistinu vrlo ratobornoga muža, od svoje utvrde Meer blizu Neussa osnovala opatiju premonstratskoga reda, tada tek nastaloga: u kojoj je ona sama, zajedno s kćeri Margaretom, prezrevši sjaj svijeta, postala redovnicom i nakon nekoliko godina bila posvećena za opaticu godine Gospodnje 1167. Ona je i preminula u Kristu i pokopana počiva u koru iste crkve sa slavom čudesa. Štoviše, Arnolda, grofa od Klevea, svoga oca, i majku Margaretu svojim je vrlo ozbiljnim vladanjem i svetošću života toliko privukla i raspalila da su od kapelice grofova podignute u Bedburgu osnovali i bogato obdarili znamenitu opatiju istoga reda. drugdje se njezina majka naziva Margareta,
C Gotovo isto piše Werner Teschenmaker, koji nabraja djecu grofa od Klevea Arnolda, sinove Teodorika i Arnolda, uzajamne nasljednike jednoga i drugoga, groficu od Marke Aleidu i groficu od Ahra i Meera blizu Neussa Margaretu. Od nje su, kaže, osim sina Teodorika, grofa Meerenskoga, koji je rano umro, redom potekle dvije kćeri, Elizabeta Randeradska i Hildegunda Meerenska: od kojih je potonja, nakon što je sa sestrom napravila podjelu, svoju meerensku utvrdu pretvorila u samostan redovnica premonstratskoga reda godine 1165.: i u njemu je s majkom zavjetovala redovništvo, te je i sama proglašena prvom opaticom i nakon smrti pokopana u koru crkve. koja je bila Hadwiga,
ali iz Klevea.

5 Prikriva ovaj nekatolički pisac čudesa bl. Hildegunde, ali i u drugom griješi (budući da je malo pomno istraživao), kao kad prije suprugu Arnolda od Klevea Idu, koja je kod drugih Margareta, čini Konradovom kćeri, sestrom cara Fridrika Barbarosse, dok je poznato da otac cara Fridrika nije bio Konrad, nego Fridrik, brat cara Konrada II. Ipak pruža kako se čini da se navedene Chronica Cliviæ Comitum mogu ispraviti: naime, da se kaže da Arnoldova kći nije bila Margareta ni Hildegunda, nego Hadwiga, koja je zatim rodila Hildegundu. Da je ona doista bila iz Klevea, prenosi u Annalibus brevibus Ordinis Præmonstratensis Maurice du Pre, pišući ovako: Fridrik, nadbiskup kölnski, obdaruje djevčanski samostan u Dunwaldu s Arnoldom, grofom od Berga: i ubrzo se ondje grofica od Klevea Hadewiga i njezina mlađa kći Gertruda podvrgavaju redovničkoj stezi. Ali u to vrijeme nije bilo nijednoga grofa od Berga Arnolda. A kako se kaže da je grof od Klevea Arnold od kćeri Alejde, udane za grofa od Marke Adolfa I., imao unuka Bruna II., koji je godine 1222. imenovan kölnskim nadbiskupom, tako je lako povjerovati da je od druge kćeri Hadwige dobio unuku Hildegundu: ako se ona udala one godine kada je njezin bratić biskup Bruno D umro 1227., mogli su doista oko godine 1165., ili čak i ranije, njezini sinovi biti te dobi da jedan prati cara u Italiju, a drugi se pridruži premonstratskoj obitelji. Ono što se kaže za Arnolda da je bio privučen na revnost pobožnosti, vjerojatno je da su na to djelovali primjeri kćeri Hadwige, unuka Gertrude i Hildegunde te praunuke Hadwige.

6 Nema potrebe dulje se zadržavati na pronalaženju i utvrđivanju ovih rodoslovlja. Zašto mislimo drukčije nego ta kronika i Werner, daje razlog ugled Egidija Gelenija, čovjeka najupućenijega u svete i svjetovne starine, koji nam je s osobitom susretljivošću ustupio i isprave i prijepise iz izvornih spisa, čija je pouzdanost svakako daleko sigurnija od pučkih rodoslovlja, te s njima suglasan Životopis bl. Hildegunde, koji ovdje donosimo, iz prvoga sveska svojih zbirki spisa. Isti iz istih isprava u lib. 1 de Coloniæ Agrippinensis magnitudine, syntagm. 7 prenosi da je nadbiskup Reinold između ostaloga stekao za Kölnsku Crkvu od bl. Hildegunde iz Mehrea grofoviju ispod Neussa, uz pristanak najsvetije Hildegundine djece i sestre Elizabete, grofice od Randeradta i Litberga.

7 Hildegundu nadalje časti naslovom blažene Chrysostomus vander Sterre, opat samostana Sv. Mihovila u gradu Antwerpenu, u Natalibus SS. Ordinis Præmonstratensis, koje je izdao prije 30 godina. Više joj se pridaje u knjižici tiskanoj u Madridu godine 1235., koja nosi naslov Ordo recitandi Officium Divinum: tako naime glasi: vi Sv. Hildegunde grofice, dvostruki. Ali, izvan španjolskih svetaca, nema ta knjižica kod nas velike težine. Jer bilježi neke kao da ih treba slaviti dvostrukim ili poludvostrukim časoslovom, koji ni u onim mjestima gdje se čuvaju njihova tijela nemaju nikakva spomena u javnim molitvama.

8 Blaženom je također naziva Joannes Pagius u Bibliothecæ Præmonstrat, libro 2, kao i Hadwigu, o kojoj ćemo govoriti 14. travnja. Nju i kćer Hadwigu istom čašću resi u Fastis Agrippinensibus već navedeni Egidije Gelenije, ali tim čvršće što je izbliza mogao sve istražiti: i u Životopisu se, osim čudesa kojima ju je Bog počastio, prenosi da je njezino tijelo dvaput, dok je bilo pokopano u koru konverza (kako ga zovu), noću bilo Božjom snagom iskopano i po savjetu cappenberškoga prepošta Hermanna i drugih položeno pred glavni oltar: poslije odatle i podignuto te časno pohranjeno u lijepo isklesanu grobnicu. Naposljetku se dodaje: Nju su već davno nazivali blaženom i svetom i po uobičajenom načinu drugih svetaca slikali, štoviše i zazivali, o čemu svjedoči stara molitvica upućena njoj; da su njezin pojas rodiljama, a češalj onima koji pate od glavobolje koristili na željeni učinak, pouzdano je. Tako ondje. A gore je izneseno iz rukopisnih kronika da je nakon smrti zasjala slavom čudesa.

Životopis kojemu je autor petar rostius

Preminstratskoga reda, kanonik iz Steinfelda.

Blažena Hildegunda, utemeljiteljica samostana u Meeru, imala je za oca Hermanna, grofa Lidtberškoga, a za majku Hadewigu, također najplemenitiju groficu, koja se nakon smrti muža zajedno s Gertrudom, trećom od kćeri, povukla da služi Bogu u samostan premonstratskoga reda u Dunwaldu, kojemu je, kako je poznato, darovala ugledno imanje zvano Zulhoven.

2 Slijedeći primjer svoje pobožne majke, bl. Hildegunda, nakon što su umrli njezin muž Lotar, grof Arenski, i Teodorik, jedan od sinova, dok se drugi, Hermann, redovnički zavjetovao u Kappenbergu, oko godine 1165., pošto je hodočastila na pragove svetih apostola,

A hodočastila, postavila je Krista baštinikom svih svojih dobara i u svojoj utvrdi Meer osniva samostan posvećenih djevica. Njezina pobožna nastojanja i pothvate donekle usporava njezina sestra Elizabeta, osporavajući prvu podjelu dobara učinjenu među njima te tražeći i postižući od nadbiskupa Reinolda a da joj se dosudi druga. Održava se dakle u nazočnosti mnogih prelata, grofova, baruna i drugih druga podjela: i bl. Hildegunda zadržava utvrdu Meer sa svim njezinim ministerialima, ljudima, posjedima i sudbenim pravima, kao i imanje u Burichu, Seistu, Creveldtu, nekoć Crinfeldu i Quirinfeltu, Barmen, Hulsen, Watscherd, Winteren, Wulstorp, Overmandt uz Meuse, Doveren i Bendert, sa svim njihovim pripadnostima. Elizabeti pak pripada utvrda Lidberg sa svim njezinim ministerialima, ljudima, posjedima i sudbenim pravima, uz to imanje u Steinfaleu, Steinfurtu kod Lidberga, Scheterhusenu, Zoppoldisbroigu i Prumereu, sa svim pripadnostima pojedinih. Sestri, već zadovoljnoj svojim dijelom i zauvijek se odričući svake nametljivosti, bl. Hildegunda iz uobičajene darežljivosti pobožnosti dodaje i daruje svoje imanje u Overmundtu, u Doverenu i u Bendertu, svoje ministeriale u Barmen (ali ne i imanje ondje) te svoje dobro u Brucheu.
B Briga u duhovnom pogledu za novoosnovani samostan povjerena je časnom mužu m.b Ulrikuc, prepoštud iz Steinfelda, doktoru svetoga bogoslovlja, i njegovim nasljednicima, a bl. Hildegunda, zajedno sa svojom kćeri Hadewigom, u njemu preuzima red i odijelo premonstratenata, i ubrzo je imenovana poglavaricom djevica koje su k njoj dolazile, ili (kako su se u ono vrijeme nazivali poglavari ovoga reda)e prvom prioricom.

4 Kako je broj duša rastao, ona sama na prikladnijem mjestu, nedaleko od mora ili jezera koje oplakuje utvrdu, osniva sadašnji samostan: kojega se crkva Sv. Lovre (kojoj je već prije podignuta kapelica bila posvećena) gradi godine 1167., imajući toranj čudesna nacrta i (kako kažu) načinjen po uzoru na crkvu Sv. Lovre izvan zidina grada Rima. I prenosi se da je Teodorik, baveći se vojevanjem u Italiji, zapalio hram ovoga svetog mučenika i da je stoga, premda se kajao zbog grijeha, bio kažnjen od Boga iznenadnom smrću i časno pokopan u Gradu.

5 Nadalje, bl. Hildegunda, nadživjevši još nekoliko godina, gleda kako njezina sadnica s nevjerojatnom radošću cvate i donosi plod slasti mirisa: i prožeta osobitim duhom pobožnosti ne prestaje ni danju ni noću s Božanskim hvalama i molitvom, a svojim kćerima u Kristu svijetli svetošću života, kojima se i dalje brižno trudi priskrbiti veću i bolju vremenitu potporu, u čemu joj mnogo pomaže Teodorik, grof od Are i Hochstadena, (kako kažu) brat njezina nekadašnjeg muža.

6 Ovaj mladi zavod blagonaklonom naklonošću prate Reinold i njegov nasljednik u nadbiskupstvuf Filip: od kojih mu je ovaj podijelio razne povlastice, a onaj utemeljiteljici, revnoj u prikupljanju moći, daruje dvije rukeg svetih mučenika Feliksa i Nabora,h koje je već prije zajedno sa svetim tri kralja iz Milana u Köln prenio.

7 Papa Aleksandar III. godine i 1188. potvrđuje utemeljenje bl. Hildegunde i samostanu u Meeru dodjeljuje najšire povlastice. Godine 1183. ona kroz sam samostan odvodi potok koji je kroz susjedna polja tekao na drugu stranu.

8 Nakon smrti sjaji čudesima, za koja se čini da su propala kad su u kölnskom ratu k bile opljačkane knjige samostana. Tijelo pokojnice (kako smo doznali iz predaje starijih) kad je dvaput bilo položeno u zemlju u koru konverza, oba je puta sljedećeg dana nađeno iskopano i nekako okrenuto prema vratima koja vode u prezbiterij: i zato je po savjetu sina, prepošta u Kappenbergu Hermanna, i drugih treći put pokopano pred glavni oltar. Njezine svete kosti s vremenom su, kako to nazivamo, uzdignute i na samom mjestu ukopa časno položene u lijepo isklesanu i oslikanu grobnicu.

10 Da se i sina Hermanna smatralo blaženim, svjedoči njegov lik nekoć naslikan u crkvi u Meeru zdesna majci. Štoviše, i kosti kćeri Hadewige (koja je naslijedila majku u upravljanju i prva primila naziv Magistra) bile su pobožno omotane čuvane kod glavnoga oltara sve do vremena Truchsessova pustošenja. a O ovoj pogodbi o tome donijet ćemo ispravu niže., b Ulrikom ga naziva Cezarije u lib. 4. cap. 62 i kaže da je bio čovjek velike učenosti i pripovijeda o njemu izvrsne stvari., c Jer još, kaže isti Cezarije, u premonstratskom redu nije bilo opata., d Steinfeld je glasovita opatija, u Ardenima, na kamenitu mjestu, kako označava ime. Predaje se da ju je sagradio (kako smo gore naznačili) Sibodo, grof od Are, oko vremena Henrika Ptičara, i da je najprije dugo vremena bila nastanjena redovnicama, zatim, pošto su one bile uklonjene zbog opuštene stege, predana regularnim kanonicima, koji su ubrzo prigrlili nedavno nastali premonstratski red. Prvi je prepošt ondje bio Everwin, drugi g. Ulrik, e Odavde ispravi ne samo Teschenmakera i navedene Chronica Cliviæ, koje prenose da je bila posvećena za opaticu, nego i one koji je nazivaju prepošticom, dok su je pobožni Vander Sterre i prema njemu Pagius nazvali poglavaricom. Prioricom je niže naziva Aleksandar III., f O tome ćemo govoriti niže uz bulu Aleksandra III., g Slave se 12. srpnja, gdje Mi o njihovu prijenosu., h Štoviše, malo prije, to jest godine 1104., uoči sv. Jakova, te je moći u Köln donio Reinold, kako imaju Annales Godefrida, redovnika Sv. Pantaleona, i Niže ćemo uz samu Aleksandrovu bulu pokazati da je izdana godine 1179., k Prije gotovo 70 godina, kada je Gebhard Truchsess bio svrgnut sa stolice jer je za ženu uzeo Agnes Mansfeldsku, odreknuvši se katoličke vjere. Taj rat ukratko opisuje Famiano Strada u de bello Belgico dec. 2 lib. 3.

REINOLDA NADBISKUPA KÖLNSKOGA O DAROVANJU BL. HILDEGUNDE I UTEMELJENJU ZAVODA U MEERU;

Iz rukopisnog kodeksa EGIDIJA GELENIJA.

U ime svete i nedjeljive Trojice, ja Reinold, po Božjoj milosti nadbiskup svete Kölnske Crkve, svim Kristovim vjernicima zauvijek.

Ono što je za uzvišeni ures Doma Božjega, u vrijeme našega nadbiskupstva i po našoj službi, odredila višnja dobrota, smatrali smo potrebnim povjeriti trajnosti pisama, da ubuduće u stvari koja je vrlo uredna i najdostojnija za primjer kreposti zaborav ne bi mogao prouzročiti zabludu, a zabluda nemir. Stoga svima vjernicima Crkve Božje sadašnjega i budućega doba ovim listom želimo učiniti znanim da je ugledna gospođa Hildegunda, grofica od Are, nadahnuta Božjim savjetom, dok smo se, uz Božje vodstvo, drugi put vraćali iz Italije u Köln, svoju utvrdu Mere i sva svoja imanja, koja su po nasljednom pravu prešla u njezino vlasništvo i uporabu, kao i svoje ministeriale, po brojnosti i čestitosti vrlo hvalevrijedne, pridruživši svoju ruku ruci svoga časnog sina Hermanna, kojega je tada imala jedinoga, prikazala Bogu u naše ruke te za lijek svoje duše i predragog sina svoga Teodorika, nekoć grofa Arenskoga, i svega svoga roda, zauvijek darovala Bogu i bl. Petru u Kölnu, nama i nasljednicima te svetoj Kölnskoj Crkvi.

2 Ovakvu čestitu darovnicu, najčestitiju i (kako se nadamo) Bogu najmiliju, pratila je pogodba, da bi prema blaženoj želji spomenute gospođe, uz naše i Kölnske Crkve odobrenje i pokroviteljstvo, ista utvrda Mere prešla u baštinu redovništva i postala prebivalište svete čistoće: da ondje, gdje je nekoć cvalo vježbanje zemaljskog ratovanja, sada duhovna vojska pod Pravilom bl. Augustina po zajednici posvećenih djevica i službenica služi Gospodinu, i da briga duhovne providnosti i uprava reda bude u rukama časnog muža magistra Ulrika, prepošta u Steinveldu, i njegovih nasljednika koji će se u vremenima tako izmjenjivati zauvijek.

B Osim toga našim odobrenjem i odobrenjemb priora određeno je i potvrđeno da meerenska Crkva pod vlašću bl. Petra u cijelosti posjeduje sav urod i sudbeno pravo koje proizlazi iz imanja iste gospođe, bilo na poljima, bilo u vinogradima, bilo u gajevima i šumama, bilo u ribolovima i pašnjacima, ili u bilo kakvim davanjima i kmetovima, te da sve pod našim i naših nasljednika pokroviteljstvom služi za uzdržavanje te svete zajednice. Spomenuta je pak grofica, uz dopuštenje i predaju svake podložnosti ministeriala i svakoga prava koje proizlazi iz njihovih beneficija, slobodno zadržala u našim rukama i rukama naših nasljednika: ali smo samo toj grofici dopustili da, ako se za njezina života ispražnjenje dogodi kod meerenskih ministeriala ono što se pučki naziva Hergewede, ona to po našem nalogu primi: i neka svi isti ministeriali, kao i prije ovoga darovanja, služe istoj gđi grofici po našoj zapovijedi dokle god ona bude na životu. Štoviše, ako bi se tko od tih ministeriala htio preseliti u tu svetu zajednicu ili koje od beneficija koje je nekoć držao od utvrde Mere slobodno prepustiti meerenskoj Crkvi, bilo dragovoljno bilo za novac, neka mu to bude u svako vrijeme dopušteno. Osim toga određujemo i pod izopćenjem zabranjujemo da se ikoji advokat ili podadvokat ikada usudi uplitati u crkvu u Mereu, jer zaštitu mjesta i pravo advokature posebno pridržavamo sebi i svim svojim nasljednicima.

C Ako pak tko bude htio razlučno znati imanja dodijeljena našoj vlasti i potrebama svete zajednice, neka ih izbroji među niže navedenima: prvo je u Mereu, drugo u Budickeu, treće u Seistu, četvrto u Creinveldtu sa četvrtim dijelom crkve, peto u Barmen, šesto u Hulsen, sedmo u Weschrteitu, s čitavom crkvom, osmo u Wintreu, deveto u Wulkesdorpu. Da bi pak Kölnskoj Crkvi tako mila darovnica i meerenskoj Crkvi tako providna, tako sveta odredba ostala neuzdrmana i posve netaknuta, zabranom bl. Petra prvaka apostola i svete Bogorodice Marije i svih nebeskih sila te našom najsnažnije utvrđujemo ono što je učinjeno i određeno: tako da, ako bi ikada tko drzak pokušao tome se suprotstaviti, ako se brzo ne opameti, navuče na sebe srdžbu svemogućega Boga i osvetu cijeloga nebeskog dvora. I da o istinitosti učinjenoga ili rečenoga nitko od potomaka ne bi mogao sumnjati, ovu ispravu, koja izlaže sav tijek događaja, označili smo svojim pečatom, kao zrcalom istine.

5 Ovo su pak imena svjedoka koji su bili nazočni ovomu darovanju: Herimann, prepošt prvostolne Crkvec, Filip, dekan iste Crkve. Gerhard, prepošt bonnski. Hugo, njegov brat, prepošt in gradibus. Bruno, prepošt od Sv. Jurja. Herimann, prepošt u Knetstedeinu. Gernod, prepošt od Havenbruna. Nikola, opat od Sv. Martina. Hermann, grof od Saffenberga, advokat prvostolne Crkve. Adolf, njegov brat. Henrik od Vorburgha, podgrof. Henrik, grof od Gelrena. Vilim, grof Jülicha. Ulrik, grof Arenski. Teodorik, grof od Hochstadena. Eberhard, grof od Seina. Engelbert, grof od Berga. D Henrik, grof od Kuicka. Gozwin, grof od Heinsberga. Gerhard od Mulisfurta, Konrad od Linepa, Hermann od Hengebacha. Teodorik i Florencije od Kempenicha, Hermann od Diedichema, Engelbert od Harnema, Eberhard od Hymberea, Rabodo i njegov brat Konstantin od Berga, Everwin od Holzea, Arnold, podgrof utvrde Mere, Hermann od Werbea, Giselbert od Berga, Arnold od Heilisla, ministeriali sv. Petra. Gerhard, kölnski advokat, Herimann od Alfetre, Henrik od Folmutesteina, Henrik od Alpheina, Herimann, komornik, Hermann od Happendorpa, Godefrid od Zulpecha, Gerhard Bijeli iz Kölna, Konrad od Burgele i mnogi drugi, kako ministeriali tako i grofovi i slobodnjaci, koji su bili nazočni kao svjedoci. Ovo je učinjeno godine Utjelovljenja Gospodnjega 1166., indikcije xiii; za vladanja najpobjedonosnijega rimskog vladara Fridrika, u godini našega pontifikatad prvoj. Dano 23. veljače, kod Neussa.

Reinoldov uobičajeni pečat. a Tri puta je cara Fridrika pratio u Italiju Reinold. Drugi put se vratio, kako smo gore naznačili, god. 1164. 24. srpnja. Godine 1163. 2. listopada posvetio ga je Filip, biskup osnabrücki. Godine 1166. opet je otišao u Italiju, a godine 1167. 14. kolovoza umro je, muž u mudrosti i marljivosti divljenja vrijedan, po svjedočanstvu redovnika Godefrida, ali u tome vrijedan prijekora što se u prilog caru suprotstavio zakonitom papi Aleksandru III., d Tako su ondje bili običajni nazivati dekani, kako nas je poučio najučeniji Gelenije. Tako u 2. ispravi: Pred nama i grofom Hermannom od Saffenberga te svim priorima Crkve i plemićima zemlje, c Filip Heinsberški bio je Reinoldov nasljednik, kako ćemo poslije reći., d Jer je naime god. 1163. bio prvi put posvećen, premda mnogo ranije izabran.

Isprava II

ISTOGA NADBISKUPA REINOLDA, o podjeli dobara

IZMEĐU BL. HILDEGUNDE I SESTRE.

U ime svete i nedjeljive Trojice. Ja Reinold, po Božjoj milosti nadbiskup Kölnske Crkve, svima u Kristu preporođenima zauvijek.

Savjetuje providnost, zahtijeva nužnost da neugodnostima zaborava, koje obično rađa mnoštvo svjetovnih čina i krhkost ljudskoga života, izađemo u susret živim lijekom pisma. Stoga želimo da pomoću ovoga pisanoga svjedočanstva svima, kako sadašnjima tako i budućima, postane poznato da je, budući da se gospođa Elizabeta oda Randerode tužila da je prijašnja podjela, koja je bila učinjena između njezine sestre, grofice od Meera, to jest gospođe Hildegunde, i nje same, bila nepravedna, po presudi plemenitih gospodara koji su bili nazočni njoj dosuđena druga podjela. Obje su se dakle sestre, po našem nalogu, ponovno sastale u nazočnosti našega poslanika te su uz uzajamnu suglasnost, uz suglasnost i sinova gospođe Elizabete, izvršile podjelu. Pripala je naime gospođi Hildegundi utvrda Mere sa svim ministerialima i ostalim ljudima te svim posjedima i sudbenim ovlastima koji pripadaju istoj utvrdi. Osim toga njezin alodij u Berudckeu i u Seistu, u Crinveltu i u Barmen, i u Hulsen, i u Wateschelteu, u Wintreu, u Wulkestorpffu, u Overmunteu uz Meuse, u Doverenu i u Benderthu, sa svim njihovim pripadnostima. Nasuprot tome gospođi Elizabeti je u ovoj podjeli pripala utvrda Litberg sa svim ministerialima i ostalim ljudima te svim posjedima i sudbenim pravima koji pripadaju istoj utvrdi. Osim toga alodij u Steinfaleu i u Steinfurtei kod Liberga, u Schetershusenu, u Zopoldersburgui, sa svim njihovim pripadnostima. Pošto su dakle obje pristale i odobrile ovu podjelu, uz uspostavljeno najiskrenije pomirenje, dok je svakab simboličnom predajom slamčice prepuštala u dio druge zauvijek, tada je gospođa Hildegunda, iz uobičajene darežljivosti pobožnosti i da bi to pomirenje ostalo neraskidivo i najodlučnije, što se pučki naziva Durasuna, od dijela koji je nju dopao sama je nadodala spomenutoj svojoj sestri, naime svoj alodij u Overmunteu uz Meuse, u Doverenu i u Benderthu, i svoje ministeriale u Barmen (sam pak alodij u Barmen zadržala je za sebe), štoviše i svoje dobro u Bruchenu je nadodala tako da ona dok je živa ima polovicu njega, a druga polovica da služi spomenutoj njezinoj sestri, a nakon smrti gospođe Hildegunde da isto dobro u cijelosti pripadne gospođi Elizabeti i njezinim nasljednicima.

A Imena pak onih koji su bili nazočni ovoj podjeli jesu ova: Vilim, grof Jülicha, i njegov brat Gerhard. Albert, grof od Novenicha. Eberhard, grof od Seina. Gozwin stariji od Heinsberga i njegov sin Godefrid. Teodorik od Milendunca i Hermann od Dickea. Gerhard od Sneide i sin mlađega Waltera od Hengebacha. Reinard od Stalburga. Gerhard od Mulesfurta. Goderam od Freden aldenhovena. Gerard od Randenradea i njegov brat Vilim. Gerhard, kölnski advokat, kojega smo mi, umjesto sebe da bude nazočan istoj podjeli, ovlastili. Kad je pak to bilo obavljeno na već rečeni način, sastali su se na mjestu koje se zove Pfaffenheich, blizu Neussa, i javno su očitovali pred nama i grofom Hermannom od Saffenberga te svim priorima Crkve i plemićima zemlje koji su bili nazočni da je ta podjela njihove baštine učinjena uz suglasnost obiju i pristanak sinova i kćeri gospođe Elizabete. Da pak (što neka bude daleko) sigurnost ove druge podjele ni u kakvoj duljini vremena ne bi ponovno mogla skliznuti u neizvjesnost, po savjetu prelata naše Crkve te naših plemića i ministeriala svidjelo se da se ovaj list učvrsti otiskom našega pečata i da svatko tko bi protiv njega što poduzimao drskim pothvatom bude zauvijek od nas proklet izopćenjem: osim toga svidjelo se da se potpišu i imena onih koji su bili nazočni njihovoj spomenutoj izjavi, a njihova su imena ova: Hermann, grof od Saffenberga, i svi gore imenovani, a osim njih i drugi koji su naznačeni u potpisu: Teodorik, grof od Klevea. Engelbert, grof od Berga. Ludolf od Dasselea. Reiner od Frudesberga. Godefrid od Esperodea. Harpern od Helpensteina, Kristijan od Wivenlinchovena. Rikard od Schidrekea. Arnold od Trostorpa. Sibodo od Hoingema. Arnold Roggo. Arnold od Merea. Giselbert od Berga. Fridrik od Battenburga, netko od Brunchursta. Everwin od Hohea i njegov rođak Bruno Spede. Konstantin od Berga. Ovo je učinjeno godine Utjelovljenja Gospodnjega 1166., indikcije XIII., za vladanja najslavnijega rimskog cara Fridrika, u godini našega pontifikata prvoj. Dano 23. veljače kod Neussa.

Dolje visi na svilenim nitima okrugli Reinoldov pečat, na kojem je biskup na stolici, desnicom držeći pastirski štap, a ljevicom evanđelistar. Natpis oko pečata: a Nekoć je bila utvrda, koju je Fridrik II., kölnski biskup, Reinoldov prethodnik, osvojio i iz temelja razorio, kako imaju Kölnske kronike, koje je nazivaju Randeroide. Sada je gradić i imala je pridodanu tvrđavu, koje se, razorene od cara Karla V., vide tragovi. Kad je izumrlo potomstvo Elizabete, o kojoj se ovdje govori, njezina je vlast prešla na grofove Jülicha., b Exfestucare je feudalni izraz i znači odreći se prava ili posjeda predajom slamčice ili šibe. Više primjera naći ćeš kod Ivana Gerharda Vossija u de variis glossenatis lib. 4 cap. 7.

Bula aleksandra III. Pape

koja potvrđuje osnutak u Meeru.

Aleksandar, biskup, sluga slugu Božjih, predragim u Kristu kćerima Hildegundi, priorici crkve Sv. Marije od Merea, i njezinim sestrama, sadašnjima i budućima, koje su zavjetovale kanonički život.

Budući da slabijim udovima, kako kaže apostol, dajemo veću čast, red ljubavi zahtijeva da ženama posvećenima Bogu, koje su, prezrevši svjetovne zamke, povezale sebe u zagrljaj pravoga zaručnika Gospodina Isusa Krista, skrbi Apostolske Stolice pritekne u pomoć utoliko snažnije koliko one zbog slabosti spola manje mogu same sebi pribaviti zaštitu protiv oluja svijeta. Stoga, predrage u Gospodinu kćeri, sklonjeni molbama našega časnog brata a Filipa, kölnskoga nadbiskupa, i udovoljavajući vašim željama, vašu crkvu, koju je plemenita i Bogu predana gospođa Hildegunda iz ljubavi prema božanskome na svome imanju osnovala i po steinfeldskome prepoštu u obdržavanju svete redovničke stege ustrojila, uzimamo pod zaštitu bl. Petra i našu te je utvrđujemo povlasticom ovoga pisma, određujući ujedno da se kanonički red, koji je prema Bogu i Pravilu bl. Augustina te obdržavanjima premonstratskoga reda u samoj crkvi po već rečenom prepoštu poznato da je ustanovljen, ondje u sva v vremena neokaljano obdržava. I to tako da meerenska crkva uvijek gleda na učiteljstvo steinfeldskoga prepošta i od njega prima oblik života i stegu popravljanja, i neka ondje ne bude postavljena nijedna priorica osim one za koju spomenuti prepošt uz zrelost vijeća prema Bogu predvidi da je treba imenovati. Također neka se nijedan advokat ili podadvokat nikada ne upliće u vašu crkvu niti ga tko drugi postavlja, nego neka njezina zaštita i potpora advokature bude u ruci i vlasti istoga nadbiskupa. Dodajemo također da prema odredbi Hermanna, cappenberškoga prepošta, ako tko u koje vrijeme bude htio kakvo dobro te crkve vaše, u čijoj je vlasti poznato da je bila utvrda Mere, bilo prodati bilo dragovoljno darovati, imate slobodno dopuštenje da ga primite. Osim toga, ma koje posjede, ma koja dobra ista crkva sada pravedno i kanonski posjeduje ili će ubuduće po dopuštenju papa, darovanju kraljeva ili F knezova, prinosu vjernika ili na druge pravedne načine, uz Božju pomoć, moći steći, neka ostanu čvrsti i netaknuti vama i onima koje vas naslijede. Među njima smo smatrali da treba vlastitim imenima izraziti ova: samo mjesto u kojem je smještena spomenuta crkva sa svim svojim pripadnostima, Mere, Bubreke, Seist, Langenserist, Niderseist s crkvom samoga mjesta, Barmen, Hulsen, Walescheit s crkvom samoga mjesta, Wintre, Vulkesdorp i Luppe sa svim pripadnostima gore rečenih. Svakako, od vaših krčevina, koje obrađujete vlastitim rukama ili troškom, ili od priraštaja vaših životinja, neka se nitko ne usudi od vas zahtijevati desetine. Neka vam također bude dopušteno osobe koje bježe od svijeta, slobodne i nevezane, primiti na obraćenje i zadržati ih bez ikakva protivljenja. Kad pak bude opći interdikt zemlje, neka vam bude dopušteno, pri zatvorenim vratima, isključivši izopćene i one pod interdiktom, bez zvonjenja zvona, prigušenim glasom slaviti božanske službe. Zabranjujemo štoviše da ikojoj od vaših sestara, nakon učinjenoga zavjeta na tome mjestu, bude dopušteno otići s toga mjesta, a onu koja odlazi bez jamstva zajedničkoga pisma neka se nitko ne usudi zadržati. Ukopa samoga mjesta također određujemo da je slobodan, tako da

A pobožnosti i posljednjoj volji onih koji odluče da se ondje pokopaju, osim ako su možda izopćeni ili pod interdiktom, neka se nitko ne protivi, uz očuvanje pak prava onih crkava od kojih se preuzimaju tijela pokojnika. Želeći također očinskom brigom providjeti vašem miru i spokojstvu, apostolskom vlašću zabranjujemo da se unutar ograđenih prostora vaših mjesta ili grangija itko usudi počiniti nasilje ili pljačku ili krađu, ili podmetnuti vatru, ili zarobiti ili ubiti čovjeka. Uz to, da se svjetovnim ljudima ne bi pružila nikakva prigoda za uznemiravanje vašega mira, apostolskom vlašću zabranjujemo da ikoja svjetovna osoba, muško ili žensko, unutar ograđenih međa samostana, naime unutar opsega vanjskoga predvorja ili unutarnjega klaustra, načini ikakvo boravište: a ako to učini i brzo ne prestane, neka bude udaren izopćenjem kao provalnik svetih mjesta. Određujemo dakle da nijednomu čovjeku nikako ne bude dopušteno spomenutu crkvu drsko uznemiravati ili joj oduzimati posjede, ili oduzete zadržavati, umanjivati ili je zamarati kakvim bilo uznemiravanjima, nego neka se sve sačuva cjelovito, da koristi za prikladne namjene onih za čije je upravljanje i uzdržavanje darovano, uz očuvanje ipak vlasti Apostolske Stolice i kanonskoga prava mjesnoga biskupa. Ako bi dakle ubuduće koja crkvena ili svjetovna osoba, znajući za ovu našu ispravu odredbe, pokušala drsko postupiti protiv nje, opomenuta drugi i treći put, ako svoju krivnju ne ispravi doličnom zadovoljštinom, neka bude lišena dostojanstva svoga potomstva i časti, i neka spozna da je kriva pred Božjim sudom zbog počinjene nepravde, i neka postane tuđa presvetomu tijelu i krvi Boga našega Otkupitelja Isusa Krista, te neka na posljednjem sudu podlegne Božjoj osveti. Svima pak koji tome mjestu čuvaju njegova prava neka bude mir Gospodina našega Isusa Krista, kako bi i ovdje primili plod dobra djela i kod strogoga Suca pronašli nagrade vječnoga mira.

SIS Uokolo pečata nalaze se ovi: PETAR. PAVAO. † Pokaži mi, Gospodine, putove svoje. ALEKSANDAR P. III.

Ja Aleksandar, biskup Katoličke Crkve, potpisao. † Ja Hubald, ostijski biskup, potpisao. † Ja Ivan, svećenik kardinal naslova SS. Joannis et Pauli. † Ja Petar, svećenik kardinal naslova S. Chrysogoni. † Ja Cencije, svećenik kardinal naslova S. Cæciliæ. † Ja Hugo, svećenik kardinal naslova S. Clementis. † Ja Arduin, svećenik kardinal naslova sanctæ Crucis in Jerusalem. † Ja Matej, svećenik kardinal naslova S. Marcelli. Ja Rajnerije, đakon kardinal od S. Georgii ad velum aureum. Ja Gracijan, đakon kardinal od SS. Cosmæ et Damiani. Ja Rajnerije, đakon kardinal od S. Adriani. Ja Bernard, đakon kardinal od S. Nicolai in carcere Tulliano.

Dano u Tusculum po ruci Alberta, svećenika kardinala i kancelara Svete Rimske Crkve, 17. siječnja, indikcije xii; godine Utjelovljenja Gospodnjegab 1178., a pontifikata gospodina ALEKSANDRA PAPE E III. godine 20. a Filip Heinsberški, dekan Metropolitanske Kölnske Crkve, kako je gore naznačeno, nakon smrti Reinoldove, izabran je za nasljednika dok je bio odsutan god. 1167., a umro je 13. kolovoza 1191. Njega s poštovanjem spominje Cezarije na raznim mjestima, a osobito u lib. 4 cap. 64 navodi onu njegovu najmudriju izreku: Kad bi u svakom selu moje biskupije bio samostan pravednika, koji bi i neprestano hvalili Boga i molili kako za mene tako i za one koji su mi povjereni! Mislim da bi tada mnogo bolje bilo stanje moje Crkve nego što je sada., b Ovo je godina uobičajene ere 1179., kao što je očito iz 12. indikcije i zato što su neki od potpisanih kardinala tek u mjesecu prosincu god. 1178. bili primljeni u sveti zbor, tako da nisu mogli u prethodnom siječnju potpisati ovu bulu, kao Rajnerije, đakon od S. Adriani, Bernard, Gracijan, Arduin itd. I Hugo, ili Hugutio, u prosincu iste godine iz kardinala đakona od S. Anđeli postao je kardinal svećenik od S. Clementis, a Cinzio, svećenik naslova S. Cæciliæ, iz đakona od S. Adriani. Ali rimski su prvosvećenici običavali u svojim odredbama označavati godinu od Utjelovljenja Gospodnjega ili od dana Navještenja, tako da tada označuju godinu koja je u uobičajenoj uporabi započela na dan Rođenja Kristova ili 1. siječnja, a u siječnju, veljači i do ožujka nastavljaju bilježiti prethodnu godinu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine