Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 2. veljače

O sv. Adalbaldu vojvodi, suprugu sv. Riktrude, u Belgiji i Akvitaniji

DE S. ADALBALDO DUCE MARITO S. RICTRUDIS, IN BELGIO ET AQUITANIA

Sadržaj (7)
  1. Prethodni komentar.
  2. § 1. Napisani životopis sv. Adalbalda. Prenesene relikvije. Sveto štovanje.
  3. § II. Plemenita loza sv. Adalbalda.
  4. § IV. Mjesta ženidbe i ubojstva u Akvitaniji te životna dob sv. Adalbalda.
  5. ŽIVOTOPIS iz raznih starih pisaca.
  6. Iz spjeva o djelu Vita S. Eusebiæ.
  7. iz Chronicon Marchianense.

Prethodni komentar.

§ 1. Napisani životopis sv. Adalbalda. Prenesene relikvije. Sveto štovanje.

U sedmom stoljeću Kristovu plemenitošću i krepošću slavno je zablistala obitelj presvetoga Adalbalda, čija se sveta supruga i četvero svete djece od nje rođene svi časte crkvenim štovanjem: supruga Riktruda 12. svibnja, sin Mauront 5. svibnja, čijim je zazvanim zagovorom grad Douai bio oslobođen od neprijatelja, kako smo iznijeli 6. siječnja. Najistaknutija od kćeri, sv. Euzebija, opatica u Hamageu, štuje se 16. ožujka; ostale su Klotsenda, opatica u Marchiennesu, i Adalsenda, umrla u mladosti: onoj je posvećen 30. lipnja, a ovoj 24. prosinca. Njima se pridružuje njihova prabaka, a baka sv. Adalbalda, sv. Gertruda, utemeljiteljica i prva opatica samostana u Hamageu na rijeci Scarpe, čiji rođendan za nebo pada 6. prosinca. Ivan Piepordus u djelu Stemma Principum Habsburgo Austriacorum pripisuje sv. Adalbaldu i sv. Riktrudi još jednoga sina, sv. Urzina, koji je, napustivši svijet i vrlo bogatu suprugu, proveo život u samoći služeći jedino Bogu: o njemu vlada najdublja šutnja ostalih pisaca, kao što će se niže pokazati.

2 Prvi, koliko uspijevamo doznati, sv. Adalbalda spominje Hukbald, monah iz Saint-Amanda (Elnonea), u Djelima sv. Riktrude, njegove supruge, koja je napisao godine Kristove 907. Stjepanu, biskupu Liègea, dijelom na temelju kazivanja i predaje starijih, a dijelom iz nekih povijesnih spomenika sačuvanih od normanskoga pustošenja. Drugi je njegov spomen u Životopisu sv. Euzebije, njegove kćeri, bilo da mu je autor bio isti Hukbald, kako je smatrao Rosweyde, bilo radije netko drugi tko je, slijedeći Hukbaldove stope, to djelo dotjerao svojim stilom. U oba se ta spisa iznosi određeno štovanje uz relikvije sv. Adalbalda, potaknuto znakovima i čudesima od Boga: u drugome se Adalbald čak smatra jednakim mučenicima. Sažetak obaju spisa, premda se ne razlikuju mnogo, donosimo niže, kako bi se crpila pouzdanija spoznaja o djelima Adalbaldovim. Oba su zatim životopisa opisana u junačkom spjevu. Prvi svezak veljače.

Prvi, o sv. Riktrudi, objavio je Ivan, monah iz Saint-Amanda, Stjepanu, monahu iz Genta, plemenitom učitelju, kako ga naziva, i urešenom naukom savršene učenosti, na molbu, štoviše na zapovijed Erluina, biskupa Crkve u Cambraiju, koji je na toj časti živio od godine 986. do godine 1011. ili sljedeće. Taj pjesnik zaziva Adalbalda kao zaštitnika i opisuje kako se njegovim zagovorom događaju znakovi, čudesa i darovi. Drugi pjesnik u Životopisu sv. Euzebije prvi naziva Adalbalda mučenikom i opisuje kako je odrubljenu glavu u pratnji anđela vlastitim rukama odnio do mjesta ukopa. Kod Molanusa u dodatcima Usuardu pod 16. ožujka autorom se smatra netko dubljega znanja tko je djela iste Euzebije objavio i u prozi i u stihu. A Rafael Beauschamp u raspravi o Vizigotima, pridodanoj djelu Historia Franco-Merovingica Andrije Silvija, navodi ga pod imenom Ivana, benediktinskog monaha, od kojega imamo sastavljen prvi spjev o sv. Riktrudi. Iz obaju donosimo sažetak onoga što se odnosi na sv. Adalbalda. Zatim dodajemo mali ulomak iz knjige Synopsis Franco-Merovingica spomenutoga Andrije Silvija, koji je kao nadprior samostana u Marchiennesu tu svoju povijest, dovedenu do godine 1194., posvetio Petru, biskupu Arrasa, posvećenom oko godine 1184., a preminulom godine 1203. Drugi životopis sv. Riktrude objavljen je kod istih redovnika u Marchiennesu, i gotovo u isto vrijeme, proslavljen mnogim čudesima, od kojih je jedno učinjeno godine 1168.: štoviše, navodi se da su relikvije iste Riktrude godine 1164. prenijeli nadbiskup Reimsa Henrik Veliki, sin kralja Ludovika VI. ili Debeloga, i Andrija, biskup Arrasa. Naposljetku je pod Šimunom, dvadesetim opatom, za kojega se utvrđuje da je preminuo treće godine svoje uprave, godine Kristove 1202., netko iz Marchiennesa napisao Chronicon Ecclesiæ Marchianensis. Buzelin u 1. knjizi djela Gallo-Flandria, poglavlje 41., pod opatom Šimunom, smatra autorom te kronike istoga Andriju Silvija, kojemu neki pripisuju i prije navedeni Životopis sv. Riktrude. Otuda izdvajamo pojedine pohvale, u kojima se sv. Adalbaldu pripisuju različita braća, uzvisuje se dostojanstvo vojvode i navodi više mjesta njegovih posjeda, što ćemo rasvijetliti u sljedećim odjeljcima.

3 U djelu Chronicon Marchianense doznajemo da su relikvije sv. Adalbalda iz područja Périgueuxa prenesene u Elnone, što je samostan sv. Amanda: tome se pridružuje ulomak spjeva kod Beauschampa, koji je, kako on kaže, objavio čestit i ujedno učen asket iz Elnonea, čije stihove donosi na 424. stranici:

3 Tebe je, Jonate, tvoja krepost, već prije poznata u Marchiennesu, privukla da upravljaš uzdama doma u Elnoneu:

U vrijeme kad u gaskonjskim krajevima vojvoda Adalbald pada posječen okrutnim mačem razbojnika.

Njega Riktruda, obraza oblivenih suzama, polaže u Elnoneu i kosti mu zatvara u skroman grob.

Da je samostan u Elnoneu, još za života sv. Adalbalda, sv. Amand povjerio ovome Jonatu oko godine 650., reći ćemo uz njegov Životopis 6. veljače. Mogao je također i sv. Amand (jer je nekoliko godina kasnije otputovao u Akvitaniju) dobiti tijelo već prije ubijenoga sv. Adalbalda i prenijeti ga u Elnone u svoj samostan te ga ondje položiti u grob koji je nekoć podigao sam sv. Adalbald ili tada sv. Riktruda. Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii pod 2. veljače piše da se u nekom katalogu svetaca Hainauta čita kako se glava sv. Adalbalda čuva u Périgueuxu, iako je tijelo u zemlji kod sv. Amanda, te da se njegov blagdan svečano slavi u Akvitaniji. Bilo bi nam drago da se to s Molanusom otuda pouzdanije dozna. ruka u Douai u crkvu sv. Amata,

4 Da je glava sv. Adalbalda zajedno s rukom prenesena u Douai, čita se u rukopisnom kodeksu crkve sv. Amata u Douaiju, koji se obično naziva Liber argenteus, odakle to prenosi Beauschamp na 419. stranici: „Godine milosti 1231., 15. travnja, po prepozitu Robertu donesena je glava s rukom bl. Adalbalda, oca sv. Mauronta, i ruka sv. Gertrude, prabake sv. Mauronta, iz samostana sv. Amanda, primljene od opata i monaha istoga mjesta: i časno su pohranjene u crkvi sv. Amata u Douaiju.” Toliko ondje. Beauschamp umeće da je prepozit nosio prezime de Gondelcort. Arnold Raissius, kanonik crkve sv. Petra u Douaiju, u svom djelu Hierogazophylacium Belgicum spominje samo po jednu ruku od obojice, ali ne i glavu: „Glasovita zborna crkva sv. Amata u Douaiju”, kaže, „osim tijela četvorice svetaca, s dužnom čašću u riznici čuva i na oltaru za svečanijih godišnjih blagdana izlaže na štovanje relikvije sljedećih svetaca... Ruku sv. Adalbalda, vojvode od Douaija i mučenika, oca sv. Mauronta... Ruku sv. Gertrude, prabake sv. Mauronta, utemeljiteljice i prve opatice samostana u Hamageu. Te su dvije ruke donesene u riznicu ove crkve po Robertu, prepozitu ove zborne crkve, godine Gospodnje 1231., 15. travnja. Godine 1648. ukrašene su novim relikvijarima.” Tako piše Raissius, koji među relikvijama samostana sv. Amanda ne nabraja nikakve relikvije ovoga Adalbalda, pa se čini da ondje više nije preostalo njegovo tijelo: isti pak Raissius piše da se samostan u Marchiennesu diči tijelima sv. Riktrude i triju kćeri te prije spomenute Gertrude, ne spominjući uopće sv. Adalbalda, tako da se čini kako se njegovo štovanje potom ponajviše nastavilo kod stanovnika Douaija.

Kip u Douaiju na oltaru:

5 U zbornoj dakle crkvi sv. Amata u Douaiju nalazi se prostrana i izvanredna kapela s oltarom posvećenim sv. Maurontu i njegovim roditeljima: na njemu su od pamtivijeka izloženi javnoj časti i štovanju njihovi uzvišeni kipovi: ondje se prvi vidi sv. Adalbald, odjeven u haljinu posutu ljiljanima, držeći u desnici knjigu, a u ljevici mač; zatim sv. Mauront u sredini između obaju roditelja, u sjajnoj odjeći, držeći u desnici žezlo, a u ljevici crkvu s tornjem; naposljetku treća sv. Riktruda, časna u svetijem benediktinskom habitu, sa svetom crkvom u Marchiennesu položenom na ruku.

6 Osim toga, u unutarnjoj riznici iste crkve sv. Amata, gdje smo rekli da su pohranjene svete relikvije, čuva se Katalog svetaca ispisan pradrevnim pismom, u kojem se vojvodi sv. Adalbaldu dodjeljuje dolično mjesto i red među Kristovim mučenicima. Štoviše, na ondje o zid obješenoj rukopisnoj antifonarijskoj ploči glavnih zaštitnika te crkve većim slovima piše ovo: „Za spomen sv. Adalbalda, oca sv. Mauronta. Antifona: Ovo je onaj koji je zbog svoga mučeništva postao savršeni prijatelj Božji. Redak: Slavom i čašću itd. Molitva: Priteci u pomoć, molimo, Gospodine, svome narodu, da, primajući preslavne zasluge tvoga mučenika Adalbalda, uvijek budemo potpomognuti njegovim zagovorom za postizanje tvoga milosrđa. Po Gospodinu našem itd.” To je isto naveo Beauschamp na 413. i sljedećoj stranici. Nadalje, Adalbald se naziva mučenikom zato što su ga, glasovita po nevinosti života, opaki ljudi zločinački ubili. Da se isto dogodilo 7. i 8. siječnja sv. Knutu Lavardu i Balduinu, arhiđakonu iz Laona, već smo rekli. Mogao je također revnošću u obrani pravde i čistije vjere navući na sebe mržnju zločinačkih Gaskonjaca, za koje Baudemond, suvremeni pisac u djelu Vita S. Amandi, kaže da su bili odani gatanju i svakoj zabludi te da su čak i idole štovali kao Boga.

7 Dan njegova rođendana za nebo pod 2. veljače, bilo da je tada ubijen bilo da je u svojim svetim relikvijama prenesen u Elnone, bilježe posvuda noviji pisci: Molanus u djelu Natales Sanctorum Belgii, Ferrari u djelu Novus Catalogus Sanctorum, martirologiji na francuskom jeziku izdani u Liègeu i Monsu u Hainautu, Sander u 2. knjizi djela De Sanctis Flandriæ, Miraeus u kazalu uz Fasti Belgici, te Saussai u dodatku djelu Martyrologium Gallicanum, čiju jedinu pohvalu navodimo: „U području Périgueuxa”, kaže, „mučeništvo sv. Adalbalda, vojvode od Douaija, koji je, sveti suprug svete žene i otac četvero svete djece (bio je naime suprug sv. Riktrude i s njom otac sv. Mauronta, opata i levita, te svetih djevica Klotsende, Euzebije i Adalsende), slavan ne samo plemenitošću nego povrh toga krepošću i mudrošću, a osobito se ističući pobožnošću, kad je otputovao u Gaskonju, kao iskren štovatelj pravde i izvanredan branitelj vjere, bio nepravedno ubijen od zlobnih ljudi: ali je Bog proslavio svoga pravednika, učinivši na njegovu grobu mnogobrojna čudesa, kojima je htio posvjedočiti da on kod njega živi blažen.”

§ II. Plemenita loza sv. Adalbalda.

Hukbald i Ivan, obojica u djelu Vita S. Rictrudis, prenose da je Adalbald bio rodom Franak, rođen od majke Gerberte, kćeri sv. Gertrude koja počiva u samostanu Hamay; to potvrđuje i pisac djela Vita S. Eusebiæ. To je prilično sigurno. Oni, budući da su stariji od ostalih, prešućuju imena braće, oca i obaju djedova sv. Adalbalda. Andrija Silvije pridodaje mu četvoricu braće: Sigefrida, Erhenoalda, Erlulfa i Landona. Od njih je Sigefrid bio grof od Ponthieua, muž sv. Berte, kasnije opatice u Blangyju: za nju njezina Acta od 4. srpnja prenose da joj je brat bio suprug sv. Rotrude, odnosno Riktrude. Ljetopis Chronicon Marchianense naziva ga grofom Sigebertom i zajedno s Erhenoaldom smatra ga Adalbaldovim bratom. Drugi je pak Erhenoald, kod Silvija Herhenald, majordom i patricij Klodviga II., kojega redovnik iz Marchiennesa niže u sažetku 6 iz djela Vita S. Rictrudis naziva Arhenaldom, drugim iza kralja, graditeljem triju crkava i Adalbaldovim bratom. Da je bio upravitelj dvora Klodviga II. treće godine njegova kraljevanja, 646. godine Kristove, pokazali smo uz djelo Vita S. Sigeberti Regis za 1. veljače u § 10, gdje se također raspravljalo o godini njegove nesretne smrti.

Ernulf, A Treći Adalbaldov brat jest Ernulf, možda kod Fredegara u pogl. 83 i kod Aimoina u 4. knjizi, pogl. 37, grof Ainulf, kojega je iste 646. godine ubio Ermenfrid, zet Ega, prethodnika spomenutoga Erhenoalda u službi upravitelja dvora. Četvrti je brat Landon, naime nadbiskup Reimsa, kako Silvija tumače Beauschamp i drugi. A kod Flodoarda u 2. knjizi djela Historia Eccl. Remensis, pogl. 6, Landon je bio preslavni muž i posjednik mnogih imanja u vrijeme kralja Sigeberta.
a ne i Arnold, sv. Fereol, sv. Moderik:

9 Toliko o četvorici braće koje je Adalbaldu pripisao Silvije, kojima Beauschamp zbog riječi istoga Silvija koje će se niže navesti pridodaje još trojicu: Arnolda ili Arnoalda, oca sv. Arnulfa, biskupa Metza; sv. Fereola, biskupa Uzèsa, i sv. Moderika, biskupa Arisita, koje on nespretno čini biskupima Utrechta i Auxerrea, a kao njihova sestra navodi se i sv. Tarzicija, za koju tvrdi da je nekoć živjela i da se i danas štuje u Armorikanskoj Britaniji kod Redonaca. Da to valja razumjeti o Rutenima, narodu Akvitanije, pokazali smo 15. siječnja uz djelo Vita ove Tarzicije. Silvijeve riječi u prilog ovoj braći iz 1. knjige djela Synopsis Franco-Merovingica, pogl. 16, navode se ovako: „Sv. Arnulf, sin Arnolda, prvorođenoga sina vojvode i senatora Ausberta od Blithilde, kćeri prvoga kralja Lotara: od koje se također smatra da potječu veliki vojvode Herhenoald, Adalbald i njihova braća.” Odatle Beauschamp ovu Klotarovu kćer čini dvoimenom, tako da bude i Blithilda i Gerberga; naš Martin Lhermite u djelu Historia Sanctorum Gallo-Flandriæ ovoj dvoimenoj Gerbergi-Blithildi pridružuje muža iz redova kraljevskih sinova ili unuka, zvao se on Auselbert ili Ausbert, ili pak kojim drugim imenom. Ali na temelju kojega pisca navodi toga muža kao nekoga od kraljevskih sinova ili unuka? Ako se vjeruje da je njegova žena Blithilda bila kći Klotara I., onda je to Ansbert, preslavni i plemeniti muž iz senatorskoga roda, vojvoda, čiji su rod i obitelj nedavno rasvijetlili Bouchet u djelu De Origine Regum Francorum secundæ stirpis, Chifflet u zasebnoj raspravi De nuptiis Ansberti et Blithildis i Dominicy u djelu De Ansberti familia rediviva: oni su sa svih strana prikupili i sabrali drevne spomenike, te se ne nalazi da su od njih potekla ikakva druga djeca osim sv. Fereola, Moderika i Tarzicije (čiji je život proveden sveto i čisto u celibatu) te Arnoalda ili Arnolda, oca sv. Arnulfa.
djed nije Klotar I.,

10 No ni vremenske okolnosti ne dopuštaju da su sv. Adalbald i oni koje smatraju njegovom braćom potekli od istih roditelja: jer je od njih Sigefrid doživio kraljevanje Teodorika, sina Klodvigova, nakon 680. godine, a njemu i ostalima kao djed se izmišlja Klotar I., koji je zajedno s braćom naslijedio svoga oca Klodviga I., preminula 509. godine. Stoga niže u sažetku 7 pisac ljetopisa Chronicon Marchianense (bio to spomenuti Silvije ili drugi redovnik koji je u isto vrijeme živio s njim u istome samostanu) ovu Blithildu radije čini kćerju Klotara II. i njegove supruge Beretrude te sestrom kralja Dagoberta, prema nekim kronografima: među kojima su bili pisac djela Miracula S. Genulphi, biskupa za 17. siječnja, pogl. 2, i možda redovnik iz Angoulêmea u djelu De Vita Caroli Magni, u čijem se blatu, kako piše Chifflet, valjao ovaj redovnik iz Marchiennesa. Vjerujemo da je povod zabludi dalo to što se Erhenoald kod Fredegara u pogl. 84 naziva rođakom iz roda Dagobertova, ili, kako drugi čitaju s Aimoinom u 4. knjizi, pogl. 8, od majke Dagobertove. Bila je to Bertruda, prva supruga Klotara II., umrla trideset šeste godine njegova kraljevanja, 619. godine Kristove, za koju kod braće Sainte-Marthe u 1. svesku djela Historia Genealogica Regum Francorum, 4. knjiga, pod Klotarom II., jedni prenose da je bila saksonskoga, drugi burgundskoga, a treći gotskoga podrijetla iz loze vizigotskoga kralja Atanagilda; oni primjećuju da Fortunat ovu Bertrudu naziva Bilihildom, koju su drugi učinili Blithildom i Bertrudinim djetetom. Jakov
niti je sv. Tarzicija sestra:

11 No ostavimo tu prepirku po strani: neka majka sv. Adalbalda zadrži ime koje su joj dali prvi pisci, Gerberta, premda ne možemo navesti za koga je bila udana. Nikola Gilles u djelu Annales Francorum pod Klodvigom II. i Teodorik Piespordije u djelu Stemma Habspurgico-Austriacum pišu da je Ega, Dagobertova savjetnika i majordoma Klodviga II., naslijedio Erhenoald, i to sin oca: što bi valjalo potvrditi spomenicima starih pisaca. Nasuprot tomu, Fredegar, izvijestivši o Eginoj smrti u pogl. 83 i sljedećem, kako bi lako naveo razlog prijenosa uprave dvora na drugu obitelj, dodaje: da je Egin zet Ermenfrid zbog grofa Ainulfa kojega je ubio pobjegao u Reims u kraljevstvo sv. Sigeberta, a da je majordomom postao Erhenoald, koji je bio rođak iz roda ili od majke Dagobertove. Jednako su kao i otac nepoznata oba djeda. Iako je Beauschamp za majku postavio Blithildu, kćer Klotara I., ipak u proturječju sa samim sobom ne smatra njega djedom, nego nekoga Rikomera prema pouzdanijoj predaji kronologa iz Marchiennesa: iz kojih, pod naslovom De Ecclesia Hamaticensi, prepisuje ovo: „Godine 587., u vrijeme Klotara, kralja Franaka, sina Hilderika, kralja Franaka, Gertruda, kći vojvode Teodebalda, majka Ausberta, slavnoga vojvode u Germaniji, koji je oženio Blithildu, sestru kralja Dagoberta, bila je supruga plemenitoga vojvode Rikomera, koji je bio obdaren veoma mnogim posjedima u flandrijskome, leškom i artoaškome kraju, gdje se nalazila njegova plemenita utvrda zvana Bajerium, pučki Bayri, te u atrebatskome, ostreventskome, pučki Ostrevent, i pevelskome kraju.” Tako piše onaj nepoznati pisac, kojemu spomenuta mjesta, o kojima ćemo niže raspravljati, dovoljno pokazuju da mu ne pripada velik ugled zbog starine. Ako se osim toga, prema mišljenju Hukbalda i drugih starijih pisaca, Gerberta prihvati kao kći sv. Gertrude, on mora postaviti drugu Blithildu koja se udala za njezina sina Ansberta. Odatle se dakle lako vidi na kako se krhku potporu oslanjaju Beauschamp, Malbrancq, Lhermite i drugi noviji pisci. O ostalim rođacima isti Malbrancq u bilješkama uz 3. knjigu djela De Morinis, u pogl. 6 pod godinom 610., izvodi genealošku shemu svetaca koji potječu od Bulonjaca.
djed nije Klotar I., § III. Posjedi sv. Adalbalda u Belgiji. Naslov vojvode.
ni Klotar II. Čitamo u sažetku 7 iz ljetopisa Chronicon Marchianense da je sv. Adalbald bio obogaćen gotovo istim onim posjedima u flandrijskome, leškome, artoaškome, ostreventskome i pevelskome kraju za koje smo prije spomenuli da se u ulomku iz Marchiennesa pripisuju Rikomeru, a koji su onomu samostanu pripali darovnicom sv. Riktrude, potvrđenom dva stoljeća kasnije od Karla Ćelavoga u trideset osmoj godini kraljevanja u Franačkoj, a drugoj godini carstva, 877. godine Kristove, poveljom objavljenom kod Buzelina u 2. knjizi djela Gallo-Flandria, pogl. 20, i kod Miraeusa u djelu Notitia Ecclesiarum Belgii, pogl. 41, u kojoj se navode dobra ustupljena spomenutomu samostanu u kraju Cambraija: imanje Lis; u kraju Arrasa: imanje Bariacum; u kraju Ostrevant: imanje Gaugiacum, jedan seljački posjed s mlinom u Lambrasu i 400 jegulja s imanja Rullagium; u kraju Pévèle: imanje Bebrogium; u kraju Mélantois: imanje Rumcinium s pripadajućim imanjem Templovium; u kraju Lys: imanje Haignas s pripadajućim imanjem Nuntigacum; slično i u samoj grofoviji Lys sva desetina s imanja Rinenga. Toliko povelja Karla Ćelavoga. Onaj koji je ovamo

12 Kraj Atrebata, koji se gore naziva Adartensis, u prvome se ulomku oba navode kao zaseban kraj: drugdje se naziva Adartisus ili Adartesus, odatle Adartesia, a zatim Artesia, suvremena pokrajina Artois. Ondje se blizu metropole Arrasa i danas posjećuje imanje Bariacum, kod drugih Bajerium i Bojerium, pučki Boiry-Sainte-Rictrude, gdje je nakon ubojstva sv. Adalbalda na svome imanju sv. Riktruda raskošnom i kraljevskoga dostojanstva vrijednom gozbom ugostila kralja s velikašima te stavila na glavu veo koji je blagoslovio sv. Amand, namjeravajući započeti redovnički život, kako u njezinu Životopisu izvješćuje Hukbald.

Austerbant,

13 Drugi kraj, Ostrebannus, Ostrebantus, Austerban, Austerbantus, Austrebatensis ili oblast Austrebantia, omeđena rijekama Sensée, Scarpe i Scheldt, ondje gdje se prve dvije ulijevaju u ovu potonju kod Bouchaina i Mortagnea, čini se da je dobila ime po tome što je bila granica Austrazije, čijemu su kraljevstvu tada bile podložne susjedne pokrajine Cambrai, Hainaut i Brabant: jer „bant” kod Belga znači granicu, savez, vezu. U ovome Ostrevantu nalazila su se imanja Gaugiacum, Rullagium i Lambres blizu Douaija, smještena na njegovu području. Štoviše, i samostan u Marchiennesu, za koji se niže u njegovu Ljetopisu kaže da je sagrađen na alodu sv. Adalbalda,

B u navedenoj se povelji pripisuje kraju Ostrevant, dok ga drugi pisci pripisuju kraju Pévèle, kao granicu obiju oblasti. Odatle se pak od rijeke Scarpe proteže kraj Pévèle, pučki Pévèle, kroz kaštelaniju, kako je zovu, grada Lillea. Glavno mjesto ove pokrajine, prema svjedočanstvu Buzelina u 1. knjizi djela Gallo-Flandria, već je osamsto godina bilo atrebatsko naselje Orchies, kod Ptolemeja Origiacum, kod kasnijih pisaca Orecia, Oreceia i villa Orciensis; budući da redovnici iz Marchiennesa u svome Ljetopisu i u djelu Vita S. Rictrudis žale zbog njezina gubitka (njihove riječi navodi Beauschamp na stranici 432), čini nam se vjerojatnim da je sv. Adalbald imao neko vlastelinstvo u Orchiesu, koje je oporukom sv. Riktrude zajedno s ostalim njezinim dobrima preneseno na redovnike iz Marchiennesa.

Medenant,

14 Četvrti u spomenutoj povelji jest kraj Medenentensis, u diobi Ludovika Pobožnoga Medenenti, kod Audoena u djelu Vita S. Eligii Medenatensis; ime je možda dobio po gradu Menenu na rijeci Lys; odatle se proteže kroz Ferrain i Mélantois, oblasti kaštelanije Lille. U gentskom ljetopisu sv. Bavona kod Sandera u 4. knjizi djela Rerum Gandavensium, pogl. 3, naziva se kraj Melanthesius i Medelentisis pod flandrijskim grofovima: no gore u ulomku i u ljetopisu Chronicon Marchianense naziva se flandrijskim krajem zato što je u vrijeme grofa Balduina Pobožnoga ova kaštelanija Lillea, odakle je i sam, ondje češće boraveći, dobio nadimak Lilski, bila obuhvaćena imenom Flandrije.

Letik. Ondje je Ronchin i danas pod vlašću redovnika iz Marchiennesa, a slavan je po štovanju i relikvijama sv. Riktrude. Napokon, kraj Letik obuhvaća u preostaloj Galskoj Flandriji Weppes i Carembault te njima susjedna polja uz rijeku Lætia, Legia ili Lys, gdje se blizu La Basséea posjećuje selo Haina, navedeno u povelji. Na lijevoj pak obali rijeke Lys nalazi se Broylum, koje se zbog samostana što ga je ondje nekoć sagradio sv. Mauront danas naziva Mauronti-villa, pučki Merville. Odatle se naširoko prostirući kroz suvremenu Zapadnu Flandriju, grofovija Letik obuhvaća spomenuto imanje Reninge, kuda se iz Ypresa ide u Veurne. Uostalom, sva su ta mjesta one 877. godine još bila podložna kraljevstvu Karla Ćelavoga, a nisu bila dodijeljena Balduinu Željeznomu, flandrijskomu markgrofu, njegovu zetu. O tadašnjim malim granicama Flandrije i o raznim ondješnjim grofovima raspravljamo u svesku za veljaču uz djelo Vita S. Anscharii u § 5.

15 Toliko o posjedima sv. Adalbalda, koliko smo mogli dokučiti pouzdanijim nagađanjem: ovdje ukratko valja istražiti je li s njima bio povezan kakav sjajan naslov grofa ili vojvode. Kao prvo, ti su grofovi i vojvode pod merovinškim Francima, budući da su bili tek obični i privremeni službenici, morali na mig kraljeva biti postavljani, promicani, mijenjani i svrgavani. Vojvode su bili na čelu čitavih pokrajina, a grofovi pojedinih gradova: dužnost obojih bila je dijeliti pravdu, brinuti se za ubiranje poreza, utvrđivati i braniti gradove te zapovijedati vojskom; dužnost vojvoda bila je naređivati novačenje grofovima i voditi u rat vojnike podijeljene po krajevima, a dužnost grofova provoditi novačenje i zapovijedati vojnicima pod vodstvom vojvoda. Napokon, želja grofova bila je vojvodska čast kao vrhunac dostojanstava. Sve to pojedinačno iz suvremenih pisaca učeno potvrđuje Antun Dadin u 1. knjizi djela De Ducibus et Comitibus provincialibus Galliæ, pogl. 4 i 5. Kao drugo, da su slični grofovi postojali u prije spomenutim belgijskim krajevima, uvjerava nas isti ondje tada uobičajeni način upravljanja, nastavljen i u vrijeme Karla Ćelavoga: u njegovoj se navedenoj povelji spominju grofovije Artois i Letik; zatim se u kapitulima istoga kralja donesenima 852. godine u Servaisu određuju kraljevski izaslanici za razne grofovije. Da su među njima bile grofovije Torhout, IJzer, Letik, Thérouanne i Boulogne, u koje je tada bio poslan sv. Folkuin, biskup Thérouannea, u čijoj su se biskupiji nalazile, pokazali smo u § 5 uz djelo Vita S. Anscharii u svesku za veljaču. Druge su bile podložne susjednim biskupima; o njima se ondje čita ovo: „Imon, biskup Tournaia, opat Adalard, Waltcaud i Odelrik, izaslanici u Noyonu, Vermandoisu, Artoisu, Kortrijku, Flandriji, u grofovijama Engilramnovim i u grofovijama Waltcaudovim”, koje su se nalazile u Ostrevantu, Mélantoisu, kraju Pévèle te kod stanovnika Genta i Tournaia, kako će se drugdje dokazati. Dotona ili Atona, grofa Tournaia pod Dagobertom, spominju Baudemond u djelu Vita S. Amandi i Audoen u djelu Vita S. Eligii. A da je grof Ostrevanta u 8. stoljeću Kristovu bio bl. Aldebert, suprug sv. Regine, svjedoče za 8. listopada Acta S. Ragenfredis, njegove kćeri, prve opatice samostana Denain na rijeci Scarpe. Tomu Ostrevantu povelja Karla Ćelavoga, kao što je prije rečeno, podlaže Lambres, blizu kojega je Erhenoald nakon Adalbaldove smrti na njegovu posjedu sagradio utvrdu Douai, kako svjedoči Andrija Silvije niže u sažetku 3. Utvrda i grad Douai imali su zatim vlastite grofove, čije je pravo kasnije postalo nasljedno i pripalo najprije grofovima Valenciennesa, a zatim grofovima čitavoga Hainauta. Zbog toga se Balduin, grof Hainauta zvani Jeruzalemski, kod Miraeusa u djelu Notitia Ecclesiarum Belgii, pogl. 112, u povelji danoj redovnicima iz Marchiennesa 1089. godine naziva grofom Hainauta i Valenciennesa, kao i grofom Douaija i Ostrevanta. Flandrijcima je tada vladao Robert Frizijski, kojemu je pripao Douai, a kažu da ga je car Henrik, nakon sklopljena saveza u Mainzu, dodijelio njegovu sinu Robertu Mlađemu.

16 Nakon što je to izloženo, otvara se lakši put za prikaz Adalbaldova dostojanstva. Njega naime Hukbald veliča kao veoma draga i časna na kraljevu dvoru, a pisac djela Vita S. Eusebiæ kao najmoćnijega među dvorskim velikašima, tako da se čini kako ga ne treba ubrajati toliko među gradske grofove koliko među pokrajinske vojvode. Taj mu naslov vojvode pripisuje Baldrik u 1. knjizi ljetopisa Chronicon Cameracense, pogl. 22, gdje sv. Mauronta naziva sinom vojvode Adalbalda i Riktrude. To su zatim učinili i Andrija Silvije i drugi pisci iz Marchiennesa; od njih neki pjesnik u Douaiju izmišlja mu to vojvodstvo u nekoj pjesmi o sv. Riktrudi kod Beauschampa na stranici 88, iz koje ovdje donosimo nekoliko stihova:

Neka na ovaj dan pobožno pjeva naš skladni kor pohvale Riktrudi. Iz slavne loze Vaskonaca potječe ova Bogu draga djelima, glasom i ćudoređem. Djevica dorasla dobi za udaju postaje poznata među plemenitim muževima ljepotom, životom i pohvalama.

A Udaje se za vojvodu iz Douaija, sveta muža, muža čestita, muža uzvišene naravi itd.

Beauschamp odmah smatra da nije ostavljeno mjesta nikakvoj sumnji, jer se kaže da svaka riječ stoji na ustima dvojice ili trojice svjedoka. No mi tražimo makar i jednoga jedinog svjedoka bliskog dobu sv. Adalbalda. Pisac ovoga spjeva nije živio prije 1200. godine, dok su drugi pisci iz Marchiennesa zapisali da je utvrda Douai sagrađena nakon Adalbaldove smrti. Neka stanovnici Douaija svakako štuju sv. Adalbalda, muža rođena iz slavnoga roda, a možda i vojvodu jedne ili više pokrajina.

§ IV. Mjesta ženidbe i ubojstva u Akvitaniji te životna dob sv. Adalbalda.

Druga pokrajina Galije proslavljena ženidbom i ubojstvom sv. Adalbalda jest Akvitanija: onaj njezin dio koji je omeđen rijekom Garonnom, Pirenejskim gorjem i Oceanom za Julija Cezara jedini je bio Akvitanija; tim je imenom, nakon što je August pripojio četrnaest naroda, bila proširena gotovo do Loire, kao Treća Akvitanija, zatim po narodima koji su se u njoj razlikovali Novempopulanija; napokon je pod vlašću Franaka po novim stanovnicima najvećim svojim dijelom nazvana Vaskonijom, podijeljenom zatim na dva naroda: Baskoniju, pučki Baske, i Gaskoniju, pučki Gaskonjce. Tu je razliku oko 1100. godine Kristove zapazio Guibert iz Nogenta u djelu Gesta Dei per Francos in Oriente, gdje u izdanju Jakova Bongarsa na stranici 536 za Gastona, preslavna i prebogata muža, dvoji je li iz Gaskonije ili Baskonije. Ova pak Baskonija, nekima Vaskitanija, obuhvaća kraj Labourd, Donju ili Francusku Navaru i vikontstvo Soule, a od preostale Gaskonije, drugima Prave Vaskonije, uvelike se razlikuje običajima, jezikom i načinom života stanovnika. Budući da je pak čitava Akvitanija nekoć bila pod vlašću Vizigota, ove Vaskonce s Gotima miješaju i Andrija Silvije sa svojim redovnicima iz Marchiennesa, Beauschamp, Lhermite i drugi, dok smatraju da Hernald Vaskonac, otac sv. Riktrude, potječe iz kraljevske obitelji sv. Hermenegilda mučenika i drugih Vizigota: što bi, da bi zavrijedilo vjeru, valjalo sigurnije dokazati. Naime, nakon što je ubijen kralj Alarik, Novempopulanija je s preostalom Akvitanijom 507. godine pripala Klodvigu I., a njegovi su je potomci držali u neprekinutom posjedu, sve dok je ovi Vaskonci, drevni narod Hispanije, različit od Gota, nisu počeli zauzimati oko 588. godine Kristove, dok su tada Austrazijcima vladali kralj Hildebert, Burgundcima Guntram, a ostalim Francima Klotar II., još dječak; pustošenja koja su tada počinili opisuje Grgur iz Toursa u 9. knjizi djela Hist. Francorum, pogl. 7, a da budu protjerani iz svojih sjedišta smještenih blizu Pirenejskoga gorja želi u pjesmi grofu Galaktoriju Fortunat u 10. knjizi, pjesma 22. Fredegar u ljetopisu Chronicon, pogl. 21, prenosi da su ih Teodebert i Teodorik, sinovi Hildebertovi, dok su iz godine u godinu rasli u moći, sedme godine svoga kraljevanja, 602. godine Kristove, pobijedili i podložili, postavivši im za upravitelja vojvodu Genijala; u pogl. 54 dodaje da su Paladije i njegov sin biskup Senok dvadeset treće godine Klotarova kraljevanja, 626. godine Kristove, poslani u progonstvo kao suučesnici pobune Vaskonaca koja se tada podigla; napokon je, kako se kaže u pogl. 57, tu pobunu ugušio njegov sin Haribert treće godine svoga kraljevanja, 630. godine Kristove, ponovno ih podloživši svojoj vlasti, a nakon njegove smrti prešli su 637. godine pod kraljevstvo Dagoberta; četrnaeste godine njegova kraljevanja, 641. godine Kristove, kada su se ti Vaskonci ponovno žestoko pobunili, po svjedočanstvu istoga Fredegara u pogl. 78, njegova ih je vojska svladala i potpuno pokorila, poslavši na njih pod zapovjedništvom referendara Hadoinda deset vojvoda, od kojih je svaki imao sebi podložne grofove.

18 Onaj koji se među tim vojvodama naziva Ariard ili Hariard, vojvoda iz roda Franaka, možda bi se mogao činiti sv. Adalbaldom, premda ga je kralj Dagobert zbog drugoga razloga, kao najmoćnijega među dvorskim velikašima, i doista u ranije vrijeme poslao u Vaskoniju, kada je D OD PISCA G. R. sklopio ženidbu sa sv. Riktrudom: ona mu je, dovedena u Belgiju, rodila sv. Mauronta, po svetom krštenju nanovo rođena od sv. Riharija, što se po njegovim Actima za 26. travnja moralo dogoditi za vladavine Dagobertove. U to je vrijeme sv. Amand boravio u Elnoneu, u obližnjem samostanu koji je počeo graditi od jedanaeste godine kraljevanja Dagobertova, 638. godine Kristove; njega je prije toga Dagobertovom naredbom bilo zapovjeđeno prognati, pa je oko 634. godine, došavši u pravu domovinu bl. Riktrude, Vaskoniju, obasjao tu lijepu zvijezdu svjetlom ulivenim mu s neba, kako u njezinu Životopisu prenosi Hukbald. Buzelin u 2. knjizi djela Annal. Gallo-Flandriæ kaže da je isti Amand oboje združio u ženidbi u Vaskoniji: kao da je prije 642. godine napustio biskupiju u Utrechtu, koju je preuzeo tek na izmaku 646. ili sljedeće godine, dok je već prije i sv. Klotsendu, drugo njihovo dijete, sa svetoga Euzebiju sa svetoga zdenca krštenja primila kraljica Nantilda, supruga Dagobertova, ili, kako izvješćuje sažetak 6, kralj Dagobert i kraljica Nantilda. Dagobert je preminuo 646. godine, a Nantilda 647. godine: tako da se već i odatle može nagađati o životnoj dobi roditelja. Napokon je rođeno i posljednje dijete, sv. Adalsenda, u vrijeme kada je Jonat već gotovo dovršio samostan u Marchiennesu i u njemu okupljao redovnice, dok je sv. Amand, koji je ondje htio imati redovnike, tada bio odsutan u svojoj biskupiji u Utrechtu. Kad je pak on, odrekavši se biskupske službe, odlučio po treći put pohoditi pragove apostola, smatrao je da spomenutomu Jonatu iz Marchiennesa na sličan način valja povjeriti i samostan u Elnoneu, kako se kod Buzelina u 1. knjizi djela Gallo-Flandria, pogl. 41, prenosi riječima ljetopisa Chronicon Elnonense.

19 Pod upravom ovoga Jonata u Elnoneu već smo gore stihovima elnonskoga pjesnika naveli da su Vaskonci ubili sv. Adalbalda te da je prenesen u Elnone i ondje pokopan: tako da se čini kako su oko 650. godine i Jonat bio postavljen na čelo redovnika u Elnoneu, i sv. Amand i Adalbald krenuli iz Belgije, onaj u Rim, a ovaj u Akvitaniju, gdje je bio opkoljen zasjedama i ubijen. Smrt presvetoga muža oplakivala je sv. Riktruda sa svojom obitelji. Kada se ta žalost napokon stišala, nagovarali su je na drugu udaju, pri čemu je kralj navaljivao laskanjem, a navlačio i prijetnjama, da se uda za nekoga od njegovih velikaša. Posluživši se u međuvremenu savjetom sv. Amanda, koji se bio vratio iz Rima, pred kraljem pozvanim na gozbu u imanje Broylum stavila je na glavu veo koji je on posvetio: započevši ubrzo redovnički život kod redovnika u Marchiennesu, i svoje je tri kćeri u još nježnoj dobi zaručila jedinomu Kristu: a Euzebija F je doista odgajana kod sv. Gertrude, svoje prabake, u samostanu Hamay, obdarena tolikim obećanjem mudrosti i ostalih kreposti da je u dobi od dvanaest godina naslijedila preminulu prabaku u upravljanju samostanom. Budući da se čini kako je ona rođena još za života kralja Dagoberta, oko 643. godine, za opaticu u Hamayu bila je izabrana oko 655. godine, u koje je vrijeme sv. Adalbald već najmanje tri godine bio uklonjen s ovoga svijeta, tako da se čini kako njegovu ubojstvu valja pripisati 652. godina. Ubijen je pak na putu, odnosno dok je putovao odlazeći u Vaskoniju, kako se čita u djelu Vita S. Rictrudis i u Životopisu sv. Euzebije: i to zasjedom rođaka, dok je putovao kroz Akvitaniju i stigao na tlo Périgueuxa, kako se prenosi u ljetopisu Chronicon Marchianense. Petrokori su pak narod Druge Akvitanije, odakle je najbliži put u Treću Akvitaniju ili Vaskoniju. Rosweyde u djelu Historia Ecclesiastica Belgica prenosi da je podnio mučeništvo u Ablatonu na području Périgueuxa. Buzelin kaže da je doznao kako je ubijen nedaleko od Ernoldove kuće, što drugdje ne čitamo; Ablaton, pučki Blaton, selo je u suvremenom Hainautu blizu grada Condéa, tako da se u tome može kriti stanovita zabuna.

ŽIVOTOPIS iz raznih starih pisaca.

iz rukopisnih Acta S. Rictrudis, od pisca Hukbalda, redovnika iz Elnonea.

U prije spomenuta dakle vremena, kada je Vaskonija postala često prohodnom za Franke, djevojku plemenite naravi Riktrudu, već doraslu dobi za udaju, ugleda, izabere i odabere neki Franak, imenom Adalbald, rođen od preslavnih i pravednih roditelja. Majka mu je naime bila Gerberta, kći sv. Gertrude koja počiva u samostanu što se sada naziva Hamay, a koji je sama sagradila. I on sam, od dječačke dobi poučen u najboljim znanostima, obilovao je mnogobrojnim posjedima i bogatstvima, a na kraljevu je dvoru bio veoma drag i poštovan. Bio je to uistinu muž dostojan da bude suprug dostojne Riktrude: on je po običaju zaruči, obdari mirazom i uvede u bračnu zajednicu, premda su se neki djevojčini rođaci tomu protivili. Razlog pak ženidbe nije bila neobuzdanost, nego želja za dragim potomstvom. Uostalom, u obojima se stjecalo ono što se obično gleda pri izboru muža ili žene. U mužu su naime bile krepost, rod, ljepota i mudrost, koja je od svega toga najsnažnija za pobuđivanje ljubavi, a u žene su se nalazile ljepota, rod, bogatstvo i ćudoređe, koje valja tražiti više nego sve ostalo. I da ne duljimo, prema Apostolu, njihova je ženidba bila časna, a postelja neokaljana... Povezani dakle sponom vjere i ljubavi tako da bijahu dvoje u jednome tijelu, i ne više dvoje jer bijahu jedno tijelo, jednodušno su jednim ustima i skladnim djelovanjem slavili Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista, služeći Gospodinu u sve dane svoje u svetosti i pravednosti pred njim, koji daje jednodušnima prebivati u domu. Rodila su im se također djeca prema blagoslovu Gospodnjem koji je najprije dao čovjeku rekavši: „Plodite se i množite”, te im je prvorođenac bio imenom Mauront, kasnije sveti opat i levit, i tri kćeri posvećene djevice: Klotsenda, nakon smrti svoje majke upraviteljica njezina samostana; Euzebija, dobra štovateljica Boga prema tumačenju svoga imena; a nakon njih i Adalsenda. Njih su, budući da su im roditelji bili pravedni, i sami i preko sebi bliskih slugu Božjih odgojili i poučili u strahu Gospodnjem, obdarene od djetinjstva nebeskim blagoslovom. Maurontu je naime časni i Boga dostojni svećenikb Riharije bio duhovni otac te ga je po svetom krštenju nanovo rodio Bogu. Klotsendu je izvrsni biskupc Amand, jer ju je svetim i dostojnim rukama primio sa spasonosnoga zdenca, u svemu učinio dostojnom Boga. Euzebiju je pak sa svetoga kupališta primila kraljica Nantilda, supruga Dagobertova. O uistinu blažena i Bogu mila lozo! O njoj se doista s pravom kaže: „O kako je lijep čist naraštaj sa slavom...” Nakon toga Adalbald, blage i hvalevrijedne uspomene, muž pobožne službenice Kristove Riktrude, iz kraja Ostrevant, gdje je također bio obdaren veoma mnogim posjedima, krene na put u Vaskoniju, previše tužan za svoje. Plemenita gospođa Riktruda isprati ga donekle, ali se što brže, kako joj je bilo zapovjeđeno, žalosna vrati kući. Um joj je naime, nekako sluteći buduću bol, već nagoviještao ono što još nije znala, i već je kao oplakivala ono što još nije trpjela. Čemu mnoge riječi? Putem pravedni muž upadne u zasjedu zlikovaca, i, kako se prenosi, onih kojima se nije svidjela tako sveta ženidba, te bude napadnut, ranjen i ubijen. Pokopan zatim uz časne obrede, kako je i dolikovalo, umrvši svijetu, živi Bogu: živi, D kažem, živi njegova sretna duša priljubljena uz Onoga koji je istinski život. To potvrđuju znakovi koji se, radi očitovanja njegovih zasluga, često pokazuju na njegovim mrtvim kostima. I nije prošlo mnogo vremena dok to nije javljeno Riktrudi, službenici Božjoj: pogođena tako žalosnom viješću, obuzme je nemala tuga u duši, te postupno raste bol od boli uplakane djece i raste žalost od žalosti rasplakanih ukućana. a Pod kraljem Dagobertom nakon Haribertove smrti., b Sv. Riharije slavi se 26. travnja., c Njegov životopis obrađujemo 6. veljače.

Iz rukopisnoga djela Vita S. Eusebiæ Virginis, njegove kćeri, od pisca redovnika iz Elnonea.

U ono vrijeme, kada je zbog raznih događaja Vaskonija postala zajednički prohodnom i za Franke i za domaće stanovnike, neki Franak Adalbald, ne bilo tko iz srednjega staleža, nego najmoćniji među dvorskim velikašima, prebogat imanjima i bezbrojnim robovima, ugledavši ondje djevojku imenom Riktrudu, već doraslu godinama za udaju, a po rodu najplemenitijega podrijetla, zanese se srcem u nju te zatraži od roditelja njezinu ruku. I budući da je, kao što je rečeno, bio na glasu po bogatstvu i rodu (jer majka mu je bila Gerberta, kći sv. Gertrude koja sada počiva u samostanu Hamay što ga je sama sagradila), roditeljima se spomenute djevice činilo da ne valja odbiti molbe tako slavnoga muža. Dogodi se dakle odmah ono što je Božje predznanje odredilo da se ima dogoditi, premda bez pristanka nekih djevojčinih rođaka. I po običaju, nakon što su dane zaruke i nabrojeni mirazi, združe se po uzoru na patrijarhe, kako bi umnožili potomstvo koje će blagoslivljati svi naraštaji dovijeka. I rodilja nije bila nerotkinja u začeću, nego mužu rodi sina na krštenju nazvana imenom Mauront, koji je kasnije po zasluzi čista života bio obdaren i čašću i stupnjem đakonata. Dobila je od istoga supruga i tri kćeri: Klotsendu, koja je kasnije bila na čelu njezina samostana u Marchiennesu, te Euzebiju i Adalsendu, koje su, odbacivši tjelesnu ženidbu i prigrlivši od nje dragocjenije djevičanstvo, zavrijedile na zemlji oprimjeriti nebeski život. Njih su dakle roditelji, želeći da teže za višim, i sami i preko sebi bliskih slugu Božjih nastojali učiniti savršenima i prokušanima u zakonu Gospodnjem. Maurontu je naime sveti svećenik Riharije, najdostojniji pohvale svih dobrih ljudi, bio duhovni otac. Klotsendu je sa svetoga zdenca primio biskup Amand, nadaleko poznat po glasu svojih kreposti, a Euzebiju kraljica Nantilda, supruga kralja Dagoberta. U primanju pak duhovne djece imala je snagu molitva tolikih otaca, koja ih je učinila preporučenima Bogu i njihovim nasljedovateljima prema svojim moćima. Kolika je naime bila njihova ljubav prema Gospodinu, svjedoči učinak čudesa i kreposti koje su se po njima očitovale. Slavni dakle muž Adalbald, suprug najsretnije kreposti, kad su to zahtijevali neki poslovi obiteljskoga imanja, krene na put u Vaskoniju: u zasjedi ga napadnu oni za koje smo gore rekli da nisu pristali na njegovu ženidbu. Prevladala je dakle njihova opačina protiv nedužnoga muža: uklonjena s ljudskih očiju postavljaju ga pred božanski pogled, jer je u dovršenju borbe postao jednak onima koji su urešeni vlastitom krvlju. Odmah se našla spremna služba a slugu Božjih, od kojih je dobio sebi dugovano mjesto časnoga pokopa, koje sve do danas zavrjeđuje iskusiti čije povjerene zaloge čuva. I nije moglo ostati skriveno majci obitelji ono što se unaprijed znalo da će se tako dogoditi:

A ona, postavši posve sigurna u dovršenje svoga muža, premda je tugovala zbog svoga udovištva, ipak se radovala njegovoj proslavi, jer je znala da on, odjeven u bijelu haljinu besmrtnosti, već kraljuje s Kristom. Obavivši dakle za njega pogrebne obrede, posavjetuje se o postizanju svoga spasenja s kristoljubivim ljudima koji su joj bili povjerljivi savjetnici, među kojima se blaženi Amand isticao pronicavošću i spasonosnošću savjeta. Na njegov poticaj i opomenu poduzevši ono što je bila odlučila učiniti još za života svoga muža, ako bi se dogodilo štogod ljudskoga, odluči posvetiti se božanskoj službi pod svetim zavjetom. a Njih niže pjesnik naziva anđelima.

Iz rukopisnoga spjeva o djelu Vita S. Rictrudis, od pisca Ivana, redovnika iz Elnonea.

Kad dakle napokon postade dovoljno prohodnom za Franke ova ista Vaskonija, koja se drugim imenom nazivala a Vakceja, i kad su je već često posjećivali kraljevi vojnici koji su onamo učestalo žurili, svetu djevojku Riktrudu, u cvijetu mladosti i zrele dobi, ugleda, izabere, umiljava joj se i zavoli je neki Franak, preblag i naočit muž, rođen od plemenitih i preslavnih roditelja, imenom Adalbald, rođen od majke Gerberte, koja bijaše kći Kristove službenice Gertrude; ona, poduprta pobožnim zaslugama života, počiva sada pokopana u samostanu Hamay, što ga je sama sagradila vlastitim darovima i troškovima. On je također od dječačke dobi bio neprestano poučavan opomenama savršenoga nauka, obilovao je izdašnim imanjima i bogatstvima, bio drag na kraljevu dvoru, hvalevrijedan i dragocjen u svojim djelima, te se s pravom jednako sviđao i božanskoj dobroti: muž častan i slavan, koji je u savezu čiste ženidbe postao dostojan časne zaručnice i pobožne gospođe, naime blage Riktrude. Nju naime on po običaju dolično zaruči, primi, obdari, te ona prione uz njega sretno združena zaručničkim ugovorom i uresu čednosti pridružena neokaljanoj postelji. O zajednička diko, pobožnosti, ljubavi i kreposti, kolikim žarom vjere raspaljujete duše svetaca da uvijek čine dobra djela! Jer apostolska izreka potiče one koji služe

C i žele ugoditi Bogu, da po bračnom zakonu ženidba u svemu uvijek bude časna. Njihovi udovi, urešeni snagom čistoće, slaveći Boga i noseći ga u čistom tijelu, zaslugom prave vjere postaju njegovi udovi. Spomenute je dakle svece združila istinska ljubav, dok su zajedno plamtjeli žarom božanske ljubavi i cvjetali čašću pobožnosti, tako da su jednako postali dvoje prebivajući u jednome tijelu, i opet nisu bili dvoje, nego uistinu jedno tijelo; oni su, neprestano napredujući na vrhuncu kreposti, jednodušno, jednim i zajedničkim umom nastojali uvijek uznositi veličanstvene hvale Gospodinu te su, želeći službom pobožne pokornosti s pravom ugoditi sudu Vječnoga Motritelja, provodili neokaljane dane svoga života. Doista, dok su bili povezani sponom dobrih kreposti, darom Gospodnjim niklo je i zasjalo časno potomstvo i sveti porod djece: naime izvrstan muž koji se kasnije proslavio kao blagi opat i levit, uzdignut blagom sudbinom, imenom Mauront, te njegove tri posvećene sestre, od kojih je jedna nakon majčine smrti bila upraviteljica samostana, zvana Klotsenda, istinska štovateljica Boga; za njom je redom rođenja slijedila slavna djevica Euzebija, koja je s poštovanjem djelima ispunila ono što označuje svojim imenom. Treća je napokon nakon njih nazvana Adalsenda. Njih su naime, prožete božanskim zakonom, roditelji svetim opomenama poučili spasonosnom nauku. Slijedeći dakle ono što je bolje, ovaj je blaženi rod radosno vršio djelo izvanredne pobožnosti, pomažući siromasima i ujedno se smilujući njihovim mukama, dajući gladnima hranu, žednima piće, putnicima krov, golima odjeću, utamničenima pružajući trajno olakšanje, bolesnike okrepljujući prevelikom ljubavlju srca i pomažući preminulima pogrebnom službom. Bdijući napokon nad takvim Kristovim zapovijedima, pružali su primjer prave pobožnosti. O kako lijepo uvijek ostaje čisto milosrđe! Ono sjaji bljeskom vjere i uresom djela, držeći bokove opasane, a u rukama noseći upaljene svjetiljke što blistaju božanskim svjetlom, kako pjevajući piše izreka svetoga psalmista. To je doista naraštaj koji neprestano traži Gospodina, služeći mu srcem i rukom, nedužan u vjerovanju i djelovanju, pobožno prinoseći darove: neka on primi obećanja spasenja i koracima vjere uzlazi na tvrđavu kreposti, da mu napokon dođe Kristov blagoslov. Blagi Adalbald nakon toga, odlučivši poći u Vaskoniju iz kraja gdje se časno bogatio i obilovao izdašnim obiljem blaga, poduze put previše tužan za svoje; dok je žurio, pratila ga je pobožna supruga i blaga zaručnica, slavna Riktruda, slutećim umom već nagovješćujući bol koja će doći, te se brže vrativši, u tuzi je srca oplakivala ono što još nije trpjela niti je iskustvom poznavala. Kad je pak odatle onaj istinski štovatelj Boga odlazio u spomenutu domovinu, upadne u neprijateljsku zasjedu zlih ljudi, te biva okrutno sječen, mučen, klan i udaran, rastrgan strašnim ranama, i tako ubijen biva uzet sa svijeta, ali smješten na nebesko prijestolje. Odmah glasovi, leteći naokolo, uznemire zabrinutu dušu Kristove službenice Riktrude, a nakon što se očitovala teška žalost boli, uz golem jecaj i suzni metež slugu, previše je rasla gorka žalost uplakane djece, a potpuno su tugovali i rasplakani štićenici. No ona, ispunjena Božjom snagom, kao dobra majka krijepila ih je nebeskom utjehom vjere, izlažući da nad tim ne valja tugovati, nego radije uznositi hvale božanskomu veličanstvu, jer je ovaj ljubitelj dobrote, premda je bio oduzet ljudskim stvarima, postigao zajedništvo anđeoske vojske i zavrijedio biti upisan u snježnobijeli popis pravednika. Koliki je naime i kakav bio, dobrohotnom pobožnošću pokazuju znakovi koji se često događaju na njegovu grobu. I bez sumnje je on na nebu urešen vječnim svjetlom, čije kosti na zemlji sjaje čudesnim krepostima: gdje se vjerniku koji dostojno moli daju mnogi darovi po zagovoru ovoga sveca. U međuvremenu, spomena vrijedni Oče, dolikovalo je tvoja djela ukrasiti milozvučnom pjesmom i slavnim Muzama. No budući da meni jadnome nije dan nikakav obilni dar govora, a jedva mi dostaje i slabašna riječ tihe besjede, ipak iznosim malo toga, premda su brojna veličanstvena djela tvojih kreposti. Sada molim, blagi zaštitniče, da i sam zavrijedim uvijek osjećati tvoju pomoć te da tvojim molitvama, dostojan božanskoga dara, prodrem u blažena kraljevstva neba i u višnju domovinu, gdje ćeš sretno gledati svemogućega Kralja i vječnim se pogledom naslađivati i uživati u ljepoti i krasoti Gospodina, stvoritelja svega,

IZ DJELA VITA S. EUSEBIÆ.A primajući dostojne nagrade trideseterostruke krune, združen s nebeskim građanima u vijeke. Zbogom.Vakceja umjesto Vaskonije.a Tako se kod sv. Audoena u djelu Vita S. Eligii predivlji Vakceji nazivaju podloženima neprijateljskim mačem vlasti Dagobertovoj, a kod Baudemonda u djelu Vita S. Amandi stoji: „Starina je nazivala Vakcejom ono što se danas pučki zove Vaskonija”, gdje će se o tome opširnije raspravljati.

Iz spjeva o djelu Vita S. Eusebiæ.

Sv. Adalbald i Riktruda združuju se u ženidbi,No nastalo miješanje dvaju kraljevstava omogućivalo je Francima da nekažnjeno odlaze u Vaskoniju tijekom čestih pohoda koje je poduzimala njihova smionost; ondje neki Franak velike kreposti i visokoga roda (drevno ga doba naziva Adalbaldom), ugledavši gojenicu plemenite loze, imenom Riktrudu, biva osvojen, zanesen ljubavlju. Ta se naime ljupka djevojka sjajne naravi svojom jednostavnošću preporučivala zaljubljenomu. Odmah se, pošto su dovedeni rođaci, po zakonu zaručuje: jer im se taj muž nije činio vrijednim odbijanja, budući da su ga dostojnim prihvaćanja činili slava djela, veliko bogatstvo i veliko ime časti. Zaručnici daje miraz, što pisanim pravom potvrđuje. Tako su dvoje sretnih združeni sretnim znamenjem, više iz ljubavi prema rađanju potomstva nego iz tjelesne ljubavi. Nije se svidio taj ugovor onim rođacima koji su u oholosti plemenitosti sve slavne ljude smatrali nižima od sebe, jer je djevojka pripala takvu proscu. Smatraju sramotnim činom da se rođakinja uda za takva supruga i drže da je to dostojno osvetiti ratom.dok njezini prijatelji to teško podnose:Pod tim prvim znamenjima, ako se vjeruje pučkoj predaji, rodio im se sin i na svetom se zdencu preporodio, imenom Mauront, izvedenim iz djedovske loze; on je, obdaren čašću đakonata, kasnije sretno vodio život pun kreposti. Rodile su se i tri kćeri, koje su kasnije, posvećene Kristu djevičanstvom, zasjale krepostima: Klotsenda, najstarija po rođenju i kušnji života, preuzela je obranu prava samostana. Druga, najrevnija sljedbenica djevičanstva, proslavila se kao Euzebija po djelima koja ćemo ispripovjediti. Tko je bila treća, drevni govor otkriva samo po imenu, a ništa više odatle nije ostavio; a zašto, ne zna se; o mnogima se u knjigama malo prenosi, jer nije bila toliko bliska želja da se zapiše ono što je s pravom trebalo sačuvati pod pečatom.rađaju sv. Mauronta,Ili, ako je i bilo zapisano, plijesan je to uništila, ili je kakva nesreća odnijela. Govori se naime da je galska zemlja nekoć bila opustošena normanskim pokoljem, pljačkom i uništenjem, sela i utvrde pokoreni, a crkve spaljene nakon što su opljačkane svetinje: tako se dokazuje da je propalo njihovo blago, ukrasi, životopisi svetaca i veoma mnogo toga, nad čime sadašnje doba tuguje što je bez toga ostalo. Od koga su primljeni i od kojih su učitelja odgojeni: grleći ih kao nešto vrjednije od svojih želja, roditelji povjeravaju plemenitu djecu na odgoj promicateljima i učiteljima božanskoga zakona.Euzebiju i AdalsenduaDjela onih koji su stradali.Sveti Riharije, prokušan zaslugama i životom, primio je Mauronta sa zdenca svetoga kupališta; tvojim se dobicima, biskupe Amande, prepušta slavna Klotsenda, ures i uzor čista života. Euzebiju je sjajnim darovima uredila kraljica Matilda.Djeca, od koga su primljena na krštenju.Mučenik Adalbald zaslužuje nebeska kraljevstva.Božanska je sila unaprijed znala da će njezina druga Adalbalda s pravom valjati nazvati časnim imenom mučenika. Kako se to dogodilo, postat će jasno izrečenim razlogom. Po očevoj oporuci, majčinu daru i kupnji bio je gospodar na posjedu, a tomu je pridodao njegov obilati posjed darovanih dobara, mnoga imanja.

Često je muža morila briga za sve što se ticalo dalekoga roditeljskoga kraja, privatno i javno. To ga je i nagnalo da pokrene stvar po sudbini, zbog koje je pokušavao poći u krajeve Vaskonije. Supruga, sluteći buduće zlo, odvraća ga od te namjere, ali mu to nije pomoglo. Pobijedila je sudbina, Parke popuštaju niti. Tada ubrzava put, smeta mu makar i najmanje zadržavanje, prezire pratnju i sam se izlaže pogibeljima. Stižu u zasjedi zaštićeni poput razbojnika oni kojima se ženidba rođakinje činila neprikladnom; napadaju, rastrgavaju, natječu se tko će razgrabiti blago i napokon odsijecaju glavu otrgnutu od vrata. Kličući duh uzlijeće k višnjima; one pak muči strah: bježe, jer nije sigurno ostati. Slijedi čudesan događaj, zadivljujuć svojom novošću. Neka me stoga nitko ne smatra nepouzdanim, niti mislim da se služim izmišljotinom umjesto činjenicom oslanjajući se na pučki glas. Gle, vlastitim naporima uspravljeno stajaše tijelo mučenika, objema rukama prima glavu i nosi je u naručju, a nitko mu nije vođa dok ide. Samo ga anđeoski kor pjevajući himne prati sve do mjesta groba. Zadivljeni su božanskom snagom čina i, gledajući svečevu zaslugu, časte ga te ga s poniznom molitvom pokapaju u dostojan grob.nosi je rukama,uz pratnju anđela:biva pokopan. a Odatle je očito da je ovo napisano nekoliko stoljeća nakon normanskih provala. iz 1. knjige djela Synopsis Franco-Merovingica, od pisca Andrije Silvija Ova se blažena Riktruda u danima mladosti udala za Adalbalda, veličanstvenoga vojvodu iz roda kralja Dagoberta, čija su braća također bili Sigefrid, grof od Ponthieua, muž a sv. Berte iz Blangyja; i Herhenald, majordom i patricij Klodviga, sina franačkoga kralja Dagoberta; te Ernulf i Landon iz Reimsa. Ovaj je Herhenald nakon smrti svoga brata vojvode Adalbalda na njegovu posjedu dovršio gradnju utvrde Douai, a unutra je sagradio crkvu blažene Bogorodice Marije, koja se danas nazivab crkvom sv. Amata. Blažena je dakle Riktruda nakon ubojstva svoga muža (njegova su ga naime braća i rođaci ubili zato što je Adalbald bio iz roda Franaka, jer su Goti prezirali Franke), primivši savjet od blaženoga Amanda, kada ju je kralj silio na drugu udaju, došla u Marchiennes i ondje Bogu prikazala svoje tri kćeri, djevice Klotsendu, Euzebiju i Adalsendu. a Sv. Berta udovica, utemeljiteljica i prva opatica samostana u Blangyju, slavi se 4. srpnja. O Sigefridu i ostaloj braći već se prije raspravljalo., b Bio je to sv. Amat, biskup Sensa, slavi se 13. rujna. iz djela Vita et miracula S. Rictrudis, od pisca redovnika iz Marchiennesa.

Kad je Dagobert, kralj Franaka, umjesto svoga brata Hariberta, koji je malo prije toga umro vladajući Vaskonijom, podložio one krajeve svojoj vlasti, imao je običaj onamo često slati svoje prijatelje, kako bi već potreba zahtijevala. a U ono je vrijeme živio neki Arhenald, Franak, kraljev nećak i drugi iza kralja u njegovoj palači, muž razborit i velike milosti pred Bogom i ljudima. On je za gradnju triju crkava iz svojih sredstava namaknuo troškove i izdatke: od njih je jedna sagrađena u čast sv. Petra ub Lagnyju, druga u čast sv. Furseja uc Péronneu, a treća u Douaiju na čast svete Djevice Marije, koja se sada naziva crkvom sv. Amata; pokraj nje je sagradio i veoma utvrđenu kulu čudesne visine, koja je u vlastito

A pravo pripala blaženoj Riktrudi nasljednim slijedom nakon smrti njezina muža. Stoga, budući da flandrijski grofovi posjeduju tu kulu kako jedan drugoga nasljeđuju, zbog toga su običavali crkvi u Marchiennesu davati pet solida godišnje. Njegov je brat bio Adalbald, koji je zbog nekoga kraljeva posla pošao u Vaskoniju. I on, obilujući bezbrojnim prihodima, moću i rodom, jer je potekao iz kraljevske loze i bio velik prema imenu velikaša koji su na zemlji, od dječačke dobi poučen u najboljim znanostima te u kraljevskoj kući svima u svemu veoma mio, ugledavši ondje plemenitu djevojku o kojoj govorimo, da bi je zaručio za svoju ženu, potraži njezine roditelje, zamoli ih i dobije pristanak. I gle, moćni muževi, djevojčini rođaci, uzalud se opirući protive se, negodujući što se djevojka tako velike loze udaje za nekoga Franka. Prepiru se i nastoje sve učiniti ništavnim. No ne uspijevaju dalje: jer nakon što je djevica obdarena mirazom i svadba svečano proslavljena, muž se sa ženom sretno vraća u Franačku. A da su sklopili ženidbu jedino radi potomstva, odmah se počelo pokazivati na početku njihova zajedničkoga života. Znajući naime da su njihovi udovi hram Duha Svetoga, brinuli su se da im ženidba bude časna, a postelja neokaljana.

B Ne zanemarujući ni uzajamni dug koji treba ispunjavati jedno drugomu, osim možda po dogovoru na neko vrijeme radi posvećivanja molitvi, oboje su znali posjedovati svoju posudu u posvećenju i časti, a ne u strasti požude. Napokon, muž nije bio osoran prema ženi, nego ju je ljubio kao samu sebe, a ona je mužu iskazivala poštovanje i bila mu podložna, kako je dolikovalo, u Gospodinu. Obojima je znak pravoga usmjerenja bilo htjeti isto i ne htjeti isto, ali su na samom vrhuncu plemenitosti svakodnevno iskazivali mnogo plemenitiju odanost majci Crkvi. U međuvremenu su im se rodila djeca, naime sveti Mauront, kasnije redovnik i pobožni opat, i tri kćeri, koje su se od najranije dobi u odluci djevičanstva sviđale Zaručniku djevica; njih su i sami i preko sebi bliskih i pobožnih muževa naukom i primjerom nastojali oblikovati u dobrim običajima. Stoga je dobro koje im nezrela dob još nije bila dala u njima ubrzo zasjalo mnogostrukim uresom kreposti, uz suradnju Božje milosti. Bojeći se naime u bilo kakvim, pa i najlakšim prijestupima uvrijediti pogled Božanskoga Veličanstva, dobro u sebi sređeni, tjelesnu su slavu i njezine naslade smatrali ništavnima. Maurontu je naime sveti biskup Riharije bio duhovni učitelj i kum te ga je po spasonosnom krštenju nanovo rodio Bogu.d Klotsendu je pak biskup Amand poučio spasonosno kao svoju kćer. A Euzebiju su sa svetoga zdenca primile rukee kralja Dagoberta i kraljice Nantilde: oni su im dali posjede if mnoge prihode u Franačkoj, što je sve po skrivenoj Božjoj odredbi imalo koristiti crkvi u Marchiennesu. Nakon toga Adalbald, muž koji je od svih imao dobro svjedočanstvo, krene na put u Vaskoniju, premda su se njegovi tomu protivili uz mnogo plača i naricanja: njega je preplemenita gospođa Riktruda ispratila koliko je bilo dopušteno, te se odmah žalosna, kako joj je bilo zapovjeđeno, vrati kući, jer ga više neće vidjeti. Naricanje isključuje radost, i već um, nekako sluteći zlo, strepi pred boli koju će uskoro pretrpjeti. Zli su dakle ljudi, kojima se ženidba nije bila svidjela, s rođacima i prijateljima skovali zavjeru kako bi na prijevaru uhvatili i ubili njezina svetoga muža. I već našavši pogodno vrijeme za izvršenje zločina koji su zamislili, putem, pripremivši zasjedu, ubiju onoga koji nije učinio ništa dostojno smrti. Za njega se prinosi žrtva i časno se, kako je dolikovalo, pokapa. A milost ozdravljenja, koju sve do danas nalaze oni koji je traže na njegovu grobu, svjedok je da je primljen u zajedništvo anđela i da se s njima raduje u jednakoj slavi. Odmah je zlo koje se dogodilo bilo javljeno blaženoj Riktrudi i njezinim prijateljima; pogođena tako teškom viješću, u prvi mah nije znala što bi činila ni što bi govorila, ali dok je bol djece i čitave obitelji provaljivala u suzne glasove, potresena je majka još teže tugovala. Znala je da valja umjereno plakati nad mrtvacem čija je smrt dragocjena u očima Gospodnjim, ali je tjelesna ljubav prirodno od nje tražila bol. a Beauschamp ovo navodi ovako na stranici 377: „U ono su vrijeme živjela tri preslavna brata, naime Erhenald, majordom i patricij Franaka, Adalbald, vojvoda od Douaija, i grof Sigefrid, rođaci spomenutoga kralja Dagoberta, muževi razboriti i velike milosti pred Bogom i ljudima.”, b Latiniacum na rijeci Marne, samostan i grad, pučki Lagny, o kojemu smo raspravljali 16. siječnja uz djelo Vita S. Fursei, 2. knjiga, pogl. 2., c O njemu se ondje raspravljalo u pogl. 3., d Beauschamp ovo čita ovako na stranici 379: „Klotsendu i Adalsendu blaženi je biskup Amand spasonosno poučio kao svoje kćerkice.” No drugi govore samo o Klotsendi., e Samo Nantilde spominju drugi., f Vjeruje se da je to tada dano imanje Verniacum blizu grada Soissonsa, pučki Vergny. Ono je zatim pripalo samostanu u Marchiennesu i opskrbljivalo ga vinom potrebnim za domaće potrebe, kako prenosi Buzelin u 2. knjizi djela Annales Gallo-Flandriæ. Isti se Verniacum spominje u povelji Karla Ćelavoga, o kojoj je gore bilo riječi.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

2. veljače Kalendar godine