Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 6. veljače

O sv. Alderiku svinjaru, u Fusniacu u kölnskoj biskupiji

DE S. ALDERICO SUBULCO, FUSNIACI IN DIOCESI COLONIENSI,

Sadržaj (7)
  1. Prethodni komentar.
  2. Život koji je napisao jakov polius
  3. C I. Poglavlje.
  4. B II. Poglavlje.
  5. Čudesni zdenac sv. Alderika.
  6. Pokop, relikvije i štovanje sv. Alderika.
  7. Čudesa sv. Alderika.

Prethodni komentar.

Fusniacum je u isto vrijeme kada i već spomenuti samostan B. Hildegunde u Meeru osnovan za redovnice premonstratskoga reda, podrijetlom iz plemenita roda: nad njim se uzdiže gradić Tolbiacum, između Dürena i Kölna, podložan njegovu nadbiskupu, osim što ondje vladar Jülicha ima određenu sudbenu vlast pod naslovom, kako govore, Carskoga odvjetništva. Selo i samostan domaći ljudi nazivaju Fussenich. Selo i samostan domaći ljudi nazivaju Fussenich, a neki učenjaci Vulpiacum, budući da se i nekoć plemenita obitelj, zvana de Fussenich (kako nas je poučio Egidije Gelenije, čovjek iznimne uljudnosti i učenosti), prozvala de Vulpe i de Vulpiaco.

2 Nekoć je svinjar ovoga samostana, a sada je nebeski zaštitnik sv. Alderik, od svinjca do žrtvenika zasluženo prenesen zbog kreposti i čudesa od davnina. Njegova godišnja spomenica slavi se 6. veljače, kao što će niže biti jasnije.

3 Ne znam kojega je pisca slijedio Krizostom vander Sterre, opat samostana sv. Mihovila u Antwerpenu, kada je u Natalibus SS. Ordinis Præmonstratensis, koje je davno objavio dok je bio prior, zabilježio 9. veljače kao dan rođenja za nebo sv. Alderika. Za njim su pošli Ivan Pagije u 2. knjizi Bibliothecæ Præmonstrat; Andrija Saussay u Martyrologium Gallicanum, Egidije Gelenije u Fasti Agrippinenses. Istoga dana knjižica tiskana u Madridu godine 1635., koju smo već i prije češće kritizirali (jer donosi Fasti toga najsvetijega reda sastavljene od nekoga iz Krizostomovih Natales, ne bez prekomjerna kićenja, iznad pohvala otmjeno izrečenih u tim istim Natales), dakle ta knjižica pod 9. veljače ima ovako: Sv. Alderika ispovjedaoca dvostruki. Kakav se časoslov o njemu ima moliti, jasno je iz Vita u 3. poglavlju, br. 14.

4 Pagije iz navedenih Natales i izdvojenih rukopisnih kodeksa samostana i reda iz Wssenicha (kako piše, a poslije Wissenicha) o Alderiku piše ovo: Bl. Alderik, rođen od najuglednijega roda knezova Francuske, već je od svoga djetinjstva očitim znakovima kreposti dao naznake buduće svetosti: te čuvajući netaknutom čistoću duha i tijela i čeznući za svetim mirom samoće, nakon što je pohodio pragove svetaca, zasićen ispraznostima svijeta i pogazivši svjetsku slavu za Krista, prignuo je vrat pod slatki Kristov jaram u samostanu Wissenich, plemenitih djevica premonstratskoga reda, Kölnske biskupije. U njemu je postao brat (kako ga nazivaju) laik i svinjar, vodio život divljenja vrijedne svetosti i anđeoskoga načina života, te se poput drugoga sv. Aleksija skrio nepoznat svijetu. Proganjan najtežim napastima, hrabro se borio protiv zajedničkoga neprijatelja;

A borio se; od kojega je blaženi muž često bio teško pogađan i šibama udaran. Strašne je utvare, poput drugoga pustinjaka sv. Antuna, ugledao: ali snažni borac Kristov, uvijek postojan i nepokolebljiv, muževno je svladao najopakije neprijateljeve strijele i natjerao ga u bijeg. Naposljetku je, nakon duge i teške borbe u redovništvu, sretno odletio u vječni pokoj, devetoga dana veljače. Njegovo je tijelo, pokopano na zajedničkome mjestu, treći put iskopano i nađeno: napokon je u crkvi djevica, na onome mjestu koje je Bog više puta označio nebeskom svjetlošću, bilo položeno: ondje sada u uzdignutoj grobnici časno počiva i sjaji čudesima.

B 3 O strašilima koja su na nj navaljivala i udarcima biča koje su mu zadali zli dusi ništa se ne prenosi u Vita: a kamoli da se kaže kako je imao dugu borbu u redovništvu onaj za kojega se, prema veličini kostiju koje su preostale, procjenjuje da je jedva navršio dvadesetu godinu života, ili da ju je svakako tek nešto premašio. Tu je Vita sastavio na temelju spomenika i kazivanja žitelja Fusniacuma Jakov Polius, kroz dvadeset godina, pa i više, kronolog pokrajina njemačkoga naroda Reda manje braće redovničke i strože obdržavanja, vrlo pobožan i vrlo uljudan čovjek, koji je i u Tolbiacumu, gdje je kao dječak naučio slova, i u rodnome Dürenu, gdje je bio i ispovjedalac redovnicama djevica koje zovu Navjestiteljicama, i kao gvardijan upravljao samostanom svoga reda, te je imao osobitu povezanost sa žiteljima Fusniacuma, mogao sve točno izvući na vidjelo.

6 Isti nam je u pismu javio da se u starini pjesma na njemačkome sastavljena o sv. Alderiku, u javnim molitvenim ophodima, prema ustaljenome običaju naroda, običavala pjevati: ali da je sada posve iščezla. Isti je o liku sv. Alderika nama napisao ovo: U običnoj ga odjeći prikazuje stakleni prozor serafskoga samostana u Betaniji u Dürenu, gdje je naslikano i nekoliko svinja kao uz svinjara. Ali ga je izvornijim i svetijim likom, nalik hodočasniku sa štapom i okruglim ogrtačem preko ramena, prikazala stara slika kod unutarnjega zdenca samostanskoga sklopa Fussenich, posljednjih godina dotrajala. Niti nas je sva starina koja je prethodila poučila ičemu drugome. Tako on; koji i u Vita u 3. poglavlju, br. 11 piše da je njegovo tijelo, kao tijelo jednostavnoga sluge, bilo uneseno izvan crkvenih ograđenih prostora, u zajedničko groblje.

Život koji je napisao jakov polius

Reda otaca manje braće strože obdržavanja.

C I. Poglavlje.

Podrijetlo sv. Alderika, hodočašće, služba svinjara.

Na izmaku dvanaestoga stoljeća nakon Kristova rođenja, od visoke krvi roditelja na svijet je došao Alderik: starina je predala da je bio sin kralja Galije, a to je i sam priznao pred smrt. Odavde neki učen čovjek izvodi nagađanje da se u puku nazivao Telewin, kao da je dofen. Ali ni Dofenat, odnosno Vienneška kneževina, u Alderikovo doba nije pripadala vlasti kraljeva Galije, a još se manje ukorijenio običaj da se prijestolonasljednik naziva dofenom: a niti se naziva Telewin ili Delwin. Naime, obrazovaniji ga zovu Sant Alderich, a puk, žitelji okolice, Sant Telarich. Nadalje, bilo da je rođen od kraljevskoga ili kojega drugoga kneževskoga roda, zaslužio je, prezrevši djedovske časti, veći sjaj i slavu nego drugi uvećavši ih.

2 Djeca kraljeva i knezova obično se od najranije dobi mame poviješću, po svjedočanstvu vremena, ne manje radosno nego plodno: dok ona tijek svakoga doba, kao u nekakvu kazalištu svega svemira, stavlja pred oči za promatranje, iznosi pred oči razdoblje ljudskoga života, uči o ispraznosti svijeta te o Božjoj providnosti i pravednim sudovima. Nitko neće dovesti u pitanje da su Alderiku, rođenu u sretnu podrijetlu, likovi slavnih osoba bili ili usadeni od odgajatelja ili upijeni pobožnim čitanjem. Upoznao je dakle, među ostalima,b sv. Lucija, britanskoga kralja, koji je, prezrevši sjaj svijeta, na svetome hodočašću zemaljsko kraljevstvo zamijenio nebeskim; sv. Judoka, sina kralja Armorike, koji se, potajno odjeven u prosto ruho, nakon pohoda svetim pragovima apostola, posvetio pustinjačkome životu: sv. Rikarda, engleskoga kralja, ili kneza kraljevske krvi, koji je kao hodočasnik preminuo u Lucci u Etruriji: sv. Adelarda, krvnoga srodnika Karla Velikoga, koji je postao redovnik u galskome Corbieju.

3 Potaknut takvim primjerima, ili svakako potaknut istim Duhom kojim su i oni bili pokrenuti, snažnije okrećući duh od briga za zemaljske stvari prema nebeskima, čudesno raspaljen ljubavlju prema besmrtnoj slavi, prezire raskoš, časti i zemaljske naslade, daje se u bijeg, potajno odlazi iz Galije: te nakon što je pohodio različita mjesta glasovita po pobožnosti ili prebivalištu i čudesima svetaca, zatim u Kölnu Ubija pozdravivši moći svetaca, skreće prema Tolbiacumu.c Nekoć selo, sada gradić: u bližim Ardenima prema Rajni, na drugoj milji iznad Dürena, smješten na višem mjestu: koji se danas općenito naziva Tulpetum, a u pučkome govorud Zülpich, u spomen na kraljeve Franaka, ne uvijek najčasniji, prenesen potomcima. Naime, kralj Sigebert, koji je poslije poginuo prijevarom Klodovika I., sramotnim ocoubojstvom, boreći se protiv Alemana kod gradića Tulbiacuma, pogođen u koljeno otada je hramao, kao što prenosi sv. Grgur iz Toursa u 2. knjizi Historie Francorum, 27. poglavlje. Ondje je pozvan, uz zadanu vjeru, od Teodorika, Klodovikova sina, Herminfred, kralj Tirinžana, dok su jednoga dana razgovarali po zidu grada Tulbiacuma, od nekoga gurnut, ali Teodorikovim lukavstvom, pao s visine zida na zemlju i ondje ispustio duh: kao što spominje isti pisac u 3. knjizi, 8. poglavlje. Napokon je Teodebert, Hildebertov sin, opasan silom mnogih naroda, izašao u susret bratu Teodoriku, kralju Burgundije, da se bori kod utvrde Tulbiacum, kao što piše Jonas u Vita S. Columbani: ondje je zametnuta bitka, bezbrojne čete ljudi iz obiju vojski su izginule; poražen je Teodebert itd. Ne nedostaju ni učeni ljudi koji žele da je ondje izvojevana pobjeda nad Alemanima, na temelju izrečena zavjeta kršćanstva, Klodovik I.

4 Čim je Alderik stigao u Tolbiacum, bilo da je znao za ta djela predaka, bilo da ga je vodio Bog kako ih nikad ne bi iskusio na sebi, odlučio je započeti drugu, mnogo slavniju borbu sa svijetom i zlim duhom. Krenuvši u susjednu dolinu, skrenuo je prema samostanu plemenitih djevica premonstratskoga reda, smještenu u ugodnoj ravnici, privučen nekakvim tihim osjećajem svetosti što je ondje cvala. Fussenich je ime mjestu, koje bi na latinskome glasom ne bez razloga nazvao Vulpiacum. Ono je u šumskome izgledu Ardena i više nego dovoljno već tada još bilo obraslo, a svojim je početkom sasvim suvremeno počecima gradnje samostana Meer nizvodno od Neussa i Langerwehe uzvodno od Neussa, pod nadbiskupom Kölna Arnoldom I.: ta tri sveta mjesta pod najsvetijom stegom sv. Norberta i danas hvalevrijedno ustraju. Bila je pak, kako je upravo rečeno, deveta godina vladanja nadbiskupa, osma Konrada, kralja Rimljana, godina utjelovljene Riječi 1147. te 10. indikcija, kada je isti nadbiskup crkvuf sv. Nikole u Fussenichu izuzeo i uspostavio slobodnom, kako bi se ondje, uz Božju suradnju, započeo i trajno čuvao redovnički život prema kanonskome Pravilu bl. Augustina i prema Premonstratskome redu.

5 Alderik je stoga na mjestu Fussenichu, toj mladici Božjega nasada, presađujući sebe kao izdanak u nebeski raj i ostajući nepoznat svijetu, iz divljenja vrijedne poniznosti srca vrlo skromno izabrao službu svinjara, poučen od Duha kreposti da se u poniznosti stječu ostale kreposti, da se poniznošću ukrašuju i čuvaju kako ne bi uvenule. Ona je naime najistinskija dolina u koju se slijevaju bujice milosti da se ispuni raznolikošću svih kreposti. I tu je, spušten s visoka vrhunca podrijetla na svinjac, tom službom iskupljivao vrijeme: jer, izdvojen od mnoštva i stekavši nešto malo mira, nikada nije popustio nepokolebljiv duh od nebeskih razmatranja i revnosti u molitvi. a Ali kako, ako je uistinu prvorođenac kralja, ostavivši dvor i domovinu, otišao, da o tako velikoj stvari ne bi spominjali povjesničari? Ako je bio sin kralja, bio je sin ili brat Filipa Augusta, koji je naslijedio oca Ludovika godine 1180. i umro 1223. Ne navode se imena svih djece obaju kraljeva, osobito onih koji nisu bili začeti u zakonitu braku., b Časte se ovi: sv. Lucije 3. prosinca, sv. Judok 13. istoga mjeseca, sv. Rikard 7. veljače, sv. Adelard 2. siječnja., c Tako Itinerarium Antonini, Tolbia selo Supenâra, drugdje Tulbiacum, Tulpiacum, Tolpiacum., d I u puku Zülpich, a u nekim njemačkim ispravama T'Zulge, i na latinskome se drugdje spominje okrug Zulpiacum, čime se, mislim, označava onaj kotar u kojemu su sada Tolbiacum te sela Geich i Fussenich. A gore je nagodbi između bl. Hildegunde iz Meera i sestre Elizabete iz Randeratha nazočio s drugim velikanima Gotfrid iz Zülpicha., e O tome opširno na ovaj isti dan uz Vita sv. Vedasta, biskupa., f To je pouzdano iz isprava fusniackoga arhiva. Samostan je sagrađen kod stare crkve sv. Nikole.

B II. Poglavlje.

Čudesni zdenac sv. Alderika.

Dogodilo se da je, boreći se s groznicama, dragovoljno se udaljivši zbog Boga od ljudskih utjeha sjajna podrijetla, boravio u poljima pokraj svinja te, kada se vratio napadaj vruće groznice, žestoko mučen žeđu, ponizno molio ženu koja je prolazila za gutljaj hladne vode iz vrča koji je nedavno bila napunila na imanju Dirlo kod šume zvane Für den Wald: odbijen s prekorom i zapoviješću da kao snažan i mladić ode do udaljenije cisterne, odakle je i sama zagrabila, te utaži svoju žeđ. Stoga je Alderik, ispuštajući iz dna prsa duge uzdahe, odmah se obrativši Bogu, izvoru svakoga dobra, pouzdano zatražio da se dade piće i njemu, ali i povjerenoj mu stoci, koju, oslabljena tijela, nije mogao dalje tjerati. I gle, došavši anđeo Gospodnji kao tješitelj, zapovijeda da u zemlju po kojoj je gazio zabode pastirski štap ili palicu: (po sličnu primjeru i ishodu, kao što se nekoć dogodilo kod sv. Judoka) i odmah je izbio zdenac bistriji od svakoga kristala te obilno potekao, i danas stalnom žilom, iz udubljenja u četvorini još vidljiva, odakle je kopanjem izveo zdenac, neprestano ustrajavajući, odvođenjem kanala pruža najzdravije vode kako radionicama spomenutoga samostana Fussenich, tako i cijelomu kraju: dok je prije pojave vrela njegove žile napajanje stoke trebalo tražiti veoma daleko i dolazilo uz najveću muku, ali i voda za ljudske potrebe, koju se obično dovozilo ili nosilo s veće udaljenosti, stajala skupo. Odatle je prejasni glas o sv. Alderiku prelijetao sav kraj.

7 Sam sveti i čudesni zdenac, na trajno svjedočanstvo Alderikove darežljivosti, ni u koje vrijeme nije mogao biti zatvoren svodom ili obručem od drva, niti odvojen (iako je to pokušano više puta), a da već sljedećega jutra, pošto bi anđeoske ruke uklonile takvu zapreku, ne bi mogao uvijek biti na raspolaganju ljudima i stoci obilno tekući. Njegova voda ne samo da je najčistija i najslađa za uzdržavanje života, nego i popijena za utjehu bolesnicima njima donosi najdjelotvornije darove ozdravljenja, osobito onima koji boluju od astme i groznica.

8 Oko godine 1625., kada se zlodjelom najgorih ljudi taj isti zdenac, zagađen otrovom, izrodio gotovo u izgled zgrušana mlijeka, dok su žitelji svetoga samostana i susjedi oplakivali gubitak, časni svećenik Adam Leufgen, po razboritu savjetu, poveo je svečanu liturgiju k zdencu: ondje je, čim je uronjeno podnožje ili nogarije svete hieroteke utisnulo u vodu znak životvorne Križa, odmah toj istoj vodi pripala prijašnja bistrina i ljekovitost. a Vita, u kojem se to pripovijeda, dat ćemo 13. prosinca.

Pokop, relikvije i štovanje sv. Alderika.

Požar u Tolbiacumu i vihori Bellone koji u svakomu stoljeću naviru progutali su pisane spomenike, tako da o životnome putu ili čudesima nije ostalo ništa drugo osim onoga što su nam o svetosti, svetome zdencu, podrijetlu i grobu sv. Alderika postojano navijestili stariji. I danas je naočigled kako se modra hrastova škrinja, odozgo i odozdo povezana okovima poluge, mogla vaditi i u svetim se liturgijskim slavljima nekoć obično nosila uokolo.

10 Uistinu, dok je Bog ravnao tijekom njegova života, savršen u kratku vremenu ispunio je mnoga vremena: jer se Svevišnjemu svidjelo brže ga izvesti iz sredine nevolja. Naime, zaključio je borbu navršivši oko 20 godina, kao što su naočigled dokaz svete moći tijela, koje počivaju u svome redu i mjeri, povezane svilenim pokrovom: a glava se razgledava slobodna, dolično ukrašena finim lanenim platnom.

11 Prije svršetka života otkrio je ispovjedaocu da je rođen kao knez Francuske: a dok je to ispovjedalac prikrivao, Bog je to proslavio višestrukim čudom. Jer sveto je tijelo, kao tijelo jednostavnoga sluge, bilo uneseno izvan crkvenih ograđenih prostora, u zajedničko groblje, uz skroman sprovod. Ali dok je ukop ondje bio izvršen tri uzastopna dana, gle, svaki je put sljedećega svanuća bilo nađeno iznad zemlje: i ujedno se danju i noću vidjelo da gori svijeća, bez ikakva ljudskoga sudjelovanja, na onome istom mjestu unutar crkve, gdje je ubrzo u sarkofagu dugome sedam stopa i uzdignutu do četiri stope iznad pločnika, pokraj desnoga ulaza u donji kor, dolično urešenu od klesana kamena, položen sveti zalog te pod staklenim pokrovom i željeznim rešetkama smješten radosno iščekuje dolazak zajedničkoga Naplatitelja pravednika koji čuvaju cjelovitu vjeru.

12 Pripovijedaju žitelji Fusniacuma da su čuli od starijih kako su francuski velikaši i kraljevski zapovjednici, koji su onuda vodili vojsku, pokušali, uz ponudu goleme svote zlata, nagovoriti redovnice da dopuste da se tijelo odnese u Galiju, gdje bi se štovalo uz veću čast: ali da su se one najpostojanije borile da ne budu lišene blaga i zaštite koju im je Bog dao.

13 Dok su nedavno Šveđani okrutnim ratom pustošili Njemačku, pod okriljem kralja Galije, njihova saveznika, heretički su vojnici Hessi zauzeli Neuss i odatle pustošili Kölnsku zemlju i susjedne pokrajine. Fusniacum su opljačkali oni, dok su se redovnice sklanjale u Köln. Ondje je poglavaricu Adrianu Bodbergiju obuzela briga da se ostaci sv. Alderika prenesu na sigurnije mjesto. Radi toga u Fusniacum šalje Katarinu Modersheim, snažnu djevicu, kuharicu unutarnjega samostana. Kosti su nježna mladića, kao što smo već rekli, i nisu sve (jer su neke prije toga bile darovane raznim crkvama), te su dolično složene, tako da se nikako nisu mogle smatrati teškima. Ipak Katarina ni u kojem slučaju nije bila dostatna za njihovo nošenje. Uzela je dvojicu ljudi, snažnih i jakih, koji su ih uz nimalo lak trud prenijeli u Tolbiacum. Kakvo je to bilo znamenje, ne bih olako ustvrdio. Položeno je to sveto blago u jednoj od bazilika u Tolbiacumu. Ondje je jedne noći izbio požar koji je progutao sve u blizini svetih moći, ali je njih poštedio, bez sumnje kao dokaz nebeske zaštite. To se zbilo godine 1642.

14 Vrlo stari misal samostana, prilično starim pismom, pod danom 6. veljače govori ovako: Alderika ispovjedaoca, kojega se spomen svečano slavi s bdijenjima 9 čitanja. Zborna molitva: Bože, koji si duši sluge svoga Alderika itd. Zajednica nakon mise pjeva Responzorij Justum deduxit Dominus per vias rectas itd. Zborna molitva kao gore. I to se ne čini čudnim, budući da se u Premonstratskome redu za bl. Norberta, utemeljitelja istoga reda, još za ljudskoga pamćenja običavao obavljati sličan časoslov.

15 Kalendar svetaca Kölnske biskupije, oslikan svečanim pismom na starim pločama Preporuka, pod danom 6. veljače ima ovako: ALDERIKA ISPOVJEDAOCA, VEDASTA I najstarijih dvanaest kantuala, slično napisanih, u litanijama na prikladnu mjestu sukladno imaju: SV. ALDERIČE, MOLI ZA NAS.

Čudesa sv. Alderika.

Oko godine spasenja 1550. jedna je mjesna redovnica, izgubivši vid, po zaslugama bl. Alderika najpotpunije ponovno zadobila vid.

17 Godine 1622. sluga plemenite gospe Gartzen, gospođe u Zevelu, obolio od groznice, poslao je po spasonosni napitak spomenutoga zdenca: kušavši ga, ubrzo je ozdravio te je, poduzevši poslije hodočašće u Fussenich, dajući slavu Bogu, to javnim očitovanjem ispovjedio.

18 Godine 1623. 5. veljače, to jest dan uoči rođenja za nebo sv. Alderika, redovnice su, potaknute pobožnošću, postavile nad grobom sveca voštanu svijeću od pola funte: ona je gorjela dva uzastopna dana i noći: što bi, po svjedočanstvu svih djevica, po naravnu tijeku bilo nemoguće.

19 Godine 1625. u mjesecu siječnju, časni otac Hugolin iz Mainza, Reda manje braće strože obdržavanja, vikar samostana u Hammu, saksonske pokrajine, i na drugim mjestima ne jedanput gvardijan, zbog provale Šveđana izgnanik u samostanu u Dürenu iste pokrajine u Kölnu, učen i pobožan čovjek, dugo i teško mučen akutnom groznicom, nakon što su ljudska sredstva iskušana bez uspjeha, s velikim je žarom zatražio vodu više puta spomenutoga zdenca: pošto ju je uzimao u prekidima, u čvrstoj nadi da će mu se povratiti zdravlje, kad više nije bilo ničega pri ruci, sljedeće je noći groznica iščezla. On je nedugo zatim, da bi Bogu, slavnomu u svetima, prinio žrtvu hvale i zahvalnosti, pohodio grob sv. Alderika, provevši bdjenje uoči njegova rođenja za nebo u postu, blagdan 6. veljače proslavio je s radošću te je, po nalogu poslušnosti koji sam mu ja, tada gvardijan u Betaniji u Dürenu, naložio, vjerno zapisao sve gore navedeno.

20 U mjesecu siječnju godine 1638. koja je bila na izmaku, ja osobno, koji ovo pišem, jedva podnoseći glavu i prsa zahvaćene teškim katarima i štetnim sokovima, postupno sam klonuo, toliko iscrpljen kašljanjem da su se bolovi povećavali u udovima cijeloga tijela, želudac je uskraćivao svoju službu, ležeći se tražio počinak, i naposljetku su se prirodna rumena boja lica i ruku pretvorile u bljedilo i mršavost nalik truplu, a oči su, uvučene unutra, pokazivale nekakvu udubljenu jamu. Stoga sam, napustivši nadu u ozdravljenje po sudu samoga liječnika, u subotu prije prve korizmene nedjelje, jedva hvatajući dah, nakon ispovijedi sestara Navještenja blažene Djevice u Dürenu, u uši nekih od njih ulio da, kako bi Bog odredio posljednji trenutak za mene u svojoj milosti te produljio i pogoršao bolest na stvarnu okajnicu grešna života, jedino molitvama izbore kod njega. Štoviše, bojeći se da bi se noćnim gušenjem mogla prekinuti nit života, kasno navečer smirio sam dušu svetim ispitom savjesti. U međuvremenu, tako izložen Božjoj volji, dublje promišljajući stvar počeo sam smatrati savjesnom obvezom to što sam svjesno i hotimice zanemario blagdan sv. Alderika; što također, kad je bolest kojom sam bio pogođen postajala težom, na pobožnu ustrajnost otaca Družbe Isusove iz kolegija u Dürenu, izvlačeći u čvrstoj vjeri život sveca, nisam ipak uputio nikakve čine vjere i dobre nade na zagovor istoga sveca (kojega sam kao dječak, po predaji starijih, upoznao kao zaštitnika bolesnika): stoga, potaknut nutarnjim poticajima, počeo sam ispravljati takve pogreške, Bogu prinositi zavjete o bdjenju i blagdanu sv. Alderika koji će se svake godine slaviti; i sljedećega dana poslati subrata brata da donese vodu sa zdenca. I bez odgode. Nakon ublažavanja uslijedio je uobičajen mir; želudac je dobio tek, a cijelomu se tijelu zdravlje iznenada, mimo svačijega očekivanja, vratilo. Budući da to držim čvrstom vjerom, ne nezahvalan Bogu, iskreno ispovijedam i činim posvjedočenim pred nazočnima. a Hamm, u puku Hamm, grad smješten na rijeci Lippe, više puta osvajan u ovih trideset godina; i osobito (što se tiče ovoga) godine 1642. od Lüneburžana i Hessa, saveznika Šveđana.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

6. veljače Kalendar godine