§ I. Sveto štovanje sv. Lovre. Napisani životopis.
Dvadeset i četvrtoga veljače slavimo presvetoga kralja Etelberta iz pokrajine Kantijaca, glasovite kod Britanaca u anglosaksonskoj heptarhiji, kojega su sv. Augustin i njegovi drugovi obratili na Kristovu vjeru, te ondje raspravljamo o ponečemu iz starine Kantijaca i o kraljevstvu koje su Sasi kod njih utemeljili. Glavni drug sv. Augustina bio je sv. Lovro, njegov nasljednik u nadbiskupiji u Durovernumu. A Durovernum, koji Ptolemej naziva Davernum, Beda Dorovernia, a drugi Dorobernia, bio je glavni grad i kraljevsko sjedište kraljevstva Kenta: Sasi su ga ubrzo prozvali Cant-wara-byrig, grad naroda Kantijaca, Englezi zatim Canterbury, a na latinskom se zove Cantuaria. O nadbiskupskom sjedištu koje je ondje osnovano govorit ćemo 26. svibnja uz Životopis sv. Augustina, prvoga nadbiskupa, gdje će se iznijeti mnogo toga što se odnosi i na sv. Lovru, najvjernijega druga njegovih putovanja i napora.
2 Rođendan za nebo sv. Lovre slavi u veljači rukopisni Martirologij bazilike sv. Marije u Aachenu pod imenom Bedinim: Preminuće sv. Lovre biskupa. Rukopisni benediktinski kalendar sv. Spasitelja u Antwerpenu navodi: Sv. Lovre, drugoga nadbiskupa Canterburyja, monaha sv. Grgura u Rimu. Galesini piše: U Canterburyju u Britaniji, sv. Lovre nadbiskupa, koji je naslijedio bl. Augustina, predstojnika istoga grada. Slično navode kölnski kartuzijanci, Molanus u dodatku Usuardu i Kanizije u Njemačkom martirologiju. U Rimskom i Ménardovu benediktinskom martirologiju stoji ovo: U Canterburyju u Engleskoj, rođendan za nebo sv. Lovre biskupa, koji je poslije sv. Augustina upravljao tom Crkvom i samoga kralja obratio na vjeru. Dorganije u svom Benediktinskom kalendaru bilježi: Sv. Lovre biskupa, pratioca sv. Augustina u propovijedanju Kristova evanđelja u Engleskoj. Opširnije piše Wion u Monastičkom martirologiju: „U Canterburyju u Engleskoj”, kaže, „rođendan za nebo sv. Lovre biskupa, koji je poslije sv. Augustina upravljao tom Crkvom; kad ju je iz straha od kralja napustio, sv. Petar ga je ukorio i prisilio da se vrati, te je samoga kralja obratio na vjeru i, vrativši mir Crkvi, usnuo u Gospodinu.” Gotovo isto navodi i Felicije. Ovom ga pohvalom ukrašava Tritemije u 3. knjizi djela De Viris illustribus ordinis S. Benedicti: „Lovro, monah samostana sv. Grgura u Rimu, kojega je on poslao u Englesku, svim se silama trudio oko obraćenja toga naroda; nakon smrti bl. Augustina zaređen je na njegovo mjesto za nadbiskupa u Durovernumu od njega samoga još za života, kako nakon njegove smrti stanje tako mlade Crkve, makar i na jedan sat lišeno pastira, ne bi počelo posrtati. Isticao se godine Gospodnje 620., a njegov se blagdan slavi 2. veljače.” Isti Tritemije u 4. knjizi, poglavlje 49, kaže: „Lovro, nadbiskup u Durovernumu poslije Augustina, zaređen iz redova monaha bl. pape Grgura, i poučavanjem i poticanjem stekao je velik plod vjere u narodu Engleza. Bio je naime dobar i učen muž, od djetinjstva plemenito poučen u samostanskoj stezi. Stoga ga je još za života sam Augustin postavio za pastira na svoje mjesto. Isticao se godine Gospodnje 220.” Tako Tritemije, prema kojemu Baronije u bilješkama uz Martyrologium Romanum, Wion uz Benediktinski martirologij i Konstantin Ginije, koji ga ubraja među kanonike i ukrašava dugom pohvalom, pišu da se sv. Lovro isticao godine 320. No niže ćemo reći da on nije doživio tu godinu. Kod Molanusa u bilješkama uz Usuarda piše da se isticao godine 1110., što je golema tiskarska pogreška, umjesto koje smatramo da treba čitati 610. U rukopisnom djelu Florarium Sanctorum pod 12. siječnja studenoga navodi se: U Canterburyju u Engleskoj, sv. Lovre biskupa i ispovjedaoca, godine spasenja 619. Sljedeća molitva s antifonom preuzeta je iz drevnoga rukopisnog Brevijara iz Salisburyja. Antifona: Na preminuću slavnoga oca Lovre nebesa se diče radostima, a i mi ga pratimo pohvalama: Zdravo, Božji prijatelju, pomiri s nama našega Kralja, koji nam te je providio kao pobožnoga oca. Redak: Evo velikoga svećenika. Molitva: Bože, koji si bl. Lovru biskupa poslao svome narodu kao propovjednika vječnoga spasenja, podaj, molimo, da mi koji slavimo njegov spomen njegovim zaslugama i molitvama zavrijedimo biti odrješeni od spona svojih grijeha. Po Gospodinu našem, itd.
3 Osim toga o sv. Lovri govore sv. Grgur papa u 9. knjizi Registra, pisma 52, 55 i 56, te časni Beda u 1. i 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica gentis Anglorum, koje je dovršio godine Kristove 631., a iz kojega ćemo ovdje iznijeti više pojedinosti. Zatim se u sljedećem stoljeću, u vrijeme careva Ludovika Mlađega i Karla Ćelavoga, istaknuo Ivan Đakon, koji u 2. knjizi djela Vita S. Gregorii Papæ opširnije govori o ovoj misiji pokrenutoj za Engleze i poimence spominje sv. Lovru poslanoga natrag u Rim. Florencije Bravonije, monah iz Worcestera, doveo je svoju kroniku do godine 1127., a sljedeće je godine preminuo. Ta se kronika, u kojoj se govori o sv. Lovri, već i stoga treba više cijeniti što su u nju umetnuti drevni anglosaksonski anali koji postoje na latinskom i saksonskom jeziku
Istaknuo se Goscelin, ili Gotzolin, benediktinski monah kod sv. Bertina u gradu Audomaropolisu u Artoisu, kojega su, kako svjedoči Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii 7. srpnja pod sv. Grimoaldom, sv. Anselmo, nadbiskup Canterburyja, i mnogi drugi pozvali u Englesku, gdje je najprije boravio u Ramseyju, a zatim u Canterburyju kod sv. Augustina: u tim je mjestima opisao različite životopise svetaca, a među ostalima i životopis ovoga sv. Lovre koji počinje riječima: „Preljubljenoj gospodi i očinskoj...” itd., kako primjećuju Molanus uz Usuarda 2. veljače i Valerije Andrija u djelu Bibliotheca Belgica. Toga Goscelina Vilim iz Malmesburyja u 4. knjizi djela De Gestis Regum Anglorum, pri kraju 1. poglavlja, smatra vrsnim poznavateljem književnosti i pjevanja: on je dugo vremena obilazio biskupije i opatije te na mnogim mjestima ostavio spomenike svoga sjajnog znanja, drugi poslije Bede u pohvalama engleskih svetaca; svojim je perom uzvisio bezbrojne životopise novijih svetaca, a one starijih, koji su bili izgubljeni zbog neprijateljstava ili neugledno izdani, obnovio je dotjeranijim stilom. A u 1. knjizi djela De Gestis Pontificum Anglorum ovako piše o sv. Lovri i Goscelinu: „Ovoga sv. Augustina naslijedio je Lovro na pet godina, čije je kreposti i kreposti ostalih (o kojima Beda pripovijedajući sve tek ukratko dotiče, bojeći se da ne izazove dosadu) opisao neki Goscelin, koliko je mogao doznati iz predaje starijih, doista čudesne i hvalevrijedne, dodajući i nove koje je vidio vlastitim očima.” Tako piše pisac iz Malmesburyja, koji je bio nešto mlađi od Goscelina, a svoju je kroniku o kraljevima, u kojoj ponovno spominje sv. Lovru, doveo do godine 1142., u kojoj je i živio zajedno s arhiđakonom Henrikom iz Huntingdona, koji u 2. knjigu djela Historiæ umeće neka djela sv. Lovre. Kamo sreće da je netko uz njihove povijesti za opće dobro objavio i Goscelinova djela, za koja nam je dosad nepoznato nalaze li se igdje u rukopisima sačuvana od moljaca. Ivan Capgrave, koji je živio do godine 1464., u djelu Legenda Sanctorum Angliæ ukrasio je Životopis sv. Lovre dijelom iz Bede, a dijelom od drugdje, možda kao i obično iz Goscelina, dodavši njegove čudesne kreposti, koje ne zaslužuju jednaku vjerodostojnost kao Bedina povijest, kako će čitatelj lako prosuditi. Gotovo cijelo stoljeće stariji od Capgravea, Matej Westminsterski i Ranulf iz Chestera spominju kreposti sv. Lovre, prvi u djelu Flores historiarum, a drugi u djelu Polychronicon. Bilo bi predugo nabrajati novije pisce, među kojima se ističu Polidor Vergilije u 4. knjizi djela Historia Angliæ, Nikola Harpsfeld u 7. stoljeću djela Historia Ecclesiastica Anglicana, poglavlje 7, Baronije u Analima uz godine 604. i 614., Edvard Maihew u djelu Tropæa Sanctorum Congregationis Anglicanæ ordinis S. Benedicti, Jeronim Porter u djelu Flores Sanctorum Angliæ, Franjo Haræus, Zaharija Lippeloo i drugi pod 2. veljače, pod kojim se nadnevkom i kod Surija donosi njegov Životopis sabran iz Bede.
§ II. Privatni život sv. Lovre: odlazak u Britaniju.
Lovro je podrijetlom bio Rimljanin, kako bilježi Matej Westminsterski uz godinu 608; od djetinjstva je, prema prije spomenutom Tritemiju, bio plemenito poučen u samostanskoj stezi, štoviše bio je i monah samostana sv. Grgura u Rimu: o čemu stariji pisci šute. Sv. Grgur papa u 7. knjizi Registra, 1. indikcija, pismu 30. poslanom Eulogiju, biskupu aleksandrijskom, naziva sv. Augustina monahom svoga samostana, a u 114. pismu, 2. indikcija, Sijagriju, biskupu iz Autuna, istoga Augustina naziva predstojnikom svoga samostana: u drugim pak pismima kraljevima i biskupima Franaka naziva ga slugom Božjim, čija su mu revnost i zalaganje bili dobro poznati: svećenik: a njegove pratioce na putovanju posvuda naziva drugim slugama Božjim; za koje Beda, kojega ćemo uskoro navesti, piše da su bili monasi. Budući da ipak sv. Grgur u 3. knjizi, pismu 39., pisanom Brunhildi, kraljici Franaka, i u pismu 58., pisanom Teodoriku i Teodebertu, kraljevima Franaka, tvrdi da je tim slugama Božjim naložio da iz susjedstva trebaju povesti neke svećenike s kojima bi mogli upoznati misli tih Engleza i svojom opomenom, koliko Bog dadne, pomoći njihovim voljama, možda bi se moglo smatrati da je Lovro, kojega i sv. Grgur i Beda uvijek nazivaju svećenikom, bio uzet iz susjednoga franačkog kraljevstva. No dok Beda prenosi da su po nalogu blaženoga pape Grgura uzeti tumači iz franačkoga naroda, dovoljno daje naslutiti da Lovru treba ubrojiti među ostale drugove sv. Augustina, za koje piše da ih je bilo gotovo četrdeset muževa. Francis Godwin u djelu De Præsulibus Angliæ (O nadbiskupima Canterburyja) smatra da je on bio onaj svećenik kardinal koji se kod Ciaconija u djelu De Vitis Pontificum među kardinalima što su živjeli pod sv. Grgurom Velikim godine 600. navodi prvi: Lovro, svećenik kardinal s naslovom sv. Silvestra in Equiliis, arhiprezbiter Svete Rimske Crkve. To, zbog šutnje starijih pisaca, ne prihvaćamo tek tako.
To svakako stoji. Kao što sv. Grgur ovoga svećenika Lovru, zajedno s opatom Melitom i drugim monasima kasnije ponovno poslanim u Englesku, češće spominje, tako od početka na prvom putovanju ne bi dopustio da kardinal ostane skriven i nepoznat među ostalim slugama Božjim, osim ako ga godine 600. kao poslanika nije uzdigao na to dostojanstvo.
3. Odlazak sviju iz Rima ovako opisuje Beda u 1. knjizi, poglavlju 25.: „Grgur, muž istaknut učenošću i djelovanjem, dobivši pontifikat Rimske i Apostolske Stolice, potaknut božanskim nadahnućem, četrnaeste godine cara Mauricija (to je godina Kristova 596.) poslao je slugu Božjega Augustina, i s njim mnoge druge bogobojazne monahe da propovijedaju riječ Božju narodu Engleza. Kad su oni, pokoravajući se papinskim zapovijedima, započeli spomenuto djelo i već prevalili znatan dio puta, obuzeti malodušnim strahom počeli su razmišljati o tome da se radije vrate kući nego da idu barbarskom, divljem i nevjerničkom narodu čiji čak ni jezik nisu poznavali, te su zajedničkim vijećanjem odlučili da je to sigurnije. Bez odgađanja šalju Augustina kući da poniznom molbom ishodi od bl. Grgura da ne moraju ići na tako opasno, tako tegobno i tako neizvjesno putovanje. On im je poslao poticajna pisma i zapovjedio im da, uzdajući se u božansku pomoć, krenu u djelo naviještanja riječi.” Tako piše Grgur, koji je poslao više pisama raznim biskupima Galije, kojima im preporučuje sv. Augustina i njegove drugove, čije se putovanje iz tih pisama može donekle pratiti. Prvi je od njih sv. Seren iz Marseillea, kojemu je posvećen 2. kolovoza. Sljedeći je nadbiskup iz Aixa, Protazije, za čiju je dobrotu i blagost sv. Grgur doznao po Augustinovu izvješću, pa stoga smatramo da je Augustin odande od drugova bio poslan natrag u Rim. Njemu je bio susjed Vergilije, postavljen za nadbiskupa Arlesa trinaeste godine Hildeberta, kralja Austrazije, godine Kristove 588., kako o njemu svjedoči Grgur iz Toursa u 9. knjizi djela Historia Ecclesiastica, poglavlje 23. Četvrti je u istim pismima sv. Deziderije, nadbiskup Vienne i mučenik, o kojemu ćemo niže govoriti 11. veljače. Odande su vjerojatno otišli u Lyon nadbiskupu Eteriju, koji je tridesete godine Guntrama, godine Kristove 591., zajedno sa sv. Sijagrijem kod Grgura iz Toursa u 10. knjizi, poglavlju 28., prisustvovao krštenju Klotara II., tako da je čudno što Beda i Ivan Đakon toga Eterija pripisuju stolici u Arlesu, kojoj je, kako smo pokazali, već odavno bio na čelu Vergilije; budući da se Lyon nazivao i Araria zbog rijeke Arar koja ondje utječe u Rhônu, upozorava Klaudije Robert prema Savaronu uz Sidonija, riječ Arariensis lako se mogla iskriviti u Arelatensis. Piše također sv. Grgur u pismu Eulogiju Aleksandrijskom da je s njegovim dopuštenjem Augustin od biskupa Germanija zaređen za biskupa: to Beda pripisuje ovome Eteriju. Tako Sidonije Apolinar u 3. knjizi, pismu 7., naziva Lugdunensku Galiju Germanijom, jer su u tom kraju vladali Burgundi, podrijetlom Germani. Sljedeći je među biskupima bio sv. Sijagrije iz Autuna, kojemu je Grgur u drugom pismu zahvalio na ljubavi iskazanoj sv. Augustinu. Sv. Sijagrije štuje se 27. kolovoza. Zatim su pozdravili kraljeve Teodorika, kralja Burgunda u Orléansu, i u Metzu Teodeberta, kralja Austrazije, koji su te godine naslijedili preminuloga oca Hildeberta; njima su, kao i njihovoj baki Brunhildi, predali preporučna pisma sv. Grgura za sebe, te su, uzevši svećenike odnosno tumače, nastavili započeto putovanje. Sumnjivo je pak je li isto pismo bilo naslovljeno na više njih zato da bi se, ako bi prilika zahtijevala takav put, odmah moglo predati. Takvo je možda bilo pismo Pelagiju, nadbiskupu Toursa i nasljedniku pisca sv. Grgura, te sv. Paladiju, već odavno od dvadeset i četvrte godine Guntrama, godine Kristove 585., biskupu Saintesa, kako se čita kod Grgura iz Toursa u 8. knjizi, poglavlje 2. Ta se pisma nalaze u 3. knjizi Registra pod brojem 50 i sljedećima. Navodimo jedno poslano Paladiju, Pelagiju i Serenu kod Grgura u 52. poglavlju, a Eteriju kod Bede u 1. knjizi, poglavlje 24.: „Iako”, kaže, „kod svećenika koji imaju Bogu milu ljubav pobožni muževi ne trebaju nikakve preporuke, ipak, budući da se pružilo prikladno vrijeme za pisanje, pobrinuli smo se poslati vašem bratstvu svoje pismo, dajući vam do znanja da smo donositelja ovoga pisma, Augustina, slugu Božjega, u čiju smo revnost sigurni, zajedno s drugim slugama Božjim uz Božju pomoć uputili onamo na korist duša. Potrebno je da vaša svetost požuri svećeničkom revnošću pomoći mu i pružiti mu svoju potporu. Naložili smo mu da vam podrobno izloži razlog, kako biste bili spremniji priskočiti u pomoć, znajući da ćete se, kad to spoznate, sa svom odanošću radi Boga posvetiti pomaganju, jer stvar to zahtijeva” itd.
6 Tako piše Grgur tim biskupima, potpomognuti čijom su ljubavlju iz Galije otplovili u Britaniju te su, prema Bedinu svjedočanstvu u 25. poglavlju, na istočnu stranu Kenta, na otok Thanet, pristali sluga Gospodnji Augustin i njegovi drugovi, oko četrdeset muževa: kralj Etelbert zapovjedio im je da ostanu na tom otoku i da im se priskrbi sve potrebno, dok nakon nekoliko dana kralj nije došao na otok te je, sjedeći pod vedrim nebom, zapovjedio da Augustin s drugovima dođe k njemu na razgovor: oni su dolazili obdareni božanskom snagom, noseći srebrni križ umjesto stijega i sliku Gospodina Spasitelja naslikanu na dasci; pjevajući litanije, molili su Gospodina za vječno spasenje svoje i onih radi kojih su došli. Kad su na kraljevu zapovijed sjeli i navijestili riječ života njemu i svim njegovim pratiocima koji su bili prisutni, kralj im je dao boravište u gradu Durovernumu te im je, uz opskrbu vremenitom hranom, dao i dopuštenje za propovijedanje. A kad su ušli u boravište koje im je bilo dano (nastavlja 26. poglavlje), počeli su nasljedovati apostolski život prvotne Crkve: služeći naime u postojanim molitvama, bdjenjima i postovima, propovijedajući riječ života, prezirući sve ovozemaljsko kao tuđe, uzimajući samo ono što je potrebno za život; živeći u svemu prema onome što su naučavali i imajući duh spreman podnijeti svaku nevolju, pa i umrijeti za istinu koju su propovijedali. U crkvi sagrađenoj od starine u čast sv. Martina blizu grada prema istoku počeli su se najprije sastajati, pjevati psalme, moliti, služiti mise, propovijedati i krstiti. Neki su povjerovali i krstili se, diveći se jednostavnosti njihova nevinog života i slatkoći njihova nebeskog nauka. A kad je i sam kralj, među ostalima oduševljen prečistim životom svetaca i njihovim preslatkim obećanjima, koja su potvrdili i očitovanjem mnogih istinitih čudesa, povjerovao i krstio se, počelo je svakodnevno sve više ljudi hrliti na slušanje riječi te su se, napustivši poganski obred, vjerom pridruživali jedinstvu svete Kristove Crkve. Tada su dobili veće dopuštenje da posvuda propovijedaju i da grade ili obnavljaju crkve. Kralj nije oklijevao tim svojim učiteljima darovati mjesto za sjedište koje dolikuje njihovu dostojanstvu u svojoj prijestolnici Doroverniji, a ujedno im je dodijelio i potrebne posjede u raznim dobrima. Toliko Bedinim riječima, ali mjestimice sažeto. Da se kralj obratio na Kristovu vjeru godine 597., dokazat ćemo u njegovu Životopisu.
§ III. Poslanstvo sv. Lovre u Rim. Povratak u Britaniju. Životna dob.
U međuvremenu, kako nastavlja Beda u 26. poglavlju, kad se muž Gospodnji Augustin, kojega je Eterije, o kojemu smo prije govorili, zaredio za nadbiskupa naroda Engleza, vratio u Britaniju, odmah je u Rim poslao svećenika Lovru i monaha Petra da izvijeste blaženoga papu Grgura kako je narod Engleza primio Kristovu vjeru i da je on postao biskup, moleći ujedno njegove savjete o raznim pitanjima. Bez odgađanja primio je prikladne odgovore na pitanja, koje Beda opširnije iznosi. Smatramo da je na temelju izvješća sv. Lovre sv. Grgur pisao Eulogiju Aleksandrijskom kako Augustin, postavši biskupom, i oni koji su s njim poslani blistaju tolikim čudesima u narodu Engleza da se čini kako u znakovima koje čine nasljeduju apostolske kreposti. Također je na svetkovinu Gospodnjega rođenja, koja je protekla u prvoj indikciji u kojoj piše, isti naš brat i subiskup javio da je kršteno više od deset tisuća Engleza. A ta indikcija pada dijelom u godinu Kristovu 597., a dijelom u sljedeću 598., u kojoj je to pismo napisano, što zahtijeva da je prethodne godine sv. Augustin, već kao biskup, na Božić podijelio krštenje tolikim tisućama. prima nove suradnike,
Sv. Grgur ih je otpustio iz Rima opremljene raznim pismima u 4. indikciji, devetnaeste godine Mauricija, godine Kristove 601., kako pokazuju sama pisma. Jedno upućeno većem broju biskupa Galije navodi se ovako u 9. knjizi, 52. pismu: „Iako briga oko preuzete službe potiče vaše bratstvo da svim silama priskoči u pomoć pobožnim muževima, a osobito onima koji rade za dobro duša, ipak nije suvišno ako vašu revnost potakne riječ naših pisama: jer kao što vatra postaje veća kad puše vjetar, tako i nastojanja dobra duha napreduju preporukom. Budući da se dakle uz suradnju milosti našega Otkupitelja tako veliko mnoštvo iz naroda Engleza obraća na milost kršćanske vjere da naš najčasniji zajednički brat i subiskup Augustin tvrdi kako oni koji su ga slijedili u izvršavanju ovoga djela ne mogu biti dovoljni za različita mjesta, odlučili smo mu poslati nekoliko monaha s preljubljenim i zajedničkim sinovima svećenikom Lovrom i opatom Melitom. Stoga neka im vaše bratstvo iskaže ljubav kakva dolikuje te neka im tako požuri pomoći gdje god bude potrebno: kako bi se, dok vašom pomoću ne budu imali nikakva razloga za zadržavanje ondje, i oni sami zajedno radovali okrijepljeni vašom utjehom, a i vi se pružanjem potpore pokazali dionicima u djelu za koje su poslani.” Tako papa Grgur biskupima Galije: od njih im je na putovanju, ako su posjetili sve, prvi došao u susret sv. Seren iz Marseillea, zatim možda, iako mu je upućeno 49. pismo, Vergilije, nadbiskup Arlesa; potom Mena, nadbiskup Toulousea, i sv. Lup iz Chalona, čija smo Djela donijeli 27. siječnja, te naposljetku Agilije, kod drugih Ajgulf ili Agijulf iz Metza. U međuvremenu je pruženom prilikom kraljici Brunhildi predano drugo pismo, koje je 56. u 9. knjizi, u kojemu joj zahvaljuje na dobročinstvima nekoć iskazanim sv. Augustinu i njegovim drugovima te dodaje ovo: „Ali da plod vaše nagrade bude sve obilniji, molimo da monasima donositeljima ovoga pisma, koje s našim preljubljenim sinovima svećenikom Lovrom i opatom Melitom šaljemo spomenutom našem najčasnijem bratu i subiskupu zato što kaže da mu oni koji su s njim ne mogu biti dovoljni, dobrostivo pružite potporu svoje zaštite: te da im se tako udostojite u svemu biti na pomoći kako biste, dok nakon dobrih početaka vaše uzvišenosti uslijede još bolji i dok ondje ne naiđu ni na kakva zadržavanja ili poteškoće, prema sebi i našim preslatkim unucima vašim izazvali toliku milost Boga našega koliko se iz ljubavi prema njemu milosrdno iskazujete u ovakvim prilikama.” Tako piše Grgur, čije se drugo pismo istoga sadržaja nalazi ondje pod brojem 35., upućeno Klotaru II., kralju Neustrijskih Franaka: u njemu ponovno istim redom spominje preljubljene sinove svećenika Lovru i opata Melita. U njegovu su kraljevstvu tada bili biskupi Simplicije u Parizu, Melancije u Rouenu i sv. Licinije u Angersu (kojega niže slavimo 13. veljače), svi poznati po naslovu prijašnjega pisma sv. Grgura.
9. Vrativši se s drugovima u Britaniju, sv. Lovro je dočekan s najvećom radošću sviju zbog poslanstva kod Vrhovnoga Svećenika koje je obavio prema želji i očekivanju svakoga pojedinog. O tome su svjedočili dovedena pomoć suradnika, doneseni znameniti darovi, palij poslan sv. Augustinu postavljenom za primasa i nadbiskupa cijele Britanije, dana ovlast za osnivanje raznih biskupija, te naposljetku pisma sv. Grgura Augustinu, kralju Etelbertu i njegovoj supruzi kraljici, u kojem se posljednjem nalazi častan spomen sv. Lovre. „Vraćajući se dakle”, kaže sv. Grgur, „naš preljubljeni sin svećenik Lovro i monah Petar izvijestili su kakvom se vaša slava pokazala prema našem najčasnijem bratu i subiskupu Augustinu i koliku im je potporu ili kakvu ljubav iskazala.” O toj ćemo kraljici opširnije govoriti 24. veljače. O sv. Petru monahu, a zatim prvom opatu samostana sv. Petra i Pavla, govorili smo 6. siječnja: treći opat toga samostana bio je prije spomenuti Rufinijan. Ubrzo preuzevši prijašnji način života, gorljivo se radilo ne samo na tome da se Anglosasi odvrate od pradjedovskoga štovanja idola i pridruže pravoj Kristovoj vjeri, ili da se kršteni napoje presvetim zakonima i katoličkim naukom, nego i na tome da se drevni Britanci i Škoti bratskom opomenom potaknu na održavanje katoličkoga mira s njima i na preuzimanje zajedničkoga truda oko naviještanja evanđelja poganima za Gospodina: njih je Augustin, sazvavši ih na sinodu, zatekao kao protivnike svojoj molbi, kako opširnije izlaže Beda u 2. knjizi, poglavlje 2.
10 Stoga su sv. Augustin, Lovro i drugi drugovi, smatrajući da im valja udvostručiti trud u poučavanju Engleza i Sasa, međusobno podijelili pokrajine. Tada je naime, kako prenosi Beda u 3. poglavlju, godine Gospodnjega utjelovljenja 605. nadbiskup Augustin zaredio dvojicu biskupa, naime Melita i Justa: Melita da propovijeda pokrajini Istočnih Sasa. A kad je ta pokrajina primila riječ istine, kralj Etelbert je u gradu Londonu sagradio crkvu sv. Pavla apostola, u kojoj su i on i njegovi nasljednici imali mjesto biskupskoga sjedišta. Justa je pak u samom Kentu na zapadu zaredio za biskupa u gradu Rochesteru, u kojem je kralj sagradio crkvu bl. Andrije apostola. Lovru pak, koji se više od ostalih revno posvećivao spasenju duša, sv. Augustin je prosudio prikladnim mužem koji će prvu mladost te Crkve dovesti do muževne zrelosti: stoga, kako svjedoči Beda u 4. poglavlju, da nakon njegove smrti stanje tako mlade Crkve, makar i na jedan sat lišeno pastira, ne bi počelo posrtati, sam je još za života zaredio Lovru za biskupa koji će ga naslijediti u Crkvi u Durovernumu. A biskupsko sjedište, kako se čita u 1. knjizi, poglavlje 33., Augustin je uspostavio u crkvi sagrađenoj djelom drevnih Rimljana, koju je sam posvetio u ime svetoga Spasitelja Boga i Gospodina našega Isusa Krista. Sagradio je i samostan nedaleko od grada prema istoku, u kojem je na njegov poticaj Etelbert iz temelja podigao crkvu blaženih apostola Petra i Pavla, koju ipak nije posvetio sam Augustin, nego njegov nasljednik Lovro; i ubrzo je, kako se kaže u 2. knjizi, poglavlje 3., tijelo sv. Augustina, koje je bilo položeno pokraj crkve, unio unutra i dolično pokopao u njezinu sjevernom trijemu. Preminuo je pak sv. Augustin sedmoga dana prije Kalenda lipanjskih, i to, kako dodaje pisac iz Worcestera, u utorak: te se značajke podudaraju s prijestupnom godinom 608. s nedjeljnim slovom G F, uz koju su godinu njegovu smrt zabilježili i Westminsterski pisac i Sigebert. Od preminuća dakle sv. Augustina, Crkvom u Durovernumu upravljao je sv. Lovro deset godina, osam mjeseci i sedam dana, preminuvši 2. veljače godine Kristove 619; tu godinu potvrđuje vrijeme njegova nasljednika Melita, koji je kod Bede u 7. poglavlju, nakon što je pet godina upravljao Crkvom u Durovernumu, prešao na nebesa godine od Utjelovljenja Gospodnjega šest stotina dvadeset i četvrte, osmoga dana prije Kalenda svibanjskih. A slavnija djela koja je izvršio nadbiskup Lovro ovako u 4., 5. i 6. poglavlju opisuje Beda.
§ IV. Život sv. Lovre u biskupstvu, iznesen riječima sv. Bede.
12 U to je vrijeme Melit, biskup Londona, došao u Rim da s apostolskim papom Bonifacijem raspravi o potrebnim pitanjima Crkve Engleza. I kad je isti najčasniji papa sazvao sinodu biskupa Italije da donese odredbe o životu i miru monaha, i sam je Melit sjeo među njih osme godine vladavine cara Foke, trinaeste indikcije, trećega dana prije Kalenda ožujskih, kako bi ono što je bilo kanonski odlučeno i sam potvrdio svojim potpisom i autoritetom te, vrativši se u Britaniju, donio sa sobom Crkvi Engleza odredbe koje valja obdržavati zajedno s pismima koja je isti prvosvećenik uputio Bogu milom nadbiskupu Lovri i svemu kleru, a jednako tako i kralju Etelbertu i narodu Engleza.
13 Godine od Utjelovljenja Gospodnjega šest stotina i šesnaeste (što je dvadeset i prva godina otkako je biskup Augustin s drugovima poslan da propovijeda narodu Engleza) Etelbert, kralj Kantijaca, nakon vremenitoga kraljevanja, koje je preslavno držao pedeset i šest godina, ušao je u vječne radosti nebeskoga kraljevstva. No poslije Etelbertove smrti, kad je njegov sin Eadbald preuzeo kormilo kraljevstva, bio je na veliku štetu još nježnim začetcima Crkve ondje. Jer ne samo da nije htio primiti Kristovu vjeru, nego se okaljao i takvim bludom kakav, kako svjedoči Apostol, nije bio čuven ni među poganima, tako da je imao očevu ženu. Tim je dvostrukim zločinom dao priliku da se vrate na prijašnju bljuvotinu oni koji su pod vlašću njegova oca, bilo iz naklonosti bilo iz straha od kralja, bili prihvatili zakone vjere i čistoće. Nisu izostali ni bičevi nebeske strogosti da kazne ili poprave nevjernoga kralja. Naime, često ga je mučilo pomračenje uma i opsjednuće nečistoga duha. A oluju takve pomutnje povećala je i smrt Seberta, kralja Istočnih Sasa, koji je, odlazeći u vječno kraljevstvo, ostavio trojicu svojih sinova, koji su ustrajali u poganstvu, kao baštinike vremenitoga kraljevstva; oni su odmah počeli javno služiti idolopoklonstvu, koje su za njegova života donekle bili obustavili, te su podložnim narodima dali slobodno dopuštenje da štuju idole. A kad su vidjeli kako biskup, nakon što u crkvi odsluži svečane mise, dijeli narodu euharistiju, govorili su mu (kako se općenito pripovijeda), naduti barbarskom ludošću: „Zašto i nama ne pružaš onaj bijeli kruh koji si davao i našemu ocu Sabi (tako su ga naime običavali zvati), a i sada ga u crkvi ne prestaješ davati narodu?” Njima je on odgovarao: „Ako se želite oprati onim spasonosnim izvorom kojim je opran vaš otac, možete postati dionicima i svetoga kruha kojega je on bio dionik; ali ako prezirete kupelj života, nipošto ne možete primiti kruh života.” A oni rekoše: „Ne želimo ući u taj izvor jer znamo da nam on nije potreban, ali se ipak želimo okrijepiti tim kruhom.” I kad ih je on brižljivo i često opominjao da nikako nije moguće da se bez presvetoga očišćenja itko pričešćuje presvetom žrtvom, naposljetku su, obuzeti bijesom, rekli: „Ako nam ne želiš udovoljiti u tako lakoj stvari koju tražimo, nećeš više moći boraviti u našoj pokrajini.” I protjerali su ga te zapovjedili da sa svojima ode iz njihova kraljevstva.
14 Protjeran odande, on dođe u Kent da se posavjetuje sa subiskupima Lovrom i Justusom što u tim prilikama valja činiti. I zajedničkim je vijećanjem odlučeno da bi bilo bolje da se svi vrate u domovinu i ondje slobodna duha služe Gospodinu, nego da bez ploda borave među barbarima buntovnim protiv vjere. Stoga su najprije otišli Melit i Just te se povukli u krajeve Galije, namjeravajući ondje čekati ishod događaja. Ali kraljevi koji su od sebe protjerali navjestitelja istine nisu dugo nekažnjeno služili demonskim kultovima. Naime, kad su izišli u boj protiv naroda Gevisa, svi su zajedno sa svojom vojskom poginuli: no ni tako (premda su začetnici zla propali) puk potaknut na zločine nije se mogao popraviti i vratiti jednostavnosti vjere i ljubavi koja je u Kristu.
Sv. Lovro, primivši udarce bičem od sv. Petra, pokazavši masnice obraća kralja:
13 Kad se pak Lovro spremao poći za Melitom i Justusom te napustiti Britaniju, zapovjedio je da mu se te iste noći u crkvi blaženih apostola Petra i Pavla, o kojoj smo već često govorili, pripremi ležaj: kad je na njemu, nakon mnogih molitava i suza izlivenih pred Bogom za stanje Crkve, položio udove da otpočine i zaspao, ukazao mu se preblaženi Prvak apostola te ga je dugo vremena u tajnosti noći nemilosrdno udarao bičevima i apostolskom ga strogošću ispitivao zašto napušta stado koje mu je sam povjerio, ili kojemu to od pastira bježeći prepušta Kristove ovce stavljene usred vukova? „Zar si zaboravio”, reče, „moj primjer, koji sam za Kristove malene, što mi ih je u znak svoje ljubavi povjerio, podnio okove, udarce, tamnice, nevolje i naposljetku samu smrt, i to smrt na križu, od nevjernika i Kristovih neprijatelja, da bih sam bio okrunjen s Kristom?” Potaknut tim bičevima i opomenama bl. Petra, Kristov sluga Lovro čim je svanulo jutro dođe kralju i, zbacivši odjeću, pokaza mu kolikim je udarcima izranjavan: kralj se silno začudio i zapitao tko se usudio nanijeti takve rane tolikome mužu? Kad je čuo da je radi njegova spasenja biskup od Kristova apostola pretrpio tolike muke i udarce, silno se prestrašio: i proklevši svako idolopokloničko štovanje, odrekao se nezakonitoga braka, primio Kristovu vjeru i, kršten, pobrinuo se koliko je god mogao u svemu skrbiti za dobro Crkve i podupirati je. Poslao je također u Galiju te pozvao natrag Melita i Justa i zapovjedio im da se vrate kako bi slobodno upravljali svojim Crkvama. Oni su se vratili godinu dana nakon što su bili otišli, i Just se doista vratio u grad Rochester kojemu je bio na čelu. No Londonci nisu htjeli primiti Melita za biskupa, radije služeći idolopokloničkim svećenicima. Kralj naime nije imao toliku kraljevsku moć koliku je imao njegov otac da bi i protiv volje i protivljenja pogana mogao vratiti biskupa njegovoj Crkvi. Ipak, on se sam sa svojim narodom, otkako se obratio Gospodinu, trudio podložiti božanskim zapovijedima. Naposljetku je i u samostanu preblaženoga Prvaka apostola sagradio crkvu svete Bogorodice, koju je posvetio nadbiskup Melit.
16 Za vladavine toga kralja blaženi je nadbiskup Lovro uzašao u nebesko kraljevstvo te je pokopan u crkvi i samostanu svetoga apostola Petra, pokraj svoga prethodnika Augustina, 2. veljače. Poslije njega Melit, koji je bio biskup Londona, preuzeo je sjedište Crkve u Durovernumu kao treći od Augustina.
Škotska Irska. Uskrs slavljen od 14. Mjeseca, Britanci privedeni zakonitom Uskrsu
a Jona u djelu Vita S. Columbani: Otok Irsku nastanjuje narod Škota. Tako i Izidor Seviljski u 14. knjizi djela Origines, poglavlje 6., i mnogi posvuda.b Vilfrid protiv Škota kod Bede u 3. knjizi, poglavlje 28., ovako govori: „Petar je slavio Nedjelju Uskrsa od petnaestoga Mjeseca do dvadeset i prvoga dana, što vi ne činite, koji svetkujete Nedjelju Uskrsa od četrnaestoga do dvadesetoga Mjeseca, tako da često započinjete Uskrs uvečer trinaestoga Mjeseca.” Da je ta predaja primljena od sv. Petra i apostola, piše Naitanu, kralju Pikta, Ceolfrid kod Bede u 3. knjizi, poglavlje 22. A Gali su, slijedeći Viktorijev kanon, nekoć slavili svoje uskrsne nedjelje od 16. do 21. Mjeseca: to se uskrsno računanje donosi i u Prosperovu ciklusu od 84 godine kod Bucherija. Da su pak Britanci prema pravilu Sulpicija Severa u određivanju Uskrsa obdržavali ciklus od 84 godine, prenosi Aldhelm u pismu Geronciju među Bonifacijevim pismima pod brojem 44.c Ovoga Digana među svecima Irske slavi Colgan 12. ožujka.d Sv. Kolumban štuje se 21. studenoga. On je tada boravio u samostanu Luxeuil koji je sam sagradio pod Sigibertom, djedom Teodorika i Teodeberta pod kojima su ovi preko Galije došli u Britaniju.e Oko godine 731., kad je Beda dovršio povijest: tada su Britanci ustrajali u svom uskrsnom obredu; da ih je u sjevernom Walesu Elbodije, biskup Bangora, priveo obdržavanju rimskoga uskrsnog običaja, prenosi Humfrid Lhuyd u odlomku opisa Britanije na listu 88.
Da je pak taj Elbodije preminuo godine 809., prenosi iz kronike Karadoka iz Llancarfana Ussher u djelu Britannicarum Ecclesiarum antiquitates, poglavlje 6. No Škoti u južnoj Irskoj najprije kod Bede u 3. knjizi, poglavlje 3., zatim drugi Škoti u Irskoj koji nisu bili podložni samostanu na Ioni u 8. knjizi, poglavlje 16., potom Pikti u sjevernoj Britaniji u istoj knjizi, poglavlje 22., i naposljetku monasi s Ione u 23. poglavlju privedeni su kanonskom uskrsnom obredu oko godine 716.f Bonifacije IV. stolovao je od godine 607. do 614.g Foka je vladao od 23. studenoga godine 602. do 610., kad je u njegovoj osmoj i posljednjoj godini održana ova sinoda u Rimu.h Drugi rukopisi imaju mandanda. i Tako je u saksonskom tekstu, dok je u latinskim rukopisima pogreškom napisana godina 12. umjesto 16. k Drugdje Saberethi i Seberti. i Zovu se Seksred, Sevard i Sigibert. m Beda u 3. knjizi, poglavlje 7., prenosi da su se Zapadni Sasi u starini zvali Gevisi; njih je na Kristovu vjeru obratio sv. Birin biskup, koji se štuje 3. prosinca.
§ V. Čudesa za života i poslije smrti, iz Legende Ivana Capgravea.
Putujući bl. Lovro u Škotsku, dođe u neki kraj gdje je njemu i njegovim drugovima morski rukav priječio prijelaz. Dok je sjedio na obližnjem brežuljku, koji se danas zove Lovrin brežuljak, čekajući lađu, napokon ugleda lađara i zamoli ga da ih preveze. Ali dok je taj čovjek, tuđ božanskoj i ljudskoj sućuti, odbijao molbe poniznoga molitelja, po nebeskom gnjevu ne samo da je morski ponor, nego i nebeski plamen ubrzo progutao bezbožnika zajedno s njegovom lađom. Vidjevši to, muž Božji, pun vjere i Duha Svetoga, zakorači u more kao na polje te, gazeći nogama valovita brda kao da su čvrsto tlo, suhih nogu prijeđe na drugu obalu.
18 Propovijedajući evanđelje u nekom selu, kad nije našao nikoga tko bi ga primio, protjeran uz pogrde, one je noći počinuo pod nekom živicom: i sunčani sjaj izliven s nebesa obasjao je Gospodnjega svjedoka i tu mu noć pretvorio u dan. A ono opako selo puka koje je protjeralo glasnika spasenja iznenada je spalila munja bačena odozgo sa svima njegovima te je cijelo to mjesto poput Sodome zauvijek pretvorila u pustoš.
19 Dok je muž Božji posvuda po Škotskoj propovijedao riječ Božju i glas se o njemu nadaleko proširio, k njemu dođe sv. Ternan, nadbiskup Irske, muž tolike svetosti da se govorilo kako je uskrisio troje mrtvih. Čuvši kako bl. Lovro raspravlja o obdržavanju Uskrsa i drugim apostolskim ustanovama, priklonio se istini i nastojao ubuduće popraviti svoj narod.
20 Napokon se svetac Božji vratio i zatekao mrtva sina nekoga svoga domaćina, a oca i majku u velikoj žalosti, koji su glasno vičući rekli: „O sveti Lovro, uskrisi našega sina, da vjernije povjerujemo u onoga kojega propovijedaš, Isusa Krista.” Pomolivši se, on reče dječaku: „Ustani!”, i ovaj odmah ustade te je uporno svjedočio da su ga najstrašniji duhovi odnijeli u plameni pakao, ali da su ga po molitvi sv. Lovre svijetli Božji anđeli vratili u tijelo. Kad se on krstio s ocem, majkom, cijelim domom i rodbinom, sveti je muž prolazio krajem, posvuda pokazujući spasonosne znakove i pouke, te je pokraj nekoga grada u bezvodnom kraju izveo izvor vode, koji sve dosad ne prestaje teći nepresušnim obiljem.
21 U nekom selu po imenu Fordoun stanovnici su nakon njegove smrti sagradili crkvu njemu u čast, koja se odlikuje tolikom povlasticom svetosti da nijedna žena nikada ne može ući u nju. A Bogu mila kraljica Škotske sv. Margareta iz pobožne revnosti sa svijećama i drugim svetim prinosima htjede ući u nju. Njoj su na vratima predvorja ususret izišli kanonici i usrdno je molili da ne prekrši zakon presvete ustanove i ne navuče srdžbu zaštitnika koji ondje prebiva. Ali ona, odgovorivši da radije želi počastiti i uzvisiti sveto mjesto, ustraje u svojoj nakani. Tek što je dotaknula predvorje, iznenada je, probodena strašnim mukama po cijelom tijelu, počela vikati:
„Brzo me”, reče, „odnesite odavde: evo već umirem.” Dok su klerici molili za nju, kraljica je, zadobivši zdravlje, ukrasila crkvu srebrnim križem, osobitim kaležem i drugim darovima te je trajnim štovanjem zazivala sv. Lovru, kojemu nije mogla pristupiti tijelom. Godine pak Gospodnje šest stotina i devetnaeste sv. Lovro je 3. veljače napustio ovaj svijet i bio pokopan pokraj sv. Augustina.
22 Neki saksonski došljak, kojemu su pete bile srasle za leđa, nakon što je potražio zagovor bezbrojnih svetaca, došao je u Englesku i u Westminsteru primio božansku objavu da zdravlje treba potražiti kod sv. Augustina, apostola Engleza. Kad je ondje nakon tri dana ustrajao u molitvama, ugledao je trojicu muževa anđeoske svjetlosti, koji su zračili nebeskim sjajem; srednji među njima bio je visok stasom, kose bijele poput nebeskoga snijega; njegov blag i ljubazan izgled odavao je oči sjajnije od smrtnoga sjaja. A znak križa koji je nosio u desnici blistao je neizrecivim sjajem. Onaj koji mu je bio zdesna bio je srednjega stasa, dok je onaj s lijeve strane stasom podsjećao na Zakeja. Odjeća pak sviju bila je slavnija nego što ljudski um može pojmiti. Kad su se približili bolesniku, onaj koji je bio u sredini reče: „Idite i, razriješivši prirođene sveze živaca, uspravite ga u njegov prirodni položaj.” Odmah je onaj zdesna od glave, a onaj slijeva od nogu raspleo zgrčene udove. A kad je bolesnik povikao, zadobivši zdravlje, opazio je kako svaki od svetaca ulazi u svoj grob. Sv. Augustin bio je u sredini, zdesna sv. Lovro, a slijeva biskup Melit.
a Dolazak sv. Lovre Škotima prenose iz djela De Abbatibus Vilima Spine Harpsfeld i Maihew.
b Da se čini kako je ova čudesna djela sv. Lovre opisao Goscelin, rekli smo gore, te da ona ne zaslužuju jednaku vjerodostojnost kao Bedina povijest.
c Kod Harpsfelda Ternaus i Tervanus; štuje se Tervan ili Ternan, biskup Pikta, 12. lipnja, ali je stariji od ovoga. Drugoga Trenana monaha 23. ožujka i Trijenana opata 22. ožujka navodi Colgan.
d Fordoun, mjesto u Škotskoj, u kojem je preminuo sv. Paladije, kako će se reći 6. srpnja.
e Sv. Margareta, supruga Malcolma III., umrla je godine 1093. kod Rogera iz Hovdena, kojega navodeći Baronije njezinu smrt stavlja u godinu 1097; o njoj ćemo govoriti 10. lipnja.
f Štoviše, četvrtoga dana prije Nona.
§ VI. Nadgrobni natpis upisan na grobu, iz Harpsfelda.
OVDJE SU, LOVRO, ZNAMENJA SVETOGA GROBA. TI SI TAKOĐER RADOSTAN OTAC I DRUGI BISKUP; ZA KRISTOV SI NAROD DAO PLEĆA I LEĐA: RAZDERANIM UDOVIMA (JAO!) LIJEČIŠ MNOGOM MASNICOM.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.