Da je u Italiju iz Sirije u vrijeme Dioklecijana i Maksimijana došlo dvanaest apostolskih muževa, prenosi se u djelu Actis SS. Carpophori et Abundii, koje ćemo donijeti 10. prosinca, a koje se nalazi kod Mombricija posuto mnogim lažima. Premda ne nedostaje onih koji smatraju da su sa sv. Petrom iz Antiohije pošli u Rim te da je većina doživjela Domicijanovo doba. To bijahu Anastazije i njegova dva sina Bricije i Eutihije te devet nećaka: Karpofor, Abundije, Lovro, Ivan, Teudila, Izak, Prokulo, Herkulan i Baraktalis, čijega imena ipak nema kod Mombricija.
2 Kaže se da je Anastazije podnio mučeništvo kod Aquae Salviae, mjesta koje nije daleko od Kapenskih vrata, ukrašenoga znamenitim samostanom i relikvijama drugoga sv. Anastazija, perzijskoga mučenika, kako smo rekli uz njegovo djelo Vitam 22. siječnja, § 4, br. 16. Ludovik Jacobillus u sv. 1 djela de SS. Umbriæ pod 5. siječnja u djelu S. Joannis 1 Episc. Spoletini Vita prenosi da je ubijen 5. prosinca jer smatra da je to isti onaj koji se toga dana spominje u Rimskom martirologiju. Nama se čini da je drugi, budući da ga je Baronije upisao u martirologij iz grčkoga menologija, u kojem se prenosi da je dobrovoljno dotrčao na borilište i, stojeći nasred skupa, slobodno propovijedao, te je zbog toga izbičevan, pogubljen mačem i bačen u more. Sažimajući to kraće, Baronije kaže da se žarom za mučeništvo dragovoljno predao progoniteljima. A otac sv. Karpofora, Anastazije, kojega su liktori s najvećom marljivošću i brigom tražili i doveli pred tiranina, veoma je dugo bio tučen kvrgavim batinama, naposljetku zatvoren u najstrašniju tamnicu, mučen dugotrajnim tamničkim iscrpljivanjem i pogubljen odsijecanjem glave kod Aquae Salviae. To se međusobno ne podudara.
3 Biskup Bricije ili Brikcije, pretrpjevši mnogo toga, naposljetku je u miru preminuo u Martuli u Umbriji 9. srpnja. Sv. Karpofor prezbiter i Abundije đakon okrunjeni su mučeništvom u Spoletu 10. prosinca. Za sv. Prokula kaže se da je bio biskup Carsulaea i Ternija, a štuje se (prema svjedočanstvu Jacobilla) 14. travnja: Ferrari na taj dan smješta Prokula II., kojega su ubili Goti, a kojega Ughelli stavlja na 1. lipnja, dok ga Jacobillus postavlja na 1. prosinca. Sv. Herkulan I., biskup Perugie, podnio je mučeništvo 7. studenoga, na koji ipak dan Rimski martirologij navodi Herkulana, kojega drugi smještaju na prvi ožujka. Sv. Baraktalis ubijen je za Krista u Spoletu 9. listopada. Za sv. Ivana I., biskupa Spoleta, kod Jacobilla se kaže da je poginuo 5. siječnja. Za sv. Teudilu, Izaka i Lovru piše Ughelli u sv. 1, dio 2, str. 466, da su mučeništvom dovršili život dana 22. srpnja: na koji dan njihova imena nismo pronašli ni u jednom martirologiju, niti igdje ime onoga drevnog sv. Eutihija ili Euticija.
4 Mnogi su s istim imenima cvjetali u vrijeme Gota, naime u šestom stoljeću Kristovu: sv. Eutihije opat koji se štuje 22. svibnja, sv. Izak 11. travnja, sv. Ivan biskup Spoleta i mučenik 19. rujna i drugi sv. Ivan iz Penarija, opat kod Spoleta, 19. ožujka; sv. Prokulo II., biskup Ternija i mučenik, 1. lipnja ili prosinca, kako je već naznačeno; sv. Herkulan II., biskup Perugie i mučenik, 1. ožujka; sv. Lovro, biskup Spoleta, 3. veljače. A budući da su neki od njih bili Sirci (to naime o sv. Izaku prenosi sv. Grgur, a o sv. Ivanu iz Penarija njegov životopis), neki su također od onih koje smo ranije naveli iz djela Actis SS. Carpophori et Abundii pošli odande; odatle su možda i kalendari nekih Crkava pobrkani, a one skupine svetaca popunjene pomoćima preuzetima iz mnogo kasnijeg ili mnogo ranijeg doba, kao da su u oba vremena iz Sirije došli svi koji se nabrajaju: što ipak o nekima poriču učeni muževi. Tako vidimo da sve apostolske muževe koji su nekada iz Irske u različita vremena došli u našu Belgiju neuki pisci, koji su živjeli dugo nakon njihova doba, često proglašavaju drugovima nekoga jednoga prvaka, a pridružuju im i neke koji su rođeni u Belgiji ili Galiji.
8 Kako god stajala ta stvar, Umbrija je oko djela, podrijetla i doba svojih drevnih svetaca navukla velike sjene, ako ne i tmine. Bit će iz toga naroda onih koji će ih jednom učenim istraživanjima raspršiti: i neki su započeli ne bez uspjeha; nitko ipak još nije vratio puno svjetlo. Nama, udaljenima tolikom razdaljinom i nemoćnima pregledati spomenike svih Crkava (mnogi su naime uništeni ratovima i razaranjima gradova), bit će dovoljno ako, noseći baklju, makar i zadimljenu i manje jasnu, slijedimo izdaleka.
6 A sv. Lovru doduše, koji se pribraja onoj drugoj skupini došljaka iz Sirije, na ovaj dan navodi Ferrari u djelu Catalogo SS. Italiæ, a Ludovik Jacobillus 4. veljače, jer se toga dana štuje u Spoletu, budući da je treći dan zauzet blagdanom godišnjice sv. Blaža biskupa. Spominje ga također Ferdinand Ughelli u djelu Spoletinorum Antistitum Catalogo te piše da je iz Sirije došao k papi Vigiliju i preminuo trećega veljače godine 576., kao i Ferrari; Jacobillus pak prenosi da je došao nešto ranije. Svi se slažu da mu je od davnine pridodan nadimak Prosvjetitelj. Jacobillus i Ferrari navode drevna čitanja koja su se običavala čitati na njegov blagdan i druge spomenike, kojih budući da smo lišeni, prevodimo na latinski djelo Vitam koje je Jacobillus izdao na talijanskom.
7 Spominje Lovru, premda ga ne imenuje, bl. Petar Damijan u pismu 9 papi Nikoli II., koji je izabran godine 1057., a umro je 27. srpnja 1061., i to je pismo Damijanovo djelo Opusculum XIX de abdicatione Episcopatus, gdje u pogl. 1 ima ovo: „I onaj sabinski biskup, koji je napustio biskupsko prijestolje i, prezrevši svećeničko dostojanstvo, sagradio samostan Farfa, koliko je plemenit muž u Kristu bio, svjedok je drevna predaja koja slavi znamenja njegove svetosti; svjedok je suvremena pobožnost koja pobožnu njegovu uspomenu često spominje u blagoslovu.” Grgur, monah iz Farfe, suvremenik bl. Petra Damijana, kojega niže navodi Jacobillus, također ga čini sabinskim biskupom; Jacobillus tvrdi da su ga Spoletinci uvijek smatrali spoletinskim, jer posjeduju i njegove relikvije i slave godišnju uspomenu; ipak priznaje da je možda sa spoletinske stolice premješten na sabinsku. Ughelli i među sabinskim biskupima kao devetoga nabraja Lovru, utemeljitelja samostana Farfa, i kao jedanaestoga među spoletinskima, za kojega piše da se, odloživši biskupske znakove, povukao u pustinju, ne spominjući samostan Farfa, niti istražuje je li to isti ili različit.
8 Samostan Farfa ili Farfar nalazi se nedaleko od rijeke Farfarus ili Fabaris, koja se iznad hrama Feronije ulijeva u Tiber. Njega Biondo u djelu Umbria, ili četvrtoj pokrajini Italije, ovako opisuje: „Veoma dugim tokom, nakon što Farfarus napusti brda, teče kroz obrađene ravnice, sa svih strana natkriven sjenovitim drvećem. U toj pak veoma ljupkoj ravnici nad samu se rijeku zdesna nadvija prostrani samostan, nazvan Farfa, koji posjeduje oko deset utvrda, od kojih je prva, zvana Fara, smještena na brežuljku koji se nadvija nad samostan.” Da je sam samostan smješten na brežuljku, prenosi Leandro u opisu Umbrije: „S desne strane njegove”, kaže, to jest Farfara, „na lijepom brežuljku nalazi se nekoć raskošno sagrađeni samostan Farfa.” Obojica pišu da je smješten s desne strane Farfara, jer je desno onima koji idu od ušća prema izvorima: mi bismo rekli s lijeve strane, jer samoj rijeci koja teče od izvora kao od glave uistinu leži slijeva.
Na talijanskom napisao Ludovik Jacobilli.
Dolazak sv. Lovre u Italiju, svećeništvo. Regularni klerici koje je ustanovio.
U vrijeme kada je Rimskom Crkvom upravljao a sv. Hormizda, Carstvomb Anastazije, ac Teodorik, kralj Ostrogota, Italijom,d Sever, uzurpator antiohijskog patrijarhata i najžešći branitelj Eutihove hereze, oslonjen na moć i vlast cara zaraženoga istom ljagom, oko 514. godine Kristove podigao je okrutan rat protiv katolika koji su živjeli u Siriji. Naime, pravovjerne je biskupe tjerao s njihovih stolicae i na njihovo mjesto postavljao heretike; ili ako neke nije mogao zbaciti sa zakonitog prijestolja, ubacivao je ipak takmace i takoreći suparnike, koji bi postupno unosili kugu među narode: činio je i druga nedjela i tlačio katolike svim mogućim zlima. Stoga su se mnogi od njih, da ne bi bili prisiljeni gledati tu grozotu kojoj se nisu mogli oduprijeti niti donijeti ikakva ploda, iselili iz domovine, naime iz Antiohije,f Jeruzalema, Cezareje, Laodiceje i drugih mjesta Sirije i Palestine, u strane pokrajine, gdje im je bilo dopušteno sigurno biti pobožnima i katolicima.
2 Iz svega tog mnoštva skupilo ih se oko CCC s nakanom da krenu u Italiju i dođu u Rim, glavu svijeta, te ondje pobožno obilaze tjelesa svetaca i njima posvećene hramove; a odatle da u onim mjestima i na one načine kako rimski prvosvećenik odredi siju katoličku vjeru i, ako prilika donese, proliju život za Krista, koji je svoj prvi položio za njihovo spasenje. Došlo je tako u Italiju, podijeljeno u različite skupine, oko tri stotine ljudi, muškaraca, žena, monaha, crkvenih osoba, laika, iz svakoga reda i staleža, mnogi međusobno povezani krvnim srodstvom: kako se spominje u djelima sv.g Karpofora mučenika te svetihh Izaka, i Eleuterija, k Ivana, l Lazara i drugih koji su bili iz te skupine; kao što je bio i sv. Lovro, čija djela ovdje započinjemo pripovijedati. Kada su svi zajedno stigli u Rim, često su na skrovitim mjestima održavali sastanke, posavjetovavši se najprije s najvećom poniznošću i poštovanjem s prvosvećenikom; od njega su mnogi primljeni u kler, pa i zaređeni za svećenike, te poslani u razne krajeve Italije, gotovo po dvojica, da propovijedaju Evanđelje, te su mnoge i propovijedima i svetošću života privukli pravoj vjeri i revnosti za pobožnost.
3 Budući da su pak zbog preplavljujuće kaljuže hereza, osobito arijanske, nestorijanske, eutihijanske i teopashitske, Antiohijci postupno upadali u sve brojnije i sramotnije zločine, božanskom osvetom najprije je munjom ubijen car Anastazije 526. godine, zatim je sa stolice, zauzete u krajnjoj bezumnosti, zbačen m Sever, i naposljetku je Antiohija 535. godine dijelom iznakažena požarom, a dijelom strašnim n potresom uzdrmana i razorena, uz neizmjernu pogibiju smrtnika: tako da se činilo kako sam grad ustaje protiv svojih stanovnika i ne može podnijeti toliku njihovu nezahvalnost prema Bogu, da ondje gdje su najprije oni koji su ispovijedali Kristovu vjeru bili nazvani kršćanima, upravo ondje bjesni bezbožnost neprijateljska Kristu.
4 Kada je Lovro sa svetom pratnjom koju smo spomenuli došao u Rim, dobrostivo ga je primio sv. Hormizda: jer kad je premudri prvosvećenik vidio da je obdaren izvrsnom naravi, najčistijim ćudoređem, izvanrednom učenošću i znanjem božanskih stvari, zadržao ga je nekoliko godina kod sebe i kroz sve stupnjeve crkvenih službi promaknuo do svećeništva. Zatim ga je blagoslovio i dopustio mu da otputuje u Umbriju k nekim svojim starim drugovima, koji su ga zbog njegove iznimne učenosti, razboritosti i blagosti ćudi držali i častili kao oca. S njima je počeo ulagati sav trud u obrađivanje duša, a osobito u čupanje kukolja arijanske hereze, koji je pod vlašću Gota nadaleko bujao diljem Italije.
5 Željan zatim mirna života, u samom cvijetu mladosti povlači se na mjesto o udaljeno osam milja od Spoleta, p zvano Penolacum, jer je ležalo u podnožju Velinskog jezera. Ondje uz pristanak imućna čovjeka, gospodara toga mjesta, gradi samostan i u njega se zatvara zajedno s tim istim čovjekom, koji mu je, podloživši se njegovoj stezi, darovao neko svoje imanje blizu samostana, te mu potom služio s iznimnom revnošću ljubavi i skromnosti i naposljetku ondje svetom smrću završio život. Kad se proširio glas o Lovrinoj svetosti, mnogi su u taj samostan pohrlili iz klera Spoletske crkve, a i drugi iz susjednih mjesta, te mu se predali da ih poučava u pobožnosti. Na taj je način oko 521. godine ondje ustanovio kongregaciju regularnih kanonika, kakvu je gotovo CCXX godina ranije u Hiponu u Africi osnovao sv. Augustin: jer Pravilo sv. Benedikta još nije bilo proglašeno.
a Za prvosvećenika je sv. Hormizda izabran 514. godine u mjesecu srpnju: umro je 6. kolovoza 524.
b Anastazije je vladao od sredine travnja 491. do 9. srpnja 518., kojega je dana poginuo pogođen munjom.
c Teodorik je u Italiju došao 489. godine, kralja Odoakra ubio 493. godine, i tada je započelo kraljevstvo Gota u Italiji.
d Godine 513. antiohijsku je stolicu silom zauzeo Sever, po sljedbi acefal, protjeravši sv. Flavijana, o kojem ćemo govoriti 4. srpnja.
e Anastazije Bibliotekar u djelu Historia Ecclesiastica piše da su tada neki biskupi okovani željeznim okovima zajedno s prezbiterima i đakonima bili prognani.
f Naime, i sv. Ilija jeruzalemski biskup, kako isti Anastazije navodi, kad ga je car prisiljavao da ili opći sa Severom ili bude protjeran s biskupske stolice, ohrabren od monaha, radije je izabrao biti izbačen s biskupstva.
g Ovaj se razlikuje od onoga Karpofora koji se sa sv. Abundijem štuje 10. prosinca, kako smo ranije naznačili. Za ovoga Jacobilli piše da je oko 516. godine, za vladavine Anastazija, ili za Justinijana, došao sa sv. Lovrom, Herkulanom i drugima u Rim, te da su ga naposljetku u Perugii Goti iz mržnje prema katoličkoj vjeri, koju je propovijedao, ubili 6. siječnja.
h Za ovoga je doista poznato iz sv. Grgura, knj. 3. Dialogi, pogl. 14., da je bio Sirac i da je u Umbriji živio u doba Gota. i O ovome govori sv. Grgur, knj. 3. Dialogi, pogl. 21. i 33., ali nigdje ne uči da je došao iz Sirije, kako ćemo reći 6. rujna. k Čini se da je ovo sv. Ivan, koji se pučki naziva Penarijski i rodom je bio Sirac, kako se kaže u njegovu Životopisu, koji ćemo donijeti 19. ožujka. l O ovome ćemo govoriti, slijedeći Jacobillija, 18. veljače. m U 1. godini Justina, 318. Kristovoj, na poticaj Vitalijana, zapovjednika vojske, najrevnijega za pravovjernu vjeru, naređeno je da Sever bude protjeran i pogubljen, ali je bijegom umaknuo. Tako Anastazije u djelu Historia Ecclesiastica. n Evagrije u djelu Historia Ecclesiastica, knj. 4., pogl. 5., piše da se nakon teških i čestih požara, u 7. godini Justinova carstva, 10. mjeseca, naime Artemizija, to jest svibnja, 29. dana toga mjeseca, u petak, u samo podne dogodio onaj strašni potres, a zatim i drugi požar. No iz dodane bilješke o danu, naime da je dvadeset deveti svibnja pao u petak, dok je nedjeljno slovo bilo D, očito je da je to bila 826. godina Kristova, 8. Justinova. Anastazije ovako uveličava štetu grada: I ljepota grada bi istrijebljena. Jer nije učinjena takva božanska osveta ni u jednom drugom gradu kroz sve naraštaje. o Ferrari kaže da ga je papa Vigilije ubrojio među klerike, kao i Ughelli, koji prenosi i da ga je isti postavio za spoletskog biskupa: nijedan ne spominje ovo prvo povlačenje i samostan klerika, nego se čini da ga brkaju s drugim. p Pedelucum je gradić (je li isti koji pisac ovdje naziva Penolacum, ne znamo) pokraj Velinskog jezera u Umbriji, koje po njemu Talijani sada zovu Jezero Pedeluci, lago di Pie di Luco, kako svjedoče Leandro, Biondo i Clüver.
Biskupstvo sv. Lovre, njegovo odreknuće. Utemeljenje farfenskog samostana.
6 Kad je Lovro na taj način proveo gotovo 20 godina, plemenitim je mučeništvom završio život a sv. Ivan, spoletski biskup. Kler je jednodušno izabrao Lovru, čiji je glas o pobožnosti bio slavan, da ga naslijedi: izbor je potvrdio papab Vigilije 541. godine i prisilio ga, iako se iz poniznosti tome opirao, da podmetne ramena pod taj teret. Spoletski je puk vikao da za biskupa treba uzeti nekoga iz njihova roda, a ne nekoga stranca, te mu je stoga pri dolasku zatvorio vrata. Lovro, dobar i skroman muž, kad je vidio da mu se priječi ulazak u grad, kleknuo je na zemlju i pomolio se Bogu da, budući da je iz revnosti za poslušnost njegovu Namjesniku na zemlji i za brigu o spasenju ljudi preuzeo taj teret, očituje svoju božansku volju o tome treba li ga nositi ili odložiti. Tek što je izgovorio te riječi, vrata su se sama od sebe otvorila, a Spoletani su, zapanjeni tim čudom, primili ga s velikom čašću i radošću.
7 Lovro nije zanemario baš nijedan dio biskupske službe: bio je ustrajan u molitvi, oprezan i iskren u riječima, darežljiv u dijeljenju milostinje, revan u izvršavanju svakoga djela ljubavi i pobožnosti, strpljiv u nevoljama, vjeran u povjerenom mu poslu, postojan i čvrst u obdržavanju božanskih zakona i apostolskih odredaba, spreman svima pružiti pomoć: toliko blag i dobrostiv da nitko od njega nije odlazio a da nije bio ispunjen utjehom i vedrinom, ma koliko velikom nevoljom pritisnut mu pristupio. Potaknuti tolikom njegovom dobrotom, razboritošću i ljubavlju, mnogi iz naroda natjecali su se u darivanju posjeda, novca i raznovrsne opreme da se njima služi po svojoj volji. On je zadržao dio takvih darovanih posjeda kako bi od njihova prihoda sam živio, premda veoma skromno, uzdržavao svoju kućnu čeljad i pobrinuo se za uzdržavanje nasljednika, a ostalo je trošio na ukrašavanje svetih crkava, brigu za božansko bogoslužje i ublažavanje neimaštine siromaha. Bio je čudesno obasjan nebeskim svjetlom te je mnogima vratio vid, kako tjelesni onima koji su bili lišeni svjetla, tako i duhovni onima zaslijepljenima tamom poroka, a božanskom je silom činio i druga čudesa: tako da se smatra da mu je otuda danc nadimak Prosvjetitelja.
8 Već je 11 godina, IV mjeseca i 7 dana sveto pasao svoje stado, kada, privučen željom za mirnim i tihim životom, ne bez žalosti puka, ishodivši pristanak prvosvećenika, predaje biskupstvo nekomd Petru, svetom mužu, 550. godine te se povlači na imanje Acutianum u Sabini. Ondje, potpomognut darovima pobožnih ljudi, gradi crkvu i samostan posvećen Bogorodici Djevici: koji je, budući da je bio blizu rijeke Farfara, nazvan Farfenska opatija, pučki di FARFA. U njemu je i sam uzeo monaško odijelo, s nemalim brojem svjetovnjaka koji su željeli provoditi život pod njegovim vodstvom: D Osniva farfenski samostan, oni ga izabraše za opata i uzeše sebi na obdržavanje Pravilo sv. Benedikta, koje je već bilo nadaleko slavno diljem Italije i drugih pokrajina. Kad se proširio glas o presvetom načinu života njega i njegovih drugova, neki su imućni ljudi darovali samostanu imanja, kuće i druge posjede: te su tako mnogi pohrlili onamo radi vježbanja u monaškom životu, da je ubrzo nastala vrlo brojna kongregacija najprokušanijih monaha.
a Ubili su ga Totilini vojnici, štuje se 19. rujna.
b Ovaj je, nakon što je sv. Silverije 538. godine bio protjeran, silom ubačen, a nakon njegove smrti zakonito postavljen na njegovo mjesto radi izbjegavanja raskola, te je potom bio izvrstan prvosvećenik i stolovao je do 853. godine.
c Ughelli mu također pridaje nadimak Prosvjetitelja, čiji razlog ne navodi, premda priznaje da je bio slavan po čudesima.
d O sv. Petru, nasljedniku sv. Lovre, govore Ughelli i Jacobilli, a mi prema njima 21. lipnja.
Smrt sv. Lovre, slavna uspomena. Stanje farfenskog samostana.
9 Naposljetku, otežao godinama i zaslugama, preminuo je Lovro u istom farfenskom samostanu dana 3. veljače, 576. godine. Njegovo su tijelo monasi pobožno pokopali u crkvi, a zatim je preneseno pod glavni oltar. Njegov se godišnji blagdan u gradu i biskupiji Spoleto slavi sljedećega dana, jer svečanost sv. E Blaža zauzima treći dan.
10 O ovom svetom biskupu i opatu pod 3. veljače govori Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum objavljenom 1625. godine ovim riječima: U Spoletu sv. Lovre biskupa. Spominje ga također sv. Petar Damiani u pismu papi Nikoli. Kad je Ivana V. posvetio farfensku crkvu 702. godine, posebnom je poveljom potvrdio sva dobra, posjede i povlastice toga samostanab sv. Tomi Morijenskom, njegovu opatu i obnovitelju: u toj povelji naziva sv. Lovru biskupa utemeljiteljem rečenoga samostana sv. Marije Farfenske na imanju Acutianum. Grgur, farfenski monah, potekao iz plemenite obitelji gospodara Catina u Sabini, sastavio je 1117. godine djelo Chronicon svoga samostana. U njemu prenosi da je sv. Lovro u prva vremena Gota došao iz Sirije u Italiju, sa svojomc sestrom Suzanom te rođacima Izakom i Ivanom, koji su pokraj Spoleta bili monasi; da je postao sabinski biskup i odrekao se te časti; da je na sabinskom području, na imanju Acutianum, osnovao farfenski samostan, bio njegov prvi opat i ondje sveto umro; da su nakon njegove smrti Langobardid razorili samostan, te da ga je naposljetku za pape Ivana V. obnovio spomenuti opat Toma, dok je troškove pružioe Faroald, spoletski vojvoda.
11 Prva vremena Gota računaju se od 493. godine Kristove do 526., u kojem je cijelom razdoblju vlašću u Italiji upravljao Teodorik. Ono što stoga utvrđujemo, da je sv. Lovro došao u Italiju 516. godine, slaže se s mišljenjem navedene kronike i sa sv. Grgurom papom, koji u knj. 3. Dialogi, pogl. 14., o sv. Izaku, drugu sv. Lovre, piše da je U PRVA VREMENA GOTA IZ SIRIJSKIH KRAJEVA DOŠAO U GRAD SPOLETO I DOŽIVIO GOTOVO DO POSLJEDNJIH VREMENA GOTA: a isto prenosi i o svetim opatimaf Speju ig Eutihiju. Kraljevstvo Gota srušio je 554. godine eunuh Narzes, vojskovođa cara Justinijana. Varaju se oni koji prva vremena Gota vraćaju na 430. godinu. Došao je doduše Alarik u Italiju s najmoćnijom vojskom Gota i osvojio grad Rim 410. godine, ali je nakon nekoliko dana otišao i vratio se u Panoniju, gdje su tada vladali Vizigoti, koji su potom zauzeli Hispaniju. Italiju su napali Goti, odnosno Ostrogoti, 493. godine, pod vodstvom i okriljem kralja Teodorika, koji je umro 526. godine. Stoga se prva vremena Gota ne smiju računati od 410. godine: od te godine do 554., kada je ugašena vlast Gota, protekle su CXLIV godine, koliko nije vjerojatno da su po uobičajenom tijeku prirode živjeli ti sveti muževi. Ravniji je i sigurniji put da su živjeli otprilike od 516. do 554. godine, što je razmak od 37 godina.
12 Nadalje, Lovro se u prije navedenoj kronici naziva k sabinskim biskupom, premda je bio spoletski, kako potvrđuju svi stari spomenici: i njega je spoletska biskupija uvijek držala i štovala kao svoga biskupa: tijelo mu se čuva u Spoletu u crkvi sv. Petra, a građani slave njegovu godišnju svečanost. Ako tko smatra da ne treba odstupiti od vjerodostojnosti kronike, morat će reći da je najprije bio spoletski biskup, poslije premješten na sabinsku katedru, te da se naposljetku, odloživši i tu čast, povukao na imanje Acutianum svoje biskupije, osnovao samostan i u njemu postao monah. No ako je odmah nakon napuštanja spoletskog prijestolja osnovao samostan, nije to učinio drukčije nego uz dopuštenje sabinskog biskupa, budući da je bilo na mjestu podložnom njegovoj jurisdikciji.
13 Budući da su učenici sv. Lovre, a poslije i sam sv. Toma te drugi opati i monasi cvjetali velikom svetošću života, iz toga su samostana izvedene mnoge naseobine, to jest mnogi su samostani diljem Italije od njih osnovani i vezani uz farfenske statute. Također su mnogi spoletski vojvode, vrhovni svećenici i drugi moćni muževi darovali tomu samostanu mnoge i velike posjede. Postoje stari spomenici koji jamče da su Farfenci u raznim pokrajinama posjedovali DCLXXXIII crkve i samostana, dva grada, l Centumcellae s njegovom lukom i m Alatrium, V gastaldata, CXXXII kaštela, XVI gradića, VII luka, VIII solana, XXXVII imanja, XIV vila, LXXXII mlina, CCCXV sela, više jezera, pašnjaka, desetina, lučkih pristojbi i drugih dobara. Mnogi su mu u Umbriji bili podložni samostani i crkve: u spoletskoj biskupiji dva samostana i deset crkava; u asiškoj jedan samostan i četiri crkve; dvije u interamnijskoj. Zatim je farfenska opatija 1347. godine dana svjetovnim klericima u komendu, kako kažu, te su onamo uvedeni benediktinski monasi njemačke narodnosti. No 1567. godine, uklonivši Nijemce, vrhovni svećenik Pio V. postavio je ondje druge iz Kasinske kongregacije, kojima je na čelu klaustralni opat, a njemu drugi komendatarni, koji ima vremenitu i duhovnu jurisdikciju nad osam kaštela i više sela, dok su ostali prebogati posjedi vraćeni Apostolskoj Stolici.
a Zapravo je to bio Ivan VI., ako je povelja dana 702. godine. Jer Ivan V., izabran 22. srpnja 685., umro je 2. kolovoza sljedeće godine. A Ivan VI., izabran 29. listopada 701., umro je 10. siječnja 708.
b Štuje se sv. Toma, farfenski opat, podrijetlom iz Maurienne na savojskom području, 10. rujna, kako piše Ferrari u djelu Catalogus SS. Italiae.
c Ferrari piše da je pokraj spomenutog farfenskog samostana živjela s bratom: smatra li se sveticom, ne prenosi ni on ni Jacobilli.
d Ferrari piše da ga je, pošto je dugo ležao urušen od starosti, Toma 680. godine iz temelja obnovio.
e I ovoga Faroalda, drugoga toga imena spoletskog vojvodu, Jacobilli ubraja među svece, kako ćemo reći 19. veljače.
f O sv. Spesu, ili Speju, opatu govori sv. Grgur, knj. 4. Dialogi, pogl. 10., ali ne kaže da je došao iz Sirije: u što i sam Jacobilli sumnja pod 23. ožujka, kada se štuje.
g Štuje se sv. Eutihije 23. svibnja. O njemu govori sv. Grgur, knj. 3. Dialogi, pogl. 18., ali ipak ne tvrdi da je bio Sirac, što i sam Jacobilli dovodi u sumnju.
h Zapravo DCLII. i Umro je u Reggiju dok je putovao na Siciliju. k Isto piše gore navedeni sv. Petar Damiani. l Pisac ima Civitavecchia, utvrdu pokraj ruševina Centumcellae, i danas slavnu po luci. m Alatrium je bio grad Hernika, i danas je biskupski grad, koji Talijani zovu Alatro.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.