Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O sv. Verdijani, djevici iz Castelfiorentina u Etruriji

DE S. VERDIANA VIRGINE CASTELLI-FLORENTINI IN ETRURIA,

Sadržaj (9)
  1. Prethodni komentar.
  2. § I. Doba, zavjetovanje i djela sv. Verdijane.
  3. C § III. Himan o sv. Verdijani
  4. Suživot Verdijane i zmija.
  5. Čudesa sv. Verdijane za života.
  6. Smrt sv. Verdijane proslavljena čudesima.
  7. Sprovod sv. Verdijane obavljen ne bez čudesa.
  8. Čudesa u crkvi sv. Verdijane.
  9. Razna ozdravljenja po pomoći sv. Verdijane.

Prethodni komentar.

§ I. Doba, zavjetovanje i djela sv. Verdijane.

Castelfiorentino je grad u Etruriji uz rijeku Elsu, koji spominju Leandro Alberti i Petar Avity u 3. svesku djela Descriptio Europæ. Ovdje (a ne u Firenci, kako naš Franjo Lahier donosi u Menologium Virginum) rođena je, ovdje ima svome imenu posvećenu crkvu i svečane blagdane sv. Verdijana, djevica, koju Luka Wadding i drugi nazivaju Veridijanom, Artur iz Münstera Viridijanom i Veridijanom, Hugo Ménard Verdinom, a većina Veridijanom.

2 Da je umrla godine Kristove 1222., 1. veljače, prenijeli su pisac njezina Životopisa, Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiæ, Abraham Bzovije u Annales uz istu godinu, br. 27, Lahier, Silvan Razzi u Vitæ feminarum sanctitate illustrium, 1. svezak, i u Vita Sanctorum Etruscorum. No Luka Wadding u 1. svesku Annales Minorum pod godinom 1208. piše da je bila zatvorena u ćeliju, a da je 1242. otišla na nebo; kao i poslije njega Artur u Martyrologium Franciscanum, a mnogo prije Eudoksije Locatelli u Vitæ Generalium Vallis-umbrosæ, 2. knjiga, 29. poglavlje, te Arnold Wion u 3. knjizi djela Lignum vitæ. I doista, budući da je iz Životopisa, 3. poglavlje, br. 12, poznato da ju je firentinski biskup Ardingo običavao posjećivati; ako je njega, kako piše Arkanđeo Giani u Annales Ordinis Servorum, 1. centurija, 1. knjiga, 1. poglavlje, godine 1231., ili, kako piše Ferdinand Ughelli u 3. svesku Italia sacra, 1230. vrhovni svećenik Grgur IX. postavio za predstojnika Firentinske Crkve; ne može se činiti da je Verdijana umrla mnogo prije 1242. godine Kristove, jer ju je on posjetio ne samo jednom, nego svake godine dok je živjela. Ughelli smatra da ju je posjećivao ne Ardingo, nego Ivan, Ardingov prethodnik. Međutim, lakše se mogla uvući pogreška u brojeve, pa da se stavi X umjesto L i umjesto 1242. zapiše godina 1222., negoli da se napiše Ardingo umjesto Ivan.

3 Nije pak jasno je li slijedila ustanove i zakone kojega redovničkog reda. Lahier prenosi da je provela život pod vodstvom i poukama kamaldolskih monaha. No ni sam kamaldolac Razzi to ne piše, nego da je držala stegu Vallombrose; što su prenijeli i Wion, Ménard, Ferrari, Bzovije i Kornelije Curtius, kojega ćemo malo niže navesti. Locatelli je naziva i monahinjom te kaže da je od župnika Castelfiorentina iz Arezza primila habit Vallombrose, stoga što je odavno bila veoma odana tomu redu, koji je u Etruriji cvjetao na glasu iznimne svetosti. Artur u Bilješkama za 1. veljače, § II., piše da ju je serafski otac sv. Franjo primio u stalež Trećega reda, u kojem je najsvetije živjela i umrla. Wadding u 1. svesku uz godinu 1242., br. 22, donosi ovo: „Zatvorena je u ćeliju godine 1208.: ustrajući dakle u uobičajenom vršenju samotničkoga života, naposljetku je nakon nekoliko godina od velečasnog oca Franje, dok je ondje preuzimao mjesto za nastambu braće i druge primao u stalež pokore prema propisu Trećega pravila, ona, kao još nevješta na putu Gospodnjem, od njega potpunije poučena i prosvijetljena, uzela habit Trećega reda, premda je inače bez ikakva određenog pravila slijedila vodstvo Duha u pustinjačkom staležu.” Tako on; koji zatim, spomenuvši čudo koje se navodi u Životopisu, 7. poglavlje, br. 31, dodaje: „Među ostalim pak darovima koje je prinio u znak zahvalnosti, dao je naslikati sveticu u onom liku u kojem se sada vidi u crkvi, u habitu Trećega reda i opasanu konopom.” Ona koja je, kao u 2. poglavlju, br. 8 i 6. poglavlju, br. 23, nosila jednu jedinu vunenu haljinu, grubu i oštru, od najprostijega sukna, nije mogla ne biti blizu habitu Manje braće: ako je tu haljinu stezala pojasom, kao što je možda zahtijevao obzir pristojnosti, nije čudo što je upotrijebila uže. Ipak nije sigurno da se slikari nisu poslužili uobičajenom slobodom. U njezinu pak Životopisu nema ničega zbog čega bismo bili prisiljeni priznati da je bila redovnica.

4 Životopis sv. Verdijane na latinskom je napisao bl. Aton, biskup Pistoje, njezin rođak, kaže Razzi, a po njemu i Ferrari. No budući da obojica priznaju, kao i Ughelli, da je bl. Aton preminuo oko godine 1152., kako je mogao napisati životopis one koja je umrla godine 1242. ili 1222.? Primili smo taj Životopis pisan rukom, koji nosi ime bl. Atona, a na talijanski ga je preveo velečasni otac brat Jeronim iz Sezze: budući da nismo mogli doći do izvornoga, perom samoga Atona (tko god naposljetku taj Aton bio), ili nekoga drugoga tko je pisao poslije 1407. godine Kristove, preveli smo ga s talijanskoga ponovno na latinski. O bl. Atonu govorit ćemo 22. svibnja, o kojemu na taj dan pišu Ferrari, Razzi u Vitæ Sanctorum Etruscorum, i Locatelli u 2. knjizi, 15. poglavlju.
5. Životopis sv. Verdijane napisali su i drugi: na talijanskom Razzi u Vitæ feminarum sanctitate illustrium, a isti ima i u Vitæ Sanctorum Etruscorum; nešto kraći Eudoksije Locatelli; na francuskom Franjo Lahier u Menologium Virginum; na latinskom Filip Ferrari u Catalogus Sanctorum Italiæ, Luka Wadding u 1. svesku Annales Minorum uz godinu 1242., br. 22, Abraham Bzovije u 1. svesku svojih Annales uz godinu 1222., br. 27.
B Je li Životopis napisao bl. Aton, biskup?
C a drugi od drugih.
§ II. Privatno i javno štovanje sv. Verdijane.
Da je običavao biti golem stjecaj naroda k njezinim časnim relikvijama, da se vješaju zavjetni darovi i pružaju drugi dokazi osobite pobožnosti prema njoj, očito je iz onoga što se pripovijeda u Životopisu i što smo 10. siječnja naveli u Životopisu bl. Oringe, ili Kristijane, djevice, koja je umrla godine 1310. Naime, u 3. poglavlju, br. 17 stoji ovako: „Otišla je Kristijana iz crkve sv. Franje i iz grada te došla u Castelfiorentino da počasti bl. Viridijanu.” Što je u drugom Oringinu životopisu pogrešno izrazio Kornelije Curtius, 4. poglavlje, br. 22: „Uostalom,” kaže, „namjeravajući izaći iz Asiza, odluči poći u nimalo nepoznato mjesto u dolini Else, Castelfiorentino, radi pozdrava bl. Verdijani, koja je, zavjetovavši živjeti sukladno odredbama Vallombrozanskoga reda, ondje živjela zatvorena daleko od pogleda ljudi.” Sv. Verdijana je umrla 17 godina prije rođenja Oringe, ako je umrla godine 1222; a ako je pak radije 1242., zasigurno kad je ona bila dvogodišnjakinja: kako se dakle kaže da je, kad je k njoj došla Oringa, živjela zatvorena u ćeliji, ona koja je odavno bila položena u grob?
7. Tu je pobožnost puka uvećala naklonost vrhovnog svećenika D i kardinala, podijeljenim oprostom pokora crkva se resi oprostima, onima koji bi se u određene blagdane radi molitve sabrali u crkvu sv. Verdijane. Taj oprost, koji je podijelio Julije II. (kako piše), spominje Razzi. U rukopisnom kodeksu koji je sadržavao talijanski Životopis svetice nalazila se o toj stvari povelja Julija II. ili kardinala, koju ovdje donosimo.
PAPA JULIJE II.
... ostijski, Juraj portuenski, Jeronim sabinski, Antonije prenestinski, Ivan Antonije... Ivan Stjepan naslovnika sv. Vitala, Dominik naslovnika sv. Marka, i Hadrijan naslovnika sv. Krizogona, prezbiteri, Ivan naslovnika sv. Priske, Jakov naslovnika sv. Klementa, Julijan od sv. Anđela, kao i Amanej od sv. Nikole u Tulijanskoj tamnici, đakon, Božjim smilovanjem kardinali svete Rimske Crkve, svima i pojedinim Kristovim vjernicima koji budu vidjeli ovo pismo vječno spasenje u Gospodinu. Što češće potičemo duše vjernika na djela ljubavi, to spasonosnije skrbimo za spasenje njihovih duša. Želeći dakle da crkva sv. Verdijane i podružnica župne crkve nazvane plebanija sv. Hipolita iz Castelfiorentina, biskupije... (prema kojoj, kako smo doznali, nama u Gospodinu ljubljeni magistar Franjo de Attavantis, bilježnik Apostolske komore, i Jeronim, također de E Attavantis, njegov sin, rektor spomenute župne crkve, nazvan pleban, gaje osobitu pobožnost) bude posjećivana doličnim počastima i od Kristovih vjernika neprestano ukrašavana, te da se sami Kristovi vjernici to radosnije, radi pobožnosti, slijevaju k njoj, i za popravak, očuvanje, održavanje i učvršćenje njezino; koliko god ondje, darom nebeske milosti, budu obilnije ugledali... Mi spomenuti kardinali, naime svaki od nas ponaosob, priklonivši se molbama spomenutih Franje i Jeronima koje su nam o tome ponizno podnesene, uzdajući se u vlast svemogućega Boga, zajedno i blaženih Petra i Pavla, njegovih apostola, svima i pojedinim Kristovim vjernicima obaju spolova, istinski raskajanima i ispovjeđenima, koji spomenutu podružnu crkvu sv. Verdijane na pojedine blagdane Uznesenja Bl. Djevice Marije, sv. Ivana Krstitelja, sv. Barnabe Apostola, sv. Verdijane, te na posvetu same podružne crkve, svetkovine i dane, od prvih večernjih do drugih večernjih uključivo, pobožno pohode svake godine, za pojedine spomenute svetkovine ili dane u koje to učine, stotinu dana od naloženih im pokora, oslonjeni na Gospodina, opraštamo; a ovo pismo neka vrijedi za sva buduća vremena. Za F vjerodostojnost toga dali smo sastaviti ovo naše pismo i učvrstiti ga privjesom naših pečata. Dano u Rimu u našim domovima, godine od Rođenja Gospodnjega tisuću petsto četvrte, prvoga pak dana mjeseca prosinca, druge godine pontifikata presvetoga u Kristu oca i gospodina našega gospodina JULIJA, Božjom providnošću pape II.

8 Klement VII. pridodao je javno štovanje: naime, kako donosi Ferrari, ispitavši život i čudesa... dopustio je da je časte crkvenim oficijem. Isto prenose Razzi, Bzovije, Lahier i Artur. Donijet ćemo breve samoga pape iz istoga rukopisnog kodeksa.
PAPA KLEMENT VII. Ljubljenim sinovima pozdrav i apostolski blagoslov. Dali ste nam izložiti da u tom vašem gradu postoji neki oratorij u kojem je bl. Verdijana, nekoć vaša sugrađanka, provodila hvalevrijedan djevičanski život, te je nakon svoje smrti zasjala čudesima i iz dana u dan sja: i stoga k spomenutom oratoriju sa svih strana postoji čest stjecaj i pobožnost Kristovih vjernika. Stoga ste nam ponizno dali zamoliti da bismo vam se udostojali dopustiti da na dan smrti iste bl. Verdijane, koji je bio prvi dan veljače i u koji je ista bl. Verdijana, kako se pobožno vjeruje, zamijenila zemlju nebom, kanonske časove

A kanonske časove i mise iz zajedničkog slavlja djevica, prema običaju Rimske kurije, na slavu Božju i na štovanje iste Verdijane, možete pobožno dati moliti, radi očuvanja vaše pobožnosti i pobožnosti istih Kristovih vjernika. Mi, koji očinskom ljubavlju njegujemo pobožnost svih Kristovih vjernika, priklonivši se ovakvim molbama, vama, da ubuduće svake godine zauvijek, samo u spomenutom oratoriju, na isti prvi dan veljače, kanonske časove, te na prijenosnom oltaru mise, iz zajedničkog slavlja djevica, prema istom običaju Rimske kurije, na slavu Božju i na štovanje iste Verdijane, možete slobodno i dopušteno dati slaviti, apostolskom vlašću, sadržajem ovoga pisma, unatoč apostolskim konstitucijama i uredbama i svemu ostalom protivnom čemu god... Dano u spomenutom gradu, pod ribarovim prstenom, dana 20. rujna 1533., pete godine našega pontifikata.

9 Upisano je njezino ime u Benediktinski martirologij Arnolda Wiona ovim riječima: „U Castelfiorentinu sv. Verdijane, rekluze, Reda Vallombrose, slavne po čudesima i proročkom duhu.” Isto donosi Ménard, osim što je naziva Verdinom. Benedikt Dorganije: „Sv. Verdijane, rekluze, slavne po proročkom duhu i slavi čudesa.” Ferrari u općem Catalogus Sanctorum: „U Castelfiorentinu u Etruriji bl. Virdijane, djevice, rekluze Reda Vallombrose.” Artur iz Münstera: „U Castelfiorentinu u Etruriji bl. Verdijane, trećoredice, dostojne plodovima pokore i znamenite slavom čudesa.”

10 U jednom novijem rukopisu briselske kartuzije, pod 19. lipnja stoji ovo: „Prijenos Verdijane, djevice.” Kakav je to prijenos, nismo doznali. Smatram da treba razumjeti sv. Verdijanu kod Gonzage, 2. dio, pokrajina Toskana, samostan 31., gdje ovako piše: „Stanovnici toga mjesta (Montaonea, kako ćemo iz Artura i drugih reći 1. svibnja uz Životopis bl. Vivalda), podigavši ondje kapelu, ili radije pustinjačku nastambu, u njegovu čast, predali su je godine 1519. na stanovanje ocima opservantima ove pokrajine: pod tim ipak uvjetom da se pobrinu u crkvi naslikati likove svetih Lovre, Leonarda i Verdijana, koje oni časte kao posebne zaštitnike.” Castelfiorentino nije daleko od Montaonea, pa nije čudno što se i ondje među zaštitnicima drži sv. Verdijana.

11 U rukopisnom kodeksu iz kojega smo primili Životopis sv. Verdijane nalazio se himan u njezinu pohvalu, koji ćemo ovdje donijeti.

C § III. Himan o sv. Verdijani

Neka se raduje pobožno mnoštvo neba, neka nikada ne prestane odjekivati dostojnim pohvalama, nakon što ovoga dana po zaslugama blažena Djevica trijumfira. Divi se zvijezdama i različitim gibanjima zviježđa; oblake pod dubokim nogama gleda, noseći vječne počasti, Viridijana. Prezrela je pobožna Djevica nedostojnu oholost, bježeći od sjaja prolaznoga svijeta: živjela je združena samo sa zmijama pod siromašnim krovom. Mnogim je bičevima ukrotila tijelo, obuzdavajući ohole pokrete duše, hodeći čedno dostojnim običajima kroz sav vijek. A kada sam vječni Otac, tvorac svijeta, zapovijedi prekinuti niti mira, već sama od sebe, dok ih nitko ne pokreće, zvona otkrivaju smrt:

U krilo vječnoga Kralja nosi se časna Djevica, ramenima zaodjenuta suncem sjajnim, gdje izabrana Zaručnica uživa Zaručnika. Pogledaj, o Djevice, s prijestolja Olimpa na četu koja slavi tvoje pohvale, i štiti je, Majko, pobožnim molitvama, odgoneći štetnosti. Pođi nam u susret, molimo, pruži slugama dobrostivu desnicu: otvori prag vječnoga Gromovnika, sjajna Majko.

Oštrije odbij ratne pokrete: neka ti se sada svidi braniti domovinu od okrutnih neprijatelja lijepim darom blaženoga mira. Molimo za nas sretne svršetke, usliši, Djevice, po zaslugama, molimo: neka koristi što si nekoć bila boginja u našim domovima. Okrijepi, Djevice, krhke i prolazne, blagom desnicom podigni posrnule, i uvijek, pobožna Majko, upravljaj naše čine uvis. Ti donosiš, Djevice, dobrostiva molitvama, štogod od vrhovnoga Kralja išteš, blaga: ti liječiš teške bolesti i udarce stare rane. Primi sada, sretna Majko, zavjete naroda koji hrli: molitvom te umara zemlja iz koje vučeš rod, odakle si pristupila božanskom svjetlu. Neka je Ocu vrhovnomu i Rođenomu krepost, i Duhu Svetomu: Bog jedan tvorac, koji svime vladaš i upravljaš migom, pobjeđujući vjekove. napisao na latinskom biskup Aton, ovdje prevedeno s talijanskoga Jeronima iz Sezze.

Verdijanina sveta mladost. Hodočašće sv. Jakovu.

Najpobožnija djevica Verdijana rođena je u Castelfiorentinu, gradu na području i u Firentinskoj biskupiji, od siromašnih doduše, ali katoličkih roditelja. Još kao malena izbjegavala je društvo drugih djevojčica, pa i vršnjakinja, posvećena samoći, molitvi i uzdržljivosti. Promatrače je obuzimalo divljenje kad su opažali da ona ne čini ništa djetinjasto, nego sve iznad svoje dobi. Građani dakle, podjednako muškarci i žene, uočivši tako iznimnu razboritost i sveta djela, pomno su pratili njezine običaje i ponašanje te su joj dragovoljno pribavljali ono što joj je bilo potrebno za uzdržavanje života. Još ne navršivši dvanaest godina, lijepa licem, ponizna držanjem, revna u siromaštvu, zadovoljna malim i prostim stvarima, stezala je bokove željeznim okovom, koji se u njezinoj crkvi i danas čuva i katkad pokazuje s najvećim štovanjem. Osim toga, prekrivena najoštrijom kostrijeti, gotovo više nego što bi ljudska slabost mogla podnijeti, bila je neprestano predana bdjenjima, molitvama i postovima. Što se ticalo čuvanja same sebe, tako je bila božanski poučena da nikada riječju, djelom, migom ili kretnjom nije pokazala ništa što bi se ikako protivilo njezinoj iznimnoj svetosti.

2 Kad je to pomno razmotrio neki njezin rođak, bogat i plemenit muž, potekao iz slavne obitelji Attavanti, primio ju je u svoju kuću da bude družica, čuvarica i pomoćnica njegove supruge:

A supruge: na čiju joj je molbu povjerio i brigu za cijelu kuću. Nedugo zatim silna je oskudica i glad pritisnula narod. U gospodarevoj je kući bila prilično velika drvena posuda puna mahunarki. Kad je dakle ova slavna Djevica, čiju su najdublju nutrinu proželi pobožnost i sućut prema siromasima, vidjela da veoma mnogi smrtnici obaju spolova strašno pate od gladi, poticajem Božjega Duha sve je te mahunarke razdijelila siromasima. U međuvremenu ih je gospodar nekome prodao i, primivši cijenu, doveo kupca kući. Kad je ovaj našao praznu posudu, počeo je vikati i sipati pogrde, na veliku sablazan ukućana i susjeda.

B Sve se to dogodilo osobitom Božjom providnošću, da bi svjetiljka, dotad skrivena pod posudom poniznosti, kao stavljena na svijećnjak, nadaleko zasjala pravim glasom iznimne svetosti; te da bi i ljudima postalo očito kolike je zasluge kod Boga. Kad je dakle u kući sve bilo uzburkano i puno meteža zbog gospodareve srdžbe, stvar je doznala ponizna službenica Božja: ona se odmah s velikim pouzdanjem predala molitvi i u njoj provela cijelu noć. Sutradan je našla škrinju punu boba kao i prije: pozove gospodara i opomene ga da se ubuduće suzdrži od pritužbi; jer mu je Krist, koji je bob uzeo, isti i vratio. I doista je tako bilo. On je, zapanjen čudom, otada štovao Verdijanu i tada je od radosti kliktao ništa manje nego prije od boli. Nadaleko se po pokrajini slavila Verdijanina svetost, kad se tim događajem utvrdilo u kolikoj je milosti kod Boga ona koja je nasljedovala čudesna djela starih svetaca,b Jeremije,c Elizeja,d Benedikta,e Fortunata i drugih. Međutim, bl. Verdijana je po primjeru svoga zaručnika Krista Isusa mrzila i izbjegavala čast, gnušala se svjetovne slave te je, ako bi ikako bilo dopušteno, brižno smišljala bijeg iz domovine. Kad su to osjetili građani, veoma su teško to podnijeli.

4 Dogodilo se Božjom voljom da suf neke gospođe poduzele hodočašće u Galiciju na grob sv. Jakova Apostola. Njima se Verdijana pridružila kao suputnica. Tu su je njezini sugrađani zaklinjali Bogom da im se što prije vrati. Obećavši im to, Djevica, najprije okajavši grijehe ispovijeđu, primivši za popudbinu tijelo Kristovo i okrijepljena njegovim blagoslovom, kreće na put. Tijekom cijeloga puta (što je veoma čudesno) ništa nije popustila od uobičajenih bdjenja, molitava i postova. Rano ujutro ustajala je sa suputnicama i, jer je gorjela iznimnom ljubavlju, posjećivala je, gdje god bi se pružila prilika, bolesnike u ubožnicama i na drugim pobožnim mjestima, te ih blagim riječima tješila i ne samo riječima, nego i primjerima i uslugama poticala na strpljivost. U svratištima se suputnicama i drugima pokazivala vedrom, ljubaznom i neumornom: svima je prala noge i s najvećom ih poniznošću brisala; u svim se stvarima i na svim mjestima pokazivala poniznom službenicom Kristovom. Pripovijeda se da su mnogi od njezinih zemljaka, pa i uglednici, iz pobožnosti pratili njezino putovanje, pomno promatrali sva njezina djela te ih po povratku ispripovjedili svojim sugrađanima. a U rukopisu je bilo dodano: „u to vrijeme”; kao da tada kad je pisac pisao nije bilo u toj biskupiji., b Čini se da je trebalo napisati Iliji i ukazati na sareptansko čudo iz 3 Kr 17., c Čijom je vjerom i molitvama učinjeno u 4 Kr 4 da se iz vrča ulja napuni više posuda., d Nije samo jedno čudo sv. Benedikta ove vrste, kako se može vidjeti u njegovu Životopisu kod Marija, osobito u 21. i 20. poglavlju. Haeften u Komentaru uz 20. poglavlje navodi više primjera drugih svetaca., e Bojimo se da je ovdje pisca prevarilo pamćenje. Ništa slično ne čitamo o sv. Fortunatu, biskupu Todija, o kojem govori sv. Grgur u 1. knjizi Dijaloga, 9. i 10. poglavlju, te uskoro 14. listopada. Možda je htio napisati Nonozu, o čijim nekoliko sličnih čudesa izvješćuje isti sv. Grgur u 1. knjizi, 7. poglavlju., f Dodaje Locatelli: „časno”. Lahier kaže da je Verdijana na tom putovanju živjela od prosjačenja.

Verdijanino putovanje u Rim, zatvaranje u ćeliju i strogost života.

Kad se vratila kući, dočekana je s najvećom radošću sviju, ništa drukčije nego blago prije izgubljeno pa ponovno pronađeno. Svi su klicali od veselja i zaklinjali je da ubuduće nikamo ne odlazi iz domovine. Ona, želeći ugoditi samo Kristu, a ne ljudima, zamolila ih je samo jedno: da joj o javnom trošku sagrade pustinjačku kućicu u kojoj bi mogla živjeti sama, odvojena od svakoga ljudskog društva i svjetovnih stvari; da bi, kao putnica na zemlji, s Apostolom imala domovinu na nebesima. To je, milostivom voljom Božjom, po želji Djevice i učinjeno, te joj je sagrađena ćelija s one strane rijeke Else, a uz crkvu nekoć posvećenu sv. Antunu. Dok se njoj gradila ta nastamba, ne prekidajući ništa od uobičajenih molitava, odlučila je prije nego što bude zatvorena u ćeliju poći u Rim i ondje provesti korizmu. Krenula je dakle na put u časnoj pratnji pobožnih gospođa, čineći isto što i na prijašnjem hodočašću sv. Jakovu. Čim je stigla u Rim, pobožno obilazi sveta mjesta i svim se žarom duše preporučuje zaslugama svetaca: osobito je posjećivala bazilike sv. Petra i Pavla i u njima se veoma dugo bavila molitvom i drugim svetim činima. Toliku je naklonost pobožnih ljudi stekla u vječnom Gradu da joj nisu dopuštali da se vrati u domovinu. Kaže se da je ondje boravila tri godine, ne bez divljenja i boli svojih zemljaka, koji su strahovali hoće li se vratiti i hoće li im biti vraćena takva zaštita. Naposljetku je Božjom voljom, nekako potajno izašavši iz Grada, vratila se u domovinu, dočekana javnim klicanjem svojih sugrađana.

6 Kad je već bila dovršena ćelija u kojoj je željela stanovati, u određeni je dan došla u gradsku crkvu, gdje je, obavivši ispovijed grijeha i primivši euharistiju, pred župnikomb zavjetovala Bogu i samomu župniku poslušnost: on je blagoslovio habit i veo, u koje ju je zatim odjenuo, te ju je predao jednomu kanoniku iste crkve, kojega je za to izabrao cijeli zbor kanonika, da je odvede u pripremljenu nastambu. Onamo je sama pošla noseći križ u naručju, dok ju je pratilo sve svećenstvo i puk.c Na ulasku moli nazočne da prikažu Bogu molitve za nju: oni pak zauzvrat zaklinju nju da moli za njih. Kad je ušla, ulaz je zazidan podignutim zidom, a ostavljen je samo maleni prozorčić. Ta ćelija postoji i danas, ali je pretvorena u kapelu: ja sam je kao dječak vidio svojim očima. S kolikom je revnošću obnovila onaj drevni žar egipatskih otaca, bit će bolje ne razlagati riječima, da me neki nevjerni ljudi ne bi optužili za preveliku lakovjernost: jer ni samomu apostolu Pavlu njegovi suparnici nisu poštedjeli prigovora, smatrajući da je učenik Ananijin, od kojega je bio kršten, a ne Kristov, od kojega je bio pozvan i učinjen dionikom nebeskih blaga; o kojima sam izjavljuje da naravni čovjek ne prima ono što je od Duha Božjega. Nitko ipak neka ne dvoji da o ovoj Djevici možemo s punom istinom reći najuzvišenije stvari.

7 Zatvorena u tu ćeliju, Verdijana se, još u cvijetu mladosti i ljupka izgleda, da bi se slobodnije posvetila Bogu i razmatranju svetih stvari, zauvijek odrekla vina, a dobro znajući da je narav zadovoljna malim, odmjerenu je hranu uzimala samo jednom dnevno, oko zalaska sunca, više radi održavanja naravi nego radi traženja užitka. Spavala je na goloj zemlji, podmećući zimi dasku: uzglavlje joj je bio grub panj. Željeznim je okovom, kao što je prije napisano, stezala golo tijelo, preko kojega je oblačila najoštriju kostrijet: uvijek predana bdjenjima, postovima i molitvi. Kad bi slušala misu ili sama molila božanski časoslov, duh joj je neprestano bio uzdignut k Bogu. Pomno je izbjegavala dokolicu, da stara zmija, koja od samoga početka vreba na petu žene, ne bi u njezinu životu i vladanju prisvojila ni trenutak vremena. Ako bi počinila ili prije bila počinila

A počinila kakav lakši prijestup, svakoga se tjedna sa suzama ispovijedala sebi dodijeljenomu svećeniku, te je, kao krivac za teške zločine, naloženu od njega pokoru izvršavala jecajući i naričući.

8 Pripovijedaju oni koji su je poznavali da je osobitom Božjom milošću zadobila obilje suza, bilo da je pozorno razmatrala Kristovu muku, bilo da je pomišljala kako joj se odgađa uživanje nebeskoga kraljevstva i Boga, bilo naposljetku da je gledala nevolje bijednika, s kojima je duboko suosjećala. Najviše je ljubila siromaštvo te se lišavala ne samo suvišnih stvari, nego, koliko je god slabost naravi mogla podnijeti, i potrebnih, kako bi postala što savršenije slična svomu zaručniku. Nije htjela posjedovati niti za sebe zadržati baš ništa osim najoskudnije hrane: ako bi što preostalo od milostinje koja joj je bila donesena, sve je to dijelila siromasima koji su onamo dolazili. Ništa ne govorim o njezinoj vanjskoj odjeći; bila je naime od najprostijega sukna koje se tada moglo naći. Uopće se nije brinula za sutrašnji dan, prema evanđeoskoj zapovijedi: sva je naime čežnja njezine duše bila na nebesima, a ne na zemlji.

9 Na taj je način živjela trideset i četiri godine, poznata samo Bogu: nikada nijedan muškarac nije vidio njezino lice, niti ona lice ijednoga muškarca. Rijetko je govorila ljudima, da joj se duh ne bi odvratio od slatkoće uobičajene kontemplacije. Ako bi pak tko dolazio k njoj radi duhovnog ploda i izgradnje, u njezinim je riječima čudesno sjala milost Duha Svetoga kojom je njezina duša obilovala, kako već iz obilja srca usta govore. Ako bi tko došao k njoj žalostan, ili pritisnut kakvom nevoljom, ili na drugi način uznemiren, odlazio je prožet tolikom utjehom da se i sam čudio. Katkad po dva ili tri dana nije odgovarala nikomu tko bi joj se obratio, dok su svi bili zapanjeni tom njezinom strpljivošću. Vjeruje se da je u to vrijeme bila uronjena u razmatranje božanskih stvari i u slatkoću Duha Svetoga. Tijekom korizme, došašća, od Uzašašća Gospodnjega sve do osmine Duhova, na dan Uznesenja Bogorodice i tijekom osmine, veoma je rijetko komu odgovarala. a Izvan grada, kako bilježi Locatelli., b Locatelli kaže da je bio muž doista sveta života., c Dodaje Locatelli da su se putem s velikom duhovnom radošću pjevali himni i psalmi, te da se to dogodilo u nedjelju.

Suživot Verdijane i zmija.

Kad je neki svećenik propovijedao puku u crkvi sv. Antuna i pripovijedao kako je sv. Antun mnogo toga pretrpio od demona koji su uzeli likove raznih nerazumnih životinja, a bio je uznemiravan i nasrtljivošću ljudi, Verdijana je, potaknuta milošću Duha Svetoga, mnogim molitvama zaklinjala božansku dobrotu da joj udijeli takvo društvo kojim bi mogla i umnožiti zasluge i podnijeti kakve teške patnje, pa i samo mučeništvo, na uvećanje božanske slave i puniju krunu svoje strpljivosti. Božja providnost nije dopustila da te molitve budu uzaludne.

11 Gotovo dvije godine nakon što je bila zatvorena u onu ćeliju, kad je njezina prošnja bila prinesena božanskom pogledu i uslišana, gle, dvije strašne zmije, obje jednake veličine, ušle su u njezinu ćeliju kroz prozorčić. Zgrozila se Verdijana, nesigurna što učiniti, jer je znala da je zmija životinja bliska demonu. Ali prekriživši se znakom križa, podložila se božanskoj volji i predala molitvi. Prepoznavši u tome božansko pohođenje, nije pribavljala niti tražila nikakvu ljudsku pomoć. Ostale su ondje zmije dugo vremena danju i noću: i ako bi kad izašle, ubrzo bi se opet vraćale; niti su ikada izostale u ono vrijeme kad je Djevica običavala uzimati hranu, jedući s njom iz iste zdjele u kojoj je ona imala kruh namočen u vodi, ili salatu ili mahunarke, bez ikakva začina od ulja i soli. Ako bi pak okrutnim gostima što nedostajalo, tukle su je repom, tako nemilosrdno da se službenica Božja katkad po osam dana nije mogla podići sa zemlje. a Ali kad bi dozvala u sjećanje razne muke mučenika, osjećala je kako se njezina strpljivost učvršćuje u Gospodinu, i što je bila slabija tijelom, to je bila jača duhom.

12 U međuvremenu je glasb o njezinoj svetosti dopro do ušiju Ardinga, firentinskoga biskupa, doktora teologije: on ju je posjetio i, kakav je već bio pobožan muž, mnogo je dana s njom razgovarao o duhovnim stvarima, na veliko zadovoljstvo svoje duše. No kad je doznao za taj žalosni suživot sa zmijama, bilo zato što ih je vidio kako izlaze ili ulaze, bilo zato što je najnevinija Djevica, potaknuta njegovom zapovijeđu, otkrila cijeli tijek događaja i koliko su dugo s njom boravile, zapanjen novošću stvari, odlučio ih je otjerati pomoću seljaka. Čim je to doznala Verdijana, potajno ga je zaklela imenom Božjim da joj ne oduzima to plodonosno društvo. Popustio je njezinim molbama pobožni predstojnik i pratio je Djevicu tolikom ljubavlju da ju je posjećivao svake godine dok je živjela. Susjedi su doduše katkad viđali te iste zmije, ali su propuštali pitati odakle su onamo došle ili kamo idu; nisu naime ni slutili da su Verdijanini gosti.

13. Dok je onuda prolazio (jer je crkva bila smještena uz javnu cestu) papin legat s golemim mnoštvom ljudi, neki iz njegove pratnje pokušali su ubiti one zmije te su objema odsjekli prilično velik dio repa. One su smjesta pobjegle u ćeliju svojoj hraniteljici, ostavivši odsječeni dio na javnom mjestu,c i njezinim su dodirom ne samo izliječene, nego i ponovno cjelovite: ali su nakon toga, po običaju zmija, mnogo okrutnije nego prije bjesnjele na nju, koja je sve podnosila s još većom strpljivošću nego prije.

14 Nakon trideset i više godina počelo je mještanima postajati poznato, iako protiv Djevičine volje, da s njom prebivaju zmije, koje su, dok su čekali priliku da je posjete, vidjeli kako izlaze iz ćelije i vraćaju se: premda je ona to bila otkrila nekim prisnijim prijateljima. Bojeći se dakle mještani da ne bi čime naudile Djevici, vrebajući sat u koji su običavale ulaziti, kad su ponovno izlazile, jednu su ubili, bez Verdijanina znanja, a drugu otjerali, tako da je više nitko nije vidio. Ta se stvar nije svidjela Djevici lišenoj tolikoga povoda za zasluge i božanski darovanoga suživota. Nedugo zatim osobitim je poticajem Duha Svetoga osjetila da joj se bliži smrt: te je na molbu mnogih, osobito svoga ispovjedaoca, otkrila koliko se dugo koristila njihovim suživotom i što je od njih pretrpjela. Budući da pak njezina vjera nije pretrpjela nikakve štete od glasa o tome, Božjom se providnošću dogodilo da su se njezine kreposti slavile nadaleko po cijelom kraju. Počela je također Djevica, Božjim darom, sjati mnogim čudesima. a Dodaje Locatelli: „i ujedale su je, ali joj, Božjom voljom, otrov ništa nije škodio.”, b Pogrešno Lahier piše da je Ardingo došao k njoj potaknut glasom o čudu zmija koje s njom prebivaju. Ardingo se češće časno spominje u Annales Servorum Gianija, 1. i 2. knjiga, i kaže se da je preminuo oko godine Kristove 1248. Opširnije o njemu govori Ughelli u Italia sacra., c Lahier kaže da su izliječene znakom križa.

Čudesa sv. Verdijane za života.

Kad je u ljetno doba neki mladić srednjega rasta i dobi bio u crkvi sv. Antuna, zamoli ga Verdijana da joj napuni glinenu posudu vodom iz bunara koji i danas postoji blizu javne ceste. On posluša,

A on posluša, požuri k a bunaru, zagrabi vodu i pruži je Djevici. Odmah se ona pretvori u vino: vidjevši to Verdijana i pomislivši da se on pobožno htio našaliti s njom, reče: „Oprostio ti Bog, sine. Treba mi vode, a ne vina.” On zapanjen reče: „Najdraža gospođo Majko” (tako su je svi nazivali), „pouzdano znam da sam iz bunara zagrabio vodu, a ne vino.” „Pogledaj,” reče ona, „je li voda ili vino”; i pruži mu tu istu posudu kroz prozorčić. On ispita boju, miris i okus, te ustanovi da je voda pretvorena u najbolje vino. Ona zatraži posudu natrag: on odbije vratiti je i odmah istrči iz crkve te svima ispripovijeda čudo, dok su se čak iz sela Timignana, koje pripada istomu gradu, strčali na prizor neobična događaja.

16 Naposljetku jeb poglavarstvo Firentinske Republike, po savjetu župnika i drugih, prenijelo onu posudu u grad i provelo istragu o istinitosti događaja. Dok je mladić postojano tvrdio da je svetici donio vodu zagrabljenu iz bunara, a ne vino, svi su se divili neobičnoj snazi i mirisu vina; i blaženim se smatrao onaj tko je mogao dobiti makar kapljicu. Takva je pobožnost vjere bila u nekima da se kaže kako su mnogi bolesnici ozdravili čim su okusili malo toga vina. Ta je stvar donijela veliku neugodu Verdijani, koja je odbijala svaku čast i ljudsku hvalu, te

B je nakon toga rijetko i nerado davala odgovore onima koji su je pitali za savjet. Smatram da je htjela nasljedovati postupak onoga svetog pustinjaka kojega su ljudi mogli vidjeti najviše dva ili tri puta, jer je smatrao nedostojnima anđeoskoga života one koji uživaju u mnoštvu ljudi.

17 Kad je neki ratar izlazio na poljski posao, sruši se tovarna životinja, zbaci teret i teško ozlijedi ratarova sina koji je na njoj sjedio, slomivši mu ruku ic koljeno. Na njegov iznenadni krik i jauk dotrče žalosni roditelji, koji su već vjerovali da im sin neće dugo ostati na životu. Neki drugi koji su u međuvremenu naišli, kako to već biva, savjetuju da sina odnesu sv. Verdijani i zamole je da se za njega pomoli Bogu. Odmah požure k Djevici: pokucaju po običaju na prozorčić ćelije: ali kako dugo nisu ništa čuli, shrvani najtežom boli i svladani klonulošću, oklijevali su u nedoumici bi li otišli bez pomoći ili još čekali. Naposljetku mu majka pruži sinčića kroz prozorčić: čim ga je svetica dotaknula, on je, pretvorivši iznenada plač u smijeh, kretnjom i drugim znakovima počeo svjedočiti radost i rekao: „Zdrav sam.” Zapanjeni roditelji pomno ga pregledaju, nađu ga potpuno zdrava i neozlijeđena te se, zahvalivši Bogu, vrate kući.

C

18 Neka je druga žena dugo najprije bolovala od očiju, a zatim oslijepjela; čuvši glas o Verdijani, dođe k njoj, izloži svoju nevolju i zakune je za ljubav Božju da joj pritekne u pomoć. No Djevica ju je mnogim i svetim razlozima potaknula na podnošenje te nevolje, a naposljetku joj pruži palminu grančicu koju joj je na Cvjetnicu donio njezin ispovjedalac: „Evo, najdraža,” reče, „što ti sada mogu darovati; jer ništa drugo nemam.” Ova s velikom radošću duše i pobožnošću poljubi tu grančicu i prinese je očima: koje (čudesno za reći) na prvi njezin dodir odmah primiše svjetlo. Zahvalivši dakle Bogu i svetici, vrati se kući neprestano ponavljajući ono: „Divan je Bog u svetima svojim.”

Postoji on i danas, po svjedočanstvu Razzija., b Čini se da se pod tim razumije upravitelj grada Castelfiorentina, kojega je možda postavljala Firentinska Republika., c Rukopis ima „occhio” (oko); Razzi „ginocchio” (koljeno), da je dječaku bilo slomljeno: ovo je vjerojatnije.

Smrt sv. Verdijane proslavljena čudesima.

Naposljetku, približavajući se cilju svoga zemaljskog putovanja, žarče je i češće nego inače provodila vrijeme u molitvi te je, prolijevajući obilje suza, bila predana božanskim djelima. Kad je naime provela trideset a i četiri godine u onoj tijesnoj ćeliji, naposljetku je s neba bila poučena kojega će dana preminuti iz ovoga života. Nakon toga nije više htjela izmijeniti ni riječi ni s kim od smrtnika; nego je pravodobno pozvala k sebi ispovjedaoca te s tolikom boli duše i tolikim obiljem suza ispovijeđu oprala sve mrlje duše kao da je počinila goleme grijehe. Obavivši ispovijed, usrdno je zatražila da joj se podijeli presveto tijelo Kristovo: a prije nego što ga je primila, izlila je pred svećenikom dulje molitve nego obično, čemu se on začudio i upitao zašto se protiv običaja predala duljoj molitvi? Primivši euharistiju, zatvori prozorčić, klekne na koljena i, otvorivši psaltir, pobožno zapjeva sedam pokorničkih psalama: i dospjela je do psalma „Smiluj mi se, Bože”; je li ga dovršila, nije poznato: knjiga je pronađena otvorena kod toga psalma; ona je, podignuvši oči i ruke k nebu, onako kako je klečala na koljenima, predala dušu Bogu.

20 Njezin se preblaženi prijelaz dogodio godine od Kristova rođenja 1222., na same kalende veljače: dok je to smrtnicima još bilo nepoznato, kolikim je zaslugama kreposti ona sjala, te s kakvim je trijumfom i klicanjem njezina duša bila prenesena u nebeski Jeruzalem, očitovalo se jasnim znakovima i dokazima javne svečanosti uobičajenima za putujuću Crkvu. U crkvi su naime sv. Hipolita Mučenika tri zvona koja, kad zajedno zvone, proizvode najslađi sklad. Zapanjujuća stvar: u samom trenutku kad je Verdijana preminula, dok ih nitko nije pokretao, sama od sebe, na čudesan način, zazvoniše. Odmah su se svi zapanjili, budući da takvu zvonjavu nije zahtijevao ni taj sat dana ni ikakva puku poznata prigoda: stoga se u crkvu strče muškarci i žene i vide da tu zvonjavu nitko ne pokreće. Stajali su svi zapanjeni čudom: neki mladići, vođeni radoznalom smjelošću, pokušavaju zaustaviti zvona. Ali uzalud se ljudske snage opiru božanskoj volji i anđeoskoj službi: činilo im se naime da im se ruke trgaju od tijela, dok su ih snažni zamasi zvona obarali na tlo. Zvuk je pak njihov bio ne onakav kakav se običava rabiti na sprovodima ili inače radnim danima, nego kao na javnim svetkovinama. Kaže se da je trajao sve dok nije pronađeno tijelo svete Djevice, ili (što nalazim da su mnogi prenijeli, a i bliže je istini) cijeloga dana u koji je preminula i sljedeće noći.

21 Potom su se poticajem Boga, koji običava častiti svoje svece među smrtnicima što još putuju na zemlji, neko vrijeme nakon što je Verdijani podijeljena euharistija, ispovjedaocu vratile u sjećanje one njezine riječi koje je onoga posljednjeg puta izgovorila protiv običaja, te to ispripovjedi mnogima. Svi provale u ovaj glas: „Zaista, zaista je Bog zato dao taj znak jer je k sebi pozvao našu slavnu Majku.” Svi se što prije skupe k crkvi sv. Antuna, u čijem je kutu bila Verdijanina ćelija. Pripovijeda se osim toga da je jedno djetešce, još nesposobno za govor, koje je majka još nosila u naručju, jasno izgovorilo ove riječi: „Službenica Božja Verdijana je umrla.” Porastao je već započeti žamor narodnoga glasa i potaknuo još više ljudi. Kad su došli do ćelije, po običaju pokucaju na prozorčić. Kako nije bilo nikakva odgovora, kakav je prije običavala davati, probijen je zid i otvoren ulaz. Prvi plačući ulazi njezin ispovjedalac, zatim ostali svećenici i drugi pobožni ljudi, svi obuzeti strahopoštovanjem: ugledavši tijelo uspravljeno na koljenima, pomislili su da je zanesena u ekstazu. Ali kad nisu opazili ni uobičajeno disanje ni ikakav drugi znak života, shvatili su naposljetku da je preminula.

22 Stajala je oslonjena na koljena, očiju i ruku podignutih uvis, na način molitelja:b iz te su kretnje neki zaključili da su joj se na samom izlasku duše ukazali sveti anđeli,

Ukazali, da je odvedu na nebesa. Taj je položaj ujedno bio dokaz da nije bila svladana nikakvom bolešću zbog koje bi trebala ležati. Čitamo da su sveci Martin, Bazilije, Grgur, Augustin, Ambrozije i mnogi drugi iznimne kreposti ipak bili zahvaćeni nekom bolešću prije nego što su preminuli iz ovoga života: štoviše, jedva ćemo naći nekoliko njih, a možda nijednoga, osim mučenika, koji nije skončao od neke tjelesne slabosti i boli: osim ako je nekim ljudima sasvim iznimne svetosti osobitom povlasticom bilo dopušteno da preminu lišeni svake tegobe; što je božanski bilo dano Djevici Bogorodici, te sv.c Severu, biskupu Ravene,d Petronili, kćeri apostola Petra,e Ivanu Evanđelistu i nekolicini drugih.c de a Ferrari ima samo trideset., b Artur, ne znamo je li ispravno, kaže da je umrla prekriženih ruku., c O sv. Severu gore smo izvijestili ovoga istog dana; o sv. Petronili izvijestit ćemo 31. svibnja, a o sv. Ivanu 27. prosinca.

Sprovod sv. Verdijane obavljen ne bez čudesa.

Kad se posvuda razglasilo da je Verdijana preminula, svi su bili prožeti nekom neizmjernom radošću i tugom u isti mah: jer nisu mogli ne tugovati silno videći da su lišeni tolike duhovne utjehe i vodstva one koja ih je neprestano poučavala onomu što valja činiti na slavu Božju i spasenje njihovih duša. A opet su klicali od radosti prisjećajući se da im je kod vrhovnoga Suca pripravljena nova zaštitnica. Zatim je, po savjetu prvaka, muškarcima naloženo da se udalje iz ćelije, a čestitim gospođama da uđu i urede sveto tijelo slavne Djevice. Dok su to obavljale, nađoše željezni okov pritisnut uz golo tijelo i, poput donje haljine, kostrijet, koje je neprestano nosila; zatim jedinu vunenu haljinu navučenu preko toga, veoma grubu i oštru. Ćelija je bila posve lišena svakoga ukrasa: tako da se već i po tome moglo zaključiti koliko je Djevica bila predana razmatranju božanskih stvari, kad od zemaljskih dobara ništa nije ni imala ni željela.

24 Kad su dakle ruke tih gospođa oprale i uredile sveto tijelo te ga dolično, prema običaju mjesta i vremena, povile, izneseno je van i položeno u crkvu. Tada pak nije poput trupala ostalih ljudi širilo zadah, nego miris čudesne blagosti, koji su svi osjećali osamnaest dana; toliko je naime vremena ondje ostalo nepokopano. Tko bi opisao mnoštvo svjetiljaka? Tko li silno mnoštvo ljudi koje se onamo slijevalo? Odmah se po svoj pokrajini i susjednim krajevima pronio glas o tako velikom događaju: potaknuti njime, vode sa sobom svu obitelj, pa i samu nejaku dječicu posjednutu na tovarne životinje, svi kao da su zaboravili kućanstvo, poljodjelstvo, stoku, obrt. Ondje pak nisu činili ništa drugo nego cjelivali sveto tijelo, pobožno stajali oko njega i u rukama držali upaljene svijeće. Nisu se okupili samo stanovnici s obiju obala rijeke Else, nego se pripovijeda da je veoma mnogo ljudi došlo iz Firence, Pise, Siene, Volterre i iz drugih, čak i udaljenijih gradova.

25. Mnoga su se čudesa dogodila po zaslugama ove svete Djevice, ali nemarom predaka nisu sva predana pismu. Spomenut ću tek pokoje od onih koja su ili zahvalnošću onih kojima su bila na dobro i korist, ili zato što su sama po sebi znamenitija, doprla sve do nas.

26 Neka plemenita gospođa, po imenu Berta, dugo je bolovala od gube te zbog stida i strahote bolesti nije ni koraka kročila iz kuće. No čim je začula neobičnu zvonjavu zvona i žamor mnoštva koje se slijevalo, te doznala njihov uzrok, nije se mogla suzdržati a da, odbacivši stid, ne pohodi tijelo one slavne Djevice; njezinu je pomoć smjerno zazvala i s velikom vjerom i pobožnošću cjelivala njezino tijelo, te je odmah bila oslobođena svake gube: s nazočnima je uznijela velike hvale Bogu i, vrativši se kući, nikada nije zaboravila svoju osloboditeljicu, nego je potom na sve moguće načine nastojala uvećati njezinu čast.

27 Druga neka žena, čuvši za čudesa koja su se događala, potaknuta pobožnom znatiželjom, pohitjela je pohoditi i počastiti tijelo Djevice, ostavivši kod kuće jaku vatru koju bijaše naložila. Kako se pak neko vrijeme zadržala u crkvi, zapanjena neobičnošću čudesa što su se neprestano događala, sjetila se i naloženog ognjišta i sinčića ostavljenog u kući, te zabrinuta da se nije dogodilo ono što se uistinu i dogodilo, bojeći se jednako pogibelji za sinčića kao i muževljeva gnjeva, pobožno je zazvala pomoć svete Majke Verdijane. Brzo se vrativši kući, našla je dječačića usred plamena posve netaknuta, štoviše razdragana. Ona je prolila ništa manje suza od silne radosti koja ju je iznenada obuzela, negoli bi ih prolila od boli da se sinu dogodilo kakvo zlo, te je počela glasno vikati. Potaknuti njezinim povicima, mnogi dotrčaše u kuću, sami vidješe čudo i, hvaleći Boga u njegovoj Svetici, izvukoše dječačića neozlijeđena iz sredine plamena. Kaže se da se to čudo dogodilo u gradiću Timinianu.

28 Napokon su prvaci puka održali vijećanje o pokopu Djevičina tijela; probivši ćeliju u kojoj je boravila, ondje su podigli novu kapelu. I postavili su oltar, proširivši crkvu na tu stranu. Ondje je pokopano tijelo Verdijanino, koje je neprestano širilo najslađi miris. Premda je kasnije, kad je crkva povećana, ta kapela bila porušena, oltar ipak i danas stoji na istome mjestu, jer se spominje da je ondje Djevica preminula. Sama je pak crkva potom nazvana po sv. Verdijani, a prije je bila posvećena sv. Antunu, onomu naime koji se poslije sv. Pavla prvoga pustinjaka s pravom smatra prvim predvodnikom pustinjačkoga života. On je u Tebaidi, preslavnom gradu Egipta, sagradivši pustinjačke ćelije, ustanovio taj način života: ova pak naša Djevica u Italiji, premda nije nastavala pustinju, ipak je na način pustinjaka provodila samački život, koji je Bog potvrdio čudesima.

29 Kad je na taj način tijelo Djevice bilo pokopano unutar one kapele, neka je pobožna žena od svoga imetka dala prilog da bi pred njim neprestano gorjela svjetiljka. Ali Sotona nije propustio svoje uobičajene vještine kojima obično pomućuje ono što se čini na čast Bogu i svecima. Jednom je dakle ta svjetiljka pala: no na veću sramotu i porugu najgorega zloduha, protivno naravi svoga oblika, ostala je stajati uspravno, niti se razbila, premda je bila staklena, niti se ulje prolilo, pa se čak ni svjetlo nije ugasilo, iako je pala s prilično visokoga mjesta. Sav je puk bio svjedokom čuda; svjetiljka je naime dugo vremena ostala uspravno na tlu, onako kako je bila pala.

30 Čuo sam od vjerodostojnih muževa, koji su tvrdili da su to doznali iz kazivanja predaka, kako je bio običaj da se na blagdan sv. Verdijane, koji se slavi prvoga veljače, pred njezin oltar donose upaljene svjetiljke, koje su veoma dugo gorjele a da se u njih nije dolijevalo novo ulje niti prinosio drugi stijenj.

a Razzi i Wading: sedamnaest. Ferrario, Bzovije, Lahier: šesnaest.
b Sve su to poznati gradovi Etrurije.
c Ferrario: Sagrađena je crkva pod njezinim imenom.
d Tebaida, pokrajina Egipta koju smo opisali 17. siječnja uz Život sv. Antuna, § 1. Jedna je Gornja, u kojoj su Sijena i mjesta tabeneziota; druga je Donja, u kojoj je rođen Pavao I. Pustinjak, kako je razvidno iz njegova Života 10. siječnja.

Čudesa u crkvi sv. Verdijane.

Rimski vojnik slavan po vještini rukovanja oružjem

U nekom je okršaju zadobio tešku ranu u bedru, s vrhom koplja tako duboko zabijenim u kost da se cijelu godinu nikakvom liječničkom vještinom nije mogao izvući. Kad je osjetio da mu se bliži smrt, a čuo je glas o Verdijani i kolika se dobročinstva s neba udjeljuju onima koji pohode njezin grob, zavjetovao se da će i on poći onamo i prinijeti darove Svetici. Tek što je izrekao zavjet, osjetio je da mu je bolje te je ubrzo krenuo na put. Kad je onamo stigao i približio se oltaru sv. Verdijane (čudesne li stvari! Što ljudska vještina ne može, čini božanska moć), iznenada je željezo iskočilo iz rane i tolikom snagom odletjelo u crkveni zid koji gleda prema groblju i sjeveru da je, kao svjedočanstvo čuda, dugo nakon toga ostalo zabijeno u taj isti zid. Zadobivši zdravlje, zahvalivši Bogu i Svetici te prinijevši mnoge darove, vojnik se radostan vratio u domovinu, odakle bijaše pošao žalostan. Češće sam čuo pripovijedati, a ondje je i posvuda raširen glas, da je o trošku toga vojnika na slici, koja se i danas može vidjeti, naslikan i u mjedi urezan lik sv. Verdijane.

34 U Firenci je neki vrtlar, umoran od duga rada, pod stablom počivao i spavao otvorenih usta: u njih se uvukla zmija. Osjetivši da mu se utroba uzburkala, probudio se i strašno stao vikati, osobito nakon što mu je zatim tijelo počelo oticati. Različiti lijekovi koje su liječnici smislili bili su uzaludni. Napokon je, na nagovor mnogih, počeo zajedno s njima zazivati sv. Verdijanu i moliti njezinu pomoć u ovoj svojoj nevolji: nakon brojnih zavjeta i molitava odlučiše ga odnijeti u crkvu sv. Verdijane i položiti pred njezin oltar. Mnogi su se strčali na taj prizor, potaknuti samilošću. Čim je ušao u crkvu, iznenada je prestao s vikom i neobuzdanim očitovanjem boli; kad je stao pred oltar Svetice, nagnuvši se otvorio je usta, iz kojih je izletjela zmija poprskana krvlju i sukrvicom: čovjeku se vratilo zdravlje, tako da se činilo kako jedva da je ikada u cijelom prijašnjem životu uživao bolje.

35 Po svoj su Etruriji pale silne kiše, a rijeke izlivene iz korita sve su nadaleko poplavile: osobito je Elsa, koja teče nedaleko od crkve sv. Verdijane, čudesno nabujala od kiša te je vodom prekrila čitavo tlo toga gradića i okružila samu crkvu sv. Verdijane, štoviše voda je već za nekoliko stopa nadvisivala prag njezinih otvorenih vrata: ipak ni jedina kap nije prodrla u crkvu, premda je voda prilično visoko prodrla u crkvu Manje braće smještenu nasuprot. Htio je Bog obnoviti drevna čudesa i očitovati smrtnicima da ona pred njegovim božanskim Veličanstvom nije manjih zasluga negoli je nekoć bio sv. Zenon, veronski biskup, u čijoj bazilici slično čudo nekoć učinjeno spominje sv. Grgur.

36 Kažu da je slično čudo opaženo u golemoj poplavi voda koja se dogodila nedugo nakon onoga velikoga pomora godine 1222., koje se sjećao moj otac i mnogi drugi starci koji su kasnije pripovijedali ono što su tada vlastitim očima vidjeli. Tada je srušena crkva sv. Jakova, koja se nalazila uz most istoga gradića s desne strane. Tako se naime tada rijeka bila izlila da je krov mlina sv. Verdijane bio odnesen sve do gradskih opkopa i ondje srušen, kao i druge zgrade posvuda u Firentinskom okrugu, u verginijenskom kraju, u Pisi, u Firenci: ipak u prije spomenutu crkvu, smještenu mnogo niže od ostalih, nije uteklo nimalo vode.

a Kod ušća rijeke Arna.
b Ovo ćemo čudo iznijeti 12. travnja u Životu sv. Zenona Veronskoga.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine