Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O blaženom Rajmundu opatu Fiterija, cistercijanskoga reda, utemeljitelju reda Calatrave

DE B. RAIMUNDO ABBATE FITERII, ORDINIS CISTERCIENSIS FUNDATORE ORDINIS CALATRAVÆ,

Sadržaj (4)
  1. Povijesni komentar.
  2. Obranjena Calatrava. Ondje ustanovljen viteški red.
  3. Pohvale Redu Kalatrave.
  4. Smrt, prijenos i čudesa bl. Rajmunda.

Povijesni komentar.

Blaženi Rajmund, opat Fiterija, u Navari ili Kastilji?

Ovoga je dana u cistercitskim menologijima posvećen spomen Rajmundu, onome koji je prvi ustanovio plemenito viteštvo Calatrave. Gotovo je samo to predano pismima, ostalo je u tami. Alfons Villegas u 2. svesku djela Floris SS. i Franjo Caro de Torres u povijesti viteških redova napisali su da je rođen u Barceloni: Krizostom Henriquez u djelu Fascic. SS. Ord. Cisterc. knj. 1, dist. 17 navodi da je iz Tarragone, te dodaje da je, donekle upućen u poznavanje književnosti, otišao u samoću kako bi slobodnije, daleko od svjetske buke, razmatrao božanske stvari: zatim, kada se nadaleko pročuo glas o pobožnosti cistercita, da je prigrlio tu ustanovu u glasovitom samostanu L'Escaladieu kod Gaskonjaca, u biskupiji Tarbes; za koji Gašpar Jongelin u djelu Notitiæ abbatiar. knj. 1, br. 74 tvrdi da je osnovan godine Kristove 1137. Antun de Yepes u 7. svesku djela Chron. Benedictin. pod godinom 1140., pogl. 5 piše da se govori kako je bio kanonik u Tarragoni prije nego što se pridružio cistercitima. Anđeo Manrique kaže da je bio kanonik u Tarazoni. Tri godine nakon što se upisao u cistercitski red, Henriquez piše da je iz samostana L'Escaladieu, s monahom prokušane kreposti Durandom, bio poslan u susjedno kraljevstvo Navaru i dobio zapovijed da onamo odvede naseobinu svoga reda: ondje su na najvišem vrhu planine Yerge sagradili najskromnije kolibe. S toga su mjesta, odviše surova i nepristupačna, sišli u ravnije krajeve te položili temelje samostana uz ruševine grada Nienzabe, koji su nekoć razorili Mauri. Nakon što je opat Durand preminuo, na čelo samostana postavljen je Rajmund: ubrzo, prisiljen neimaštinom, potražio je drugo mjesto, koje se naziva Castejón, kod drugih Castellón: odatle ga je ponovno Petar Tizón, plemenit muž, oko godine 1150. pozvao, te je on postavio stalno sjedište na njegovu posjedu koji se nazivao Fitero, dok mu je isti pribavljao građu i sav trošak za zgrade. Ipak su na vrhu Yerge preostali tragovi prvoga obitavališta u tome kraju; te ondje borave dva monaha iz Fitera, čuvari glasovitoga kipa Djevice Bogorodice, kojemu se stječe brojno mnoštvo.

2 Ove početke Fitera spominje Henriquez. Smješten je s one strane Ebra uz rijeku Alhamu, 4 milje od grada Tutele, ili Tudele, tri od Alfara, dvije od Cervere, pola milje od suvremene granice Kastilje; pučki zvan Hitero, ili Fitero. Da je Rajmund bio opat toga Fitera, još prije Krizostoma napisao je Jeronim Zurita u djelu Annal. Aragon. knj. 2, pogl. 21, a poslije Franjo Caro i Jongelin u djelu Notit. abbatiar. knj. 6. No naš Mariana u knjizi 11 djela de reb. Hispan. pogl. 6 kaže: Rajmund, opat Fitera uz Pisuergu. Griješe oni koji ovu slavu pripisuju samostanu Fitero koji se nalazi u zemlji Baska nedaleko od Tudele, budući da je poznato da je sagrađen u kasnije vrijeme. S tim se slažu Aubert Miraeus u djelu Chronico Cisterc; Ljudevit Núñez u djelu Hispaniæ pogl. 62, Stjepan de Garibay u djelu Compend. hist. knj. 13, pogl. 11, te Franjo de Pisa u djelu histor. Tolet. knj. 4, pogl. 9. Rijeka uz koju je, kako se kaže, bio smješten ovaj Fitero, ili Fiterium, Miraeus (možda nepažnjom prepisivača) naziva Sisorica: pučki je Pisuerga, kod Núñeza Pisurga, a prema starom natpisu koji navodi, Pisoraca; ona se kod Simancasa ulijeva u Duero. No Henriquez tvrdi da u Kastilji nije postojao nikakav samostan Fitero te da je poznato kako je onaj drugi u Navari osnovan mnogo godina prije ustanovljenja Reda Calatrave: ipak ne iznosi nikakvo svjedočanstvo sigurne vjerodostojnosti, kao ni Jongelin, koji tvrdi da Mariana jako griješi. Garibay kaže da se monasi navarskoga Fitera ne ponose samo blaženim opatom Rajmundom, nego su i Katoličkom Kralju te Kongregaciji Reda Calatrave predali molbenice kojima su tražili da im se vrati posjed stare baštine: no da je on vidio neke isprave o osnutku samostana kraljevstva Navare, u kojima se kaže da je Fitero osnovao Sančo Hrabri, osmi kralj Navare toga imena, koji je tek godine

B 1194. preuzeo kraljevstvo. Jongelin piše da neki smatraju kako je to djelo Sanča VII., s nadimkom Mudri, koji je vladao od godine 1150. do 1194. No Yepes na već navedenom mjestu, na temelju sigurnih (kako se čini) isprava Fitera, tvrdi da je on nekoć bio pod vlašću kralja Kastilje, kao i druga okolna mjesta, te da i danas postoji sama planina Yerga. Onamo su došli iz samostana L'Escaladieu, na poziv Alfonsa VII., koji je nazvan carem Španjolskâ, ili njegove sestre Sanče, najpobožnije djevice. Nakon duge rasprave između Kastiljaca i Navaraca o granicama, godine 1424. legat vrhovnoga svećenika dosudio je Fitero Navari. Ako je to tako, već će sva ona rasprava među piscima o Fiteru biti utišana, osobito jer u njihovim popisima ne postoji nijedan drugi cistercitski samostan Fitero. Isto potvrđuje i rasvjetljuje Anđeo Manrique u djelu Annalibus Cisterciensibus: no ono što ovdje donosimo, komentirali smo već prije nego što nam je bilo dopušteno vidjeti te anale.

Obranjena Calatrava. Ondje ustanovljen viteški red.

Calatrava, nimalo nepoznat grad u Španjolskoj, u zemlji Oretanaca uz rijeku Guadianu, neki smatraju istim onim gradom koji Ptolemej u 2. knjizi djela geograph. pogl. 6 naziva Ωρητον Γεργανών Oretum Germanorum; smiješno podrijetlo toga imena prenosi Franjo Tarapha pod carem Valerijanom: Gornji Germani, kaže, u ta vremena zauzimaju opustošenu Španjolsku; od njih su potekli Germani, koji su Oretani, te je osnovan grad Estremadure Oretum Germanicum (danas ga zovu Calatrava). Kako je za vladavine Valerijana, poslije godine Kristove 270., mogao biti osnovan grad koji spominje Ptolemej, za kojega Suda svjedoči da je pisao pod Markom Aurelijem, gotovo stotinu godina prije Valerijanove vladavine? Što reći na to da sam Plinije Stariji pod Vespazijanom u 3. knjizi, 3. poglavlju, govoreći o narodima Hitherior Španjolske, piše ovako: Oretani koji se nazivaju i Germani? Inače Ivan Vasæus i drugi tumače Oretum kao Calatravu. Tako on u 20. poglavlju djela Chronic. Hisp. kaže: Oretani su na granici Tarraconensisa, Betike i Luzitanije, pučki Calatrava. Sada nemaju biskupa, nego samostan vitezova cistercitskoga reda, koji se naziva po Calatravi.

4 Ambrozije de Morales, kojega navodi Núñez u 62. poglavlju djela Hisp; poriče da je Calatrava bila Oretum Germanorum; nego kaže da nedaleko od grada postoji kapelica koju stanovnici D nazivaju Nuestræ Sennora de Oreto, te da je ondje bio drevni Oretum. Jer i taj hram pokazuje rimsku arhitekturu, a u blizini ima i most iste gradnje. Vjerojatno je dakle da su nakon razorenja Oreta Mauri sagradili, ili svakako utvrdili Calatravu. Njima ju je oteo Alfons VII., kralj Kastilje, kako prenosi Rodrigo Toledski u 7. knjizi djela de reb. Hisp. pogl. 4: Calatravu, kaže, koja je teško uznemirivala kraljevstvo Toleda, nakon duge opsade borbama i opsadnim spravama zauzeo je, te crkvu s mnogim posjedima i desetinama kraljevskih prihoda ustupio gospodinu Rajmundu, primasu Toleda, a od općina pod vlašću istoga grada koje su se isticale utvrdama neke je zadržao, a neke sravnio sa zemljom, naime Alacuris, Caracuel, Pedroche, sv. Eufemiju, Mestanzu, Alcudiju, Almodóvar. On je tada taj grad, kako piše Mariana u 10. knjizi, 14. poglavlju, dao vitezovima templarima, o čijoj se kreposti počeo širiti izniman glas: kako bi (što dodaje u 11. knjizi, 6. poglavlju) služio poput tvrđave za odbijanje upada barbara.

3 Nju su poslije, nakon Alfonsove smrti i za vladavine njegovih sinova, Sanča u Kastilji, a Ferdinanda u Leónu i Galiciji, templari vratili Kastiljancu, jer su, budući da se pronio glas kako će onamo doći Mauri s jakim četama, osjećali da nemaju dovoljno snaga da je obrane. Dana E je tada dvojici cistercitskih monaha, Rajmundu, opatu Fitera, i Diegu Velázquezu, koji su je dragovoljno zatražili. I odatle je potekao početak Reda Calatrave. Kako se to dogodilo, isti Rodrigo Jiménez, vrlo blizak tim vremenima, kao onaj koji svjedoči da je jednoga od ove dvojice osobno vidio, pripovijeda ovako u 7. knjizi, 14. poglavlju.

6 Kralj Sančo dođe u Toledo, i proširi se glas da Arapi dolaze s velikom vojskom na Calatravu. Braća pak viteštva Hrama, koja su držala tvrđavu Calatrave, bojeći se da se neće moći oduprijeti sili Arapa, pristupiše kralju Sanču moleći da primi natrag i tvrđavu i grad Calatravu, jer nisu imali mogućnosti oduprijeti se Arapima: niti se našao itko od moćnika tko bi htio dočekati pogibelj obrane. A u to je vrijeme u kraljevskome gradu bio Rajmund, redovnik, opat Fitera, i s njim neki monah koji se zvao Diego Velázquez, plemenit čovjek, nekoć hrabar u vojničkoj službi, rodom iz krajeva Burebe, od mladosti odgajan zajedno s kraljem Sančom. Vidjevši kralja zabrinuta zbog pogibelji Calatrave, nagovorio je opata da od kralja zatraži Calatravu: i premda se opat u početku ustručavao, naposljetku je pristao na molbe monaha, nekadašnjega viteza; te pristupivši kralju, zatraži Calatravu. I premda su neki to smatrali ludim, ipak je kralj, kako se Gospodinu svidjelo, pristao.

7 I opat s monahom odmah dođoše primasu Ivanu, koji je tada bio na čelu toledske Crkve. Čuvši svetu nakanu, on zahvali Bogu; i odmah dade pomoć od svojih dobara te naredi da se javno propovijeda kako će svi koji pođu u pomoć Calatravi zaslužiti oproštenje svih grijeha. I nastade toliki pokret u gradu da jedva bijaše ikoga tko ili nije išao osobno, ili nije darovao konje, oružje ili novac kao potporu. I kralj Sančo odmah dade opatu i sv. Mariji od Fitera u vječni posjed grad i posadu Calatrave. I opat s monahom Diegom Velázquezom dođe, pod vodstvom Gospodnjim, u Calatravu. I tako se dogodilo, po odredbi Svevišnjega, da vojska Agarena, o kojoj se bio proširio glas, nije došla. I tada mnogi koje je potaknula pobožnost, prilagodivši odijelo kako je zahtijevala vojnikova okretnost, primiše njihov red, te odmah počeše protiv Arapa voditi pokolje i bitke: i uz pomoć Gospodnju uspješno je tada bilo djelo u rukama monaha.

A monaha. Tada se opat vratio u samostan te krda i stada i ostala pokretna dobra, kojima je u to vrijeme Fitero obilovao, kao i mnoštvo ratnika, kojima je osigurao plaću i popudbinu, poveo sa sobom dolazeći u Calatravu, osim slabih i bolesnih, koje je ostavio za službu u samostanu: i, kako sam čuo od onih koji su vidjeli, poveo je sa sobom gotovo dvadeset tisuća ljudi. I on je bio prvi opat u Fiteru. A kada je umro, pokopan je u selu koje se zove Ciruelos, blizu Toleda, gdje Bog po njemu (kako se govori) čini čudesa; Diego Velázquez pak živio je poslije dugo, a sjećam se da sam ga i ja vidio, i umro je u samostanu sv. Petra u Gumielu. nakon smrti slavan je po čudesima. Njegov drug Diego Velázquez.

8 Toliko Rodrigo. Mariana piše da su onima koje je Rajmund doveo iz gradova susjednih Fiteru bila podijeljena polja, a gradovi susjedni Calatravi, budući da su bili prazni bez stanovnika, određeni za prebivalište. Franjo Caro de Torres i Antun de Yepes pišu da je Diego Velázquez rođen u Burebi kod Burgosa. Dugo je on ostao na životu, ako je istina ono što Jongelin piše, da je samostan sv. Petra u Gumielu osnovan oko godine 1200. Smješten je u biskupiji Osma; Mariana ga naziva Gumiela, a Rodrigo Gomellum. Arnold Wion u 1. knjizi, 47. poglavlju djela Ligni vitæ smatra bl. Diega Velázqueza gotovo glavnim začetnikom viteškoga reda Calatrave.

Pohvale Redu Kalatrave.

Pravila vitezova Kalatrave; povlastice; posjedi; kome ih treba predati? Ovdje nam nije namjera pratiti djela najplemenitijeg Reda, bilo hrabro učinjena u ratu, bilo pobožno kod kuće. O tome su španjolski pisci mnogo toga zabilježili u spisima. Povlastice koje su razni pape dali ovoj i drugim vojnim kongregacijama koje opslužuju cistercitsku ustanovu, te njihova Pravila i Konstitucije, sabrao je i uredio Krizostom Henriquez. Ukratko je sve njegove ukrase ovako sažeo Mariana u 11. knjizi, 6. poglavlju: „Od tih početaka svetu je vojnu Kalatrave, dovedenu do ovoga sjaja koji gledamo, Aleksandar III. potvrdio svojom poveljom, dok je Garcija bio prvi meštar toga Reda godine 1164. Garciju je naslijedio Martin Peresije, Martina Nunije Peresije, Kinjonije, a njih drugi. Sjedište, koje je najprije bilo smješteno u Kalatravi, preselilo se zatim u Cirvelos, ubrzo u Buxedu, potom u Corcole i Salvaterru, te naposljetku u Covos, dok je Nunije Fernando bio dvanaesti meštar te vojne. Postoje doduše i druga manja sjedišta toga Reda ustanovljena na drugim mjestima, ali ono je glavno. Bogatstvo, ugled i vlast nad mnogim gradovima pridodani su iznimnom darežljivošću kraljeva. Ti su se gradovi nekoć povjeravali zaslužnim ljudima vojne toga Reda, da od tih prihoda časno uzdržavaju život, ali ih ipak nisu ostavljali potomcima u nasljedstvo.” Tako on. O da se nikada, da se poslužim njegovim izrazom, promijenivši se od staroga stanja, ne bi po samovolji kraljeva izručili raskoši dvorjanika! njihova svetost,

10 Pridodat ću časna svjedočanstva dvojice starih pisaca o ovom Redu. Prvi je već spomenuti Roderik Himenije, toledski nadbiskup; on u 7. knjizi, 27. poglavlju ovako piše: „Sančo, otac njegov, dao je Fiteriju Kalatravu; plemeniti Alfons bio je njihov dovršitelj. Kontemplacija je prihvatila vojnu i izlazak braće iz Fiterija. Kralj Alfons ih je othranio i obogatio mnogim posjedima: darovao im je Zuritu i Almochariju, Machedu, Acechu i Cuculutum, te skinuo teret siromaštva i pridodao dolično bogatstvo. Njihovo umnožavanje kruna je vladara; oni koji su hvalili u psalmima, opasani su mačem, i koji su uzdisali moleći za obranu domovine: oskudna hrana bila im je okrepa, a grubost vune njihovo pokrivalo; neprestana stega ih kuša, a njegovanje šutnje ih prati, često klečanje ih ponizuje, a noćno bdjenje ih iscrpljuje, pobožna ih molitva poučava, a neprekidni rad ih vježba: jedan pazi na staze drugoga, a brat brata potiče na stegu.”

11 Isti u 8. knjizi, 3. poglavlju, nabrajajući čete koje su razni knezovi i biskupi doveli u pomoć Alfonsu VIII., sinu Sančovu, godine 1221., između ostaloga ovako piše: „Bila su ondje i braća Kalatrave pod jednim meštrom svoje vojne, Roderikom Didakom; Bogu i ljudima draga bratska zajednica.” Među gradovima tada preotetima od Maura bila je i sama Kalatrava, koju su bili zauzeli nakon poraza nanesenog Alfonsu kod Alarca godine 1195.: nju su, kako isti piše u 8. knjizi, 6. poglavlju, odmah utvrdila braća koja su ondje odavno boravila, te je ponovno vraćena kršćanskom imenu. Malo kasnije u bitci kod Las Navas de Tolosa, gdje je izvojevana najslavnija pobjeda, srednji bojni red s drugima držala su ista braća Kalatrave, kako isti izvješćuje u 9. poglavlju.

12 Kardinal Jakov iz Vitryja, ne mnogo mlađi od Roderika, u 17. poglavlju djela Historia Occidentalis ovako piše: „U krajevima Španjolske neki pobožni i ponizni muževi, koji se nazivaju braćom Kalatrave, zavjetovavši Pravilo i opsluživanja spomenutoga Reda, pridodali su povrh toga da posvete svoje ruke Gospodinu, vlašću Vrhovnog Svećenika i pristankom cijeloga Reda, boreći se protiv Saracena i spasonosno se zavjetom obvezavši na obranu kršćana protiv bezbožnih i nevjernih ljudi. A da bi uvijek bili spremni i pripravni za boj, nose bedrenice. No i gospodin papa Inocent, sažalivši se nad njihovim naporima, dopustio im je da se u vrijeme vojnoga pohoda i rata hrane mesom. Kada pak borave u pustim mjestima ili šumama, dopušteno im je od svoga lova blagovanjem ublažiti svoju oskudicu.” Nadalje, papa Inocent jest treći toga imena, koji je stolovao od početka godine 1197. sve do 13. srpnja 1226. Spomen ustanovljenja ovoga Reda posvećen je u cistercitskom kalendaru za 15. siječnja ovim riječima: „Ustanovljenje svete vojne Kalatrave, pod sv. Rajmundom, opatom Fiterija, godine 1159.” Međutim, Red je ustanovljen godine 1158. ili potkraj 1157., jer kralj Sančo nije živio sve do godine 1159. Naime, kako piše Luka iz Tuya, ere 1195. naslijedio je oca i kraljevao godinu dana i 12 dana. Umro je pak, kako donosi Roderik, dan uoči kalenda rujanskih ili, kako drugi čitaju, studenih.

Smrt, prijenos i čudesa bl. Rajmunda.

Nakon što je Rajmund pet ili šest godina upravljao novim Redom i mnoge gradove (ako je vjerovati Krizostomu Henriquezu i drugim novijim piscima) preoteo Maurima, te zasigurno utvrdio utvrdama, opskrbom i vojskom Kalatravu i neka susjedna mjesta, preminuo je u gradu koji Roderik naziva Cirolos, a drugi Cirvilos. Bl. Rajmund umire: Krizostom kaže da se on, shrvan starošću, povukao onamo radi odmora. U Bilješkama pak uz Menologium, pod veljačom, slovo M, ovako piše: „Nadalje, mnogi pisci tvrde da je bl. Rajmund bio ubrojen među svece, među kojima Ivan Mariana, Aubert Miraeus i drugi.” Miraeus u Chronicon Cisterciense, govoreći o Redu vitezova Kalatrave, navodi same Marianine riječi, a na rubu ga naziva bl. Rajmundom. Marianine riječi u 11. knjizi, 6. poglavlju glase ovako: „Opatu Rajmundu, koji je preminuo nakon nekoliko godina, kod grada Cirvelosa, gdje je i pokopan, puk je iskazivao počasti zbog izvršena djela, dotle da se vjerovalo kako je zasjao čudesima i da se ubraja među nebesnike.” Glas o čudesima proširio se već u doba Roderika Himenija. O zakonitoj kanonizaciji nigdje nismo čitali. Arnold Wion u 1. knjizi, 47. poglavlju djela Lignum vitæ i Jongelin nazivaju ga sv. Rajmundom, kao i Manrique u Annales Ordinis Cisterciensis.

14 Neka njegova čudesa navodi Henriquez; naime

A u Bilješkama za 1. veljače u djelu Menologium ovako stoji: „I sve do današnjega dana, kad god zaprijeti oluja, čim se zazvoni zvonima čija užad dopire do groba gdje je nekoć časno pokopano ležalo tijelo svetoga muža, odmah se, doista velikim čudom, vraća vedrina zraka.” Kaže da više njegovih čudesa nabraja Barnaba de Montalbo u djelu Chronicæ, a sljedeća sam spominje, ali isprekidanim i razvučenim stilom, kao i drugdje najčešće.

13 U velikom su štovanju kod Cirvelosa bili sveti posmrtni ostaci, te ih od građana ni vitezovi Kalatrave ni cistercitski redovnici nisu mogli dobiti ni na koji način. Naposljetku ih je Ludovik Nunije, toledski kanonik i madridski arhiđakon, godine 1468., vlašću vrhovnog svećenika Pavla II., prenio na brdo Sion, samostan Cistercitskoga reda nedaleko od Toleda, i položio u kapelu Bogorodice koju je sam sagradio, s lijeve strane oltara. Kasnije mu je podignuta i posvećena druga malena kapela, te su potom njegovom pomoću učinjena mnoga čudesa. Naime, dok je u Toledu harala pošast, mnogima je na spasenje bila posvećena voda u koju je bila umočena čestica Rajmundovih relikvija. Nekomu je u istom samostanu na glavi rasla oteklina suvišnog mesa, zadajući mu silnu muku uz unakaženost: namazao ju je uljem uzetim iz svjetiljke koja je visjela pred svečevim grobom, i odmah je osjetio da se povukla te da je bol odagnana. Često se činilo da relikvije, bilo kad su bile pokazivane odličnicima, bilo kad su iz drugog razloga bile iznesene iz groba, šire neki božanski miris.

B

16 Garcija Lopezije Padilla, meštar vitezova Kalatrave, koji nikakvim molbama nije mogao od redovnika brda Sion isprositi sveto tijelo da ga prenese u Kalatravu, postavio je nad njegovim grobom svod izvanredne izrade, te je postavio njegov kip ukrašen mitrom i štapom, a s obje strane kipove sv. Benedikta i sv. Bernarda. Usred svoda uklesan je ovaj natpis: „Ovaj je svod dao podići velevažni i presvijetli gospodin brat Garcija Lopezije de Padilla, meštar Reda i Vojne Kalatrave, godine Gospodnje 1385.”

17 Marko Villalva, opat Fiterija i general Cistercitske kongregacije u Kastilji, svet muž, podigao je bl. Rajmundu novi spomenik u prezbiteriju brda Sion, sa strane Poslanice, gdje se njegovo tijelo, pohranjeno u srebrnoj škrinji, časno čuva, uz dodani ovaj natpis: „Ovdje počiva Rajmund, monah ovoga Reda, prvi opat Fiterija, po čijim se zaslugama Bog udostojao učiniti mnoga čudesa: koji je vlašću i ovlaštenjem gospodina kralja Sanča, zvanog Željeni, obranio Kalatravu od navale Maura, te ondje ustanovio Vojni red Kalatrave. Umro je godine Gospodnje 1163. Prenesen je pak u ovaj grob godine Gospodnje 1590.”

18 To otprilike donose Krizostom u Fasciculus Cisterciensis, 17. distinkcija, 4. poglavlje, i Manrique; kraće Jongelin u 6. knjizi gdje govori o Fiteriju. Alfons Villegas piše da uživa veliko štovanje u samostanu brda Sion, kamo kaže da je prenesen godine 1471., te da redovnici svjedoče kako je ondje Bog po njegovim zaslugama učinio čudesa. Spominje ga Franjo Pisa u Historia Toletana, 4. knjiga, 9. poglavlje, i naziva ga svetim opatom.

19 Njegov se rođendan za nebo u cistercitskom kalendaru, izdanom u Dijonu godine 1617., bilježi 1. veljače ovim riječima: „Rajmund, opat Fiterija, prvi začetnik Vojne Kalatrave.” Opširnijim ga pohvalnim govorom na isti dan resi Henriquez, a 5. ožujka donosi ovo: „U Španjolskoj prijenos bl. Rajmunda, opata Cistercitskoga reda, kada je iz grada Cirvelosa u samostan brda Sion, papinskom vlašću, njegovo tijelo s velikom čašću preneseno.” No cistercitski kalendar taj prvi prijenos navodi 15. ožujka ovim riječima: „Prijenos sv. Rajmunda, opata, na brdo Sion blizu Toleda godine 1610.” Ali pisac ovoga kalendara griješi u oznaci vremena, kao što je očito iz rečenoga. No čini se da se to nije dogodilo ni 15. dana ožujka, budući da se kaže kako je pismo Pavla II., kojim je odobravao da se taj prijenos izvrši, dano 15. dana ožujka godine 1468. Jer niti se moglo dogoditi prije nego što je to pismo dano, niti je vjerojatno da je nakon njegova primitka bilo odgođeno za cijelu godinu. Hugo Ménard, budući da nije znao rođendan za nebo bl. Rajmunda, uvrstio ga je pod 15. ožujka, kako priznaje, zato što je toga dana papa izdao onaj dekret o prijenosu. On nadalje ovako piše: „Na toledskom području, sv. Rajmunda, opata, ustanovitelja vojne Kalatrave, Cistercitskoga reda.” Bl. Rajmunda spominje Roderik Mendije Silva u Descriptio Castellæ, 72. poglavlje, i svi koji su pisali o vojnim redovima ili španjolskim događajima.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine